Izvorni lanak UDK 111Aristotel, Toma Akvinski

Primljeno 16. 7. 2009.

Hrvoje Relja
Sveuilite u Splitu, Filozofski fakultet, Sinjska 2, HR21000 Split hrelja@ffst.hr

Razlika Aristotelovih i Akvinevih metafizikih poela

Saetak

U lanku pod gornjim naslovom su slinosti i razlike metafizikih poela Aristotela i Tome Akvinskog iskazane analizom argumentacije koja je srna za obje ove metafizike: o posto janju Nepokretnog pokretaa, istog akta. Tom analizom je pokazano da, iako im argu mentacija ima istu logiku strukturu i isto polazite promjenu bia ipak ih je razlika u shvaanju metafizikih poela samog bia dovela do razliitih zakljuaka. Tako je ovdje pokazano da je za Aristotelovu metafiziku supstancije zadnja zbiljnost (aktualnost) bia supstancijalna forma, koje svoje zadnje utemeljenje ima u istom aktu, Nepokretnom po kretau, dok za metafiziku bitka Tome Akvinskog zadnja zbiljnost bia jest bitak, koji svoje zadnje utemeljenje ima takoer u istom aktu, ali koji je shvaen kao isti akt bivstvovanja, Subzistentni bitak. Stoga je za Aristotela isti akt iskljuivo oblikovatelj ostale stvarnosti ukoliko je svrni uzrok te nema, niti moe imati, kao Nepokretni pokreta, ikakav drugi uzroni utjecaj na ostalu stvarnost, dok je za Tomu Akvinskog Nepokretni pokreta nuno isti akt bivstvovanja ije djelovanje je stvaranje.
Kljune rijei

metafizika, Aristotel, Toma Akvinski, metafizika poela, Nepokretni pokreta

Uvod
Pitanje o slinosti i razlici metafizik Aristotela i Tome Akvinskog je neza obilazno u svakoj povijesti filozofije, a nadasve u povijesti metafizik, jer odgovor na to pitanje, kao to emo vidjeti, u mnogome rasvjetljuje narav same metafizike. Da bismo vidjeli razliku njihovih metafizikih poela posluit emo se argu mentacijom koja je srna za obje metafizike: o postojanju Nepokretnog po kretaa, istog akta, analizom kojih emo vidjeti da, iako im argumentacija ima istu logiku strukturu i isto polazite promjenu bia ipak ih je razlika u shvaanju metafizikih poela samog bia dovela do razliitih zakljuaka. Evo njihove argumentacije:
Nepobitno je i svjedoanstvom osjetila se utvruje da u ovom svijetu postoje neke stvari koje se gibaju. U redu, sve to se giba pokrenuto je od drugoga, budui da se nita ne giba nego uko liko je u potenciji u odnosu na ono radi ega se giba, dakle gibanje zahtijeva biti u aktu, budui da gibanje nije druga stvar doli prijelaz neega iz potencije u akt. Ovo ne moe initi nego ono to je u aktu; na primjer, ono to je vrue u aktu kao vatra ini drvetu, koje je vrue u potenciji, biti vrue u aktu, i zbog toga ga giba i mijenja. Ali nije mogue da neka stvar bude u isto vrije me u aktu i u potenciji u odnosu na isto, nego samo u odnosu na razliite stvari, jer ono to je vrue u aktu ne moe istovremeno biti vrue u potenciji, nego hladno u potenciji. Iz ovog slijedi da je nemogue da neto bude pod istim vidikom pokreta i pokretano, tj. da pokree samoga sebe. Zbog toga proizlazi da sve to se pokree, pokree se od drugoga. Ali ako je ono ime se pokree takoer pokrenuto nuno je da je pokrenuto od drugoga, i ovo od drugoga. No, ovdje se

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515)

H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine vih metafizikih poela

ne moe ii do u beskonano jer onda ne bi bilo prvog pokretaa i zbog toga nijednog drugoga takoer, budui da drugi pokretai ne pokreu nego ukoliko su pokrenuti od prvoga, kao to se tap ne giba ako nije pokrenut rukom. Zbog toga je nuno doi do prvog pokretaa koji ne bi bio pokretan ni od koga.1

Dakle bio bi nepokretan, tj. bez ikakve potencije, a uz to, budui je pokreta, to moe biti samo ukoliko je u aktu, nuno je da je Nepokretni pokreta isti Akt.2 Dakle, obojica zakljuuju na postojanje Nepokretnog pokretaa koji je za obojicu nuno isti Akt, no daljnja njihova argumentacija njegova odnosa s ostalom stvarnou je znatno razliita. Za Aristotela, on je iskljuivo oblikovatelj (oformitelj) ostale stvarnosti u ko liko je svrni uzrok i nema niti moe imati, kao Nepokretni pokreta, ikakav drugi uzroni utjecaj na ostalu stvarnost,3 dok je za Tomu Nepokretni pokreta nuno isti akt bivstvovanja ije djelovanje je stvaranje. Dakle sva je stvar nost, ukljuujui i materiju, u potpunosti uzrokovana i ovisna o Njemu.4 Analizu njihovih metafizikih poela koja su ih dovela do tako razliitih odgo vora zaponimo njihovim odgovorom na pitanje: to je za njih metafizika?

