Académique Documents
Professionnel Documents
Culture Documents
BLAŽENI DIJADOH
1. PODVIŽNIČKO SLOVO
2. ČETIRI STOTINE POGLAVLjA O LjUBAVI:
* Predgovor Elpidiju
* STOTINA PRVA
* STOTINA DRUGA
* STOTINA TREĆA
* STOTINA ČETVRTA
* STOSLOV PRVI
* STOSLOV DRUGI
* STOSLOV TREĆI
* STOSLOV ČETVRTI
PREPODOBNI TEODOR
* SAGLEDATELjNO SLOVO
* 40 POGLAVLjA O TREZVOUMLjU
* CVETNIK
DOBROTOLjUBLjE
sadržaj
PREDGOVOR
Predlažemo treći tom Dobrotoljublja. Gotovo sva poglavlja koja se nalaze u njemu
preuzeta su iz grčkog Dobrotoljublja. Jedino se dodaje razgovor ave Zosime, koji je
ispratio svetu Mariju Egipćanku, te Podvižničko slovo prepodobnog Maksima
Ispovednika. Sve se nalazi u sledećem poretku:
Podvižničko slovo blaženog Dijadoha, episkopa Fotike u sto poglavlja, sa ukazanjem na
deset vrhunaca glavnih vrlina, koje mu prethodi.
Sto utešnih i poučnih poglavlja prepodobnog Jovana Karpatskog.
Razgovori ave Zosime.
Prepodobni Maksim Ispovednik:
Podvižničko slovo u pitanjima i odgovorima
400 poglavlja o ljubavi
Sagledateljna i delatna poglavlja izabrana iz 700 poglavlja.
400 poglavlja o ljubavi, uzdržanju i duhovnom životu prepodobnog Talasija.
100 dušekorisnih poglavlja svetog Teodora, edeskog episkopa.
Sagledateljno poučno slovo drugog Teodora.
Mnogokorisna Povest o avi Filimonu.
75 poglavlja o delatnom i sagledateljnom životu prepodobnog Teognosta.
40 poglavlja o trezvoumlju prepodobnog Filoteja Sinajskog.
Cvetnik Ilije prezvitera.
Tumačenje svetog Maksima povodom reči stotog poglavlja: "Kako bi bili ispitani ognjem
suda"... i dalje.
"Oni koji su stekli savršenu ljubav prema Bogu i koji su putem vrlina učinili da su im se
krila duše osnažila za lak let, bivaju uzneseni, kako kaže apostol, na oblacima i na sud
neće ići. Oni, pak, koji nisu dostigli takvo savršenstvo i koji pored dobrih dela imaju i
grehe, ići će na sud, te će kroz ispitivanje dobrih i zlih dela kao ognjem biti oprobani. I
ukoliko tas sa dobrim delima prevagne, oni će biti izbavljeni od mučenja".
________________________________________
NAPOMENE:
Ovih naslova nema u grčkom originalu. Njih je smislio latinski prevodilac. Mi ih
preuzimamo, smatrajući da će znatno pomoći da se učenje svetog Dijadoha lakše
razume i zapamti (Patrol. graecae Migne, t. 65),- prim. prev.
DOBROTOLjUBLjE
PREPODOBNI OTAC JOVAN KARPATSKI
________________________________________
NAPOMENE:
Družina koja je pošla iz Sekelaga brojala je oko 600 ljudi. Došavši do Vosorovog potoka
njih 200 nisu imali snage da idu dalje. David ih je ostavio di čuvaju stvari i pošao dalje
sa njih 400. Njihova usrdnost se projavila u njihovom kretanju na pohod, - prim. prev.
DOBROTOLjUBLjE
BLAŽENI AVA ZOSIMA PALESTINSKI
1. Osenivši usta krsnim znakom, blaženi Zosima je počeo da govori: "Ovaplotivši se,
Bog Slovo je darovao veliku blagodat onima koji su poverovali i koji veruju u Njega. (I
danas možemo verovati i, ukoliko želimo, odmah postaviti početak). Jer, [čovek] koji
poželi proizvoljenjem i kome blagodat sadejstvuje, ukoliko ushte može ceo svet smatrati
ništavnim".
Potom je on podigao nešto što je našao, tj. slamku, ili nit, ili nešto drugo beznačajno i
dodao: "Da li će se neko boriti, sporiti, zlopamtiti ili sekirati zbog ovoga, izuzev ako nije
izgubio um? Dakle, čovek Božiji, koji se stalno uzdiže i napreduje, svakako će i ceo svet
smatrati ovakvom slamkom. Jer, kao što uvek govorim, nije štetno imati, nego imati
pristrasno. Ko ne zna da je od svega što imamo nama najdraže naše telo? Međutim,
ukoliko dođe čas, nama je naloženo da i njega prezremo. I kad nam je naređeno da
prenebregavamo samo telo, utoliko pre treba da prenebregavamo ono što je izvan tela.
Bez nužde, tj. naprosto i slučajno ne treba ga govorimo o stvarima, niti da se izlažemo
smrti i ginemo, što je inače svojstveno čoveku koji je izgubio um. Naprotiv, treba da
čekamo vreme i da smo spremni".
On se setio brata koji je imao povrće, te je dodao: "Nije li on sejao? Nije li se trudio?
Nije li sadio i obrađivao? Međutim, on nije čupao i nije bacao: on je imao kao da nema
[ništa]. Stoga, kada je kod njega došao starac sa namerom da ga isproba, i počeo da
uništava [povrće], on se izgubio i sakrio. Kada je ostao samo jedan koren, on mu je
rekao: "Ako želiš, oče, ostavi ga da te ugostim". Shvativši da je brat istinski sluga Božiji
(a ne povrća), sveti mu je rekao: "Duh Božiji je počinuo na tebi, brate". Da je bio
pristrasan prema povrću, odmah bi se projavila njegova tuga i uznemirenje. Međutim,
on je pokazao da ga je imao kao da ga nije imao".
Ava Zosima je rekao: "I demoni primećuju takvo ponašanje. Videći da se čovek prema
stvarima odnosi bez strasti, ne uznemiravajući se i ne sekirajući se [zbog njih], oni
zaključuju da on hoda zemljom, ali da u sebi nema zemaljsko razmišljanje"
2. On je opet rekao: "Namere pripadaju proizvoljenju. Plameno proizvoljenje za jedan
čas može prineti Bogu više negoli lenjivo proizvoljelje za pedeset godina. Demoni se
plaše videći da čovek, budući vređan, beščašćen, oštećen i podvrgnut sličnim
neprijatnostima, tuguje što sve ne podnosi plemenito, a ne stoga što se zlopati. Oni,
naime, vide da je on stupio na put istine i da ima jaku želju da hodi po Božijim
zapovestima".
On se setio svetog Pahomija koga je stariji brat, na njegovu želju da (po Božanstvenom
daru) proširi manastir, ukorio govoreći: "Prestani da se upuštaš u suvišno". Čuvši prekor
i znajući da čini dobro, on je osetio pokret [negodovanja]. Ipak, imajući uzdržljivo srce,
on nije protivrečio bratu. Kada je nastupila noć, on je otišao u svoj kutak i počeo da
plače i da se moli, govoreći: "Bože, u meni je još uvek telesno razmišljanje i još uvek
živim po telu. Teško meni, s obzirom da ću, po Pismu (Rim.8,13), umreti. Posle podviga
i pripremanja srca, mene opet obuzima gnev, makar i radi dobra. Pomiluj me, Gospode,
da ne poginem sasvim. Jer, ukoliko me ne utvrdiš i neprijatelj u meni nađe svoj mali
strasni deo, ja ću postati njegov zarobljenik: Jer, koji sav zakon održi, a sagreši u
jednome, kriv je za sve (Jak.2,10). Ipak, verujem da ću, pomagan velikom štedrošću
tvojom, na kraju naučiti da hodim putem svetih tvojih, stremeći za onim što je preda
mnom (Fil.3,13). Oni su, naime, dolično posramili neprijatelja. Ukoliko ga sam najpre ne
pobedim, kako ću, Gospode, moći da naučim one koje prizoveš da zajedno sa mnom
provode ovakav život". U molitvi je on proveo celu noć, sa suzama izgovarajući slične
reči, sve dok nije nastupio dan. Od znoja se pod njim napravilo blato, s obzirom da beše
vreme za žetvu i da je mesto bilo veoma toplo.
Blaženi je govorio, diveći se: "Njegove suze nisu znale za meru. Kako da Gospod
takvom proizvoljenju ne daruje sva blaga? Ja verujem da je iste večeri Bog njemu dao
sve što je iskao, s obzirom da beše mrtav za sve".
3. On je govorio: "Onaj ko, misleći o čoveku koji ga je uvredio, ili mu pričinio štetu, ili ga
oklevetao ili mu učinio neko drugo zlo, počne da ispreda pomisli protiv njega u stvari
zloumišlja protiv samog sebe, slično demonima. Jer, to mu je dovoljno zloumišljanje
protiv sebe. I zašto govorim: "Ako ispreda pomisli"? On će se prema njemu nepravedno
poneti ukoliko ga se ne bude sećao kao svoga lekara. Jer, on čisti ono od čega on
strada. Stoga je dužan da ga se seća kao lekara koga mu je poslao Hristos - Hrista radi
treba da podneseš sve i da ga smatraš dobročiniteljem.
Ukoliko ne odstupiš od zloće i ukoliko ne poželiš da odstupiš, Gospod Bog nije kriv.
Stradanje je obeležje bolesne duše: kad ne bi bio bolestan, ne bi ni patio. Stoga si
dužan da blagodariš bratu preko koga si poznao svoju bolest, te da njegovo
dobročinstvo primiš kao dragoceni lek koji ti šalje Isus. Ukoliko, pak, ne samo ne
zahvaljuješ, nego još ispredaš pomisli protiv njega, u stvari ti kao da govoriš Isusu:
"Neću da me izlečiš. Ne želim da primim tvoje lekove. Hoću da istrulim u svojim
ranama. Hoću da budem poslušan demonima". Šta će, dakle, da učini Gospod? Budući
snishodljiv prema našoj zloći, Gospod nam je dao svete zapovesti koje je čiste kao
[sredstva za] spaljivanje i čišćenje. Stoga onaj ko želi i traži isceljenje i da se oslobodi
bolesti treba da pretrpi ono što mu nalaže lekar. Naravno, bolesnik ne oseća
zadovoljstvo kada ga operišu, spaljuJU [ranu] ili je čiste. Naprotiv, on ih se seća sa
odvratnošću. Ipak, ubedivši se da se bez njih ne može osloboditi bolesti, on se predaje
u ruke lekara, znajući da će malom odvratnošću izbaviti od silnog rastrojstva i
dugotrajne bolesti.
Spaljivač Hristov je onaj ko ti pričinjava štetu. Međutim, ukoliko hrabro pretrpiš, on će te
osloboditi od lakomosti. Ukoliko, pak, ne pretrpiš, sam sebi ćeš pričiniti nepravdu.
Nemoj osuđivati brata svoga. Iz iskušenja mi, međutim, izbegavajući Hristov lek i
ostavljajući samoukorevanje, počinjemo da ispredamo pomisli [gneva] protiv našeg
dobrotvora, slično ludacima".
4. On je govorio: "Ukini pomisli i neće biti ni jednog svetog. Neko od svetih je govorio:
"Onaj ko beži od korisnog iskušenja u stvari beži od večnog života". Ko je bio uzročnik
venaca kod svetih mučenika, ako ne mučitelji? Ko je svetom Stefanu pružio slavu, ako
ne oni koji su ga zasuli kamenjem". On je često navodio izreku Evagrija: "Ja ne krivim
one koji me grde. Naprotiv, ja ih nazivam dobrotvorima i ne odbacujem Lekara duša,
koji taštoj duši nudi lek smirenja. Ja se, naime, plašim da On jednom ne kaže mojoj
duši: Lečismo Vavilon, ali se ne isceli (Jer.51,9)".
On je govorio: "Evagrije se plašio da mu Hristos, prekorevajući ga, ne kaže: "Evagrije,
bio si bolestan taštinom, te sam ti pružio lek smirenja kako bi se očistio. Međutim, ti se
nisi očistio". Mi treba da znamo da o nama govori istinu samo onaj ko nas osuđuje".
On je govorio: "Gospod, koji ispituje srca i bubrege, zna da je sve naše dostojno
prekora, srama i popljuvanja, čak i da nas svi ljudi hvale i uznose. Ukoliko kažu: "Učinio
si jedno ili drugo", ja ću odgovoriti: "Šta je uopšte dobro od svega što sam učinio". Niko
o meni ne govori laž osim onih koji me hvale i uznose. I niko o meni ne govori istinu
osim onih koji me prekorevaju i ponižavaju. Čak ni oni, međutim, ne govore potpunu
istinu. Ukoliko bi saznali samo jedan deo (a ne i svu pučinu naših zala), oni bi se
okrenuli od naših duša kod od blata, kao do smrada i nečistog vazduha. Kad bi se svi
udovi tela ljudskih pretvorili u jezik da nas prekorevaju, ubeđen sam da ipak ne bi mogli
u potpunosti da izraze sve naše beščašće. Jer, onaj ko nas prekoreva i izobličava iznosi
samo jedan deo [naših zala], ne mogući da kaže o svemu.
Pravedni Jov je rekao: Pun sam beščašća (Jov 10,15). Ono što je pupo, pak, u sebe
više ne prima dodatka. Šta tek da kažemo mi, koji smo pučina zla? Nas je đavo smirio
sa svakim grehom i mi smo dužni da budemo zahvalni onima koji nas smiruju. Jer, oni
koji su blagodarni onima koji ih smiravaju u stvari satiru đavola. Sveti oci su rekli da će
se smirenje koje se spušta do pakla uspeti do nebesa, i da će se, naprotiv, gordost koja
se uzvišuje do nebesa, zbaciti u pakao".
On je govorio: "Ko će naterati smirenog da ispreda pomisli protiv bilo koga? Jer, ma šta
da pretrpi ili čuje, smireni sve koristi kao povod da sam sebe izgrdi i ponizi".
On se opomenuo ave Mojsija koji je, kada su ga klirici isterali iz oltara sa rečima: "Izlazi
napolje, Etiopljanine", sam sebe počeo da prekoreva rečima: "Nečisti crnokošče, dobro
su sa tobom postupili. Kad nisi čovek, zašto se guraš među ljude".
5. On je govorio: "Bilo šta da se desi, smireni odmah pribegava molitvi i sve smatra
dobrotvorima. Mi smo, međutim, napustili put istine i rukovođenje svetih, te želimo da
otvorimo put koji je u skladu sa našim lukavim prohtevima.
Jer, šta je lakše od onoga što čujemo od svetog i delatnog nastavnika ave Amona, koji
govori: "Pomno pazi na sebe kako bi mogao da oćutiš i da ne progovoriš kada te neko
oskorbi u bilo kojoj stvari. Pošto neprestanom molitvom tvoje srce postane krotko, ti
zamoli brata za oproštaj".
Zaista, onaj ko voli istiniti i prav put, uvek silno prekoreva i izobličuje sebe ukoliko se
zbog nečega smuti, govoreći: "Što si se razbesnela, dušo moja? Zašto se smućuješ kao
mahnita? Time samo pokazuješ da si bolespa. Jer, kad ne bi bila bolesna, ne bi
stradala. Zaboravljajući da prekoriš samu sebe, ti zameraš bratu koji ti je delatno i
istinski pokazao tvoju bolest. Nauči se zapovestima Hrista, koji vređan ne uzvraćaše
uvredom i stradajući ne prećaše (1.Pt.2,23). Čuješ li šta govori i šta pokazuje delom:
Leđa svoja podmetah onima koji me bijahu i obraze svoje onima koji me šamarahu. Ne
zaklonih lica svoga od ruganja, ni od pljuvanja (Is.50,6). Ti, pak, okajana, zbog jedne
psovke i uvrede sediš i ispredaš nebrojene pomisli, zloumušljajući protiv same sebe,
slično demonima. Jer, može li demon takvoj duši učiniti nešto strašnije od onoga što
ona sama sebi čini? Gledamo Krst Hristov, svakodnevno čitamo o stradanjima koja je
pretrpeo radi nas, a sami nismo u stanju da podnesemo ni jednu uvredu. Zaista smo
skrenuli sa pravog puta".
On je govorio: "Onaj ko ne bude hodio putem kojim su išli svi sveti, tj. ko hrabro ne trpi
beščašće i štetu, uopšte neće imati nikakav uspeh, pa makar doživeo i Matusalove
godine. Naprotiv, on će samo isprazno potrošiti svoje godine".
On je govorio: "Jednom sam bio kod blažene Dionisije, od koje je jedan brat zatražio
blagoslov. Ona mu je dala koliko je trebalo. Međutim, pošto mu je dato manje nego što
je tražio, on je počeo da je vređa, te da protiv nje i mene govori neprilične reči. Čuvši
ga, nju je zabolelo, te je ushtela da mu nekako uzvrati. Videvši njenu [nameru], ja sam
joj rekao: "Šta radiš? Zloumišljaš protiv same sebe, s obzirom da ćeš svojoj duši oduzeti
svaku vrlinu Jer, šta si dostojno pretrpela za ono što je Hristos pretrpeo za tebe. Znam,
gospođo, da si razbacala nonac kao đubre. Međutim, ukoliko se ne potrudiš da stekneš
krotost, ličićeš na kovača koji udara po komadu gvožđa, ali ne uspeva da napravi
posudu"".
On joj je govorio: "Slušaj šta kaže Ignjatije Bogonosac: "Neophodna je krotost kojom se
slama sva sila kneza ovoga sveta". Znak da smo odbacili svet jeste da se ne
uznemiravamo ni zbog čega. Dešava se, naime, da [čovek] prezre mnoga blaga, da bi
se potom zbog prilepljivanja za jednu iglu smućivao. Na taj način igla zauzima mesto
čitavih riznica, te [čovek] postaje rob igle, ili kukulje [tj. monaškog pokrivala], ili mantije,
ili knjige, prestajući da bude sluga Božiji. Dobro je rekao neko od mudrih: "Koliko je
strasti u duši, toliko je i gospodara". I Gospod govori: Gde je blago vaše, onde he biti i
srce vaše (Mt.6,21). Apostol takođe kaže: Jer od koga je ko pobeđen, tome i robuje
(2.Pt.2,19). Saslušavši me, ona me je pogledala začuđeno i rekla: "Neka bi našao Boga
za kojim čezneš"".
6. Blaženi je govorio: "Duša bi htela da se spase. Međutim, žudeći za ispraznim i baveći
se njime, ona izbegava napore. U stvari, zapravo nisu teške zapovesti, nego naši lukavi
prohtevi. Dešava se da ponekad iz straha od mora ili od razbojnika prezremo sve i bez
ustezanja bacamo svoje stvari, videći da nam se smrt približava, iako smo se
neposredno pre toga srdili već zbog jedne lepte Zbog čega strah Božiji nije snažan
onoliko koliko je snažan strah od mora, kao što reče neko od svetih Kada već možemo
da prezremo sve ne bi li smo još malo poživeli na zemlji i kad već smatramo da smo
imali sreću ukoliko smo, sve ostalo izgubivši, spasli sebe od razbojnika ili od mora (iako
smo se neposredno pre toga srdili već zbog jedne lepte), zbog čega ne mislimo na isti
način i kada se radi o večnom životu? Zbog čega strah Božiji nije snažan onoliko koliko
je snažan strah od mora, kao što reče neko od svetih".
Kao potvrdu svojih reči, ava je ispričao slučaj o kome je jednom čuo. "Jedan [trgovac]
dragim kamenjem i biserjem se ukrcao na brod, zajedno sa svojom decom, imajući
nameru da ostvari zaradu. Desilo se zavoli jednog dečaka iz brodske posade, koji ga je
služio i koji je uživao pored njega, jedući zajedno sa njim. Jednog dana je dečko čuo
kako se mornari došaptavaju među sobom, dogovarajući se da trgovca bace u more
radi njegovog dragocenog kamenja. On je potom sa tužnim licem pošao kod trgovca da
bi ga po običaju uslužio. On ga je zapitao: "Zašto si danas žalostan". On se, međutim,
uzdržao, ništa ne govoreći. Trgovac ga je ponovo pitao: "Reci mi istinu. Šta je bilo".
Dečak je zaplakao i ispričao mu šta su mornari odlučili protiv njega. "Zaista je tako",
pitao je trgovac. On je odgovorio: "Da, tako su se dogovorili".
Tada je trgovac pozvao svoju decu i rekao: "Sve što vam kažem uradite bez ustezanja".
Potom je rasprostro platno i počeo da im govori: "Donesite mi sanduke". Pošto su ih
doneli, on je počeo da vadi kamenje. Nakon što ih je se rasprostro, on im je rekao: "Zar
je to život! Zbog njih sam došao u opasnost da me bace u more i da uskoro umrem, ne
uzevši ništa sa sobom". Zatim je naredio deci: "Bacajte sve u more". Po njegovoj reči
oni su odmah sve bacili u more. Mornari su se zaprepastili, a njihova zamisao je
propala".
Blaženi je rekao: "Vidite li kako je, pošto se pokrenula njegova [dobra] pomisao, on
odjednom postao mudroljubac i u rečima i na delu sa ciljem da sačuva kratki život. I
pravedno je postupio. On je rasuđivao: "Ako umrem, neću imati nikakve koristi od
kamenja". Mi, međutim, nismo spremni da pretrpimo ni mali gubitak radi zapovesti
Hristove. I ukoliko uopšte treba da se žalostimo, razlog treba da nam bude propast
onoga ko nam je pričinio štetu, a ne gubitak imovine. On, naime, sam sebe izbacuje iz
Carstva, budući da nepravednici neće naslediti Carstva Božijega (1.Kor.6,9). Ti, pak,
trpeći nepravdu, primaš život večni, kako govori Gospod: Radujte se i veselite se, jer je
velika plata vaša na nebesima (Mt.5,12).
Zanemarujući tugu zbog propasti uda Hristovog, mi sedimo i ispredamo pomisli o
truležnim, ništavnim, propadljivim i bezvrednim stvarima. Zaista se pravedno mučimo.
Jer, Bog nas je uzdigao u red udova tela, kome je glava sam Hristos, Bog naš, kako je
rekao apostol; Svi udovi jednoga tela, iako su mnogi, jedno su telo (1.Kor.12,12). ?
glava svih jeste Hristos (Ef.1,22).
Stoga, brat koji te žalosti u stvari jeste kao ranjena ruka ili kao bolesno oko. Kada
osećamo bol, mi ne sečemo ruku, piti vadimo oko, smatrajući da je njihov gubitak velika
šteta. Naprotiv, mi na njih stavljamo najčasniji Hristov pečat [tj. krsno znamenje],
prozivamo svete da se pomole za nas, umnožavamo sopstvene prilježne molitve Bogu i
najzad pripremamo masti i obloge radi isceljenja bolesnog uda. Na isti način na koji se,
dakle, moliš za oko ili ruku kako bi se izlečili i prestali da ti pričinjavaju bol, moli se i za
svoga brata. Mi, međutim, gledamo kako udovi Hristovi trpe štetu i ne tugujemo zbog
njih, već se čak i molimo protiv njih, što je svojstveno ljudima koji nemaju milostivu
unutrašnjost".
