Pravni fakultet u Zagrebu Katedra za kazneno procesno pravo

Ivan Sablji

Kazneni postupak protiv Dreyfusa

Voditelj Seminara:doc. dr. sc. Elizabeta Ivievi Karas

Zagreb, sijeanj 2012.

Mnogo vie od obinog postupka.........................................................................................3 Povijesna pozadina postupka...............................................................................................3 Dreyfusov ivotopis i sporni bordereau4 Istraga i izvidi5 Glavna rasprava...6 Kanjenika kolonija u Francuskoj Gvajani...7 Odjeci presude..8 Postupak Emilu Zoli..9 Konano prava istina o sluaju10

Temeljni uzroci cijele aferi i to smo iz nje nauili..11 Literatura..11

Mnogo vie od obinog postupka Kroz povijest ovjeanstva, kazneni postupci su predstavljali, izraz vladajueg raspoloenja odreenog drutva. Ipak, svjedoci smo da je bilo i takvih postupaka, koji su utjecali na to drutvo u tolikoj mjeri da su proklamirali neke nove drutvene vrijednosti. Upravo meu takve kaznene postupke spada i sluaj Dreyfuse. Neki ga ak svrstavaju uz bok postupku protiv Isusa, te postupku protiv Sokrata. Oba ova postupka nemjerljivo su utjecala na povijest Europe, bilo kroz afirmaciju potpuno nove znanstvene discipline, filozofije. Bilo kroz utemeljenje nove religije, koja je danas ujedno i najvea religija svijeta. U ovom seminarskom radu, pokuat emo prikazat tijek suenja, te ukazati na odreene nepravilnosti koje su se pojavile u postupku. Bit e potrebno ukazati i na drutveno i moralno stanje Francuske pred kraj 19. stoljea, moda i temeljni uzrok ovako nepotenog i nepravilnog voenja procesa. Povijesna pozadina postupka Francuska se pred kraj 19. stoljea jo uvijek oporavljala od poraza u ratu koji je prije dvadesetak godina pretrpjela od svog najveeg neprijatelja Prusije. Porazom u tom ratu, definitivno je izgubila primat kao najjaa kontinentalna drava Europe, prepustivi to mjesto, nakon toga rata ujedinjenom Njemakom Carstvu. Dan poraza kod Sedana, kojim je okonan taj rat ujedno je bio i nacionalni blagdan u Njemakoj, SedanTag, koji se slavio sve do 1919. godine1. Poraz protiv svojih najveih suparnika Nijemaca, posebno je smetao Francuze. Trebalo je kao i za svaki poraz pronai krivca. Ba poetkom 1890.-ih poela su u raznim desniarskim i projezuitskim glasilima izlaziti razliiti tekstovi, koji su preispitivali ulogu idova u francuskoj vojsci, ali i u drugim sferama javnog ivota. Tako je Gazzete de France u broju iz 1984. godine objavio, da je udio idova u francuskoj vojsci, deset puta vei nego bi to trebao biti2. Sve je to utjecalo na javno mnijenje u tolikoj mjeri da je sociolog Jules Simon zapisao da su Francuzi: ''...toliko neprijateljski raspoloeni prema idovima, prema kojima nemaju saaljenja ni milosti. Ne trae dokaze protiv njih, niti ih ne oekuju. Od okrutnostii nasilja se suzdravaju jedino zbog toga to ih policija prijei u tome''3. Pogledamo li povijest Europe, vidjet emo da su idovi bili protjerivani iz veine europskih drava kroz razdoblje od 700 godina. Poevi od 1290. godine, kada ih je engleski kralj Edward I. Protjerao iz Engleske, preko ak pet sluaja protjerivanja iz razliitih dijelova Francuske do konanog protjerivanja iz cijele Francuske, za kralja Charlesa VI., 1394. godine. Nezaobilazno je i protjerivanje iz panjolske, 1492. kada im je bilo nareeno da u nekoliko tjedana rasprodaju svoju imovinu, te odu, da ne bi utjecali na kransko stanovnitvo, nakon rekonkviste, koja je upravo zavrila. Postavlja se pitanje, koji je temeljni uzrok svih tih dogaaja. U prvom redu, idovi su uvijek bili manjina u svakoj od ovih drava. Zatita idova u prvom je redu ovisila o volji kralja, hoe li im je on pruiti. Neki tolerantniji kraljevi, doputali su idovima, koji u veini sluajeva nisu mogli stjecati zemlju, bavljenje razliitim obrtnikim djelatnostima, te bankarstvom, koje je u to
1 2