1. Aristotelova pozicija
Iz Aristotelove Metafizike mogu su izdvojiti etiri definicije metafizike: 1) metafizika istrauje prve i vrhovne uzroke i poela (knjiga A, , B); 2) metafizika istrauje bie ukoliko bie (knjiga ); 3) metafizika istrauje supstancu (knjiga Z, H, ); 4) metafizika istrauje Boga i nadosjetne supstance (knjiga E1, ).5 No, iako se ovdje radi o etiri definicije, ne radi se o etiri razliite znanosti nego o jednoj vienoj s etiri razliita oita. Tako je oito da se, nakon to se jednom ustvrdila egzistencija nadosjetne supstancije, kao to smo vidjeli u uvodnom primjeru, prva i etvrta definicija izjednaavaju, kako primjeuje Aristotel:
Ako su dakle naravna bivstva prva meu biima, naravoslovlje e biti prva meu znanostima; ali ako postoji neka druga narav i bivstvo, odjeljivo i nepokretljivo, nuno je da znanost o tome bude drukija i prvotnija od naravoslovlja, i sveopa jer je prvotna [istrauje prve i vrhovne uzroke i poela].6

1.1. to je za Aristotela bie kao bie? No, sada se usredotoimo na drugu definiciju kako bi uvidjeli njeno izvorno znaenje za Aristotela. Nae promatranje emo usmjeriti na one tekstove Me tafizike u kojima Aristotel ukazuje da unato mnogovrsnosti bia ta mnogovr snost ima specifino jedinstvo, te da je upravo to jedinstvo ono to karakteri zira bia kao bia. To je razvidno ve iz sljedeeg navoda:
Te se tako i bie kae mnogovrsno, ali sve to naprema jednom poelu. Naime, jedne se stvari nazivaju biima jer su bivstva, jedne jer su trpnosti bivstva, jedne jer su put u bivstva, ili propasti ili lienosti ili kakvoe, ili su pak tvorbeni ili proizvedbeni po bivstvo, ili za stvari to pripadaju bivstvu, ili opet nijekanje nekih od tih ili bivstva.7

Poto jedinstvo razliitih znaenja pojma bie proizlazi samo iz njihova od nosa prema supstanciji, Aristotel, slijedei analogiju s odnosom medicinske znanosti i pojma zdravo, pokazuje da se istraivanje bia kao bia, tj. onto logija, treba usredotoiti na supstanciju.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515)

H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine vih metafizikih poela

Tako se svako zdravo odnosi prema zdravlju (bilo da ga uva, bilo da ga tvori, bilo da ga oznauje, bilo da ga moe primiti) [] I dakle, kao to o svim zdravstveninama postoji jedna znanost tako isto i o svemu ostalom. Jer, istraivati je jednoj znanosti: ne samo ono to se izrie prema jednome nego i ono to se izrie o jednoj naravi, jer se i to na neki nain izrie prema jednomu. Bjelodano je stoga kako je (za daa) jedne znanosti promatrati i bia kao bia. Znanost se svagda bavi prvotnim, o emu ovise ostale stvari i po emu se imenuju. Stoga, ako je to bivstvo, onda filozof mora shvatiti poela i uzroke bivstva.8

Dakle, slijedei Aristotelovu misao moemo zakljuiti da se Aristotelova on tologija identificira s ousiologijom (naukom o supstanciji). Ili, kako zakljuu je Giovanni Reale, bie kao bie [za Aristotela] biva supstancija i sve ono to se strukturalno na razliite naine odnosi prema supstanciji.9 Ta Aristotelova pozicija da sva znaenja koja se daju biu proizlaze ne iz toga to oznaavaju jednu te istu stvarnost, nego ukoliko se odnose prema jednoj stvarnosti, supstanciji, naroito je izvidna u njegovom poimanju kategorija. Znaenje te potvrde, da se ontologija svodi na ousiologiju, kako ukazuju nje govi sljedei navodi, jest od izuzetne vanosti jer proizlaze iz temeljne struk ture njegove metafizike, tj. za njega su kategorije temeljni naini bitka na koje se svodi cijela stvarnost i iji obrasci (praedicationis figurae) sainjavaju prvotna znaenja bitka, kategorije dakle predstavljaju prvu i temeljnu razliku bia pa su stoga obrasci kategorija izvorna podjela bia na kojoj se osniva svaka daljnja podjela i znaenje.10
Bie se kae mnogostruko []. Jer bie oznauje to neto jest i neko ovo, te kakvo ili koliko ili koju pojedinost od drugih stvari to se tako pririu. I dok se bie govori tolikostru ko, jasno je kako je od tih bie prvo ono to jest, koje oznauje bivstvo []; i sve ostale stvari zovu se bia zbog toga to su takvomu biu jedne kolikoe, druge kakvoe, tree trpnosti, neke opet togod drugo takvo. [] Bjelodano je dakle kako kroza nj (naime: bivstvo) i jest svaka po jedinana od tih stvari [prigodaka], tako te prvotno bie, i ne bilo koje bie, nego bie naprosto, bit e samo bivstvo.11 Jer kao to je i samo jest prisutno u svim stvarima, ali ne istim nainom, nego u nekim prvotno [bivstvu] a u nekim drugotno [prigodku], isto tako i to neto jest pripada naprosto bivstvu, doim nekako drugim [kategorijama].12
1

Toma Akvinski, S. Th., I q. 2., a. 3. Na prije vod, kao i u ostalim navodima ako nije druk ije navedeno; i usp. Aristotel, Metafizika, 67.
2

Napominjemo da Ladan grki pojam prevodi kao bivstvo, dok mi koristimo po jam supstancija, tj. hrvatsku inaicu latin skog pojma substantia.
7

Usp. Aristotel, Fizika,VIII 5; 256a12256b27; T. Akvinski, S. Th., I q. 3., a. 1.

