Académique Documents
Professionnel Documents
Culture Documents
I danas je jedna od najtežih optužbi protiv kvekera upravo to što kod njih i
žene mogu obavljati svetu službu preobrazbe kruha i vina.
Anñelika je dakle imala posla s dvjema inteligentnim i naobraženim ženama,
osobitog načina govora, spretnima i odlučnima, ugodnima, veselima i
milostivima, ali i spremnima na brzu obranu. Njihov zanos — ili ono što je u
njima smatrala zanosom na početku njihova poznanstva — bio je njihova
zaštita.
Kako bi mogle živjeti ondje gdje žive, kao predmet zgražanja, ali sigurne u
svoje pravo na život, morale su ga učvrstiti ili barem često podsječati na nj u
svakoj prilici, pogotovo onda kad narod, koji je u jednom času ukročen,
umiren i kao zaveden njihovim »čudima«, biva pogoñen nekom novom
krizom i poželi ih skrenuti s njihova puta; no ne želi ih dovesti na put
zajedničke vrline, jer je za to prekasno, nego ih želi baciti u sramnu kloaku
čarobnjaštva i razvrata kako bi ih osudio i kaznio.
I tako su se oblikovale povorke. Suci i regenti su se okupljali kako bi
razastrli nacrte i skrojili sudačke kape za proces, a tada bi povorka krenula
prema kuči u šumi. Neki bi se razjarili i pripremili uže, drugi bi nosili
snopove granja i baklje, obečavajuči da če oni prvi zapaliti tu ñavolsku
kolibu. I svi bi naglo zastali pred kamenim krugom kad bi ih vidjeli kako
stoje na pragu, tako lijepe, i mole ih da se vrate kučama. A još bi se više
uplašili kad se one ne bi pojavile, jer bi pretpostavili da su nestale na
magičan način kako bi izbjegle kaznu.
— Uspjeli su nas osuditi da na grudima nosimo slovo A koje predstavlja
riječ adultery*.
Od crvenih sramotnih Sotoninih znakova u Massachusettsu su se propisivala
slova A za preljubnice, dok se slova B za one koji su osuñeni zbog
blasfemije i slova T za lopove (thief) nisu više propisivala.
— Prihvatila sam tu osudu — reče Ruth — ali to nije bilo pošteno prema
Naomi, koja nije prevarila nijednog muškarca, jer nije bila udana.
Brian Newlin, prevareni suprug, nije se žalio. Tražili su da izjavi da mu je
njegova supruga, preobračenica iz zloglasne sekte koja se bila podmuklo
pritajila u njedrima dobro čuvane zajednice, »sve-zala uzicu« i obasula ga
svakojakim nesrečama.
Ali on se dobro držao pa su ga napokon ostavili na miru. Nastavio je živjeti
kao da ništa nije bilo, obrañivao je polja, muzao krave,
* Na engleskom: preljub, blud, op. prev.
pravio maslac, posječivao meeting-house, jedva nešto tmurniji i šutljiviji no
prije.
— Ne bojim se za Briana Newlina — ponekad bi govorila Ruth i promatrala
zelene brežuljke iza kojih se nalazilo gospodarstvo kojim je bila upravljala.
Ljudi su polagani i nisu skloni otkrivati druga svjetla osim onih koja su
pasivno primili i nemarno čuvali, ali nisu zato manje spremni tražiti ih i
prihvačati.
Ona je naslučivala preobraženje čovjeka koji ju je tijekom njihova
zajedničkog života iznenadio time što je potajice čitao malenu knjigu od
koje se nikad nije odvajao i za koju je vjerovala da je knjiga molitava, soneta
i pisama engleskog pjesnika Gabriela Har-veya, princa rime i inovatora
heksametra u engleskoj renesansnoj poeziji, kojeg su smatrali, kao i svakoga
tko se usudio razarati prihvačene teorije i zamijeniti ih novima, sumnjivim
za pobunu protiv ustanovljenog poretka!
— Kakvih li uzaludnih sukoba! — uzviknu Anñelika — ne shvačam to!
Sječam se da sam na šetnji u zaljevu Casco, kad smo pristali na otok
Longue, prvi put srela kvekere. Nisu mi se činili opasnima, naprotiv. Noč je
bila hladna i jedna žena mi je ponudila svoj ogrtač.
— Što možemo protiv straha? — požali se Ruth. — Dobro uzrokuje strah.
Dobro se uvijek čini neshvatljivijim od zla. A ljudi se još više boje onoga što
remeti uobičajene navike. Uvjerena sam da su Georgea Foxa osudili ne
toliko zbog toga što je ukinuo sve sakramente koliko zbog toga što je
propovijedao da su svi ljudi jednaki i da ne trebaju skidati šešir pred kraljem.
Ja sam sa svoje strane manje sablaznila ljude time što sam se zauzela za
jednu vješticu nego time što sam otišla i ne mareči ostavila robu koju sam
trebala prodati u gradu.
VII.
Od prvih trenutaka njezina povratka u život, dvije mlade žene koje su
njegovale Anñeliku svim snagama su se trudile dati joj trenutke mira, osim
kad bi se pojavio njezin suprug, otac blizanaca, francuski gusar iz
Gouldsboroa, kojeg su duboko štovale. Zahvaljujuči njima, povorka
posjetitelja je presahnula i Anñelika se mogla prepustiti trenucima obiteljske
intimnosti kojih su kraljice rodilje inače lišene; samo Joffrev de Pevrac bio
je uz nju.
— Taj trenutak bio je nezaboravan poput onoga kad su se prvi put zagrlili,
opijeni srečom, misleči na novoroñene blizance. Te žene, za koje ona tada
nije znala da se zovu Ruth i Naomi, donijele su ih na velikom čipkanom
jastuku. Položile su jastuk u Anñelikino krilo, uvjerivši se daje to neče
odviše zamoriti — bili su tako lagani! — a potom su se povukle i stražarile
pred vratima, jer je njihov vještičji ugled jače zastrašivao radoznalce i
nestrpljive posjetitelje no španjolski stražari u podnožju stuba.
— Dakle, odlučili ste ostati s nama, maleni prinčevi? — rekao je on blago.
— Koje su vaše nakane?
Dva sičušna biča su ga s jastuka promatrala svojim plavičastim pogledom u
kojem se nazirala dubina beskrajnih prostora.
— Predivni su — rekao je Pevrac.
U njegovu glasu bilo je ponosa i užitka. Anñelika je bila zadivljena i gotovo
da još nije vjerovala, ali tad se uvjerila da su živi. To je dovelo do trenutne
promjene. Četiri osobe našle su se na početku zajedničkoga života koji je
obečavao da če biti dug, nježan i blistav, nakon što je započeo u oluji, i to s
mukom.
Joffrevevi prsti čvrsto su stisnuli njezina ramena.
— Kako sam se uplašio — rekao je prigušenim glasom. — Kakav strah ste
mi zadali!
Nikad nije čula da je izgovorio riječ strah, nikad nije čula njegov drhtav glas,
čak ni prije brodoloma, niti u največim opasnostima.
Pogledala ga je u oči. Na njegovu voljenom licu vidjela je odsjaje istih muka
i tjeskoba, kao u ružnom snu ispresijecanom munjama i gromovima, ali tako
stvarnih da je poželjela položiti svoje usne na njegov izbrazdani obraz
natopljen kišom. Bio je brži od oluje... Bio je tu i Shapleigh, poput duha. —
Što mu se dogodilo? — upitala je ona.
— Zamislite, nije bio daleko, samo dvije milje odavde. Uhitili su ga i
zatvorili čim se približio Salemu. Ljudi koje sam poslao da ga traže
oslobodili su ga jednim dobro izvedenim udarom, ali doveli su se u opasnost
jer ih je bilo malo. Pošao sam im u susret.
— Ah! Zato su ga okruživali naoružani ljudi s bakljama... I zato ste tako
brzo kročili kroz nevrijeme.
Joffrev de Pevrac gledao ju je sa zagonetnim osmijehom, ali nije komentirao
tu čudnovatu opasku.
— Da, stigao sam navrijeme. Opet se radilo o presudnoj utrci o kojoj je
ovisio naš život. Ostavio sam vas na samrti, ali mlade žene su vas oživjele.
Je li, dakle, on bio prikaza koju je spazila u noči i htjela je dotaknuti i
poljubiti?
Dvoje novoroñenčadi zatvorilo je oči. Bila su to dva ljupka biča koja su
odisala vedrinom i srečom što su živa.
Sagnula je glavu i položila usne na Joffrevevu ruku. Toplina te tamne ruke
koja ju je držala i snažni prsti koji su je obuhvačali s toliko gorljive utjehe
pojačavali su njezinu želju da se nasloni na njegovo rame.
Nije se više osječala krivom zbog svoje slabosti. Sad može biti slaba jer je
on tu. Sjeo je na njezinu postelju i zagrlio ju je silinom koja joj se još nikad
nije činila tako postojanom, životnošču koju su iskovala iskušenja, rane i
napori života punog bitaka. Obnovio je svoju snagu i ona se više ne mora
boriti.
Bio je to čaroban trenutak, trenutak kojim je ponovno započinjalo ono što
nije ni smjelo biti izbrisano, poput onoga trenutka kad su zajedno promatrali
svoje prvoroñeno dijete u malenom dvorcu Bearn u podnožju Pireneja, u
dalekoj Francuskoj.
Tada nije znala što če se postaviti izmeñu njih i kakvi če ih putovi sudbine
razdvojiti. A tu sudbinu najavio je Osman Ferañi sa strahopoštovanjem i
divljenjem: »Ponovno čete se sastati... U zvijezdama sam pročitao
najneobicniju pripovijest na svijetu o tom čovjeku i tebi... o čovjeku
budučnosti.«
Neki glas rekao je i ovo: »Ne, još ne, valja ostati na zemlji...«
»Ne znamo ništa« — pomisli ona. »Samo mislimo da smo gospodari.
Mislimo da ureñujemo sve. Svaki udarac gonga sudbine ima tajanstveno
značenje.«
— Sad znam da sam zamalo umrla — rekla mu je za njegova idučeg
posjeta. — Jer, pred očima mi je prošao cijeli život, a kaže se da se to
dogaña u trenutku smrti. Našla sam se u Alžiru. A najstrašnije mi je bilo
shvatiti da sam zarobljenica Mula Ismaela i da vas još nisam našla. Osjetila
sam strašno razočaranje.
On ju je pomilovao i prešao prstom po rubu njezina lica. Odsjaj ironije
bljesnuo je s njegovih očnih kapaka.
— Sad shvačam zašto ste u deliriju govorili na arapskom. I neprekidno ste
zvali Colina Paturela, kralja robova.
— Ali on me je trebao osloboditi iz harema kako bih mogla potražiti vas!
— Zahtijevali ste da ga dovedem u Salem.
— Iz Gouldsboroa? Kako je uspio stiči tako brzo? — upitala je ona,
uznemirena svojim gubitkom osječaja za vrijeme.
On se nasmijao, a ona je shvatila da je zadirkuje. To je putovanje zapravo
bilo unaprijed predviñeno: Colin im se trebao pridružiti u Salemu, gdje se
održavao sastanak trgovaca iz Gouldsboroa, Mer-celota i Manigaulta, s
njihovim poslovnim suradnicima u Novoj Engleskoj. Tu su se našli i
Adhemar i Yolande sa svojim dojenčetom od pet mjeseci.
Anñeliki je glava još bila odviše prazna da bi tražila druga objašnjenja za
spoj tih sretnih okolnosti.
Da, umalo je umrla. I to barem dva puta, ili čak tri, bez pretjerivanja. Svi su
se složili da je tako. Raspravljali su samo o tome koji je trenutak bio
najdramatičniji i kad-su povjerovali daje »gotovo«.
Neki su govorili da je to bilo onda kad se uspravila uz strašan urlik koji je
čula i malena Honorine u susjednoj sobi, a zatim se bacila na leña, zabacila
glavu unazad i ukočila se. Za druge je to bilo u oluji, u najcrnjoj noči, kad ju
je žarila groznica, disanje joj je bilo tako isprekidano da je bilo gotovo
nezamjetno, a srce joj je bilo na pragu potpunog zaustavljanja, ne mogavši
održati prejaki ritam koji je nametala groznica. No najteža kriza, kad im je
zamalo »procurila izmeñu prstiju«, bila je.ona prva, kad su na njezinim
usnama ugledali rajski osmijeh. Vjerovali su da je zaspala. Zato se pozornost
prebacila na malo »čudo«. Njezin suprug i »čarobnice« nagnuli su se nad nju
i šutjeli nekoliko strašnih minuta dok su se sudarale nečujne zapovijedi i
borile nedohvatljive sile.
Dah joj se vratio tek kad joj je s lica nestao taj osmijeh s drugoga svijeta koji
ju je činio tako lijepom... za vječnost.
Vidjeli su kako je groznica davala njezinom voštano blijedom licu odsjaj
jarkoga žara, ali i to je bilo bolje od onoga osmijeha. Sljedeči dan prošao je
bez poboljšanja. A navečer, kad se nevrijeme utišalo, nastupile su dvije nove
krize i svi su povjerovali da je izgubljena.
Severine joj je ispričala da se te noči Honorine, koju su držali postrani,
iznenada bacila s licem prema zemlji i zaurlala kao opsjednuta, grizuči ruke
golim zubima. Ne bi došla k sebi da jedna od dugokosih žena nije napokon
došla i smirila je.
Ta vijest utješila je Severinu, koju je mučio nemir. Iscjeliteljica joj je rekla
da su djeca spašena, ali da je njihova majka, koja se žrtvovala za njihov
život, na rubu života. Neče izdahuti samo ako je njihove ujedinjene snage,
uz ljubav njezina supruga, uspiju dovesti meñu žive i zadržati je ondje.
Nitko nije mogao ništa predvidjeti, jer je ona bila žrtva močvarne groznice
koju su Rimljani pripisivali
lošem močvarnom zraku — mala aria — a znalo se da za nju nema lijeka.
Sve je ovisilo o otporu koji bolesnik pruži napadu groznice. Mlada žena,
kojoj se Severine osječala bliskom usprkos njezinu čudnom izgledu,
potvrdila joj je da ona i njezina sestra čine sve što mogu kako bi joj pomogle
u toj borbi; umor je več obilježio njihova lica. Hoče li imati dovoljno snage
da održe umiruču s ove strane groba?
Severine je ostala sama i ljuljala Honorinu u rukama: »Molila sam, gospo,
osluškujuči nejasne zvukove iz sobe, koji se nisu mogli razabrati u praskanju
gromova.«
Napokon, izronivši iz mrkle noči, poput tritona koji izranja iz podmorske
spilje, stari medecine man Shapleigh pojavio se na pragu; odveli su ga do
postelje gospoñe de Peyrac i on joj je dao lijek — napitak od kora i korijenja
— koji je jedini mogao svladati neizlječivu močvarnu groznicu drevnog i
zlokobnog ugleda.
Anñelika je slušala i prikupljala vlastite uspomene na dogañaje u svom
deliriju.
— »Oni« su mi otvorili mozak kako bi saznali moju tajnu! — podsmjehivao
se George Shapleigh. — Ali oni satiru sve groznice. Nemam lijekova za
njih.
Ovaj put je malo nedostajalo da prokletnik iz američkih šuma bude obješen.
Zlostavljali su njegovo maleno pleme Maktara, Indijance Pequot s kojima
živi več četrdeset godina, njegova indijanskog tragača kojeg je posinio te
tragačevu ženu Wapanoag.
A najviše ga je ozlovoljilo što če morati propustiti dogovoreni sastanak s
gospoñom de Pevrac.
Ipak je krenuo u pogodno vrijeme, napustivši svoje skrovište na rtu Maquoit
u okolici Sheepscotta u pratnji svoje indijanske supruge, svog posinka i
njegove žene koja je na leñima nosila, umotanu u platno i raznobojne vrpce
obrubljene perlama, malenu mješanku staru nekoliko mjeseci.
Usprkos svim lukavštinama i okolišnim putevima, prepoznali su ga i
zaustavili u okolici Naumbeaga, kod prvih skladišta sušenog bakalara koja
su pripadala Društvu Massachusettskog zaljeva. Ondje nisu bili sretni što ga
vide zato što živi s Indijankom i što je dva puta potvrdio svoj ugovor s
vragom. Njegov spor s Massachusettsom bio je još ozbiljniji. Nasljednici
njegova negdašnjeg gospodara, salem-skog apotekara povremeno bi
potraživali, uračunavajuči i promjene tečaja funte sterlinga, cijenu njegovog
prelaska preko oceana, jer ga je preplovio kao osamnaestogodišnjak, a cijenu
nije nikad platio.
— Svoje tajne odat ču samo vama milady. Vama i mladim »druidicama«.
Tako je nazivao svoje kolegice u magiji, Ruth i Naomi, koje su zajedno s
njim pokušavale, za dobrobit živih, održati na ovom svijetu Anñeliku,
groficu de Pevrac, i njezine čudesne blizance: Raimond-Rogera i Gloriandre.
— Ali zašto upravo ta imena? — upitala je napokon.
Koliko se mogla prisjetiti, još nikad nisu bili raspravljali o izboru imena za
buduče dojenče. Roñenje im se činilo još vrlo dalekim. Anñelika je
predmnijevala da Joffrev želi djevojčicu i spominjalo se ime Eleonore. Ali
ništa nisu predložili za dječaka.
Njezin suprug dao joj je kratak pregled razmišljanja koja su prethodila
njihovu imenovanju u prvim trenucima njihova dolaska na svijet.
Gloria je bilo ime irske katoličke primalje koja je pomogla koliko je najviše
mogla, jadna žena. Smatrala je da su blizanci osuñeni na skoru smrt i
odlučila je krstiti ih odmah. Znajuči da su papisti poput nje, krstila je
djevojčicu imenom Gloria i prepustila gospodinu de Pevracu da imenuje
dječaka po svojoj želji.
— I tako, zlatni odsjaj na glavi sirotog malca podsjetio me je na Raimon-
Rogera iz Castillona, velikog protivnika sjevernih barbara u vrijeme
istrebljenja Albigenza. Činilo mi se da taj ratnik kojeg su zvali »rusi grof«
može prizvati močne junake iz moje zemlje da zaštite to krhko stvorenje, pa
sam odlučio nazvati ga Raimon-Roger.
Ime Gloriandre takoñer je preobraženo na akvitanski način, a on če joj
jednog dana, kad bude spremnija na duge priče, ispripovijedati pripovijest
koja prati to ime. Irska primalja, Gloria Hillerv, udana u New Yorku,
uglavnom je obavljala svoju praksu kod Nizo-zemaca; prihvatila je njihove
običaje u vezi s roñenjem, koji su bili mnogobrojni i dražesni, jer su
potjecali od ljudi koji vole djecu do te mjere da ih često razmaze i učine ih
nesamostalnima. Kako nisu mogli popiti običajnu »juhu« začinjenu dugim
svežnjem cimeta, ona je poslala svoje kčeri u svim smjerovima da objave
roñenje susjedima i rodbini, pa su hrabre Irkinje-Nizozemke potrčale u luku
upozoriti posade francuskih brodova.
Potom ih je majka poslala da lijepo napisu pločice koje je valjalo izvjesiti na
kučnim vratima, načinjene od daske prekrivene crvenom svilom
obrubljenom čipkom. Središte ploče za djevojčicu bilo je prekriveno
pravokutnikom od bijela satena. Kad su vidjeli da se smrt primiče, vrijedne
ruke su požurile načiniti pločicu od crne svile
koja je trebala zamijeniti ostale. A kad je oluja bila na vrhuncu, postavile su
pločicu od najjednostavnijeg platna koja je zaštitila od kiše svilu i saten.
