RUDOLF STEINER

ODGOJ DJETETA
SA GLEDISTA DUHOVNE ZNANOSTI
II. izdanje
S njemackog prevela DUNJA GOJKOVIC
DRUSTVO ZA WALDORFSKU PEDAGOGIJU HRVATSKE ZAGREB, 1995.
Naslov izvornika
RudolI Steiner
DIE ERZIEHUNG DES KINDES VOM GESICHTSPUNKTE DER GEISTESWISSENSCHAFT
TASCHENBUCH-AUSGABEN
6
1961
VERLAG FREIES GEISTESLEBEN STUTTGART
Tiskano s odobrenjem RudolI Steiner - Nachlassverwaltung Dornach/Schweiz
ODGOJ DJETETA SA GLEDISTA DUHOVNE ZNANOSTI
Danasnji zivot dovodi u pitanje mnoge vrijednosti koje je covjek naslijedio od svojih predaka. Zato
danasnji zivot i postavlja tolika pitanja: socijalno pitanje, pitanje polozaja zene, odgoja i
obrazovanja, pravna pitanja, problem zdravstva itd. Na ta se pitanja nastoji odgovoriti na
najrazlicitije nacine. Velik je broj onih koji ih nastoje rijesiti ili bar djelomicno doprinijeti njihovom
rjesenju. Pritom dolaze do izrazaja najrazlicitiji stavovi i raspolozenja: radikalizam sa svojom
revolucionarnom pozom, umjerena struja koja bi htjela razviti nesto novo postujuci ono sto vec jest,
konzervativizam pada u vatru cim se dotaknu stara nacela i tradicije. Osim ovih osnovnih strujanja
postoji citav niz medustupnjeva.
Suoceni s tim pojavama i dublje zagledajuci u zivot, ne mozemo se oteti dojmu da danasnje vrijeme
nije doraslo zahtjevima koji mu se namecu. Mnogi bi htjeli reIormirati zivot iako ne poznaju
njegove osnove. Tko zeli utjecati na buducnost ne moze se zadovoljiti s povrsnim poznavanjem
zivota, treba upoznati njegovu dubinu.
Citav je zivot poput biljke i ne sadrzi samo ono sto se pokazuje oku, nego u svojim dubinama krije
nesto od buducih sadrzaja. Ako promatramo biljku koja lista, znamo da ce uskoro uslijediti cvjetovi
i plodovi. Biljka, dakle, vec u listanju ima svojstva da cvjeta i da donosi plodove. Sto bi, medutim,
netko mogao unaprijed reci o tim cvjetovima i plodovima, kad bi proucavao samo ono sto trenutno
vidi. Poput biljke i citav ljudski zivot sadrzi u klici svu svoju buducnost. Da bismo o toj buducnosti
mogli nesto reci moramo prodrijeti u skrovitu narav covjeka, u njegovu bit. Nase vrijeme, medutim,
nema za to pravog smisla. Ljudi proucavaju vanjske pojave i postaju nesigurni cim treba doprijeti
do njihove biti. S biljkom je mnogo jednostavnije. Covjek zna da je takva biljka i do sada u vise
navrata davala plodove. Covjekov je zivot samo jednom tu a plodovi koje ce donijeti jos nikada
nisu rodili. Bez obzira na to, (i se plodovi nalaze u njemu u zametku kao i plodovi biljke koja tek
lista.
Ako zavirimo pod povrsinu ljudske prirode, moci cemo nesto reci i o buducnosti. Aktualne reIorme
bit ce prakticne i korisne samo onda ako temeljito prouce ljudski zivot. Tu zadacu treba preuzeti
duhovna znanost. Treba u prvom redu sagledati bit duhovne znanosti i njenu vaznost. Ona ne smije
biti siva teorija koja zadovoljava puku znatizelju, a niti sredstvo onima koji iz sebicnih pobuda zele
napredovati. Duhovna znanost moze biti pomoc u rjesavanju najvaznijih zadaca danasnjeg covjeka,
danasnjeg covjecanstva. Tu misao ne treba shvatiti tako kao da se duhovna znanost bavi samo
velikim pitanjima. Kao sto je istina da je na temelju vec recenog pozvana da pokusa rijesiti ta
pitanja, jednako je tako istina da duhovna znanost svakom pojedincu, na ma kom mjestu u zivotu on
bio, moze biti izvor iz kojeg ce crpsti snagu, utjehu, pouzdanje u zivot i rad, i dati mu odgovore na
svakodnevna pitanja. Ona moze biti pomoc u razumijevanju velikih zagonetki zivota ali i u
najobicnijim zivotnim potrebama. I upravo zato sto preuzima tu zadacu, duhovna znanost mora
racunati s razlicitim prigovorima i sumnjicenjima. Najrazlicitije struje, od radikalaca do
konzervativaca, pruzat ce joj otpor. U pocetku nece moci udovoljiti ni jednoj struji jer su njena
nacela daleko od svakog pripadnistva.
Nacela duhovne znanosti temelje se jedino na istinskoj spoznaji zivota. Samo onaj tko spozna zivot,
znat ce kakve su mu zadace. Takav covjek nece donositi samovoljne programe jer zna da u
buducnosti nece biti drugih zivotnih zakona osim vec postojecih. Duhovnom ce se istrazivanju
pridruziti postovanje prema vec postojecim zakonima. I ma koliko oni bili nesavrseni, duhovno ce
istrazivanje ipak u njima nazrijeti klice buducnosti. Duhovna znanost zna da je svako postojanje
povezano s razvitkom i rastom, a da postojeci oblici vec sadrze klice buducih. Duhovna znanost ne
izmislja programe, ona ih ocitava u onom sto jest, a to sto ocitava vec je svojevrstan program jer
ima obiljezje razvitka. Upravo ce radi toga duhovno-znanstveno udubljivanje u sustinu covjeka
najbolje moci rijesiti najvaznija danasnja pitanja.
Sve sto je receno primijenit cemo sada na pitanja odgoja. U tom smislu nece biti ni nekog zahtjeva
ni programa, u sredistu paznje bit ce naprosto djecja priroda. Odgojna ce nacela proizaci iz same
biti mladog covjeka u razvitku. Zelimo li spoznati sustinu covjeka u razvitku, moramo poci od
skrivene ljudske prirode uopce.
Ono sto o covjeku saznajemo osjetima, a sto materijalizam jedino i priznaje, samo je jedan dio
ljudske prirode - to je njegovo Iizicko tijelo. To tijelo podlijeze zakonitostima Iizickog zivota i
sastoji se od istih tvari i snaga kao i cjelokupna neziva priroda. Zato duhovna nauka kaze da je
covjekovo Iizicko tijelo istovrsno sa citavim mineralnim carstvom. Za nju je Iizicko tijelo samo ono
sto iste tvari po istim zakonima dovodi do mijesanja, spajanja, oblikovanja i rastvaranja kao i u
mineralnom svijetu.
Osim Iizickog tijela, duhovna znanost poznaje jos jednu bitnu komponentu covjekovog bica -
zivotni ili etericki dio - etericko tijelo. Neka ova oznaka ne smeta Iizicara. Ovdje eter znaci nesto
drugo nego hipotetski eter u Iizici. Ovu rijec uzimamo samo kao oznaku za ono sto slijedi.
U novije vrijeme etericko tijelo pocelo se smatrati potpuno neznanstvenim. Medutim, krajem 18.
i pocetkom 19. stoljeca nije se tako mislilo. Znanstvenici su smatrali da tvari i sile koje djeluju u
mineralima nisu dovoljne da budu nosioci zivota, nego da je potrebna jos jedna narocita sila.
Nazivali su je zivotnom snagom. Zamisljali su da djeluje u biljci, zivotinji i covjeku, uvjetujuci
zivotne pojave kao sto magnet izaziva magnetsko privlacenje. (U narednom materijalistickom
razdoblju ta je predodzba uklonjena.) Po tom se shvacanju zivo bice izgraduje na isti nacin kao
takozvano nezivo bice; u organskom svijetu ne djeluju druge sile nego li u mineralnom, one u
organskom samo su zamrsenije. Danas samo najkruci materijalisti poricu zivotnu snagu.
Cinjenice su mnogim znanstvenicima pokazale da ipak treba pretpostaviti neku zivotnu snagu, neki
zivotni princip.
Tako se novija znanost priblizava onome sto duhovna znanost govori o eterickom tijelu. No, izmedu
ta dva shvacanja postoji znatna razlika. Danasnja znanost prihvaca neku vrst zivotne snage na
osnovi cinjenica osjetilnog opazanja i razuma.