3

Aristotel, Metafizika, 2, 1003b 510.

8

Usp. Aristotel, Metafizika, XII 7, 1072a17 1072b12; David Ross, Aristotele, Laterza, Bari 1946., str. 269.
4

Ibid., 2, 1003b 1119.

9

Usp. T. Akvinski, S. Th., I, q 4445.

5

Giovanni Reale, Aristotele, Metafisica. I. Sag gio introduttivo e indice, Vita e pensiero, Mi lano 1995., str. 87.
10

Usp. Giovanni Reale, Storia della filosofia antica. II. Platone e Aristotele, Vita e pensie ro, Milano 1997., str. 404.
6

Usp. Aristotel, Metafizika, 7, 1017 a 22.

11

Ibid., Z 1, 1028 a 1030.

12

Aristotel, Metafizika, K 7, 1064b 914; prije vod Tomislava Ladana, Signum, Zagreb 2001.

Ibid., Z 4, 1030 a 2123.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515)

H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine vih metafizikih poela

Sva znaenja bia pretpostavljaju kategorijalni nain bia a, sa svoje strane, kategorijalni nain bia u potpunosti zavisi o nainu bia prve kategorije, tj. od supstancije.13 To, dakle, potvruje na zakljuak da je za Aristotela ontologija ousiologija, tj. da se druga definicija metafizike izjednaava s treom, kao to i on sam zakljuuje:
I zaista, ono to se odavna trailo kao i sada, a i uvijek e se traiti, i uvijek e biti [u metafizici] prijeporno, naime: to je bie isto je kao i to je bivstvo [] pa zbog toga i mi i najvie i prvo, i tako rei jedino, trebamo o takvom biu [tj. bivstvu] razvidjeti to ono jest.14

Iz dosad izloenog slijedi da je za Aristotela supstancija (trea definicija) po elo koje daje jedinstvo cijeloj metafizici, jer ne samo da je ona temelj govora o biu kao biu (druga definicija) nego je i govor o vrhovnim poelima (prva definicija) usmjeren na Boga i nadosjetne supstancije (etvrta definicija), tj. na nain ostvarenja njihove supstancijalnosti te njihovog odnosa prema sup stancijalnosti drugih bia. To jedinstvo bit e zornije kada promotrimo to bi to bila supstancija za Aristo tela. 1.2. to je supstancija za Aristotela? Odmah moramo rei da ousia za Aristotela oznaava zadnju stvarnost. Dru gim rijeima reeno, supstancija ne objanjava svoju zbiljnost, osim po inje nici da je ona sama zbiljnost, pa mu ju je stoga teko opisati, tovie, svaki put kada se trudi rei to ona jest, zadovoljava se s time da ree to ona nije.15 Bivstovanje je, za Aristotela, samo svojstvo zbiljnosti (akta) supstancije, sli no kao to je u materijalista bivstovanje svojstvo zbiljnosti (akta) same mate rije ili kao to je za Platona bivstvovanje svojstvo zbiljnosti ideja ili kao to je on za Demokrita svojstvo zbiljnosti atoma, pa stoga pitanje o aktu bivstovanja kao takvom, tj. onome koji bi prethodio zbiljnosti supstancije kod Aristotela ili materije kod materijalista, ideja kod Platona i atoma kod Demokrita, jest pitanje koje izlazi izvan okvira dotinih metafizika. Dakle, za Aristotela je supstancija temelj stvarnosti u pravom smislu rijei: bitak je zbiljnost sa mom snagom kojom jest svaka supstancija to to jest, i subzistira zasebno kao samodostatna stvarnost.16 Aristotelova metafizika, koja je, kako smo vidjeli, prava ousiologija, harmo nino povezuje u supstanciji kao zadnjoj zbiljnosti dvije tendencije: prvu, plod zdravog razuma, koja smjeta realno u konkretne individuume i drugu, naslijeenu od Platona, koja u njima (konkretnim individuima) smjeta bt, identinu inteligibilnost mnotva individuuma. Tako kae David Ross:
injenica je da ousia za Aristotela ne znai nita odreenije od onoga to jest u svoj istini i punini znaenja. On je katkada shvaa kao ono to, u stvarima, je u punom znaenju pojma, ti esti, ili bit, a ponekada takoer kao ono to u punom znaenju jest, jer ona nije u neemu, nego egzistira po sebi samoj: tode ti, ili individuum.17

No ta dva shvaanja, kako lijepo primjeuje Gilson, izriu za Aristotela iden tinu stvarnost, tj. bit je identina s ono to jest.18 Dakle radi se o jednoj te istoj ontolokoj stvarnosti koja, promatrana s dva razliita oita, manifestira svoje dvije karakteristike. Analogno se moe rei i za jedinstvenu ontolo ku stvarnost ideje u Platonovoj metafizici ideja ili za atome u Demokritovoj metafizici atoma koji su po sebi isto tako zadnja zbiljnost i ujedno po sebi takoer ve odreena, specificirana, zbiljnost. Tu ontoloku istost dviju ka rakteristika supstancije Aristotel lapidarno izrie na sljedei nain:

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515)

H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine vih metafizikih poela

Tauto gar eis antropos kai on antropos kai antropos. (Jer isto su jedan ovjek, bivajui ovjek i ovjek.)19 Kazano na drugi nain, individuum, koji je naelno cjelina (totum), svodi se samo na nositelja univerzalnog (opeg) () Budui da samo individuum postoji i da se samo za univerzalno (ope) [jedino inteligibilno] moe rei da jest, univerzalno ukljueno u individuum sainjava, u krajnjoj analizi, bitak sam.20

Vano je primijetiti, radi kasnije usporedbe s Akvincem, da takvo Aristote lovo poimanje ousie kao zadnje zbiljnosti ne zahtjeva postavljanje pitanja o bivstvovanju kao takvom jer:
Bez obzira na nain prevoenja, pojam ousia uvijek za njega oznaava ono to jest, tj. neto to jest. Stoga se ne moe pitati bez apsurdnosti, subjekta to jest, je li jest ili nije.21

Ili, kazano preciznije, ono to jest, jest po supstanciji jer je, prema Aristotelu, kako smo vidjeli:
Jedini uzrok koji daje nekoj stvari ono to ona jest, je uistinu njena forma, bit, i ta forma, bit je uzrok toga bitka radi injenice da mu je ona ousia i stvarnost sama.22

Drugim rijeima, Aristotelova metafizika (ousiologija) pitanje bivstvovanja ne zahvaa do u bivstvovanje kao takvo jer je ono u potpunosti svedeno u pitanje supstancijalnosti koja je odreena s bti (supstancijalnom formom) kao formalnim elementom. U tom smislu primjeuje Gilson: To je toka u kojoj se Aristotel morao zausta viti. On je jako dobro znao da je biti bivstvovati (biti) u zbiljnosti, ali da je bivstovanje akt bilo je iznad njegovih mogunosti,23 a kako emo vidjeti i potreba. 1.3. Pokretanje Nepokretnog pokretaa u svjetlu Aristotelove metafizike supstancije Poto smo razmotrili temeljne odrednice Aristotelove metafizike, vratimo se na primjer iz uvoda te ga sagledajmo u svjetlu tih odrednica. Za takvu, dakle, metafiziku je stoga nastajanje (raanje, tj. ozbiljenje svake supstancijalne stvarnosti) odreeno priopavanjem bti, to u njegovom hi lemorfistikom shvaanju svijeta nije nita drugo doli samo preoblikovanje vjene materije, po formi odreenoj s bti (esencijom).
13 17

Usp. G. Reale, Storia della filosofia antica. II. Platone e Aristotele, str. 424.
14

David Ross, Aristotles Metaphysics, II, Cla rendon Press, Oxford 1924., str. 159160.
18

Aristotel, Metafizika, Z 1, 1028b 27; u ovom navodu nismo slijedili u potpunosti Ladanov prijevod, tj. njegovo prevoenje pojma s bitak drimo nedostatno prikladnim te nam se ini prikladnijim prevesti ga s poj mom bie.
15

E. Gilson, Lessere e lessenza, str. 52.

19

Aristotel, Metafizika, T 2, 1003 b 2627.

20

E. Gilson, Lessere e lessenza, str. 5051.

21

Usp. Etienne Gilson, Lessere e lessenza, Massimo, Milano 1988., str. 40.
16

Ibid., str. 51.

22

Ibid., str. 42.

Ibid., str. 52.

23

Ibid., str. 43.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515)

10

H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine vih metafizikih poela

Svako raanje ili svaka proizvodnja je jedno gibanje; dakle svaki uzrok raanja ili proizvodnja je jedan uzrok gibanja, a svaki uzrok gibanja se u konanici svodi na ousiu, ili bit od onoga to jest.24

Drugim rijeima, Aristotelovo svoenje problema bivstvovanja na problem supstancijalnosti ima za posljedicu da se problem postojanja svodi u problem preoblikovanja, iskljuujui tako svaku potrebu za stvaranjem. Stoga mislimo da je u pravu E. Gilson kada kae:
Ukratko, Aristotelov Prvi nepokretni Pokreta je prva supstancija, uzrok supstancijalnosti svih ostalih supstancija i zato, uzrok njihova bitka ukoliko su supstancije, ma iako je uzrok onoga to svijet jest, nije nikako toga da jest (postojanja, bivstvovanja).25