Praznik se slavio 2. rujna idova je prema procjenama u Francuskoj u tom razdoblju bilo oko 80 000, a u vojsci je bilo oko samo 1600 idova 3 Fred C. Conybeare- The Dreyfus case

vrijeme imalo pridjev 'zle profesije', zbog tekih kamata koje su pogaale siromano stanovnitvo. Meutim u razdobljima krize, ratova, nestaice, idovi su bili skupina, koju se moglo najlake ukloniti, a kako su u veni sluajeva bili i bogati, koju je ak i bilo poeljno ukloniti. Kao to vidimo pred kraj 19. stoljea, jo se nisu uspjeli rjetiti te svoje nesretne reputacije, meu ''plemenitim'' narodima Europe. Dreyfusov ivotopis i sporni bordereau Alfred Dreyfuse, roen je 9. listopada 1859. godine u Mulhouseu, pokrajina Alsace, koja je u to vrijeme pripadala Francuskoj. Nakon Francusko-pruskog rata, pokrajine Alsace i Loraine, pripale su Njemakom Carstvu. Nakon pripojenja, 1872. godine u Alsacu je odran popis stanovnitva. U popisu je naglasak bio na utvrivanju, ali i homogenizaciji narodnosti te pokrajine. Homogenizaciji, zato jer je dan izbor stanovnitu da se izjasni, kako hoe, ali ako se izjasne kao Francuzi, moraju napustiti Alsace, te se vratiti u Francusku. Dreyfuse, koji je tada imao 13 godina, skupa sa svojom dvojicom brae, odluio je vratiti se u Francusku, a samo je jedan od etvorice brae morao, radi upravljanja industrijskim pogonom obitelji, ostati u Mulhouseu. ak se i taj brat, Jacques, zakleo da e, ako bude imao djecu, sva biti Francuzi po narodnosti. Alfred je pak, polako napredovao u vojsci, kao pripadnik topnitva, te je izmeu 1893. i 1894. godine dospio i u glavni stoer francuske vojske, gdje je bio jedini idovski asnik. Oenjen, uspjean i relativno bogat, sve je upuivalo da mu slijedi bogata karijera i sretan ivot. Meutim sve se poelo mjenjati u rujnu 1894. godine. U francuski glavni stoer je tih dana, jedan agent, koji je bio zaposlen kod njemakog ataea u Parizu, Schwartzkoppena, otkrio u kanti za smee potrganu cedulju, koja e kasnije, naknadano sastavljenja biti prozvana bordereau4. Ceduljica je sadravala tajne francuske vojske, koje je jedan francuski pijun namjeravao prodati Nijemcima. Te tajne odnosile su se na 5 toaka: 1. Obavijest od hidraulikoj konnici 120 mm topa, i o tome kakva se pokazala u praksi 2. Obavijest o zatitinim formacijama 3. Obavijest o izmjenama topnikih formacija 4. Obavijest koja se odnosi na Madagaskar 5. Nacrt topnikih propisa za poljsko topnitvo. 5 Vrh francuske obavjetajne slube, na elu sa generalom Sandherrom, bio je uvjeren da je pismo odaslano iz samog vojnog vrha, te je naloio svojim podreenima, da mu piu o osobama koje smataju sumnjivima. Nakon nekoliko dana, dvojica asnika Du Patty de Clam i Marquis de Mores, obavijestili su ga da sumnjaju da je bordereau djelo Alfreda Dreyfusa. Kako je ipak bilo potrebno struno miljenje, naloeno je provoenje grafolokog vjetaenja. M. Gobert, grafolog Bank de France, odreen je da utvrdi istovjetnost osobe koja je napisala bordereau, sa Dreyfusom, ali mu nije dat njegov identitet. On je nakon nekoliko dana podnio nalaz u kojem smatra da se rukopisi ne slau. Umjesto pronalaenja drugog krivca, odreeno je da e se obaviti novo vjetaenje. Ovaj puta pozvan je slavni francuski grafolog, Bertillon, koji je utvrdio da se rukopisi
4 5

Francuski-lista Preuzeto iz lanka Davora Krapca- Kazneno pravosue u rvnju vojnostalikih interesa: u povodu stogodinjice preokreta u Dreyfusovoj aferi 1898. godine.