Duhovna nauka ne dolazi do rezultata putem takvih istrazivanja. Treba narocito istaknuti da se ona
upravo u tom bitno razlikuje od danas njegovane znanosti koja osjetilno opazanje smatra osnovom
sveukupnog znanja, odbacujuci kao neznanstveno i nespoznatljivo sve sto se ne moze graditi na toj
osnovi, te zakljucke izvodi na osnovi os- jetilnih utisaka. A ono sto ih nadilazi odbija, obrazlazuci
da se nalazi s one strane granice ljudske spoznaje. Sa stajalista duhovne znanosti takav stav slici
tvrdnji slijepog covjeka, da postoji samo ono sto on moze opipati i na temelju dodira zakljuciti,
odbacujuci tvrdnju onih koji vide, kao nesto nespoznatljivo. Duhovna znanost uci da se covjek
razvija, da razvojem novih organa moze prokrciti sebi put do novih svjetova. Kao sto slijepi ne
mogu opazati svjetlo, jer im nedostaje organ, tako ni ljudi ne mogu percipirati te svjetove dok ne
razviju organe vise spoznaje. Kao sto slijepi mogu progledati nakon operacije, tako i covjek
razvojem visih organa moze otkriti sasvim druge svjetove od ovih sto ih otkriva vec postojecim
osjetilima. Moze li se slijepi operirati ili ne, to ovisi o njegovim ocima. Premda u zametku, organi
za spoznaju visih svjetova postoje u svakom covjeku. Njih moze razviti svatko tko ima strpljenja,
izdrzljivosti i snage da na sebi primijeni metode opisane u knjizi Kako se sticu spoznaje
o visim svjetovima. Duhovna znanost ne tvrdi da covjekovo ustrojstvo uvjetuje granice spoznaje,
nego da za covjeka postoje oni svjetovi za koje razvije organe opazanja. Ona govori o nacinima
sirenja granica spoznaje i zato su etericno tijelo i visi dijelovi ljudskog bica predmet njenog
proucavanja. Duhovna se znanost slaze s tim da je tjelesnim osjetilima dostupno samo Iizicko tijelo.
Sa stanovista tjelesnog iskustva moze se u najboljem slucaju zakljucivanjem doci do pretpostavke o
necem visem. Kao sto slijepi nakon uspjesne operacije vide boje i svjetlo, tako i nama duhovna
znanost pomaze da proniknemo u svijet visih dijelova ljudske prirode. Oni koji razviju organe vise
spoznaje mogu vidjeti etericko tijelo a ne samo zamisljati ga ili o njemu nagadati.
Etericko ili zivotno tijelo ima covjek, a ima ga i biljni i zivotinjski svijet. Ono uvjetuje da se tvari i
snage Iizickog svijeta organiziraju i uoblicuju u pojave rastenja, razmnozavanja, unutarnjeg
strujanja sokova. To je etericko tijelo graditelj i arhitekt Iizickog tijela. Radi toga se Iizicko tijelo
moze smatrati ogledalom, izrazom eterickog tijela. S obzirom na oblik i velicinu ta su tijela samo
priblizno a niposto potpuno jednaka. Kod zivotinja, a jos vise kod biljaka, etericko tijelo se po
obliku i po velicini znatno razlikuje od Iizickog.
Treci dio covjekovog bica je takozvano osjecajno, odnosno astralno tijelo, koje je nosioc bola,
radosti, nagona, zudnja i strasti. Bice koje se sastoji samo od Iizickog i eterickog tijela nema svega
toga. Upravo spomenuto mozemo sazeto izraziti pojmom - osjet (EmpIindung). Biljka toga nema.
Kad neki danasnji znanstvenici tumace reakcije biljaka na pojedine podrazaje svojevrsnim osjetima,
dokazuju time samo to da ne poznaju sustinu osjeta. Pri podrazaju nije bitno da doticno bice reagira,
vec to da se podrazaj odrazava u unutrasnjem procesu, kao npr. u boli, radosti, nagonu i pozudi. Tek
tada mozemo govoriti o osjetu. Inace bi se s pravom moglo- tvrditi da plavi lakmus papir osjeca
pojedine tvari jer u dodiru s njima pocrveni.
Danas na tom podrucju ima mnogo nesporazuma i zato tu pojavu treba sto bolje razjasniti. Mnogi
suvremenici ne vide do kraja razliku izmedu biljke i bica koje osjeca jer im nije potpuno jasna
sustina osjeta. Ako bice (ili predmet) na bilo koji nacin reagira na neki vanjski podrazaj, to jos ne
znaci da ga ono osjeca. To se moze reci tek onda ako bice dozivljava taj podrazaj, ako postoji neka
vrst unutrasnjeg odrazavanja vanjskog podrazaja. Veliki napredak prirodnih znanosti koje duhovni
istrazivac iznad svega postuje i uvazava, unio je neke nesporazume u odnosu na pojmove viseg
reda. Neki od biologa ne znaju sto je osjet, pa ga zato pripisuju i bicima lisenim osjeta. No ono sto
duhovna znanost podrazumijeva pod pojmom osjet, sasvim je nesto drugo.
Osjecajno ili astralno tijelo imaju, osim covjeka, jos samo zivotinje. To je tijelo nosilac osjecajnog
zivota. Ne smijemo se povesti za greskom nekih teozoIskih krugova koji zamisljaju da je etericko i
astralno tijelo gradeno od Iinije tvari nego Iizicko. To bi znacilo materijalizirati vise dijelove
ljudske prirode. Etericko tijelo je skup snaga. Njegova je bit da djeluje, premda nije tvarno.
Astralno ili osjecajno tijelo je oblik raznobojnih, svjetlecih, u sebi pokretljivih slika. (Unutrasnji
dozivljaj astralnog tijela razlikuje se od opazanja skolovanog vidovitog covjeka. Ovdje se misli
upravo na njegovo duhovno opazanje.) Po obliku i po velicini astralno tijelo je razlicito od Iizickog.
Kod covjeka poprima oblik izduzenog jajeta u kojem je smjesteno etericko i Iizicko tijelo. Astralno
tijelo kao svjetlosni lik, prelazi na sve strane granice ovih dvaju tijela.
Covjek, medutim, ima i cetvrtu dimenziju koju nemaju ostala zemaljska bica. Ona je nosilac
covjekovog ja. Ta se mala rijec razlikuje od svih ostalih rijeci u jeziku. Tko na pravilan nacin
razmislja o njenoj sustini, otvara sebi put do spoznaje ljudske prirode. Svaki predmet svi ljudi mogu
nazvati jednako. Svatko stolu moze dati ime stol, stolici stolica. Jedino s rjecju ja nije tako,
njome nitko ne moze oznaciti nikog drugog doli sama sebe. Ja nikada nece oznaciti mene ako
dopre do mog uha samo izvana. Obiljezavajuci se sa ja, covjek imenuje samog sebe. Religije koje
se temelje na duhovnoj znanosti to su oduvijek osjecale. Zato su naucavale da sa ja pocinje Bog
govoriti u nutrini dok se nizim bicima objavljuje u pojavama vanjskog svijeta. Nosilac ove
sposobnosti, cetvrti clan covjekovog bica je ja tijelo. (Ne treba nas smetati izraz (ja tijelo), time
se ne misli nista materijalno. U duhovnoj znanosti mozemo koristiti samo rijeci obicnog jezika, koje
se primjenjuju samo na materijalnom planu. Ako ih koristimo u duhovnoj znanosti, moramo ih
prevesti na duhovni plan.) Ovo je tijelo nosilac vise ljudske duse. Njime je covjek uzdignut nad sva
zemaljska stvorenja i kruna je stvaralastva u prirodi. Ja suvremenog covjeka nije nimalo
jednostavno. Njegovu prirodu mozemo spoznati usporedujuci ljude raznih razvojnih stupnjeva.
Uzmimo na primjer clana primitivnog plemena, zatim prosjecnog Europljanina, pa ih usporedimo sa
covjekom visokih ideala. Svi oni imaju sposobnost da sebi kazu ja, kod svih postoji ja tijelo.