On je rekao: "Onaj ko ima milostivu unutrašnjost, ljubav i samilost najpre samome sebi
donosi radost i korist, a potom i bližnjemu. Naprotiv, zloća ranjava i muči najpre onoga
ko je ima. Premda izgleda da on pričinjava štetu bližnjemu ili u odnosu na imovinu, ili na
čast, ili čak na samo telo, on u stvari sam sebe lišava [večnog] života".
On je naveo izreku: "Ono što nije štetno za dušu, nije štetno ni za čoveka".
7. Blaženi je opet rekao: "Neko mi je jednom rekao: "Avo, postoje mnoge zapovesti.
Čisto se pomračuje um od [nedoumice] koju da ispuni i koju da izostavi". Ja sam mu
odgovorio: "Nemoj da se uznemiravaš. Ti samo treba da misliš da ćeš lako steći vrlinu
ukoliko se prema stvarima budeš odnosio bez strasti. Ne svađajući se zbog njih, ti
nećeš biti ni zlopamtljiv"".
[On je govorio]: "Kakav napor predstavlja molitva za neprijatelje? Da li kao kopanje
zemlje? Ili kao putovanje? Da li zahteva izdatke? Ti zahvaljuj za beščašće, pa ćeš biti
učenik svetih apostola, koji su hodili radujući se što su se udostojili da podnesu sramotu
za ime Hristovo (Dap.5,41). Oni su [primili sramotu] za ime Hristovo budući čisti i sveti,
dok je mi [primamo] radi svojih grehova. Mi smo nečasni i prokleti, čak i kad nas niko ne
beščasti. Jer, prorok kaže: Prokleti su koji skreću od zapovesti tvojih (Ps.118,21). Nisu,
naime, svi dostojni da trpe beščašće za ime Hristovo, već samo sveti i čisti, kao što sam
rekao. Mi smo, pak, dužni da pokažemo zahvalnost i da ispovedimo da nas pravedno
beščaste zbog naših rđavih dela.
Međutim, okajana duša zna svoja nečista dela i da zasluženo strada, pa ipak sedi i
obmanjuje sopstvenu savest, ispredajući pomisli i govoreći: "On mi je to rekao i ponizio
me i rugao mi se", zloumišljajući protiv same sebe i zauzimajući mesto demona. I sa
dušom se dešava isto što i kod veština. Naime, glavni majstor učeniku predaje veštinu,
te ga ostavlja da sam radi, nemajući više potrebe da sedi pored njega. On samo
povremeno dolazi da pogleda nije li se ulenjio i nije li pokvario rad. Videći pokornu dušu,
koja lako prima lukave pomisli, i demoni joj predaju satansku veštinu, nemajući potrebu
da sede pored nje. Oni, naime, znaju da ona sama zloumišlja protin sebe, te je samo
povremeno posećuju da pogledaju nije li se ulenjila.
Ima li šta lakše od ljubavi prema svima i od toga da nas svi vole? I koju utehu ne
pružaju zapovesti Hristove? Međutim, naše proizvoljenje ne stremi [njihovom
ispunjavanju]. Jer, kad bi stremilo, uz pomoć Božije blagodati sve bi mu bilo lako. I mala
težnja naše volje privlači Boga u pomoć, kako sam često govorio. Božanstveni Antonije
uči da je za sticanje vrlina neophodna samo naša volja. "Za Carstvo nebesko nije
neophodno da putujemo, niti treba da prelazimo mora kako bismo [stekli] vrlinu". I koji
pokoj nema krotki i smireni? Zaista, krotki će naslediti zemlju i uživaće u mnoštvu mira
(Ps.36,11)".
8. Blaženi je opet rekao: "Jednom smo - ja, jedan brat i nekolicina svetovnjaka išli
neapoljskim putem i došli do mesta gde je bila carina. Znajući običaj, svetovnjaci su dali
porez. Međutim, brat koji je bio sa mnom poče da protivreči, govoreći: "Zar se usuđujete
da tražite od monaha". Čuvši ga, ja sam mu rekao: "Šta činiš, brate? Ti kao da govoriš:
,Hteo, ne hteo, poštuj me kao svetoga'. [Druga bi stvar bila) da tn je on, videvši tvoju
dobru volju i smirelje, ukazao poštovanje i rekao: ,Oprosti, [tj. prođi]'. Prema tome, kao
učenik Krotkog i Smirenog, daj [što traže] i prođi s mirom".
Drugi put, kada sam bio u svetom gradu, prišao mi je jedan hristoljubac i rekao: "Brat i
ja smo imali jedan nesporazum, zbog čega ne želi da se pomiri sa mnom. Molim te,
porazgovaraj sa ljim". Ja sam sa radošću pristao. Pozvavši njegovog brata, ja sam mu
govorio ono što može da raspoloži na ljubav i na mir. Izgledalo je da sam ga ubedio, ali
mi je posle svega rekao: "Ne mogu da se pomirim sa njim budući da sam se zakleo
krstom". Osmehnuvši se, ja sam mu rekao: "Tvoja zakletva znači sledeće: ,3aklinjem se
Hriste, tvojim Časnim Krstom da neću poštovati tioje zapovesti, već ću ispunjavati volju
tvog neprijatelja, đavola'. Mi ne treba da ispunjavamo ono što smo rđavo odredili.
Naprotiv, mi treba da se kajemo i da žalimo zbog zlih zakletvi, kao što govori bogonosni
Vasilije. Jer, da se pokajao i da nije ispunio svoju zakletvu, Irod ne bi upao u veliki greh i
obezglavio Hristovog Preteču".
Na kraju sam mu pokazao mesto iz svetog Vasilija, koji pominje Sveto Jevanđelje, tj.
odbijanje svetog Petra da mu Gospod umije noge (Jn.13,8-9)".
9. Blaženi je opet rekao: "Pitali su me kako [čovek] treba da obuzda gnev. Ja sam
odgovorio da početak obuzdavanja predstavlja ćutanje u vreme smućenja. Zbog toga se
ava Mojsije nije smutio kada su ga ponizili, govoreći: "Šta među nama traži Etiopljanin
[tj. crnac]". [Kasnije] je on rekao: "Premda sam se smutio, ništa nisam rekao". Drugom
prilikom on ne samo da je oćutao, već se nije ni smutio. Naprotiv, on je prekoreo sebe,
govoreći: "Nečisti crnče, dobro su uradili sa tobom. Šta tražiš među ljudima kad nisi
čovek".
Mi se, pak, nalazimo niže i od velikog nemara, ne budući u stanju da dostignemo ni
početnike, smatrajući da su zapovesti preteške i nedostupne. Jer, ne smućivati se i ne
govoriti predstavlja obeležje početnika, a ne savršenog. Uostalom, veliko je ne
smućivati se uopšte, saglasno proroku koji je rekao: Pripremih se i ne smutih se
(Ps.118,60). Međutim, mi ne ištemo da započnemo, niti pokazujemo proizvoljenje koje
bi moglo da privuče blagodat Božiju da nam pomogne. Proizvoljenje koje najzad
naizgled pokažemo, u stvari je lenjo i mlako, nedostojno da primi bilo kakvo dobro od
Boga.
Sve što se tiče nas liči na ono što se dešava sa semenom i rađanjem. Onaj ko ulaže
proizvoljenje, dobija blagodat. Ratar može da poseje malo. Međutim, ukoliko Bog
blagoizvoli, njegov trud će steći mnogo (slično kao što je napisano za Isaaka da je sijao
u onoj zemlji i one godine dobio po sto). Ako, dakle, Gospod blagoizvoli, mi ćemo
svojim proizvoljenjem bez stradanja, prinuđavanja i nespokojstva sve da činimo i sve da
postižemo. Molitva sa trpljenjem i prinuđavanjem rađa čistu i nesputanu molitvu.
Prinudna pripada proizvoljenju, a nesputana blagodati.
Kod svih veština vidimo sličan slučaj. Onaj ko pristupa nekoj veštini sa željom da je
nauči u početku se trudi, greši i često ostaje neuspešan. On se, međutim, ne ljuti, već
opet pokušava. I ako opet izostane uspeh, on ne odustaje, projavljujući proizvoljenje
pred majstorom. Ukoliko se, pak, naljuti i odustane, on se ničemu neće naučiti. Mnogo
puta ostajući bez uspeha i ne odustajući, već pokazujući upornost u trudu i poslu, on
najzad, uz pomoć Božiju, stiče naviku i već radi bez napora i sa lakoćom, uspevajući i
da se prehranjuje [od svoje veštine]. Isto je i u duhovnom [životu]. Onaj ko se prinuđava
da čini vrlinu ne treba da misli da će odmah uspeti. Tako nešto je nemoguće. On
svagda treba da se trudi. Ukoliko ne uspe, on ne treba da odustaje, inače neće postići
uspeh. On treba uvek iznova da se trudi, slično onome ko želi da nauči veštinu. Trpeći
mnogo puta i izbegavajući gnev, on navodi Boga da pogleda na upornost njegovog
proizvoljenja i da mu da silu da sve čini bez prinude.
I ava Mojsije je govorio: "Sila onih koji žele da steknu vrline sastoji se u izbegavaju
malodušnosti kada padnu i u ponovnom pokušavanju"".
10. On je rekao: "Svaka vrlina iziskuje i napor i vreme i našu volju. Međutim, iznad
svega, ona iziskuje Božije sadejstvo. Jer, ukoliko Bog ne ukazuje sadejstvo našem
proizvoljenju, uzalud ćemo se truditi, kao uostalom i zemljodelac kome Bog ne pošalje
kišu na seme u polju koje je obradio i zasejao. Božije pak, sadejstvo ište naše molbe i
molitve, kojima privlačimo Njegovu pomoć, koja nas podržava. Ukoliko, međutim,
zanemarimo molitvu, kako će Bog pogledati na naš trud? Zar ne jednako ravnodušno i
rasejano! I ukoliko se brzo naljutimo, kao što uvek govorim, mi se nećemo udostojiti da
bilo šta primimo. Jer, Bog pazi na naše proizvoljenje i u skladu sa njim nas dariva.
Nije li ranije ava Mojsije bio vođa razbojnika? Nije li počinio mnoštvo prestupa? Nije li ga
gospodar oterao zbog beznaravstvenosti? Pa ipak, on se podvižništvu odao sa velikom
hrabrošću i vrelim proizvoljenjem, dostižući visoku meru vrline. U skladu sa piscem
njegovog [života], on je ubrojan u izabrane sluge Božije. Mi, međutim, vrelinu koju smo
naizgled imali na početku našeg odricanja [od sveta postepeno] gubimo usled svog
nerada, vezujući se za stvari koje hlade [revnost] i koje su isprazne i bezvredne u
poređenju sa ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Osim toga, mi prisvajamo stvari kao da
su naše i kao da ih nismo primili od Boga. Međutim, [apostol] govori: Šta li imaš što nisi
primio? ? kad si primio, što se hvališ kao da nisi primio (1.Kor.4,7)".
On je rekao: "Zar je Gospod siromašan ili nemoćan da nam daruje blaga kojima je
obogatio svete patrijarhe ukoliko vidi da napredujemo u onome što nam je već darovao?
Međutim, pošto vidi da mi, usled svoje lakomislenosti, imamo štetu od nevelikih i sitnih
darova, On nam kao čovekoljubiv ne poverava mnogo, kako ne bismo sasvim propali.
Kad bi video da mi napredujemo u neznatnom, On bi nam pružio i više, kao što sam već
rekao. Zaista, ko je nagovorio ljude da svoj novac bace pred noge apostola? Kao što
vam često govorim, Bog nam je kao dobar dao da od svega imamo koristi. Međutim, mi
kroz svoja pristrašća i zlo upotrebe poništavamo darove Božije i udaljujemo ih od sebe.
Zbog svog zlog nauma mi trpimo štetu od dobrih darova".
Op je često govorio: "Niko ne može da naškodi vernoj duši. Bilo šta da pretrpi, njoj se
uračunava u korist. Neverni se, međutim, muči zbog svog neverja kao što se radnik
muči u naporima da bi dobio svoju platu. Kada se napreže, verni u svom očekivanju da
primi nagradu za svoje trpljenje ima veliku utehu. Kakvu će, međutim, utehu imati
neverni, koji ne veruje da će dobiti nagradu od Gospoda? On, zapravo, sedi i raspada
se u pomislima. Bilo kako da postrada, on razmišlja: "On mi je rekao, ali i ja imam da
mu kažem". On zlopamti i pomišlja na nemoguće stvari, koje ne može da ostvari. Jer,
ljudi ne mogu da ostvare ono što zamisle, već samo ono što Bog dopusti, iz uzroka koji
su jedino Njemu poznati. Često [čovek] pokušava da pričini zlo drugome. Međutim,
ukoliko Bog ne dopusti, njegova namera se osujećuje, pri čemu se samo ispituju ljudska
proizvoljenja. Mnogi su hteli da učine zlo svetim patrijarsima. Međutim, Bog nije
dopustio i niko nije mogao da im pričini nikakvu štetu, kao što je napisano: Ne dopusti
čoveku da im učini nepravdu i zbog njih careve izobliči. Ne dotičite se pomazanika mojih
i prorocima mojim ne činite zla (Ps.104,14-15).
Kada zaželi da pokaže izobilje svoje moći, Bog na milostivost pokreće čak i srca
nemilosrdnih, kako je napisano u Danilovoj knjizi: I dade Bog Danilu te nađe milost i
ljubav kod starešine nad evnusima (Dan.1,9). Blažena je duša koja je sebe iz čežnje za
Bogom istinski pripremila da primi Njegove darove Božije. On je nikada neće ostaviti,
već će je u svemu štititi, čak i u stvarima koje iz neznanja ne ište. Dobro je rekao
premudri: "Mudar čovek nalazi zaštitu kod Boga". Zaista, koliko puta je Saul pokušavao
da ubije blaženog Davida? Šta sve nije radio? Šta nije zloumišljao? Međutim, Davida je
štitio Gospod, usled čega se svaka podmuklost Saula osujećivala. Šta više, on sam je
često bio predavan u ruke svetome, koji ga je pošteđivao s obzirom da nije imao
žestoku i razjarenu zlobu".
Jednom su ga pitali: "Može li da se ne gnevi onaj koga ponižavaju i zloslove". On je
odgovorio: "Onaj ko se smatra ništavnim, neće se smućivati, kao što je rekao i ava
Pimen: "Imaćeš spokojstvo ukoliko poniziš sam sebe"".
" 11. On je rekao: "Jednom od sabraće koji su živeli sa mnom ja sam dao shimu i uputio
ga na dobro. S obzirom da beše osetljiv, ja sam snishodio njegovoj slabosti. Jednog
dana on mi reče: "Avo moj, mnogo te volim". Ja sam mu odgovorio: "Još nisam našao
čoveka koji bi me voleo više nego što ja njega volim. Ti sada kažeš da me voliš i ja ti
verujem. Međutim, ukoliko se desi nešto što ti se neće svideti, ti nećeš ostati isti. Mene,
međutim, ništa me ne može otrgnuti od ljubavi prema tebi, ma šta inače pretrpeo".
Prošlo je malo vremena te on (ne znam zbog čega) poče da govori svašta protiv mene,
čak i sramne reči. Ja sam sve čuo i govorio u sebi: "On je Isusov spaljivač i poslan je da
izleči moju taštu dušu. Ukoliko bdi, čovek od takvih ljudi može da stekne ono što je
izgubio zbog onih koji ga hvale. On je moj istinski dobrotvor". I ja sam ga pominjao kao
svog lekara i dobrotvora. Onima koji su mi saopštavali [njegove reči], ja sam govorio:
"On zna samo moju javnu zloću, i to delimično, dok je moja sakrivena [zloća] nemeriva".
Posle nekog vremena mi smo se sreli u Kesariji. Po običaju i kao da se ništa nije desilo,
on mi je prišao, zagrlio me i poljubio, kao uostalom i ja njega. I premda je nastavljao da
govori [protiv mene], prilikom susreta me je toplo grlio. Ja nisam pokazivao ni traga
sumnje ili žalosti, premda sam sve čuo. Jednom prilikom on je pao pred mene i obgrlio
mi noge, govoreći: "Oprosti mi, moj oče, Gospoda radi, što sam mnogo i rđavo govorio
o tebi".
Poljubivši ga, ja sam mu nežno rekao: "Seća li se tvoje bogoljublje da si mi rekao da me
silno voliš i da sam ti odgovorio da još nisam sreo čoveka koji bi me voleo više negoli ja
njega, te da nećeš ostati isti ukoliko ti se desi nešto što ti se neće svideti, dok mene
ništa ne može odvratiti od ljubavi prema tebi? Osvedoči se da mi nije promaklo ono što
si govorio o meni. Čuo sam sve: i gde si i kome si rekao. Ja nikada nisam rekao da nije
tako i niko me nije mogao nagovoriti da bilo šta kažem protiv tebe. Naprotiv, ja sam
govorio da je sve tačno i da ti govoriš iz ljubavi, smatrajući me svojim. Uopšte nisam
prestao da te pominjem u molitvama. Navešću ti i jedan primer ljubavi: jednom me je
jako zabolelo oko. Ja sam pomislio sam na tebe, položio na oko znamenje časnog krsta
i rekao: ,Gospode, Isuse Hriste, isceli me njegovim molitvama'". Istog trenutka sam bio
zdrav". Toliko o bratu.
Blaženi je često govorio: ,,Mi ljudi ne znamo da volimo i da poštujemo jedni druge,
budući da smo izgubili razumevanje. Mi treba da pretrpimo brata koji se gnevi ili je
žalostan. Pošto potom dođe sebi, op će biti zahvalan što smo ga pretrpeli, pokazujući
spremnost da i dušu svoju položi za nas".
12. Blaženi se sećao jednog [brata] koji mu je pričao o svom veoma krotkom avi, koga
je radi velikih vrlina i čudesa cela zemlja poštovala kao anđela Božijeg. "Jednom je,
podstaknut neprijateljem, on prišao avi i počeo u prisustvu svih da ga teško grdi Starac
je stajao i gledao u njegova usta. Najzad je rekao: "U tvojim ustima je blagodat Božija,
brate moj". Razljućen, on vikaše: "Da, rđava stara izelico, ti govoriš [sa namerom] da se
pokažeš krotak". Starac je odgovorio: "Zaista, brate moj. Tačno je sve što kažeš".
Kasnije ga je neko pitao: "Zar se uopšte nisi smutio, kaluđere". On je odgovorio: "Ne,
naprotiv. Osećao sam kao da mi Hristos pokriva dušu"".
Blaženi je rekao: "Zaista treba blagodariti takvima [ljudima]. Onaj ko je strastan treba da
ih smatra lekarima koji leče rane njegove duše i dobrotvorima koji mu otvaraju Carstvo
nebesko".
Blaženi je opet rekao: "Dok sam bio u Tirskom manastiru, tj. pre nego što sam otišao,
posetio nas je jedan vrlinski starac. Jednom smo uzeli da čitamo Izreke staraca.
(Blaženi je, naime, voleo da čita. On je disao knjigama, plodonoseći iz njih svaku vrlinu).
U čitanju smo došli do priče o starcu kod koga su došli razbojnici i rekli: "Došli smo da
uzmemo sve što se nalazi u tvojoj keliji". Pošto je on rekao: "Uzmite, čeda, koliko
hoćete", oni su pokupili [skoro] sve i otišli, ostavivši jednu torbu. On ju je uzeo i potrčao
za njima, vičući: "Čeda, uzmite od mene ono što ste zaboravili u vašoj keliji". Diveći se
nezlobivosti starca, oni su sve vratili u njegovu keliju. Među sobom su pokajnički
govorili: "Zaista je ovo čovek Božiji".
Po čitanju starac mi reče: "Znaš li, avo, da mi je ova priča donela veliku korist". Ja mu
rekoh: "Na koji način, oče". On mi odgovori: "Jednom, dok prebivah u mestima pored
Jordana, ja je pročitah i zadivih se starcu. Potom rekoh: ,Gospode, udostoj i mene da
idem stopama njegovim kao što si me udostojio da primim i shimu njegovu [tj.
monaštvo]'. U meni se ukorenila ta želja. I gle, posle dva dana dođoše razbojnici. Oni
pokucaše na moja vrata i ja odmah shvatih da se radi o razbojnicima. Stoga rekoh u
sebi: ,Slava Bogu, došlo je vreme da se pokažem plod moje želje'. Otvorivši vrata, ja
sam ih srdačno primio. Zapalivši svetiljku, ja sam počeo da im pokazujem stvari,
govoreći: ,Ne sekirajte se. Verujem Gospodu da ništa od vas neću sakriti'. Oni mi
rekoše: ,Imaš li zlata'. ,Imam,- odgovorih,- tri zlatnika". I podigoh poklopac sa posude u
kojoj su bili. Oni uzeše i otidoše s mirom".
Ja sam ga, - sa osmehom je pričao blaženi, - zapitao da li su se razbojnici vratili, kao
što se behu vratili onom starcu. On mi je odmah odgovorio: "Ne dao Bog. Ja nisam
želeo da se vrate"".
On je rekao: "Eto kakva beše čežnja starčeva i spremnost njegova. Imao je snage ne
samo da ne tuguje, već i da se raduje što se udostojio takve stvari".
13. On je kazao: "Setih se da sam, razgovarajući ranije, pomenuo da možemo steći
dušu brata ukoliko se uzdržimo u [trenutku] kada se on smućuje. Sada bih želeo da
ispričam ono što sam čuo od blaženog Sergija, Pedijadskog igumana.
On mi je ispričao: "Jednom sam bio na putu sa jednim svetim starcem. [Desilo] se da
smo zalutali. Ne znajući kuda idemo, nabasali smo na jedno zasejano polje i izgazili
nešto useva. Videvši nas, seljak koji je bio na poslu, poče silno da viče na nas, grdeći
nas gnevno: ,3ar ste vi monasi! Zar se ne bojite Boga? Ne biste radili tako nešto kad
biste pred sobom imali strah Božiji'. Sveti nam je odmah rekao: ,Gospoda radi peka niko
ništa ne govori'. Potom se krotko obratio seljaku, rekavši: Dobro govoriš, čedo. Mi ne
bismo učinili tako nešto kad bismo imali straha Božijeg'. Seljak je opet počeo gnevno da
viče. Starac mu je ponovo rekao: ,Istinu kažeš. Jer, da smo monasi mi ne bismo činili
tako nešto. Ipak, Gospoda radi oprosti nam što smo zgrešili'.
Veoma se iznenadivši, on je prišao i pao starcu pred noge, rekavši: ,Oprosti mi,
Gospoda radi i uzmi me sa vama'"".
Blaženi je rekao: "Eto šta su uz Božiju pomoć mogli krotost i dobrota svetoga. On je
spasao dušu koja je stvorena po obrazu Božijem i koja je Bogu draža od hiljade svetova
sa njihovim stvarima.