Kad je opasnost minula i sunce se vratilo, primaljine kčeri šile su raskošne
haljinice za krštenje i za javno predstavljanje blizanaca.
I tako je Anñelika promatrala mlade djevojke, vezilje koje su cijele dane
provodile nagnute nad svojim tkaninama i šivale kraj prozora. Ruth i Naomi
ponekad bi ih otjerale kao da tjeraju jato kokoši; ispraznile bi Anñelikinu
sobu i ostavile sve da čekaju pred vratima.
Soba je i dalje bila poprište tisuča životnih odsječaka koje su proživljavali
svi koji su imali pristup u nju. Trenuci zanosa, osječajnosti, lirskih dasaka,
strahopoštovanja i mirnoče pomiješane s vatre-nošču, trenuci koji su se
mogli doživjeti samo ondje i stoga su privlačili pola grada i mnogobrojne
delegacije s brodova usidrenih u gradskoj luci. Primjerice, valjalo je primiti
mornare s Duge, Mont Deserta i Rochelaisa, od kojih su neki pratili grofa de
Pevraca kad je išao tražiti kuču u kojoj žive kvekerice kako bi ih zamolio da
pomognu njegovom umiručem sinčiču. Ti grubi i neotesani mornari bili su
dirnuti tako neobičnom odisejom i poželjeli su vidjeti »oživljenoga« i diviti
se malenom stvorenju: Raimon-Roger de Pevrac de Morrens d'Irristru. Bilo
je i onih koje je nužda dovodila, ponajprije dvije nezamjenjive dojilje,
Shapleighova snaha za Gloriandre i Aka-dijka Yolande za Raimon-Rogera,
obje u pratnji, prvu je pratio njezin suprug Indijanac, a drugu njezino krepko
djetešce Melanie; zatim služinčad, potrebna zbog neprekidnog održavanja
kuče, pa Agar koja je plela ili bacala svoje mirisne latice, potom malena
Honorine koju se nije moglo udaljiti, pa Severine, njezin anñeo-čuvar, te
napokon gospoña Cranmer. Svim tim posjetama valjalo je pribrojiti i dolaske
i odlaske roñaka koji su procijenili da i oni imaju neopozivo pravo
prisustvovanja, bilo zbog dugogodišnjeg prijateljstva, bilo zbog važnosti
službe koju su bili navikli obavljati za gospoñu de Pevrac i koju su odlučili
održati usprkos svim tim dogañajima. Bio je tu i Kouassi-Ba, koji je vrhom
turbana gotovo doticao strop. Našao bi se kraj njezine postelje s kavom i s
malenim porculanskim šalicama na drvenom pladnju urešenom srebrom.
Pomagao mu je Timothv i još jedan dječak crnih živahnih očiju. U kutu bi se
zadesio i Elie Kempton, pokušavajuči prodati muškatne oraščiče irskoj
primalji; tvrdio joj je da to nisu pupoljci koje neki njegovi kolege iz
Connecticuta prijevarom prodaju kao muškatne oraščiče. Adhemar
I
se osječao pobjednički pošto je u uniformi francuskog vojnika prošao kroz
grad kako bi u gostionici Plavo sidro naručio tripice na kanski način, pa
Shapleigh sa svojom kremenjačom i knjigama, a i drugi...
Severine je revno grdila sluge, donosila je jastuke umotane u svježe
jastučnice, pa se Anñelika osječala kao kraljica koju posječuju podanici. Kao
prava hugenotkinja iz La Rochellea, Severine je voljela lijepu posteljinu i
neprekidno je prekapala po ormarima gospoñe Cranmer, koja je več odustala
od prosvjeda. Da bi izliječila tajne uvrede koje su svakodnevno
ozlovoljavale njezinu domačicu, Anñelika je često razgovarala s njom i
umirivala je.
Vidjela ju je kako plače kad su najavili njezinu smrt i zbog sječanja na to
bila je vrlo blaga prema sirotoj gospi.
Svi su je voljeli, svi, bila je sretna što ih vidi, ali u prvim danima bila je
posebno zahvalna svojim dvama »anñelima«, premda nije nikoga htjela
razočarati.
Anñeliki nikad nije bilo dosta gledanja sičušnih lica, lica tako predivnih da
su je bacala u zanos. »Tko ste vi, mali prinčevi?« Oni če dati novi smjer
njezinu životu. Gledajuči njihova malena ponosita lica bilo joj je jasno da če
povijest govoriti o njima, a nju če spominjati samo kao majku čudesnih
blizanaca de Pevrac.
No, nije li to bilo preuranjeno pripisivanje njihovih životnih nakana? Možda
je ta gordost koja zrači iz njih tek posljedica tegoba koje su pretrpjele
njihove malene nejake glave?
Smiješila se: »Zlata moja malena!« Dječačič okrugle glave obrasle blijedom
kosicom bio joj je bliskiji zato što je bila mislila da če umrijeti i da če ona
svisnuti od bola.
Bila je u zanosu kad je Joffrev sjeo kraj nje.
— Strašno je biti majka — mrmljala je, a velike jasne oči zbunjeno se
raširiše. - Oprostite mi, dragi moj gospodaru: mislim da sam vas zaboravila
u onim jezivim satima kad je umirao u mom naručju.
- A ja se pitam nije li još strasnije biti otac - Odvratio je on opuštenim
glasom koji je prikrivao nedavno pretrpljen šok. — Tad je zaborav pohodio
vas, a mene nije. Neke patnje poništavaju sva sječanja, sav razum. Vi ste bili
žrtva takvih patnji. A ja sam iskusio patnju svog netaknutog, ali nemočnog
tijela, nesposobnog pred vašom prijetečom slabošču. Dakako, i za mene je
svijet postao pust i mračan, ali nisam mogao zaboraviti da ste vi i dalje u
njemu, a samo to je bilo važno. Valjalo je spasiti vaš život i život ovih dvaju
malenih biča koja su bila vezana uz vas, a i Honorinin život, jer ona ne bi
preživjela vašu smrt. Nisam imao pravo prihvatiti takav poraz, pa čak ni
razmišljati o njemu. Bio sam odgovoran za vaše zdravlje i... bio sam
bespomočan.
- Pa nas je došao potražiti - rekoše Ruth i Naomi. -Tko?
- Crni Čovjek! Francuski gusar iz Gouldsboroa.
I one prasnuše u smijeh. Bila je to samo šala. Nije on ni gusar ni Crni
Čovjek. »Mi ga volimo.«
Saznavši njihovu životnu priču, mogla je zamisliti kako Joffrev de Pevrac
hita prema zloglasnoj kolibi na šumskom proplanku, a u sjeni golemih
salemskih brijestova slijedi ga njegova malena četa. Dolazi do kamenoga
kruga i zaustavlja se.
I tada poklekne jednim koljenom — on, koji je odbio pokleknuti i pred
samim kraljem — pruža ruke prema kuči čarobnica i uzvikuje:
- Doñite! Doñite! Prizivam vas, sestre moje voljene! Doñite i spasite moga
sina na samrti!
Anñelika se nasmiješi i pogleda Raimon-Rogera. To tjelešce, tek poroñeno,
koje nije imalo ni imena, to je več za njega bio: moj sin na samrti.
- Kako ste znali da postoje? Jeste li čuli da se govori o njihovim močima?
Zar ste ih poznavali?
- Ah! Pomalo poznajem sve tajne Amerike — reče on uz osmijeh. - To mi je
posao! Želim li izdržati i spasiti svoje najdraže u ovoj divljoj zemlji, moram
upoznati njezine tajne... Njezine istinske tajne.
No premda nisu razmijenili sve svoje tajne, postali su bliskiji jer ih je
zajednički proživljena drama navela da jedno drugom odaju neke svoje tajne
misli.
Osječali su se povezanima iznenadnim uzbuñenjem koje pročiščuje duh i
oslobaña grč srca poput opojnog piča koje je u njihovim očima promijenilo
sve životne boje.
Ne rekavši ništa, Anñelika se uznemirila.
Uznemirila se saznavši što je sve govorila dok je bila u nesvijesti, a još se
više uznemirila kad je shvatila smisao onoga što je pretrpjela.
Kad nekom pred očima prolazi cijeli život, mislila je ona, znači da on umire
ili da treba shvatiti da život nema toliku važnost kolika mu se pridaje.
Mjehurič na površini oceana. Opet je proživjela Alžir, dvorac u plamenu i
ženu kraj njezina uzglavlja, koja kaže: »Vjerujte
mi, moja mala damo«, a smetala joj je samo Joffreveva odsutnost i strah da
če ga zauvijek izgubiti. Sve ostalo bilo je izbrisano.
Jer, briše se ono što nas više ne muči. Treba li shvatiti da je slijedila
beskorisne tragove?
— Poznajem takva »putovanja« — rekao je on. — I meni su se dogodila u
bolesti, kad sam bio preplavljen bolima na mučiteljskim spravama i kad me
poučavao neki posvečenik na Orijentu, što je bilo ponešto zanimljivije.
Nije htjela govoriti o svojim vizijama fantoma, pa čak ni njemu. No, često ih
je ponovno proživljavala, a to iskustvo nije blijedilo. Često joj se dogañalo
da gleda u kut na stropu i čudi se što ondje vidi samo potpornu gredu, a ne
galeriju s koje je bila vidjela cijelu sobu, pokučstvo, usplahirene ljude,
dojenčad u kolijevci i ženu u postelji. I ona pomisli daje ta nepokretna žena
zapravo bila ona.
Jedna od sluškinjica u kuči bila je i punašna djevojka, prilično nespretna, ali
prije svega drska i neugodna. Nedvojbeno zato da bi ugodila svojoj
gospodarici, gospoñi Cranmer, nije prestajala rogoboriti protiv papista i
stranaca; glumila je da s odvratnošču ulazi u sobu koja je zagañena
prisutnošču tolikih nečistih osoba čiji je miris grijeha bilo teže podnijeti od
mirisa njihovih tijela, a zna se kako pokvareni Francuzi provode noč. Bogu
se ne bi svidjelo kad bi ona ikada i pomislila oponašati njihov razvrat!
— Vi ipak imate bijela, obla i gipka bedra — rekla joj je jednom Anñelika
oporavljajuči se.
Srečom po nesretnu djevojku, bile su prisutne samo Severine i dvije
kvekerice. Zato je Anñelika nastavila: — I ne lišavate se toga da za olujnih
noči njima usrečite Harrvja Boyda.
Djevojka se prestravila, zamalo je sjela, raširila je oči, ispustila zdjelu koju
je držala i počela mucati.
— Tko? Tko vam je rekao?
— Nitko! Vidjela sam vas!
Djevojka je otvorila usta poput ribe na suhom. Uspjela je izustiti samo
smeteno poricanje.
— To nije moguče! Niste nas mogli vidjeti...
— A zašto ne bih mogla?
— To se dogodilo samo jedanput! A tad ste vi, milady, bili u postelji
ijednom nogom u grobu!
Počela se histerično smijati i govoriti da se ta prokleta stvar dogodila upravo
zato što su se svi usplahirili, govoreči da francuska grofica umire. Harry
Boyd, zaposlen kod obližnjeg trgovca, pripa-
dao je krugu gospoñe Cranmer; žudio je za njom i to joj davao do znanja na
tisuču načina, a ona je zbog toga okretala glavu od njega kad bi ga vidjela,
shvativši sve prednosti koje bi mogao izvuči iz tako neprilične veze. Susjedi
su budno nadgledali ljubavi sa slugama, ali njihov oprez je popustio, pa je on
tijekom oluje preskočio ogradu i u štaglju naletio na nju. I tako su...
— Umirite je — zamolila je Anñelika — umara me.
Ali ona je sve jače plakala. Znala je što je čeka: stup sramote, bičevanje,
zatvor, prokletstvo, ljaga i podvostručavanje cijene otkupa prelaska oceana.
Severine se počela smijati onako kako to samo Francuzi znaju, pa bili oni i
hugenoti. Razbijena zdjela poslužila je kao izgovor za buku. Nije došlo do
daljeg zapleta. Anñelika nije držala do glasina o tome da leti zrakom na
metli.
Ali, zašto baš metla? Zbog čega su ljudi zamišljali da vještice jašu na metli?
Dosta je zabave! Tome se ne valja smijati. Iako su Englezi posebno
opsjednuti vragom, jer nemaju svece u raju da ih brane, Anñelika nije mogla
zaboraviti da je u Francuskoj bila žrtvom gotovo jednakog fanatizma. Njoj i
Joffrevu bilo je potrebno mnogo vještine i čvrstih prijateljstava da bi uspjeli
poništiti optužbe isusovca d'Orgevala koji je želio omesti pothvate grofa de
Pevraca u Maineu, pa ju je optužio da posjeduje zle sile.
A ona nije ništa znala o njima.
Gotovo da se nadala da ne postoje. A kad su, došavši u Quebec, saznali da je
otac d'Orgeval prognan u irokeške misije, znala je da su pobijedili u prvoj
bitki. A konačna pobjeda? Onog jutra na Viječu opet je posumnjala da ljuta
mržnja na koju se zakleo nije izblijedjela. Osim toga, često ju je obuzimala
bojazan da ni Ambroisine, demonska isusovčeva suučesnica, nije izrekla
svoju posljednju riječ.
— Ne brinite se, srce moje malo — reče Joffrev gledajuči je kako se budi —
naš brod navrijeme se sklonio od oluje. Vjetar puše u naša jedra.
Htjela je znati ima li još izbjeglica iz Gornjeg Connecticuta, a on je
otklanjao pitanja o onome što ih se nije izravno ticalo.
Salem je pojačavao svoje opkope. Farmeri iz okolice okupili su se na
nedjeljnoj misi.
Okupili su se i redarstvenici kako bi poduzeli pohod u svrhu pojačanja
obrane naseljenika na granicama, iako je država Maine
bila zaštičena mirovnim ugovorom koji je Joffrev de Pevrac potpisao s
barunom de Saint-Castineom.
Ona brzo ustade i siñe u vrt, gdje bi Ruth i Naomi odnijele kolijevku kad bi
imala odviše posjetitelja.
Od toga trenutka snaga joj se sve brže vračala i uskoro su mogli zajedriti u
Gouldsboro.
VIII.
Ruth i Naomi stajale su kraj tužne Agar, okrunjene liščem divlje loze i
zauzimale se za sirotu Ciganku.
— Milady, odvedite je u Gouldsboro. Znamo da ondje žive naj-različitije
osobe bez sukoba i da su mnoge žene našle zaštitu, pa čak i miraz i muževe.
Čini se da se čak i jedna Maurkinja udala za francuskog časnika.
Preklinjemo vas, povedite ovo jadno dijete jer se ovdje bojimo za nju. Neki
na nju bacaju kamenje, drugi je optužuju da ih dovodi u takvu napast da
pomišljaju na to daje siluju, a možda bi je potom i ubili, izgovarajuči se da je
Sotona odgovoran za njihovu pohotu. A ondje bi mogla voditi sretniji
život...
Anñelika im odmah reče da Maurkinja koju su spomenule, koju su odgojile
dame iz Saint-Maura i koju je bogato podarila tajanstvena zaštitinica, više
nije u Gouldsborou, nego u Quebecu, i još nije našla muža. U tom slučaju
radilo se o tome da je djevojčura imala prevelike zahtjeve o kvalitetama
svog budučeg supruga, a ne o diskriminaciji koju bi mladi Kanañani
provodili zbog boje njezine kože.
Rekavši to, morala je priznati da bi se vesela i nevina djevojka poput Agar,
čija je senzualnost zračila poput ljetnog sunca, bolje snašla i bila u manjoj
opasnosti u Gouldsborou no u krutom i licemjernom Salemu. Jer, u naselju
koje je utemeljio pustolovni plemič kakav je grof de Pevrac mogla se nači
mješavina ljudi kojoj pripisuju više nego slobodnjaštvo. Nitko se ondje nije
sablažnjavao nad drugim i svi su se pokoravali guverneru Colinu Paturelu i
čvrstim institucijama koje su ustanovili kako bi održavali red, pristojnost i
disciplinu nužne za francusku luku u kojoj svatko može obavljati svoje
poslove bez ometanja.
Stanovnici Gouldsboroa naučili su poštovati intimnu slobodu drugoga.
Hugenotska zajednica iz La Rochellea, skupina
preobračenih gusara, Kraljeve djevojke koje je poslao ministar Col-bert da
napuče Kanadu i mladi Francuzi akadijskog podrijetla morali su prigušiti
vjerske i nacionalne zahtjeve. Bilo je tu i Engleza s granice koji su pobjegli
francusko-indijanskim pokoljima, Škota koje je ostavila ekspedicija Sir
Alexandera, Akadijaca iz Francuskog zaljeva i drugih. Dakako, Agar ne bi
prošla nezamiječena, ali u Gouldsborou se ne bi izlagala onim osječajima
odvratnosti, straha i proklinjanja koje je njezina pojava budila u Novoj
Engleskoj i koja bi nakraju mogla navesti neke fanatike da joj naude.
Ali romska djevojka, shvativši o čemu govore, ispusti glasan krik. Nije
htjela ostaviti svoje dvije pomajke, ni Salem, niti bilo šta od onoga što je
činilo njezin svijet. Tko je čuo taj krik, povjerovao je da je u društvu
čarobnica, pod slamnatim krovom drvene kolibe upoznala samo očaranja, a
da su je lica gomile puna mržnje prije zabavljala nego plašila.
Tko je razumio njezin jezik? S kim bi moglo razgovarati to dijete bez
korijena, dijete druge rase, napušteno u grmu rujevine, dijete kojemu je nebo
dovelo jedina dva biča koja su bila spremna prihvatiti je i voljeti, jer su
roñena pod istom zvijezdom, zvijezdom prokazanih*.
Svjesna da joj uskračuju svoju svjetlost, da je bacaju u svijet koji je tamniji i
hladniji od oceanskih dubina, ona se baci na koljena pred Ruth i Naomi
preklinjuči ih daje ne napuste.
— Vi je morate čuvati — procijeni Anñelika kad su iscrpile sve argumente
kako bi je uvjerili. — Vjerujte da bismo je rado primili, ali jasno je da ne
može živjeti bez vas. Uvenula bi i umrla.
U tom trenutku iza zastora se pojavi gospoña Cranmer.
— Dakle, ako je čuvate, trebale biste joj čavlom pribiti uho na vrata — reče
ona glasom koji nije dopuštao proturječenje. — To je običaj. Ako sluga ili
otplačenik odbije slobodu koju je zaslužio, treba ga prikovati usnom
školjkom za vrata njegova gospodara kako bi svi vidjeli da otada pripada
gospodaru i mora ga služiti do kraja života. Ne možete si uskratiti tu
ceremoniju. Nadam se da čete ovaj put poštovati zakon — ustrajala je ona
obračajuči se Ruth, koja nije obračala pozornost na njezin upad i bavila se
kolijevkom s blizancima.
Gospoña Cranmer ispruži se u naslonjaču za goste koji je bio postavljen kod
postelje; glava joj je bila povijena prema dolje, kao
: Peta knjiga Mojsijeva, pogl. 15. stih 16-17, prim prev.
da je unaprijed malodušna zbog toga što se nitko neče udostojiti da joj
odgovori. Anñelika odmah začu lagano hrkanje i shvati daje utonula u dubok
san.
— Naomi, što si to učinila? - upita Ruth ne okrenuvši se.
— Uspavala sam je. Stvarno me je počela živcirati tim svojim glupostima.
Ruth se vrati noseči u naručju djevojčicu koja se probudila.
— Naomi, tvoja če nas zločestoča skupo koštati! Naomi se smijala.
— Ah! Vrlo važno! Mi smo sretne.