Neobrazovani clan plemena podlozan je svojim strastima i nagonima poput zivotinja. Covjek viseg
stupnja svijesti moci ce upravljati svojim zeljama i strastima, odredujuci sam kojima ce udovoljiti a
koje ce obuzdati i prigusiti. Idealist je prvobitnim strastima i porivima suprotstavio nove i vise
teznje. Sve je to posljedica rada njegovog ja na ostalim dijelovima ljudskog bica. Zadatak ja i
jest upravo u tome da ih prociscuje i oplemenjuje. Kad se covjek uzdigne nad datosti vanjskog
svijeta, njegovo ja manje ili vise mijenja nize dijelove ljudskog bica. U casu covjekovog
prerastanja iznad zivotinje, kad njegovo ja tek zabljesne, covjek je u svojim nizim dijelovima jos
slican zivotinji. Tada je njegovo etericko ili zivotno tijelo jos samo nosilac zivih oblikotvornih
snaga rasta i reprodukcije. Astralno tijelo izrazava samo takve porive i strasti koje potice vanjska
priroda. Iz takvog se stanja covjek pomocu uzastopnih utjelovljenja s naporom uzdize k visem
stupnju razvitka, te tako njegovo ja preobrazava ostale clanove. Time astralno tijelo postaje
nosiocem prociscenih uzitaka i nelagoda, proIinjenih zelja i ambicija. Mijenja se i etericko tijelo i
postaje uporistem navika, temperamenta, trajnih sklonosti i pamcenja. Covjek cije ja nije
zahvatilo etericko tijelo, ne sjeca se svojih dozivljaja i zivi onako kako mu nalaze priroda.
Cjelokupni kulturni razvoj izraz je rada covjekovog ja na nizim dijelovima ljudskog bica. Taj rad
zahvaca cak i Iizicko tijelo. Mijenja se Iizionomija, mijenjaju se geste i pokreti, citav izgled
Iizickog tijela. Ocigledno je kako razlicita sredstva kulture i obrazovanja razlicito djeluju na
astralno tijelo i uvjetuju drugaciji dozivljaj ugode, neugode i nagona. Udubljivanje i uzivljavanje u
umjetnicka djela utjece na etericko tijelo, takoder. Kada covjek poniranjem u umjetnicko djelo
nasluti da je ono nesto vise i plemenitije od osjetilnog svijeta, on time preoblicava svoje etericko
tijelo. Golemu moc da procisti i oplemeni etericko tijelo ima religija. Odatle je jasno kako je velika
misija religije za razvoj covjecanstva. Ono sto nazivamo savjescu nije nista drugo nego posljedica
djelovanja ja na etericko tijelo pomocu niza utjelovljenja. Kada covjek uvidi da nesto ne smije
ciniti i kada ga se to tako snazno dojmi da ta spoznaja prodre do eterickog tijela, onda nastaje
savjest.
Djelovanje ja na nize dijelove ljudskog bica moze biti takvo da je svojstveno citavom ljudskom
rodu ili je sasvim osobna tekovina svakog pojedinog ja. U prvom slucaju sudjeluje u izvjesnom
smislu citav ljudski rod, dok se drugi slucaj temelji na najintimnijoj aktivnosti svakog pojedinog
ja. Kad ja toliko ojaca da vlastitom snagom preobrazi astralno tijelo, onda to tijelo nazivamo
duhovnim ja (ili kako se to na Istoku kaze - manas). Taj se preobrazaj temelji uglavnom na
ucenju, na bogacenju uzvisenim mislima. Ljudsko se ja svojim najposebnijim djelovanjem moze
vinuti do jos viseg stupnja ljudske sustine, ali za to nije dovoljno mijenjati astralno tijelo. Covjek
moze u zivotu mnogo toga nauciti, i gledajuci na svoj protekli zivot uvida da je mnogo naucio,
mnogo vise nego sto je uspio promijeniti svoj temperament, karakter i pamcenje. Ucenje je
povezano s astralnim tijelom a temperament, karakter i pamcenje s eterickim. To mozemo slikovito
prikazati usporedbom astralnog tijela s kretanjem minutne kazaljke na satu, a razvoj eterickog tijela
s kretanjem male kazaljke.
Ako covjek pode putem viseg, odnosno okultnog skolovanja, onda je bitno da iskonskom snagom
svoga ja radi na preobrazavanju eterickog tijela. To je svjestan i individualan rad na
preobrazavanju navika, temperamenta, karaktera i pamcenja. Ovisno o tom radu preobrazava se dio
eterickog tijela u zivotni duh, kako ga naziva duhovna nauka (ili budi u istocnjackoj
terminologiji).
Na jos visem stupnju razvoja covjek postize takvu moc kojom moze djelovati i preobrazavati svoje
Iizicko tijelo (moze, na primjer, djelovati na krvotok, na bilo). Ono sto se tako na Iizickom tijelu
preobrazi, u duhovnoj nauci naziva se duhovnim covjekom (u istocnjackoj terminologiji - atman).
Oni preobrazaji koje je covjek izvrsio na svom astralnom, eterickom i Iizickom tijelu u zajednici sa
citavim covjecanstvom ili s jednim njegovim dijelom (narodom, plemenom ili porodicom) u
duhovnoj znanosti imaju posebna imena. Osjetilna dusa (EmpIindungsseele) je naziv za
preobrazeno astralno tijelo; razumska dusa (VernunItseele) za preobrazeno etericko tijelo, a dusa
svijesti (Bewusstseinsseele) za promijenjeno Iizicko tijelo. Ne smijemo si predstaviti da se ta
preobrazba odvija jedna za drugom. Ona se istovremeno zbiva u sva tri tijela od onog trenutka kad
zabljesne ja. Djelovanje ja ne mozemo zapaziti tako dugo dok se nije razvio jedan dio duse
svijesti.
Iz do sada izlozenog slijedi da se covjekovo bice sastoji od cetiri dijela: Iizickog tijela, eterickog ili
zivotnog tijela, astralnog ili osjecajnog tijela i ja. Osjetilna, razumska i dusa svijesti, pa i visi
clanovi ljudske prirode: duhovno ja, zivotni duh i duhovni covjek su rezultati preobrazbe
spomenutih cetiriju clanova. Samo ova cetiri clana mogu se smatrati nosiocima ljudskih osobina.
Odgajati, znaci uzeti ih u obzir u radu. Tko zeli ispravno raditi mora istraziti njihovu sustinu.
Na pojedinim razvojnim stupnjevima covjekovog zivota, na primjer, u casu rodenja, ti clanovi nisu
podjednako razvijeni. Njihov razvoj ovisi o zivotnoj dobi. Upravo poznavanje zakonitosti razvitka
ljudskog bica sacinjava osnovu svakog odgoja i obrazovanja. Do casa Iizickog rodenja covjek je sa
svih strana obavijen tudim Iizickim tijelom i ne dolazi u izravni i samostalni dodir s vanjskim
svijetom. Njegova je okolina majcino tijelo i jedino je ono sposobno da djeluje na bice koje u njemu
dozrijeva. Fizickim rodenjem covjek napusta majcin ovoj i dolazi u direktni dodir s Iizickim
svijetom. Dozivljava ga osjetilima i svijet pocinje na njega utjecati kao sto je do tada djelovalo
majcino tijelo.
Duhovna nauka smatra da je tako rodeno tek Iizicko tijelo a ne i etericko. Kao sto je covjek do casa
rodenja ovijen majcinim Iizickim tijelom, tako je do mijene zuba, oko sedme godine, ovijen jednim
eterickim i jednim astralnim ovojem. Etericko tijelo napusta etericki ovoj tek u vrijeme izbijanja
drugih zuba, a astralni ovoj ostaje do puberteta. Moze se, doduse, primijetiti da dijete memorira i
prije promjene zuba, da ima i takvih sposobnosti koje su vezane za astralno tijelo. Treba nam,
medutim, biti jasno da etericko i astralno tijelo od pocetka postoje, samo sto su zasticeni
spomenutim ovojem. Upravo taj ovoj omogucuje eterickom tijelu da prije promjene zuba na
speciIican nacin razvija svojstva pamcenja. I kod embrija postoje Iizicke oci, samo sto su zasticene
Iizickim ovojem majke. Upravo kao sto na te Iizicke oci ne smije jos djelovati vanjsko suncano
svjetlo, tako ni odgojne mjere, do promjene zuba, ne smiju djelovati na Iormiranje pamcenja.
Primijetit cemo da se tada, ako postoje povoljni uvjeti, pamcenje spontano razvija. To isto vrijedi i
za svojstva astralnog tijela do vremena spolne zrelosti. Ta svojstva treba poticati i uvijek imati na
umu da je astralno tijelo zasticeno svojim ovojem. Jer jedno je ako vec postojece kvalitete astralnog
tijela njegujemo prije puberteta, a posve drugo ako to tijelo izlozimo vanjskim utjecajima koje bi
ono moglo preraditi tek bez zastitnog ovoja. Ova se razlika svakako cini neosjetnom, ali ako je ne
uzmemo u obzir necemo shvatiti sustinu odgoja.
