Smešten u primitivnu tačku moći, pokušavam da se podignem
iz hladne misli noći. Samo je san jedino mogući istinski titraj
materije što razgrađuje prazninu. Tumače me po nebivstvu pripadnici poludivlje horde, one iz koje sam potekao kao mogućnost varvarstva nad sopstvenom nesposobnošću. Nije važno šta jesam, tumači stradanja već znaju da neću opstati ni u životu ni u stripu. Spavam, iza svakoga sam nemira neprihvatljiva mogućnost čuda.
Samo u besmrtnom biću heroja opstaje narko nebića, otkrivena
večnost neizlečenja suštine živih ćelija.Valjalo je da izrastem u gradu ne bih li shvatio izvesnost asfalta, vrednost urbane hrabrosti, plemenitost borilačkih veština. U svemiru zaspao sam, i san mi je tuga.