podudaraju. Nevjerojatan je nain, na koji provedeno vjetaenje. Naime, Bertillon nije bio potpuno uvjeren u istovjetnost, ali je kasnije, obavijestio ministarstvo da smatra rukopise istovjetnim, zahvaljujui dodatnom materijalu. Taj dodatni materijal su bila pisma Mathieua Dreyfusa, koja mu je donio De Clam. Sumnje su uljuivale i Dreyfusovo dugo ostajanje u kabintu, ak i nakon radnog vremenena, to se njegovim pretpostavljenima, sada inilo prilino sumnjivo. Odreeno je preliminarno sasluanje obavi De Clam. Pozvao je Dreyfusa u sjedite Ministarsta rata, 15. listopada 1894. godine, te ga zamolio da napie zadnje rijei bordereaua. Upravo odlazim na manevre. De Clam je prebacio Dreyfusu da dre, da je problijedio, a na kraju ga je i uhitio pod optubom da je poinio izdaju. Nakon toga Dreyfuse je uhien, a u njegovom je domu obavljena temeljita pretraga, koja nije pronala nikakve rezultate. Odveden je u pariki zatvor Cherche-Midi, a prilikom dolaska u zatvor nije ak niti upisan u registar osoba koji su tamo zatvoreni. Dreyfuse je dran u zatvoru, bez da je itko, osim male skupine ljudi iz vojnog, te politikog vrha, znao slubeni razlog sve do 5.12 1894. godine. U tom periodu nije mu bilo doputeno komunicirati sa svojim odvjetnikom, prijateljima niti sa svojom enom, a svakodnevno je bio ispitivan. Istraga i izvidi
Sve je to obavljeno na temelju Zakona o vojnom pravosuu za kopnenu vojsku6, donesenom 1857. Postupak je ureen u 4 knjige. Prva knjiga obuhvaala je odredbe o ustrojstvu vojnih sudova, pred kojima se i vodio postupak, druga knjiga ureivala je materiju nadlenosti tih sudova, trea knjiga ureivala je sam postupak pred sudom, a etvrti dio bio je predvien za materijalnopravne odredbe o vojnim inkriminacijama i kaznama. U postupku su naglaeni odreeni inkvizitorski elementi. Postojao je izvjestitelj, koji je vodio istragu, al i carski povjerenik, koji je imao funkciju dravnog tuitelja. Meutim process se nije zapoinjao na temelju inicijative carskog povjerenika, nego na temelju miljenja nadreenog vojnog zapovijednika. Ako je nadreeni vojni zapovijednik dopustio pokretanje postupka, tada je izvjee sluilo i kao optuni akt protiv okrivljenika. Postupak se pak dijelio na pripremni postupak, te na glavnu raspravu. Pripremni postupak kao to vidimo u ovome je sluaju vodio de Clam. Propisano je da su tijela vojne policije duna postupati na temelju zaprimljenih prijava, provoditi izvide protiv poinitelja kaznenih dijela, te o njima sakupljati dokaze. Smijeli su ih uhititi, bez naloga samo in flagranti, ili na temelju naloga vieg asnika. Bilo je mogue i pretraiti prostorije okrivljenika, ali samo uz doputenje civilnog suda, to je u ovome sluaju i iskoriteno.

Ve smo rekli da je Dreyfuse u zatvoru ispitivan i tjeran da prizna svoje djelo, meutim niti sedam dugotrajnih ispitivanja nisu poluila nikakva rezultata, pa je major de Clam, u svojim izvjetajima nadreenima, izvjestio da smatra utemeljenu obustavu kaznenog postupka prema Dreyfusu. Iako su poduzete sve mjere da se Dreyfusa u zatovru, tako reeno sakrije od oiju javnosti, ipak je 29. listopada 1984. godine jedan list, Libre Parole izvjestio da se u zatvoru nalazi jedan visoki idovski vojni slubenik, optuen za pijunau, te davanje dokumenata Njemcima. Ubrzo su i druge novine prenijele tu vijest, pa je javnost s nestrpljenjem oekivala pokretanje postupka, protiv tog asnika. Na kraju je na sjednici vlade 1. studenog 1894. godine zatraeno da se pokrene postupak protiv Dreyfusa. Za carskog poverenika(tuitelj) imenovan je bojnik Besson dOrmeschville, koji je svoje dokaze bazirao na nalazima vjetaka, a pokuao je prikazati Dreyfusa kao kockara i enskaroa, to se na kraju pokazalo netonim i neuspjenim. Ukratko sadraj optunice protiv Dreyfusa je glasio:
6

Code de justice militaire pour l'arme de terre

Dreyfuse je optuen pod sumnjom da je, tijekom 1894. godine, suraivao ili komunicirao sa jednim ili vie agenata strane sile, to predstavlja poinjenje neprijateljskog ina protiv Francuske, i to kroz davanje tajnih dokumenata.Osnovu opunice predstavlja pismo, pisano na tankom papiru, nepotpisano i nedatirano,umetnuto u spis, a koje dokazuje da su vojni dokumenti bili davani stranim vlastima. sama priroda dokumenta, pokazuje da je osoba koja je poslala document pripadnik topnitva, budui da se tri toke bordereaua odnose upravo na topnitvoIz paljivog ispitivanja rukopisa, osoba zaposlenih u vojnom vrhu drave, vidljivo je da rukopis Alfreda Dreyfusa pokazuje iznenaujuu slinost sa rukopisom u inkriminirajuem pismu. Dalje se u optunici opisuje tijek postupka, De Clamovo uhienje Dreyfusa, ispitivanje, te njegovo negiranje krivnje. Nadalje se optunica bavi njime kao osobom, pokuavajui ga prikazati kao kockara i enskara, ali i njegovom obitelji, prikazujui najstarijeg brata Jacquesa kao izdajnika, jer je ostao ivjeti u Alsaceu. Ukratko, temelj optunice protiv Alfreda Dreyfusa su dvojake-materijalna i moralna.Dreyfuse je bio zaduen za provedbu odvratne misije, na koju je bio natjeran ili je dobrovoljno prihvatio, a koja je na kraju, na sreu Francsuke, okonana.7 Glavna rasprava Glavna rasprava u sluaju Dreyfuse voena je pred vijeem conseile de guerrea, vojnog suda, sastavljenog od sedmorice asnika, kojim je presjedavao pukovnik Maurel. Tuitelj je kao to smo napomenuli bio bojnik Besson dOrmeschville, a Dreyfusa je zastupao Demange.
Zakon je predviao javno suenje, meutim u svakom pojedinom sluaju, ako bi to bilo tetno za javni moral i javni poredak, javnost se mogla iskljuiti. Upravo se to u ovome sluaju i dogodilo, unato protivljenju Dreyfusove obrane. Prema zakonu, rasprava se morala drati neprekidno, jer je svako odugovlaenje due od 48 sati rezultiralo obnavljanjem rasprave. Na raspravi su se morali ispitati svjedoci, te proitati zapisnici, te su na kraju stranke imale pravo na zavrno obraanje sudu. Prilikom donoenja odluke, sud je pred oima morao imati samo rezultate postupka(les pieces de la procedure). Presuda je mogla biti oslobaajua ili osuujua. Morala je sadravati odreenu zakonski predvienu formu, pod prijetnjom nitetnosti. Na kraju je tako donesena presuda bila proitana okrivljeniku, sa poukom o pravu na reviziju, revizijskom vijeu u roku od 24 sata.