U vrijeme puberteta potpuno se oslobada i astralno tijelo, kao sto se Iizicko oslobodilo Iizickim
rodenjem a etericko promjenom zuba. Duhovna znanost govori, prema tome, o trostrukom rodenju
covjeka. Do izmjene zuba odredeni utisci ne mogu doprijeti do eterickog tijela kao sto do Iizickog,
dok je u majcinoj utrobi, ne mogu doprijeti svjetlo i zrak. Prije nego sto izrastu zubi (novi), u
izgradnji ljudskog organizma etericko tijelo ne sudjeluje samostalno. Kao sto u majcinoj utrobi
Iizicko tijelo prima snage koje nisu njegove, nego zasticeno pomalo razvija vlastite, tako je i sa
snagama rasta do promjene zuba. Etericko tijelo stvara vlastite snage pomocu naslijedenih. U
vrijeme osamostaljenja eterickog tijela Iizicko tijelo vec je slobodno. Etericko tijelo, u procesu
osamostaljivanja, izgraduje ono sto treba dati Iizickom tijelu. Zavrsna Iaza toga rada su vlastiti zubi,
zamjena za mlijecne - naslijedene. Novi su zubi najzgusnutija tvar Iizickog tijela i zato se javljaju
na kraju te Iaze.
Tek sada rast organizma pocinje ovisiti o vlastitom eterickom tijelu koje i dalje ostaje pod utjecajem
astralnog tijela, koje je jos uvijek u ovoju. Etericko tijelo zavrsava jednu razvojnu Iazu u casu
oslobadanja astralnog tijela. Izraz tog zavrsetka je spolna zrelost. Organi za reprodukciju postaju
neovisni, jer osamostaljeno astralno tijelo ne djeluje vise prema unutra nego dolazi u neposredni
dodir s vanjskim svijetom.
Kao sto utjecaji vanjskog svijeta ne smiju Iizicki djelovati na nerodeno dijete, tako ne bi trebalo
dopustiti da prije promjene zuba na etericko tijelo djeluju one snage, koje bi na njega djelovale
poput utisaka vanjskog svijeta na Iizicko tijelo. I astralno bi tijelo do casa spolne zrelosti trebalo
postedjeti od izvjesnih utisaka, odnosno utjecaja.
Nacela pravog i izvornog umijeca odgoja ne mogu biti uopcene Iraze o harmonicnom Iormiranju i
razvijanju svih sklonosti i sposobnosti, nego izviru jedino i stvarno samo iz spoznaje ljudskog bica.
Takvi uopceni iskazi nisu netocni ali s njima nista ne mozemo uciniti, kao sto nista ne mozemo
uciniti sa strojem ako samo kazemo da treba uskladiti Iunkcioniranje svih njegovih dijelova.
Upravljati strojem moze samo onaj koji ga poznaje do u najmanju pojedinost. Tako je na podrucju
pedagogije neophodno poznavati sve clanove (dijelove) ljudskog bica i njihove zakone razvitka.
Moramo znati kada i kako treba utjecati na pojedini dio. Nema sumnje da se ovako realisticki nacin
odgoja presporo ostvaruje.
Uzroci tome nalaze se u suvremenom nacinu misljenja, za koje ce svijet duhovnog jos dugo biti
cista Iantastika a apstraktne Iraze rezultati moderne naucne misli. Ovdje cemo bez uvijanja izloziti
ono sto se za sada mnogima cini kao samo plod maste, a sto ce se u buducnosti pokazati samo po
sebi razumljivim.
Fizicko tijelo koje je do casa rodenja bilo zasticeno majcinim ovojem, dolazi prilikom Iizickog
rodenja u direktni dodir s vanjskim svijetom. Snage i elementi vanjskog svijeta preuzimaju Iunkcije
koje su do tada vrsile snage i sokovi majcinog tijela. Do vremena promjene zuba u sedmoj godini,
covjecje tijelo mora izvrsiti zadatak koji se bitno razlikuje od zadataka ostalih zivotnih razdoblja. U
to vrijeme Iizicki organi moraju poprimiti izvjesne oblike, njihovi strukturalni odnosi moraju dobiti
odredeni smjer. Rast ne prestaje vec se nastavlja kao rezultat vec nastalih oblika. Ako su se do tada
razvili pravilni oblici rast ce i dalje pravilni, ako su se razvili nepravilni, rast ce i dalje nepravilni.
Nikada se vise ne mogu ispraviti propusti ucinjeni prije sedme godine Kao sto priroda daje Iizickom
tijelu najbolje uvjete prije rodenja, tako se odgojitelj mora brinuti za najbolje Iizicke uvjete nakon
rodenja. Upravo ti Iizicki uvjeti djeluju na organe oblikotvorno.
Dvije carobne rijeci pokazuju kako dijete dolazi u vezu sa svojom okolinom. To su oponasanje i
primjer. Aristotel je nazvao covjeka zivotinjom koja ima najvecu moc oponasanja. Ta tvrdnja
najvise vrijedi za razdoblje do sedme godine, tj. do narastanja novih zuba. Dijete oponasa sto se
dogada oko njega i u tom oponasanju njegovi organi poprimaju trajne Iorme. Okolinu ne cini samo
materijalno zbivanje, vec sve ono sto se oko djeteta dogada, ono sto osjetilima percipira, sto iz
Iizickog prostora moze djelovati na njegove duhovne snage. Okolinu sacinjavaju i svi moralni i
nemoralni dogadaji, sve smislene i besmislene radnje koje dijete moze zapaziti.
Na dijete ne djeluje moraliziranje i dociranje, nego ono sto odrasli pred njim cine. Objasnjavanja ne
djeluju oblikotvorno na Iizicko nego na etericko tijelo, koje je do sedme godine obavijeno zastitnim
ovojem, kao sto je Iizicko tijelo do rodenja obavijeno majcinim. Navike, predodzbe i pamcenje koji
se moraju razviti u eterickom tijelu do sedme godine, moraju se razviti spontano, kao sto se oci i usi
u majcinom tijelu razvijaju bez utjecaja vanjskog svjetla i zvuka. Ono sto Jean Paul kaze u svojoj
izvrsnoj knjizi Levana ili O odgoju, bez sumnje je tocno. On tvrdi da jedan svjetski putnik
nauci od svoje dadilje u prvim godinama zivota vise nego na svim kasnijim putovanjima sirom
svijeta. Na dijete ne djeluju pouke, vec ono uci oponasanjem. Djetetovi organi poprimaju odredene
oblike zahvaljujuci djelovanju Iizicke okoline. Ako djetetu omogucimo ispravnu rasvjetu i boje,
razvit ce se normalan vid; ako okolina zivi moralno, razvit ce se u mozgu i krvotoku Iizicki uvjeti
za zdrav moralni smisao. Ako dijete do sedme godine dozivljava u svojoj okolini samo glupe i
besmislene situacije, mozak ce poprimiti takve oblike koji su u kasnijem zivotu pogodni samo za
gluposti.
Kao sto misici ruku jacaju kad obavljaju neki rad, lako i mozak i ostali Iizicki organi poprimaju
ispravne Iizicke oblike ako od svoje okoline primaju ispravne utiske. Jedan ce primjer objasniti o
cemu se ovdje radi i sto to znaci. Djetetu mozemo sami napraviti lutku od starog ubrusa tako da
vezemo dva kraja za ruke, dva za noge, jedan cvor je glava. Bojom oznacimo gdje su oci, gdje je
nos a gdje su usta. Mi mu mozemo, naravno, kupiti i dati tzv. lijepu lutku s pravom kosom i
obojenim obrazima. Gotovo je suvisno reci da je takva lutka ruzna, da moze djetetu iskvariti osjecaj
za lijepo dok god zivi. No nije u tome glavni odgojni problem. Ako dijete ima lutku od presavijene
marame, ono je mora snagom maste stvoriti. Na mozak ta aktivnost djeluje oblikotvorno. On se
time razvija kao sto se misici tijela razvijaju ako vrse odreden, njima primjeren rad. Damo li djetetu
takozvanu lijepu lutku, mozak ne mora razviti nikakvu djelatnost i umjesto da se razvija, krzlja.