Jednom sam se našao kod njega. On mi je rekao: "Pročitaj nam nešto iz Svetog
Pisma". Počevši da čitam Priče [Solomonove], došao sam do mesta gde se kaže: Kod
mnogih drva raste vatra. Gde, pak, nema gneva, prestaje rasprava (Prič.26,20). Zapitao
sam ga: "Šta znači ova izreka, oče". On mi je odgovorio:
"Drva su uzrok plamena vatre. Ukoliko ih ne bude dovoljno, vatra će se ugasiti. I strasti
imaju svoj uzrok. Ukoliko [čovek] ukloni uzroke, strasti će ostati bez dejstva. Naprimer,
uzroci bluda su, kao što je govorio ava Mojsije: ‚Neumereno jedenje i pijenje, dugo
spavanje, besposličenje, zabava, praznoslovlje i ukrašavanje odećom'. Uzroci gneva,
kako je isti rekao, jesu: Davanje i uzimanje, tvorenje sopstvene volje, sklonost ka
poučavanju drugih, smatranje sebe razboritim'. Kod onog ko preseče [uzroke] slabi
strast, Brat je upitao avu Sisoja: ,3bog čega se strasti ne udaljavaju od mene'. On je
odgovorio: ,Stoga što je njihov sasud, tj. uzrok u tebi. Vrati im njihov zalog i one će otići'.
Dvognevan je onaj u kome se borba ne stišava, tj. onaj kome nije dovoljno prvo
razdraženje, već sam sebe raspaljuje na drugi gnev. Onaj, pak, ko uskipti gnevom, ali
odmah dođe sebi i osudi samog sebe, tražeći oproštaj od brata na koga se rasrdio, ne
može da se nazove dvognevnim. Pošto se osudio i pošto se izmirio da bratom, u njemu
se borba smiruje, kao što sam već rekao.
Onaj, međutim, ko se gnevi i ne osuđuje samog sebe, već se sve više raspaljuje i ne
kaje se što se razgnevio, nego što nije još više rekao u svom smućenju, [svakako treba]
da se nazove dvognevnim. U njemu borba ne prestaje, s obzirom da ga preuzimaju
zlopamćenje, tuga i zloba.
Neka bi nas Gospod Isus Hristos izbavio udela takvih [ljudi] i udostojio udela krotkih i
smirenih"".
On je često govorio: "Neophodni su velika budnost i razboritost da bi se savladale
raznovrsne zamki đavolske. Jer, [đavo] ponekad raspaljuje na smućenje bez ikakvog
razloga, dok drugi put navodi i [naočigled] opravdane razloge kako bi izgledalo da se sa
razlogom ljutimo. Međutim, za one koji istinski žele da hode putem svetih gnev je
potpuno tuđ, kao što govori sveti Makarije: "Monahu je tuđe da se gnevi. Njemu je tuđe i
da ožalošćuje bližnjega"".
On je rekao: "Jednom sam kod jednog veštog krasnopisca naručio nekoliko knjiga.
Završivši pisanje, on mi ih šalje i poručuje: "Najzad sam završio. Kad izvoliš, pošalji mi
[novac] i uzmi ih". Jedan brat je čuo [šta se desilo], te je navodno u moje ime otišao kod
krasnopisca, isplatio mu račun i uzeo knjige. U međuvremenu sam i ja, ne znajući šta se
dogodilo, poslao sabrata sa pismom i novcem da preuzme knjige. Shvativši da ga je
brat koji je uzeo knjige ismejao, krasnopisac se silno smutio. "Otići ću kod njega i izgrditi
ga iz dva razloga: što se izrugivao nad bližnjim i što je uzeo ono što mu ne pripada".
Čuvši za [njegovu nameru], ja sam poslao da mu kažu: "Brate moj, ti treba da znaš da
knjige stičemo da bismo se naučili ljubavi, smirenju i krotosti. Ako je, pak, [nabavka]
knjiga treba da bude uzrok svađe, ja neću da ih imam kako se ne bih svađao. Jer, sluga
Gospodnji ne treba da se svađa (2.Tim.2,24)". Prema tome, zanemarivši knjige, ja sam
postigao da brata uopšte nisu uznemirili".
14. Sedeći sa nama i besedeći o [duševnoj] koristi, blaženi je počeo da navodi izreke
svetih otaca. On je došao i do izreke ave Pimena po kojoj onaj ko sam sebe osuđuje u
svemu nalazi spokojstvo. On je [pomenuo i] odgovor ava Nitrijske gore na pitanje: "Šta
je najveće što si našao na ovom [životnom] putu", naime: "Da krivim i prekorevam uvek
sebe samoga". Na njegov odgovor je onaj ko je postavio pitanje dodao: "Drugog puta
zaista nema".
On je rekao: "Kakvu snagu imaju reči svetih! I zaista, oni su govorili iz iskustva, kao što
svedoči božanstveni Antonije. Njihove reči su snažne budući da su ih izrekli ljudi koji su
ih ostvarili, kao što je rekao neko od mudrih: "Neka tvoje reči potvrđuje tvoj život"".
On je ispričao: "Jednom sam bio kraće vreme u Lavri ave Gerasima, gde sam imao
jednog prijatelja. Jednog dana smo sedeli i razgovarali o [duševnoj] koristi. I ja sam se
setio navedenih reči ave Pimena i drugog ave. On mi je ispričao: "Ja iz iskustva
poznajem te reči i spokojstvo koje proizilazi iz njihovog ispunjavanja. Jednom sam u
lavri imao iskrenog prijatelja jednog đakona. Ne znam kako, on je posumnjao u mene,
ožalostio se i počeo da se hladno odnosi prema meni. Primetivši da je namršten, ja ga
pitao za razlog. On mi reče: ‚Uradio si tu stvar'. Ne nalazeći u svojoj savesti da sam je
učinio, ja počeh da ga uveravam. On mi, međutim, kaže: ‚Oprosti, ali ne mogu da ti
poverujem'. Udaljivši se u svoju keliju, ja sam počeo da ispitujem svoje srce [kako bih
utvrdio] da li mi se ipak desilo da učinim takvu stvar. Međutim, ništa nisam nalazio.
Videći ga da drži [sveti] putir i da bratiji predaje (Svetu Pričest], ja sam mu se zakleo da
u svojoj savesti ne nalazim takvu stvar. Međutim, on se ni tada nije uverio.
Ponovo se udubivši u sebe, ja sam se setio tih reči otaca. Verujući u njih, ja sam
unekoliko skrenuo svoju misao i rekao u sebi: ,Đakon me iskreno voli. Pokretan ljubavlju
on je imao smelosti da mi otkrije ono što se u njegovom srcu nalazilo u vezi sa mnom
kako bih bio pažljiv, kako bih se ubuduće čuvao i kako tu stvar ne bih učinio. Jadna
moja dušo, kažeš da nisi učinila tu stvar. Međutim, učinila si hiljade zlih dela i sve si
zaboravila. Gde je ono što si učinila juče ili pre deset dana? Da li se sećaš? Prema
tome, i tu stvar si učinila, ali si zaboravila, kao i ostalo' Na taj način sam svoje srce
ubedio da sam zaista učinio tu stvar, da bih je potom, kao i prethodne, zaboravio. Stoga
sam počeo da blagodarim Gospoda i đakona. Jer, preko njega me je Gospod udostojio
da postanem svestan svoga greha i da se za njega pokajem.
Sa takvim mislima sam ustao i pošao da tražim oproštaj od đakona i da mu zahvalim.
Međutim, tek što sam zakucao na njegova vrata i tek što mi je otvorio, on je učinio
metaniju, govoreći: ‚Oprosti mi. Narugali su mi se demoni [nagovorivši me] da
posumnjam u tebe u vezi sa onom stvari. Zaista me je uverio Gospod da nemaš
nikakve odgovornosti'. On mi nije dozvolio da ga uveravam, rekavši da nema nikakve
potrebe"".
Blaženi je rekao: "Eto pravog smirenja. [Vidite li] dokle ono dovodi srce koje čezne za
njim? On ne samo što se nije sablaznio i oneraspoložio postupkom đakona, koji je
najpre posumnjao u njega, a potom odbio da primi uveravanje, već je na sebe uzeo
greh i čak počeo da mu zahvaljuje".
On je rekao: "Vidiš li šta čini vrlina? Na koji stepen napretka ona uzvodi one koji čeznu
za njom? Jer, da je hteo, brat je mogao da nađe hiljadu povoda da preko đakona
postane demon. Međutim, on se ustremio ka vrlini. Vrlina je i obuhvatila njegovo srce i
on se nije vređao, već je čak i zahvaljivao. Kada bismo i mi uspeli da u svoje srce
dolično posejemo semena krotosti i smirenja, neprijatelj fic bi imao gde da poseje svoje
zlo seme. Međutim, pošto nas nalazi puste od svake dobre pomisli, ili čak kako se
raspaljujemo na zlo, on od nas uzima povod da ispuni svoje delo. Sa vrlinama se
dešava suprotno. Videći dušino proizvoljenje, tj. da čezne da se spase i da usrdno
uzgaja dobra semena, on je ne ispunjava svojim "darovima"".
15. Jednom je on pomenuo starca koga je potkradao brat što je živeo u susedstvu, On
se sećao da je starac znao [šta se dešava], ali da ga nikada nije prekoreo. Naprotiv, on
je još više radio, govoreći: "Možda brat ima potrebu". (Blaženi] se divio dobroti svetih.
On je ispričao sledeće:
"Za vreme mog boravka u Pedijadi jedan iguman mi je ispričao da je blizu opštežića
živeo jedan starac preblage duše. U njegovom susedstvu je živeo jedan brat. Jednom
prilikom, dok je starac bio odsutan, brat je, podigavši se, ušao u njegovu keliju i uzeo
sve njegove sasude i knjige. Kada se vratio u svoju keliju, starac nije zatekao svoje
sasude. Stoga je krenuo kod brata da ga obavesti. Međutim, nasred prostorije on je
video svoje stvari, koje brat nije uspeo da skloni. Ne želeći da postidi brata, niti da ga
prekori, starac je pokazao da ga je navodno [iznenada] zaboleo stomak. Stoga je izašao
napolje i zadržao se dugo, navodno radi nužde, kako bi brat mogao da skloni stvari.
Kada se najzad vratio, počeo je razgovor o nečem sasvim drugom, ne izobličivši brata.
Posle nekoliko dana kod njega su ipak bile prepoznate starčeve stvari. Stoga su neki
ljudi brata baciš u tamnicu bez znanja starca. Saznavši da je brat u tamnici i ne znajući
razlog, starac je otišao kod igumana, kod koga je često bivao, i [rekao]: "Učini mi uslugu
i daj mi nekoliko jaja i nešto hleba". On mu je rekao: "Svakako imaš goste danas". On
odgovori: "Da". On ih je, međutim, uzeo da bi otišao u tamnicu i utešio brata. Čim je
ušao u tamnicu, brat mu je pao pred noge i rekao: "Zbog tebe sam ovde, avo. Jer, ja
sam ukrao tvoje stvari. Tvoja knjiga je kod onoga, a tvoja odeća kod onoga". Starac mu
je, pak, rekao: "Neka se umiri tvoje srce, sine. Ja nisam zbog te stvari došao ovamo. Ja
čak nisam ni znao da si ovde zbog mene. Čuvši da si ovde, ja sam se ražalostio i došao
da te utešim. Evo jaja i hlepčića. ? sada ću učiniti sve što mogu da te izvučem iz
tamnice". Otišavši, on je zamolio neke od velikih (kojima je bio poznat po svojoj vrlini). I
oni poslaše te ga izvadiše iz tamnice.
O njemu su još pričali kako je jednom krenuo na pijacu da kupi odeću. Davši jedan
zlatnik, trebalo je da doplati još nešto sitnine. On je uzeo odeću i položio je ispod sebe,
počevši da odbrojava sitninu na dasku. [U međuvremenu je] došao neko i pokušao da
[ispod njega] izvuče odeću. Primetivši ga, starac se po svojoj dobroti postepeno
podizao, navodno se pružajući mestu gde beše sitnina, sve dok drugi nije izvukao
odeću i otišao. I starac ga nije prekorio".
Blaženi je rekao: "Šta je vredela njegova odeća ili stvari koje je izgubio? Međutim,
njegovo proizvoljenje beše veliko. On je pokazao da je imao kao da ništa nije imao.
Naravno, kad su mu ih ukrali on je ostao isti, ne žaleći i ne smućujući se. Jer, kao što
uvek govorim, nije pogubno imati, nego imati sa strašću. Da je imao i ceo svet, on bi se
[ponašao] kao da nema ništa. Svime što je učinio on je pokazao da je slobodan od
svega".
________________________________________
NAPOMENE:
Na istoku je bio običaj da se rana spaljuje,- prim. prev.
SVETI MAKSIM ISPOVEDNIK
Predgovor Elpidiju
sadržaj
Uz Slovo o podvižničkom životu, šaljem tvome prepodobiju, oče Elpidije, i Slovo o
ljubavi u četiri dela (po sto poglavlja), podražavajući broju Jevanđelja. Ono, možda,
nikako ne odgovara tvome očekivanju, ali nije ni ispod mojih sila. Uostalom, neka zna
tvoja svetost da poslato nije plod moga uma. Pročitavši knjige svetih otaca i izvukavši
ono što se odnosi na naš predmet, ja sam njihovu opširnost sažeo u vidu izreka radi
lakšeg pamćenja i misaone preglednosti, te ih šaljem tvome prepodobiju, moleći te da ih
čitaš sa dobrim raspoloženjem, tražeći samo korist i previđajući ružnoću reči. Osim
toga, moli se za mene nedostojnog, jer sam lišen svake duhovne koristi. Isto tako,
molim te da napisano ne shvataš kao breme, budući da sam ja samo ispunio ono što mi
je naređeno. Naime, danas nas je mnogo koji rečima obremenjujemo savesti, dok je
vrlo malo onih koji delima uče ili se na delima uče. Potrudi se usrdno da pronikneš u
svako poglavlje. Jer, čini mi se da nisu sva za svakoga lako razumljiva. Za mnoga,
naime mnogi moraju da ulože mnogo truda, iako izgleda da su vrlo prosto izrečena. Jer,
može biti da će ono što je otkriveno u njima biti i dušekorisno. Svakako će se takvim i
pokazati uz blagodat Božiju onome ko ih ne bude čitao iz radoznalosti, već sa strahom
Božijim i ljubavlju. Onaj, pak, ko ovu ili bilo koju drugu knjigu počne čitati da bi ulovio reč
na ukor piscu, te da bi sebe pokazao mudrijim od njega (a ne radi duhovne koristi),
nigde, nikada i ništa korisno neće otkriti.
STOTINA PRVA
sadržaj
1. Ljubav je dobro raspoloženje duše po kome ništa od postojećeg ne pretpostavlja
poznanju Boga. Nije moguće da je zadobije onaj ko ima pristrašće prema bilo čemu
zemaljskom.
2. Ljubav se rađa od bestrašća, bestrašće od nade u Boga, a nada od trpljenja i
dugotrpeljivosti. One se rađaju od sveobuhvatnog uzdržanja, uzdržanje od straha
Božijeg, a strah od vere u Gospoda.
3. Onaj ko veruje u Gospoda, boji se ada, a ko se boji mučenja uzdržava se od strasti.
Onaj ko se uzdržava od strasti trpeljivo podnosi nevolje. Onaj ko trpi nevolje imaće nadu
u Boga. Nada, pak, u Boga oslobađa od zemaljske pristrasnosti. Um koji je oslobođen
od pristrasnosti imaće ljubav prema Bogu.
4. Onaj ko ljubi Boga poznanje Boga pretpostavlja svemu stvorenome od Njega. Kroz
čežnju, on je neprestano prilepljen uz njega.
5. Sve što postoji stvoreno je kroz Boga i za Boga i Bog je bolji od svega što je stvorio.
Stoga onaj ko ostavlja Boga i zanima se lošijim, pokazuje da Bogu pretpostavlja ono što
je kroz Njega postalo.
6. Onaj čiji je um prilepljen uz ljubav prema Bogu, sve vidljivo, pa i samo telo svoje,
prezire kao tuđe.
7. Ukoliko je duša bolja od tela, i ukoliko je Bog nesravnjeno bolji od sveta koji je
stvorio, onda se onaj ko telo pretpostavlja duši, te stvoreni svet Bogu ni po čemu ne
razlikuje od idolopoklonika.
8. Onaj ko je odvojio um od ljubavi i privrženosti prema Bogu i privezao ga za čulno,
duši pretpostavlja telo i Bogu Tvorcu Njegova stvorenja.
9. Ukoliko je život uma svetlost poznanja, koju rađa ljubav prema Bogu, onda je dobro
rečeno da nema ničeg većeg od Božanske ljubavi.
10. Um koji se sa ljubavnom čežnjom uznosi Bogu ne oseća ništa od postojećeg. Jer,
obasjavan Božanskom i beskrajnom svetlošću, on je bezosećajan za sve od Boga
stvoreno, slično čulnom oku [koje ne primećuje] zvezde kada se rodi sunce.
11. Sve vrline sadejstvuju umu u sticanju Božanske ljubavi, a iznad svega čista molitva.
Njome uznošen ka Bogu, um biva izvan svega postojećeg.
12. Kada kroz ljubav bude obuzet Božanskim poznanjem, um istupa izvan postojećeg i,
osetivši Božansku beskrajnost, slično božanstvenom Isaiji, od ushićenja dolazi u
osećanje smirenja, sa skrušenošću govoreći reči proroka: O kukavni ja, jer se skruših,
jer budući čovek i imajući nečiste usne i živeći u narodu koji ima nečiste usne videh
Cara, Gospoda Savaota svojim očima (Is.6,5).
13. Onaj ko ljubi Boga, ne može a da ne voli svakoga čoveka kao samoga sebe, prema
i negoduje zbog strasti onih koji se još nisu očistili. Videći, međutim, njihovo ispravljanje,
on se raduje neizmernom i neizrecivom radošću.
14. Nečista duša je strasna, budući ispunjena pomislima pohote i mržnje.
15. Onaj ko u srcu svome vidi trag mržnje prema ma kom čoveku za ma kakvu
pogrešku potpuno je tuđ ljubavi prema Bogu. Jer, ljubav prema Bogu nikako ne trpi
mržnju prema čoveku.
16. Ako me ljubite, govori Gospod, zapovesti moje držite (Jn.14,15). Ovo je zapovest
moja: da ljubite jedan drugog (Jn.15,12). Onaj, dakle, ko ne ljubi bližnjega, ne drži
zapovest, a ko ne drži zapovest - ne može ni Gospoda ljubiti.
17. Blažen je čovek koji sve ljude može podjednako da voli.
18. Blažen je čovek koji nije privezan ni za jednu propadljivu ili prolaznu stvar.
19. Blažen je um koji se, prošavši sve stvari, neprestano naslađuje Božanskom
krasotom.
20. Onaj ko staranje o telu dovodi do pohote i ko ima zlopamćenje prema bližnjem zbog
privremenih stvari više služi tvari, negoli Tvorcu.
21. Onaj ko telo svoje čuva od uživanja i od bolesti stiče satrudnika u služenju boljem.
22. Onaj ko beži od svih svetskih pohota postaje viši od svakog svetskog veštastva.
23. Onaj ko ljubi Boga neizostavno ljubi i bližnjega. On ne može da čuva imanje, već
njime bogodolično raspolaže, dajući svakome ko zaište.
24. Onaj ko čini milostinju podražavajući Boga ne vidi razliku u telesnim potrebama
između dobroga i rđavoga, pravednoga i nepravednoga, već svakome podjednako
razdeljuje prema potrebi, premda zbog dobrog proizvoljenja vrlinskoga pretpostavlja
poročnome.
25. Po prirodi blag i bestrasan, Bog sve podjednako voli kao svoja stvorenja, premda
vrlinskog proslavlja jer stiče poznanje, a poročnog po svojoj dobroti miluje i obraća,
kažnjavajući ga u ovome svetu. I čovek koji je po svom nastrojenju dobar i bestrasan
sve ljude podjednako voli: vrlinskog zbog prirode i dobrog proizvoljenja, a poročnog
zbog prirode i sastradavanja, milujući ga kao nerazumnoga i kao onoga koji hodi u tami.
26. Raspoloženje ljubavi se ne prepoznaje samo razdavanjem imetka, nego i
predavanjem Reči Božije i telesnim služenjem.
27. Onaj ko se istinski odrekao svetskih stvari, te bližnjemu iz l.ubavi nelicemerno služi,
ubrzo postaje slobodan od svake strasti i zajedničari u Božanskoj ljubavi i znanju.
28. Onaj ko je u sebi stekao Božansku ljubav, po rečima božanstvenog Jeremije, ne
zamara se sledeći Gospoda Boga svog (Jer. 17,16), već hrabro podnosi svaki napor,
uvredu i ruženje, ne misleći zla nikome.
29. Ukoliko te peko uvredi ili u nečemu ponizi pazi da te pomisao gneva, odvojivši te
žalošću (zbog uvrede) od ljubavi, ne vrgne u oblast mržnje.
30. Ukoliko te zaboli uvreda ili beščašće znaj da si dobio veliku korist, s obzirom da je
kroz poniženje iz tebe isterana taština.
31. Sećanje na vatru ne zagreva telo. Ni vera bez ljubavi u duši ne proizvodi svetlost
poznanja.
32. Svetlost sunca privlači zdravo oko. I poznanje Boga prirodno kroz ljubav privlači čisti
um.
33. Um je čist ukoliko se odvojio od neznanja i ukoliko je osvetljen Božanskom
svetlošću.
34. Duša je čista ukoliko se oslobodila od strasti i ukoliko se neprestano veseli
Božanskom ljubavlju.
35. Strast je za osudu s obzirom da predstavlja neprirodno kretanje duše.
36. Bestrašće je mirno stanje duše: u njemu duša postaje teško pokretna na zlo.
37. Onaj ko je sa trudom stekao plodove ljubavi ne namerava da se odvoji od nje,
makar pretrpeo i hiljade zala. Neka te u [rečeno] uveri učenik Hristov Stefan i slični
njemu, te i On sam, s obzirom da se molio za svoje ubice i za njih tražio oproštaj od
Oca, budući da nisu znali šta čine (Lk.23,34).
38. Ljubavi je svojstveno dugotrpljenje i dobrota (l.Kop.13, 4). Stoga je očigledno da
postaje tuđ ljubavi onaj ko se gnevi i čini zlo. Tuđ, pak, ljubavi tuđ je Bogu, budući da je
Bog - ljubav (1.Jn.4,7).
39. Nemojte govoriti da ste hram Gospodnji, kaže božanstveni Jeremija (Jer.7,4). Ni ti
nemoj govoriti da te gola vera u Gospoda našeg Isusa Hrista može spasti. Jer, rečeno
nije moguće ukoliko ne stekneš i ljubav prema Njemu kroz dela. Jer, gola vera [ne
koristi], budući da i đavoli veruju i drhte (Jak.2,19).
40. Delo ljubavi sačinjavaju usrdno dobročinstvo bližnjem, dugotrpeljivost, trpljenje i
upotrebljavanje stvari po pravom smislu.
41. Onaj ko voli Boga nikoga ne ožalošćuje i ni na koga se ne žalosti radi prolaznih
[stvari]. On se ožalošćuje i ožalošćuje [druge] spasonosnom samo žalošću, kakvom se
blaženi Pavle i sam žalostio i ožalošćavao Korinćane (2.Kor.7,8-I; 2.Kor.2,4).