Dreyfuse se tijekom itave rasprave drao dosta hladno. Kratko je odgovarao na pitanja sudaca i tuitelja, a jedini incident se dogodio prilikom ispitivanja asnika Henrya, kada je ovaj upiruu prstom u Dreyfusa, povikao: Tamo je krivac, u to sam siguran, zaklinjem se.8 Niti na to Dreyfuse nije reagirao. S obzirom na slabost dokaza, te vjetinu, kojom ih je Dreyfusov odvjetnik oborio u zavrnoj rijei, oekivala se oslobaajua presuda. ak je i Dreyfuse u pismu svojoj eni, dan prije izricanja presude, bio uvjeren u to. Ovdje dolazimo do kljunog trenutka u aferi Dreyfuse. Trenutka u kojem De Clam predaje, po nalogu ministra obrane, omotnicu sa novim dokazima, lanovima sudskog vijea, nakon zavretka rasprave, tijekom vijeanja o krivnji. Suci su uzimanjem ove omotnice kao dokaza protiv njega, prekrili zabranu iz zakona, koja se odnosila na neuzimanje u obzir dokaza neizvedenih na raspravi. U omotnici su se nalazili pismo njemakog, talijanskom ataeu u
7 8

Fred C. Conybeare- The Dreyfus case Ibid. Krapac

Parizu, te telegram talijanskog ataea, talijanskim vlastima u Rimu. Pismo, koji im je predao De Clam, bio je i krivotvorina, to e se otkriti, nakon mnogo godina, jer odmah nakon donoenja osuujue presude, te osude na doivotni zatvor Dreyfusa, sa ukljuenom degradacijom, dokument je vraem u tajni arhiv ministarstva obrane, te nije bio u spisima proslijeenim drugostupanjskom sudu. U pismu se govorilo o odreenoj osobi oznaenoj samo sa inicijalilom D9. Naknadno je utvreno da je sve krivotvorina. Zapravo je D. osoba koja je prodavala stare karte talijanskom ataeu. Telegram se pak bila poruka, koja je javljala talijanskim vlastima da je Dreyfuse uhien, te da protiv njega postoje dokazi u ministarstvu, ali su francuske vlasti smatrale da se radi o nekakvoj ifriranoj poruci o uhienju njihovog pomogaa. Na temelju te omotnice Dreyfuse je 22. prosinca osuen na doivotni zatvor, koji e izdravati na zloglasnom vrajem otoku u Francuskoj Gvajani, te na vojnu degradaciju. Dreyfusu je preostalo samo da pokua sa revizijom, Revizijskom vijeu.
Jedini pravni lijek u korist okrivljenika je bila revizija, koja je imala vrlo ogranien domet. Naime morala se podnijeti u roku od 24 sata revizijskom vijeu. A nije se mogla pobijati zbog nepravilno utrenog injeninog stanja, ve samo zbog, u zakonu taksativno navedenih razloga. Meu razlozima su ; povreda propisa o sastavu suda, nadlenosti i granicama ovlatenja suda, povrede odredaba kaznenog zakona, kojih su se morali drati pod prijetnjom nitetnosti. Protiv odluka Revizijskog suda, nije bilo mogue vojnim osobama podnijeti ikakav pravni lijek, ali se civilnim osobama doputala alba, Kasacijskom sudu, i to samo zbog povrede propisa o nadlenosti.