Kad bi ljudi mogli promatrati razvitak mozga, djeci bi davali samo takve igracke koje su pogodne
da potaknu oblikotvorne procese u mozgu. Sve igracke gradene samo na osnovi mrtvih
matematickih Iormi pustose i umrtvljuju oblikotvorne snage djeteta, a sve ono sto pobuduje
predodzbu o zivom djeluje na razvoj pozitivno. U ovo se materijalisticko doba proizvodi vrlo malo
dobrih igracaka. Kakve li poticajne igracke, kad ona dva kovaca licem u lice, na pomicnim
dascicama, kuju na istome nakovnju! Takve se igracke mogu jos jedino naci na seoskim sajmovima.
Narocito su dobre slikovnice s likovima koji se mogu pokrenuti povlacenjem konopcica. Tako
dijete lako pretvara mrtvu sliku u akciju. Time se uspostavlja unutarnja pokretljivost organa, koja je
uvjet njihovom pravilnom oblikovanju. Sve su to samo napomene, a zadatak duhovne nauke bit ce
da ubuduce sva ta pitanja potanko razradi, jer ona nije apstraktna teorija, nego zbir svih cinjenica
ocitanih iz zivota, sposobnih da budu smjernice za stvarni zivot.
Evo jos samo nekoliko primjera. Prema duhovnoj znanosti, s obzirom na okolinu u kojoj dijete zivi,
drukcije treba postupati s tromim i nepokretnim djetetom, a drukcije s nervoznim i nemirnim. U
tom slucaju sve je znacajno, od boje zidova i predmeta koji dijete okruzuju, do boja njegove odjece.
Ako se ne rukovodimo duhovnom znanosti, cesto cemo bas krivo postupiti, jer ce nas
materijalisticki stav navesti da ucinimo bas suprotno od onog sto bi trebalo. Nemirno i uzbudeno
dijete treba okruziti crvenim ili zuto- crvenim bojama. Tromom ce djetetu, naprotiv, koristiti plave i
zeleno-plave boje. Pritom je bitna ona boja koja se u nutrini pojavljuje kao reakcija na boju kojom
je izazvana. Zelena boja je komplementarna crvenoj, narancasta ili narancasto- zuta plavoj. U to se
lako mozemo uvjeriti ako neko vrijeme gledamo plohu odredene boje a zatim brzo skrenemo pogled
na bijelu povrsinu. 'Ia boja stvorena Iizickim organima, uvjetuje kod djeteta potrebne organske
strukture. Ako u okolini nemirnog djeteta ima crvene boje, u njegovoj ce se nutrini stvoriti zelena
paslika. Stvaranje zelene boje djeluje na organe umirujuce.
Treba znati da u ovoj zivotnoj dobi Iizicko tijelo samo sebi stvara mjerila za sve ono sto je za njega
dobro i korisno. Opcenito se moze reci da su potrebe zdravog Iizickog tijela ujedno i tjelesna ugoda,
pa treba, tako dugo dok smo na planu Iizickog tijela, pomno vodili racuna o zdravim potrebama,
veselju i uzicima. Radost i veselje su one snage koje najbolje poticu razvoj organizma. Ne uspijemo
li u djetetu razviti pravilan odnos prema Iizickoj okolini, ucinili smo tezak propust. To se lako
dogada s instinktima uzimanja hrane. Dijete mozemo tako pretrpati hranom, da potpuno izgubi
zdravi instinkt. Ispravna ishrana cuva instinkt do te mjere, da dijete trazi ono sto mu je u datim
okolnostima potrebno i korisno, a odbija sve sto nije. Na podrucju pedagogije, duhovna znanost
moze navesti do u tancine pojedine namirnice koje dolaze u obzir u datoj situaciji. Duhovna znanost
daje realne smjernice za zivot, to nije bezivotna teorija kakvom bi je mogli smatrati na temelju
zabluda ponekih teozoIa. Radost prema svijetu oko nas i u njemu je svakako snaga koja
oblikotvorno djeluje na Iizicke organe. Vedro lice odgojitelja, a prije svega ljubav, prava i
neusiljena, ljubav koja prozima toplinom citavu okolinu, u pravom smislu rijeci stvara oblike
Iizickih organa.
Dijete je u svom pravom elementu, ako mu u atmosIeri ljubavi omogucimo oponasanje zdravih
uzora. Zato bi trebalo strogo paziti da se u djetetovoj okolini ne dogada nista sto ono ne bi smjelo
oponasati. Ne treba nista takvoga ciniti, za sto bi se djetetu moralo reci: Ti to ne smijes raditi.
Koliko intenzivno dijete oponasa najbolje pokazuje opazanje da dijete preslikava slova mnogo prije
nego li ih razumije. Dobro je da dijete slova precrtava a tek onda uci njihovo znacenje, jer imitacija
pripada razvojnoj Iazi Iizickog tijela, dok je smisao vezan za etericko tijelo, na koje bi trebalo
djelovati tek nakon promjene zuba, kada sa eterickog tijela otpadne vanjski etericki ovoj. U
godinama kada dijete uci govoriti, treba mu dati prilike da to sto vise cini oponasanjem. To najbolje
postize slusajuci, jer sva pravila i poucavanja nista ne pomazu dobrom govoru. U ranom je
djetinjstvu narocito vazno da odgojna sredstva, kao sto su npr. pjesme, pruze osjetilima lijepe
lilmicke Iorme. Pritom je vaznija euIonija nego sam smisao. Sto vise radosti osjetilima, to bolje. Jer
plesni pokreti uz muzicki ritam snazno djeluju na Iormiranje organa.
Mijenjanjem zuba, etericko tijelo se oslobada vanjskog eterickog ovoja i time zapocinje period u
kome se moze odgojno djelovati na etericko tijelo izvana. Mora nam postati jasno, sto moze na
etericko tijelo djelovati izvana. Preobrazaj i rast eterickog tijela znace metamorIozu, odnosno razvoj
sklonosti, navika, savjesti, karaktera, pamcenja, temperamenta. Na etericko tijelo se moze djelovati
slikama, primjerom, usmjeravanjem maste. Kao sto djetetu do sedme godine moramo pruziti Iizicki
uzor da bi se po njemu ravnalo i imitiralo ga, tako bi ga trebalo usmjeravati prema unutarnjim
sadrzajima i vrijednostima u razdoblju od promjene zuba do spolne zrelosti. Smisleno djelovanje
pomocu slika i usporedbi u ovo doba je bas ono pravo. Etericko tijelo razvija svoju snagu
usmjeravanjem maste, udubljivanjem i dozivljavanjem slika i usporedbi punih duha i zivota. Na
razvoj eterickog tijela ne djeluje povoljno apstrakcija, nego ono sto je vidljivo, ali ne u osjetilima
nego u duhovnom smislu. Ta duhovna ociglednost je ono pravo odgojno sredstvo u ovom zivotnom
razdoblju, zato je bitno da je odgojitelj takva osoba koja ce svojim primjerom u mladom covjeku
potaknuti pozitivna intelektualna i moralna svojstva. Kao sto su uzor i oponasanje carobna Iormula
odgoja u prvim godinama zivota, tako je u drugom razdoblju autoritet od neprocjenjive vaznosti.
Pravi, nenametljivi autoritet trebao bi biti ona neposredna duhovna snaga pomocu koje mladi covjek
Iormira savjest, navike i sklonosti, usmjerava temperament i izgraduje svoj pogled na svijet. Za ovu
zivotnu dob posebno vrijedi lijepa pjesnikova misao da svaki covjek mora odabrati svog junaka
kojeg ce slijediti na Olimp. Covjek koji u ovoj dobi nije prema nikome njegovao bezgranicno
postovanje, cijelog ce zivota ispastati taj manjak. Nema li tog postovanja, venu i ginu snage
eterickog tijela. Mozemo zamisliti slijedeci primjer. Djecaku od osam godina prica se o nekoj
iznimnoj licnosti, dostojnoj narocitog postovanja. Sve sto djecak o njoj cuje ulijeva mu
strahopostovanje i divljenje. Priblizava se dan kada ce prvi puta vidjeti tog covjeka. Drhti otvarajuci
vrata iza kojih ce prvi puta ugledati njegov lik. Lijepi osjecaji pobudeni na taj nacin, ostaju u zivotu
trajne vrijednosti. Sretan je onaj koji je stalno, a ne samo u odabranim trenucima zivota, u svojim
uciteljima i odgajateljima nalazio istinske autoritete. Veliki uzori povijesti, pricanje o uglednim
ljudima, sve to treba usmjeravati savjest i duh a ne apstraktna moralna pravila, koja ispravno djeluju
tek onda kad se spolnim dozrijevanjem astralno tijelo oslobodi svog zastitnog ovoja. Nastavu
povijesti treba narocito usmjeravati tako da uzima u obzir takva stanovista. Prije promjene zuba
price i bajke imale su jedini cilj da obraduju i razvedre. Nakon tog razdoblja treba kod pricanja
voditi racuna da u mladoj dusi stvaramo takve slike iz zivota koje ce joj biti uzorom i na nju
djelovati poticajno. Ne treba zaboraviti da se lose navike i sklonosti mogu suzbiti odgovarajucim
odgojnim i negativnim slikama dok opomene u vecini slucajeva ne pomazu. Dozvolimo li da na
mladenacku dusu djeluje ziva slika jednog loseg covjeka i pokazemo li cemu u stvarnosti vodi
odredena sklonost ili slabost, mozemo mnogo uciniti da se ta mana iskorijeni.