42. Onaj ko voli Boga živi anđelski život na zemlji: posti i bdi, peva i moli se i o svakom
čoveku uvek dobro misli.
43. Svako se trudi da dobije ono što želi. Božanstvo je, međutim, neuporedivo bolje i
dostojnije želje od svih dobara i [stvari] koje se mogu želeti. Koliko, dakle, samo truda
treba mi da pokažemo da bismo dostigli Onoga ko je po prirodi dobar i poželjan.
44. Nemoj prljati svoje telo sramnim delima i nemoj skrnaviti dušu zlim pomislima, te će
mir Božiji doći na tebe, donoseći ljubav.
45. Iznuravaj telo svoje gladovanjem i bdenjem i bez lenjosti upražnjavaj psalmopojanje
i molitvu, te će osvećenje celomudrenosti doći na tebe, donoseći ljubav.
46. Onaj ko se udostojio božanstvenog poznanja i kroz ljubav stekao njegovo
prosvećenje nikada neće primiti nadmenost duha taštine. Onaj, pak, ko se nije udostojio
da ga stekne, lako se njime zanosi. Ukoliko, međutim, u svemu što radi ima pogled
obraćen na Boga, sve radi Njega čineći, on će lako uz Njegovu pomoć izbeći taštinu.
47. Onaj ko još nije dostigao božanstveno poznanje koje dela kroz ljubav, visoko umuje
o onome što čini po Bogu. Onaj, pak, ko ga se udostojio, sa raspoloženjem govori reči
patrijarha Avraama (izgovorene prilikom božanstvenog javljanja): Ja sam zemlja i pepeo
(Post 18,27).
48. Onaj ko se boji Gospoda uvek ima smirenoumlje kao sabesednika. Njegovim
podsećanjem on dostiže do Božanstvene ljubavi i blagodarnosti. Jer, on se seća svog
ranijeg svetskog života, raznovrsnih pogrešaka i iskušenja koja su mu se dešavala od
mladosti, te kako ga je Gospod od svega izbavio (up. Z.Tim.3,11) i preveo ga iz
strasnog života u život po Bogu. Sa tim strahom on prima i ljubav, blagodareći
neprestano sa dubokim smirenoumljem Dobrotvora i Upravitelja života našeg.
49. Nemoj prljati um svoj zadržavajući u sebi pomisli pohote i gneva kako ne bi, otpavši
od čiste molitve, upao u duh uninija.
50. Um se lišava smelosti prema Bogu ukoliko besedi sa rđavim i nečistim pomislima.
51. Vođen strastima, nerazumni se smućuje pokretima gneva i bez razloga hita da
pobegne od bratije. Kada se, pak, raspaljuje pohotom, on, raskajavši se, opet pribegava
njima. Razborit, međutim, u oba slučaja čini suprotno: u slučaju gneva on seče uzroke
smućenja, oslobađajući se ogorčenja prema bratiji. U slučaju, pak pohote, on se
uzdržava od nerazumnih čežnji i susreta.
52. U vreme iskušenja nemoj napuštati svoj manastir, već hrabro podnosi talase
pomisli, naročito tuge i uninija. Jer, na taj način ćeš, po promislu budući iskušavan
nevoljama, imati tvrdu nadu na Boga (up. 2.Kor.1,6). Ukoliko, pak, ostaviš manastir,
pokazaćeš se neiskusan, strašljiv i nepostojan.
53. Ukoliko nećeš da otpadneš od ljubavi po Bogu, nemoj dopusti da brat tvoj zaspi
ogorčen na tebe, niti da ti zaspiš ogorčen na njega. [Naprotiv], idi te se najpre pomiri sa
bratom svojim, pa onda dođi i sa čistom svešću prinesi Hristu dar ljubavi kroz usrdnu
molitvu.
54. Po rečima božanstvenog apostola, onome ko nema ljubavi ništa ne koriste svi
darovi Duha (1.Kor.13,3). Prema tome, koliko samo napora treba da uložimo da bismo
je stekli.
55. Ljubav ne čini zla bližnjemu (Rim.13,10). Prema tome, zar onaj ko zavidi bratu,
žalosti se zbog njegovog napretka, porugama kalja njegov ugled ili po nekoj zloj navici
potajno radi protiv njega neće sebe učiniti tuđim ljubavi i krivim Večnom sudu?
56. Ljubav je punota zakona (Rim.13,10). Zar onaj, dakle, ko ima zlopamćenje prema
bratu, pravi mu zamke, kune ga i raduje se njegovom padu nije zakonoprestupnik i zar
nije dostojan večne muke?
57. Onaj ko ogovara brata i osuđuje brata svoga, ogovara zakon i osuđuje zakon
(Jak.4,11). Zakon, pak, Hristov jeste ljubav (Jn. 13,34). Zar klevetnik neće otpasti od
ljubavi Hristove i samom sebi postati uzrok večne muke?
58. Nemoj dati sluha svoga jeziku klevetnika, ni jezika svoga sluhu ogovarača, koji rado
govori ili sluša protiv bližnjega, kako ne bi otpao od Božanstvene ljubavi i postao tuđ
večnom životu.
59. Nemoj primati prekore na oca tvoga, niti podstrekavaj onoga ko ga sramoti da se
Gospod ne bi razgnevio na dela tvoja i da te ne bi istrebio iz zemlje živih (up. Pon.7,15).
60. Zatvori usta onome koji kleveta u uši tvoje kako sa njim ne bi sagrešio dvojnim
grehom, i sam navikavajući na pogubnu strast i njega ne sprečavajući da zloslovi protiv
bližnjega.
61. A ja vam kažem, govori Gospod, ljubite neprijatelje svoje, činite dobro onima koji
vas mrze i molite se za one koji vas vređaju (Mt.5,44). Zašto je tako nešto zapovedio?
Da bi te oslobodio mržnje, žalosti, gneva i zlopamtljivosti, i da bi te udostojio najvećeg
blaga savršene ljubavi. Nju, naime, ne može da ima onaj ko sve ljude ne ljubi
podjednako po ugledu na Boga, koji sve ljude podjednako ljubi i koji hoće da se svi
spasu i da dođu u poznanje istine (1.Tim.2,4).
62. A ja vam kažem da se ne protivite zlu, nego ako te ko udari po desnom obrazu
tvom, okreni mu i drugi. I koji hoće da se sudi s tobom u košulju tvoju da uzme, podaj
mu u haljinu. I ako te ko potera jednu milju, udu c njim dve (Mt.5,39-41). Zašto? Da bi te
sačuvao od gneva i smućenja i da bi drugoga vaspitao tvojom nezlobivošću, te da bi
obojicu, kao dobar Otac, podveo pod igo ljubavi.
63. Mi u sebi nosimo strasna maštanja o stvarima prema kojima smo nekad bili
pristrasni. Onaj, dakle, ko pobeđuje strasne maštarije, nesumnjivo prezire i stvari od
kojih potiču. Borba sa sećanjima je, naime, teža od borbe sa samim stvarima s obzirom
da je lakše grešiti razumom, negoli na delu.
64. Jedne od strasti su telesne, a druge duševne. Telesne imaju povode od tela, a
duševne od spoljašnjih predmeta. I jedne i druge odsecaju ljubav i uzdržanje: ljubav
duševne, a uzdržanje telesne.
65. Jedne od strasti pripadaju razdražajnom delu duše, a druge želateljnom. I jedne i
druge se pokreću kroz čula. Pokreću se, naime, kada se duša nalazi izvan ljubavi i
uzdržanja.
66. Teže je savlađivati strasti razdražajnog dela duše, negoli želateljnog. Stoga je
Gospod i dao veći lek protiv njih, tj. zapovest ljubavi.
67. Strasti se dotiču samo jednog dela duše: ili razdražajnog, ili želateljnog, ili slovesnog
(kao u slučaju zaboravnosti i neznanja). Uninije, pak, zahvata sve sile duše, pokrećući
skoro sve strasti. Stoga je ono teže od svih ostalih strasti. Dajući lek protiv njega,
Gospod je dobro rekao: Trpljenjem svojim spasavajte duše svoje (Lk.21,19).
68. Nikada nemoj povrediti nikoga od braće, naročito bezrazložno, da se on, ne
podnoseći uvredu, ne bi udaljio [iz manastira]. Jer, tada nikada nećeš moći da izbegneš
prekor savesti koji će ti uvek izazivati tugu u vreme molitve i um lišavati smelosti prema
Bogu.
69. Nemoj trpeti sablazni podozrenja ili ljude koji ti ih [prenose]. Jer, oni koji se na bilo
koji način sablažnjavaju od događaja koji se dešavaju hotimice ili nehotimice, ne znaju
puta mirnog (Rim.3,17), koji svoje ljubitelje kroz ljubav vodi do poznanja Boga.
70. Nema savršenu ljubav onaj ko menja svoje raspoloženje prema ljudima u skladu sa
njihovim osobinama, tj. jednoga voleći, a drugoga mrzeći, ili jednog i istog [čoveka] čas
voleći, čas mrzeći iz istih razloga.
71. Savršena ljubav ne razdeljuje jednu prirodu ljudi po različitosti njihovih raspoloženja.
Ona uvek gleda samo na nju i sve ljude podjednako ljubi: vrlinske - kao prijatelje, a
poročne - kao neprijatelje, čineći im dobro, dugotrpeći, podnoseći njihove postupke i
uopšte ne misleći o zlu. Ona čak i strada za njih, ukoliko nastane pogodno vreme, sve
sa [namerom] da ih učini prijateljima. Ukoliko i ne uspe, ona ne odstupa od svog
raspoloženja, pokazujući uvek na isti način plodove ljubavi prema svim ljudima.
Pokazujući svoju ljubav prema nama, i Gospod i Bog naš Isus Hristos je stradao za celo
čovečanstvo, svima podjednako darujući nadu vaskrsenja, premda svako sebe čini
dostojnim ili slave ili mučenja.
72. Onaj ko ne prezire slavu i beščašće, bogatstvo i siromaštvo, uživanje i tugu, još nije
stekao savršenu ljubav. Jer, savršena ljubav prezire ne samo navedeno, nego čak i ovaj
prolazni život i smrt.
73. Čuj šta govore oni koji su se udostojili savršene ljubavi: Ko će nas rastaviti od
ljubavi Hristove? Žalost ili teskoba, ili gonjenje, ili glad, ili golotinja, ili opasnost, ili mač?
Kao što je napisano: Radi tebe nas ubijaju vazdan, smatraju nas ovcama za klanje. Ali u
svemu ovome pobeđujemo kroz Onoga koji nas je zavoleo. Jer sam uveren da nas ni
smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sile, ni sadašnjost, ni budućnost, ni visina, ni
dubina, niti ikakva druga tvar neće moći odvojiti od ljubavi Božije, koja je u Hristu Isusu
Gospodu našem (Rim.8,35-39).
74. O ljubavi prema bližnjemu čuj, opet, šta govore: Istinu govorim u Hristu, ne lažem, to
mi svedoči savest moja Duhom Svetim da mi je vrlo žao i srce me moje boli bez
prestanka jer bih želeo da ja sam budem odlučen od Hrista za braću svoju, srodnike
moje po telu koji su Izrailjci (Rim.9,1-4), itd. Slično je govorio i Mojsije (Izl.32,33) i ostali
sveti.
75. Onaj ko ne prezire slavu i uživanje i srebroljublje, koje ih razvija i radi kojih i nastaje,
ne može da odstrani povode za gnev. Onaj, pak, ko ih ne odstrani ne može da zadobije
savršenu ljubav.
76. Smirenje i zlopaćenje oslobađaju čoveka od svakog greha: jedno odseca duševne,
a drugo - telesne strasti. Tako je činio i blaženi David, moleći se Bogu rečima: Vidi
smirenje moje i trud moj i oprosti sve grehe moje (Ps.24,18).
77. Gospod čini bestrasnim one koji ispunjavaju zapovesti. Kroz božanstvene, pak,
dogmate On im daruje svetlost poznanja.
78. Svi dogmati su odnose ili na Boga, ili na vidljive i nevidljive [stvari], ili na promisao i
sud koji se [projavljuje] u njima.
79. Milostinja leči razdražajni deo duše, post pogašuje pohotu, dok molitva očišćuje um i
priprema ga za sagledavanje postojećeg. Jer, prema silama duše Gospod nam je dao i
zapovesti.
80. Naučite se od mene, govori Gospod, jer sam krotak i smiren srcem (Mt.11,29) i
ostalo. Krotost čuva gnev od smućenja, a smirenje oslobađa um od nadmenosti i
taštine.
81. Postoje dve vrste straha Božijeg: jedan se u nama rađa od pretnje mučenjem. Od
njega u nama po redu nastaju uzdržanje, trpljenje, nada na Boga, bestrašće i ljubav.
Drugi je, međutim, spojen sa ljubavlju. On duši neprekidno donosi pobožnost kako zbog
smelosti ljubavi ne bi došlo do prenebregavanja Boga.
82. Prvi strah savršena ljubav izgoni napolje (1Jn.4,18) iz duše koja ju je stekla i koja se
više ne boji mučenja. Drugi, pak, kao što je rečeno, ona uvek ima sjedinjen sa sobom.
Prvom strahu dolikuju reči Pisma: Strahom Gospodnjim svako se uklanja od zla
(Prič.16,6), i: Početak mudrosti je strah Gospodnji (Prič.1,7; Ps. 110,10), a drugom:
Strah je Gospodnji čist i ostaje u vek veka (Ps. 18,9), i: Nema oskudice onima koji ga se
boje (Ps.33,10).
83. Umrtvite, dakle, udove svoje koji su na zemlji: blud, nečistotu, strast, zlu pohotu,
lakomstvo (Kol.Z,5). Zemljom [apostol] naziva telesno mudrovanje, bludom - greh
delom, nečistotom - saglasnost na greh, strašću - strasnu pomisao, zlom pohotom -
prosto primanje pohotne pomisli, lakomstvom - veštastvo koje rađa i uvećava strast.
Božanstveni apostol, dakle, zapoveda da umrtvimo sve navedeno, što sačinjava delove
telesnog mudrovanja.
84. Sećanje najpre unosi u um prostu pomisao. Ukoliko se ona zadrži, pokreće se
strast. Ukoliko se ne istrebi, ona će privoleti um na saglasnost, što već dovodi do greha
na delu. Uzrok, pak, koji rađa i uvećava strasti, kao što je rečeno, jeste lakomstvo. Po
mom mišljenju, njime se označava stomakougađanje, tj. majka i hraniteljka bluda. Jer,
lakomstvo je zlo ne samo u odnosu na imanje, već i u odnosu na hranu. Pišući
[Hrišćanima] iz neznabožaca, premudri apostol zapoveda da se najpre uništi posledica
greha [tj. greh delom], te da se potom, stupajući obrnutim redom, završi i sa uzrokom
greha. Uzrok, pak, koji rađa i uvećava strasti, kao što je rečeno, jeste lakomstvo. Po
mom mišljenju, njime se označava stomakougađanje, tj. majka i hraniteljka bluda. Jer,
lakomstvo je zlo ne samo u odnosu na imanje, već i u odnosu na hranu, kao što je i
uzdržanje dobro ne samo u odnosu na hranu, već i na imanje.
85. Ptica kojoj je vezana noga pri pokušaju da leti pada na zemlju vučena uzicom. I um
koji još nije stekao bestrašće pri uzdizanju ka poznanju nebeskih [stvari] pada na zemlju
vučen strastima.
86. Kada se potpuno oslobodi od strasti, um neometano ?O ?? ka sagledavanju bića,
idući ka poznanju Svete Trojice.
87. Kada je čist, um prima pojmove stvari i preko njih se kreće ka duhovnom
sagledavanju. Ukoliko, pak, kroz lenost postane nečist, on pojmove drugih stvari prosto
uobražava, dok ljudske [pojmove] koje prima pretvara u sramne i lukave pomisli.
88. Ukoliko u vreme molitve tvome umu nikada ne dosađuje nikakva svetska pomisao,
znaj da nisi iznan granica bestrašća.
89. Kada počne da oseća svoje sopstveno zdravlje, duša i snoviđenja počinje da gleda
prosto i spokojno.
90. Lepota vidljivih [stvari] privlači čulno oko. I poznanje nevidljivih [stvari] privlači čisti
um. Nevidljivim, pak, nazivam bestelesne [stvari],
91. Veliko je ne biti pristrasan prema stvarima. Mnogo je veće ostajati bestrastan i u
maštanjima. Jer, borba sa demonima kroz pomisli je žešća od borbe kroz stvari.
92. Onaj ko je stekao vrline i obogatio se znanjem, stvari vidi onakvima kakve su po
prirodi, te sve čini i govori po pravom smislu, uopšte ne praveći pogreške. Jer, mi
postajemo vrlinski ili poročni sudeći po slovesnoj ili beslovesnoj upotrebi stvari.
93. Znak krajnjeg bestrašća jeste ushođenje prostih pojmova o stvarima u srce i u
budnom stanju tela i u snu.
94. Kroz ispunjavanje zapovesti um sa sebe svlači strasti. Kroz duhovno sagledavanje
vidljivih stvari on ostavlja strasne pojmove o stvarima. Kroz poznanje nevidljivih stvari,
on [napušta] sagledavanje vidljivoga. I njega samog [tj. poznanje nevidljivoga]
zapostavlja kroz poznanje Svete Trojice.
95. Rađajući se i obasjavajući svet, sunce pokazuje i samo sebe i stvari koje osvetljava.
Rađajući se u čistom umu, i Sunce pravde pokazuje i sebe i smisao svega što je stvorilo
i što će učiniti.
96. Boga ne poznajemo po Njegovoj suštini, nego po Njegovom veličanstvenom delanju
i promislu o bićima. Kroz njih kao kroz ogledalo mi vidimo Njegovu bezgraničnu blagost,
mudrost i silu (up. Rim.1,20).
97. Čisti um se nalazi ili u prostim pojmovima ljudskih stvari, ili u prirodnom
sagledavanju vidljivog, ili u sagledavanju nevidljivog, ili u svetlosti Svete Trojice,
98. Nalazeći se u sagledavanju vidljivih [stvari], um istražuje ili njihov prirodni smisao, ili
smisao onoga što označavaju, ili pak sam njihov uzrok.
99. Zanimajući se sagledavanjem nevidljivih [stvari], um istražuje njihov prirodni smisao,
uzrok njihovog postanka i njihove posledice, te promisao i sud o njima.
100. Našavši se u Bogu i raspaljivan čežnjom, um najpre ište smisao Njegove suštine.
Međutim, u onome što je u Njemu po sebi on ne nalazi utehu: tako nešto je nemoguće i
podjednako nesmestivo za svaku stvorenu prirodu. On se teši onim što je oko Njega, tj.
večnošću, beskrajnošću i neograničenošću, blagošću, mudrošću, te tvoračkom,
promisliteljskom i suditeljnom silom u odnosu prema bićima. Jedino što možemo da
shvatimo o Njemu jeste Njegova beskrajnost i nemogućnost da ga poznamo, kao što su
rekli muževi bogoslovi, Grigorije i Dionisije.
SVETI MAKSIM ISPOVEDNIK II
ČETIRI STOTINE POGLAVLjA O LjUBAVI
STOTINA DRUGA
sadržaj
1. Ona ko zaista voli Boga moli se bez rasejanosti. Onaj, pak, ko se moli bez rasejanosti
zaista ljubi Boga. Bez rasejanosti ne može da se moli onaj ko um ima privezan za bilo
šta zemaljsko. Prema tome, Boga ne voli onaj čiji je um vezan za bilo šta zemaljsko.
2. Um koji se dugo bavi nekom čulnom stvari svakako poseduje strast prema njoj, tj. ili
pohotu, ili tugu, ili gnev, ili zlopamćenje. Ukoliko ne prezre tu stvar, um neće moći da se
oslobodi strasti,
3. Nadvladan strastima, um se privezuje za veštastvene stvari. Odvojivši ga od Boga,
one ga navode da se bavi njima. Ljubav Božija, međutim, um odrešuje od okova,
ubeđujući ga da prezire ne samo čulne stvari, nego i sam privremeni život.
4. Delo zapovesti je da pojmove o stvarima učini prostim, a čitanja i sagledavanja - da
um učine neveštastvenim i bezvidnim. Iz njih se, opet, rađa nerasejana molitva.
5. Da bi se um potpuno oslobodio od strasti i da bi se mogao moliti bez rasejanosti nije
dovoljan samo put delanja. Neophodna su i različita duhovna sagledavanja. Jer, delanje
oslobađa um samo od neuzdržanja i mržnje, dok ga duhovna sagledavanja izbavljaju od
zaboravnosti i neznanja. Tek tada um može da se moli kako treba.
6. Postoje dva krajnja stanja čiste molitve. Jedno se dešava onima koji se bave
delanjem, a druga onima koji se bave sagledavanjem, Prvo nastaje u duši ad straha
Božijeg i dobre nade, a drugo od Božanske ljubavi i krajnje čistote. Obeležje prvog
stepena jeste sabrani um u odnosu na sve svetske pojmove i molitva bez rasejanosti i
smetnje kao pred samim Bogom (kao što se zaista i zbiva). Znak drugog stanja jeste
um koji u molitvenoj čežnji biva obuzet Božanskom i beskrajnom svetlošću, te više ne
oseća ni sebe, niti išta drugo od postojećeg, osim Onoga koji je ljubavlju u njemu
izdejstvovao prosvećenje. Stremeći ka smislovima Boga, um tada stiče čista i
razgovetna otkrivenja o Njemu.
7. [Čovek] se prilepljuje za ono što voli. Ne želeći da ga se liši, on prezire sve što ga u
tome ometa. Onaj ko voli Boga istrajava u čistoj molitvi, te iz sebe izbacuje svaku strast
koja ga ometa.
8. Onaj ko odbaci majku svih strasti, tj. samoljublje, lako će, uz Božiju [pomoć] odstraniti
i ostale, tj. gnev, tugu, zlopamćenje itd. Onaj, pak, ko je savladan prvom, i od drugih
biva ranjavan, makar i ne hteo. Samoljublje je, opet, strast prema telu.
9. Ljudi se međusobno vole iz pet uzroka. Od njih su neki dostojni pohvale, a neki
osude. Oni se, dakle, vole ili radi Boga (kao što vrlinski [čovek] voli sve, i kao što njega
voli čak i nevrlinski), ili po prirodi (kao što roditelji vole decu i obratno), ili iz taštine (kao
što hvaljeni voli onoga koji ga hvali), ili zbog srebroljublja (kao što se voli bogati radi
dobitka), ili iz slastoljublja (kao što onaj ko služi stomaku i onome što je pod stomakom
[voli lica koja mu u tom smislu služe]). Prva [ljubav] je pohvalna, druga - srednja, a
ostale su strasne.
10. Ukoliko se dešava da jedne mrziš, druge i voliš i mrziš, treće voliš pod meru, a
četvrte prekomerno, nejednakost će ti pokazati da si daleko od savršene ljubavi koja
podrazumeva da svakog čoveka podjednako voliš.
11. Ukloni se od zla i čini dobro (Ps.ZZ,14), tj. bori se sa neprijateljima da bi umanjio
strasti, a potom se drži trezvoumlja kako se ne bi umnožile. I opet, bori se da stekneš
vrline, a potom se drži trezvoumlja kako bi ih sačuvao. To je ono rečeno: Delati i
negovati (Post.2,15).