Ona skoči na noge i poče radosno plesati s Agar koja je u svojoj crvenoj
haljini s vjenčičima bila poput leptira. Ruth Summers nasmiješeno je i
suosječajno promatrala uspavanu damu.
— Govore da smo lude, ali što je to u usporedbi s njezinom lu-došču? Nema
li ludila u tim pravilima kojih se valja pridržavati da bi se susjedima
dokazalo da je netko dobar krščanin? Prikovati je za uho! Oh! Kakva
mahnitost! Zar Krist nije došao ukinuti barbarstvo u srcima? Ali oni su to
zaboravili.
Hodala je po sobi, ljuljala djetešce u naručju i govorila.
— Mi liječimo bolesti, mi se volimo, plačamo desetinu zajednici, a oni
neprekidno ponavljaju da smo se »odrekle Boga«.
Odmahivala je glavom.
— Odrekle Boga? Ne, nismo, mi ga potvrñujemo! Ali mi smo se odrekle
ludila koje se uspostavilo u sjeni Njegova Imena, da, to jesmo učinile! Neka
je milost Njegova! »On nas je uzeo k sebi i obilno nagradio.«
Naomi je prestala plesati. Ščepala je okrugli stolič i postavila ga usred sobe.
— Izvadi karte, Ruth, prijateljice moja! Moramo raditi i razastrti tarot pred
Junakinjom kako bi saznala koji je smisao njezina života.
Agar je bacala jastuke na pod.
Ruth je predstavi Anñeliki.
— Nije li preñivna? Zaoblila se, a oči su joj postale boje neba. Ona je
posjednu na postelju; malena je pozorno gledala oko
sebe.
— A sad se uspravite — tiho reče Ruth Anñeliki — i sjednite u veliki
naslonjač. Tajne se moraju protumačiti pri punoj svijesti.
Uz njihovu pomoč, Anñelika to učini pitajuči se što imaju na umu.
Pošto je postavila stolič pred nju, Naomi donese veliku velurnu vreču s
obrubom. Ruth sjede pred Anñeliku, otvori je i izvuče snop onih velikih
šarenih karata koje se u igri tarot nazivaju arkanama.
Ona objasni da su te karte počivale dva dana i da ih nitko nije dotaknuo.
Unaprijed se pobrinula da budu okrenute licem, a ne naličjem, jer bi to
davalo osrednje ili negativno tumačenje života, umjesto pozitivnog
usmjerenja koje bi stvorilo nadu i bodrost.
Anñeliku su u djetinjstvu naučili da su karte okužene jakim mirisom
sumpora, ali potom ju je boravak na Dvoru čuda približio vještini starih
Egipčana čija ih je uznemirujuča nauka stavljala u red najplemenitijih
naroda.
Otkad je čula za talente Ruth Summers, kanila je zamoliti je da ih pokaže.
No pribojavala se da če još biti odviše slaba za tu ceremoniju.
Ruth je skinula svoju bijelu kapicu i rekla da nema posebno dobrih ni
posebno loših trenutaka za savjetovanje s tarotom. Dovoljno je da Junak ili
Junakinja, to jest pitalac, osjeti potrebu za njim.
Napomenula je da se služi snopom od dvadeset i dvije ploče — dvadeset
jedna plus jedna koja se odlaže — koji su izdali »Naibi«, nevinim kartama
koje se koriste od XIV. stolječa. Na njima su dvadeset i dva lika koja se u
igrama za razonodu nazivaju adutima, a u igrama proricanja smatraju se
arkanama.
Karte koje je položila na stol darovao joj je mornar rodom iz Venecije koji je
došao na gusarskom brodu iz Kariba što je pristao u luci.
Nakon jednog napornog dana na tržnici Ruth je u pratnji svog supruga
Briana Nevvlina sjela u tavernu Bijeli kit kako bi ugasila žeñ pivom. Mornar
odjeven u prsluk »po indijansku«, sa zlatnim naušnicama i s crnim povezom
preko oka, iznenada je ustao, uperio prst u nju i jakim glasom na
poluengleskom-polutalijanskom izjavio da mu ne trebaju oba oka da bi
vidio: ako na svijetu postoji osoba koja posjeduje dar proricanja, onda je to
ona, ta žena tu. I on je spreman naučiti je da čita iz tarot-karata kako bi
okončao rasipanje njezinog talenta uzalud. Nakon toga čudnoga govora,
Ruth Summers, roñena kao kvekerka, kongregacionalistica po bračnoj
poslušnosti, zaneseno je ustala i sjela za stol jednookoga gusara. Seansa
inicijacije trajala je dva ili tri sata u magli dima iz lula, dok je Brian Newlin
strpljivo čekao pred svojim kolima. Bio je to prvi incident koji je ostao u
pamčenju sve do afere s Naomi Shiperhall.
Odlazeči iz Salema, karipski znalac karata ostavio joj je snop oslikanih ploča
— rumeno za put, plavo za dušu ili duh — od kojeg se nikada nije odvajala i
koji je sad predstavila Anñeliki. Zamolila ju je da ga podijeli na tri dijela, a
zatim da iz jednog od njih uzme jednu kartu, koju je stavila nastranu. Potom
je sve karte opet promiješala, raširila ih i od pitalice zatražila da odabere
sedam karata.
Tu prvu sedmorku poslagala je u obliku Davidove zvijezde — dva ukrštena
trokuta — pri čemu je sedmu kartu stavila u sredinu. Čitanje je izvodila tako
što je okretala likove naopako, prvo onaj koji bi bio najviše, potom onaj koji
bi mu bio suprotan; tako bi postupila sa svakim krakom zvijezde, sve do
sedmog u sredini, najvažnijeg, jer je utjecao na opči zaključak koji su ostali
parovi več najavili.
Prva igra pokazala se jednom od najdojmljivijih.
Prva arkana bila je sunce nasuprot carici: njoj, Anñeliki.
— Sunce te kupa i prosvjetljuje. Ono ti najavljuje uspjeh i sjaj, procvat na
svim poljima: sreču i dobitak. Ono te je uvijek pratilo. Znalo je uzeti oblik
jednog muškarca.
Slijedili su zaljubljeni i car, potvrñujuči da je ljubav ispunja i štiti. »Ljubav
te štiti putem močnih muškaraca... Barem ih je dvojica, a tu je i množenje,
mnogo muškaraca. Znak da te je ljubav uvijek štitila i čak spašavala...«
Potom, mjesec i kotač.
— Majka: obnavljanje je u blizini. Novo dijete. Ali to znamo. Brača i sestre
mogu se ponovno pojaviti...
Anñelika je iznenañeno pogledala svoju proročicu s bijelom kapicom. Ruth
Summers nije mogla znati da su vidjeli Molinesa u New Yorku i daje on
pronašao tragove Josselina de Sancea, njezina starijeg brata. Stari Wallon sa
Staten Islanda primio ga je kad je došao u Ameriku. To je bilo davno, ali
Molines je slijedio trag.
Sedma arkana u sredini glasila je: sud. Ta karta ovdje je značila:
neočekivano.
Ruth nije mogla reči odnosi li se to na bračni život ili na odnose s drugima.
— Neočekivano — reče ona i spretno složi sve ostale karte oko te arkane —
to je začin tvoga života.
Druga sedmorka koju je takoñer složila po Davidovoj zvijezdi, počela je
konjunkcijom pape i obješenog.
Vidovnjakinja postade ozbiljna i zamisli se.
— Ovo je čovjek Dobra — reče ona s gotovo nježnom blagošču
— čovjek koji je optužen da je prenosio ezoterične istine, religiozan čovjek,
a obješeni je suprotnost mudracu, velikom mudracu.
Potom je otkrila iduči par suprotnih karata: smrt i pustinjaka. Oklijevala je i
činilo se da odbija išta reči. Napokon je tužno izustila:
— Ozbiljan sukob opsjeo je dušu tog sjajnog čovjeka. Potom je izvukla
ñavla i smrt; zadrhtala je.
— Magija, sotonska magija je ovladala njime!
Naglo, kao da traži nadnaravni spas od katastrofe koju sluti, ona okrenu
posljednju kartu, onu u sredini.
— Svečenica! — uzviknu ona i uperi prst u kobnu sliku žene koja sjedi a na
glavi joj je pontifikalna tijara.
— To je žena koja je uzrokovala pad i uništenje čovjeka Dobra
— reče ona i pogleda u Anñeliku. A tad izjavi ledenim glasom:
— Oboje su opsjednuti i žele ti propast.
U tišini koja je uslijedila Anñelika je pokušavala sakriti svoje osječaje.
Svečenica? Sjajni čovjek?
Jamačno se radi o demonki Ambroisini i njezinu pomočniku i gospodaru
istodobno, isusovcu Sebastienu d'Orgevalu, čije ime nije htjela izgovoriti na
Viječu.
Naivna kvekerska čarobnica nedvojbeno bi se užasnula kad bi mogla vidjeti
osobe koje su njezine riječi izvukle iz limba prošlosti, jer za nju, roñenu u
sekti proizišloj iz reformacije, katolički svečenik, osobito isusovac, zauvijek
če ostati inkarnacija Zla.
Ali Anñelika joj htjede napomenuti da je zla žena, svečenica, mrtva i
pokopana.
A on, sjajni čovjek, takoñer je danas bez moči, jer je nestao negdje u zemlji
Irokeza.
No začula je Naomi kako mrmlja:
— I on je takoñer u grobu.
— Ne govori dok slažem dvostruki Davidov pečat — naloži joj Ruth.
Anñelika je ipak čula Naominu misao koja je slijedila njezinu vlastitu i svu
njezinu zbunjenost. Znala je i da joj tim izgovorenim riječima nije dala
odgovor, nego samo naznaku: »I on je takoñer u grobu.«
Treča sedmorka, treča zvijezda, potvrñuje več dobivene podatke. Ona
ponekad može odrediti »tonalitet« cijelog života, dati nje-
gov opširan aspekt i viziju onoga što če se dogoditi u mnogim godinama
koje dolaze. Rekle su joj da če treča igra biti najzanimljivija zbog značenja
preostalih sedam arkana: Slobodni sudac, Kočije, Pravda, Sila, Umjerenost,
Zvijezde, Svijet.
Kojim redom če se pojaviti?
Na koji način če se povezati parovi?
Jedna od tih simboličnih arkana bila je uklonjena jer su je na početku
izvadili iz snopa. Stoga je valja zamijeniti Ludom, Slobodnjakom, u dnu
talona, najzagonetnijim od svih znakova, koji mijenja smisao svih
kombinacija.
I tako je prva karta koju je Ruth izvukla bila kočije, a na suprotnoj strani
izišao je luda, odjeven u plavo urešeno zlatnim nitima, bosih peta koje grize
crni pas.
Naomi ispusti kratak, prigušen krik.
— Što to znači? — upita Anñelika, a srce joj je lupalo.
— Bijeg! Uzmak! Ili barem neželjeno putovanje na koje čete morati poči,
natjerani ugrizima psa koji može predstavljati pritisak nepomirljivog
neprijatelja ili pak Božju volju da vas silom usmjeri na put.
— I to tamo gdje ne želim iči, valjda! — uzviknu Anñelika. — Stanite,
Ruth — reče ona odlučno — ne želim više ništa čuti. Ni o kolima, ni o
putovanju, ni o bijegu ni o uzmaku. Želim živjeti i biti sretna.
— Ali ja mislim da ovaj složaj ohrabruje. Vrlo je dobar — ustvrdi Ruth.
— Ne! Ne želim ništa znati. Želim sanjati, sanjati da nemam neprijatelja.
Kad iskušenje doñe, imat ču vremena suočiti se s njim.
— Ti si Strijelac — prizna Ruth, kao da to objašnjava pobunu njezine
Junakinje, koja je odbila odveč jasnu sliku budučnosti; nju ne brine
budučnost i više voli otkrivati životne slučajnosti. Strijelci su duboko
usidreni u sadašnjosti, a njihov bujno maštovit znak nestrpljivo podiže
strijelu prema nebu, pa je Anñeliku demoralizirala naznaka budučnosti na
koju nije željela pristati.
Napokon je počela živjeti svoj san: miran život pun svakodnevne sreče
unutar zidina Wapassoua. Dosta je bilo bjegova i uzmaka. Ruth je vidjela da
se uznemirila i nježno ju je uhvatila za ruku.
— Ne muči samu sebe, sestro moja. Treča sedmorka daje nam samo smisao
tvoje sudbine i ja u njoj ne vidim nikakvu strašnu ne-
sreču. Naprotiv, ti pobjeñuješ i uvijek češ pobjeñivati, mogu to potvrditi.
Nije poricala vrlo jak demonski utjecaj, ali tog dana, kad su karte izvučene
prvi put, taj utjecaj je bio obuzdan. A što god da se dogodi, stoji joj pobjeda,
nadmočna, vedra i konačna.
— Možda. Ali više ne želim ni čuti o toj kočiji.
Blago hrkanje prekinulo je njihovu raspravu i podsjetilo ih na prisutnost
gospoñe Cranmer.
— Probudi je, Naomi.
— Ne. Dok ona spava kuča je mirna.
Promatrale su svoju domačicu koja je spavala poput dojenčeta. Povremeno
bi lagano hrkanje odavalo dubinu njezina sna.
— To je odmara — reče Ruth Summers. — Ta žena nije zla, ali puna je
proturječja. Progone je mnogi neutemeljeni strahovi koje svladava tako što
ih pri teže tako jako da ni sama više ne može disati. To ludilo muči
stanovnike ovog domačinstva, osim nekih nestašnih služavki; to bolje po
njih, a i...
Ona zastade i zamisli se.
— Možda stari gospodin? Muškarci su drukčiji od žena kad se primiču
starosti. Dok se u ženama pod prijetnjom gubljenja svojih draži raña želja da
se osvete zbog života provedenog u služenju i podreñenosti te zato često
postaju autoritativne, osorne, čangrizave i zle, muškarci, protivno tome,
odlažu oružje i oklope, ne osječaju više tešku odgovornost bitaka i obrane
života onih koji su slabiji od njih te se posvečuju razumijevanju i mudrosti,
blagosti života koji prije nisu mogli doživjeti niti osjetiti njegove ugodnosti.
Vračaju se poslovičnim mudrostima. Vjerujem da je i on takav, on, patrijarh
koji je bio kruči zakonodavac i od Wintropa, osnivača, kojeg je protjerao iz
grada, kako se priča.
Dok je govorila, onaj o kojem je bila riječ pojavio se na pragu; njegova
visoka i dostojanstvena prilika ispunila je gotovo cijela vrata. Zastavši
nepomično na pragu, sličio je svom vlastitom portretu. Njegove blijede
zjenice ispitivale su prisutne osobe udaljenim, zagonetnim i blagonaklonim
pogledom koji slikar upučuje svom modelu tražeči da ostane u željenom
položaju: malo smješka, malo strogosti.
Kako su u sobi bile četiri žene — Anñelika, okružena aurom svoje zlatne
kose, sjedeči u visokom naslonjaču, Ruth i Naomi nagnute nad tarot-
kartama, pri čemu je Naomi oslonila glavu na rame svoje prijateljice, potom
Agar koja je stajala sa svojim cviječem — bilo ih je pet ako se ubroji
Honorine, čija je crvena kosa blistala u
kutu, pa čak i šest, ako se prihvati da malena Gloriandre, čije je ime bilo
duže od nje same, takoñer predstavlja načelo vječne ženskosti — prečasni
Samuel Wexter, muškarac, i sam se osjetio kao meta zagonetnih i pozornih
pogleda, pri čemu mu se pogled dojenčeta nije učinio najmanje
nedokučivim.
Svi ti ženski pogledi okrenuti prema njemu, muškarcu gospodaru, čuvaru,
sucu...
»A to je tako malo«, pomisli ona osječajuči koliko je slab usred toliko
konvergentnih sila. Njegov smiješak se proširi.
Približio se kolijevci i promatrao Raimon-Rogera jer je on za njega
predstavljao muški princip; muškarčič je spavao, nesvjestan te svoje
privilegije, a prečasni Samuel Wexter je deklamirao:
Čovjek roñen od žene kratka je vijeka i pun nemira. Kao cvijet niče i
odsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje. I na takvoga otvaraš oči svoje, i
mene vodiš na sud sa sobom?
— Knjiga o Jobu, poglavlje XIV. — potvrdiše Ruth i Naomi jednim glasom
vračajuči istodobno karte u vrečicu.
Anñelika je bila začuñena time što je čula da starac ponavlja riječi koje su
proganjale njezin duh dok je novoroñenče bilo na rubu smrti.
Zamolila je svečenika da joj oprosti što gaje primila tako razo-djevena, u
»salonu«, kako se govorilo u Parizu.
Naomi mu privuče naslonjač i on sjede; kao da nije bio začuñen što u
drugom naslonjaču vidi svoju kčer, gospoñu Cranmer, kako spava. Visoka
dob dopuštala mu je da prodre u intimnost ženskih odaja, a njegova
nesklonost tračevima i propovijedanju oslobañala ga je dužnosti osuñivanja
neobičnih osoba koje je posjetio, jer je znao da žene imaju svoj način
provoñenja vremena i ureñivanja svoje intimnosti.
Govorio je o dobroti Isusa Krista koji je tijekom svojih posljednjih dana na
zemlji otkupio ljudske grijehe te im darovao milost i sreču.
Anñelika nije bila navikla slušati kako te bradate, stroge, netolerantne osobe,
uglavnom zlovoljne i namrgoñene, govore o Isusu Kristu kao o osobnom
prijatelju, o Isusu, kojeg Evanñelja prikazuju
kao ljubaznoga mladiča punog oprosta za grijehe svijeta, punog blagosti i
nježnosti prema ženama i djeci. Taj gospodar komentirao je njegove riječi
kao da je satima s njim prijateljski raspravljao u jeruzalemskom hramu, ili
pak u prostorijama Viječa; no Anñelika se mogla okladiti da on nikad u
životu nije pretrpio Njegove patnje i da nikad nije vidio stup srama, osim
kad bi došao njegov red da uzme bič. Ona se osmjeli i reče mu to.
Samuel Wexter se nasmiješi i ne poreče ništa. Rekao je da ga osoba Isusa
Krista zapravo ne zanima u svojem utjelovljenju u kojem je, nedvojbeno
namjerno, bio stvoren od tako obične i beznačajne tvari da su povijesni
tragovi Sina Čovječjeg nejasni i malobrojni, a njegova ljudska osobnost tako
neodreñena da se sviña svakojakim ljudima, pa i ženama i djeci.
Ali on se s obožavanjem klanja pojavi utjelovljenja, otajstvu koje je dovelo
meñu ljude samu misao svemogučeg Boga.
Njega ne brine, ponovio je, kakvo je bilo ruho tog utjelovljenja. Udivljenje
sljedbenika i čuda koja je izveo taj tesarov sin samo su potvrñivala božanski
utjecaj na jedno obično biče.
— Ali — odvrati Anñelika — nije li želja da se svidi ženama i djeci
dokazala daje Bog u svom utjelovljenju odlučio okrenuti svoje nove objave
prema osječajnosti, to jest prema Ljubavi?
— Ne miješajmo osječajnost i Ljubav — pobuni se prečasni Wexter.
— Zašto ne? — uzvrati Anñelika. — U čemu je razlika? Osim u tome što je
osječajnost tek sičušni djelič, tek korjenčič onog tran-scendentnog osječaja
koji predstavlja Ljubav u svojoj biti i koji oživljava sve, jer Bog je Ljubav.
Ja mislim da Isus nije bio ni tako slab ni tako običan kao što vi kažete, nego
da je bio osoba puna šarma i zavodljivosti. Bio je takav ne samo zato da bi
nas podsjetio da je Bog ljubav nego i da bi nas podsjetio da je Bog ljubazan i
da bi učinio pristupačnim to tajanstvo osječaja ljubavi kojemu su ljudi
njegova doba posvečivali tako malo pozornosti. A danas, prečasni, smatrate
li daje nova zapovijed dobro prihvačena? Kao osječaj, a ne samo kao zakon?