Revizija je 31. prosinca 1984. godine odbijena. 5. sijenja 1894. godine, obavljena je degradacija Alfreda Dreyfusa prilikom ega su mu strgane medalje, te slomljena sablja, pred vie tisua vojnika i asnika u dvoritu cole Militaire. Ve 21. sijenja bio je ukrcan na brod koji je vozio prema Gvajani, gdje je trebao izdrati doivotni zatvor. Kanjenika kolonija u Francuskoj Gvajani Iako se ne tie direktno samog sudskog procesa protiv Dreyfusa, te spada u kazneno izvrno pravo, treba malo opisati i stanje u francuskim kanjenikim kolonijama, a naglasak e biti na koloniji u Francuskoj Gvajani. Francuska je prve kanjenike kolonije poela osnivati u Sjevernoj Americi, na podruju tadanje Louisiane, Kanade. U Francusku Gvajanu, zatvorenici su poeli pristizati ve nakon Francuske revolucije, ali to jo nije bilo organizirano kao prava kanjenika kolonija, ve kao neka vrsta zatovra. 1854. godine, Napoleon III je donio zakon, kojim je utemeljio Kanjeniku koloniju u Francuskoj Gvajani. Znaajan je jer je potpuno uredio ivot samih zatvorenika ondje. Uspostavljen je takozvani le systme du doublage. To je znailo da zatvorenici koji su zatvoreni na razdoblje krae od 8 godina, moraju, nakon izvrenja kazne, u koloniji ostati duplo vrijeme dodijeljene kazne, a osobe koje su osuene na vie od 8 godina, moraju u Gvajani ostati do kraja ivota. Upravo iz toga razloga u Gvajanu su slane i ene, kako bi se sklapanjem brakova i roenjem djece uspostavio normalan ivot. Kanjenici su bili podijenljeni u kategorije na temelju duine kazne u 5 razreda, od kojih su prvi i drugi razred bili plaeni, a peti je obavljao natjee i najzahtjevnije, esto smrtonosne poslove. Koliko je opasno bilo ivjeti u koloniji, pokazuje podatak da su vlasti 1867. godine ak nakratko zatvorile koloniji u Gvajani, zbog previelike smrtnosti, te je 1871. godine otvorena kolonija u Francuskoj Kaledoniji, u koji su prije svega slani, Komunari, osobe koje su sudjelovale, u osnivanju i obrani Parike Komune. Meutim zbog, prevelike sretnosti, ondje zatoenih
9

Cette canaille D-fran. onaj olo D

osoba, ta kolonija je zatvorena 1887. Nakon toga je ponovo otvorena kolonija u Gvajani, u koju su zadnji zatvorenici stizali sve do 1938. godine, a potpuno je zatvorena 1953. godine. U koloniju je u tom razdoblju dovedeno oko 52000 zatorenika, a Rene Belbenoit, u svojoj knjizi koja opisuje uvjete u koloniji, navodi da u nekim dijelovima logora smrtnost vea od 80%10. Dreyfuse je bio stavljen na Vraji otok, izoliran i nedostupan otok, na kojem je za njega sagraena kolibica, koju je uvao jedan vojnik, a koji sa njime nije smio uope razgovari, to je bilo preporueno i ostalim zatvorenicima. Odbijen je i zahtjev Dreyfusove ena da ona ode sa njim. Zdravstveno stanje mu se pogoralo, te je u jednom trenutko bio preslab da ita radi, kako opisuje u svom dnevniku, koji je vodio. Dreyfuse je na otoku ostao sve do 1899. godine, kada je vraen kui radi obnove postupka. Odjeci presude Osuda Dreyfusa naila je na odobravanje veine graana Francuske. Razlog tome bio je u ugledu vojske, kao institucije, koja nikada ne grijei, ali je i veina dnevnih listova pisala otre tekstove protiv Dreyfusa i idova. Meutim promjenama na vrhu obavjetajne slube, do kojih je dolo sredinom 1895., dolo je do pronalska nekih novih nalaza u aferi. Te je godine na elo protuobavijetajne slube doao pukovnik Picquart. Prilikom primopredaje dunosti, bivi elnik general Sandherr priopio mu je da postoje odreeni tajni dokumenti, za koje zna bojnik Henry, a na temelju kojih je sam Dreyfuse osuen. Picquartove sumnje u Dreyfusovu krivnju jo su se vie pojaale, kada je isti pijun koji je donio bordereau, donio jo jedno pisno, ovaj puta nazvano petit bleu, koje je sadravalo razgovor izmeu njemakog ataea von Schwartzkoppena, te osobe koja je stajala iza pisanja bordereaua, bojnika Esterhazya. Picquart je nabavio primjerke Esterhazyevih pisama, te ih ponovo dao na ispitivanje Bertillonu. Bertillon, je ponovo utvrdio istovjetnost rukopisa u pismima, sa onima u bordereau. A svoj je nalazio ispratio rijeima: Cijelu prolu godinu su idovi obuavli nekoga u repliciranju rukopisa iz bordereaua. U tome su potpuno uspjeli, to je oigledno11. De Clam je, kad mu je pokazan nalz, izjavio da je to djelo Mathieua Dreyfusa, Alfredova brata. Porkraj 1896. godine, neke su novine ak objavile faksmil bordereaua, to je naljutilo vojne elinke, koji su poeli sumnjati u samog Picquarta, te je on nedugo nakon izlaganja ministra rata u parlamenut, u kojem on i dalje dokaze protiv Dreyfusa, dri vojnom tajnom, nepotrebnom objavljivanja, premjeten, a na njegovo mjesto je postavljen bojnik Henry, bliski Esterhazyev prijatelj, koji ga je sada mogao obavijetavati o nevoljama koje su mu prijetile. Kao razlog Picquartova smijenjivanja navedeno je da je hipnotiziran sluajem Dreyfuse, te da ne slua naredbe svojim nadreenih, koji su me indirektno poruili da se prestane baviti tim sluajem. U raspravu su se ukljuili i inozemni strunjaci. Oni su nakon to je tekst bordereaua, izaao u novinama, usporedili njega, te rukopis Dreyfusovih privatnih pisama. Njih devet jednoglasno je zakljuilo da je bordereau napisala neka druga osoba, razliita od Dreyfusa, rukopisom razliitim od njega. Picquart je bio smjeten u Tunis, gdje je sudjelovao u i nekim bitkama, te mu je ministarstvo ipak dopustilo povratak. Ovaj puta za pomo se obratio predsjedniku Senata, Scaurer-Kestneru. Njegov pokuaj utjecaja na ministra obrane, da ponovo pokrene postupak ,rezultirali su samo loim napisima u novinama protiv
10

