SVEUILITE U RIJECI PRAVNI FAKULTET

Ana-Marija Miheli VANJSKA POLITIKA KRALJEVINE SHS (SRBA, HRVATA I SLOVENACA) I KRALJEVINE JUGOSLAVIJE SEMINARSKI RAD

Rijeka, 2013.

SVEUILITE U RIJECI PRAVNI FAKULTET

VANJSKA POLITIKA KRALJEVINE SHS (SRBA, HRVATA I SLOVENACA) I KRALJEVINE JUGOSLAVIJE SEMINARSKI RAD

Predmet: Poslijediplomski specijalistiki studij Mentor: Prof. dr. sc. eljko Bartulovi Student: Ana-Marija Miheli Studijski smjer: Pravo europskih integracija JMBAG: EI1028

Rijeka, lipanj 2013.

SADRAJ 1.MIROVNA KONFERENCIJA U PARIZU (1919).....................................................................4 Matkovi, H. 1998., Povijest Jugoslavije: 1918-1991: hrvatski pogled, Naklada Pavii, .......11 Ibidem, ........................................................................................................................................14 2.Krizman, B., 1975., Vanjska politika Jugoslavenske drave: 1918-1941: diplomatskohistorijski pregled, kolska knjiga, Zagreb, ................................................................................22 5.Matkovi, H. 1998., Povijest Jugoslavije: 1918-1991: hrvatski pogled, Naklada Pavii, Zagreb. ..........................................................................................................................................22

1. MIROVNA KONFERENCIJA U PARIZU (1919)

Mirovna konferencija u Parizu poela je s radom 18. sijenja 1919. g. u vrijeme kada je Europom harala panjolska groznica (gripa), koja je pokosila gotovo 20 milijuna ljudi, gotovo dvostruko vie nego to ih je poginulo u ratu. Znaajno obiljeje vremena u kojem je zasjedala konferencija bile su socijalne revolucije, najveim dijelom sa socijalistikim ciljevima. Sredinja linost konferencije bio je ameriki predsjednik Wilson, koji je na zasjedanje doao sa vrstim uvjerenjem da e se rad konfererencije odvijati u rukama SAD-a, koje su imale polovicu sveukupnog svjetskog kapitala i kod koje su ostale zemlje Europe bile do grla zaduene. Voe etiriju velikih sila na konferenciji - Velike Britanije, Francuske, SAD-a i Italije, bili su poznati pod nazivom velika etvorica, a to su David Lloyd George (britanski premijer), Vittorio Orlando (talijanski predsjednik vlade), Georges Clemenceau (francuski premijer) i Woodrow Wilson (ameriki predsjednik). Voe pobjednikih sila Velike Britanije, Francuske, SAD-a i Italije zajedno sa predstavnicima drugih drava sastali su se poetkom 1919. godine u Parizu da postave temelje trajnog mira, te odrede sudbine poraenih. Glavnu ulogu igrali su predsjednici vlada Francuske (George Clemenceau) i Velike Britanije (David Lloyd George), te predsjednik SAD-a Thomas Woodrow Wilson. Predsjednik Sjedinjenih Amerikih Drava Woodrow Wilson, je u sklopu rjeavanja Jadranskog pitanja na Mirovnoj konferenciji u Parizu (1919) podnio prijedlog za razgranienje izmeu Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, nazvan Wilsonova crta. Naime, nakon neuspjenih pregovora, Wilson je 1919. Memorandumom (14.IV) i Deklaracijom (23.IV) objavio ameriki stav o Jadranskom pitanju. Tom je kompromisnom izjavom Italiji priznao granicu obeanu Londonskim ugovorom samo u razgranienju s Republikom Austrijom (Juni Tirol), a ne i na istonoj obali Jadrana. Naime, Italija je potajno sklopila sa zemljama Antante, odnosno Britanijom, Francuskom i Rusijom, Londonski ugovor od 26. IV.1915. kojim su privoljele Italiju na izdaju saveza sa Sredinjim- Centralnim silama, odnosno Njemakom i Austro-Ugarskom. Italija je otprije eljela teritorije Austro-Ugarske i njemake kolonije u Africi, te je pregovarala s izaslanicima Antante. Kraljevini Italiji je bio obean Juni Tirol, dijelovi istone jadranske obale, te neki njemaki i turski posjedi izvan Europe. U cilju pridobivanja Italije za ulazak u rat protiv Njemake i Austro-Ugarske Monarhije, zemlje ustupke Antante na su Italiji povijesnih od ponudili hrvatskih Lisarice i velike dijelove monarhije, npr. Trentino, a u Junu Tirol, Trst, Goricu, Gradiku, dio Koruke i jugozapadnu Kranjsku, te velike teritorijalne raun pokrajina: Istra, Tribnja na otoci Cres i Loinj, sjeveru do rta sjevernoj Dalmaciji podruje Ploa 5

(izmeu ibenika i Splita) sa ibenikom i Zadrom, te podruja u zaleu tih gradova. Italiji su obeani i svi dalmatinski otoci od Premude do Mljeta. Ugovor je dran u tajnosti, ali je u studenom 1917. nakon Oktobarske revolucije, objavljen u ruskom dnevniku Izvjestijima (rus. ). Ugovor je takoer obeavao Kraljevini Srbiji stvaranje Velike Srbije. Saveznici su Srbiji nudili Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Baku, junu Dalmaciju i sjevernu Albaniju, ali bez Makedonije i dijela Banata. Za ulazak u rat i izdaju Sredinjih sila saveznici su Italiji ponudili Istru i vei dio Dalmacije (to je kasnije rezultiralo 1920. Ugovorom u Rapallu, 1924. i 1941. Rimskim Ugovorom), Rumunjskoj Banat, a Bugarskoj Makedoniju. Srbija je odbacila ugovor budui da se nije bila spremna odrei Makedonije. Tijekom pregovora i srbijanska vlada dobila je obeanje da nakon pobjede moe raunati na teritorijalne ustupke u BiH i Hrvatskoj, a posebice u Dalmaciji. Nakon otkrivanja sadraja sporazuma, dolo je do estokog otpora hrvatskog i slovenskog naroda, to je onemoguilo njegovo provoenje u cijelosti nakon zavretka I. svjetskog rata. Nakon to je okonan Prvi svjetski rat, dio obeanja iz tog sporazuma je ispunjen - Italija je dobila Juni Tirol, poluotok Istru, Transko primorje, dio sjevernojadranskih otoka, grad Zadar, otoke Lastovo i Palagruu.1 U sklopu rjeavanja Jadranskog pitanja na Mirovnoj konferenciji u Parizu (1919) prijedlog za razgranienje izmeu Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, nazvan Wilsonova crta, bila je granica koja bi ila zapadno od Trbia (tal. Tarvisio) na sjeveru niz istoni greben Julijskih Alpa, preko Triglava i Vogela na jugoistok, zapadno od Cerkna, Idrije, Postojne, Pivke i Ilirske Bistrice na Uku, pa rijekom Raom na Jadransko more. U okviru Kraljevine Italije ostalo bi tako oko 400000 Hrvata i Slovenaca, a u Kraljevini SHS oko 40000 Talijana. Dvije drave nisu prihvatile Wilsonov prijedlog, no on je ponovno aktualiziran nakon II.svj. rata kao jedan od prijedloga za novo razgranienje.2 Nakon kraja prvog svjetskog rata Talijani su eljeli anektirati podruja obeana Londonskim ugovorom i odmah su ih vojno okupirali. No, osnivanjem junoslavenske drave, i u svjetlu Wilsonovih ideja o samoodreenju naroda, zapadne sile nisu vie bile spremne udovoljiti
1

Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki Krizman, B.: Jadransko pitanje pred naom delegacijom na Parikoj mirovnoj konferenciji do potpisivanja

ugovora s Njemakom (28. lipnja 1919), Jadranski zbornik, 1958, 3.

talijanskim zahtjevima, a takoer je vladalo miljenje da oni nisu u skladu sa skromnim ratnim doprinosom. Nakon brojnih nesuglasica i prijetnji naputanjem Versajske konferencije, Talijani (vlada Giovanna Giolittia) su odluili rijeiti pitanje dogovorom s junoslavenskom stranom. Juni Slaveni su takoer bili spremni na kompromis jer je dravu ekonomski iscrpljivala nemogunost koritenja okupiranih jadranskih luka, a nakon Wilsonovog poraza na izborima izgubljena je amerika podrka. Italija je bila jedna od pet Saveznikih i udruenih sila iz Prvoga svjetskog rata, ije je javno mnijenje bilo ogoreno rezultatima Versajske konferencije. Ona je potom teila reviziji postojeih granica, napose onih s Jugoslavijom i Albanijom. Protivljenjem njezinih saveznika ona nije uspjela ostvariti obeane joj granice iz Londonskog ugovora. Od hrvatskih krajeva dobila je Istru (bez Kastva), Cres, Loinj, Lastovo, Zadar, te Rijeku koja joj prije nije bila obeana, ali nije uspjela dobiti dio Dalmacije od ua Zrmanje do rta Ploe, izmeu ibenika i Trogira ukljuujui zalee sa Kninom, te dalmatinske otoke osim Lastova. To ogorenje, uz strah od proleterske revolucije, dovelo je u 1922. do Mussolinijeva Mara na Rim i ustanovljenja prvoga faistikog reima u Europi. 3 2. RAZGRANIENJE KRALJEVINE SHS S ITALIJOM Ragranienje kraljevine SHS s Italijom, nije bilo postignuto na Versajskoj konferenciji, nego dvostranim ugovorom sklopljenim u Rapallu 12. studenoga 1920. Rapallski ugovor je meudravni ugovor izmeu Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, kojim je rijeeno tzv. Jadransko pitanje, odnosno utvrivanje granica poslije I.svjetskog rata na istonoj Jadranskoj obali. Ugovorom obje strane priznaju potpunu slobodu i nezavisnost Drave Rijeka i obvezuju se da e to vjeno potivati. Tim aktom stvorena je Slobodna Drava Rijeka koja e de facto postojati jednu, a de iure etiri godine. Novostvorenu dravu odmah priznaju sve svjetske sile ukljuujui SAD, Francusku i Veliku Britaniju. Gabriele D'Annunzio ne priznaje sporazum te je akcijom talijanske regularne vojske istjeran iz grada (Krvavi Boi 24. - 29. prosinca). Ugovorom je Italiji predana Gorica, Gradika, dio Kranjske, Istra, Zadar, Loinj, Cres, Lastovo, Palagrua i Suak, odnosno ukupno oko 10.000 kvadratnih kilometara. Vie od pola milijuna Hrvata i Slovenaca nalo se izvan granica Kraljevine SHS, to je izazvalo veliko nezadovoljstvo, jer je stanovnitvo imalo osjeaj da su ih srpski politiari prodali u zamjenu za
3

Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki, lipanj 2013.

teritorijalne ustupke na istoku. Nezadovoljstvo je raslo zbog talijanskog nacionalizma i zatvaranja slavenskih kulturnih ustanova (do tada je ve zatvoreno 109 kola). Po Rapalskom ugovoru Rijeka je trebala postati "Slobodnom Dravom", ali je ta tvorevina imala neke, iako nedostatne znaajke dravnosti jedino u doba autonomake vlade Riccarda Zanelle, koja je uivala podrku veine biraa, i to izmeu 5. listopada 1921. i faistikoga udara u Rijeci 3. oujka 1922. Nakon toga Italija je tamo zadobila sav utjecaj. Rijeka drava bila je dokinuta i podijeljena izmeu istih stranaka Rimskim paktom o prijateljstvu i srdanoj suradnji od 27. sije nja 1924. 4 Rimskim ugovorom (1924) stavljeni su izvan snage pojedini dijelovi Rapallskog ugovora iz 1920. kojim je stvorena Slobodna Drava Rijeka. Sukladno Rimskom ugovoru Rijeku je anektirala Italija, dok je grad Suak pripojen Kraljevini SHS. Iste godine, 27. veljae, kraljevskim dekretom br. 213 osnovana je Kvarnerska (kasnije Rijeka) pokrajina, dok je do uspostave rada njezinog politikog izvrnog tijela, prefekture, proteklo jo neko vrijeme. Prvi prefekt Kvarnerske pokrajine, di Donato, postavljen je na elo politike vlasti u Pokrajini dekretom br. 582 od 27. travnja 1924. Izvor ovlasti u razdoblju od sijenja 1924. do oujka 1926. bio je za Rijeku pokrajinu utvren nizom kraljevskih dekreta. Kraljevskim dekretom od 14. III. 1926. g. broj 579 proiren je na Rijeku pokrajinu talijanski opinski i provincijski zakon. Time je Rijeka, nakon viegodinjeg vojnog, politikog i meunarodnopravnog procesa zapoetkog krajem 1918., bila u cijelosti uklopljena u teritorijalno-administrativni sustav Kraljevine Italije. 5 3. BALKANSKI PAKT-MALA ANTANTA Balkanski pakt je bio vojno-politiki savez koji je imao za cilj zadrati status quo na Balkanu nakon Prvog svjetskog rata. Mala Antanta je bio vojni savez Jugoslavije, ehoslovake i Rumunjske koji je postojao od 1920. do 1938. Uzrok njenog formiranja bio je strah od eventualnog pokuaja Austrije ili Maarske da vojnim putem povrate teritorije koje je Austrougarska ranije imala. Uzimajui u obzir broj stanovnika, veliku stajau vojsku, kojom je raspolagala i ogromno prostranstvo na kome se prostirala, Mala Antanta je smatrana "petom silom u Europi". Francuska
4

Crni-Groti, V.: Pravni poloaj Rijeke drave, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci 1987., br. 8, Izvor. http://arhinet.arhiv.hr, lipanj 2013.