Svijet je stoga, kao i Prvi nepokretni Pokreta, nuno vjean.26

2. Pozicija Tome Akvinskog

Tomina definicija metafizike gotovo je identina onoj Aristotelovoj: metafi zika istrauje bie i ono to ga nuno prati.27 No ve prva karakteristika To mina shvaanja bia odrediti e razliku. Naime, bie (ens), ono to jest (id quod est), karakterizirano je kao ono to (id quod) i ono jest (est), tj. s jedne je strane subjekt bivstvovanja koji je supstancija kao takva, a s druge je strane bivstvovanje, to je akt supstancije. Za njega, dakle, pojam bia nije jedno stavan, nego se pokazuje sastavljen od subjekta (id quod) i akta (est). Pojam bia ine dva realno razliita elementa: neto to jest, i samo jest predmeta. Neto (knjiga, stol, osoba) pokazuje se kao subjekt, tj. kao stvarnost koja jest (kao to je subjekt itanja onaj koji ita; biti, jest naznauje akt (actus, zbilju), vlastitu perfekciju objekta (itanje je akt osobe koja ita).28 Dakle, za razliku od Aristotela kod kojega su ono to i ono jest bile ka rakteristike jedne ontoloke stvarnosti, kod Akvinca se radi o dva ontoloka poela, realno razliita ali nerazdvojivo zdruena, tj. ukoliko su sastavni ele menti bia kao bia nisu gotove stvarnosti, nisu bia, nego njegova poela (principi) ili, preciznije reeno, ukoliko su oboje nune sastavine za bie kao bie, njegova su su-poela (co-principia). Su-poela od kojih je bt ono to (quidditas) odreuje nain bivstovanja (modus essendi) a bitak ono ime (id quo) jest, bivstvuje, ozbiljenje bivstvovanja (actus essendi). Dakle, slijedi da je bitak akt (actus) bia ili, preciznije, ono ime (id quo) je bie ozbiljeno kao bie. Slijedei tu temeljnu karakteristiku bia, Toma ga definira kao ono [neto] to ima bitak29 ili bie je ono [neto] to participira na bitku.30 Akvinac, primjenjujui takvo poimanje bia i bitka na glavnu ontoloku ka rakteristiku stvarnosti, uoenu jo od Parmenida, tj. da sve to jest (bie) jest, odnosno da ne postoji nikakva stvarnost koja ne bi bila ili, kazano preciznije, svaka zbiljnost (actus) jest zbiljnost ukoliko jest, zakljuuje na specifinosti zbiljnosti bitka: a) da je Bitak univerzalna zbiljnost, jer o svakom predmetu u svijetu, kakav god on bio, mora se kazati da jest: ova knjiga jest, stol jesu, osoba jest (), nije dakle iskljuivo zbiljnost samo jedne stvarnosti, kao to je in itanja, razumijevanja (), nego odgovara svim stvarima (bez bitka tu ne bi bilo nita); b) da je Bitak sveobuhvatna (totalna) zbiljnost, jer bitak obuhvaa sve ono to neka stvar posjeduje, njegova zbiljnost sadri sve stvari, ne iskljuu jui apsolutno nita, dok su druge perfekcije (savrenosti) parcijalne (dje

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515)

11

H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine vih metafizikih poela

lomine) jer naznauju neke dijelove ili vidike bia. Lajanje ne izrie svu perfekciju (savrenost) psa; bitak, naprotiv, je akt neke stvari, svih njezinih dijelova i svakog dijela napose. Npr.: ako neki pas jest, to vrijedi i za sve to je u njemu, tako i boja jest, oblik (forma) jest, ivot i njegov rast jesu, njegovo lajanje jest; sve u njemu sudjeluje na bitku. U tom smislu bitak sadri cjelovitost bia. tovie, bitak je i zbiljnost svih drugih zbiljnosti bia jer aktualizira svaku drugu perfekciju, inei je da bude, te je tako zbiljnost bitka zadnji temelj stvarnosti bia, posljednja zbiljnost (actus) bia.31 Za Akvinca je bitak isti akt bivstvovanja, ali bivstvovanja u intenzivnom smislu. Dakle, to to je bitak samo akt bivstvovanja, i nita vie odreenije, znak je njegove savrenosti u punini intenziteta, tj. sveobuhvatnosti i uni verzalnosti zbiljnosti ili, preciznije: bitak je zbiljnost u punom i vlastitom smislu.32 2.1. Dva nivoa Akvineve metafizike Ta prva karakteristika Tomina shvaanja bia, dakle, onog to jest (id quod est), tj. njegova sastavljenost od onog to (id quod), odnosno subjekta biv stvovanja i onog jest (est), odnosno akta bivstvovanja, gdje je bitak zbiljnost (actus) ijim aktom se ozbiljuje to jest, odreuje temeljnu strukturu njegove metafizike. Upravo onako kako kae Gilson:
Za ispravnu interpretaciju nauka sv. Tome vano je imati prisutno dvojstvo nivoa, oba neza mjenjiva ali hijerarhijski ureena. Uistinu se moe rei da je sva njegova nauka o biu karakte rizirana temeljnom razlikom izmeu onog nivoa bia kao bia, to je nivo supstancije, i onog nivoa uzroka toga bia kao bia, to je onaj bivstvovanja.33

Pogledajmo poblie razliku i odnos tih nivoa koja e nam ujedno rasvijetliti i razliku izmeu metafizika Aristotela i Tome Akvinskog. Tu nau analizu zaponimo promatranjem Tominog shvaanja prvog nivoa, onog, dakle, bia kao bia, to je, kako je prije izloeno, nivo supstancije. Tomino shvaanje zbiljnosti na tom nivou identino je onom Aristotelovu, tj. za obojicu je forma zadnja zbiljnost u supstancijalnom redu. No, pogledajmo Tomino objanjenje koje ujedno pokazuje hijerarhijsku ovis nost toga nivoa supstancije o nivou bivstvovanja.
24 29

Ibid., str. 54.