Prečasni Samuel Wexter nabra svoje sijede obrve i zamisli se.
— Žao mi je što ste žena — promrmlja on — i drago mi je što ste papistica.
— A zašto?
— Zato što se tako ne moram brinuti što vidim vaš ženski duh na putovima
koje svečenici, pa i oni vaše vjere, koji su uronili u
„._Jfc
močvare mračnjaštva, smatraju opasnima i nepodobnima za osobu vašega
spola. Ona potvrdi.
— U tome ste u pravu, sir. Kad se radi o slabosti ženskoga duha u odnosu na
muški, jedinstveni su svi svečenici svih kultova i sekti. To je blisko gledište
koje bi valjalo njegovati na Viječima koja crkveni muževi, zaokupljeni
pomirbom meñu krščanima, ponekad održe bez večih rezultata. Ali ipak,
zašto žalite što sam žena?
— Muškarci, kao što ste rekli, nakon studija na sveučilištima gdje samo
muškarci imaju pristup, postaju vrijedni sugovornici u teološkim
raspravama.
— Tako smo opet na početku naše rasprave. Zašto se samo muškarcima
dodjeljuje pravo spoznaje Boga? Tjelesna slabost žena koja je u primitivnim
vremenima dala moč muškom spolu ne bi se trebala uzimati u obzir kad se
radi o duhovnim pitanjima. Napokon, Adam i Eva bili su goli, roñeni iz
Božjeg daha u rajskom vrtu u punoj jednakosti.
— Adam je bio stvoren prvi — usprotivi se prečasni Wexter i uperi prst u
zrak.
— Trebamo li onda priznati nadmoč biljkama i pticama zato što su stvorene
prije ljudi?
Patrijarh je ostao bez riječi. Nakon duge šutnje, osmijeh uresi njegovu gustu
bradu.
— Mogao bih vam odgovoriti da je Eva stvorena od Adamova rebra, što bi
ukazivalo na odreñenu žensku ovisnost, ali vi biste mogli tvrditi da ju je
Stvoritelj htio oblikovati od tvari koja je manje prosta od gline.
— To je doista dobra dosjetka!
— Usto, poučivši me ovim čudesnim blizancima izišlim iz vašega krila i
sjemena vašega supruga, potvrdili ste mi njihovu vrijednost kao ljudskih
biča koja su jedinstvena i ovise o sebi samima i o Božjoj volji, a nisu manje
vrijedna zbog toga što su proizišla iz drugog biča.
— Vi mi prišteñujete napor iznalaženja argumenata.
— Koje biste zacijelo pronašli i sami. Ali... zapravo, činim to i zato što u
vašim očima vidim da ste samo slaba žena — pridoda on zlobno, ali nježno
— a previše ste razgovarali i raspravljali za nekoga koga smo jedva zadržali
na ovom svijetu. Odmorite se.
On se uspravi i ustade kao da je blagoslivlje svojom dugom i kao
prozračnom rukom.
— Još vam samo želim reči, milady, da smatram kako je moja kuča
počaščena vašom prisutnošču i veličajnim dogañajima koji su se ovdje
odvili. Sa sobom ste donijeli dražest i ono misaono vrenje koje daje čar
Starom svijetu. Kad sam bio dijete u Levdeu, u Nizozemskoj, uživao sam u
dahu prošlosti koji bi zapuhnuo svakoga tko bi hodao ulicom. Nama ovdje
nedostaju korijeni. Mi smo poput kolca zabijenog u zemlju. Htio bih vas
obavijestiti i o onome što sam rekao gospodinu de Pevracu. Ako se poremeti
osjetljiva ravnoteža koju održavate u Francuskom zaljevu i koja dopušta
ljudima na ovom području da rade u miru i ako pobjesnjeli Francuzi, vaši
prijatelji i sunarodnjaci kojima je gospodin de Pevrac pružio ruku, opet
pokažu da su pod njegovim utjecajem, znajte da če guverner Mas-
sachusettsa, a posebno članovi konzistorija iz Salema, uvijek rado i
velikodušno primiti vas i sve vaše prijatelje i roñake. Vaši sinovi naobraženi
su na našem sveučilištu Harvard. Naša povelja čini nas neovisnima u izboru
naših prijateljstava i saveza. Ni francuski ni engleski kralj ne mogu nam
zapovijedati kako da se ponašamo i mi se smatramo slobodnom državom
pod Božjim pogledom.
Služinčad se več nekoliko puta zaustavila pred vratima ne usuñujuči se
prekinuti strašnoga starca. Bilo je vrijeme za večeru.
Anñelika mu zahvali i potvrdi mu da je utješno znati da imaju prijatelje u
Novoj Engleskoj usprkos svojim francuskim imenima i katoličkoj vjeri, što
dokazuje da ljudi dobre volje uvijek mogu biti u dobrim odnosima.
On ode.
— Ne dajte da vas Boston zavede — rekao je na kraju.
Kad je otišao, Ruth i Naomi pomogle su Anñeliki da se vrati u postelju. Bila
je umorna i one su je udobno namjestile na jastuke. Istog trenutka je sklopila
oči.
Razgovor s patrijarhom naveo ju je da zaboravi na kola i ludu te nije mislila
na neugodan osječaj koji ju je mučio dok je Ruth čitala karte.
Naprotiv, s pouzdanjem se prisječala da joj je treča sedmorka dala
ohrabrujuče znakove, da če zlokobne sile biti »nadvladane«, a njezina
pobjeda »nadmočna, vedra i konačna«.
To je pojačalo osječaj dubokog mira koji ju je prožimao od ozdravljenja
njezinih blizanaca. Dogodilo se nešto što joj je donijelo pobjedu. Ruth,
kojom su prolazile struje proroštva i vidovitosti, približila se istini više no
što se Anñelika pribojavala. Govoreči o svečenici i o sjajnom čovjeku, rekla
je:
— Oni žele vašu propast!
A to je istina! Premda je to sad samo prošlost.
Svečenica i sjajni čovjek doista su bili teško breme novog života koji su
Anñelika i Joffrev de Pevrac poduzeli u Novom svijetu nakon dugotrajne
borbe koju su vodili da bi se opet sastali.
Zle sile i podmukle zavjere ispreplele su se poput otrovnih lija-na oko stabla
njihovog tako nestalnog života. To je dokazivalo da se duševne borbe vode
stalno i svugdje te da ponekad postavljaju gotovo nesavladive izazove
preživljavanja u divljoj zemlji napučenoj različitim rasama.
Naomi je promrmljala: »On je u grobu...«
Izgnanstvo njihova neprijatelja, Sebastiena d'Orgevala, i tišina koja vlada
oko njega mogu se smatrati moralnim grobom koji ga sprečava da djeluje i
iskazuje se. Oduvijek su ga obožavali i on je uživao u svojoj legendi, u
svojoj zavodljivosti kojom je privlačio slabija biča, u svojoj slavi, ljepoti,
svjetovnim uspjesima, svom urešenom ratnom barjaku, u suosječanju koje su
nadahnjivali njegovi prsti osakačeni mučenjem, u svojim očima koje su
blistale kao safir...
U svojoj službi imao je doušnike, fanatične sljedbenike koji su nosili
njegova pisma kralju. A sad je sve drukčije. Strasti su se utišale. Njegovo
ime pada u zaborav.
Zlokobna napetost udaljila se poput olujnih oblaka koji odmiču prema
obzorju. I dalje je valjalo biti oprezan, ali ona je osječala da nebo štiti sve
koje ona voli.
To je opojna sigurnost. Veliko bijelo krilo nadvilo se nad njih poput šatora u
pustinji.
Ne znajuči do koje mjere je njezin predosječaj potvrñen, Anñelika pomisli
da se dogodilo nešto što je otupilo opasnost. A to se moralo dogoditi prije ili
u trenutku roñenja blizanaca i zato je njihova sudbina obilježena takvim
predznakom.
Gospoña Cranmer zbunjeno otvori oči. Osječala se žrtvom zlobe; okrenula
se prema prozoru i sumnjičavo promatrala svjelost sunčeva zalaza.
Duboko je uzdahnula.
Za nekoliko dana ovo bučno društvo poništilo je njezino gospodstvo nad
njezinim domom do te mjere da je izgubila dostojanstvo i počela lijevati
suze; s dolazečom zimom opet če se nači meñu pravim vjernicima. Molitve i
djela vrline opet če ispunjavati dane. Sječanje na iskušenja ljeta ublažit če
se.
Jadna gospoña Cranmer, koja je iz poniznosti dala da je zovu mistress, a ne
milady, nije znala da če, prije no što povrati mir savjesti i mir u svom domu,
morati pretrpjeti posljednje iskušenje, teže od svih i posve nepojmljivo.
DRUGI DIO
CRNA ODORA U NOVOJ ENGLESKOJ
IX.
Buka se pojačavala. Nije to bila ni buka oluje ni šum mora. Nebo koje se
vidjelo kroz okvir prozora i dalje je bilo vedro. More je bilo mirno i činilo se
da se duboka tutnjava koja se valjala iz daljine iznenada približila; jata ptica
koja su prekrivala nanose algi uzletjela su uz glasan lepet krila i prodorno
kreštanje.
To kreštanje odjekivalo je i miješalo se s povicima i pogrdama koje su
tvorile buku koju je Anñelika čula. Bijesna rulja pojavila se iza ugla ulice.
Jesu li oštri i dugi povici žena bili krici boli ili histerije? Jesu li muškarci
vikali od bijesa ili straha?
Ruth i Naomi doskočiše do prozora.
— Oh, Bože! — poviknu Ruth povlačeči se od prozora s rukom preko usta,
kao da želi potisnuti druge, uplašenije uzvike. — Sanjam! Mislim da sam
vidjela jednog od onih strašnih crnih papističkih svečenika koje nazivate
isusovcima. Ali, ovdje... u Salemu!
Anñelika se nije mogla suzdržati. Bilo je to prvi put da je pokušala sama se
dignuti, ali snaga radoznalosti držala ju je i ona se pridruži Ruth i Naomi na
jednom prozoru, dok su se Severine, Ciganka i Honorine naginjale kroz
drugi. Zbijena i gnjevna gomila išla je prema njihovoj kuči. Poput stada
predvoñenog ljudima u crnim šeširima išli su mornari, žene u bijelim
kapicama i radnici. U sredini, ljuljajuči se poput orahove ljuske na moru, jer
su ih gurali sa svih strana, nalazila se najmanje drska skupina; ona prepozna
irokešku perjanicu u obliku lepeze. Ta perjanica nadnosila se nad ostale
glave i mogla je pripadati samo divovskom domorocu. Iz perjanice su mu se
uzdizala pera i nadvisivala čak i helebarde trojice stražara Viječa koji su
nastojali oblikovati krug kako bi zadržali najgnjevnije.
Muškarac jaka stasa, odjeven u putnički ogrtač od bivolje kože, bez rukava,
šakama i vikom pokušavao se probiti kroz gomilu.
Ona potom ugleda isusovca. Gomila se pomaknula i otkrila ga u sredini,
meñu vojnicima, kad se skupina približila na nekoliko koraka od ulaznih
vrata. To je doista bio isusovac, odjeven u crno, crne brade, s raspelom na
grudima i bijelim španjolskim ovratnikom. Buduči da je ta sutana bila u
dronjcima, da mu je lice bilo ispijeno, a brada čupava i prašnjava, njegov
gospodstven i blistav pogled bio je dovoljan da ga oda. U tom pogledu
otkrivala se sva magična moč — a ponekad i demonska — koju članovi tog
vjerskog reda, koji veliča samo ime Isusovo i stavlja se u bezuvjetnu i
potpunu službu rimskom papi, postižu vježbom okultne prakse kako bi
bespovratno zarobili neznalačke duše ili one koje su preslabe da bi im se
oduprle.
I tako se pod sjajnim pogledom tog isusovca koji se iznenada pojavio usred
Salema večina napadača počela osječati »omamljenim« kao u vrtlogu;
potisnuli su svoje prijeteče pokrete dok su drugi, koji su se manje dali
dojmiti ili koji su bili primitivniji, mahali šakama i tražili da ih puste da ga
prebiju. Vojnici kojima je zapovjednik naredio da ga otprate do kuče
gospoñe Cranmer, dali su se dojmiti vikom gomile i bili su kao oduzeti, nisu
znali što bi, pa su predvodnici gomile, lučki radnici, vidjevši njihovu
neodlučnost, odlučili priječi u napad.
Plavokosi mladič koji je stajao uz svečenika, nedvojbeno njegov
»podreñeni«, bacio se pred njega kako bi ga obranio, pa su napadači, koji se
još nisu usudili taknuti isusovca, kišom udaraca oba-suli svog mladog
francuskog neprijatelja — muškarci su udarali šakama, a žene su greble
noktima — sve dok nije posrnuo, a glava mu je nestala u mr°ži ruku nalik na
crna krila bijesnih gavrana.
— Linčovat če ga! — uzviknu Anñelika. — Brzo! Otvorite donja vrata i
pustite ga da uñe.
Na te riječi isusovac, i dalje miran usred meteža, podignu oči prema
prozorima kroz koje su se naginjale žene.
— Brzo, otvorite ta vrata! Severine, iziñi kroz zadnja vrata i pozovi naše
ljude. Zar nema nijednog sobara da otvori vrata?
Kako se nitko nije pomaknuo, ni u sobi ni u cijeloj kuči, jer su svi bili poput
kipova od soli, ona se sama spusti, pridržavajuči se za ogradu stubišta. Nije
još bila dovoljno snažna za to, ali razbila je tromost služinčadi koja je bila u
predsoblju, ukočena pred vratima na koja su izvana lupali šakama. Oni
podignuše zasune i otključaše brave.
Čovjek u kožnom ogrtaču srnu unutra, obilno psujuči i pridržavajuči
mladiča, a za njim je uletio visoki domorodac s perjanicom. Sluge su htjele
zatvoriti vrata pred njim, ali Indijanac se izvio poput zmije, odgurnuo ih, a
za njim uñoše i vojnici pognutih glava, ne želeči se suočiti sa svojim
sugrañanima koji su se vjerojatno osječali prevarenima vidjevši kako im je
izmaknuo več svladani plijen.
Vrata su srečom bila čvrsta, a zasuni brojni. Bijes gomile se utišao.
Jak pritisak nagurao je one koji su bili najbliže kuči pa je veliki prozor u
prizemlju prsnuo u komadiče koji su se rasuli po popločanom podu uz
kristalnu buku.
Ali to je bila sva počinjena šteta.
Shvativši da su nagrdili jednu od najljepših kuča koja pripada jednoj od
najbogatijih, najpobožnijih i najvažnijih obitelji u gradu, huškači se zbuniše;
to je smirilo gomilu brže no što bi to uspjeli udarci helebardama i vojničke
zapovijedi.
Nakon posljednjeg krika zaprepaštenja zavlada tišina. Kad je pristigao lord
Cranmer u pratnji grofa de Pevraca i njegove garde te grofa d'Urvillea na
čelu povorke mornara, ljudi su bili mirni iako se nisu razišli. Okupili su se u
skupine i gledali prema kuči.
U doba kad je Massachusetts bio razdražen nedavnim napadima Indijanaca
iz Nove Francuske, dolazak jednog od francuskih svečenika koje su smatrali
čudovištima i blagosloviteljima svojih ubojica morao je uzbuditi pučanstvo.
A pobudio je i radoznalost, jer malo je bilo ljudi koji su ikada vidjeli
isusovca.
»Je li to on?« — upitala se Anñelika nagnuvši se kroz prozor.
Još jedno čudo u Salemu! Bila je spremna na to.
Ali pojava pridošlice nije odgovarala tako često ponavljanom opisu: plave
oči, kestenjava kosa, raspelo ukrašeno rubinom... Predsoblje je bilo krcato
kad su pristigli lord Cranmer i Joffrev de Peyrac.
Ljudi su došli iz svih kutaka kuče. Stari Samuel Wexter pojavio se bez
ogrtača, a bijela mu je brada bila brižljivo položena na uštir-kani rubac.
Čovjek u putnom ogrtaču obrati mu se na svojem jeziku, za koji se pokazalo
da je nizozemski, a potom na engleskom, i reče mu da nije spreman služiti
bližnjima ako to pretpostavlja da se mora baviti razjarenim krdima. Zar
gospoda iz salemskoga konzistorija nemaju nikakav autoritet nad svojim
stadom? On, Van Laan, rodom iz Orangea na rijeci Hudson, nedaleko od
doline Irokeza koja pripada narodu Mohikanaca, ljudima po prirodi
ratobornima.
Jednoga dana, započe on svoju pripovijest, kad je išao na rijeku podignuti
mreže za losose, vidio je kako se pred njim pojavljuje skupina »tetoviranih«,
prividno nezainteresiranih i neprijaznih susjeda. No ipak su mu se više
sviñali od Abenakija koji su ga smatrali Englezom i stoga su mu bili još
opasniji. A ovi su se zadovoljili time što su ga odveli do svog naselja dugih
kuča i tamo mu dali do znanja da če izbječi strašnoj počasti koju su Irokezi
iskazivali svojim zarobljenicima, »žeravici«, samo ako se obveze da če
otpratiti dva bijela zarobljenika — francuskog isusovačkog misionara i
njegova pratioca, mladog kanadskog Francuza — i predati ih Ticonderogi.
On je po čuvenju znao za Ticonderogu, Gromovnika; bio je to nadimak koji
je nosio francuski plemič koji je vladao utvrdama i koji je otvorio mnoge
male rudnike srebra u ničijoj zemlji Maine. Ljeti se Gromovnik nije nalazio
u svojoj utvrdi Wapassou. Znalo se daje otputovao u područje New Yorka.
On, bijelac, morao je posredovati kod Yennglija. Jedan od »glavešina« Pet
naroda morao ga je pratiti da bi posvjedočio o ostvarenju njegove misije.
Dali su mu ime Tahontaghete. Krenuli su na put u pratnji dvojice mladih
ratnika za koje je to putovanje značilo inicijaciju u svijet bijelaca. Dugo
putovanje! Na putu su saznali da se Ticonderoga nalazi u okolici Bostona ili
Salema.
Valjalo je skrenuti prema planinama. Govorilo se o kanadskim odredima
koji su napadali farme na granici; zato Van Laan, odgovoran za francuskog
isusovca, nije htio pasti u njihove ruke.
Anñelika je sjela na stube. Naomi i Ruth učiniše kao i ona. Sluga privuče
stolac gospoñi Cranmer, koja je drhtala.
— Zašto kod mene? Zašto u moju kuču? — mrmljala je. Predsoblje je bilo
puno ljudi koji gledaju u isusovca.
— To nije on — u sebi je ponavljala Anñelika i dalje misleči na
ocad'Orgevala.
Njegovo raspelo od kože i crnog drveta nije imalo nikakav umetak od
dragog kamena. Ali kanadski »podreñeni« nije joj bio nepoznat, a ni irokeški
ratnik. Bio je visok, jak i mišičav, a velika mu je glava bila obilježena
dubokim ožiljcima malih boginja.
Nije se znalo tko privlači više pozornosti i kosih pogleda — isusovac ili pak
visoki domorodac s perjanicom koji je odisao oštrim mirisom, teško
podnošljivim u zatvorenu prostoru predsoblja.
Joffrev de Peyrac prvo se obrati Irokezu na njegovom jeziku.
— Pozdravljam te, Tahontaghete, poglavico Cavuga, Swanisitov prijatelju,
koji si mi donio mnoge dobre vijesti od njega prije no što
je otišao u zemlju vječnih lovišta. On iz džepa izvuče predmet i preda ga
sugovorniku.