Ren Belbenoit -Dry Guillotine: Fifteen Years Amongst the Living Dead, u knjizi se navodi da je u jedan radni kamp u praumi odkad je otvoren , dovedeno 20 000 osoba, od kojih je 17 000 ondje umrlo 11 Ibid. Conybeare

njega. Krajem listopada 1897. godine, ponovo je jedna osoba utvrdila da je rukopis u bordeau Esterhazyev rukopis. Ovoga puta napravio je to njegov vlastiti broker. Od njega je to saznao Dreyfusov brat Mathieu, koji je o svemu obavijestio ministra rata. Ministarstvo je naloilo istragu, a kao povjerenik, imenovan je general De Pellieux. Njego prvi potez u istrazi je bila pretraga Picqartova doma, dok se osumnjienog Esterhazya ostavilo na miru. Nakon provedenih izvida, povjerenik je smatrao da se kazneni postupak ne bi trebao provesti, jer ne nalazi Esterhazya krivim, ali je protiv njega zapoeta istraga, koju je vodio bojnik Ravary. I on je smatrao da protiv Esterhazya ne treba voditi postupak, ali je pritom optuio Picquarta, kao odgovornog za sastavljanje, tj. krivotvorenje petit bleua. Vlada je ipak pokrenula postupak 10 sijenja. Postupk je bio otvoren za javnost, sve dok kao svjedok nije pozvan Picquart, tada su zbog mogunosti ocrnjivanja Esterhazya, ostatak rasprave odrali in camera. Sljedeeg dana osloboen je optubi za izdaju, dok je Picquart uhien te stavljen u zatvor pod sumnjom da je on krivotvoritelj petit bleua, ali i za davanje tajnih dokumenata svom prijatelju i odvjetniku Lelboisu. U veljai iste godine, proglaen je krivim, ali je odluka o kazni trebala biti izvrena, nakon donoenja presude u jedom drugom sluaju, kojim emo se upravo pozabaviti, suenju Emilu Zoli. Postupak Emilu Zoli Nakon osloboenja, Esterhazy je u javnosti doivljavan kao heroj. ak mu je i voditelj istrage De Pellieux uputio estitke, a javnost je nakon izlaska iz sudnice skandirala njegovo ime. Ipak, skupina intelektualaca nije dijelila njihovo miljenje. Meu njima bilo je uglednih sveuilinih profesora, lijenika, a svi su sastavili letak u kojemu izraavaju zgraanje presudom Esterhazyu. 13. sijenja 1898., Emil Zola sastavio je, a list Aurora, objavila lanak pod imenom Jaccuse. Pismo je to upueni tadanjem predsjedniku Felixu Faurru. Namjera autora lanka je bila, ishoditi novo suenje, ovoga puta za uvredu, koji bi se zapravo pretvorilo u ispitivanje krivnje Alfreda Dreyfusa. Temelj je bila uvreda nanesena sudu, koji je oslobodio Esterhazya, konkretno:Prvi ratni sud mogao je biti neinteligentan, drugi nuno kriminalan.12. U svom djelu, on presudu Esterhazyu vidi rezultat vieg naloga. Osuujua presuda Esterhazyu, bila bi znak, da je protiv Dreyfusa donesena kriva presuda, to bi, kako smatra Zola, pokazalo nepogreivost vojske. On u svome lanku optuuje De Clama, smatrajui ga glavnim pomagaem Esterhazyu, ali tu spominje i Merciera, Billota, Pellieuxa, Ravarya, grafoloke vjetake, ministarstvo rata, ratni savjet. Ali Zola navodi da su njihovi zloini, jedino zloini linosti. Svjesno se uputa u suenje, navodei to i u svome lanku, rtvujui se tako za nevinog ovjeka. Suenje Zoli poelo je 7. veljae 1898. godine pred jednim parikim civilnim sudom, na temelju optunice ministra obrane. U postupku protiv Zoli, sasluani su gotovo svi prije spominjani sudionici afere. Kao svjedoci pojavili su se i De Clam, te Pellieux, koji su u svojim iskazima odbijali odgovarti na pitanja, vezana uz aferu Dreyfuse, pravdajui se pozivanjem na vojnu i slubenu tajnu, to je sudac i uvaio. Ispitan je i Picquart, koji je direktno optuio neke vojne asnike, a meu njima i Henrya, da su uskoj vezi sa Esterhazyem. Zato je ve nakon konanja procesa izbaen iz francsuke vojske. 28. veljae, porota je Zolu i urednika Aurore, osudila na godinu, odnosno 4 mjeseca zatvora, te plaanje kazne u visini 3000 franka. Zola se alio viem sudu, koji je presudu ponitio. Razlog je injenica da je optunicu potpisao i podigao ministar obrane, koji na to nije bio ovlaten. Zolina obrana
12