25

T. Akvinski, I Sent., d. 37, q. 1 a. 1 sol.

30

Ibid., str. 55.

26

T. Akvinski, De sub. sep., c. 3.

31

Dakle, radi se ne samo o vremenskoj (koju i Toma doputa, usp. S. c. g. II q. 3238), nego i o ontolokoj vjenosti.
27

Usp. T. Akvinski, De Pot., q. 7, a. 2, ad. 9.

32

T. Akvinski, I Met. Proem.

28

Usp. T. Akvinski, S. c. g., I, q. 28; i takoer izuzetno objanjenje takvog shvaanja bitka u: Cornelio Fabro, Partecipazione e causalit, SEI, Torino 1960.
33

Usp. Tomas Alvira, Luis Clavell, Tomas Me lendo, Metafisica, Le Monnier, Firenca 1989., str. 15; Emerich Coreth, Toma Akvinski i problem metafizike, u: Anto Gavri (ur.), Ljubav prema istini, Dominikanska naklada Istina, Zagreb 2000., str. 8789.

E. Gilson, Lessere e lessenza, str. 80.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515)

12

H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine vih metafizikih poela

Forma je, dakle, poelo bivstvovanja ili, radije, uzrok bitka, esse consequitur ad formam,34 u jednom vlastitom redu, tj. u onom formalne uzronosti U tom smislu, forma je uistinu causa essendi, ali samo u tom smislu. Bez forme nema supstancije (jer joj ona daje odreenje), a bez supstancije nema nita to moe bivstvovati. Dakle, nijedno bivstvovanje nije mogue bez forme. Ree no na drugi nain, forma uzrokuje bitak, zato jer je ona konstitutivni uzrok supstancije koja je jedina sposobna bivstvovati.35 Drugim rijeima reeno, sve to bivstvuje, bivstvuje na odreen nain koji je odreen formom.
Forma je, dakle, zadnja zbiljnost u supstancijalnom redu. Stoga, ako se bitak treba dodati, to nee biti za stvaranje jedne supstancije, nego za to da ta supstancija postoji (egzistira).36

Dakle, ozbiljenje bitka ne slui za specificiranje i odreivanje nekog bia, jer ono ukoliko jest, takvo jest po formi, nego ono ini postojanje tog i takvog specificiranog i odreenog naina bivstvovanja. Potreba za poelom koje oz biljuje formu proizlazi iz injenice da je zbiljnost forme karakterizirana dvoj stvenou, tj. da jest (zbiljnost) i to jest neka odreena zbiljnost, pa je stoga Akvinac vidi ontoloki zavisnom o poelu, po sebi jednostavnom, kojemu je vlastitost sama zbiljnost.
Poelo i uzrok bivstvovanja, na nain kako je to bilo objanjeno, jest forma po sebi samoj, ukoliko je zadnja u vlastitom redu, no ipak, iako ne postoji forma forme, treba postojati jedna zbiljnost (actus) forme, to je upravo akt bivstvovanja.37

To je taj novi metafiziki nivo: akt bivstvovanja forme, koji iznutra ozbiljuje formu, ukoliko je iznad reda supstancije, jest sm iznad reda formalnosti. Da bi to ozbiljenje forme bilo mogue, potrebno je dakle da, iako je ona za dnja zbiljnost u vlastitom redu, bude potencija u nekom drugom redu. Taj drugi metafiziki red, koji transcendira ontoloki red supstancije, jest red bivstvovanja kao takvog, red kojemu je vlastita zbiljnost akt bivstvovanja.38 Dakle, Akvinevo poimanje bitka kao akta bivstvovanja definira njegovu me tafiziku kao metafiziku bitka jer srce stvarnosti nije vie supstancija koja jest, niti forma iji akt ini supstanciju onim to ona jest, nego je to bitak ijim aktom postoji (egzistira).39 Tako kako kae Akvinski:
Sam bitak (ipsum Esse) jest ono to je nad svim najsavrenije: odnosi se, naime, prema svemu kao zbiljnost. Nita, naime, nema (svoje) ozbiljenosti osim ukoliko jest: stoga sam bitak jest ozbiljenost svih stvarnosti, pa i samih formi.40

Dakle, prema Tomi, metafizika supstancije (ousiologija) nije dostatna za rje enje problema bia, ali je nuna stepenica za njegovo rjeenje jer bez nje ne bi bilo motiva za postavljanje tog problema budui da je kako smo rekli samo supstancija sposobna vriti akt bivstvovanja, upravo zbog supstancije svaka je stvar u pravom smislu bie u aktu.41 Preciznije kazano: sve kon kretno jest po supstanciji koja je odreena da je takva, konkretna, kakva je po formi, koja je ini upravo takvom, a ta forma jest (bivstvuje) po bitku.