12. [Demoni], koji nas po dopuštenju Božijem kušaju, ili raspaljuju želateljni deo duše, ili
smućuju razdražajni, ili pomračuju slovesni, ili telo oblažu patnjom, ili razgrabljuju naše
stvari.
13. Demoni nas iskušavaju sami ili protiv nas naoružavaju ljude koji se ne boje
Gospoda. Sami nas iskušavaju kada se udaljujemo od ljudi, kao Gospod u pustinji
(Mt.4,3-10), a preko ljudi kada su oko nas, kao i Gospoda preko fariseja (up. Mt.9,34).
Ipak, gledajući na naš obrazac [tj. Gospoda], mi ćemo ih odbiti u oba slučaja.
14. Kada um počne da napreduje u ljubavi Božijoj, demon hule počinje da ga kuša i da
mu ubacuje pomisli. Ljudi takve pomisli ne mogu izmisliti, već samo njihov otac - đavo.
On to čini stoga što zavidi bogoljupcu, hoteći da ga dovede do očajanja. Jer, [čovek] koji
poveruje da sam izmišlja takve pomisli, više neće moći da se usudi da se Bogu uznosi
sa uobičajenom molitvom. Međutim, zločinac ne postiže svoj cilj, nego nas još više
utvrđuje. Jer, kada nas napada i kada se branimo, mi postajemo iskusniji i istinitiji u
ljubavi Božijoj. Mač njihov da uđe u srce njihovo c lukovi njihovi da se polome
(Ps.36,15).
15. Posmatrajući vidljive stvari, um ih preko čula poima u njihovoj prirodi. Ni sam um
nije zlo, ni prirodno poimanje, ni stvari, niti čula, s obzirom da su dela Božija. Šta je,
međutim, zlo? Očevidno, strast [koja proizilazi] iz prirodnog poimanja. Ona može da se
izbegne pri upotrebi pojmova ukoliko um bdi.
16. Strast je neprirodno kretanje duše ili zbog beslovesne ljubavi ili zbog nerasudne
mržnje prema nekome ili prema nečemu čulnom. Na primer, postoji beslovesna ljubav
prema jelima, prema ženi, novcu ili prolaznoj slavi, ili prema čulnim stvarima ili prema
nečemu što ih pruža. I nerasudna mržnja se odnosi na nešto od navedenoga, ili na
onoga ko ometa pristup ka njima.
17. I opet, zlo je pogrešna upotreba pojmova, za kojom sledi zloupotreba stvari. Na
primer, u odnosu na ženu pravilna upotreba supružanstva ima za cilj rađanje dece.
Onaj, pak, ko gleda samo na uživanje greši u rasuđivanju, smatrajući dobrim ono što
nije dobro. On, dakle, opšteći sa ženom čini pogrešnu upotrebu. Slično biva i u odnosu
na druge stvari i pojmove.
18. Kada demoni tvoj um udalje od celomudrenosti i opkole ga bludnim pomislima, ti sa
suzama govori Vladici: Oni koji me izagnaše, sada me opkoliše (Ps.16,11), i: Radosti
moja, izbavi me od onih koji me opkoliše (Ps.31,7), te ćeš se izbaviti.
19. Demon bluda je snažan i silno napada one koji se bore sa strašću. On je naročito
snažan ukoliko je [čovek] nemaran u odnosu na [količinu] hrane i razgovor sa ženama.
On najpre um potkrada prijatnošću slasti, a zatim kroz sećanje pristupa [čoveku] kad se
odmara raspaljujući mu telo i predstavljajući umu različite [sramne] oblike, prizivajući ga
na pristanak na greh. Ukoliko hoćeš da se u tebi ne zadržavaju takve [slike], prigrli post,
trud, bdenje i dobro bezmolvije sa upornom molitvom.
20. [Demoni] stalno ištu našu dušu i pokušavaju da je uhvate posredstvom strasnih
pomisli, te da je bace u greh razuma ili u greh na delu. Međutim, kada vide da um ne
prima njihova [iskušenja], oni se postiđuju i posramljuju (Ps.34,4). Kada ga, pak, nađu
zauzetog duhovnim sagledavanjem, oni se brzo vraćaju nazad veoma postiđeni
(Ps.6,11).
21. Delo đakona vrši onaj ko vežba um svoj za sveštene podvige i odgoni od sebe
strasne pomisli. Delo prezvitera vrši onaj ko prosvećuje um svoj u poznanju bića i
otklanja lažnoimeno znanje. Delo, pak, episkopa vrši onaj ko usavršava um svoj svetim
mirom poznanja Svete Trojice kojoj se poklanjamo.
22. Demoni slabe kada se kroz ispunjenje zapovesti u nama umanjuju strasti, a ginu
kada one kroz bestrašće duše potpuno iščezavaju iz nje. Oni [tada] u duši ne nalaze
strasti pomoću kojih su se u n.oj držali i pomoću kojih su vojevali protiv nje. To i znači
rečeno: Iznemoći će i nponašće od lica Tvoga (Ps.9,3).
23. Jedni ljudi izbegavaju strasti iz straha od ljudi, drugi iz taštine, i drugi opet iz
uzdržanja. Neki se, najzad, oslobađaju strasti po sudovima Božijim.
24. Sve reči Gospodnje se svode na četiri [stvari]: zapovesti, dogmate, opomene i
obećanja. Njih radi i mi podnosimo svaku teskobu života, tj. postove, bdenja, spavanje
na goloj zemlji, trudove i zamore u služenju [bližnjima], vređanja, beščašća, mučenja,
smrti i slično. [Prorok David] kaže: Radi reči usta tvojih ja sačuvah puteve žestoke
(Ps.16.4).
25. Nagrada za uzdržanje jeste bestrašće, a za veru - poznanje. Bestrašće, pak, rađa
rasuđivanje, a poznanje - ljubav prema Bogu.
26. Kada postigne delatne vrline, um napreduje u razboritosti, a kada postigne
sagledateljnu vrlinu - napreduje u poznanju. [Razboritost] podvižniku pruža razlikovanje
vrline od poroka, a [poznanje] svoga zajedničara privodi smislu bestelesnih i telesnih
[bića]. Blagodati bogoslovlja, pak, um se udostojava kada na krilima ljubavi prevaziđe
navedeno, te prebiva u Bogu i uz pomoć Duha ispituje Njegov smisao po svojoj
mogućnosti.
27. Želeći da bogoslovstvuješ, nemoj tražiti smisao [Boga] po sebi s obzirom da njega
ne može postići ne samo ljudski um, nego ni um bilo kojeg bića posle Boga [tj. ni
anđela]. Naprotiv, ispituj po mogućnosti samo ono što je oko Njega, tj. Njegovu večnost,
bezgraničnost i neograničenost, blagost i mudrost, te tvoračku, promisliteljsku i sudijsku
silu za sva bića. Jer, među ljudima je veliki bogoslov onaj ko, makar i delimično,
razotkrije navedeni smisao.
28. Snažan je čovek koji je delanju pripojio znanje. Jer, delanjem on isušuje pohotu i
umiruje gnev, a znanjem okriljuje um svoj i uznosi se ? Bogu.
29. Govoreći: Ja i Otac smo jedno (Jn.10,30), Gospod označava istovetnost suštine.
Kada opet kaže: Ja sam u Ocu i Otac u meni (Jn.14,I), On ukazuje na nerazdeljivost
Ipostasi. Prema tome, razdeljujući Sina od Oca triteisti padaju u dvostruku provaliju.
Govoreći da je Sin savečan Ocu i razdeljujući ga [istovremenoj od Njega, oni su
prinuđeni da govore da nije rođen od Oca, te padaju [u jeres] koja priznaje tri Boga i tri
načela. Ili, opet, govoreći da je Sin rođen od Oca i razdeljujući ga od Njega, oni su
prinuđeni da govore da mu nije savečan, te Gospodara vremena potčinjavaju vremenu.
Treba, dakle, po velikom Grigoriju [Bogoslovu] sačuvati i [veru] u Jednog Boga i
ispovedati Tri Ipostasi, svaku sa Njenim [ličnim] svojstvima. Jer, po njemu, [Sveta
Trojica] se "deli", premda "nerazdeljivo" i "sjedinjuje", premda "razdeljivo". Stoga je
čudesno i razdeljenje i sjedinjenje. Jer, u čemu bi se sastojala čudesnost kad bi se Sin
sa Ocem sjedinjavao i razdeljivao kao čovek sa čovekom i ništa više?
30. Onaj ko je savršen u ljubavi i ko je dostigao vrhunac bestrašća ne poznaje razliku
između sebe i drugoga, ili svoga i tuđeg, ili između vernog i nevernog, ili između roba i
slobodnog, ili čak između muškog i ženskog. Onaj ko je savršen u ljubavi i ko je iznad
tiranije strasti i gledajući na jednu čovečansku prirodu, on sve smatra jednakim i prema
svima je podjednako raspoložen. Jer, za njega nema više Judejca ni Jelina, nema više
roba ni slobodnog, nema više muškog ni ženskog, nego je sve i u svemu Hristos
(Gal.3,28).
31. Povod da u nama pokreću strasne pomisli demoni nalaze u strastima koje se
gnezde u duši. Potom oni njima ratuju protiv uma, navodeći ga da se saglasi na greh.
Pošto ga pobede, oni ga navode u greh razumom. Kada i u tome uspeju, oni ga kao
zarobljenika vuku na greh delom. Opustošivši, dakle, dušu kroz pomisli, demoni se
povlače zajedno sa njima, te u umu ostaje samo idol greha, o kome govori Gospod:
Kada ugledate gnusobu opustošenja gde stoji na mestu svetome, ko čita da razume
(Mt.24,15). Sveto mesto i hram Božiji jeste um čovečiji. Opustošivši dušu strasnim
pomislima, demoni su u njemu postavili idol greha. Isto se desilo i istorijski, u šta ne
sumnja niko od onih koji su čitali dela Josipa [Flavija], Osim toga, neki govore da će se
isto desiti i pri antihristu.
32. Postoje tri pokretača koji nas podstiču na dobro: prirodna semena [dobra u nama],
svete sile [tj. anđeli] i dobro proizvoljenje. Prirodna semena nas pokreću da ljudima
činimo ono što bismo hteli da oni nama čine (Lk.6,31). Osim toga, ona nas pokreću da
po prirodi ukažemo milost ukoliko vidimo da se neko nalazi u teskobi ili nevolji. Svete
sile nam pomažu da, pokretani na dobro delo, nađemo dobru saradnju i napredujemo.
Dobro proizvoljenje nam, pak, pomaže da razlikujemo dobro od zla i da izabiramo
dobro.
33. Tri su, opet, pokretača koji nas navode na zlo: strasti, demoni i zlo proizvoljenje.
Strasti [nas pokreću] kada beslovesno želimo neku stvar, tj. hranu u nevreme i bez
potrebe, ili ženu bez namere rađanja dece i nezakonitu, kada se neopravdano gnevimo
ili žalostimo na onoga koji nas beščasti ili nam nanosi štetu. Demoni [nas pokreću]
kada, ulučivši zgodno vreme u našem nemaru, iznenada napadnu na nas, sa velikom
žestinom pokrećući navedene strasti i njima slično. Zlo proizvoljenje [nas], međutim,
[pokreće] kada i pored znanja o dobru pretpostavljamo zlo.
34. Nagrada za napore oko vrline jeste bestrašće i poznanje: njih dvoje su zastupnici za
Carstvo nebesko, kao što su strasti i neznanje zastupnici za večno mučenje. Onaj,
dakle, ko se ne trudi radi samog dobra, nego radi ljudske slave, čuće reči iz [Svetog]
Pisma: Ištete u ne primate, jer pogrešno ištete (Jak.4,3).
35. ??O?? od onoga što ljudi čine jeste po prirodi dobro, premda zbog nekih razloga
može biti i da nije dobro. Na primer, post i bdenje, molitva i psalmopojanje, milostinja i
gostoprimstvo su po prirodi dobra dela. Međutim, kada se vrše iz taštine, ona već nisu
dobra Tri su, opet, pokretača koji nas navode na zlo: strasti, demoni i zlo proizvoljenje.
U svim našim delima Bog prati nameru, tj. da li sve činimo radi Njega, ili iz nekog
drugog razloga.
36. U svim našim delima Bog prati nameru, tj. da li sve činimo radi Njega, ili iz nekog
drugog razloga.
37. Kada čuješ [Sveto] Pismo da govori: Jer ćeš dati svakome po delima njegovim
(Rim.2,6), shvati da Bog neće nagraditi dela koja su učinjena bez dobrog cilja, premda i
izgledaju dobra, nego samo dela koja su učinjena sa dobrim ciljem. Jer, sud Božiji ne
gleda na dela, nego na cilj sa kojim se čine.
38. Demon gordosti ima dvostruko lukavstvo. On ili ubeđuje monaha da sve uspehe
pripiše sebi, a ne Bogu - Davaocu dobara i Pomoćniku u uspehu, ili ga (ukoliko ne uspe
[u prvoj nameri]), nagovara ga da nipodaštava manje savršenu bratiju. Gordost se
pojavljuje kada strasti prestanu da dejstvuju ili usled nedostatka njihovih uzroka ili usled
lukavog odstupanja demona.
Monah koji tako čini, međutim, ne zna da ga đavo ubeđuje da porekne pomoć Božiju.
Jer, nipodaštavajući one koji još nisu uspeli u dobru, on očigledno smatra da je sam
svojim silama napredovao. To je, međutim, nemoguće, kao što je i Gospod rekao: Bez
mene ne možete činiti ništa (Jn.15,5). Jer, naša nemoć bez Davaoca dobara ne može
dobro privesti kraju, čak i kad je pokrenuta ka njemu.
39. Onaj ko je poznao nemoć ljudske prirode stekao je opit Božije sile. Nešto stekavši
pomoću nje i nešto se trudeći da postigne, on nikada nikoga od ljudi ne nipodaštava.
Jer, on zna da je Bog njemu pomogao da se oslobodi od mnogih i teških strasti i da
može da pomogne svakome drugome, naročito onima koji se podvizavaju Njega radi.
On po nekim svojim sudovima ne oslobađa sve odjednom od strasti, nego kao dobar i
čovekoljubiv lekar one koji se trude isceljuje u svoje vreme.
40. Gordost se pojavljuje kada strasti prestanu da dejstvuju ili usled nedostatka njihovih
uzroka ili usled lukavog odstupanja demona.
41. Skoro svaki greh nastaje radi uživanja. On se, pak, istrebljuje zlopaćenjem i tugom,
bilo voljnom - kroz pokajanje, ili nevoljnom - kroz nevolju koju ustrojava promisao Božiji.
Jer, kaže se, da smo sami sebe ispitivali, ne bismo bili osuđeni? A kad nam Gospod
sudi, kara nas, da ne budemo osuđeni sa svetom (l.Kop. 11,31-32).
42. Kada ti dođe neočekivano iskušenje, nemoj kriviti onoga kroz koga je došlo, nego
traži njegov uzrok [u sebi], te ćeš naći ispravljenje. Jer, preko jednog ili preko drugog
trebalo je da ispiješ gorku čašu sudova Božijih.
43. Ukoliko si rđav nemoj odbijati zlopaćenje kako bi se smirio i odbacio gordost.
44. Jedna iskušenja ljudima pričinjavaju uživanje, druga - žalosti, a druga opet - telesnu
patnju. Jer, saglasno sa uzrocima strasti u duši Lekar duša po svojim sudovima prilaže i
lek.
45. Navale iskušenja na jedne nailaze radi uklanjanja već učinjenih grehova, na druge -
radi prekraćenja onih koji još traju, a na peke - radi ometanja onih koji bi se tek učinili.
Uostalom, postoje i iskušenja koja se popuštaju radi ispitivanja, kao kod Jova.
46. Razumevajući celebnost Božanskih sudova, blagorazuman [čovek] sa
blagodarnošću podnosi sve nevolje koje ga snalaze, smatrajući da njihov uzrok nije
ništa drugo do njegovi gresi. Nerazuman, pak, [čovek] ne poznaje premudri promisao
Božiji. Grešeći i bivajući kažnjavan, on ili Boga ili druge ljude smatra uzrokom svojih
nevolja.
47. Postoje sredstva za zaustavljanje delovanja strasti i za sprečavanje njihovog
uzrastanja. Postoje i druga sredstva koja ih ograničavaju ili čak ukidaju. Na primer, post,
trud i bdenje ne dozvoljavaju da pohota uzrasta, dok je otšelništvo, sagledavanje,
molitva i ljubav prema Bogu ograničavaju i ukidaju. Isto tako, nezlopamtivost i krotost
obuzdavaju gnev i ne daju mu da uzrasta, dok ga ljubav, milostinja, blagost i
čovekoljublje ograničavaju.
48. Pohota onoga koji svoj um ima neprestano okrenut ka Bogu postepeno prerasta u
božansku čežnju, dok mu se gnev preobraća u božansku ljubav. Dugovremenim
učestvovanjem u božanskom obasjanju um postaje sav svetlozaran. Potčinivši sebi
stradalni deo [duše], on ga preobraća, kao što je rečeno, u neuhvatljivu božansku
čežnju i u neprestanu ljubav, svecelo ga prevodeći od zemaljskog ka Božanskom.
49. [Ima ljudi] koji ne zavide, ne gneve se i koji nisu zlopamtljivi prema onome ko ih je
uvredio. Ipak, iz njihovog ponašanja se još ne može zaključiti da imaju i ljubav prema
njemu. Jer, oni i bez da vole mogu da, po zapovesti (up. Rim.13,17), ne vraćaju zlo za
zlo. Međutim, bez primoravanja sebe, oni ne mogu da vraćaju dobro za zlo. Jer, da čini
dobro iz [sveg] raspoloženja i onima koji ga mrze (Mt.5,44) može samo onaj ko ima
savršenu duhovnu ljubav.
50. [Čovek] koji ne voli nekog drugog ne mora ujedno i da ga mrzi, kao što ni onaj ko ne
mrzi drugoga ne mora samim tim i da ga voli. Naprotiv, on prema njemu može da se
nalazi u srednjem stanju, tj. niti da ga voli, niti da ga mrzi. Jer, raspoloženje ljubavi
izazivaju samo pet pobuda koje su navedene u devetom poglavlju stotine, od kojih je
jedna pohvalna, jedna srednja, a tri poročne.
51. Videći da se tvoj um sa uživanjem bavi veštastvenim stvarima i da rado razmišlja o
njima, znaj da ih više voli negoli Boga. Jer, gdje je blago vaše, veli Gospod, onde će biti
i srce vaše (Mt.6,21).
52. Um koji se sjedinio sa Bogom i u Njemu prebiva molitvom i ljubavlju postaje mudar,
blag, silan, čovekoljubiv, milostiv, dugotrpeljiv. Prosto rečeno, on u sebi sadrži skoro sva
božanska svojstva. Udaljivši se, pak, od Njega i priljubivši se za veštastvo, on postaje
slastoljubiv, zveropodoban i sličan životinjama, boreći se sa ljudima oko njega.
53. [Sveto] Pismo veštastvene stvari naziva svetom. Svetovnjaci su oni čiji se um bavi
veštastvenim stvarima i kojima [Sveto] Pismo govori sa opomenom: Ne ljubite svet ni
ono što je u svetu... Pohota telesna, pohota očiju i nadmenost življenja nije od Oca,
nego je od sveta (1.Jn.2,15-16), itd.
54. Monah je onaj ko je um svoj odvojio od veštastvenih stvari i prebiva u Bogu
uzdržanjem, ljubavlju, psalmopojanjem i molitvom.
55. Delatelj je misleni čuvar stoke. Jer, naravstveni uspesi mogu biti označeni kao stoka
s obzirom da je Jakov rekao: Ljudi pastiri su sluge tvoje (Post.46,34). Sagledatelj je,
međutim, pastir ovaca. Ovce, naime, označavaju pomisli koje um napasa na gori
sagledavanja. Zbog toga je svaki pastir ovaca gnusan Egipćanima (Post.46,34), tj.
neprijateljskim silama.
56. Poročan um sleduje telo koje je raspaljivano sopstvenom čulnom pohotom i
uživanjem i slaže se sa njegovim maštanjem i stremljenjima. Vrlinski um se, pak,
uzdržava i udaljuje od strasnih maštanja i stremljenja, nastojeći da poboljša njegovo
ponašanje.
57. Neke vrline su telesne, a neke duševne. Telesne su post, bdenje, spavanje na
zemlji, služenje [drugima], rukodelje da se ne bi bilo na teretu drugima ili radi davanja
[siromašnima], itd. Duševne, pak, vrline su ljubav, dugotrpljenje, krotost, uzdržanje,
molitva itd. Ukoliko se desi da zbog neke nevolje ili telesnog stanja (kao što je bolest ili
nešto slično) nismo u stanju da vršimo navedene telesne vrline obrešćemo oproštaj od
Gospoda koji zna naše razloge. Međutim, ukoliko ne upražnjavamo duševne vrline
pećemo imati nikakav izgovor, s obzirom da ne podležu sličnim smetnjama.
58. Ljubav prema Bogu ubeđuje onoga ko je poseduje da prezire svako prolazno
uživanje i svako stradanje i žalost. Neka te uvere u rečeno svi sveti koji su toliko mnogo
stradali radi Hrista.
59. Čuvaj se majke svih zala, tj. samoljublja koje predstavlja beslovesnu ljubav prema
telu. Od njega se navodno opravdano rađaju tri prvotne strasne i najopštije bezumne
pomisli, tj. stomakougađanje, srebroljublje i taština. One kao povod uzimaju navodnu
neophodnost telesne potrebe. Iz njih se potom rađa celokupan spisak zala. Treba,
dakle, kao što je rečeno, biti veoma pažljiv i boriti se protiv njega sa velikim
trezvoumljem. Jer, kad se ono odbaci, odbacuje se istovremeno i sve što je od njega.
60. Strast samoljublja nagovara monaha da ima milost prema telu i da mu snishodi
preko mere u pogledu hrane, navodno radi [dobrog] staranja i upravljanja. Na taj način,
zavođen malo po malo, on upada u propast slastoljublja. Svetovnjaka, pak, ona
nagovara da se pobrine da ispuni svoju pohotu (up. Rim.13.14).
61. Govore da krajnji stepen molitve predstavlja odvajanje uma od tela i sveta, tj. da
bude neveštastven i bezvidan. Onaj ko, dakle, takvo stanje održava nenarušivim zaista
se moli bez prestanka (up. 1.Sol.5,17).
62. Umirući, telo ce odvaja se od svih stvari ovoga sveta. I um na krajnjem stepenu
molitve umire, odvajajući se od svih svetskih pojmova. Ukoliko ne umre takvom smrću,
on neće moći da prebiva i živi sa Bogom.
63. Monaše, neka te niko ne prevari [tvrdeći] da se možeš spasti robujući slastoljublju i
taštini.
64. Telo greši preko stvari. Telesne vrline, pak, jesu njegov vaspitač kako bi se
ucelomudrilo. Tako i um greši strasnim pomislima. Njegov, pak, vaspitač jesu duševne
vrline koje mu [pomažu] da čisto i bestrasno posmatra stvari i bude celomudren.