Preuzeto iz knjige Richarda Senneta: Nestanak javnog ovjeka

pozivala se i na druge nepravilnosti u postupku. Sud je prvo iz dokaznog materijala izbacio jedan krivotvoreni spis, a zatim se De Pellieux na taj dokaz pozivao u svom svjedoenju. Kad je Zolina obrana zatraila ispitivanje De Pellieuxa o tome, sud je to odbio. Nekim svjedocima obrane, nije bilo doputeno svjedoiti o Zolinom moralnom karakteru, optunica je nepravilno proirena na jo neke toke. Novo suenje, trebalo se odrati izvan Pariza, kako bi se pomalo smirile strasti, to se posebno oitovalo nakon suenja Zoli, kada su izbli i nemiri izmeu pristaa Dreyfusa i antidreyfusovaca. Nakon osude, Zola je sa Perreauxom pobjegao u Englesku, svjestan nepravilnosti suenja izjavio je:Istina tek dolazi.13. S osudom Zoli, izgledalo je da je propala svaka ansa da se konano dozna prava istina o cijelom sluaju. Konano prava istina o sluaju 7. srpnja, ministar obrane Cavaignac kao predstavnik vlade, odrao je u parlamentu govor, kojim je trebao uvjeriti ostale zastupnike, da njegovo ministarstvo, ali i vlada obavljaju dobar posao. U svom govoru upotrijebio je i neke krivotvorene dokumente. Proitao je pisma, koja je talijanski atae Pazzinardi slao njemakom ataeu, dijelove tajnog dosjea, protiv Dreyfusa, ali i pismo u kojem Pazzinardi navodno prijatelju pod pseudonimom Alexandrine pie: s tim idovom, ja nikad nisam imao veze. 14. Zatim se oglasio i Picquart. Izjavio je da se ministar u svom govoru posluio krivotvorinom, ali i da se vie ne smatra dunim uvati vojnu tajnu, dokumente iz spisa Dreyfusa, jer ih je ministar upravo javno objavio. Na to ga je ministar obrane, zajedno sa njegovim odvjetnikom Lebloisom optuio za neovlateno otkrivanje vojne tajne. Vlada je konano poduzela neto da bi otkrila pravu istinu, naloila je istragu, autentinosti pisma, koja je koristio ministar. Utvreno je da se zadnje pismo, koje je direktno upuivalo na Dreyfusa, krivotvoreno, na temelju analize papira. Ministar je naloio ispitivanje Henrya, koji je ipak priznao krivnju, pravdavi da je sve poinio u interesu francuske vojske. To ga je na kraju kotalo i ivota, jer su ga dan nakon to su ga primili u zatvor, nali mrtvog u zatvorskoj eliji. Zatraena je obnova postupka, a ministar pravosua, morao je ispitati, jesu li prilikom donoenja presuda, koriteni nezakoniti dokazi. Novi ministar obrane, Zurlinden, nakon ispitivanja suca, Merciera, koji je i donio presudu smatrao je da nisu. Na kraju je odlueno da se pokrene obnova postupka, a naknadno je i utvreno da je sudac Merciere unitio dokumente iz spisa Dreyfusa. 27. listopada 1898. godine, zapoela je rasprava pred Kasacijskim sudom, te zatraeno da postupak obnovi, provede dopunska istraga, te predmet preda drugome sudu. Nova istraga opet je podijelila javnost, pa je ak odreeno ispitivanje moralne te psiholoke sposobnosti sudaca toga suda. Tijekom istrage pojavilio je satnik Freystaetter, lan sudskog vijea, koje je osudilo Dreyfusa, izjavivi da su lanovi vijea odluku donijeli na temelju dokaza iz omotnice, koje im je predao De Clam. 3. Lipnja 1899. godine, Kasacijski sud je konano ponitio presudu suda iz 1894. godine, te upuuje na novo suenje, ovoga puta na vojni sud u Rennesu. Pokrenuti su kazneni postupci protiv Merciera, De Clama, dok je obustavljen postupak protiv Picquarta. Dreyfusa se ponovo vratilo u Francusku. Ponovljeni postupak zapoet je 7. kolovoza 1899. Sudilo je vijee sastavljeno od sedam lanova na elu s pukovnikom Jouaustinnom. Ponovo je Dreyfusa
13 14