je blisko suraivala sa ovim savezom i sa njenim lanicama i sa njima je potpisala vie vojnih sporazuma. Krajem studenog 1932. kralj Aleksandar je inicirao izvanredni sastanak ministara drava lanica Male Antante (Jugoslavije, Rumunjske i ehoslovake), koji je odran 18.studenog - 19. prosinca u Beogradu. Najvanija odluka donijeta na tom sastanku bila je da e ubudue Mala Antanta nastupati kao jedinstvena politika zajednica. Odluka da se samostalno politiki djeluje obrazloena je injenicom da su se tri drave umorile od toga da budu igrake u rukama velikih susjeda". Pakt o novoj organizaciji Male antante potpisan je na konferenciji u enevi, odranoj 14-16. veljae 1933. godine. Tri drave - istie se u uvodnom dijelu ovog dokumenta - stvaraju viu meunarodnu zajednicu, kojoj mogu pristupiti i druge drave". U organizacijskom pogledu, u ovu zajednicu ugraeno je neto to do tada nije postojalo ni u jednom bilateralnom ili regionalnom savezu. Kao upravno tijelo zajednike politike drava Antante ustanovljen je Stalni savjet, sastavljen od ministara vanjskih poslova, koji odluke donosi konsenzusom. Sastaje se obvezno najmanje tri puta godinje, u prijestolnici svake drave iji ministar te godine predsjedava Savjetom. Ugovor je potpisan 9.II.1934. a zemlje lanice su bile Kraljevina Jugoslavija, Grka, Rumunjska i Turska. Strane potpisnice suglasile su se okonati svoje meusobne teritorijalne zahtjeve nastale nakon prvog svjetskog rata. Ostale zemlje u regiji koje su odbile potpisati dokument bile su : Albanija, Bugarska, Italija, Maarska i Sovjetski savez. Balkanski pakt je bio oblikovan kako bi se meusobno jamila sigurnost svojih granica samo u sluaju napada iz drugih balkanskih drava. Saveznici nisu bili duni vojno pomoi u sluaju napada drugih sila, kao primjerice Italije. Balkanski Pakt prestao postojati nakon invazije sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941. Balkanski pakt (Balkanski sporazum, Balkanska antanta), imao je osnovni cilj odravanja postojeega teritoraijalnog stanja na Balkanu, a poglavito je bio usmjeren protiv Albanije i Bugarske. Izbijanjem II. svj. rata sporazum slabi zbog razliitog stava pojedinih lanica prema Njemakoj i Italiji, a pristupom Rumunjske i Jugoslavije Trojnom paktu potpuno se gasi. Balkanskim paktom Jugoslavija, Grka, Rumunjska i Turska garantiraju uzajamnu sigurnost svih svojih balkanskih granica, da nee poduzimati nikakvu politiku akciju prema drugoj balkanskoj zemlji, koja nije potpisnica ovog sporazuma, bez prethodnog uzajamnog obavjetavanja i da nee primiti na sebe nikakvu politiku obvezu prema ma kojoj balkanskoj zemlji, bez pristanka ostalih strana ugovornica.

Blok drava, poznat kao Mala Antanta, nastao je na osnovu zakljuenja bilateralnih obrambenih konvencija izmeu lanica 19201921. godine. Statutom iz 1930. reguliran je nain rada i odluivanja Male Antante, a tri godine kasnije zakljuenim Paktom savez se institucionalizirao. Balkanski pakt je bio djelo kralja Aleksandra, a osim navedenih drava obuhvaao je i Rumunjsku, Tursku i Grku, ali je ostao otvoren i za Bugarsku, dok se Albanija nalazila pod talijanskim utjecajem. Protiv ovog balkanskog tita" negativno su reagirale Italija, Maarska i Austrija. Francuska je imala interes da uvrsti blok balkanskih drava, koje bi branile versajski sistem, nasuprot Italiji, koja je potpomagala Maarsku i Bugarsku da to jae stegnu Jugoslaviju. Ovaj regionalni savez je bio uperen i protiv Bugarske i njenih pretenzija na aribrod i Bosiljgrad, te Makedoniju, koju je Bugarska smatrala bugarskom oblau, na Junu Rakiju i Junu Dobrudu. Aleksandar se u svojoj antibugarskoj politici oslanjao i na rumunskog kralja Karola. Rumunjska je davala podrku Jugoslaviji, jer je i sama bila izloena pritisku Bugarske zbog Dobrude. Tijekom slijedeih godina Balkanski pakt se pokazao kao krajnje nedjelotvoran, tako da je raspad poeo 1936. a savez se raspao 1938. godine.6 4. PRIBLIAVANJE KRALJEVINE JUGOSLAVIJE BUGARSKOJ I ITALIJI Kao prvi namjesnik knez je Pavle imao glavnu rije u vanjskoj politici Kraljevine Jugoslavije (kao nekada i kralj Aleksandar). Njegov se vanjskopolitiki program moe saeti u nekoliko toaka: 1. izraziti antikomunizam i neuspostavljanje diplomatskih odnosa sa SSSR-om, 2. podravanje englesko-njemakog zblienja i osiguranje dobrih diplomatskih i ekonomskih odnosa s Njemakom, 3. prevladavanje suprotnosti sa susjedima s pomou dvostranih ugovora, 4. pribliavanje Rimu, s tim da dobri odnosi s Berlinom umanje eventualnu opasnost od talijanskog susjeda. Kada je doveo na elo vlade Milana Stojadinovia, Pavle mu je povjerio i resor ministra vanjskih poslova, ali se Stojadinovi u voenju vanjske politike morao dogovarati s njim. Stojadinovieva je vlada odmah po nastupu potvrdila svoju vjernost obvezama prema Maloj Antanti, Balkanskom sporazumu i Francuskoj. Medutim, dolazak Stojadinovia na elo vlade u Jugoslaviji, ipak je izazvao uznemirenost u Francuskoj, ehoslovakoj i Rumunjskoj, jer je bilo poznato da je
6

Krizman, B.: Ministarstvo inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije, Zbirka meunarodnih ugovora, godina 1934, Meunarodni ugovori Kraljevine Jugoslavije, Sv. 7 za 1934, 6768;