— Evo štapa koji sam ti darovao da nam služi kao vječni znak
prepoznavanja, a ti si mi dao da ga nosim kako bih saznao za tvoj dolazak i
tvoju prisutnost u našem kraju. Zašto me nisi pričekao iza potoka na
sjevernom brežuljku? Htio sam doči pred tebe da bih te otpratio u grad
Yennglija.
Irokez započe govor ukrašen izražajnim gestama koje su u više navrata
pokazivale na isusovca, pa je čak i onima koji nisu razumjeli njegov
barbarski dijalekt bilo jasno kako ga optužuje da ga je prisilio da ne čekaju
nego da odmah uñu u grad. Obojica su glumili dobro poznatu drsku
francusku ravnodušnost pred ratnicima, pa su Yenngliji koje su sretali na
putu u njima odmah prepoznali neprijatelje koje dvostruko mrze.
— I kako sam ga mogao zadržati — zaključi on svoj govor uz Nizozemčeva
odobravanja — osim da sam mu razbijem glavu, a to bi okončalo moju
misiju i morao bih pretrpjeti Outtakeovo nezadovoljstvo. Ovaj Corlar* i ja
morali smo ga slijediti, a dvojica naših pratilaca, Onondage, mudriji od nas,
produžili su u sjeni šume.
Isusovac je bio srednje visine, gotovo nizak, suh i mršav, ali držao se
uspravno, kao daje u središtu neprijateljskih pogleda. Usprkos svojoj
odrpanoj sutani, bradi i čupavoj, prljavoj kosi, što mu je davalo izgled
divljaka, usprkos bosim nogama u prevelikim iznošenim mokasinama, iz
njega je zračilo visokorodno dostojanstvo koje se polako nametnulo i
okamenilo prisutne.
Njegov bijeli ovratnik bio je čist, što je otkrivalo koliko se borio protiv
tjelesnog propadanja, usprkos iscrpljenosti i udarcima koje Irokezi nisu
štedjeli, ne propuštajuči svaki dan oprati ovratnik u struji nekog potoka.
— Zašto ste tako tvrdoglavo ušli u ovaj engleski grad? — upita ga živo grof
i okrene se prema njemu. — Mogli ste posumnjati da su duhovi pobunjeni
protiv Francuza, a takoñer i protiv katoličke vjere, jer su nedavne pokolje
nad graničarima New Hampshirea i Gornjeg Connecticutta počinili vaši
kršteni Algonkini i Huroni!
Isusovac je u tišini razmišljao o tome, poluzatvorenih očiju, a potom je
istaknuo izraz oholosti, glumio začuñenost i upitao svisoka:
— Tko ste vi, gospodine, koji tako dobro znate naš jezik?
* Tako su tamošnji Indijanci nazivali Nizozemce iz Orangea.
QQ
Joffrev de Pevrac nije se mogao suzdržati da kratkim pokretom ne poprati
proračunatu drskost isusovca.
— Vi to dobro znate — odvrati on. — Ja sam onaj kojemu su vas trebali
dovesti.
— Ah! Vidim... Ticonderoga, Gromovnik, prijatelj Engleza i Irokeza,
ukratko, gospodin de Pevrac, francuski plemič. Dobro, gospodine, kad je
tako, dopustite mi da izrazim zapanjenost vašim stajalištem i da iskažem
žaljenje što niste bili toliko uljudni da mi se odmah predstavite, kao što se
pristoji kod sunarodnjaka i plemiča. No vi ste više voljeli prvo se obratiti, i
to s kakvim štovanjem, ovom bijednom poganinu za kojega znate da je jedan
od naših najnepomir-ljivijih neprijatelja. Time ste htjeli iskazati prezir prema
francuskoj brači pred ovim poganinom i ovim hereticima, prezir prema
Francuzima i svečeniku vaše vjere. Da nisam osjetio tu nakanu u vašem
ponašanju, ne bih to ni napomenuo, jer ja sam samo ponizan misionar u
najponiznijoj službi Spasitelja koji je roñen kao tesar i koji je poginuo na
sramnom stratištu, ali znajte da moja porodica nije ništa manje visokorodna
od vaše.
On se pokloni na dvorski način.
— Prečasni otac Jean de Marvile, iz Družbe Isusove — predstavi se on. —
A ovo je Emmanuel Labour, mladi sjemeništarac iz Quebeca.
Grof uzvrati pozdrav nimalo se ne zbunivši.
— Oče, žao mi je ako sam vas uvrijedio na bilo koji način. Ali što se tiče
vašeg ukora glede štovanja koje iskazujem svojim posjetiteljima, čudim se
što vi, koji odavno posječujete indijanske narode, a posebno Irokeze,
predbacujete meni što sam se prvo obratio velikom poglavici Onondaga koji
vas prati. Osim što ga poznajem več dugo, on je takoñer vrlo visoka roda, pa
mu dugujem štovanje, a i vi znate da su indijanski narodi osjetljivi na to
kako se prema njima ponašamo i da je tu oprez pitanje temeljne životne
mudrosti. Nakraju, ne moram vam istaknuti da sam bio daleko od svake
pomisli da vas zanemarim; vodio sam računa o tome daje on voña vašega
pohoda i daje vaš život i život ovog mladiča bio u njegovim rukama. Vi
znate i da se on u svakom trenutku mogao razbjesniti i razbiti vam glavu kad
god je htio, a da ni ja ni gospoda iz Salema ne bismo mogli ništa učiniti da
osujetimo njegovu nakanu.
— Vrlo važno! Časno je umrijeti od ruke Kristovih neprijatelja i u njihovoj
zemlji. Krv mučenika oploñuje jalovu zemlju.
Kao da potvrñuje Joffrevevo objašnjenje, divovski Tahontaghe-te zaključio
je daje isusovac u svom govoru bio drzak prema njemu i postavio se u
središte prizora.
Započeo je harangu na irokeškom koju je mogao pratiti samo-malen broj
osoba: Pevrac, Nizozemac, dvojica Francuza, a u osnovnim crtama i
Anñelika, koja je slušajuči Irokeza i dalje imala dojam da sanja, dok se
njegova upadljiva perjanica, urešena vrani-nim perjem i jazavčevim
repovima, tresla i gotovo doticala kristalne sviječnjake koji su visjeli sa
stropa u predvorju.
— Oh, onesvijestit ču se od tog zadaha — potiho je uzdisala gospoña
Cranmer hladeči se lepezom.
Jak vonj medvjeñe masti kojom su se domoroci mazali da bi se zaštitili od
uboda komaraca i stjenica ubrzo je nadjačao miris pčelinjeg voska,
pomiješan s tamjanom, koji je prožimao pokučstvo i stubište.^
Čim je čula njegovo ime, Anñelika je prepoznala mladog kanadskog
»podreñenog«, Emmanuela Laboura, kojeg je srela u Que-becu. Bio je to
nježan mladič od petnaest ili šesnaest godina koji je htio postati svečenikom
i brinuo se za djecu u sjemeništu. Bio je došao u kuču Ville d'Avrava, tražeči
mladog Marcellina de l'Au-bignieresa ili Nealsa Abbiala koji su cijelo
vrijeme bježali, a ona ga je pozvala na kolače jer joj je bilo zadovoljstvo
časkati s njim.
Inače ga ne bi prepoznala. Ponajprije, znatno je narastao, što se i očekuje u
njegovoj dobi. Ali postao je ispijen, blijed i kao daje bio na izmaku snaga;
nije vidjela ni traga njegovu radosnom izrazu na licu obilježenom očajem.
Sveudilj govoreči, Tahontaghete otvori svojevrsnu torbu koju je nosio preko
ramena i, kao da se i sam pita što če iz nje izvaditi, on izvuče dvije kožne
uzice na koje su bile privezane plave i bijele perle, te još veču i dužu vrpcu
sa sličnim nizovima perli koje su tvorile crtež. On ih pruži starom Samuelu
Wexteru, pokušavajuči mimikom pokazati da je to sitnica, ali da
predstavnici Pet naroda moraju dati Yennglijima barem dvije »grane«
porculana, kako su ih zvali, kako bi obznanili svoje nakane.
Pevrac prevede:
— Vama, Yennglijima iz Salema, veliki poglavica Mohikanaca
Outtekawatha šalje ove dvije »grane« porculana. Prva sadrži njegovu riječ
da čemo i dalje biti u miru s »poglavicama« Salema.
Tahontaghete pruži preostalu vrpcu Pevracu. Te ogrlice ili »grane«
wampuma i za pojedince i za plemena bile su pravo blago, ratno
blago, jer su imale vrijednost ugovora ili jamca sporazuma. No često su bile
i obične poruke koje onima koji ih znaju čitati objavljuju dogañaje, tajne i
upozorenja.
Tahontaghete reče da če prevesti sadržaj »ogrlice« za Ticonde-rogu tek kad
Crna Odora, kojeg je sve dotad vodio, preda Ticonde-rogi svoju poruku, cilj
njihova teškog i opasnog putovanja, što če dovršiti misiju za koju je
zadužen. Gorak osmijeh tad je iskrivio suhe svečenikove usne.
— Dakle — reče grof i okrenu se prema svečeniku — kakva je ta poruka,
oče?
— Ne radi se o poruci, več o priopčenju... o ozbiljnom priopčenju.
— Slušam vas.
Otac de Marville uspravi se u cjelokupnoj svojoj visini, zatvori oči, kao da
oklijeva pred ozbiljnošču ili težinom zadače koju mora obaviti, a potom
pogleda sugovornika u oči i drhtavim, dubokim glasom objavi:
— Dakle, vama prvome, gospodine de Pevrac, moram najaviti strašnu
vijest. Naš brat u Isusu Kristu, prečasni otac Sebastien d'Or-geval, isusovac,
umro je mučeničkom smrču kod Irokeza.
Prisutni počeše ponavljati i šaptom prevoditi vijest; oni koji nisu ništa
razumjeli bili su glasniji od ostalih.
— Da, mrtav je — ponovi on grozničavo — vidio sam ga kako izdiše nakon
dugog mučeništva kojem sam morao biti nemočan svjedok, kao i ovaj
mladič; ta tortura bila je još strasnija za nas, koji nismo mogli podijeliti
patnje s njim.
On poče potanko opisivati muke koje su krvnici nanosili ocu d'Orgevalu
brinuči se da ne umre prebrzo: užarenim iglama boli su mu otvorene živce,
krstili su ga vrelim pijeskom po skalpiranoj glavi, goruči ugljen gurnuli su
mu u očne duplje iz kojih su prije iskopali oči...
— Katolička apostolska rimska crkva ima novoga mučenika, još jednog
sveca koji če pridonijeti njezinoj pobjedi i koji če svojim relikvijama širiti
vijest o čudima Božje dobrote prema svojim vjernicima. Uspio sam skupiti
neke ostatke...
Svi su odskočili unazad kad je otvorio kožnu torbicu koju je nosio oko vrata.
Začu se mukli udar: usred iznenada proširenog kruga, mladi Kanañanin
onesvijestio se i pao pred noge isusovcu.
Shvativši da če se svi sukobi američkih naroda upravo osloboditi u njezinu
predsoblju, gospoña Cranmer uznemireno potraži lady Wexter, svoju majku,
jaku ženu, punu poleta, koju buka nije uznemirila jer je bila poprilično
gluha.
Ona je pristigla iznenada, smiješeči se Što vidi tako mnogobrojan skup.
Sluge su dotle prenijele onesviještenog Emmanuela u kuhinju i polili ga
vjedrom vode. Prečasni otac de Marville hladnim je pogledom gledao na
onesviještenog mladiča. Njemu je trebalo više da bi se uzbudio. Potom je
svečano, u govoru koji je u njemu dugo sazrijevao, objavio svoju nakanu da
šiba neprijatelje Boga i Crkve.
— Da, možete se radovati, vi krivovjernici i otpadnici koji ste se naselili u
djevičanskoj zemlji u kojoj ste, avaj, počeli širiti klice zabluda i laži. On je
mrtav, on koji se suprotstavljao vašim zlokobnim učenjima svojom
naobrazbom i pravom istinom. Mrtav je, on, koji je branio jadne divljake na
svojim zemljama, koje ste vi htjeli istrijebiti, ohrabrivao ih da brane zemlju
koju ste im vi ukrali!
Stari Samuel Wexter iskorači i jednim zapovjedničkim pokretom, kao da
reže mrežu, prekinu propovjednikovu prodiku. Izgledao je močno u crnom
ogrtaču na kojem se isticala bijela brada koja je drhtala od gnjeva; ocijenio
je da je trenutak da započne borbu.
Govorio je na francuskom s jakim naglaskom, ali glasom koji se nije libio
dignuti se na visinu glasa svog protivnika, odsječno izgovarajuči riječi;
izražavao se gorljivo, ali s hvalevrijednom umje-renošču.
— Dovoljno razumijem vaš jezik, oče, da bih shvatio da biste uskoro pod
mojim krovom izjavili protiv nas, Engleza, koji smo vas primili da vam nije
pala dlaka s glave, besramne klevete koje moram poreči. Zavelo vas je
neznanje o razlozima koji su nas naveli da se naselimo na američkoj zemlji.
Na ovu djevičansku zemlju došli smo kako bismo se mogli moliti u miru, a
ne iz krvoločnih ni trgovačkih razloga. Znajte da nas u doba kad sam se
ovdje iskrcao kao dijete ništa nije razlikovalo od stanovnika ovih zemalja,
koji su nam se činili prirodno ljubaznima i blagima. Daleko od toga da ih
izbjegavamo, uspostavili smo najiskrenije odnose i vrlo korisno prijateljstvo
s Indijancem Squantoom koji nas je naučio saditi kukuruz i stavio se u
zaštitu našega oružja, što mu je omogučilo da lakše ulovi divljač za svoje
pleme. To prijateljstvo bilo je zapečačeno veličanstvenom gozbom od divljih
purana i bundeva, koja se proslavljala svake godine kao dan blagoslovljen
od Gospoda.
— A pleme Peksuasack, koje nazivate Pequot i koje ste istrijebili u jednom
danu, a preživjele prodali u roblje na tržnici u Bostonu? A pobuna
Narragansetta koju ste ugušili u krvi?
— Ti su Indijanci bez ikakva povoda s naše strane masakrirali mnoge naše
naseljenike i ugrozili opstanak naših naselja...
— Bez ikakva povoda s vaše strane? — podrugnu se isusovac. — Možete li
objasniti takvo ponašanje naroda za koji ste rekli da je blag i ljubazan?
— Vi, Francuzi i babilonski idolopoklonici okrenuli ste ih protiv nas —
nestrpljivo odvrati starac — jer smo Englezi i sinovi reformirane vjere. Od
početka ste ih podjarivali protiv nas, prodavali im oružje i rakiju, obečavali
spasenje svojim krštenim Indijancima ako nas pokolju i odbace nas u more.
Navest ču samo jednog odgovornog za obnovu indijanskoga rata, onoga čije
ste nam preminuče objavili, onoga koji se usudio postaviti na čelo crvenih
ratnika u pohodu na naša sela, onoga koji se pokazao kao zloglasni zločinac,
jer takvi čini nadilaze zadaču svečenika.
— U tome se slažem s vama — prihvati isusovac glasom koji je naznačio da
je spreman na ustupke — ali poričem da je otac d'Orge-val ikada sudjelovao
u indijanskim pohodima i vodio divljake u napad na vaša sela, kao što ste
mu pripisali.
— Poričete! — uzviknu Samuel Wexter pocrvenjevši od gnjeva — iako
imamo uvjerljive dokaze o njegovim ratnim djelima.
— Rado bih vidio te dokaze!
— Pa... svjedočenja preživjelih.
— Pih! Preplašene budale koje bježe čim vide prvo indijansko pero. Vama,
duhovnim pastirima, lako je uvjeriti ih da su vidjeli i obris nekog isusovca,
vojnika Rima, onog Rima kojeg ste se odrekli i koji želite uništiti kako biste
mogli širiti svijetom svoje sramne doktrine.
— Imamo i druge neoborive dokaze, oče — izusti starac drščuči od
indignacije — poruke nañene kod špijuna koje je taj d'Orgeval imao drskosti
slati k nama, ne samo zato da bi brže otpremio svoje otrovne riječi u
Francusku još dok je Sveti Lavvrence okovan ledom, nego i zato da
promatraju i bilježe sve što bi moglo pomoči vašim vojnicima da nas što
sigurnije napadnu i što lakše poraze: stanje naše vojne obrane, broj
muškaraca sposobnih da nose oružje, koja se plemena mogu pridobiti
darovima te ima li meñu nama izdajica, jer i u Božjem stadu ima crnih
ovaca.
Zar poričete da je otac d'Orgeval slao špijune u našu državu, u ove kolonije
koje pripadaju engleskoj kruni, a ona, koliko znam, trenutno nije u ratu s
Francuskom? Zar poričete te nečasne postupke koje je više puta ponovio?
— Dakako da poričem.
— Posjedujem mnogo tih spisa koje smo našli kod zarobljenih doušnika
koje smo potom dobrohotno pustili jer su Francuzi.
-To su laži!
Ženski glas ga prekinu.
— Ne, oče! Nisu to laži.
Bila je to Anñelika. Bila je obečala samoj sebi da če šutjeti, ali nije se mogla
suzdržati kad je vidjela kako na starca djeluju isu-sovčeve provokacije.
— Nisu to laži — potvrdi ona. — Barem jednom bila sam svjedokom toga o
čemu govori sir Samuel. Putovala sam barkom čiji je zapovjednik bio jedan
od špijuna koje je otac d'Orgeval poslao u Novu Englesku. Bilo je to u
okolici Pophama.
Njezin glas čisto je odjekivao u tišini i isusovac se polako okrenu prema
njoj.
Anñelika se zamalo zbunila jer je zbog svog bolesničkog stanja bila u
»negližeu« i sjedila je na stubama. No njezina spavačica od svile i čipke nije
ništa otkrivala te su je u Americi smatrali raskošnom haljinom. Sjedila je na
stubištu na pola puta do kata i zauzimala je povišeni položaj, poput kraljice
na prijestolju. Osječala je da je spremna ukrstiti mačeve bez oklijevanja.
Joffrev de Pevrac iskorači i obrati se svečeniku, tako osjetljivom na pravila
pristojnosti.
— Grofica de Pevrac, moja supruga — predstavi je on. Isusovac kao da ga
nije čuo: pogled koji je položio na visoko-
rodnu damu istodobno je nalikovao na led i vatru; samo je ona mogla
pravilno protumačiti njegov izraz. Vidjevši da nije rekao ni riječi, ona
nastavi mirno i sigurno:
— Neču vam tajiti ime tog špijuna, jer ni on sam, vrativši se na obale Nove
Francuske, nije krio svoju ulogu ni upute koje je dobio od svoga
nadreñenoga, oca d'Orgevala, da pod lažnim imenom doñe u Novu
Englesku*. Bio je to član vašega reda, prečasni otac Louis-Paul Maraicher
de Vernon, a buduči da sam uvjerena da vam nije nepoznat, spremna sam
predati obavijesti od vašega brata po vjeri koje če vas uvjeriti u istinitost
mojih riječi. Na putovanju koje je trajalo nekoliko dana imala sam prilike
dobro ga upoznati.
* Vidi: Anñelika u iskušenju
— Dvojim u to! — primijeti on uz uvredljiv osmijeh.
Kao da se više ne zanima za nju, on se okrenu prema starom Wexteru koji je
upravo potiho davao upute sluzi neka u njegovu radnom kabinetu potraži
kutiju sa sramnim dokumentima papi-stičkih doušnika.