65. Dane nasleđuju noći i leta zime. Tako i taštinu i uživanje [nasleđuju] žalosti i patnja
ili u sadašnjem ili u budućem veku.
66. Niko od onih koji greše neće moći da izbegne Budući sud bez ovdašnjih voljnih
napora ili nevoljnih beda.
67. Govore da Bog zbog pet razloga dopušta da nas napadaju demoni. Prvi je razlog,
kažu, da budući napadani i braneći se, shvatimo razliku vrline i zla; drugi - da bismo
borbom i trudom stekli vrlinu koja će biti čvrsta i neizmenjiva; treći - da napredujući u
vrlini ne bismo visoko mislili o sebi već se naučili smirenoumlju; četvrti - da bismo iz
iskustva upoznali zlo i omrzli ga savršenom mržnjom (Ps.139,22); i peti, povrh svih - da
ne bismo, postavši bestrasni, zaboravili svoje slabosti ili silu Onoga ko nam je
pomagao.
68. Um onoga ko je gladan mašta o hlebu, a onoga ko je žedan - o vodi. Tako i um
stomakougodnika mašta o raznovrsnim jelima, slastoljupca - o ženskim oblicima,
taštoga • o ljudskim počastima, srebroljupca - o dobicima, zlopamtljivca - o odmazdi
uvrediocu, zavidnika - o činjenju štete onome kome zavidi. Slično je i kod ostalih strasti.
Jer, um koji je uznemiravan strastima prima strasne pojmove i pri budnom stanju tela i u
snu.
69. Kada pohota uzraste um u snovima mašta o stvarima koje dostavljaju uživanje.
Kada, pak, naraste gnev on [u snu] vidi stvari koje izazivaju strah. I nečisti demoni
usiljavaju i raspaljuju strasti, uzimajući za saradnika našu nemarnost. Njih, pak,
umanjuju sveti anđeli, pokrećući nas na delanje vrlina.
70. Ukoliko je često nadraživan, želateljni deo duše u dušu usađuje duboku naviku
slastoljublja. Isto tako, ukoliko je stalno uznemiravan, razdražajni deo um čini strašljivim
i nemuževnim. Prvi [deo] se leči podvigom dugog posta, bdenja i molitve, a drugi -
blagošću, čovekoljubljem, ljubavlju i milostinjom.
71. Demoni nas napadaju ili preko stvari ili preko strasnih misli o samim stvarima. Preko
stvari napadaju one koji se nalaze među stvarima, a preko misli one koji su odvojeni od
stvari.
72. Koliko je lakše grešiti razumom negoli delima, toliko je teže boriti se sa mislima
negoli sa stvarima.
73. Stvari se nalaze van uma, a misli o njima - u njemu. Prema tome, od njega zavisi da
li će ih koristiti dobro ili rđavo. Jer, zloupotreba stvari ide za pogrešnom upotrebom
misli.
74. Um prima strasne misli na tri (načina): preko čula, preko sastava tela i preko
sećanja. Um se, dakle, pokreće na strasne pomisli preko čula na koja deluju stvari
prema kojima imamo strast. Opet, on se pokreće na strasne pomisli ili na ustajanje
protiv promisla [Božijeg] preko sastava tela, koji se menja usled neumerenosti u jelu, ili
pod dejstvom demona, ili zbog neke bolesti. Najzad, on se pokreće na strasne pomisli i
kroz sećanje koje donosi misli o stvarima prema kojima smo imali strast.
75. Od stvari koje nam je Bog dao na upotrebu neke se nalaze u duši, neke u telu, a
neke opet izvan tela. U duši se nalaze njene sile, u telu - čula i drugi udovi, a izvan tela -
hrana, imetak i ostalo. Dobro, dakle, ili rđavo korišćenje njima i onim što od njih
proishodi pokazuje nas vrlinskima ili poročnima.
76. Od onoga što proishodi iz stvari nešto se nalazi u duši, nešto u telu, a nešto izvan
tela. U duši su znanje i neznanje, zaboravnost i sećanje, ljubav i mržnja, žalost i radost
itd. U telu su uživanje i bol, osetljivost i neosetljivost, zdravlje i bolest, život i smrt i
slično. Izvan tela su deca i bezdetnost, bogatstvo i siromaštvo, slava i neslavnost itd.
Nešto od toga ljudi smatraju dobrom, a drugo zlom. Međutim, ništa od toga nije zlo po
svom zamislu, već postaje zlo ili dobro u zavisnosti od upotrebe.
77. Znanje je po prirodi dobro, kao uostalom i zdravlje. Međutim, mnogima je više
koristilo ono što je suprotno. Jer, poročnima znanje ne biva na dobro, premda i jeste po
prirodi dobro, kao što je rečeno. Slično tome, [njima ne biva na dobro] ni zdravlje, ni
bogatstvo, ni radost, budući da ih ne upotrebljavaju na korist sebi. Nije li za njih onda
korisnije suprotno? Prema tome, ni ono suprotno po svom smislu nije zlo, premda se i
misli da je zlo.
78. Nemoj zloupotrebljavati pojmove [o stvarima] da ne bi po nuždi zloupotrebio i stvari.
Jer, onaj ko najpre ne sagreši u razumu, nikada neće sagrešiti na delu.
79. Obličje zemaljskoga jesu glavni poroci, tj. nerazumnost, strašljivost, razuzdanost i
nepravičnost, a obličje nebeskoga su glavne vrline, tj, blagorazumnost, hrabrost,
celomudrenost i pravičnost. No, kao što nosimo obličje zemaljskoga, tako ćemo nositi i
obličje nebeskoga (l.Kop. 15,49).
80. Ukoliko hoćeš da nađeš put koji vodi u život (Mt.6, 14), traži ga u Putu koji je rekao:
Ja sam put i istina i život (Jn.14,6). Tamo ćeš ga naći. Međutim, traži ga sa velikim
trudom, s obzirom da ih je malo koji ga nalaze (Mt.7,14), kako ne bi otpao od onih
"malo" i našao se sa mnogima.
81. Duša prestaje da greši iz pet [razloga]: iz straha od ljudi, iz straha od Suda [Božijeg],
zbog buduće nagrade, iz ljubavi prema Bogu, ili, najzad, zbog griže savesti.
82. Neki govore da zlo u suštini ne bi postojalo da nema neke druge sile koja nas vuče
? njemu. Ta sila nije ništa drugo do nemar prema prirodnoj delatnosti uma. Stoga oni
koji pokazuju marljivost uvek čine dobro i nikada zlo. Ukoliko, dakle, hoćeš, i ti možeš
odagnati od sebe nemarnost, te ćeš ujedno proterati i zlo, koje predstavlja pogrešnu
upotrebu misli, kojoj sledi zloupotreba stvari.
83. U prirodi našeg slovesnog dela je da se potčinjava Božanstvenom Slovu i da
upravlja našim beslovesnim delom. Ukoliko se taj poredak sačuva u svemu, zla neće
biti u bićima, niti će se naći ono što vuče na njega.
84. Neke pomisli su proste, a neke složene. Proste pomisli su bestrasne, a složene su
strasne s obzirom da se sastoje iz strasti i misli. Stoga mi možemo videti kako mnoge
proste pomisli prate složene, kada počnu da se kreću prema grehu u razumu.
Navedimo [primer] zlata. Nekome je došla u sećanje strasna pomisao o zlatu. On se u
razumu ustremio da ga ukrade i tako učinio greh u umu svome. Zajedno sa sećanjem o
zlatu išlo je i sećanje o novčaniku, o ladici, o riznici i dr. I dok je sećanje na zlato bilo
složeno (s obzirom da je u sebi imalo strast), dotle je sećanje na novčanik, ladicu i
drugo bilo prosto (budući da prema njima um nije imao strast). Slično biva i sa svakom
drugom pomisli, tj. o taštini, o ženi, i svemu ostalom. Jer, nisu strasne sve pomisli koje
prate strasnu pomisao, kao što je pokazao primer. Na taj način, dakle, možemo poznati
koje su misli strasne, a koje proste.
85. Neki govore da demoni u snu dotiču [detorodne] udove [našeg] tela, pokrećući strast
bluda. Pokrenuta strast potom kroz sećanje privodi oblik žene u um. Drugi, pak, govore
da se demoni u umu javljaju sa izgledom žene, te da, dotičući udove tela, pokreću
žudnju i izazivaju maštarije. Neki, opet, govore da strast kojom je opsednut demon koji
se približava pokreće strast [u čoveku], raspaljujući dušu prema pomislima i donoseći
kroz sećanje [razne] oblike. I za druge strasne maštarije govore slično, tj. da se sa
jednim dešava na jedan način, a sa drugim na drugi. Međutim, ukoliko je u duši prisutna
ljubav i uzdržanje, ni na Jedan od navedenih načina demoni ne mogu da pokrenu ni
jednu strast, ni u budnom stanju tela, ni u snu.
86. Neke od zapovesti Zakona [tj. Starog Zaveta] treba ispuniti i telesno i duhovno, a
neke samo duhovno. Tako zapovesti: Ne čini preljube, ne ubij, ne kradi i druge slične
(Izl.20,13-15) treba sačuvati i telesno i duhovno trojakim načinom. Obrezivati se
(Lev.12,3), pak, čuvati subotu (Izl.31,13), klati pashalno jagnje, jesti sa beskvasnim
hlebovima i gorkim zeljem (Izl.12,8; 23,15) i slično treba ispunjavati samo duhovno.
87. Postoje tri opšta naravstvena stanja kod monaha: prvo - uopšte ne grešiti na delu,
drugo - ne zadržavati u duši strasne pomisli i treće - izgled žena i uvredilaca bestrasno
posmatrati u razumu.
88. Nesticateljan [tj. siromaštvoljubiv] jeste onaj ko se odrekao svega što je imao i ko na
zemlji nema ništa osim tela. On je čak i prema njemu raskinuo svaki odnos, staranje o
sebi predavši Bogu i pobožnim [ljudima].
89. Od onih koji stiču [bogatstvo] jedni postupaju bestrasno (zbog čega se ne žaloste
kada ga se liše, kao i oni koji su otimanje svoje imovine podnosili sa radošću -
(Jev.10,34), dok drugi postupaju strasno (zbog čega postaju prežalosni kada treba da
ga se liše, kao bogataš iz Jevanđelja koji je otišao žalostan (Mt.19, 22). Ukoliko ga se,
pak, i liše oni do smrti žale za njim. Prema tome, lišavanje bogatstva pokazuje
raspoloženje bestrasnog i strasnog.
90. Vrhunske molitvenike demoni napadaju [sa ciljem] da ne primaju proste pomisli o
čulnim stvarima, znalce [tj. srednje, sa ciljem] da u sebi zadržavaju strasne pomisli, a
one koji se podvizavaju u delanju [tj. početnike, sa ciljem] da ih nagovore na greh
delom. Na svaki način se, dakle, okajani bore protiv svih [sa ciljem] da ljude odvoje od
Boga.
91. Oni koji se po promislu Božijem u ovom životu trude u pobožnosti ispituju se sa tri
iskušenja: ili darivanjem prijatnoga, tj. zdravlja, lepote, dece, imanja, slave i sličnog, ili
navođenjem neprijatnoga, tj. gubljenjem dece, imanja i slave, ili onim što telu pričinjava
patnju, tj. bolestima, mučenjima i slično. Prvima govori Gospod: Koji se ne odreče
svega što ima, ne može biti moj učenik (Lk.14,33), a drugima i trećima: Trpljenjem
svojim spasavajte duše vaše (Lk.21,19).
92. Govore da četiri uzroka menjaju sastav tela, izazivajući u umu bilo strasne bilo,
bestrasne pomisli: anđeli, demoni, vetrovi i hrana. Anđeli, vele, izmenjuju [sastav tela]
rečju, demoni - dodirom, vetrovi - svojim promenama, a ishrana - kakvotom jestiva i
pića, te njihovim obiljem ili nedovoljnošću. Osim rečenog, do izmena dolazi i sećanjem,
slušanjem i gledanjem, tj. pošto duša najpre postrada od žalosnih ili radosnih utisaka
koje prima u sebe. Postradavši od njih, duša menja sastav tela, nasuprot ranije
rečenome, tj. da se najpre menja sastav tela koji potom u umu izaziva pomisli.
93. Smrt u pravom smislu jeste odvajanje od Boga. Žalac, pak, smrti jeste greh
(LKop.15,56). Primivši ga u sebe, Adam je istovremeno bio prognan i od drveta života, i
iz raja, i od Boga (Post.Z), čemu je po neophodnosti usledila i smrt tela. Život, međutim,
u pravom smislu jeste Onaj ko je rekao: Ja sam život (Jn.11,25). Pretrpevši smrt, On je
umrlog [čoveka] ponovo priveo u život.
94. Onaj ko piše slovo ima [za cilj] ili da se podseća, ili da koristi drugima, ili i jedno i
drugo. On, opet, piše ili da bi štetio nekima, ili da bi se pokazao ili stoga što je prinuđen.
95. Zeleno mesto (Ps.22,2) jeste delatna vrlina, a voda odmora (Ps.22,2) - poznanje
onog što postoji.
96. Senka smrti (Mt.4,16) jeste čovečji život. Onaj ko je sa Bogom i sa kim je Bog smelo
može da kaže: Ako i pođem posred senke smrti, neću se bojati zla, jer si ti sa mnom
(Ps.22,4).
97. Čist um pravilno posmatra stvari, uvežbana reč viđeno dovodi pred oči [drugih], a
jasan sluh ga prima. Onaj, pak, ko je lišen svih troje ruži onoga ko je rekao.
98. Sa Bogom je onaj ko poznaje Svetu Trojicu i Njeno delo stvaranja i promisao, te
onaj ko je stradalni deo duše učinio bestrasnim.
99. Govore da štap označava Sud Božiji, a palica - promisao. Onaj ko je stekao njihovo
poznanje može da kaže: Štap tvoj i palica tvoja me utešiše (Ps.22,4).
100. Kada se um oslobodi od strasti i kada se prosveti sagledavanjem bića, moći će da
se sjedini sa Bogom i da se moli kao što treba.
SVETI MAKSIM ISPOVEDNIK II
ČETIRI STOTINE POGLAVLjA O LjUBAVI
STOTINA TREĆA
sadržaj
1. Blagoslovena upotreba pojmova i stvari rađa celomudrenost, ljubav i poznanje, a
beslovesna - razuzdanost, mržnju i neznanje.
2. Pripremio si preda mnom trpezu (Ps.22,5), itd. "Trpeza" označava delatnu vrlinu, koju
je pripremio Hristos pred onima koji nas vređaju. "Ulje", koje pomazuje um, označava
sagledavanje onoga što postoji. "Čaša Božija" jeste poznanje Boga, a "milost" Njegova
jeste Slovo Njegovo i Bog. Jer, Svojim Ovaploćenjem On nas "prati nas u sve dane",
sve dok ne zadobije sve one koji se spasavaju, kao [nekad] Pavla (up. Fil.3,12). "Dom"
pak, označava Carstvo [Božije], u koje će dospeti svi sneti. "Za duge dane" označava
večni život.
3. Zloća se projavljuje zbog zloupotrebe duševnih sila, tj. želateljne, razdražajne i
slovesne sile. Zloupotreba slovesne sile jeste neznanje i nerazboritost, a razdražajne i
želateljne - mržnja i razuzdanost. Pravilna, pak, njihova upotreba jesu znanje i
razboritost, ljubav i celomudrenost. Ako je tako, onda ništa od Bogom sazdanih bića i
događaja nije zlo.
4. Nisu jela zla, već stomakougađanje, niti rađanje dece - već blud, niti novac - već
srebroljublje, niti slava - već taština. Ako je tako, onda u bićima ništa nije zlo. [Zlo] se
sastoji u njihovoj zloupotrebi do koje dolazi zbog nemarnosti uma za prirodno rukovanje.
5. Po blaženom Dionisiju [Areopagitu] u demonima postoji sledeće zlo: beslovesan
gnev, bezumna želja, nepromišljeno maštanje. Beslovesnost, bezumlje i
nepromišljenost kod slovesnih bića predstavljaju lišenost slovesnosti, uma i
promišljenosti. Ta lišenost je poznija od posedovanja. Prema tome, oni su ranije imali i
slovesnost i um i blagočastivu promišljenost. Ako je tako, onda Ni demoni nisu po
prirodi zli. Naprotiv, oni su postali zli od zloupotrebe [svojih] prirodnih sila.
6Neke strasti rađaju samo razvratnost, neke - samo mržnju, a neke i razvratnost i
mržnju.
7. Prejedanje i sladokuštvo jesu uzrok razvratnosti, a srebroljublje i taština - mržnje
prema bližnjemu. Njihova, pak, majka, tj. samoljublje jeste uzrok i jednog i drugog.
8. Samoljublje je strasna i beslovesna ljubav prema telu, kojoj se protive ljubav i
uzdržanje. Onaj ko poseduje samoljublje svakako ima i sve ostale strasti.
9. Niko nikad ne omrznu na svoje telo (Ef.5,29), govori apostol, ali ga iznurava i
savlađuje (1.Kor.9,27), ne dajući mu ništa osim hrane i odeće (1.Tim.6,8), i to u meri
neophodnoj za život. Prema tome, na taj način ga [čovek] bestrasno voli kao slugu
Božanstvenog, pružajući mu negu koja odgovara njegovim potrebama.
10. Svako nastoji da služi onome koga voli. Onaj, dakle, ko voli Boga svakako nastoji da
čini ono što mu je ugodno. Onaj, pak, ko voli telo čini ono što mu ugađa.
11. Bogu je ugodna ljubav, celomudrenost, sagledavanje i molitva, a telu -
stomakougađanje, razvratnost i ono što ih uvećava. Otuda, koji su po telu ne mogu
ugoditi Bogu (Rim.8,8), a koji su Hristovi, raspeše telo sa strastima i željama (Gal.5,24).
12. Ukoliko se okrene prema Bogu, um telo drži za slugu i ne daje mu ništa osim
neophodnog za život. Ukoliko se, pak, okrene telu, on postaje rob strastima i staranje o
njemu pretvara u pohote (Rim.13,14).
13. Ukoliko hoćeš da savladaš pomisli pazi na strasti. Tada ćeš ih lako proterati iz uma.
Kod pomisli bluda, na primer, posti, bdi, trudi se, samuj. Kod pomisli, pak, gneva i tuge
preziri slavu i beščašće i veštastvene stvari. Kod pomisli zlopamćenja treba da se moliš
za onoga ko te je uvredio, pa ćeš se izbaviti.
14. Nemoj upoređivati sebe sa najslabijim ljudima, nego pre uzrastaj u skladu sa
zapovešću o ljubavi. Jer, upoređujući se sa najslabijima, upašćeš u propast
visokoumlja. Uzrastajući, pak, u ljubavi popećeš se na visinu smirenoumlja.
15. Ako stvarno držiš zapovest o ljubavi prema bližnjem zbog čega pokazuješ gorčinu
prema onome ko te žalosti? Nije li očigledno da njoj pretpostavljaš prolazne stvari i da
se boriš protiv njega s obzirom da nastojiš da ih stekneš?
16. Ljudi ne cene zlato zbog neke potrebe, već stoga što omogućuje da se dođe do
mnogih uživanja.
17. Postoje tri uzroka ljubavi prema bogatstvu: slastoljublje, taština i neverje. Najgori od
njih jeste neverje.
18. Jer, slastoljubac voli srebro da bi živeo u uživanju, tašt [čovek] - da bi se n,ime
proslavio, a nevernik - da bi ga sakrio i čuvao, bojeći se gladi, ili starosti, ili bolesti, ili
stranstvovanja, više se uzdajući u njega negoli u Boga Tvorca svake tvari i Promislitelja
i o poslednjim i najsitnijim životinjama.
19. Četiri vrste ljudi sabiraju bogatstvo: trojicu smo napred pomenuli, a četvrti je
domoupravitelj. Očigledno je da samo on pravilno sabira [sa namerom] da svakom deli
po potrebi i da mu nikad ne nestane.
20. Sve strasne pomisli ili nadražuju želateljni [deo duše] ili uznemiruju razdražajni
[deo], ili pomračuju slovesni [deo]. Otuda se događa da um oslepi za duhovno
sagledavanje i molitveno ushođenje. Stoga monah, a osobito bezmolvnik, treba da
tačno pazi na svoje pomisli, da prepoznaje njihove uzroke i da ih odseca. [Op] treba da
zna da želateljni deo duše nadražuju strasna sećanja na žene. Uzrok, pak, [sećanja]
jeste neumerenost u jelu i piću, kao i često i nerazumno opštenje sa ženama. Njih
saseca glad, žeđ, bdenje i povlačenje. Razdražajni [deo duše], opet, uznemiruju strasna
sećanja na uvredioce. Njihovi uzroci su slastoljublje, taština i veštastvoljublje. Jer,
ostrašćeni se žalosti zbog njih, tj. ili stoga što ih se lišio, ili stoga što nije uspeo [da ih
stekne]. Njih odseca ljubav prema Bogu, s obzirom da rađa prezir i omalovažavanje
prema njima.
21. Bog poznaje samoga sebe. On poznaje i sazdanja svoja. I svete sile znaju Boga i
sazdanja Božija. Ipak, one ne znaju Boga i Njegova stvorenja kao što Bog zna sebe i
svoja stvorenja.
22. Bog zna samoga sebe po svojoj blaženoj suštini, a svoja stvorenja po svojoj
mudrosti, kojom je i u kojoj je sve stvorio. Svete, pak, sile znaju Boga po zajedničarenju,
iako je On iznad svakog zajedničarenja. Njegova, opet, stvorenja poznaju poimanjem i
sagledavanjem.
23. Sazdanja su izvan uma. Ipak, on u sebe prima sagledavanja o njima. Međutim, nije
tako i u odnosu na večnog, bezgraničnog i neopisivog Boga, koji je stvorenjima darovao
i biće, i blagobiće i večnobiće.
24. Slovesno i misleno biće zajedničari u Svetome Bogu i svojim bićem i svojom
sposobnošću za blagobiće, tj. za svetost, mudrost, i svojim večnobićem po blagodati.
Time ono i poznaje Boga. Njegova, pak, stvorenja, kao što je rečeno, [poznaje]
poimanjem i sagledavanjem tvoračke mudrosti koja se nalazi u njima. Ona se u umu
nalazi kao jednostavna i bezlična.
25. Svojom krajnjom blagodaću privodeći u biće slovesnu i mislenu suštinu, Bog joj je
predao četiri božanstvena svojstva koja je održavaju, čuvaju i spasavaju: biće,
večnobiće, blagost i mudrost. Prva dva je predao suštini, a druga dva, tj. blagost i
mudrost - volji, kako bi ono što je On po suštini, tvar postala po zajedničarenju. Stoga
se kaže da smo postali po obrazu i po podobiju Boga. Mi smo, dakle, biće po obrazu
Onoga koji jeste, i večnobiće (ne bespočetno, premda beskrajno) po obrazu Onoga koji
večno postoji. I opet, mi smo po blagodati blagi po podobiju Blagoga ? o prirodi, i po
blagodati mudri po podobiju Mudroga po prirodi. Prema tome, Svako slovesno biće ima
obraz Božiji, a podobije - samo blagi i mudri.