10

Stojadinovi, jo kao ministar financija naginjao ekonomskom zblienju s Njemakom. Ta se uznemirenost ubrzo pokazala opravdanom, jer je Stojadinovi po preuzimanju vlade zatraio odgaanje sjednice stalnog vijea ministara Male Antante, a isto tako nije odmah odgovorio na poziv francuske vlade da doe u Pariz. Njemaka se strana pak nadala da e Stojadinovi osloboditi Jugoslaviju od francuskog utjecaja. Ve u prosincu 1935. novi jugoslavenski poslanik u Berlinu, dr. Aleksandar Cincar-Markovi, u nastupnoj je audijenciji kod Hitlera izjavio da Jugoslavija nee ulaziti ni u kakve aranmane protiv Njemake, te da e olabaviti trenutne veze na drugoj strani. A kada se knez Pavle u listopadu 1936. sastao s Hitlerom, ovaj mu je obeao da u eventualnom ratu Njemaka eli samo neutralnost Jugoslavije i da e zauzvrat jamiti njene granice. Oito je vanjskopolitiki smjer drave pod kneevim vodstvom iao prema postupnom naputanju dotadanjih pozicija i prelazio na politiku neutralnosti. Pred Stojadinoviem su stajala dva vanjskopolitika zadatka: pribliiti se Berlinu i popraviti odnose s Italijom. Kada je Italija napala Etiopiju (listopad 1935) Drutvo naroda odredilo je ekonomske sankcije protiv agresora (tj. Italije). Iako je jugoslavenska vlada teila zblienju s Rimom, ipak je prihvatila tu odluku i prekinula trgovinske odnose s Italijom. To je vjeto iskoristila Njemaka pojaavi svoju trgovinsku razmjenu sa Jugoslavijom, kako bi podmirila svoje velike potrebe u programu naoruanja. Novi smjer jugoslavenske vanjske politike mogao se naslutiti kada je Hitler naredio ulazak njemake vojske u demilitariziranu zonu Rajnske oblasti, koji je zaotrio odnose Njemake i Francuske, a Stojadinovi je ostajao rezerviran. Pokazalo se da Mala Antanta vie ne djeluje kao cjelina i da se Jugoslavija svojom suzdranou odvaja od drugih dviju lanica tog saveza. Kada je engleska vlada zauzela pomirljiv stav prema Njemakoj, izjasnivi se protiv sankcija, Stojadinovi je podupro englesko, a ne francusko stajalite. Od tada do izraaja dolazi sve vee udaljavanje Jugoslavije od Francuske sa kojom ju je vezalo tradicionalno prijateljstvo.Premda naglaeno istie svoju politiku neutralnosti i nemijeanja u sukobe velikih sila, Jugoslavija se vrlo obazrivo, ali dosljedno, pribliava Njemakoj.7 Srbija je nakon Prvog svjetskog rata, kao saveznica Antante tijekom rata, bila u boljem meunarodnom poloaju od Bugarske, koja se nala na strani poraenih zemalja biveg saveza Centralnih sila. Bugarska je nakon sklapanja mirovnih ugovora u Parizu 1919. godine ostala bez June Dobrude (teritorij potvren bugarskim ugovorom 1878. godine), izlaza na Egejsko more, odnosno zapadne Trakije (steevina iz Prvog balkanskog rata) i Makedonije (anektirana tijekom
7

Matkovi, H. 1998., Povijest Jugoslavije: 1918-1991: hrvatski pogled, Naklada Pavii,

11

Prvog svjetskog rata). Dana 1. prosinca 1918. godine, Vardarska Makedonija je u sastavu Kraljevine Srbije, postala dijelom Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. Na Parikoj mirovnoj konferenciji 1919. godine, potvreno je da Grkoj pripada 35 169 km, Kraljevini SHS 25 774 km, Bugarskoj 6 798 km i neznatan dio Makedonije na zapadnoj obali Ohridskog jezera Albaniji. Osim toga, Bugarska je prema mirovnom ugovoru u Neuillyju, u vidu ratnih reparacija i stratekih pitanja, morala prepustiti Kraljevini SHS okruge Bosiljgrad, Caribrod (danas Dimitrovgrad) i Strumicu. Vlast u Beogradu nije priznavala postojanje makedonskog pitanja. Stanovnike ovog podruja smatrali su Srbima, jer je ovim podrujima nekad vladala srpska srednjovjekovna drava, a prijestolnica Srpskog carstva nalazila se u Skoplju. Vardarska Makedonija nazivana je Junom Srbijom, a nad njenim se stanovnitvom provodila srbizacija. S obzirom na to da je svako izraavanje makedonskog ili bugarskog raspoloenja na tom podruju bilo ilegalno, ove tendencije su se prakticirale unutar ilegalnih organizacija na podruju Jugoslavije, poput Komunistike partije Jugoslavije. Bugarski vladajui krugovi nisu se pomirili s gubitkom teritorija. Vjerovali su da im je oduzeto ono to im pravom pripada, pa je zato prema Makedoniji nastavljena stara politika. U tu su svrhu poduprli revolucionare Todora Aleksandrova i Aleksandra Protogerova da pokrenu formiranje nove militantne organizacije, koja bi destabilizirala jugoslavensku i grku vlast u Makedoniji i djelovala u korist pridobivanja stanovnitva Makedonije na stranu Bugarske. U studenom 1919. godine, Aleksandrov je nakon potpisivanja ugovora u Neuillyju slubeno objavio djelovanje Unutarnje makedonske revolucionarne organizacije (dalje: VMRO). Nakon ubojstva Aleksandrova 1924. godine, naslijedio ga je Ivan Vano Mihajlov. Mihajlov je VMRO uveo u period vrenja teroristikih metoda u ostvarivanju svojih ciljeva. Baza organizacije nalazila se u Pirinskoj Makedoniji, a pripadnici VMRO-a su se prema njezinom stanovnitvu odnosili kao prema vlastitom posjedu, imajui podrku vlade u Sofiji. Vlada je do 1934. godine slubeno negirala postojanje organizacije na podruju Bugarske. Dana 19. svibnja 1934. godine, lanovi Politikog kluba Zveno pod vodstvom Kimona Georgijeva, izvrili su beskrvni dravni udar. Njihov cilj bio je poboljanje odnosa s Jugoslavijom, a prepreka tome bilo je djelovanje VMRO-a. Zbog toga je njegovo legalno djelovanje bilo zabranjeno 14. lipnja iste godine. Nekoliko mjeseci kasnije, 9. listopada, u organizaciji VMRO-a i hrvatske teroristike separatistike organizacije Ustaa, lan VMROa, Vlado Georgijev, izvrio je atentat na jugoslavenskog kralja Aleksandra I i francuskog ministra Louisa Barthoua. Novoj 12