Uvijek treba imati na umu da na razvoj eterickog tijela ne djeluju apstraktne predodzbe, nego zive
slike u svojoj duhovnoj zornosti. Pritom je potreban najveci takt i obzir, da se ne bi postiglo upravo
suprotno. Kod pricanja sve ovisi o nacinu i zato se pripovijedanje niposto ne moze zamijeniti
citanjem.
Duhovna ociglednost ili simbolicko predocavanje moze za ovo razdoblje doci u obzir i na drugi
nacin. Treba nastojati da mladi covjek, po mogucnosti ne prima tajne i istine prirode i zakone zivota
pomocu pojmova, nego simbolima.
Usporedbe za duhovne sadrzaje moraju na dusu djelovati tako da se zakonitost bitka usporedbom
vise nasluti i osjeti negoli razumski shvati. Izreka sve prolazno tek je usporedba treba biti misao
vodilja odgoja u ovoj dobi. Neizmjerno je vazno da covjek tajne bitka primi kao usporedbe, prije
nego se pred njegovom dusom pojave u obliku prirodnih zakona. To cemo ilustrirati jednim
primjerom. Uzmimo da mladom covjeku hocemo govoriti o besmrtnosti duse, o njenom napustanju
tijela. To se moze usporediti s izlaskom leptira iz njegove cahure. Dusa nakon smrti napusta tijelo
kao sto leptir napusta svoju cahuru. Nitko ne moze pravilno shvatiti odredene cinjenice pomocu
pojmova, ako to nije prethodno dozivio slikovitom usporedbom. Takvom se usporedbom ne govori
samo razumu nego i osjecajima - citavoj dusi. Mladi covjek koji je prosao takav put prilazi stvarima
sasvim drukcije, kad mu se one kasnije nude razumski. Stovise, vrlo je stetno ako zagonetke zivota
ne mozemo najprije upoznati osjecajima. Prema tome, odgajatelj se mora znati sluziti usporedbama
za sve prirodne zakone i za sve tajne svijeta. Na ovom se primjeru zaista dobro vidi kako duhovna
znanost treba biti plodonosna na podrucju prakticnog zivota. Usporedbe osnovane na
materijalistickom, razumskom nacinu predocavanja, ostavit ce na mlade ljude neznatan dojam.
Takve usporedbe konstruira u prvom redu hladan razum. Ako se, medutim, nekom govori u
slikama, na njega ne djeluje samo ono sto mu se govori ili pokazuje, nego od govornika tece
slusatelju Ima duhovna struja. Ako govornik sam nema topline i ne vjeruje u svoju usporedbu, nece
moci uciniti nikakav utisak na onoga kome govori. Da bi se moglo ispravno djelovati potrebno je
smatrali svoje usporedbe istinama, a to je moguce samo onda ako imamo duhovno-znanstveni stav i
ako su i same usporedbe nikle iz vrele duhovne znanosti. Pravi se duhovni istrazivac ne treba muciti
s usporedbom o dusi koja napusta tijelo jer je to za njega istina. Za njega izlazenje leptira iz
kukuljice predstavlja isti proces, samo na jednom nizem stupnju bitka. Taj se proces, na jednom
visem stupnju razvoja, ponavlja u izlazenju duse iz tijela. On je sav prozet tim uvjerenjem. To se
uvjerenje siri kao magicna struja od govornika slusaocu, te stvara u njemu uvjerenje. Neposredni
zivot se prelijeva od ucitelja k uceniku. Ali za taj zivot je potrebno da ucitelj i odgajatelj crpi iz
punog vrela duhovne znanosti i da njegova rijec i sve ono sto iz njega tece, dobiva boju, toplinu i
ugodaj istinskog duhovno-znanstvenog stava. Time se za cjelokupno podrucje pedagogije otvaraju
sjajne perspektive. Kad jednom pedagogija primi plodove duhovne nauke i sama ce postati
plodonosna. Prestat ce nesigurno trazenje, tako tipicno za to podrucje. Cijelo umijece odgoja, sva
pedagogija sterilna je i mrtva ako iz tih izvora ne crpi uvijek nove sokove. Duhovna znanost
poznaje za sve tajne svijeta odgovarajuce usporedbe i slike. Te slike, uzete iz sustine stvari, nije tek
stvorio covjek, nego snage svijeta koje djeluju u njemu od pocetka stvaranja. Zato duhovna znanost
mora biti zivi temelj svakog odgoja. Dusevna moc koju u ovom razdoblju treba narocito njegovati
je pamcenje. Njegov je razvitak povezan s promjenama eterickog tijela koje se oslobada u periodu
izmedu promjene zuba i spolne zrelosti. To je ujedno i vrijeme u koje se izvana svjesno mora
utjecati na razvitak pamcenja. Ako u to vrijeme ne ucinimo ono sto je potrebno, moc pamcenja bit
ce trajno manjeg kapaciteta. Ono sto jednom propustimo, nikad necemo nadoknaditi.
Razumsko-materijalisticki nacin misljenja moze u tom smislu uciniti mnoge greske. Pedagogija
koja se zasniva na takvom nacinu misljenja lako pada u predrasudu da je stetno ucenje napamet.
Takvo se pedagosko shvacanje bori svom ostrinom protiv pukog treniranja pamcenja i nalazi
najostroumnije metode da postedi mladog covjeka od ucenja napamet, prije nego sto moze shvatiti.
A slo je zapravo razumijevanje? Materijalisticko- razumski nacin misljenja pati od uvjerenja da se
mimo razuma ne moze prodrijeti u bit stvari, takvim se stavom tesko moze doci do spoznaje da su
druge dusevne moci za shvacanje stvari barem jednako potrebne i vazne kao i razum. Nije samo
slikovito receno ako kazemo da mozemo shvatiti osjecajem i srcem. Razumijevanje je samo jedan
od nacina da shvatimo svijet. Materijalistickom se nazoru to, medutim, cini jedini nacin. Jer, u
krajnjoj liniji, razum je dusevna snaga kojom shvacamo materijalni plan svijeta.
Da bismo ovo sto bolje shvatili navest cemo jedno mjesto iz vec spomenute, izvanredne pedagoske
knjige Jean Paula. To djelo sadrzi dragocjene misli o odgoju i zasluzuje najvecu paznju, a za
pedagoga je vrednije od mnogih drugih djela s podrucja pedagogije. Evo sto Jcan Paul kaze na
jednom mjestu: Ne bojte, se nerazumijevanja, cak ako se radi o citavim recenicama. Izraz vaseg
lica, naglasavanje rijeci kao i djetinja zelja da razumije, razjasnit ce jednu polovicu a time, s
vremenom, i drugu. Naglasak je djeci, kao i Kinezima, vec pola govora. Sjetite se da djeca, kao i mi
odrasli, nauce prvo razumijevati, a tek onda govoriti strani jezik. Pouzdajte se u pomoc vremena i
konteksta. Dijete od 5 godina razumije rijeci: ipak, doduse, naprotiv, svakako. Pokusajte razjasniti
jednu od tih rijeci, ne djetetu nego odraslom covjeku. U jednom jedinom doduse skriven je citav
mali IilozoI. Ako trogodisnje dijete razumije razvijeni govor osmogodisnjeg djeteta, zasto
deIormirate svoj govor tako da tepate? Govorite uvijek nekoliko godina unaprijed (ta geniji govore
nama i po vise stoljeca unaprijed); jednogodisnjem djetetu govorite kao dvogodisnjem a
dvogodisnjem kao da mu je sest, buduci da razlike u razvoju opadaju u obrnutom odnosu, prema
godinama. Odgojitelj koji je ionako sklon da svako ucenje prepusti uciteljima, ne smije smetnuti s
uma da dijete pola svog svijeta, i to onaj duhovni dio, vec nosi u sebi (moralne i metaIizicke
poglede, na primjer). Zato jezikom prilagodenim materijalnom planu ne mozemo dati, nego samo
rasvijetliti duhovno. Prije nego pocnemo govoriti djeci i mi sami moramo osjetiti radost i sigurnost.