26. Sva slovesna i mislena suština deli se na dvoje, tj. na anđelsku i ljudsku prirodu. I
sva anđelska priroda deli se opet na dve opšte volje i grupe: svete i nečiste, tj. na svete
sile i nečiste demone. I sva ljudska [priroda] se takođe deli na samo dve opšte volje, tj.
na pobožne i bezbožne.
27. Kao samopostojanje, samoblagost i samomudrost, ili, istinitije rečeno, budući iznad
svega navedenoga, Bog nema ništa sebi suprotno. Sve, pak, tvari imaju svoje
postojanje kroz zajedničarenje i blagodat. Slovesna i mislena bića, koja imaju
mogućnost blagosti i mudrosti, imaju i svoje suprotnosti: postojanje kao suprotnost ima
nepostojanje, a mogućnost za blagost i mudrost - zlo i neznanje. Njihovo večno
postojanje ili nepostojanje jeste u vlasti Tvorca, dok zajedničarenje [u blagosti i
mudrosti] stoji u njihovoj volji.
28. Govoreći da suština [stvorenih] bića od večnosti sapostoji sa Bogom, te da su od
Njega dobili samo svojstva, grčki filosofi u stvari vele da [njihova] suština nema ništa
sebi suprotno, već da suprotnosti imaju samo svojstva. Mi, pak, kažemo da samo
Božanska suština, kao večnopostojeća i beskonačna, nema ništa sebi suprotno. Ona
[jedina] daruje večnost i drugim [bićima]. Suština, pak, [stvorenih] bića kao svoju
suprotnost ima nebiće. Njeno večnobiće ili nebiće stoji u vlasti
Gospodstvenopostojećeg. Međutim, s obzirom da se Bog ne raskajava za svoje darove
(Rim.11,29), ona postoji večno i postojaće, držana svedržiteljskom silom, premda i ima
nebiće za [svoju] suprotnost, kao što je rečeno, budući da je iz nebića izvedena u biće,
te budući da u Njegovoj volji ima svoje biće ili nebiće.
29. Zlo je odsustvo dobra i neznanje - odsustvo znanja. Tako je i nebiće odsustvo bića,
premda ne Gospodstvenopostojećeg (koje nema suprotnosti [tj. ne može da ne
postoji]), nego bića koje postoji zajedničarenjem sa Gospodstvenopostojećim. I dok
prva dva odsustva [tj. dobra i znanja] zavise od volje [stvorenih] bića, dotle se odsustvo
drugog [tj. samog postojanja bića] nalazi u volji Tvorca, koji po [svojoj] blagosti uvek
hoće da stvorenja postoje i da im večno blagotvori.
30. Od svih stvorenja neka su slovesna i mislena (prijemčiva za suprotnosti, tj. vrline i
poroke, znanje i neznanje), a neka raznovrsna tela (sastavljena od suprotnosti, tj. od
zemlje, vazduha, vatre i vode). I dok su jedna potpuno bestelesna i neveštastvena (iako
ih ima i udruženih sa telom), dotle su druga sastavljena samo iz veštastva i oblika.
31. Sva tela su po prirodi nepokretna. Ona se pokreću dušom: jedna - slovesnom [tj.
ljudi], druga - beslovesnom [životinje], a neka bezosećajnom [biljke].
32. Od duševnih sila neke hrane i uzrastaju [telo], druge [izazivaju] maštanja i nagone, a
treće [omogućuju] slovesnost i mišljenje. Biljke zajedničare samo u prvoj, beslovesne
životinje učestvuju i u drugoj, dok ljudi zajedničare u sve tri. Prve dve sile su propadljive,
dok se treća pokazuje kao netruležna i besmrtna.
33. Jedne drugima predajući prosvećenje, svete sile i ljudskoj prirodi predaju ili od svoje
vrline ili od svoga znanja. Ta vrlina je bogopodobna blagost, kojom blagotvore i same
sebi i jedne drugima i nižim od sebe, čineći ih bogolikima. One takođe predaju i neko
više znanje o Bogu, kao što se govori [u Psalmu]: A ti si Višnji do veka, Gospode
(Ps.91,9), ili neko dublje znanje o telima, ili tačnije znanje o bestelesnima, ili određenije
znanje o promislu, ili jasnije znanje o Sudu.
34. Nečistota uma jeste prvo - lažno znanje, drugo - nepoznavanje opšteg (govorim o
ljudskom umu, s obzirom da anđelu nije svojstvo da ne zna nešto od pojedinačnog),
treće - posedovanje strasnih pomisli i četvrto - saglašavanje na greh.
35. Duša je nečista kada ne deluje po prirodi. Iz toga se u umu rađaju strasne pomisli.
Ona, pak, deluje po prirodi kada njene stradalne sile, tj. razdražajna i želateljna, ostanu
bestrasne pri dejstvu stvari i misli koje im odgovaraju.
36. Nečistota tela predstavlja greh na delu.
37. Bezmolvije voli onaj ko je nepristrasan prema svetskom. Sve ljude, opet, voli onaj ko
ne voli ništa ljudsko. Poznanje Boga i Božanskog ima onaj ko se ničim ne sablažnjava -
ni [ljudskim] gresima, ni podozrivim pomislima.
38. Veliko je ne biti pristrasan prema stvarima, ali je mnogo veće ostati bestrasan i
prema mislima o njima.
39. Ljubav i uzdržanje um čine bestrasnim i prema stvarima i prema mislima o njima.
40. Um bogoljupca ne ratuje ni protiv stvari, ni protiv misli o njima, nego protiv strasti
koje su povezane sa mislima. Prema tome, on ne ratuje protiv žene, niti protiv
uvredioca, niti protiv maštanja o njima, nego protiv strasti koja je sa maštanjima
povezana.
41. Sva borba monaha protiv demona sastoji se u odvajanju strasti od misli, budući da
drukčije ne može bestrasno posmatrati stvari.
42. Drugo je stvar, a drugo misao, a drugo strast. Stvar je na primer čovek, žena, zlato i
ostalo. Misao je na primer jednostavno sećanje na nešto od navedenoga. Strast je na
primer beslovesna ljubav ili nerasudna mržnja prema navedenom. Monahova borba je
usmerena protiv strasti.
43. Strasna misao je pomisao koja je složena od strasti i misli. Odvojimo strast od misli i
ostaće prosta pomisao. Njih pak, ako hoćemo odvajamo duhovnom ljubavlju i
uzdržanjem.
44. Vrline odvajaju um od strasti, duhovna sagledavanja ga odvajaju od jednostavnih
misli, a čista molitva ga uznosi ka samom Bogu.
45. Vrline postoje radi poznanja stvorenja, znanje - radi onoga ko saznaje, a onaj koji
saznaje - radi Onoga koji se nesaznajno saznaje i koji je iznad [svakog] saznanja.
46. Preizobilni Bog stvorenja nije priveo u biće iz neke potrebe, nego da bi uživala
zajedničareći u Njemu saobrazno [svojoj prijemčivosti], i da bi se radovao zbog dela
svojih (Ps.104,31), gledajući kako se vesele i kako se večito nenasito nasićuju opim
čime se ne mogu nasititi.
47. Svet ima mnogo siromašnih duhom, premda ne kao što dolikuje, i mnogo onih koji
plaču, premda zbog štete u bogatstvu ili gubljenja dece, i mnogo krotkih, ali prema
nečistim strastima, i mnogo gladnih i žednih, ali u odnosu na otimanje tuđega i
nepravednu korist, i mnogo milostivih, ali prema telu i telesnom, i čistih srcem, ali radi
taštine, i mirotvoraca, koji, međutim, dušu potčinjavaju telu, i mnogo prognanih, premda
zbog svoje nepristojnosti, i mnogo vređanih, ali zbog sramnih grehova. Međutim,
blaženi su samo oni koji navedeno čine i trpe radi Hrista i po Hristu. Zbog čega? Jer je
njihovo Carstvo nebesko i jer će Boga videti (Mt.5,3-12). Prema tome, oni nisu blaženi
stoga što navedeno čine ili podnose (s obzirom da i pomenuti isto čine), nego stoga što
radi Hrista i po Hristu rečeno čine i podnose.
48. U svemu što činimo, kao što je mnogo puta rečeno, Bog traži cilj, tj. da utvrdi da li
delamo radi Njega ili radi nečega drugog. Kada, dakle, hoćemo da učinimo dobro, cilj ne
treba da nam bude čovekougađanje, nego Bog. Uvek gledajući u Njega, mi sve treba da
činimo Njega radi. Inače ćemo i trud podneti i nagradu izgubiti.
49. Za vreme molitve izbaci iz uma svoga čak i jednostavne misli o ljudskim stvarima i
sagledavanje svega stvorenoga kako maštajući o manje značajnom ne bi otpao od
Onog koji je nesravnjivo bolji od svega postojećeg.
50. Ukoliko zaista zavolimo Boga, ljubav će nam pomoći da odbacimo strasti. A ljubav
prema Njemu se sastoji u pretpostavljanju Njega svetu i duše telu, u preziranju svetskih
stvari, u posvećivanju Njemu kroz svagdašnje uzdržanje, ljubav, molitvu, psalmopojanje
i ostalo.
51. Ukoliko se Bogu posvećujemo dugo vreme i ukoliko brinemo o stradanom delu
duše, nećemo više zastranjivati zbog napada pomisli. Naprotiv, tačnije ćemo poimati
njihove uzroke i odsecati ih, postajući obazriviji. Na nama će se ispuniti [reč proroka]: I
pogleda oko moje na neprijatelje moje, u uho moje čuće o lukavima koji ustaju protiv
mene (Ps.91,12).
52. Kada primetiš da se tvoj um pobožno i pravedno bavi mislima koje se odnose na
svet, znaj da je i telo tvoje čisto i bez greha. Ukoliko, pak, vidiš da se um bavi gresima u
razumu i ne presečeš ga, znaj da ni tvoje telo neće zadocniti da padne u njih.
53. Kao što telo ima svet stvari, tako i um ima svet misli. Ono što čini telo delom u svetu
stvari, um čini u svetu misli. I kao što telo bludniči sa telom žene, tako i um bludniči sa
mišlju o ženi maštarijama sopstvenog tela. Jer, on u razumu vidi oblik svoga tela kako
se sjedinjuje sa oblikom ženskog [tela]. Isto tako, on se oblikom svoga sopstvenog tela
u razumu sveti obliku onoga ko ga je uvredio. Slično biva i sa ostalim gresima. Jer, Ono
što čini telo delom u svetu stvari, um čini u svetu misli.
54. Zar ne treba da se užasnemo, da ustreptimo ili dođemo izvan razuma [kada čujemo]
da Bog i Otac ne sudi nikoga, nego je sav sud dao Sinu (Jn.5,22), te da Sin uzvikuje:
Ne sudite, da vam se ne sudi (Mt.7,1), i: Ne osuđujte i nećete biti osuđeni (Lk.6,37), ili
kada apostol slično veli: Ne sudite ništa pre vremena, dokle ne dođe Gospod
(l.Kop.4,5), i: U čemu sudiš drugome, sebe osuđuješ (Rim. 2,1). Naprotiv, Ostavivši plač
zbog svojih grehova, ljudi su uzeli sud od Sina, te sami, kao bezgrešni, sude i osuđuju
jedni druge. I dok se zbog toga nebo užasava, a zemlja trese, oni se kao neosetljivi ne
stide,
55. Onaj ko se bavi tuđim gresima ili iz podozrenja sudi brata, još nije postavio početak
pokajanja, niti ispitivanju i poznanju svojih grehova, koji su vaistinu teži od gomile olova.
On još nije saznao kako čovek postaje teškosrdan, voleći sujetu i tražeći laž (Ps.4,3).
Zbog toga on kao nerazuman i kao onaj ko hodi u tami ostavlja svoje grehe i mašta o
tuđim, bilo stvarnim, bilo zamišljenim iz podozrenja.
56. Samoljublje, kao što je mnogo puta rečeno, jeste uzrok svih strasnih pomisli. Jer, iz
njega se rađaju tri glavne pomisli želje, tj. stomakougađanje, srebroljublje i taština. Iz
stomakougađanja se rađa pomisao bluda, iz srebroljublja - pomisao lakomstva, a iz
taštine - pomisao gordosti. Za jednom od njih tri slede sve ostale strasne pomisli, tj.
pomisao gneva, tuge, zlopamćenja, uninija, zavisti, ogovaranja itd. Te strasti vezuju um
za veštastvene stvari, svlačeći ga na zemlju. One ga pritiskaju kao najteži kamen iako je
po prirodi lakši i pokretniji od ognja.
57. Početak svih strasti jeste samoljublje, a kraj - gordost. Samoljublje, pak, jeste
beslovesna ljubav prema telu. Onaj ko ga je odsekao, ujedno je odsekao i sve strasti
koje ističu iz njega.
58. Telesni roditelji su pristrasni prema svojoj deci. I um je prirodno privržen svojim
mislima. Pristrasnim roditeljima deca izgledaju najpristojnija i najlepša, čak iako su
dostojna podsmeha. I nerazboritom umu njegove pomisli izgledaju najpametnije, iako su
najružnije. Mudrom, pak, [čoveku] njegove misli ne izgledaju tako. Čak i kada je
potpuno uveren da su istinite i dobre, on ne veruje svome sudu. Naprotiv, on postavlja
druge mudrace za sudije svojih reči i misli da kako ne bi trčao uzalud (Gal.2,2), te od
njih prima potvrdu.
59. Kada pobediš neku od beščasnih strasti, kao na primer - stomakougađanje ili blud,
ili gnev ili lakomost, odmah te napada pomisao taštine. A ako i nju pobediš, prihvata te
pomisao gordosti.
60. Sve nečasne strasti koje vladaju dušom izgone iz nas pomisao taštine. Kada, pak,
budu pobeđene, one ponovo u dušu vraćaju taštinu.
61. Taština rađa gordost, bilo da se izgoni iz duše, bilo da ostaje u njoj. Ukoliko se
izagna, izaziva nadmenost, a ukoliko ostane - razmetljivost.
62. Taštinu izgoni tajno delanje [tj. molitva], a gordost - pripisivanje Bogu [svih] uspeha.
63. Onaj ko se udostojio poznanja Boga i ko je bogato okusio sladost koja se u njemu
nalazi prezire sva uživanja koje se rađaju u želateljnom [delu duše].
64. Onaj ko želi zemaljsko želi ili jela, ili ono što ugađa podstomačnim [udovima], ili
ljudsku slavu, ili imanja, ili bilo šta drugo što je povezano sa njima. I ukoliko um ne na!je
nešto bolje na šta bi preneo svoju želju, nikada se neće usuditi da ih prezre.
Neuporedivo, pak, bolje od svega jeste poznanje Boga i Božanskog.
65. Oni koji preziru uživanja pokrenuti su ili strahom, ili nadom, ili poznanjem ili ljubavlju
prema Bogu.
66. Poznanje Božanskog bez "strasti" nikada neće ubediti um da potpuno prezre
veštastveno, već će da liči na jednostavnu pomisao o čulnoj stvari. Zbog toga se mogu
naći mnogi ljudi koji imaju veliko znanje, ali se ipak valjaju u telesnim strastima kao
svinje u blatu. Jer, očistivši se unekoliko revnovanjem i stekavši nešto znanja, oni su
potom postali nemarni i slični Saulu, koji se udostojio carstva da bi potom, zbog
nedostojnog života, sa strašnim gnevom bio odbačen.
67. Kao što jednostavna pomisao o ljudskim stvarima ne prinuđuje um da prezre
Božansko, tako ni jednostavno poznavanje Božanskog ne ubeđuje um da konačno
prezre ljudsko. Jer, istina sada postoji u senci i zagoneci. Stoga je neophodna blažena
"strast" svete ljubavi koja um povezuje sa duhovnim sagledavanjima i ubeđuje ga da
veštastvenom pretpostavlja neveštastveno i čulnom - misleno i Božansko.
68. Onaj koje odsekao strasti i pomisli učinio jednostavnim, nije ih samim tim obratio
Božanskome. Naprotiv, može se desiti da [čovek] nema strast ni prema ljudskom, ni
prema Božanskom, što se i dešava delateljima, koji se nisu udostojili znanja. Oni,
naime, izbegavaju strasti ili iz straha od mučenja ili zbog nade na Carstvo.
69. Verom hodimo, a ne gledanjem (2.Kor.5,1) i znanje imamo kao u ogledalu i
zagonetki. Stoga je neophodno da se mnogo bavimo njime kako bismo dugotrajnim
izučavanjem i upražnjavanjem stekli neuklonjivu naviku u sagledavanju.
70. [Dešava se] da za neko vreme odsečemo uzroke strasti i [počnemo] da se bavimo
duhovnim sagledavanjima. Međutim, ukoliko se ne budemo uvek njima bavili, imajući ih
kao svoje zanimanje, lako ćemo se opet okrenuti telesnim strastima, nemajući drugi
plod izuzev jednostavnog znanja sa nadmenošću, čiji kraj jeste postepeno pomračenje
poznanja i potpuno okretanje uma ka veštastvenom.
71. Strast ljubavi je za osudu ukoliko se um zanima veštastvenim stvarima, ali je za
pohvalu kada se um sjedinjuje sa Božanskim. Jer, um, se obično pruža ka stvarima na
kojima se zadržava. Ka onome, pak, ka čemu se pruža, on okreće svoju čežnju i ljubav,
tj. ili prema Božanskom i mislenom (koje mu je srodno), ili prema telesnim stvarima i
strastima.
72. Bog je stvorio nevidljivi i vidljivi svet. On je, svakako, stvorio i dušu i telo. I kad je
vidljivi svet toliko divan, koliko je tek nevidljivi? I ako je nevidljivi bolji od vidljivoga, koliko
je tek iznad oba Bog koji ih je stvorio? Ako je, dakle, Tvorac svega dobrog bolji od
svega stvorenog, zbog čega um ostavlja Boljeg od svega i bavi se onim što je gore od
svega, tj. telesnim strastima? Svakako stoga što se od rođenja susreće sa njima i
privikava na njih, dok savršeno iskustvo Onoga koji je bolji od svega i koji je iznad
svega još nije stekao. Ukoliko, dakle, dugim podvigom uzdržavanja od uživanja i
poučavanja u Božanskom postepeno počne da kida veze sa njima, on će početi da se
pruža ka Božanskom, postepeno napredujući i poznajući svoje dostojanstvo. On će
najzad svu svoju čežnju preneti na Božansko.
73. Onaj ko bestrasno govori o gresima brata [svakako ima u vidu jedan od] dva
razloga: ili da ga ispravi, ili da drugome koristi. Onaj, pak, ko govori o njima bilo njemu,
bilo drugome mimo dva navedena razloga u stvari ga ismeva ili ponižava. Stoga on
neće izbeći ostavljenost od Boga, tj. svakako će upasti ili u isti ili u drugi greh. Tada će
se, izobličen i naružen od drugih, i sam posramiti.
74. Jedan isti greh na delu ne čine svi ljudi iz istog uzroka. Naprotiv, uzroci mogu biti
različiti. Jedno je, dakle, grešiti po navici, a drugo - iznenadno. Jer, poslednji ni pre ni
posle greha nije pomišljao o njemu. Osim toga, on veoma tuguje zbog dela. Onaj, pak,
ko greši po navici, čini obratno. Jer, on ni pre greha nije prestajao da greši u razumu.
Osim toga, i posle dela on ima isto raspoloženje.
75. Onaj ko čini vrline iz taštine svakako će i znanje iskati iz taštine. On očigledno ništa
ne čini i ne govori radi nazidanja [drugih], nego se u svemu trudi da ulovi slavu od onih
koji gledaju ili slušaju. Ta strast će se pokazati ukoliko neki od navedenih počnu da
kude njegova dela i reči. Naime, on će početi da se veoma žalosti, i to ne stoga što nisu
stekli nazidanje (s obzirom da mu tako nešto nije ni bilo cilj), nego stoga što je sam
ponižen.
76. Strast srebroljublja se utvrđuje po radosti sa kojom [čovek] prima, i žalosti pri
davanju. Takav ne može biti gospodar.
77. Neko ko strada i pokazuje trpljenje [svakako ima u vidu] ili ljubav Božiju, ili nadu na
nagradu, ili strah od mučenja, ili strah od ljudi, ili prirodu, ili uživanje, ili dobit, ili taštinu ili
neophodnost.
78. Jedno je ukloniti se od pomisli, a drugo - osloboditi se od strasti. Dešava se da se
neko mnogo puta uklanja od pomisli ukoliko nisu prisutne stvari koje izazivaju strast.
Strasti se, međutim, skrivaju u duši. Pri pojavi stvari one se odmah pokazuju. Treba,
prema tome, paziti na um u odnosu na stvari kako bi se saznalo prema kojoj ima strast.
79. Pravi prijatelj jeste onaj ko žalosti i nevolje u [raznim] okolnostima i nesreće u vreme
iskušenja bližnjeg podnosi kao svoje sopstvene, premda bez buke i smućenja.
80. Nemoj prezirati savest koja ti uvek savetuje ono što je najbolje. Jer, ona ti predlaže
Božanske i anđelske savete, oslobađa od tajnih oskrnavljenja srca i daruje smelost
prema Bogu u vreme ishoda.
81. Ukoliko hoćeš da imaš poznanje, da postaneš umeren i da ne robuješ strasti
nadmenosti, uvek u stvarima traži ono što je sakriveno od tvog znanja. I naći ćeš mnoge
i različite stvari koje su ti izmicale, te ćeš se začuditi svome neznanju, umeravajući
svoje mišljenje. Poznavši sebe, ti ćeš razumeti mnoge, velike i divne stvari. Jer,
mišljenje da se zna ne dopušta da se napreduje u znanju.
82. Zaista želi da se spase onaj ko ne odbacuje lekove lekara. Ti lekovi su patnje i
žalosti koje nas postižu preko raznih nevolja. Onaj, pak, ko im se protivi ne zna šta će
njima steći, niti kakvu će korist od njih imati u [vreme] svog odlaska.
83. Taština i srebroljublje se rađaju jedna od druge. Jer, tašti se bogate, a bogati su
tašti. Tako je kod svetovnjaka. Međutim, monah je taštiji kad nema ništa. Naime, on
krije srebro (ukoliko ga ima), stideći se što ima stvar koja ne priliči njegovom činu.
84. Svojstvo taštine monaha jeste da se uznosi vrlinom i onim što je prati, a svojstvo
gordosti jeste da se nadima uspesima i da unižava druge, uspehe pripisujući sebi, a ne
Bogu. Svojstvo, pak, taštine i gordosti svetovnjaka jeste da se uznosi i nadima lepotom i
bogatstvom, snagom i pameću.
85. Uspesi svetovnjaka jesu padovi za monahe i uspesi monaha jesu padovi za
svetovnjake. Uspesi, na primer, svetovnjaka jesu bogatstvo, slava, moć, naslađivanje,
ugodnost tela, mnoštvo dece i slično. Monah, pak, koji dospe do navedenoga - gine.