bugarskoj vladi ovo je bio samo opravdan in da se to bre rijei VMRO-a. Velika veina voa osuena je na visoke kazne, a Ivan Mihajlov na smrt u odsustvu. Nakon pua 1934. godine, nova bugarska vlada ulagala je napore da odrava to bolje odnose s Jugoslavijom. 8 U jesen 1936, na poticaj britanske diplomacije, dolo je do zbliavanja Jugoslavije i Bugarske. Stojadinovi je smatrao da odnose s istonim susjedom mora utvrditi direktno s kraljem Borisom kao glavnim initeljem u politici te drave, u kojoj je na atomiziranoj politikoj sceni bilo mnogo sitnih stranaka, a uz to je djelovalo i nekoliko asnikih liga. Pregovori izmedu Beograda i Sofije zavreni su 24. I. 1937.potisivanjem medudravnog ugovora kojim se utvrduje nenaruiv mir i iskreno prijateljstvo izmedu Jugoslavije i Bugarske. Izvan teksta tog ugovora (a to nije bilo objavljeno) dvije strane su se sporazumjele da Bugarska nee postavljati zahtjev za Makedonijom, Caribrodom i Bosiljgradom, te da e Jugoslavija podrati bugarski zahtjev za izlaz na Egejsko more kod Dedeagaa, a Bugarska jugoslavenske pretenzije na Solun. Ovaj potez oznaio je diplomatski poraz Francuske, koja je prije toga pokuala sklopiti pakt o uzajamnoj pomoi sa zemljama Male Antante. Tome su se usprotivile Jugoslavija (na ijem je elu bila vlada pronjemaki orijentiranog Milana Stojadinovia) i Rumunjska (gdje su u vladi bile utjecajne razne nacionalistike i filofaistike stranke). Ne treba zaboraviti ni da su u Rumunjskoj i Bugarskoj vladale kraljevske obitelji njemakog podrijetla (Saxe-Coburg-Gotha u Bugarskoj i Hohenzollern-Sigmaringen u Rumunjskoj), to je takoer bio jedan od razloga zakljuivanja navedenog ugovora, dakako uz stalno jaanje ekonomske prisutnosti Njemake u regiji. Voe nekadanje Unutarnje makedonsko-odrinske revolucionarne organizacije Todor Aleksandrov je ubijen 1924., a Aleksandar Protogerov 1928. godine, obojica od strane politikih protivnika unutar vlastite organizacije. 9 Odnosi Jugoslavije s Italijom poslije atentata u Marseilleu bili su vrlo hladni, gotovo neprijateljski. Stojadinovi je kao ef diplomacije imao zadatak da te odnose pobolja. Jugoslavija je najprije odustala od tube protiv Italije (Drutvu naroda) i nastavljeni su napori da se jugoslavensko-talijanski odnosi normaliziraju i poboljaju. Iako je Jugoslavija sudjelovala u provoenju sankcija protiv Italije (nakon njena napada na Etiopiju), talijanski poslanik u
8

Izvor: http://darhiv.ffzg.hr, lipanj 2013. Matkovi, H. 1998., Povijest Jugoslavije: 1918-1991: hrvatski pogled, Naklada Pavii, Zagreb

13

Beogradu izjavio je da ta injenica nee dovesti do pogoranja talijansko-jugoslavenskih odnosa. Naime, Italija je i dalje bila zainteresirana za Podunavlje, pa u tom kontekstu ona nuno rauna na Jugoslaviju. Prema talijanskom planu, Jugoslavija bi joj trebala pomoi u stvaranju dunavskog pakta, a takoer se ukljuiti u Rimske protokole zakljuene izmedu Italije, Austrije i Maarske. Nakon to su u srpnju 1936. bile ukinute ekonomske sankcije Italiji, poveali su se izgledi za jugoslavensko-talijansko zblienje, to je najavio i predsjednik talijanske vlade Mussolini (govor u Milanu 1. studenoga 1936.). Poetkom 1937. u Rim je stigao Stojadinoviev emisar (dr. Ivan Suboti) na razgovore s talijanskim ministrom vanjskih poslova grofom Cianom, a s ciljem pripremanja sporazuma o novim odnosima izmedu dviju drava. Rad na izradi teksta nastavljen je i sljedeih mjeseci, pa je 25. oujka 1937. u Beogradu potpisan sporazum (potpisali su ga Ciano i Stojadinovi) nazvan Beogradski ugovori. Sastojali su se od dva dokumenta: politikog sporazuma i dopunskog privrednog sporazuma. U Politikom se sporazumu istie uzajamno potivanje granica, suzdravanje od svake akcije, ako jedna od dviju drava bude napadnuta, te dogovaranje o zatiti obostranih interesa. Strane su se obvezale da na svom ozemlju nee trpjeti ni pomagati aktivnosti uperene protiv teritorijalnog integriteta ili postojeeg poretka druge zemlje. Privrednim sporazumom dogovoreno je proirenje trgovinske razrnjene i ispitivanje uvjeta za veu privrednu suradnju, o mu e biti zakljueni posebni sporazumi. Izmedu Ciana i Stojadinovia izmijenjena su posebna pisma o garanciji nezavisnosti Albanije.10 5. PRISTUP TROJNOM PAKTU Nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast u Njemakoj u sijenju 1933. dvije neprijateljske drave iz Prvoga svjetskog rata Njemaka i Italija, postupno se udruuju u naporima za ruenjem Versajskog poretka iz 1919. Nacistika je Njemaka postupno otkazivala svoje obveze iz Versajskog ugovora, uvela je vojnu obvezu, naoruavala se i uspjela je postati najjaom vojnom
10

Ibidem,

14

silom u Europi. Bez ispaljenoga metka ona je ostvarila An schluss Austrije 15. oujka 1938. Mnchenskim sporazumima od 29. i 30. rujna te godine Italija, Britanija i Francuska ustupaju joj Sudetsku oblast s oko 3 milijuna Nijemaca na raun ehoslovake koja na toj konfe renciji nije sudjelovala ni kao promatra. Ali, je na toj Konferenciji Hitler dao garancije ostatku ehoslovake. Hitler je preao Rubikon i osudio je sebe da ne umre u krevetu kada su, pogazivi tu garanciju, njemake trupe 15. oujka 1939. bez otpora umarirale u Prag, a Reich je "prihvatio" njemaki protektorat nad ekom i Moravskom. Od Slovake je stvorena prva satelitska drava u Europi po uzoru na "Carstvo Madukuo" pod Japanom od 1932. Posljednji Hitlerov teritorijalni dobitak bez rata bila je Memelska oblast na Baltiku, anekti rana od Litve 22. oujka 1939., tjedan dana nakon ulaska u Prag. Ali, je Hitler htio ratovati i osvajati tue teritorije vojnim pobje dama. Njemaki napad na Poljsku 1. rujna 1939. bio je poetak Drugoga svje tkog rata. U osvajakim pohodima faistika Italija prethodila je Njemakoj. 4. listopada 1935. Mussolini objavljuje rat lanici Lige naroda Etiopiji, i iz talijanskih posjeda Eritreje i Somalije osvaja tu zemlju uz upotrebu bojnih otrova. Kada su talijanske trupe ule u Adis Abebu koncem lipnja sljedee godine, talijanski kralj Vittorio Emanuele III. proglaava se i etiopskim carem. Italija proglaava aneksiju itave Etiopije i pretvara ju u svoju koloniju, iako nije nikada ovladala cjelinom njezina podruja. U travnju 1939. talijanske trupe bez otpora zauzimaju Albaniju. Njemaka je brzo skrila otpor Poljske, a temeljem sporazuma Molotov-Ribbentrop od prethodnoga 23. kolovoza sovjetske su trupe bez otpora zauzele istoni dio te zemlje i pripojile ga. Time su Hitler i Staljin smatrali da su Poljsku ponovo izbrisali s geografske karte. 9. travnja 1940. njemake su trupe bez otpora okupirale Dansku, a kod Narwika su izbacile britanskofrancuske postrojbe. Norveka vlada i kralj izabrali su emigraciju. 10. svibnja te godine njemake su trupe poduzele ofenzivu protiv Nizozemske, Belgije, Luksemburga i Francuske. U lipnju ulaze u Pariz, a nova vlada Philippea Ptaina sklapa primirje 22. toga mjeseca. Francuska je bila podijeljena crtom od sjevera do panjolske granice. Vei dio je pod njemakom okupaci jom, dok je ostatak tzv. "slobodna zona" pod vladom iz Vichyja, koju okupiraju u studenom 1942. Francuska time prestaje biti europska sila i inilo se da je Versajski sistem do konca bio uniten. U to doba Mussolini 10. lipnja 1940. godine navjeuje rat Britaniji i ve poraenoj Francuskoj, a u listopadu iste godine bez konsultacija s Hitlerom on iz Albanije napada Grku. Ali, tijekom te zime Italija trpi poraze, tako da slabo naoruana grka vojska prodire u Albaniju. Hitler je smatrao da mora priskoiti u pomo svome faistikom save zniku, 15