Ibid. Conybeare:La verite est en marche Ibid. Krapac

10

branio Demange, a nakratko mu se pridruio i Labori, koji je morao odustati, nakon to je na njega pokuan atentat. Suenje je trajalo pet tjedana, a suci su ponovo odluili Dreyfusa osuditi, ovoga puta na kaznu od 10 godina, degradaciju, preporuivi odmah i pomilovanje Dreyfusa. Dreyfus se suprotno elji Zole, nije alio na ovu presudu, te ga je predsjednik Loubet i pomilovao, 19. rujna 1899. Trebalo je proi jo tri i pol godine do konanog okonanja afere. Potaknut govorom voe socijalista Jeana Jaurea, u kojem ita pismo generala De Pellieuxa, umirovljenog zbog koritenja krivotvorine, ministar obrane pokrenuo je istragu. Ona je utvrdila da u vrijeme kada je njemaki atae sastavljao dokumente, koji se odnose na Dreyfusa, on jo nije niti nalazio u Glavnom stoeru. Provedena je jo jedna istraga, u trajanju od 7 mjeseci. Na kraju je pred Kasacijskim sudom, 12. srpnja 1906. godine promjenjena presuda, iz 1899. godine, bez upuivanja predmeta na suenje drugom sudu. To je zapravo znailo da je Dreyfuse osloboen svake krivnje, te promaknut je u vii in. Dreyfuse nije traio nikakvu odtetu za vrijeme koje je proveo u zatvoru, ve samo rehabilitaciju. Dreyfuse je sudjelovao u Prvom svjetskom ratu, te je promaknut u in potpukovnika, Picquart je promaknut u bojnika, a Lebloise je postao gradonaelnik Temeljni uzroci cijele aferi i to smo iz nje nauili Mnogo je faktora, zaslunih za ovakav, pomalo nevjerojatan razvoj cjelokupnog sluaja. Neki e prstom uprijeti na antisemitiste, koji su tekstovima pokuali idove prikazati kao glavne krivce u dravi. Profesor Krapac e rei da su krivci suci, koji nisu mogli razluiti vlastite stavove, od prave istine. Iako se djelomino slaem sa gore navedenim razlozima, mislim da je prije svega Dreyfuse ispao rtva, zbog nemogunost i nevoljkosti vojske, da prizna svoje pogreke. Pogreke, koje su ponajprije rezultirale davanjem dokumenata Nijemcima, a zatim i kolektivnim zatakavanjem, itavog vojnog vrha, najbitnijih dokaza. Nije niti udo das u zbog Dreyfusa najmanje dva ministra obrane direktno morala dati ostavku. Vojna pravda se ne provodi kao vaa pravda rijei su jednog asnika, koje je dao prilikom ispitivanja u postupku protiv Zole. Autoritet, koji je vojska imala predstavljao je u to vrijeme jedan od temelja drutva, uz bok onom Crkvenom. Preispitivanja oba autoriteta, moglo je u prijanjim vremenima, doi glave ispitivaa. Uvidjelo je to i nae drutvo, koje je s vremenom odbacilo vojne sudove, kao suvie krute, te se okrenulo civilnom pravosuu. To je samo dokaz da odreene dogme, ma koliko uvjerljive bile, nekad nisu tone. Literatura: Richard Sennet: Nestanak javnog ovjeka Ren Belbenoit -Dry Guillotine: Fifteen Years Amongst the Living Dead Fred C. Conybeare- The Dreyfus case Alfred Dreyfus- Cinq Annes de Ma Vie

11

lanak: Davor Krapac- Kazneno pravosue u rvnju vojnostalikih interesa: u povodu stogodinjice preokreta u Dreyfusovoj aferi 1898. godine, preuzeto iz Hrvatskog ljetopisa sa kazneno pravo i praksu, broj 1/1998. Joshua Levy-Medieval European Jewry repeatedly faced banishment for both economic and religious reasons., preuzet sa My Jewish Learning.com Odile Krakovitch- Les archives des bagnes de Cayenne et de Nouvelle-Caldonie : la soussrie colonies H aux archives nationales., preuzeto sa Revue dhistorie du XIXe siecle

12