Od djece mozemo nauciti jezik kao sto i mi njih jezikom ucimo. Od trogodisnjaka i
cetverogodisnjaka mozemo cuti originalne i smione ali i ispravne kovanice kao na primjer: pivo-
bacvar (BierIsser), strunar, bocar (majstor koji pravi boce, bacve, strune), ili glazba gusla, ili
dijete koje gleda kroz dalekozor kaze za sebe da je krozpromatrac (Durchsesmann), ili otprhnuo
me sa stolice (hinuntergespa t), ili zrakomis umjesto sismisa sto je, zapravo, i bolje itd..
Ovo mjesto u knjizi govori o shvacanju prije razumskog shvacanja, iako u jednom drugom
kontekstu, ali i za nas vrijedi ono sto je Jean Paul rekao o jeziku. Kao sto dijete jezicne strukture
shvaca dusom i ne poznavajuci sintaksu, tako i mladi covjek, da bi vjezbao pamcenje, mora uciti
stvari koje ce tek naknadno razumjeti. Stovise, dijete najbolje nauci ono, i kasnije razumski shvati,
sto u ovoj zivotnoj dobi jednostavno zapamti, kao sto i mi najbolje ucimo gramatiku onog jezika
koji vec govorimo. Diskusija o memoriranju bez razumijevanja osniva se na materijalistickoj
predrasudi. Mladi covjek, na primjer, treba nauciti na nekoliko primjera samo osnovna pravila
mnozenja, za sto nije potreban racunski stroj, dovoljni su samo prsti. Zatim treba tablicu mnozenja
dobro nauciti napamet. Postupajuci tako, vodimo racuna o zakonima razvitka mladog covjeka. Ako
u ovo doba, optimalno za razvitak pamcenja, previse poticemo razum, ogrijesili smo se o te zakone.
Razum je dusevna snaga koja se rada tek sa spolnom zreloscu, na koju ne bismo smjeli djelovati
izvana prije spolnog sazrijevanja. Do spolne zrelosti mladi covjek treba pamcenjem usvojiti ono o
cemu je kroz povijest razmisljalo covjecanstvo. Tek zatim treba razumjeti zapamceno. Ne treba,
dakle, upamtiti ono sto se shvatilo, nego treba razumjeti ono sto se vec zna, sto je memorijom tako
usvojeno, kao sto je dijete usvojilo jezik. Ovo nalazi siroku primjenu. Najprije zapamtimo povijesne
dogadaje a tek kasnije ih zahvacamo razumom. Tek nakon sto upamtimo zemljopisnu kartu,
podatke ucrtane na njoj, tek tada pocinjemo shvacati njihovu meduovisnost. Shvacanje bi se, na
neki nacin, moralo temeljiti na onom sto je sacuvano pamcenjem. Sto vise znanja mladi covjek
usvoji prije nego sto ga razumije, to bolje. Vjerojatno i ne treba vise isticati da se ovo odnosi na
spomenutu zivotnu dob a ne na neko kasnije razdoblje. Uci li se nesto kasnije, u drugom zivotnom
periodu, moze biti ispravan i pozeljan obrnuti put, iako mnogo toga ovisi o duhovnoj konstituciji
ucenika. U ovo doba ne smijemo sakatiti duh prejakim stimuliranjem snaga razuma.
Pretjerano isticanje principa zornosti u nastavi takoder je rezultat materijalistickog pogleda na
svijet. U ovo vrijeme zornost treba produhovljavati. Ne treba se, na primjer, zadovoljiti time da
biljku, sjemenku ili cvijet predstavimo samo osjetilima nego treba nastojati da ih djeca dozive i kao
izraz duhovnog. Sjemenka nije samo ono sto se ukazuje ocima, vec je u njoj sadrzana, mada
nevidljiva, citava nova biljka. Da je sjemenka nesto vise nego sto vidimo osjetilima, moraju djeca
dozivjeti mastom, osjetilima i svim svojim bicem i tako naslutiti tajne bitka. Pritom se ne trebamo
bojati da cemo umanjiti vrijednost osjetilne percepcije, kao osnove za spoznaju istine. Do istine ne
mozemo doci samo osjetilima, osjetilnim opazanjem. Sustina jedne pojave ima i duhovnu i
materijalnu podlogu i zato osim Iizickih osjetila moramo aktivirati i sve dusevne snage. Kad bi
barem ljudi mogli vidjeti ono sto vide duhovni istrazivaci! Kad bi vidjeli kako primjenom samo
principa zornosti u nastavi propadaju i dusa i tijelo, sigurno bi na tome manje inzistirali. Cemu djeci
pokazivati razne minerale, biljke, zivotinje i Iizikalne pokuse, ako ih time ne poticemo da naslute
tajne duha. Istrazivacu duha potpuno je jasno da se materijalistickim usmjerenjem ne moze nista
zapoceti kao i to da se pravo i zaista upotrebljivo umijece odgoja ne moze temeljiti na
materijalistickom shvacanju. Takovo se shvacanje cini prakticnim, no onda kada treba zahvatiti
cjelokupni zivot, brzo zakaze. Suocen sa zivotnom stvarnoscu, materijalizam djeluje apstraktno i
nestvarno, upravo onako kao sto materijalistickom shvacanju izgleda apstraktno i nestvarno ucenje
duhovne nauke. Nema sumnje da treba prebroditi jos mnogo prepreka dok nacela duhovne znanosti,
proizasla iz zivota, prozmu umijece odgoja. To je sasvim prirodno. Istine duhovne znanosti moraju
za sada mnogima izgledati neobicne, no ako su prave istine, one ce postati i sastavni dio kulture.
Odgojitelj ce u pojedinom slucaju ispravno postupiti samo onda ako razvije jasnu svijest o
djelovanju pojedinih postupaka na dijete. Tako, na primjer, treba znati kako postupiti s pojedinom
sposobnoscu - misljenjem, osjecanjem i voljom, da bi se njihovim razvitkom moglo povratno
djelovati na etericko tijelo, na koje se izmedu mijene zuba i spolne zrelosti moze vise i potpunije
djelovati vanjskim utjecajima.
Temelji zdrave i snazne volje leze u provodenju vec spomenutih principa koji se odnose na dob do
sedme godine zivota. Volja mora imati uporiste u pravilno razvijenim oblicima Iizickog tijela. Od
pocetka mijene zuba pa nadalje, etericko tijelo daje Iizickom tijelu snage kojima ce ono usavrsiti
svoje vec postojece oblike. Ono sto najjace utjece na etericko tijelo, upravo preko njega djeluje na
ucvrscenje Iizickog tijela. Najjace impulse etericko tijelo prima, medutim, od onih osjecaja i
predodzbi koje covjeka povezuju sa vjecnim pratemeljima svemira, drugim rijecima s religioznim
dozivljajima.
Volja jednog covjeka, a s time u vezi i njegov karakter, nece se moci dobro razviti ako u
spomenutom razdoblju nije primio religiozne poticaje. Po jedinstvenom ustrojstvu volje vidi se
koliko se covjek osjeca ukljucen u cjelokupnost svijeta. Ako se covjek ne osjeca povezan sigurnim i
cvrstim vezama sa bozanskim duhovnim temeljima svijeta, njegova ce volja i karakter ostati
nesigurni, necjeloviti i nezdravi.