ali i da prije namjeravanoga napada na Sovjetski Savez sprijei us tanovljenje britanskih baza bilo gdje u Europi. Radi napada na Grku osi gurava prolazak njemakih trupa kroz Rumunjsku i Bugarsku. U isto vrijeme vri pritisak na beogradsku vladu Cvetkovi-Maek i na namjesnika kneza Pavla da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu. Pri tome ne trai da njemaka vojska proe kroz Jugoslaviju, te nikakvu jugoslavensku vojnu pomo, a obeava joj grku luku Solun. 11 Trojni pakt su inili Njemaka, Italija i Japan. Pakt je potpisan 1940. da bi se uvrstilo saveznitvo izmeu ove tri nacije te su obeale da e se uzajamno pomagati u sluaju napada, prvenstveno imajui na umu SAD, te da bi tako sprijeili ulazak u rat SAD-a ili u boljem sluaju prepustiti Japanu vlast nad Kinom, Indokinom, Filipinima i ostalim japanskim otocima, to na kraju nije uspjelo jer SAD nisu popustile pritisku sila Osovine. Dana 25. III 1941. su njemaki ministar vanjskih poslova 3. Reicha, Joachim von Ribbentrop, u ime njemake vlade i srpski predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije, Dragia Cvetkovi, i jugoslavenski ministar vanjskih poslova, srpski diplomat Cincar-Markovi, u Beu potpisali protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, odnosno meunarodnom savezu drava, koji je 1940. ustanovljen na inicijativu njemakog voe Adolfa Hitlera, i bio je predvien u osnovi kao vojni savez, zatim kao jamstvo Japanu da nee ostati izoliran nakon njemako-sovjetskog pakta o nenapadanju od 23. kolovoza 1939. te kao geo-politiki savez u svrhu podjele svijeta i novoga svjetskog poretka u Istonoj Aziji i Europi. Trojni pakt izmeu Njemake, Japana i Italije potpisan je 27. rujna 1940. na vrijeme od deset godina, i oslonio se na Antikominternovski pakt izmeu Italije i Njemake ('Osovina Berlin Rim') iz studenog 1936. godine, koji je bio usmjeren protiv komunizma, odnosno Sovjetskog Saveza (Antikominternovskom paktu je poslije pristupila panjolska, i meu ostalim i Nezavisna Drava Hrvatska). Na Antikominternovski i Trojni pakt oslonio se elini pakt iz 1942. izmeu Njemake, Japana i Italije o meusobnoj vojnoj pomoi. Trojnom paktu su, osim Jugoslavije, jo pristupile Maarska (20.11.1940.), Rumunjska (23.11.1940.), Slovaka (24.11.1941.), Bugarska (1.3.1941.), i nakon razbijanja Jugoslavije, i Nezavisna Drava Hrvatska (15.6.1941.) Moni Trojni pakt trebao je po mislima njemakih stratega odvratiti SAD od ulaska u rat i prisiliti Veliku Britaniju na povlaenje ratne objave protiv Njemake od 3. rujna 1939. godine, te prihvaanje njemake mirovne ponude Engleskoj i britanskoj vladi od 6. listopada 1939. godine
11

Krizman, B. : Vanjska politika jugoslavenske drave 1918.-1941., Diplomatskohistorijski pregled, Zagreb 1975.,

str. 122.-128., te utanaene dokumente, ibid., str. 166.-169.

16

(Hitlerov govor u Reichstagu i mirovna ponuda Republici Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije). Faistikom Trojnom paktu nije pristupila panjolska pod vlau faistike Falange i generala i diktatora Franca, niti francuska Vichyevska Republika pod vlau marala Pataina. Meutim, unato tome su panjolske postrojbe sudjelovale u pohodu Barbarossa na SSSR od 22. lipnja 1941. godine, kao i francuski dobrovoljci. Dva dana nakon potpisivanja Protokola o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu je vrh jugoslavenske vojske izvrio unaprijed pripremljeni dravni udar i svrgnuo vladu Cvetkovi-Maek koja je potpisala pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu. Urotu je izvrila skupina srpskih zrakoplovnih oficira u suradnji sa britanskom tajnom slubom iji su bili plaenici. Motiv prevrata od 27. oujka 1941. je bio ponititi srpsko-hrvatski sporazum o uspostavi Banovine Hrvatske, i oslabiti njemaki utjecaj u Jugoistonoj Europi za raun britanskog utjecaja, dakle, motiv nije bio ideoloki u smislu slabljenja utjecaja faizma i jaanja antifaizma, nego geo-politike prirode. Do pristupanja velikosrpske tamnice naroda Jugoslavije Trojnom paktu dolo je postupno i sustavno nakon atentata u Marseilleu od 9. listopada 1934.Smrtonosni atentat u francuskom lukom sredozemnom gradu Marseilleu na srpskog kralja Aleksandra I Karaorevia i francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua idejno je osmislila njemaka nacistika tajna sluba Sicherheitsdienst (SD) i vanjskopolitika sluba nacistike stranke NSDAP, tako da su odgovorni za javno smaknue slube dvojice protunjemakih tajne dravnika bili ef Sicherheitsdiensta (sigurnosne Njemake policije Gestapo) Reinhard