— Ne, gospodine, to je beskorisno! — doviknu mu on. — Poznajem vaše
krivovjerne podvale. Ne bi bilo prvi put da se refor-macijska gospoda
upuštaju u krivotvorenje kako bi osramotili i uništili katoličku vjeru,
apostolsku i rimsku, jedinu istinsku.
— God's blood! — prasnu starac.
On u bijesu učini pokret kao da če se baciti na drznika. Ali Jof-frey de
Pevrac i lord Cranmer ga zadržaše.
Otac de Marville tako je uzvratio svojim neprijateljima onim što po njegovu
mišljenju zaslužuju. Ali to još nije bila njegova posljednja riječ.
On se okrenu prema Anñeliki, uperi prst u tu ženu čije je ime bilo u njegovoj
duši opterečeno prokletstvom i koja je povjerovala da mu može govoriti
nekažnjeno i čista srca.
— A vi... vi ste Dama sa Srebrnog jezera — uzviknu on snažnim glasom. —
Nečete me prevariti. Jer, znajte da vas je prije smrti krikom optužio: »To je
ona! Ona! Zbog nje umirem.«
Pričekao je da se utiša odjek njegovih riječi, a potom nastavio ozbiljnim
glasom:
— Ali bit čete kažnjeni za svoje grijehe. A i vi takoñer — doda on okrenuvši
se prema grofu de Pevracu — vi koji ste rob jedne Me-saline i koji, ne
mareči za dobrobit ljudi, donosite najozbiljnije odluke voñeni trenutnim,
taštim hirovima jedne besavjesne žene!
Ovaj put u predsoblju gospoñe Cranmer zavlada panika i neodlučnost.
Englezi nisu razumjeli anateme koje je bacio taj gnjevnik čija je dijabolična
poslušnost tada ispunila njihove raširene oči strahom.
Iznenañen izrazom lica svog saveznika kojega je zvao Gromovnikom, Irokez
Tahontaghete zaključi da je njegov saveznik uvrijeñen, položi ruku na svoj
tomahawk i poče pogledom proučavati zapanjene bijelce, tražeči znak koji bi
mu dopustio da razbije nekoliko glava.
Zavladala je tišina puna mržnje i straha.
Prekinu je zvuk trube koji je zaparao zrak, zvuk istodobno nalik na škotski
rog i skvičanje praščiča. Sukobljeni protivnici prekinuše svoju svañu
pokušavajuči odrediti odakle dolazi zvuk; glave su se
okretale poput jedara broda koji traži povoljan vjetar dok se nisu sve
okrenule u istom smjeru i shvatile da taj gromki koncert dolazi od dvoje
uplakane dojenčadi.
Nakon trenutka nesigurnosti, žene se osjetiše pozvanima na svoju dužnost i
popeše se na kat.
U velikoj opustjeloj sobi, stoječi pokraj stoliča koji je dovukla sve do
kolijevke, Honorine je zagonetna izraza lica promatrala vris-kavu pobunu
Raimon-Rogera i Gloriandre. Kojim tajnovitim nagonom su postali svjesni
da više nisu predmet opčeg zanimanja?
nešto što nas sve uzbuñuje. Sad, kad sam vas vidjela, rado priznajem da smo
u rodu ili barem u srodstvu. Prije nekoliko godina govorilo se da ste sestra
gospodara de Loupa, čiji su posjedi zapadno od Montreala, i to zbog velike
sličnosti izmeñu vas i jedne njegove kčeri. Sad je to sigurno, jer nije moguče
da takva sličnost bude slučajna.
— Gospoño, potvrdili ste mi vijest u koju još nisam bila posve sigurna. Ne
čudim se što ste upučeni u činjenice. Premda ga nisam vidjela niti ga
upozorila na svoj dolazak, sigurna sam daje gospodin o kojem govorite moj
stariji brat, Josselin de Sance de Monteloup, koji je otišao u Novi svijet kad
je imao šesnaest godina i o kojem sve dosad nismo imali vijesti.
Gospoña de Verrieres je srdačno zagrli sa suzama u očima.
— Dakle, mi smo roñakinje! Moja sestra je njegova žena. Svečenik koji je
trebao krstiti dijete kasnio je zbog magle. Bio
je to svečenik iz Quebeca koji je ljeti obilazio udaljene župe. Zato se vjerska
ceremonija morala obaviti nakon svečanosti, ali se ipak nije odvijala uz
manje pobožnosti.
Gospodin i gospoña de Verrieres i dalje su u neočekivanoj nazočnosti
gospoñe de Pevrac vidjeli dobar znamen. Dugom popisu svetaca zaštitinika
novoroñene kčerkice — Marie-Magdaleine, Loui-se, Jeanne, Helene —
dodali su i ime svoje znamenite i lijepe posjetiteljice: Anñelika.
XXXVIII.
Evo napokon i Ville-Marie s planinom Mont-Royal u pozadini. U luci su ih
čekali gospodin i gospoña Le Moyne, barun de Longueil i njegov polubrat
Le Ber.
Ta ugledna montrealska imena več dugo su imala poslovne veze s grofom de
Pevracom. Primili su ih prijateljski i s pažnjom. Žalili su što nema gospodina
de Pevraca, ali znali su da usluga koju čini guverneru i njih oslobaña vojnog
pohoda protiv tih nepredvidljivih neprijatelja.
Anñeliki i njezinoj kčeri dali su na raspolaganje vrlo udobnu kuču u blizini
vlastitih prebivališta, a dame i njihove kčeri bile su spremne pomoči joj pri
smještaju. Uvjeravali su je da se može osječati kao kod svoje kuče i tražiti
svo što joj zatreba: sluge, sobari-
ce, kuhare. No shvatile su da je posljednji prijedlog neumjestan kad su
vidjele gospodina Tissota s opremom. Njegovo dostojanstvo i znanje zadivili
su ih.
Zatražio je samo pomoč dvojice sobara koji bi mu mogli pokazati gdje se u
gradu mogu nači najbolje namirnice.
Čim se smjestila, Anñelika je u pratnji Kouassi-Baa i gospodina de
Barssempuva krenula prema zgradi zapadno od grada, gdje se nalazila
kongregacija Naše gospe i njezine mlade štičenice.
Lagane kočije odvezle su ih do ulaza u zgradu, ograñenu drvenom ogradom.
U dnu drvoreda ugledali su dugačku kamenu kuču s tri prozora sa svake
strane središnjih vrata.
U usporedbi s velikim gospodskim kučama u gradu bila je skromna, ali
ugodna poput obiteljske kuče. U dvorištu su djeca pjevala, plesala, pljeskala
rukama i skakutala.
U jednom kutu dvorišta bilo je skladište povrča. Tu su našli majku
Margueritu Bourgeovs. Opazivši posjetiteljice, pošla je prema njima, zagrlila
ih, pitala ih za zdravlje i zamolila da se malo strpe jer mora dovršiti
pregledavanje zaliha.
Danas je velik dan, rekla je, kao i uvijek kad primaju novu štičenicu.
Ponudila im je svježu vodu iz bunara. To se smatralo prvim znakom
gostoprimstva, jer je žeñ bila bolest te zemlje. Pokazala im je prostorije u
zgradi. Tijekom cijelog posjeta majka Bourgeovs nije puštala Honorininu
ruku, ukazujuči joj mnogo više pažnje nego Anñeliki.
Kakva divna učiteljica!
Na katu su bile spavaonice s običnim drvenim krevetima sa slamnatim
madracima i pokrivačima od kariranog platna.
— Zimi stavljamo pokrivače od serža kako bismo ih zaštitili od hladnoče i
vjetra.
Ljeti su se ponajprije bavili izbjegavanjem uboda komaraca. Uz krevete su
visjele loptice ispunjene muškatnim oraščičima i mnogim drugim sastojcima
jaka mirisa. Te loptice, koje su zvali »smjesa« tjerale su kukce.
— Znaš li praviti »smjesu«? — upitala je majka Bourgeovs Ho-
norinu.
Honorine je odmahnula glavom.
— Što znaš raditi, drago moje dijete? Reci mi — zamolila je redovnica
nježno.
— Ne znam ništa raditi — rekla je Honorine tužno. — Jako sam
nespretna.
— Dobro, mi čemo ti pomoči da budeš manje nespretna i naučit čemo te
mnogočemu.
Cijelu kuču prožimao je ugodan miris dunja i drugog voča. Klima je bila
blaža nego u Quebecu pa je uspijevalo više krušaka i jabuka.
Sestre su održavale samodostatno gospodarstvo i radile mnoge poslove,
poput svih ostalih stanovnika Nove Francuske.
Na kraju tog prvog posjeta gospoñica Bourgeovs predložila je Anñeliki
nešto što bi moglo ublažiti bol zbog razdvajanja majke i kčeri. Savjetovala
joj je da predstavi Honorinu svojoj rodbini, a daje tek potom preda
kongregaciji. Tako če gospoña de Pevrac još nekoliko dana biti sa svojom
kčerkicom, a kad bude odlazila, bit če uvjerena da je Honorinina sudbina u
dobrim rukama.
XXXIX.
Uspevši se kamenim stubama, Anñelika i Honorine stajale su pred
brončanim zvoncem, oklijevajuči prekinuti tišinu dugu trideset godina.
Na vrhu tog stubišta od pet stuba razaznala je izblijedjeli dijamantni motiv iz
stare domovine. Kuča je nalikovala na dvorce iz zapadne Francuske —
Poitoua, Vendeje i Bretanje, a ne na normandijske kuče kakve su bile u
Quebecu.
Zvono je zazvonilo. Malo zatim otvoriše se vrata i na njima se pojavi
plavokosa djevojka čije su je bistre oči promatrale.
»Ako mi je to nečakinja, baš mi i nije toliko nalik« — pomisli Anñelika.
— Jeste li vi Marie-Ange du Loup? — upita je ona.
— Da, jesam.
Mlada djevojka se nasmije.
— A vi ste vila Meluzina. Ona koja se subotnjih noči preobražava u
košutu? Vila koja bdije nad žetvom, gradi dvorce i štiti djecu od bolesti. Je li
tako?
Anñelika potvrdi ozbiljnim kimanjem glave. Marie-Ange joj razdragano
pruži ruku.
— Otac mi je rekao da dolazite. Povela ih je hodnikom na čijim su zidovima
visjele slike i lovački trofeji. Veliko kameno stubište vodilo je na kat.
Anñelika je bila sretna što je njezin brat sagradio takvu kuču. Zacijelo je vrlo
bogat.
Ušle su u salon i tu ugledale muškarca koji čita; sjedio je u visokom
drvenom naslonjaču starog stila.
Kad ih je ugledao, ustao je. Bio je visok i jak, ali ne i krupan. Mogla bi proči
kraj njega ulicom a da ne pomisli da bi joj mogao biti brat. Gledali su se s
oklijevanjem, a potom se zagrliše. Josselin ju je pozvao da sjedne, potom je i
sam sjeo, prekrižio noge i odložio knjigu, kao da žali.
Nije sličio njihovom ocu, ali njegove usne koje su se teško smiješile bile su
usne muškaraca iz porodice Sance. Cantor donekle ima takva usta. Imao je
smeñe oči i smeñu kosu srednje duljine. Osječao se neugodno, premda je bio
stariji.
Mlada djevojka je izišla kako bi objavila njezin dolazak ostalim članovima
obitelji.
— Reci mi, Josseline... Spontano mu je rekla »ti«.
— Reci mi, Josseline, tko je od naših roditelja imao svijetle oči?
— Naša majka — odgovori on.
Ustao je, otišao do komode, izvadio dvije drvene ploče i pokazao ih
Anñeliki. Bili su to portreti baruna i barunice de Sance.
— Naslikao ih je Gontran. Ponio sam ih sa sobom.
Stavio ih je na stol pokraj vaze s cviječem. Sličnost je bila dojmljiva. Iz
hodnika se začuše koraci i glasovi.
Josselinova žena sličila je na svoju sestru, gospoñu de Verrie-res. Poput svih
Kanañanki druge generacije, naviknula je s mužem dijeliti opasnosti i
uspjeh. Anñelika je odmah shvatila da ona drži konce u svojim rukama.
Nedvojbeno nije imala drugog izbora, jer se njezin suprug nije zanimao za
trgovačka pitanja. Brigitte-Luce gledala gaje s obožavanjem i kao da gaje
smatrala svojim djetetom.
— Mogao si nam barem pisati! — rekla mu je Anñelika kad su ostali sami u
salonu.
Majka obitelji udaljila se kako bi im pripremila sobu, jer je kanila zadržati
Anñeliku i Honorinu barem na večeri i preko noči.
— Pisati? Kome? — reče Josselin. — Nisam želio priznati svoje poraze.
Zaboravio sam da znam pisati, a gotovo da sam zaboravio i da znam
govoriti. Da bih se održao u Virdžiniji i Marvlandu morao sam zaboraviti da
sam Francuz, a u svim engleskim zemljama valja
biti doista protestant. A ja to nisam bio. Bio sam samo sa protestantima, uz
njih, mladič koji želi vidjeti svijeta. Ali nisam bio dobar ni za što. Moj
studij? Želja da postanem pisac? Bio sam stranac. Osječao sam da sam meñu
strancima, a pomalo i meñu neprijateljima. Naučio sam engleski, ali sam se
uzrujavao što se smiju kad čuju moj naglasak. Na izlasku iz neke krčme
jedan Francuz mi je rekao: »Ali ti nisi hugenot, idi i živi u Novoj Francuskoj
kad možeš.« Stigao sam do Albanv-Orangea, stare nizozemske utvrde.
Nisam bio ni dobar pustolov ni dobar traper. Indijanci su mi se rugali.
— Muškarci iz naše porodice uvijek su bili vrlo osjetljivi. — Iz istog
razloga. Nismo bili ni seljaci ni plemiči, bili smo siromašni a smatrali smo se
bogatima, pa smo teško održavali svoj rang. Djevojke su možda imale bolji
karakter jer su imale bolje izglede.
— Ne, Josseline. Sječam se tvojih posljednjih riječi. Rekao si da ne
prihvatim sudbinu koja me je čekala: biti prodana nekom bogatom starcu ili
nekom debeljku iz susjedstva.
Došao je do jezera George, gdje su se povremeno susretali engleski i
francuski traperi. U tim krajevima, gdje je granica izmeñu Nove Engleske i
Nove Francuske nejasna i ne postoji ni za jedne ni za druge, mogao je
neprimjetno napustiti svoje engleske protestantske drugove i priječi k svojim
katoličkim sunarodnjacima.
U utvrdi Sainte-Anne uzeo je drugo ime, Jos du Loup. Popio je posljednju
pintu piva s prijateljem. Nakon toga je zašutio.
— U tom trenutku postao sam posve nijem.
Prezimio je u utvrdi Sainte-Anne, pomažuči pri raznim poslovima. U
prolječe je otišao na Rijeku svetog Lawrencea i dospio do Montreala. Tu je
sreo Brigitte-Luce i oženio je.
— A kako si se obogatio?
— Nisam se obogatio. Što sam mogao raditi? Loviti? Ovdje se lovi, ovdje se
kupuju krzna od Indijanaca. A što sam mogao sa svojim rogom u ovoj zemlji
gdje te pucketanje grančice može stajati skalpa!
Oboje se nasmijaše, sretni što ih je život podvrgavao istim tegobama i što ih
je odgoj naveo da vide stvari na isti način. Brigitte-Luce se pojavi na vratima
i zapanji se.
— Pa to više nije isti čovjek! — uzviknu ona. Josselin uze ženu za ruku.
— Ona me je spasila.
Anñelika i njezin brat tako su se slabo poznavali. Starija djeca bila su u školi
pa su ih mlaña vidjela samo za vrijeme praznika. Ni-
kad se nisu zajedno igrali. Pa odakle onda ta tajanstvena veza koju su
osjetili? Od istoga imena? Možda. Od iste krvi? Ne. Bratska povezanost je
nešto drugo. Ne ovisi o istoj krvi, jer ista krv ponekad čak i razdvaja.
— Sječam se da mi se nije sviñalo što je moja majka, koja me je obožavala
dok sam bio malen, takoñer i vaša majka.
Složili su se da ih je povezao zajednički život koji ih je okupio oko istoga
stola, pod istim krovom koji je bio utočište u okrutnom svijetu, mjesto na
kojemu su mogli živjeti u svojoj djetinjoj slabosti nakon izgona iz raja.
— U koji se želimo vratiti...
— Ne — reče Josselin — nikad se nisam želio vratiti u stari dvorac i uvijek
mi je bilo drago što sam otišao. Možda nas upravo to povezuje, Anñeliko?
— U vezi s tim imam neke papire koje trebaš potpisati. Potražila je
omotnicu s dokumentima koje joj je dao Molines i
zamolio da ih Josselin potpiše kako bi stari intendant uredio poslove oko
nasljedstva mlañih članova loze Sance de Monteloup.
Brigitte-Luce podignula je ruku. Bila je svjesna potpune ravnodušnosti koju
je njezin suprug pokazivao u tim pitanjima. Uzela je listove i počela ih čitati.
Potom je rekla Anñeliki da on nije preminuo, nego je najstariji sin i valjalo
bi da preuzme titulu nasljednika od svog brata Denisa koji je zauzeo imanje i
ondje živio sa svojom brojnom obitelju.
— Denis? On ga uopče nije spominjao. — Brigitte-Luce odmahnula je
glavom želeči reči da se on ne snalazi u nekim stvarima. — Tek prije
nekoliko dana rekao mi je da če nas posjetiti jedna njegova sestra. Prije toga
nisam znala ništa o njegovoj prošlosti, pa čak ni odakle je. Bili smo
oduševljeni kad smo saznali da ima toliko brače i sestara.
— Nije govorio, nije ništa pričao — reče Anñelika. — Pitam se kako ste se
uopče uspjeli vjenčati!
Bilo je očito da se radilo o pripovijesti bez riječi, o tihoj ljubavi.
— Iz njega zrači takav šarm! — tiho reče Brigitte-Luce. Anñelika ga nikad
nije tako vidjela. No iako dijete može imati
dar zapažanja, ono ništa ne zna i ne može usporeñivati. Sudi po nagonu i
trenutno. A oni su bili djeca kad su se vidjeli posljednji put.
— Vjerujte mi — reče Brigitte-Luce — danas sam prvi put čula da se tako
smije. Zahvaljujuči vama, sestro moja, dogodilo se to čudo.
— A što sam ja bila u tvojim očima? — upita ga Anñelika.
— Ti si bila Anñelika. Nije se znalo jesi li razuzdana ili fina. Dojilja Fantine
upozorila nas je, Ravmonda, Hortense i mene, kad si se rodila. Sječam se
njezina ozbiljnog, gotovo zlokobnog izraza lica: »Ona je drukčija! Ona je
vila! Roñena je pod sretnom zvijezdom!...« Sad si preda mnom i ja mislim:
Pozor, oprez, ovo je vila. Ona je drukčija, roñena je pod sretnom zvijezdom.
Što te više gledam, to se više bude moje stare misli.
Odmahnuo je glavom i zgrčio usne oko svoje lule kako bi su-spregnuo
osmijeh.
— Dojilja je imala pravo.
— Razumijem vas — rekla je kasnije Anñelika njegovoj ženi. — Je li uopče
mogao biti šarmantniji prema sestri pronañenoj nakon trideset godina, o
kojoj je očuvao laskave uspomene i nakon trideset godina vidi je onako kako
ona želi? Nisam smatrala da je sposoban za takvu profinjenost. No što sam
uopče znala o svom bratu starom petnaest godina?
Zajedno su se smijale, sretne što su uspostavile sestrinski savez kao da se
oduvijek poznaju. Izmeñu njih počele su se stvarati veze koje če biti više od
roñačkih obveza i koje če možda prerasti u duševno srodstvo.