3. Metafizike posljedice razlike odnosa Prvoga poela i ostale stvarnosti, ovisno o shvaanju zadnje zbiljnosti bia
Razliito poimanje zbiljnosti ili, preciznije, zadnje zbiljnosti bia, dovelo je Aristotela i Akvinca do razliitih zakljuaka na koje smo ukazali u uvodnom primjeru. Kako smo vidjeli, za Aristotela je zadnja zbiljnost (aktualnost) bia supstancijalna forma, koje svoje zadnje utemeljenje ima u istom aktu, Ne

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515)

13

H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine vih metafizikih poela

pokretnom pokretau. Za Tomu Akvinskog zadnja zbiljnost bia jest bitak, koji svoje zadnje utemeljenje ima takoer u istom aktu, ali koji je shvaen kao isti akt bivstvovanja, Subzistentni bitak. Budui je pak svako djelova nje priopavanje vlastite zbiljnosti, o Njemu, Subzistentnom bitku, sva ostala stvarnost nuno zavisi upravo u bitku, On joj daje da bude, tj. On je njen Stvoritelj. Iz toga slijedi, vrativi se na poetni primjer, da je Aristotelov Bog najvii u redu prirodnih djelatnika (unutarsvjetski djelatnik), jer za njega, koji dri da je svijet ontoloki vjean, isti akt jest njegov sastavni dio, jednako kao i materija koja u postojanju nije na nikakav nain ovisna o Njemu. Preciznije kazano, to se tie metafizikog nivoa formalnosti, Aristotelov isti akt se na lazi iznad ostale stvarnosti, no, promatrajui nivo bivstvovanja, on je na istom nivou sa svom ostalom stvarnou. Tomin, pak, isti akt, jest Bog Stvoritelj (vansvjetski djelatnik), o kome i u svom postojanju u potpunosti ovisi sva stvarnost ukljuujui i materiju. Pogledajmo poblie razliku tih dviju vrsta djelatnika koja e nam, u svjetlu uvodnog primjera, dodatno rasvijetliti razliku nivoa Aristotelove i Akvineve metafizike. Djelovanje prirodnog (unutarsvjetskog) djelatnika je uzrok nastajanja (fieri) uinka, ali ne proizvodi bitak kao takav. Stoga,
uklanjanjem djelovanja onoga koji raa (prirodnog djelatnika), prestaje prijelaz iz potencije u zbiljnost, koji uzrokuje nastajanje (fieri) roenoga (uinak nastajanja), ali ne prestaje sama forma po kojoj roeni ima akt bivstvovanja. I tako, kada prestaje djelovanje onoga koji raa, bitak nastalih stvari ostaje, iako prestaje njihovo nastajanje.42

Dakle, kada prestane djelovanje naravnog djelatnika, uinak ostaje, pokazu jui tako svoju stvarnu neovisnost s obzirom na uzrok koji ga je proizveo. Na primjer, roditelji su djelatnici u raanju djeteta, no jednom roeno dijete bivstvuje neovisno o svojim roditeljima, to je oito u sluaju kada dijete nadivi roditelje. U svjetlu dosad izloenog od dvama nivoima metafizike Tome Akvinskog, moemo rei da je zbiljnost koju uzrokuje prirodni djelatnik iskljuivo nieg metafizikog nivoa, onog naime formalne uzronosti ili, kazano preciznije, vlastiti uinak uzronosti prirodnog djelatnika uvijek je izvoenje forme. Prirodni djelatnik nije jedini i apsolutni uzrok uinka, nego je prije svega uzrok njegove proizvodnje, jer u svom djelovanju nuno pretpostavljaju ve postojei objekt ijim mijenjanjem izvruje svoje djelovanje. Dakle,
prirodni djelatnici nisu uzrok bivovanja naprosto, nego uzrok da je stvar ovo, npr. da je ovjek ili da je bjelina. A bitak naprosto biva uzrokovan stvaranjem, koje ne pretpostavlja ni ta; jer to je naprosto izvan podruja bia, ne moe predpostojati. Na temelju ostalih tvorbi
34 39

T. Akvinski, Qu. disp. de anima, art.14 ad 4m.

35

Usp. Etienne Gilson, Uvod u kransku filo zofiju, FTI, Zagreb 1995., str. 122123.
40

E. Gilson, Lessere e lessenza, str. 92.

36

T. Akvinski, S. Th., I, q. 4, a. 1 ad 3.
41

Ibid., str. 92.

37

Ibid., str. 98.

38

E. Gilson, Uvod u kransku filozofiju, str. 125.

42

Usp. Cornelio Fabro, Introduzione a San Tom maso, Ares, Milano 1983., str. 219.

T. Akvinski, De Pot., q. 5, a. 1, c.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515)

14

H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine vih metafizikih poela

[unutarsvjetska djelovanja] nastaje ovo ili ovakvo bie, jer iz predpostojeeg bia nastaje ovo ili ovako bie.43