Heydrich (zloinac zaduen od Hitlera, Himmlera i Gringa za program "Endlsung" ili 'Konano rjeenje idovskog pitanja') i nacistiki ideolog i saveznik guvernera Engleske narodne banke, Mr. Montagu Normana, Hitlerov ideolog Alfred Rosenberg(glavni urednik nacistikog reimskog glasila 'Vlkischer Beobachter'), uz glavnog odgovornog Adolfa Hitlera i njegova zamjenika Heinricha Himmlera. Sicherheitsdienst je za nalog likvidacije francuskog ministra vanjskih poslova angairao svog tajnog agenta Eugena Didu Kvaternika, njegova efa Antu Pavelia i makedonskog revolucionara Vladimira Georgijeva ernozemskog, zvan 'Vlado ofer', koji je bio tjelohranitelj od voe makedonske revolucionarne protujugoslavenske organizacije VMRO, Vana Mihajlova, za koju je njemaka vojna kontra-obavjetajana sluba Abwehr ocijenila da je najbolje organizirana urotniko-diverzantska organizacija toga vremena, koja je na Zapadu imala biljeg 'teroristike' organizacije. Vladimir Georgiev je u Marseilleu ubio srpskog kralja i francuskog ministra, i na licu mjesta bio je likvidiran od strane 17

tjelohranitelja francuskog dravnika. Izvritelje atentata je u Marseilleu navodila njemaka agentica Melitte Wiedemann, koja se tamo nalazila sa Georgijevim ernozemskim, dok je Eugen D. Kvaternik, ef akcije s hrvatske strane, organizirao atentatorima, meu kojima su bili hrvatski revolucionari iz ustakog logora za vojniko-diverzantsku obuku u Maarskoj i Italiji, dolazak u Francusku i njihovo konspirativno kretanje i djelovanje. Naime, nakon Hitlerova (legalnog) preuzimanja vlasti 1933. i slubenog postavljanja zahtjeva za revizijom versajskog sporazuma iz 1919. godine, kojim je Njemaka svedena na drugorazrednu zemlju u odnosu na Englesku i Francusku, je francuska vlada na elu s ministrom vanjskih poslova Barthuom (jedan od glavnih arhitekata versajskog sporazuma) nastojala stvoriti tako zvani Istoni sporazum izmeu liberalne Francuske i (komunistikog) Sovjetskog Saveza, kojim bi se prikljuila ehoslovaka, Jugoslavija, Bugarska i Poljska, te bi Hitlerova Njemaka ostala izolirana, a Republika Francuska i SSSR jamili bi potpisnicama Istonog pakta dravne granice i suverenitet (nezavisnost). U vrijeme pred marsejski atentat je Hitler bio stavljen pred zid, naime, njemakom Fhreru je gorilo pod petama jer mu je priijetila francuska vojna intervencija i ruenje njegova reima u situaciji kada Njemaka jo nije zavrila naoruavanje nego je tek poela s naoruavanjem; nadalje, Barthou je dva puta odbio Hitlerov prijedlog za zajednikim sastankom, zatim, javna francuska politika sklapanja protunjemakih sporazuma, kao to je najavljeni Istoni pakt, prijetio je Hitlerovim vanjsko-politikim slomom, a uz to ga je ugroavala i oporba, ali ne ljevica s kojom je obraunao jo 1933. godine (s marksistima komunistima, socijalistima, socijaldemokratima, i liberalima) nego s nacionalistikom oporbom u njemakoj vojsci (glavnom stoeru Reichswehr), tako da je Himmlerova sluba sigurnosti opet, kao u sluaju paljenja Reichstaga, inscenirala javnu manifestaciju nasilja kako bi imala povoda za intervencijom i uspostavljanje javnog reda i mira, a u stvarnosti povod za obraun s oporbom, tako da je Hitlerovom zamisli organizirana 'No dugih noeva', jedna vrsta verzije Bartolomejske noi kada je SS ubio vodstvo smeekouljakih SA-odreda (obje paravojne jedinice, SS i SA, osnovao je bio Hitler kao zatitne odrede svoga pokreta i stranke NSDAP za odbacivanje fizikih nasrtaja komunista i boljevika na stranakim skupovima nacistike stranke tijekom dvadesetih godina) na elu sa Ernstom Rhmom koji je bio visokopozicionirani homoseksualac u nacistikim redovima, meutim, glavna meta nije bio Rhm, iako je to u javnosti tako predstavljeno od Goebbelsove propagande, nego je glavna meta bio general Schleicher, bivi ministar obrane i jo nekoliko stoernih asnika njemake vojske koji su bili bliski s pokojnim 18

predsjednikom Njemakog Reicha, maralom Hindenburgom, i imali u planu svrgnuti Hitlera s vlasti zbog njegove protufrancuske politike jer su htjeli izbjei novi rat s Francuskom kao u Prvom svjetskom ratu. Nakon toga je nacistika vlada Njemake organizirala atentat na austrijskog profaistikog kancelara Dollfussa , u srpnju 1934. godine, koji je bio za ouvanje austrijskoga suvereniteta i blizak s Mussoliniem koji je bio protiv 'Anschlussa' Austrije Velikonjemakom Reichu, a nakon toga se dogodio 'Marseille', te i svrgavanje bugarske puistike vlade i instalacija pronjemake vlade u Sofiji. Nakon toga je Mussolini napao jedinu nezavisnu afriku dravu Etiopiju, a Hitler je podrao taj talijanski napad, i kako jedna ruka drugu mije tako je Mussolini priznao 'Anschluss', i sklopljeno je talijansko-njemako prijateljstvo ('Osovina Berlin Rim' iz 1936.) iako je Mussoliniev faistiki reim naelno podrao ideju Istonog pakta (koji je propao Barthouvim ubojstvom), i ak i potpisao talijanskofrancuski sporazum po kojemu je Francuska odstupila Italiji dijelove nekih kolonija u Africi u zamjenu za protunjemaku politiku. Po Protokolu o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu od 25. oujka 1941. godine je 3. Reich jamio jugoslavenskoj vladi teritorijalnu cjelovitost i suverenitet Kraljevine Jugoslavije, i da nee u ratu traiti jugoslavensko podruje kao tranzitni teritorij za prijevoz postrojbi, meutim, u kompromisu izmeu kneza Pavla Karaorevia (namjesnika nakon ubojstva kralja i diktatora Aleksandra u Marseilleu) i Adolfa Hitlera od 4. oujka 1941. u Berchtesgadenu (Hitlerovoj alpskoj rezidenciji) Njemaka se obvezala da Jugoslaviji nakon rata odstupi grku egejsku luku Solun, da jami Jugoslaviji teritorijalnu cjelovitost pred talijanskim aspiracijama, da oslobodi Jugoslaviju bilo kakve obaveze da sudjeluje u ratu na strani Sila osovine, te da vojnici Osovine nee stupiti na jugoslavensko tlo, ak niti ranjenici. Na sjednici Krunskoga vijea od 6. oujka 1941. (neka vrsta predsjednitva drave), je potpredsjednik Maek (ujedno i voa hrvatske oporbe, predsjednik Hrvatske seljake stranke, nasljednik na tome poloaju od velikosrpskog reima 1928. u jugoslavenskoj Skuptini ubijenog Stjepana Radia) upitao, znai li mogue nepotpisivanje Trojnog pakta rat s Njemakom, na to je dobio potvrdan odgovor, te su svi lanovi Krunskog vijea, kao i 16 od 19 lanova jugoslavenske vlade glasovali za pristupanje Trojnom paktu, te potpisivanje toga pakta nije bilo pitanje nekog velikog izbora nego nuda za izbjegavanje rata, ali i lukrativna Hitlerova ponuda da Srbija dobije izlaz na toplo more odnosno duboku luku Solun, to je bilo na tragu velikosrpskog tajnog plana 'Naertanije' iz 1844. godine. Kako bi mogue poremetili njemaki tajni plan o napadu na Grku u kojoj je bio stacioniran britanski ekspedicijski (vojni) korpus i 19