Valjalo je toliko toga reči, ne samo ispripovijedati priče, nego i izmijeniti
mnoge misli.
Vrijeme je brzo prošlo. Anñelika i Honorine samo su jednu noč prespavale
kod njih. Morali su se oprostiti.
— Ja ču vam pisati — obečala je Brigitte-Luce.
XL.
— Netko bi rekao da je ta Marie-Ange tvoja kči — reče Honorine
nezadovoljno. — Ali ja sam tvoja kči.
— Dakako, mila moja, o tome nema rasprave. Marie-Ange mi je samo
nečakinja. Sliči na mene jer smo u rodu. Tako Florimond sliči na tvog oca,
dok je Cantor više nalik na svog ujaka Josselina.
— A ja, na koga sam ja nalik? — upita Honorine.
— Donekle sličiš mojoj sestri Hortense.
— Je li bila lijepa?
— Ne znam. Djeca to ne mogu dobro procijeniti. Sječam se da su govorili
da je vrlo plemenita, gotovo kraljica. To znači da je lijepo hodala, lijepo se
držala, a i ti si uvijek bila takva, čak i kad si bila posve malena.
Honorine je time bila zadovoljna.
— Zašto si rekla majci Bourgeovs da ne znaš ništa raditi? — upita Anñelika.
— Znaš lijepo pjevati.
— Ali jednom si rekla da su mi pjesme... uznemirujuče.
— To je samo ona pjesma o trovačici.
Anñelika je usporila korak kao da želi zadržati taj trenutak u kojem je vodila
kčer u novi život. Dugo neče moči razgovarati s Ho-norinom, a možda više
nikad neče moči uživati u povlastici njezine prve mladosti: iskrenom i
naivnom izražavanju svojih djetinjih i svježih misli i vizija.
Kad je iduči put vidi, ona če več preuzeti uobičajeni način razmišljanja. Zato
je i daje u ruke učiteljica. Naučit če što valja činiti, misliti i govoriti, a
ponajprije što se ne smije reči, a to je šteta.
Anñelika se zaustavi i čučnu kraj nje.
— Znaš li da si nekoč bila sama sa mnom? Imala sam samo tebe. Srečom si
bila uz mene. Da me ti nisi tješila, što bi bilo sa mnom?
— Gdje je bio moj otac?
— Vrlo daleko. Bili smo razdvojeni?
— Tko vas je razdvojio?
— Rat.
Vidjela je da Honorine razmišlja o tome. Več je znala da rat razdvaja ljude.
Ponekad se više i ne vide.
— Bilo je teško pronači ga i ja sam ga dugo tražila s tobom. Jednog dana
smo ga pronašle i rekao je: »Ja sam vaš otac.«
— Sječam se.
— Vidiš da se dogañaju i lijepe stvari. Honorine je uzdignula glavu. Bila je
uvjerena u to.
— Zašto si tužna? — upita Honorine kad su več bile blizu kuče.
— Zato što mislim da neču biti ovdje ako me budeš trebala.
— Ako te budem trebala, dozvat ču te. Kao onog olujnog dana kad sam se
zamalo smrznula u snijegu. Pozvat ču te i ti češ doči.
XLI.
Tijekom iduča dva dana Anñelika je htjela sastati se s vitezom de Lomenie-
Chambordom.
Kad se pojavila u bolnici Jeanne Mance, u kojoj je vitez liječio ranu
zadobivenu u nesretnom incidentu s Indijancima Ottawa, rekoše joj da se
preselio u sulpicijanski samostan. Poslala mu je poruku, ali Yann Le
Couennec vratio se bez odgovora i ona je shvatila.
»Izbjegava me!...«
A uzrok te hladnoče bio je:
»Zacijelo je primio vijesti o smrti oca d'Orgevala, svoga najboljeg prijatelja.
Mene drži odgovornom.«
Gospoñica Bourgeovs poslala joj je poruku da odredi datum svog odlaska iz
Montreala kako bi odredili dan kad če posljednji put zagrliti kčerkicu.
Malena se nije bunila i bila je zadovoljna.
Poručnik Barssempuv objavio je da su spremni za isplovljava-nje. Prije
polaska posjetila je redovnice.
Honorine je dotrčala u dvorište.
— Oprostite se s majkom — reče joj gospoñica Bourgeovs. — Več sam joj
rekla da može vašem ocu prenijeti naše mišljenje da ste vrlo dobro dijete.
Anñelika uhvati malenu za ruke.
— Stalno čemo misliti na tebe.
Honorine se pripremila za taj trenutak. Koraknula je unatrag i položila ruku
na srce, oponašajuči Severinu.
— Ne boj se ništa — reče ona. — Ovdje imam tajnu ljubavi koja če mi
pomoči da živim i preživim.
Honorine se vratila u dvorište okupano suncem te je Anñelika, zadržavajuči
suze, čuvala sliku svoje kčerkice u radosti njezine sedme godine, kako pjeva
sa svojim družicama.
Prvih dana svibnja, Što ču darovati majci?
»Prvih dana svibnja poči ču na put da te vidim, mala moja ljubavi« — obeča
ona samoj sebi.
Majka Bourgeovs više joj je puta čvrsto stisnula ruku ne rekavši ništa. Iza
ograde čekala ju je cijela obitelj njezina brata. To veselo društvo otjeralo je
njezine tužne misli.
Plovila je na Rochelaisu niz rijeku, noseči na srcu nekoliko ru-baca koji su je
podsječali na draga biča.
Nije se mogla susresti s gospodinom de Lomenie-Chambordom ni posjetiti
gospoñu d'Arreboust u samostanu kao što je obečala barunu, no jedno dobro
djelo ipak je mogla obaviti. Poslala je Le Moy-neovog Indijanca da najavi
ocu Abdanielu njezin povratak.
Sipila je kišica kad su stigli na ušče rijeke Richelieu, mjesto sastanka. Ispred
stare utvrde čekala ih je skupina osoba: isusovac, dva Indijanca i jedna žena.
Rochelais je bacio sidro i Andelika je sišla na kopno. To je doista bila
gospoña William, ali posve izobličena i iscrpljena i nije pokazala nikakva
znaka zanimanja za nju. Bila je odjevena poput Indijanke, ali s francuskim
cipelama na nogama.
Andelika joj se obrati na engleskom. Govorila joj je o njezinim roñacima iz
Portlanda i Bostona koje je vidjela u Salemu i koji je žele otkupiti.
— Sumnjam da če to njezin gospodar prihvatiti — reče isusovac.
Andelika ju je pokušala izvuči iz utučenosti ponavljajuči joj da je žele
otkupiti i da je njezina kči Rose-Ann dobro, ali činilo se da Engleskinja ne
razumije.
— Zar je zaboravila svoj materinski jezik? Zar u logoru Abena-kija nema
Engleza s kojima bi mogla razgovarati?
— Ima — odvrati upravitelj misije — imamo jednog Daughertvja koji traži
dozvolu da posječuje zarobljenicu. Vidimo ga kako razgovara s njom i kako
zajedno plaču. Andelika se donekle razvedrila da nesretnica ipak ima nekoga
iz svoje zemlje tko je ohrabruje u ropstvu. Ostavila je ocu imena i adrese
rodbine gospoñe William za slučaj da se ona ipak zainteresira za njihov
prijedlog i da njezin gospodar pristane.
Čvrsto je stisnula tromu i mršavu ruku sirote puritanke i otišla, bez želje da
se osvrne.
XLH.
Odjevena u laganu bijelu svilenu haljinu i ogrtač s ovratnikom, Andelika je
izišla iz stana gospoñe de Campvert koja ju je pozvala na partiju karata i
zakusku s hladnim mesom i salatom. Prije toga je
bila u biskupiji, što ju je podsjetilo na davne dane u Quebecu.
Prišao joj je neki narednik u dolami strijelaca i uručio joj poruku policijskog
poručnika Garreau d'Entremonta. Trebala je slijediti narednika u prefekturu;
stvar je hitna.
Andelika je pristala, što je narednik popratio izrazima uljudnosti, ali takvima
koji nisu dopuštali odlaganje.
Garreau d'Entremont je u svom mračnom kabinetu više nego ikad podsječao
na zgrčena vepra.
Imala je dojam da je njezina bijela haljina doslovno unijela svjetlo u tu sjenu
i polumrak kabineta.
— Savršeno sam sretan što vas vidim, gospoño. Koliko je mogla vidjeti,
uopče se nije promijenio.
— Znam da če vaš boravak meñu nama biti kratak, pa nisam oklijevao...
— Dobro ste učinili.
Nedvojbeno mu je bilo neugodno zbog svega što joj je kanio reči. Završio je
istragu o brodolomu Jednoroga kod Gouldsboroa. Dobio je izvještaj daje na
brodu bilo dvadeset sedam Kraljevih djevojaka. Dobro se sječa da se
govorilo kako su sve spašene, ali nekim čudom u Quebec je stiglo samo
petnaest ili šesnaest djevojaka.
— Gdje su ostale?
— Neke su se nastanile u našim naseljima u Francuskom zaljevu.
Garrea je kimanjem glave iskazivao svoje zadovoljastvo. Rekao je da je bio
siguran da če ona razriješiti tu zbrku. No s najvišeg mjesta dobio je nalog da
sazna sve potankosti o djevojkama.
— Evo, iz Pariza je stigao ovaj popis svih dvadeset sedam mladih žena:
imena, prezimena, starost, rodno mjesto i tako dalje. Molim vas da za svaku
napišete što je bilo s njom.
Andelika se pobuni.
— Nisam ja nikakav sudski službenik i nemam nikakvu želju posvetiti se
tom činovničkom poslu. Nije li dovoljno što smo ih spasili, pobrinuli se za
njih i doveli ih ovamo, barem večinu?
— Tako je. U Quebecu ima djevojaka koje ste doveli kako bi se udale.
Morate tražiti da vam se povrati novac koji ste dali kao miraz.
— To uopče nije važno. Grof de Pevrac i ja stoput radije čemo prihvatiti
trošak nego se opet miješati u tu priču.
— To je nemoguče.
— Zašto bi to bilo nemoguče? — Bilo bi sumnjivo da ne tražite novac koji
vam francuska administracija nudi.
— U kojem smislu sumnjivo?
— Pitat če za razloge zbog kojih ne želite ispostaviti račun i tražit če
potankosti. Osim toga, nije samo jedan brod izgubljen u toj ekspediciji, več
tri.
— Tri? To je nešto novo. Mogu vam samo potvrditi da se samo Jednorog
razbio na našoj obali.
— To nitko ne poriče. Ali oni tvrde da ste ih vi konfiscirali i da je to bio
gusarski čin. Nisu li to dva borda koja je gospodin de Ville d'Avrav prisvojio
kao »ratni plijen«?
Anñelika je pocrvenjela. To su dva gusarska broda Ambroisini-nih
suučesnika.
— Dobro znate da se radi o brodovima izvan zakona koji su pustošili
Francuskim zaljevom. Intendant Carlon bio je svjedokom borbe koju smo
vodili kako bismo ih spasili od uništenja.
— Znam! Znam! Nažalost, gospodin Carlon je u osjetljivom položaju koji
mu ne dopušta da se izjasni ako ne želi pasti u nemilost.
— To ne baca sjenu na sve što je učinio prethodnih godina kao jedan od
najboljih intendanata Nove Francuske. Poslušajte moj savjet i ispitajte ga.
On če vam bolje odgovoriti nego ja.
— Dvojim u to.
— Ne razumijem vas. Gospodine policijski poručnice, što želite od mene?
— Da razjasnite nejasnoče. Kad god dobijem neke obavijesti, u njima se
spominje vaše ime. Nedavno sam saznao da se vojvotkinja de Maudribourg
nije utopila u brodolomu... i da je kasnije ubijena u Gouldsborou... što vas
čini odgovornom za njezinu smrt!
— Smijala bih se da stvar nije tako žalosna — reče Anñelika nakon kratke
stanke. — Možete li mi reči tko vam je prenio tu klevetu?
— To su glasine...
— Ah, vi i vaše glasine! Koji je vaš znak? Astrološki znak — objasni ona,
vidjevši daje podignuo obrve.
— Kentaur, Strijelac — promrmlja on nevoljko.
— Sad bolje shvačam zašto mi se sviñate usprkos svom lošem ponašanju,
jer to je i moj znak.
Činilo se da se nasmiješio.
— Strijelac je ustrajan. Mi stojimo svim kopitima na zemlji.
— I gledamo prema nebu kad nas rastuži težina ljudske gluposti. Gospodin
Garreau d'Entremont uzeo je neko pismo i zamišljeno rekao:
— Bio je to časni otac d'Orgeval, veliki isusovac koji je umro kao mučenik.
On vas je optužio, ponajprije vas. Uvijek je pridavao manju važnost
teritorijalnim posezanjima grofa de Pevraca nego vašem utjecaju u našim
krajevima.
— Ali to je ludo! Kako je mogao znati za brodolom? Mi smo donijeli tu
vijest, a kad smo stigli u Quebec, več je bio otišao kod Irokeza.
— Poslao je poruke u Francusku koje je primio časni otac Duval u Parizu,
opči isusovački koadjutor, i časni otac Marquez, nadstojnik isusovaca u
Francuskoj.
— Zašto se on umiješao?
— Mislim da je u nekom rodu s vojvotkinjom de Maudribourg. »Znam« —
zamalo je odgovorila Anñelika. »Njegova sestra po mlijeku.« Ambroisine je
rekla: »Bilo nas je troje proklete djece, on, Zalili ja.«
Anñelika se uplaši da joj se osječaji vide na licu. Napola se okrenu prema
prozoru odakle je dopiralo mutno svjetlo kroz gusto granje ljeta.
— Ponovit ču pitanje, gospodine d'Entremont. Kako je to mogao tako brzo
saznati kad je bio tako daleko, kod Velikih jezera? Nemoguče! Zar ima dar
vidovitosti?
— Premda nije nemoguče daje to saznao dok je bio kod Velikih jezera,
dodat ču i ovo: Sebastien d'Orgeval bio je uzvišena duha i bio je obdaren
močima koje su uglavnom nedostupne ljudima: levi-tacijom, vidovitošču, a
možda i sveprisutnošču. Jedno je sigurno. Uvijek je sve znao.
Anñelika mu se naruga:
— Nemojte mi reči da vi, za kojeg sam vjerovala da ste upoznati s
Descartesovom filozofijom koja poziva na razum i oslanja se samo na
materijalne dokaze, da se vi služite metodama naših djedova! Sječam se
kako ste me optužili da sam ubila grofa de Varangea, So-toninog
sljedbenika, jer vam je to došapnuo čarobnjak iz Donjega grada Crveni Vrag
i onaj drugi Sotonin sljedbenik, Varangeov prijatelj grof de Saint-Edme.
— Koji je takoñer nestao bez traga — doda Garreau d'Entremont. To je još
jedan otvoreni slučaj. Trebao bih utvrditi okolnosti njegove smrti.
— Za koju sam možda opet ja odgovorna? — upita ona, ne bez sarkazma.
— Doista. Otac d'Orgeval držao vas je odgovornom za to u svojoj
posljednjoj poruci koju je povjerio ocu de MarviUeu nekoliko sati prije
svoga mučeništva.
-On! Opet on!
Predvidio je njezin bijes. No nije joj vidio lice jer je bila okrenuta prema
prozoru. Razaznavao je samo njezin profil i trepavice koje su treptale.
— Optuživao me je do smrti — promrmlja ona. — Ne nalazite li da u takvoj
žudnji za progonom i osudom nekoga koga nikad nije vidio ima nešto
neobjašnjivo?
— Ili pak nešto posve jasno! Ako je otac d'Orgeval iz pouzdanih izvora znao
sva vaša djela i procijenio da je moja dužnost da ih kaznim.
— A taj pouzdani izvor je njegova vidovitost, gospodine policijski
poručnice?
— Dakako, nije!
Stavio je neku kutijicu na stol, pokazao je Anñeliki izdaleka i zaključao je u
ladicu.
— Ovo su pisma koja mi je dao prečasni Duval i ona nisu takva da bi se
razmatrala na svjetovnom sudu.
— Ali ipak na njima temeljite svoja uvjerenja? -Da.
Ona je i dalje gledala kroz prozor.
Znao je da laže. A što je drugo mogla? Zar ga može okriviti što je vrstan
policajac?
A oni nisu neprijatelji. Zlo nije ni u njemu ni u njoj. Oboje žele pobjedu
pravde, pobjedu dobra, vladavinu Božjega mira, ili barem Kristovoga, a ona
ipak u njegovim očima predstavlja tko zna kakvu opasnost.
— Kakva šteta! — promrmlja ona.
— Što želite time reči?
— Veselila sam se što ču vidjeti moje prijatelje u Quebecu. Znala sam da če
mi kratkoča putovanja dopustiti samo kratke susrete, ali nisam ni sanjala da
me želite vidjeti samo da biste me optužili. Zacijelo znate kakvu pomoč moj
suprug pruža gospodinu de Frontena-cu na rijeci Saguenav. Morala sam se
rastati od njega i sama nastaviti prema Montrealu. Sama sam, tužna, nemirna
i moje prijateljstvo prema vama je iznevjereno.
Primijetila je da su mu šake stisnute i da drhti od nemočna gnjeva.
— Kad sam bila u prolazu prema Montrealu, rekli su mi da ste
na poljima.
— Pa i bio sam! Bio sam na svom gospodarstvu. Vratio sam se jer me je
sluga upozorio da je brod donio važne vijesti iz Francuske.
— A odakle su zapravo došle te vijesti?
On je očajno premetao papire i sveske koji su mu zakrčivali
stol.
— Iz ureda gospodina Colberta, kao i uvijek.
— Jedno je sigurno, gospodine d'Entremont. Kralj je opet naš prijatelj. Ako
se gospodin Colbert krije iza tih nečuvenih kleveta, on je to učinio bez
kraljeva znanja.
Garreau d'Entremont je nastavio:
— Zamišljate da vas Nova Francuska još voli. Ali ona se mogla i
predomisliti. Ljudi su možda zaboravili vašu velikodušnost, darove i usluge.
A ja nikad nisam vjerovao da ste nedužni!
I on se iznenada tako blago i prijateljski nasmiješio da ju je
uspio zbuniti.
— Slušajte, ja sam u nemogučoj situaciji. Preklinjem vas, gospoño, dajte mi
popis svega što znate o tim mladim ženama. To je formalnost. Neče vam biti
teško, a meni če dati vremena da otkrijem zašto su tako uporni u želji da vas
obeštete.
— Dobro — reče ona rezignirano — kad me tako molite, učinit ču što mogu.
Mislim da zna kome ču se obratiti kako bih popunila praznine u vašem
upitniku. Ali ništa vam više ne mogu obečati.
Dok je izlazila, na licu mu je lebdio onaj isti smiješak pun opraštanja i
popuštanja.
Nije htjela odlagati posjet Delphini du Rosoy, udanoj za simpatičnoga
Gildasa de Majeresa.
Sretan osmijeh mlade žene kad ju je ugledala izbrisao se kad je
čula razlog njezina dolaska.
— Zašto ste tako problijedjeli? — upita Anñelika želeči umanjiti
važnost pitanja.
— Opet govoriti o tim strašnim stvarima? Nikad! — prosvjedovala je sirota
Delphine i zamalo joj zalupila vratima pred nosom.
Anñelika ju je umirivala.
— Meni to nije ništa draže no vama, ali Garreau d'Entremont je bijesan. Čini
se da je dobio neke prijetnje iz Francuske. Treba samo napisati sve podatke
o svim djevojkama koje su se iskrcale s Jedno-roga, a ja to ne mogu bez vas.
Hrabro, Delphine.