Osjecajni se zivot pravilno razvija pomocu opisanih predodzbi i slika a narocito povodenjem za
uzorima iz povijesti. Primjereno udubljivanje u tajne i ljepote prirode mnogo doprinosi oblikovanju
osjecajnog zivota. Neobicno je vazno poticati osjecaj za ljepotu i umjetnicko stvaranje. Muzika
pruza eterickom tijelu onaj ritam koji ce ga uciniti prijemljivim i osjetljivim za ritam skriven u svim
stvarima svijeta. Mladi covjek gubi mnogo za citav kasniji zivot ako mu se u tom razdoblju uskrati
blagodat dozivljavanja i bavljenja muzikom. Kad bi nekom covjeku potpuno nedostajao smisao za
glazbu, ostali bi mu, sigurno, skriveni neki vidovi zivota. Pritom ne treba zanemariti ni druge
umjetnosti. U proces odgoja trebalo bi ukljuciti poticanje smisla za arhitektonske stilske Iorme, za
plasticnost, za liniju, za harmoniju boja, nista od toga ne bi smjelo nedostajati u planu odgoja. Ma
kako jednostavno sve ovo organizirah, to je jos uvijek mnogo korisnije nego da ne cinimo nista,
ispricavajuci se losim uvjetima rada. Ako odgojitelj ima umjetnickog smisla i najskromnijim ce
sredstvima mnogo uciniti. Zivotna radost, ljubav i odusevljenje za rad razvit ce se za citav zivot
upravo njegovanjem osjecaja za ljepotu, za umjetnost. Tako oplemenjujemo meduljudske odnose. I
moralni osjecaji, koji se u ovo doba bude, jacaju pomocu osjecaja za lijepo. Dijete pocinje
poistovjecivati ljepotu s dobrotom a zlo s rugobom. Pojmovno misljenje u ovo doba mora jos biti u
pozadini. Razvijati ga treba bez izravnog utjecaja, ono se mora razvijati samo od sebe, dusa mora
primati slike i usporedbe u kojima se zrcale tajne prirode i zivota.
Tako se uz druge dusevne dozivljaje izmedu sedme godine i spolne zrelosti mora razvijati misljenje,
snaga rasudivanja mora tako sazrijevati, da bi, posto je nastupila spolna zrelost covjek postao
sposoban naspram zivota i znanja potpuno samostalno stvarati svoje mnijenje. Sto se manje prije
toga djeluje na razvoj rasudivanja i sto se vise to radi putem razvijanja drugih dusevnih snaga,
utoliko je bolje za citav kasniji zivot doticnog covjeka. Duhovna znanost pruza pravi temelj ne
samo za duhovni dio odgoja nego i za onaj Iizicki. Kako bi se i ovdje naveo karakteristican primjer,
ukazat cemo na tjelovjezbu i na igre mladih. Kao sto ljubav i radost moraju prozimati djecju
okolinu tokom prvih godina, tako rastuce etericko tijelo mora tjelesnim vjezbama u sebi zaista
dozivjeti osjecaj svog rasta i svoje sve vece snage. Tjelesne vjezbe moraju na primjer biti tako
oblikovane da pri svakom pokretu, pri svakom koraku u nutrini mladog covjeka nastane osjecaj:
Osjecam u sebi rastucu snagu. A taj osjecaj mora zahvatiti nutrinu kao zdrav uzitak, kao
zadovoljstvo. Da bi se u tom smislu zamislile tjelesne vjezbe svakako je potrebno vise nego li
razumsko, anatomsko i Iiziolosko poznavanje covjecjeg tijela. Za to je potrebna intimna, intuitivna,
posve u osjecajima utemeljena spoznaja o uzajamnom djelovanju radosti i ugode ce polozaja i
pokreta ljudskog tijela. Stvaralac takvih vjezbi mora moci u sebi dozivjeti kako jedna kretnja, jedan
polozaj udova uvjetuje radosni osjecaj snage, a neka druga kretnja ili polozaj neku vrstu opadanja te
snage i tako dalje... Da bi se gimnastika i tjelesne vjezbe mogle njegovati u tom pravcu, potrebno je
da odgajatelj raspolaze onim sto mu mogu dati samo duhovna znanost a prije svega duhovno
znanstveni stav. Za ovo nije odmah potrebno gledanje u duhovne svjetove, nego samo stav da se u
zivotu primijeni jedino ono, sto se nadaje iz duhovne znanosti. Kad bi se narocito na prakticnim
podrucjima kao sto je to pedagogija primijenile duhovno-znanstvene spoznaje, tada bi nestalo
potpuno beskorisno pricanje o tome, kako te spoznaje tek treba dokazati. Onome tko ih primijenjuje
na ispravan nacin, dokazat ce se u zivotu valjanima time sto ce zivot uciniti zdravim i snaznim.
Upravo time sto ce se spoznaje dokazati u praksi postat ce jasno kako su istinite i time sigurnije
dokazane nego svim logickim i takozvanim znanstvenim nacelima. Duhovne se istine spoznavaju
najbolje po njihovim plodovima a ne nekim navodnim ma kako znanstvenim dokazom koji jedva da
moze biti nesto drugo do li logickim naklapanjem.
Spolnom zreloscu covjek se osposobljuje da sam sudi o onome sto je vec ranije naucio. Covjeku ne
mozemo nicim toliko naskoditi koliko preranim poticanjem sposobnosti rasudivanja. Sud je moguc
tek onda kada raspolazemo materijalnom za usporedivanje i rasudivanje. Samostalni sudovi, prije
toga stvoreni, nemaju nikakva temelja. Svaka jednostranost i pusta opredjeljenja, zasnovana na
mrvicama znanja, pomocu kojih bi se htjelo suditi o predodzbama koje su ljudi provjerili kroz dugu
povijest covjecanstva, dolaze od pogresaka u odgoju upravo na tom planu. Da bi covjek misaono
sazreo mora postivati ono sto su drugi prije njega mislili. Nema pravog i zdravog misljenja ako mu
ne prethodi osjecaj za istinu utemeljen na spontanom povjerenju u autoritet. Kad bismo uvazili ovo
nacelo mladi ljudi se ne bi smatrali sposobnima da prerano sude i rasuduju i time sprecavaju da
zivot na njih djeluje svestrano i bez predrasuda. Svaki sud koji nije izgraden na odredenoj podlozi
dusevnih vrijednosti postaje na zivotnom putu kamen spoticanja. Kad neki sud jednom stvorimo on
na nas stalno utjece i mi se pojedinom dozivljaju ne predajemo onako, kako bismo mu se predali da
tog suda nema. U mladom se covjeku mora razviti stav da je potrebno prvo nauciti a tek onda
prosuditi. Ono sto sugerira razum moze se reci tek onda kad progovore sve ostale dusevne snage a
do tada je uloga razuma samo sporedna. On sluzi samo da prihvati ono sto covjek vidi i osjeti, i to
da prihvati bez donosenja nezrelih sudova. Zato mladog covjeka treba, do spomenute dobi, postediti
od svih mogucih teorija. Treba teziti da sto bogatije dozivi zivot i da te dozivljaje upije svom
dusom. Dakako da mlade ljude mozemo upoznati s misljenjima drugih ljudi ali pritom moramo
paziti da se preuranjenim sudovima ne opredijele za bilo koje misljenje. Mladi covjek moze
razlicita misljenja primiti i osjecajem a da se pritom ne opredijeli ni za koju stranu. Ovakav odgoj
zahtijeva od ucitelja i odgojitelja najvecu obazrivost i tankocutnost a duhovna znanost to upravo i
moze dati.
Naveli smo samo neke duhovno-znanstvene odgojne principe. Isto cemo tako samo spomenuti
kakvu kulturnu zadacu ima duhovna znanost u odgoju. Ispunjenje ove zadace ovisit ce o prodiranju
ovakvog nacina misljenja u sve sire krugove. Da bi se to ostvarilo potrebno je dvoje. Prvo, treba
prevladati predrasude o duhovnoj znanosti. Onaj koji se zaista u nju udubi vidjet ce da ona nije
mastarija kao sto danas jos mnogi smatraju. Ovo nije predbacivanje onima koji tako misle. Takovo
je misljenje posljedica danasnjeg obrazovanja koje stvara uvjerenje da su istrazivaci duhovnih istina
sanjari i Iantasti. Do drugog se misljenja povrsnim promatranjem i ne moze doci. Upravo ovdje
dolazi do izrazaja krajnja proturjecnost izmedu antropozoIske duhovne znanosti i svega onoga sto
danasnja naobrazba daje covjeku kao osnovicu normalnog i zdravog misljenja i gledanja na zivot.
Tek se pazljivijim promatranjem otkriva duboka proturjecnost suvremene spoznaje lisene duhovno-
znanstvenih temelja. Danasnja spoznaja trazi, upravo izaziva, duhovnost jer bez nje ne moze
opstati.
Ono drugo sto je potrebno ovisi o pravilnom razvoju same duhovne znanosti. Tek kad u
antropozoIske krugove prodre spoznaja da ucenje mora, u najsirem smislu, biti plodno na svim
podrucjima zivota a ne samo da se o njemu teoretizira, zivot ce se duhovnoj znanosti otvoriti s
punim razumijevanjem. U suprotnom ce slucaju antropozoIiju smatrati i dalje nekom vrstom
religioznog sektasenja ponekih cudaka. Ako, medutim, urodi pozitivnim i korisnim duhovnim
radom, naici ce na razumijevanje i bit ce joj dano trajno priznanje.