Djelovanje Stvoritelja je radikalno razliito. Stvaranje je proizvoenje svijeta ili stvari iz niega (ex nihilo). Stoga Stvo ritelju ne treba nikakvo tvorivo, On je u svojoj djelatnosti neovisan (na bilo koji nain) o neemu preddanom, za razliku od, kako smo vidjeli, svih unu tarsvjetskih djelatnika. Dakle, stvaranje nadilazi svako unutarsvjetsko uzro kovanje koje je nuno proizvod gibanja i promjene, kako primjeuje Akvinac: stvoreno nije dakle proizvod gibanja i promjene, stoga to je sve to je pro izvedeno gibanjem i promjenom proizvedeno od neeg pred-postojeeg,44 a ne iz niega. Uz to, kako je stvaranje proizvoenje pri kojem sa strane proi zvedenog nita ne prethodi (ex nihilo) samom stvaranju, slijedi da je stvaranje proizvoenje stvari prema itavoj njezinoj stvorenosti. Dakle, stvaranju nita ne izmie, nego sve to postoji, njegov je rezultat. Ili, izraeno sintetino u terminologiji filozofije bitka: Stvaranje je proizvoenje bia kao bia. Dakle, Uzrok bitka, Stvoritelj, je: a) Prvi uzrok, ukoliko je pretpostavka svakom drugom uzroku, jer je bitak zbiljnost koja ozbiljuje svaku drugu zbiljnost, te su stoga svi ostali djelat nici prema Njemu samo drugotni uzroci. b) Apsolutni je i univerzalni uzrok, jer po bitku sve i svaka pojedina stvorena perfekcija jest, dok se po partikularnim djelatnicima odreuje samo neki specifini aspekt bia, tj. samo partikularna perfekcija i to ukoliko je par tikularna. c) Transcendentalni uzrok radi istog motiva: naime, njegov vlastiti uinak jest bitak, koji nadilazi (transcendira) sve predikate, dok predikatni uzroci proizvode samo determinirane naine bitka. Stoga ako se ukloni Stvori teljsko djelovanje, nestaje samo bie kao takvo, tj. potrebno je kontinuira no djelovanje uzroka bitka da bi uinak postojao. Sljedea Tomina usporedba, iako manjkava ukoliko proizala iz Aristotelov ske fizike, lijepo oslikava razliku izmeu gore spomenuta dva nivoa:
Dakle, svjetlo u potpunosti proima prozirno tijelo ali mu se ne pritjelovljuje. Dokaz tomu je da, kada nestaje izvor svijetlosti prozirno tijelo pada u tamu. To nije sluaj sa svim fizikim energijama. Na primjer, kada vatra zagrije neku koliinu vode, biva da ta voda poprima formu topline, i zato ta voda ostaje topla i kada se od nje udalji vatra. Nasuprot njoj, zrak ne prima formu svijetleeg izvora kao to ju voda prima od toplog; dakle, zrak je prosvijetljen, a ne po staje svjetlei, kao to je sunce, koje je poelo svjetla. Stoga, im sunce zae, zrakom ovlada tama.45

U tom smislu, sunce je uzrok svjetla, ne tame in fieri (nivo formalne uzrono sti), kao to je vatra grijanja, nego in esse (nivo samog bivstvovanja).

Zakljuak
Imajui u vidu dvojstvo nivoa metafizike Tome Akvinskog, moemo zaklju iti da na nivou bia kao bia, to jest na nivou supstancije, jest netono rei da je Aristotel imao donekle pravo, nego treba rei da je Aristotel imao u pot punosti pravo, to mu i sam Toma priznaje.46 A to se tie drugog nivoa, onog, naime, bivstvovanja, ni tu se ne moe rei da Aristotel grijei, jer ga se on ne dotie on je jednostavno izvan njegove metafizike supstancije, metafizike koja za polazite ima ontoloki vjeni, dakle nestvoreni svijet.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (515)

15
Hrvoje Relja

H. Relja, Razlika Aristotelovih i Akvine vih metafizikih poela

Difference between Aristotles and Thomas Aquinas Metaphysical Principles

Abstract

In this article the similarities and differences of Aristotles and Thomas Aquinas metaphysical principles are set forth by analyzing the core arguments of their metaphysics: principally, those concerning the existence of the Unmoved Mover, also called Pure Act. The analysis shows that although their arguments have the same logical structure and the same starting point the fact that beings change different conceptions of the metaphysical principles of being nevertheless lead to different conclusions. Therefore, this article shows that within Aristotles metaphysics of substance, the ultimate actuality is the substantial form which has its last ground in Pure Act, the Unmoved Mover. On the other hand, Thomas Aquinas believes that the ultimate actuality is existence, which also has its last ground in Pure Act, but the Act of Existence, or Subsistent Existence. Therefore, Aristotles Pure Act is a mere giver of forms and the final cause of reality. This Pure Act does not have, nor it can have any other causal influence on the rest of reality, while Aquinas Unmoved Mover is necessarily the Pure Act of Existence whose activity we call creation.
Key words metaphysics, Aristotle, Thomas Aquinas, metaphysical principles, Unmoved Mover

43

T. Akvinski, S. c. g., II q. 21, c. 4, prijevod Augustin Pavlovi, Kranska sadanjost, Za greb 1993.
44

novati kao dokazivanje postojanja Iskonskog zaetnika zbivanja, tj. Stvoritelja. Usp. Tomo Vere (prir.), Toma Akvinski, Izabrano djelo, Globus, Zagreb 1981., str. 173.
45

T. Akvinski, S. Th., I, q. 45, a. 3. Stoga je opravdana primjedba Tome Verea da je u svjetlu cjelovitog metafizikog nauka Tome Akvinskog njegovo dokazivanje o postoja nju Nepokretnog pokretaa, kojeg smo izni jeli u uvodu, primjereno ne samo shvatiti, a to slijedi i iz ovog naeg rada, nego i ime

T. Akvinski, S. Th., I, q. 104, a. 1.

46

Usp. T. Akvinski, In VIII Phys. cap. 1, lect. 3, n. 6.; In II Metaph., lect. 2, n. 295.