britansko ratno zrakoplovstvo, koje je bombardiralo rumunjska naftna polja i ogromnu rafineriju iz koje su Hitlerove tenkovske divizije crpile gorivo, britanska tajna sluba SOE (Special Operation Execution) organizirala je protunjemaki prevrat u Jugoslaviji. Britanski agenti i dounici nalazili su se u samom vrhu jugoslavenske vojske, u generaltabu, i posebno u jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu, tako da su voe puista bili mahom iz redova ratnog zrakoplovstva. Bili su to srpski general Duan Simovi (plaenik od SOE), general Borivoje Mirkovi i Bogoljub Ili, takoer plaenik britanske tajne slube SOE, koja je dulje vremena prije samoga prevrata odravala kontakte sa srpskim urotnicima preko svog tajnog agenta T. G. Mapplebacka u britanskom veleposlanstvu u Beogradu, koji je djelovao pod platom trgovakog predstavnika koji je jugoslavenskoj vojsci prodavao materijal za ratno zrakoplovstvo. Beogradske protunjemake demonstracije protiv pristupanja Trojnom paktu, u kojima je sudjelovala KPJ i Srpska pravoslavna crkva, manipulirala je britanska tajna sluba. Motiv srpskih puista nije toliko bio otklon od Trojnog pakta, koji je Velikoj Srbiji zvana Jugoslavija zajamio teritorijalno proirenje, koliko odstranjenje namjesnika Pavla (Aleksandrova bratia), koji se zaloio za kompromis sa Hrvatima (sporazum Cvetkovi-Maek iz kolovoza 1939. godine) i potpisivanje konkordata sa Svetom Stolicom, to je velikosrpskim politiarima bio trn u oku (jugoslavenska Skuptina nije ratificirala ni konkordat s Vatikanom ni uspostavu Banovine Hrvatske, koja je u okviru Jugoslavije uspostavljena uredbom jugoslavenske vlade), tako da je zavjereniki krug oko generala Duana Simovia planirao dravni udar izvesti ve tada. Po tom planu je trebala biti svrgnuta vlada Cvetkovi-Maek i uspostavljena jugoslavenska vlada bez hrvatskih predstavnika. (Na koncu je Vladko Maek pristupio ipak prevratnikoj Simovievoj vladi, 5. travnja 1941. godine u funkciji potpredsjednika jugoslavenske vlade.). Nakon uspjenog dravnog prevrata je puistika Simovieva vlada javno izrazila lojalnost Trojnom paktu i Hitlerovoj Njemakoj, a tajno pregovarala s Englezima i komunistima sa kojima je 5. travnja 1941. potpisan sporazum izmeu Kraljevine Jugoslavije i SSSR-a. Raspolaui s obavjetajnim podatcima svoje tajne slube, Hitler je odmah nakon pua od 27. oujka 1941. sazvao vojnopolitiko vodstvo 3. Reicha u Berlinu, obavijestio nazone njemake diplomate, generale i politiare da su Srbi izvrili vjerolomstvo, da izdaje direktivu broj 25 o vojnom napadu na Jugoslaviju, o ukidanju Jugoslavije kao drave, te o uspostavi hrvatske drave na dijelu Jugoslavije. Na osnovi njemake direktive br. 25 je 10. travnja 1941. uspostavljena Nezavisna Drava Hrvatska (NDH) kojoj je Hitler govorom u Reichstagu u svibnju 1941. zajamio 20

opstanak i zaelio Hrvatskoj dobrodolicu u meunarodnoj zajednici. Za vrijeme pribliavanja Jugoslavije Hitlerovoj Njemakoj, nakon marsejskoga atentata uspostavljen je profaistiki reim u Jugoslaviji u kojoj je nastavljena protuhrvatska politika. Britanska vlada nikada nije podrala opravdane hrvatske zahtjeve za nacionalnom ravnopravnou, tako da se moe zakljuiti da je najvei neprijatelj hrvatskim nacionalnim interesima britanska (prosrpska) politika, bez obzira na vrijeme i okolnosti, jer britanska prosrpska politika je ujedno i protunjemaka politika u Jugoistonoj Europi. Za vrijeme pribliavanja Jugoslavije Trojnom paktu nakon 9. listopada 1934. do poetka rata od 6. travnja 1941. godine (Travanjski rat) i njemakog napada na Jugoslaviju (zrano bombardiranje Beograda ) je jugoslavenski velikosrpski reim poeo uvoditi antisemitske mjere, tako i vlada Cvetkovi-Maek, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, dok je izraenija antisemitska politika progona idova voena u Beogradu odnosno u Srbiji, potaknut od faistike stranke Zbor pod vodstvom srpskog ovinista Ljotia i generala Milana Nedia (Ljoti je bio oboavatelj Hitlera). Do njemakog i Osovinskog napada na Jugoslaviju dolo je prije svega zbog Hitlerova razoaranja u srpsko saveznitvo, i to je pitanje Jugoslavije bio stavio ad acta i nalazio se usred priprema za napad na SSSR. Sile osovine osvojile su Jugoslaviju za 11 dana. Jugoslavenska vlada i vojska Kraljevine Jugoslavije, potpisala je kapitulaciju 17. IV.1941. u Beu ( kapitulacija je objavljena 18. IV. 1941. ).
12

BIBLIOGRAFIJA 1. Crni-Groti, V.: Pravni poloaj Rijeke drave, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci 1987., br. 8,

12

Izvor: http://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma/2009/03/1626049495/sat-povijestihistory-faistiki-trojni-pakt-sjugoslavijom-25-iii-1941.html, lipanj 2013.

21

2. Krizman, B., 1975., Vanjska politika Jugoslavenske drave: 1918-1941: diplomatskohistorijski pregled, kolska knjiga, Zagreb, 3. Krizman, B.: Ministarstvo inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije, Zbirka meunarodnih ugovora, godina 1934, 7 za 1934, 6768, 4. Krizman, B.: Jadransko pitanje pred naom delegacijom na Parikoj mirovnoj konferenciji do potpisivanja ugovora s Njemakom (28. lipnja 1919), Jadranski zbornik, 1958, 3, 5. Matkovi, H. 1998., Povijest Jugoslavije: 1918-1991: hrvatski pogled, Naklada Pavii, Zagreb. Meunarodni ugovori Kraljevine Jugoslavije, Sv.

INTERNET IZVORI 1. 2. 3. 4. http://darhiv.ffzg.hr, lipanj 2013. http://arhinet.arhiv.hr, lipanj 2013. http://hr.wikipedia.org/wiki http://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma/2009/03/1626049495/sat-povijestihistoryfaistiki-trojni-pakt-s-jugoslavijom-25-iii-1941.html, lipanj 2013.

22