291
— Na posao — reče Anñelika. — Gospodin d'Entremont nije loš čovjek, ali
ne bi bio na tom poslu da nema prirodnu sklonost dovoditi bližnjega u
nepriliku. To je njegov način služenja Bogu i kralju.
— Ali odakle to obnovljeno zanimanje za našu sudbinu?
— Društva odgovorna za vaš put u Novu Francusku žele znati što se
dogodilo s vama i s plodovima njihove velikodušnosti.
— Ne razumijem zašto bi si bilo koje društvo uzimalo pravo istraživati što
se dogodilo. Ekspediciju je gotovo u potpunosti financirala vojvotkinja de
Maudribourg, a neka društva dala su samo neke dozvole koje se ne izdaju
pojedincima.
— Dakle, to su njezini nasljednici?
— Nije ih imala. Osim toga, miraz smo dobile od vas i gospodina de
Pevraca, a ne od kralja, pa se čudim što sad traže pojedinosti kako bi vam
vratili novac.
— To je doista čudno. Prenijet ču vaše mišljenje gospodinu d'Entremontu
koji smatra da naša odluka da ne tražimo nikakav povrat novca može biti
sumnjiva. A sad, molim vas, pogledajte ovaj popis. Je li potpun i je li vas
doista bilo točno dvadeset sedam?
— Doista nas se toliko ukrcalo u Dieppeu — potvrdi Delphine koja je uzela
pero i počela ga šiljiti — ali samo nas šesnaest došlo je u Quebec pod vašom
zaštitom.
Delphine je uzela list papira i počela pisati imena, dodajuči uz svako ime
nekoliko riječi koje su opisivale što se dogodilo djevojkama koje su stigle u
Quebec.
Anñelika je zadovoljno promatrala, jer su djevojke uglavnom doživjele
sretnu sudbinu.
Jeanne Michaud udala se za nekog muškarca iz Beauporta i več je poklonila
brata i sestru svom sirocetu Pierreu. Henriette je otišla u Francusku s
gospoñom de Baumont, što čini njezinu budučnost svijetlom. Catherine de la
Motthe živi u Trois Rivieres; pozdravila ih je kad su putovali u Montreal.
— Tko je ova Lučile d'Ivrv? — začudi se Anñelika.
— To je crnkinja. Uporno je htjela udati se za nekog vojvodu ili princa.
Govori se da se napokon zaručila za nekog policajca. Ne znam što če biti s
tim.
Delphine je potom s mukom napisala imena jedanaest odsutnih. Gotovo je
drhtala.
— Marie-Jeanne Delille je mrtva — rekla je zaustavivši se kod njezina
imena. Vidjevši Anñelikin upitan izraz lica, dodala je:
— To je ona koju su zvali Marie-la-Douce.
— Velika Barssempuveva ljubav.
— Trebala se udati za njega. Bila je siroče poput mene, ali iz dobre
grañanske obitelji. Možda ima rodbinu koja želi znati što joj se dogodilo. Što
da napišem?
— Smrt nesretnim slučajem za vrijeme jednog pristajanja. Ne mislim da če
se zanimati za nju. Ali možemo naznačiti da je njezin grob u Tidmagoucheu.
Vidim i ime Julienne Denis, supruge Aristi-dea Beaumarchanda.
Obje su se popustljivo nasmiješile.
— Upišimo ga kao pomočnog apotekara opče bolnice u Quebe-cu, to če biti
dovoljno ugledno zanimanje. Ali sad sam se prisjetila da su se u Port-Royalu
tri naše drugarice sakrile kod gospoñe de la Roche-Posay kad su nas Englezi
zarobili. Gospoña de Maudribourg bila je u rukama Engleza i nije ih mogla
potražiti. Bila je bijesna.
— One su konačno ostale u Port-Royalu — objasni Anñelika. — Germaine
Maillotin, Louise Perrier i Antoinette Trouchu. Mogu vam dati imena
njihovih muževa. Još tri su ostale u Gouldsborou. — Doči čemo i do njih.
Delphine ustade i upali sviječu. Čelo joj je bilo znojno.
— Još jedna je umrla tijekom toga putovanja u Boston: Aline Charmette.
Groznica ili morska bolest, ne znam. Ili je to bilo u He-veu, gdje nas je
iskrcao zapovjednik Phips. Ne, ipak je bilo na brodu. Sad se sječam. Taj
grozni Englez bacio je njezino tijelo u more.
— Sedam.
— Gospodin de Pevrac spasio nas je u Heveu i odveo nas u Tidmagouche.
Ondje je pala odluka da se tri naše drugarice vrate u Gouldsboro.
— Priznajem da se toga ne sječam.
Boravak u Tidmagoucheu ostao joj je u zbrkanom sječanju.
— Žalile su što se nisu sakrile kod gospoñe de la Roche-Posay — reče
Delphine. — Gospodin de Peyrac dopustio im je da se vrate na
Neustrašivom pod zaštitom gospodina i gospoñe Malaprade, koji su vodili
Honorinu. Dao im je pismo za gospodina Paturela o tome. Znam da im je
htio dati miraz, jer su bile bez ičega.
Ona uzdahnu.
— Kako žalim za Gouldsboroom. Pomalo je zastrašujuče zbog svih onih
heretika i gusara, ali ubrzo vas zavede srdačnost koja ondje vlada. Gospodin
guverner Paturel tako je dobar. Bio nam je kao otac.
— Da, da — reče Anñelika prisječajuči se da je Delphine nekoč gajila
nježne osječaje prema guverneru. — Dakle, i te tri smo udali.
A ova, Marie-Paule Navarin, nije li ona ostala na istočnoj obali i udala se za
nekog Akadijca?
Približile su se kraju; policijski ravnatelj zacijelo če biti zadovoljan.
— Jeste li uračunali Petronille Damourt, vašu čuvaricu, u tih dvadeset
sedam žena?
— Ne. Riječ je samo o našoj skupini mladih žena i djevojaka, koje je
gospodin Colbert poslao za neženje u Kanadi.
— Onda se čini daje to samo deset, a ne jedanaest žena koje nisu došle u
Quebec. Nedostaje nam jedna.
— Da! Nedostaje Henriette Maillotin — dosjeti se Delphine.
— No nije li se ona vratila u Francusku s gospoñom de Bau-mont?
— Ne, ono je bila Henriette Goubav, a ne Henriette Maillotin, Germainena
sestra. A ona... Ne znam što se dogodilo s njom.
Dakle, bile su dvije Henriette.
Anñelika shvati da je zavela u bludnju malenu Germaine u Port-Royalu.
— Ali što se onda dogodilo sestri Germaine Maillotin? U Delphininom
pogledu iskrila je panika.
— Rekla sam vam da ne znam. Znam samo da je bila s nama u
Tidmagoucheu. Svañale smo se. Bila je vezana za gospoñu de Maudribourg i
nije mogla podnijeti daje osuñuju niti prihvatiti daje naša dobročiniteljka
priznala svoje zločine na mrtvom tijelu svog brata Zalila. Rekla je da je
vojvotkinja žrtva zavjere, da su je namjerno izludili. I sama je bila kao luda i
morala sam je silom odvuči u zaklon kad su stigli Indijanci.
— A poslije?
— Primijetila sam da nije više s nama koje smo trebale iči u Quebec kad
smo več bili na moru i plovili preko Zaljeva svetog Lawrencea.
— Zašto me niste tada upozorili? Delphine prijeñe rukom preko čela.
— Ne znam više. Bile smo tako potresene... Valjda sam mislila da se vrača u
Gouldsboro s Malapradeovima. A poslije, vjere mi,
nije bilo prilike. U Quebecu su nas primili kao šesnaest Kraljevih djevojaka i
tad je taj broj bio važan. A ja sam se trudila što brže zaboraviti te užase.
— Što mislite, kad ste je posljednji put vidjeli?
— Kako da se prisjetim nakon toliko godina? — uzdahnu Delphine. —
Sigurna sam da je bila s nama u utvrdi u kojoj nas je gospodin Nicolas Parys
okupio kad smo pobjegle od Indijanaca. Bunila se i htjela priteči u pomoč
gospoñi de Maudribourg. Silom smo je odvukle u zaklon. Sječam se da se
gospodin Parys zainteresirao za njezino stanje. Izvana su dopirali strašni
krici jer su Indijanci skalpi-rali sve koji nisu uspjeli pobječi. Drhtale smo i
mislile da nam je stigao posljednji čas. Pa ipak, mogu tvrditi da nisam
napuštala njezino uzglavlje jer sam bila zabrinuta za nju pa tako znam da je
bila s nama kad je opasnost prošla i kad smo mogle iziči. Ti sati urezali su
mi se u sječanje*.
Tijekom tog pokolja Anñelika je bila s Yolandom i Lijepom Marcellinom
pred vratima kuče u kojoj je počivala ranjena demon-ka, a Piksarett je,
noseči krvave skalpove, zastao pred njom, nadmočan u svojoj ironiji.
»Znam što je iza ovih vrata, ali ostavljam ti život jer je tvoje pravo da tako
odlučiš!« — objavio je. Prije no što se udaljio, dobacio joj je:
»Bila je tvoja neprijateljica! Njezin skalp pripada tebi.«
Tijekom noči vojvotkinja je uspjela pobječi, ali, ranjena, nije dospjela
daleko. Idučeg jutra našli su njezino tijelo, napola poždera-no od divljih
životinja.
Zar su u uzbuñenju zaboravili mladu Henriette Maillotin?
— Jesu lije oteli Indijanci? — upita Delphine.
— Ne. To bi se doznalo. No nešto mi je palo napamet. Rekli ste da se stari
Nicolas Parys zanimao za nju. Možda ju je naveo da ode s njim u Europu.
-Pih!
— To bi se moglo očekivati od njega.
— Ali ne i od Henriette. Osim ako ne bi bila pijana ili drogirana. Nije bila
pretjerano inteligentna, premda je bila šarmantna. Lako se na nju moglo
utjecati, bila je poput gline u rukama vojvotkinje de Maudribourg.
— A zašto ne bi dala da stari Parys utječe na nju? Htjela bih da to bude
objašnjenje i da je živa, a ne da nam ostane ta tajna njezina nestanka.
: Vidi: Anñelika i demonka
— To gore — promrmlja Delphine mršteči se. Anñelika ju je promatrala i
opazila njezin prazan pogled.
— Ne dajte da vas mašta svlada. Začas čemo je pronači u Gouldsborou.
Kad se vratim, ispitat ču gospodina Paturela. Možda če mi reči da se udala
za nekoga gusara s Nesutrašivoga i da plovi plavim morima Kariba.
Delphine se blago nasmiješi. — Iz vaših usta u Božje uši.
— Ne mučite se više. Pomalo čemo se uvjeriti daje sve u redu. Ali kad je
Anñelika htjela uzeti papire, Delphine je uhvati za
ruku.
— Oh, gospoño, moram vam reči cijelu istinu... Ne mogu vam prešutjeti
jednu potankost, premda nije jasna, a možda ni stvarna. Radi se o snomorici
koja me stalno proganja. Obuzeta vojvotkinji-nom trgičnom smrču, vidjela
sam je kako trči kroz šumu, zapazila sam plavetnilo njezina ogrtača, njezin
žuti prsluk i crvenu suknju. Osječala sam da joj slijedi smrt i nisam je
dozivala. No nakraju nisam mogla izdržati i kriknula sam. Ona se okrenula i
vidjela sam je... ali to nije bila ona. Bio je to netko drugi! Nisam mogla
razabrati tko je ta žena koja je trčala kroz šumu, ali sigurno znam da to nije
bila ona. Bila je to neka druga žena koja se odjenula u njezinu odječu... i
koja je htjela umrijeti... umjesto nje!
Delphine kliznu u naslonjač, iscrpljena.
— To je kao san, ružan san. Možda čete me smatrati ludom, ali kad god
zaboravim na životnu bijedu i sreča se stidljivo začne u meni, taj san me
budi. Moj suprug uzalud je pokušavao ohrabriti me da objasnim prirodu toga
sna čija stalnost dokazuje da on ima u meni čvrsto korijenje koje valja
iščupati. Ali nisam mogla ništa reči i plakala sam mu na ramenu. Nisam o
tome razgovarala s djevojkama jer sam znala da se nijedna ne želi prisječati
prošlosti. A sad znam da sam se bojala ispitivati ih. Mislim da moj san
upozorava na istinu.
Anñelika se prisiljavala da govori mirno.
— Ništa čudno, nakon vaših iskustava s tom ženom. Ali zašto tu moru tako
tumačite?
— Zato jer je to jedino logično objašnjenje nestanka Mailloti-nove.
— Ne dajte da vam se san pomiješa s uspomenama. Je li ona toga dana
doista nosila tu odječu?
— Jest! Sama sam joj pomogla da se odjene. Anñelika nije više htjela
uranjati u te lude priče.
Delphine je priznala da je često razmišljala o djevojkama gospoñe de
Maudribourg i da je svaki put zastala na imenu Henriette
Maillotin, o kojoj nitko više nije govorio, koje se, činilo se, samo ona
sječala.
— Oduvijek sam znala.
— Što to?
— Da je Henriettin nestanak u vezi s nestankom gospoñe de Maudribourg.
Ona joj je pomogla da pobjegne iz kolibe u kojoj ju je čuvala Marcelline.
— Uz pretpostavku da su tako pobjegle i dospjele do šume, gdje bi se mogle
skriti?
— Kod suučesnika, ili pak u divljini, kod Indijanaca... Žene poput njih
uvijek nañu suučesnike.
— Našli su vojvotkinjino tijelo.
— Izobličeno. Prepoznali su samo odječu. Delphinin glas bio je težak i
uvjerljiv. Tvrdila je:
— Tako je bilo. Ubili su Henriettu, izobličili je do neprepoznatljivosti i
ostavili je divljim šumskim životinjama, odjenuvši je u vojvotkinjinu odječu
kako bismo vjerovali da je to njezina smrt.
Ako je grob u Tidmagoucheu grob sirote ubijene djevojke, to znači daje
Ambroisine možda živa negdje na kugli zemaljskoj. — A što je onda bilo s
njom?
— Pobjegla je. Otišla je iz Amerike.
— Kojim brodom?
— Onim Nicolasa Parvsa.
Anñelika osjeti kako joj srsi prolaze cijelim tijelom i kako joj se kosa diže na
glavi.
Sve se slagalo.
Prisjetila se staroga Nicolasa Parvsa na ukrcaju, nestrpljivog i svadljivog.
Brod je čekao na sidrištu da se magla digne kako bi mogli isploviti. U
njegovoj unutrašnjosti skrivala se Ambroisine za koju su smatrali daje mrtva
i pokopana.
Ali, ako je živa, zar se ne bi prije pojavila?
— Ne mislim da bi. Naprotiv, držim da su ove godine bile prek-ratke da bi
povratila, tko zna, možda mir i zdravlje, ili svoju uništenu ljepotu. Možda je
izgradila novi lik, smislila nove zamke i počela povlačiti konce svoje osvete.
— Umirite se! Nepotrebno se uzbuñujete.
— Ne! Poznajem je. Dobro je poznajem.
— Sumnjam daje živa. Vratila bi se.
— Još se može vratiti.
Delphine je govorila o vojvotkinji u sadašnjem vremenu, kao i sestra
Magdalena, vidovnjakinja koja je upotrebljavala i futur: »Ar-
hanñeo če se uzdignuti jednoga dana i zapovjediti gnjusnoj zvijeri da uništi
demonku...« Anñelika je bila napomenula: »Izražavate se kao da i dalje hara
ovom zemljom, kao da još nije završila svoju paklenu misiju. Mala
redovnica pogledala ju je uplašenim pogledom iza svojih okruglih naočala*.
— Obnova afere s Jednorogom možda je njezin novi udarac — predloži
Delphine.
— To bi me čudilo. Ništa u riječima gospodina d'Entremonta nije dalo
naslutiti da se iza te istrage krije neka osoba te vrste. To je samo dovršenje
dugog i dosadnog administrativnog posla. Ti činovnici smijali bi se do
suza da znaju kakve drame su izazvali svojim cjepidlačenjem.
XLIV.
Anñelika je izišla iz Delphininog doma. Čekale su da prestane kiša i
izbjegavale neugodnu temu. Donijele su odluku. Više neče govoriti o tome.
— Ako vas budu ispitivali, pošaljite radoznalce intendantu Car-lonu. On
mora braniti karijeru i znat če sačuvati glavu. A vi se bavite svojom srečom i
svojim zdravljem. Kako to da još niste majka? Zar ne želite djecu?
Delphine je gotovo kriknula: dijete!
Bio je to njezin najdraži san, san koji je uljepšavao njezin život siročeta. Ali
još je progoni nesreča. No ona i Gildas se vole.
Anñelika joj je dala imena nekih biljaka koje se mogu kupiti u ljekarni i
upute kako da ih smiješa i pripremi.
Zatim je Delphine željela slušati o blizancima.
Anñelika se upustila u opisivanje Gloriandre i Raimon Rogera, njihova
napretka i pothvata: tema je bila neiscrpna.
— Ne mislite na prošlost — ustrajala je Anñelika kad su se ra-stajale. —
Tako biste samo sebe kaznili. Ona je tako mrzila sreču! Pijte čajeve koje
sam vam preporučila. Začet čete i bit čete sretni.
Mlada žena se napokon nasmiješila.
— Vi iscjelitelji imate u svojim rukama život i smrt, zdravlje i bolest,
ljubavnu sreču i patnju, začeče i jalovost. Shvačam zašto vas mrze oni koji
žele da sva moč bude u rukama muškaraca i njihove savjesti.
* Vidi: Anñelika u Quebecu
2Q8 , _ ._.,..
Sunce se probilo kroz oblake i lišče je blistalo poput porculana.
Velika rijeka bila je nalik na zlatno jezero. Sve je bilo mirno. No Anñelika
se pitala je li njezino srce osuñeno na to da se nikada ne smiri.
Iza sebe začula je sitne korake.
Ermeline! Malena debeljuškasta djevojčica!
Više nije bila tako malena. Narasla je i bila je velika djevojčica.
— Oh, malo moje dijete, nemoj nikad izgubiti svoju svjetlost — reče
Anñelika i zagrli je — nemoj nikad izgubiti svoju tajnu! Jedeš li još uvijek
onako dobro?
Dijete se smijalo i gledalo je bez riječi. »Istina je. Njezina majka pisala mi je
da nikad ne govori.« Nijema, ali čarobna, činila se da je u dobru zdravlju.
Bila je sretna poput leptira i činilo se da uživa u svemu što vidi. Vragolast
plamen sjajio se u očima punima radosnih iskrica kojima se nije mogla točno
odrediti boja: jezerska voda ili sunce.
— Nisi se promijenila. Kakva sreča! Ermeline, očajna sam jer nemam
bombona. Ali tako sam sretna što te vidim. — Njezine riječi tako su
zabavljale Ermelinu da se smijala poput zvončiča.
»Tako sam joj htjela donijeti bombona« — predbacivala si je Anñelika.
Pomislila je na misao viteza de Lomenie-Chamborda koju je izrekao kad je
darovao Honorini luk i strijele. »Volimo nevinost. A samo nevinost to i
zaslužuje.«
To nije prvi put daje Ermeline potrčala u njezin zagrljaj. Dogodilo se to i
onog burnog dana kad kao daje htjela poletjeti.
A evo i dojilje Perrine, uzbuñene kao i tada.
— Vratili su se svi — reče joj crna dojilja.
— Ja odlazim sutra, ali poslat ču vam Kouassi-BSa kako biste mogli malo
razgovarati s njim, Perrine. Zbogom, Ermeline, draga moja! — reče
Anñelika nevoljko se opraštajuči. Bila je sretnija stoje vidjela Ermelinu nego
da ju je cijeli grad svečano dočekao.