Uspesi, međutim, monaha jesu nesticanje, nepoznatost, nemoć, uzdržanje, zlopaćenje i
sve što ih prati. Svetoljubac koji nevoljno upadne u njih, smatraće ih velikom nesrećom.
Često je on čak u opasnosti da sebi namakne omču [na vrat], (što su neki i učinili).
86. Jela su stvorena iz dva razloga: radi ishrane i lečenja. Oni koji ih upotrebljavaju
mimo tih [razloga] biće osuđeni kao slastoljupci s obzirom da zloupotrebljavaju ono što
je Bog dao za [pravilnu] upotrebu. Zloupotreba jeste greh i u svim [drugim] stvarima.
87. Smirenoumlje je neprestana molitva sa suzama i bolom. Neprekidno prizivajući
Boga u pomoć, ono ne dopušta da se [čovek] nerazborito uzda u svoju silu i mudrost,
niti da se uznosi nad drugima, što je [izraz] ljute bolesti strasti gordosti.
88. Jedno je boriti se sa jednostavnom pomišlju kako ne bi pokrenula strast, a drugo je
boriti se sa strasnom pomišlju kako se ne bi desilo saglašavanje. Oba, pak, vida borbe
[pokušavaju] da spreče zadržavanje pomisli.
89. Tuga se udružuje sa zlopamćenjem. Kada um sa tugom zamišlja lice brata,
očigledno je da ima zlopamćenje irema njemu. Putevi, pak, zlopamtljivaca [vode] u smrt
(Prič.12,28), s obzirom da je svaki zlopamtljivac zakonoprestupnik (Prič.21,24).
90. Ukoliko imaš zlopamćenje prema nekome, moli se za njega i zaustavićeš kretanje
strasti. Molitvom ćeš udaljiti tugu od sećanja na zlo koje ti je učinio. Ispunivši se ljubavlju
i postavši čovekoljubiv, potpuno ćeš ukloniti strast iz duše. Ukoliko drugi ima
zlopamćenje prema tebi, postani blagonaklon i smiren i odnosi se dobro prema njemu,
te ćeš ga osloboditi od strasti.
91. Žalost onoga koji ti zavidi sa mukom ćeš zaustaviti. Jer, on smatra svojom
nesrećom ono u čemu ti zavidi. Tu zavist nije moguće zaustaviti drukčije do skrivanjem
od njega. Međutim, koju ćeš stranu prenebregnuti ukoliko [tvoja vrlina] mnogima koristi,
a njega žalosti? Treba, dakle, pretpostaviti korist mnogih, a po mogućnosti ni njega ne
prenebregnuti. Pri tome, ne [treba da dopustiš] da i sam budeš ulovljen od lukave strasti
i da se pokažeš kao onaj ko se bori protiv strasnika, a ne protiv strasti. Stoga sa
smirenoumljem smatraj njega većim od sebe, u svako vreme, na svakom mestu i u
svakoj stvari dajući mu prednost. Svoju, pak, zavist možeš zaustaviti ukoliko počneš da
se raduješ onome čemu se raduje onaj kome zavidiš i da se žalostiš zbog onoga zbog
čega se on žalosti, ispunjavajući [zapovest] apostola: Radujte se sa radosnima i plačite
sa onima koji plaču (Rim.12,15).
92. Naš um se nalazi između dvojice, tj. između anđela i đavola, od kojih svaki čini [tj.
savetuje] ono što mu je svojstveno, naime - jedan vrlinu, a drugi zlo. Međutim, um ima
vlast i silu da sleduje ili da odbaci ono što hoće.
93. Svete sile nas podstiču na dobro, a prirodna semena i dobro proizvoljenje nam
pomažu. Demonskim napadima, pak, pomažu strasti i zlo proizvoljenje.
94. Ponekad sam Bog pristupa čistom umu i poučava ga. Ponekad mu dobro predlažu
svete sile, a ponekad priroda stvari koju sagledava.
95. Um koji se udostojio poznanja treba da sačuva bestrasne pojmove o stvarima,
nepokolebiva sagledavanja i nepomućeno stanje molitve. Ipak, on, ne može uvek da
održi navedeno, budući kao dimom pomračavan telesnim isparenjima koje raspaljuju
demoni.
96. Mi se ne gnevimo na sve ono radi čega se žalostimo, s obzirom da je više onoga što
pričinjava žalost od onoga što izaziva gnev. Na primer, nešto se razbilo, nešto se
izgubilo, neko je umro. U takvim [slučajevima] se samo žalostimo, a u drugim - i
žalostimo i gnevimo, nalazeći se [u stanju] nemudroljublja.
97. Um koji prima misli o stvarima prirodno se saobražava svakoj misli. Sagledavajući
[stvari] duhovno, on se različito preobražava, saglasno svakom sagledavanju. Našavši
se, pak, u Bogu, on postaje potpuno bezobličan i bezvidan. Sagledavajući
Jednoobraznog, um i sam postaje jednoobrazan i potpuno svetlovidan.
98. Savršena je duša čija se stradalna sila u potpunosti okrenula Bogu.
99. Um je savršen ukoliko je istinitom verom nadsaznajno spoznao Nadsaznajnoga,
ukoliko je sagledao Njegova stvorenja uopšte i ukoliko je, po meri dostupnoj ljudima, od
Boga dobio sveobuhvatno znanje o promislu i Sudu koji se odnosi na njih.
100. Vreme se deli na tri dela. Vera se prostire na sva tri dela, nada - na jedan, a ljubav
- na dva. Vera i nada [se prostiru] do izvesne [granice], a ljubav ostaje u beskonačne
vekove. Budući sjedinjena sa Nadbeskonačnim, ona večito uzrasta. Zbog toga je od njih
najveća ljubav (1.Kor.13,13).
SVETI MAKSIM ISPOVEDNIK II
ČETIRI STOTINE POGLAVLjA O LjUBAVI
STOTINA ČETVRTA
sadržaj
1. Um se najpre divi poimajući bezgraničnost Božanskog u svemu, te mnogoželjenu
bezobalnu pučinu [Božiju]. Potom se on čudi [načinu] na koji je [Bog] iz nebića priveo u
biće sve što postoji. Međutim, kao što veličanstvu Njegovom nema kraja (Ps.144, 3),
tako je i mudrost Njegova nepostižna.
2. Jer, kako da se on ne divi sagledavajući neizmernu i natčudesnu pučinu blagosti? Ili
kako da se ne ushićuje pomišljajući kako i otkuda je proizašla slovesna i umna priroda i
četiri sastojka od kojih su nastala tela, s obzirom da nikakvo veštastvo nije pretpostojalo
njihovom stvaranju? I koja sila je sve pokrenula u dejstvo i sve privela u biće? Međutim,
sinovi Jelina [tj. neznabošci] ne prihvataju [da je Bog sav svet stvorio iz ničega], budući
da ne poznaju [Njegovu] svemoćnu blagost i delotvornu i nadumnu mudrost i znanje.
3. Budući Tvorac od večnosti, Bog kada ushte stvara jednosušnim Slovom [svojim] i
Duhom po bezgraničnoj blagosti [svojoj]. I nemoj reći: "Iz kog razloga je sad stvorio
[sve] kada je oduvek blag". Jer, i ja ću ti reći da se neispitiva mudrost beskonačne
Suštine ne podvodi pod ljudsko znanje.
4. Kada je ushteo, Tvorac je osuštinio i projavio od večnosti u Njemu pretpostojeće
znanje o bićima. Jer, neumesno je sumnjati da li svemogući Bog može osuštiniti ono što
hoće kada ushte.
5. Istražuj iz kog uzroka je Bog [sve] stvorio, budući da je [takvo] znanje moguće.
Međutim, kako i zbog čega [je sve stvorio] tek nedavno, nemoj ispitivati, s obzirom da
[znanje o tome] ne može stati u tvoj um. Jer, nešto od Božanskog je shvatljivo, a nešto
nije dostižno ljudima. Po rečima jednog svetitelja, "neobuzdano sagledavanje može da
gurne u provaliju" [up. Sveti Grigorije Bogoslov, Slovo 45].
6. Neki govore da stvorenja večno postoje sa Bogom. To je, [naravno], nemoguće. Jer,
kako mogu po svemu ograničena [stvorenja] večno sapostojati Onome ko je po svemu
beskonačan? I kako bi uopšte bila stvorenja kad bi bila savečna Tvorcu? Ta misao,
naravno, pripada Jelinima koji Boga ne smatraju tvorcem suštine bića, već samo
[njihovih] svojstava. Mi, pak, [Hrišćani], koji Boga poznajemo kao svemogućeg,
govorimo da je Tvorac ne [samo] svojstava, nego i suštine sa njenim svojstvima. Ako je
tako, onda stvorenja nisu od večnosti sapostojeća Bogu.
7. Božanstvo i Božanstveno je u nečemu poznato, a u nečemu nepoznato. Poznato je u
onome što se oko Njega sagledava, a nepoznato u onome što je samo po sebi.
8. U jednostavnoj i bezgraničnoj suštini Svete Trojice nemoj tražiti da nađeš
[raznovrsna] svojstva i mogućnosti kako je ne bi učinio složenom po uzoru na stvorenja.
Jer, tako nešto misliti o Bogu jeste neumesno i nedozvoljivo.
9. Jedino bezgranična Suština [tj. Bog] jeste jednostavna i jednoobrazna i beskakvotna i
mirna i bezmetežna i svemoguća i svestvaralačka. Svaka, pak, tvorevina jeste složena
iz suštine i svojstava i uvek ima potrebu za Božanskim promislom, s obzirom da nije
slobodna od promena.
10. Svaka umna i čulna suština je, [u trenutku] kada ju je Bog privodio u biće, dobila sile
da shvata stvorenja: umna sila da prima misli, a čulna - osećaje.
11. Bog samo saopštava, a tvar i prima i saopštava. Tvar učestvuje u biću i dobrobiću, a
predaje samo dobrobiće. Međutim, drugačije predaje telesna, a drugačije bestelesna
suština.
12. Bestelesna suština dobrobiće predaje i kad govori i kad dela i kad je sagledavaju, a
telesna - samo kad je sagledavaju.
13. Večnobiće ili nebiće slovesne i mislene suštine nalazi se u volji Onoga koji je sve
vrlo dobro stvorio. Međutim, da li će [stvorenja] biti dobra ili zla po proizvoljenju zavisi od
njihove volje.
14. Zlo se ne sagledava u suštini stvorenja, nego u [njihovom] pogrešnom i
beslovesnom pokretu.
15. Duša se kreće blagosloveno ukoliko se njen želateljni [deo] odlikuje uzdržanjem,
ukoliko je njen razdražajni [deo] prilepljen uz ljubav, kloneći se mržnje, i ukoliko njen
slovesni [deo] stremi Bogu molitvom i duhovnim sagledavanjem.
16. Savršenu ljubav i duboko poznavanje Božanskog promisla još nema onaj ko u
vreme iskušenja nije dugotrpeljiv u nevoljama koje mu se dešavaju, nego odseca sebe
od ljubavi prema duhovnoj braći.
17. Cilj Božanskog promisla jeste da pravom verom i duhovnom ljubavlju sjedini one koji
su na razne načine zlom razdeljeni. Jer, Spasitelj je i stradao [sa ciljem] da rasijanu
decu Božiju sabere ujedno (Jn.11,52). Stoga onaj ko neće da prihvati teškoće, da
podnese žalosti, niti da pretrpi bol [u stvari] luta izvan Božanske ljubavi i cilja promisla.
18. Ako ljubav dugo trpi i ako je blagotvorna (l.Kop.13,4), onda od cilja Božanskog
promisla otpada onaj ko je malodušan zbog neprijatnih događaja i ko se ozlobljuje na
one koji su ga ožalostili, odsecajući se od ljubavi prema njima.
19. Pazi na sebe [i utvrdi] da li se u tebi, a ne u bratu, nalazi zlo koje te odvaja od njega.
Stoga požuri da se izmiriš sa njim (up. Mt.5,24) kako ne bi otpao od zapovesti o ljubavi.
20. Nemoj prezreti zapovest o ljubavi s obzirom da ćeš njome postati sin Božiji. Ukoliko
je, pak, prestupiš, pokazaćeš se kao sin geene.
21. Od ljubavi prema prijatelju odvaja sledeće: ukoliko zavidimo ili nam zavide, ukoliko
činimo štetu ili nam čine štetu, ukoliko beščastimo ili nas beščaste, te pomisli
podozrenja. Nisi li i ti učinio ili postradao od nečeg sličnog, te se odvajaš od ljubavi
prema prijatelju?
22. [Pretpostavimo] da ti se desi iskušenje od [strane] brata i da žalost povede ka
mržnji. Međutim, nemoj biti pobeđen mržnjom, već mržnju pobedi ljubavlju. Pobedićeš,
pak, tako što ćeš se iskreno za njega moliti Bogu, što ćeš od njega primiti objašnjenje,
što ćeš mu se sam izviniti, smatrajući sebe vinovnikom iskušenja i najzad -
dugotrpljenjem dok ne prođe oblak.
23. Dugotrpeljiv je onaj ko čeka kraj iskušenja i prima pohvalu za istrajnost.
24. Dugotrpeljiv muž poseduje veliki razum (Prič.14,29), s obzirom da sve što se dogodi
upućuje na kraj. U očekivanju njega, on podnosi [sve] nevolje. Kraj, pak, po
božanstvenom apostolu, jeste život večni (Rim.6,22). A ovo je večni život da poznaju
tebe jedinoga istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista (Jn. 17,3).
25. Nemoj biti brz da odbaciš duhovnu ljubav budući da ljudima drugi put spasenja nije
ostavljen.
26. Zbog mržnje koja se danas u tebi pojavila pod uticajem lukavog nemoj jučerašnjeg
vrlinskog duhovnog brata smatrati poročnim i zlim, već dugotrpeljivom ljubavlju izbaci iz
duše današnju mržnju, sećajući se jučerašnjih dobara.
27. Onoga koga si juče hvalio kao dobrog i slavio kao vrlinskog nemoj danas zlosloviti
kao poročnog i zlog stoga što si ljubav promenio u mržnju, osuđivanje brata nudeći kao
opravdanje svoje zle mržnje. Naprotiv, iako si još obuzet žalošću, ostani pri pohvalama
kako bi se lako vratio spasonosnoj ljubavi.
28. Radi skrivene u tebi žalosti [prema bratu], nemoj menjati svoje uobičajene pohvale o
njemu u razgovoru sa ostalom bratijom, mešajući neprimetno sa svojim rečima
prekorevanje, Naprotiv, u susretima govori o njemu čistu pohvalu i iskreno se moli za
njega kao za samoga sebe, te ćeš se brzo osloboditi pogubne mržnje.
29. Nemoj reći: "Ja ne mrzim brata", ukoliko se odvraćaš od sećanja na njega. Naprotiv,
čuj Mojsija koji govori: Nemoj mrzeti brata svoga u razumu svome. Prekorom pokaraj
brata svoga i zbog njega nećeš biti uvučen u greh (Lev.19,17).
30. Budući iskušavan, brat može da je uporan i da te zloslovi. Ipak, ti nemoj izlaziti iz
stanja ljubavi, premda te i uznemirava u razumu isti lukavi demon. Ti, pak, nećeš izaći iz
stanja ljubavi ukoliko budeš blagosiljao kad te grde (l.Kop.4,12), ukoliko budeš dobro
mislio o okome ko ti misli zlo. To je put mudroljublja po Hristu. Onaj ko njime ne ide
neće se nastaniti zajedno sa Njim.
31. Nemoj smatrati blagorazumnim one koji ti prenose reči koje izazivaju žalost i mržnju
prema bratu, čak i kad ti izgledaju istinite. Naprotiv, okreći se od njih kao od
smrtonosnih zmija kako bi i njih zaustavio u zloslovljenju i kako bi dušu svoju izbavio od
lukavstva.
32. Nemoj ranjavati brata zagonetnim rečima da ti ne bi vratio istom merom, što će,
opet, iz obojice isterati raspoloženje ljubavi. Naprotiv, sa smelošću koju ljubav daje idi i
pokaraj ga (Mt.18,15) kako bi uklonio uzroke ožalošćenja i obojicu oslobodio smućenja i
ogorčenja.
33. Ispitaj svoju savest sa svakom tačnošću [i utvrdi] da li je možda tvojom krivicom brat
odbio da se pomiri sa tobom. Nemoj, dakle, prezreti savest koja zna ono što je
sakriveno u tebi, koja te može osuditi u čas tvoga ishoda i koja ti u vreme molitve
postaje smetnja.
34. U vreme mira nemoj se sećati onoga što ti je brat rekao u vreme žalosti (bilo da ti je
uvreda rečena u lice, bilo preko drugog koji ti je preneo) kako se ne bi, prihvativši
pomisao zlopamćenja, vratio pogubnoj mržnji prema bratu.
35. Slovesna duša koja gaji mržnju prema bilo kom čoveku ne može biti u miru sa
Bogom, koji je dao zapovest: Ako li ne oprostite ljudima sagrešenja njihova, ni Otac vaš
nebeski neće oprostiti vama sagrešenja vaša (Mt.6,15). Ukoliko, pak, on neće da se
pomiri, ti se čuvaj mržnje, moleći se iskreno za njega i ne zlosloveći ga ni pred kim.
36. Neizrecivi mir svetih anđela zasniva se na dva raspoloženja: na ljubavi prema Bogu
i jednog prema drugome. Isto važi i za sve svetitelje svih vekova. Svedobro je, dakle,
naš Spasitelj rekao da o ovim dvema zapovestima visi sav zakon i proroci (Mt.22,40).
37. Nemoj biti samodopadljiv da ne bi bio bratomrzac, i nemoj biti samoljubiv da bi bio
bogoljubiv.
38. Ukoliko želiš da živiš zajedno sa duhovnom [braćom], svoje prohteve ostavi pred
[njihovim] vratima. U suprotnom nećeš biti u miru ni sa Bogom, ni sa sažiteljima.
39. Onaj ko je uspeo da stekne savršenu ljubav i da ceo život svoj uredi prema njoj
zaista Duhom Svetim može reći da je Isus Gospod (up. 1.Kor.12,3). Iz suprotnog
očigledno biva suprotno.
40. Ljubav prema Bogu voli da um uvek okriljuje božanstvenim razgovorom, a ljubav
prema bližnjemu čini da se uvek o njemu dobro misli.
41. Onaj ko još uvek voli taštinu i koji je privezan za neku od veštastvenih stvari
svakako će se žalostiti na ljude zbog prolaznih [stvari], biti zlopamtljiv, imati mržnju
prema njima i robovati sramnim pomislima. Bogoljubivoj duši sve navedeno jeste tuđe.
42. Ukoliko ne govoriš i u razumu ne činiš ništa sramno, ukoliko nisi zlopamtljiv prema
onome ko ti je pričinio štetu i rđavo govorio o tebi i ukoliko za vreme molitve uvek imaš
neveštastven i bezvidan um, znaj da si dostigao meru bestrašća i savršene ljubavi.
43. Nije mali podvig osloboditi se od taštine. Nje, se [čovek] oslobađa tajnim delanjem
vrlina i čestom molitvom. Znak, pak, oslobođenja jeste prestanak zlopamćenja prema
onome koji je zlo govorio ili govori [o nama].
44. Ukoliko hoćeš da si pravedan, svakom delu u sebi, tj. duši i telu, daj ono što mu
priliči. Slovesnom delu duše [pruži] čitanje, duhovno sagledavanje i molitvu,
razdražajnom [delu] - duhovnu ljubav, koja se suprotstavlja mržnji, a želateljnom [delu] -
celomudrenost i uzdržanje. Telu, pak, [daj] hranu i odelo, tj. samo ono što je neophodno
(1 Tim.6,8).
45. Um dejstvuje po prirodi kada su mu strasti pokorene, kada sagledava smisao bića i
kada prebiva u Bogu.
46. Zdravlje i bolest se odnose na telo živih [bića], a svetlost i tama - na oči. Tako se i
vrlina i porok odnose na dušu, a znanje i neznanje - na um.
47. Hrišćanin upražnjava mudroljublje u tri [stvari]: u zapovestima, u dogmatima i u veri.
Zapovesti um odvajaju od strasti, dogmati ga uvode u znanje bića, a vera - u
sagledavanje Svete Trojice.
48. Jedni podvižnici samo odbijaju strasne pomisli, a drugi odsecaju i same strasti.
Strasne pomisli se odbijaju ili psalmopojanjem, ili molitvom, ili uznošenjem [misli], ili
nekim drugim dostupnim zanimanjem. Strasti se, pak, odsecaju preziranjem stvari koje
su ih izazvale.
49. Stvari prema kojima stičemo strasti jesu - žena, novac, slava itd. Žena se može
prezreti jedino ukoliko se posle udaljavanja [od sveta] telo bude dolično isušilo
uzdržanjem. Novac se može prezreti ukoliko svoju misao ubedimo da u svemu bude
zadovoljna onim što ima. Slava se, pak, može prezreti ukoliko se zavoli tajno činjenje
vrline, poznato jedinome Bogu. Na isti način treba postupati i u odnosu na druge strasti.
Onaj koji sve navedeno prezre nikad neće doći do bilo kakve mržnje.
50. Onaj ko se odrekao stvari, tj. žene, novaca i ostalog, učinio je monahom spoljašnjeg
čoveka, ali ne i unutrašnjeg. Ko se, pak, odrekao i samih strasnih misli o njima, učinio je
monahom i unutarnjeg čoveka, tj. um. Spoljašnjeg čoveka svako ko hoće lako može
učiniti monahom. Naprotiv, da bi se unutrašnji čovek učinio monahom neophodan je
veliki podvig.
51. Ko je, dakle, onaj ko se u našem rodu potpuno oslobodio strasnih misli i udostojio
čiste i neveštastvene molitve, što i predstavlja obeležje unutrašnjeg monaha?
52. Mnoge strasti su skrivene u našim dušama. One se pokazuju tek kada se pojave
stvari [koje ih izazivaju].
53. Onoga ko je stekao delimično bestrašće strasti ne napadaju u odsustvu stvari.
Međutim, ukoliko se pojave stvari, strasti odmah uznemiruju um.
54. Nemoj misliti da imaš savršeno bestrašće [ukoliko si miran] kada odsustvuju stvari
[koje izazivaju strasti). Ukoliko, pak, pri pojavi [stvari] ostaneš nepokretan [u odnosu na
strast], a potom i mišlju o njoj, znaj da si stupio u granice bestrašća. Ipak, ni tada nemoj
biti nemaran. Dugotrajna vrlina umrtvljuje strasti. Međutim, ukoliko se ona zanemari,
one opet ustaju.
55. Onaj ko voli Hrista, svakako ga i podražava prema [svojim] silama. Hristos ljudima
nije prestajao da čini dobro. On je bio dugotrpeljiv i kada je izostala blagodarnost kod
ljudi i kada su hulili. I kada su ga tukli i kada su ga ubijali On je trpeo, nikome uopšte ne
misleći zlo. To troje sačinjava delo ljubavi prema bližnjemu. Onaj ko njih nema, a govori
da voli Hrista ili [se nada] da će naslediti Njegovo Carstvo - u stvari sebe vara. Jer,
Gospod je rekao: Ćeće svaki koji mi govori: Gospode, Gospode, ući u Carstvo nebesko,
no koji čini volju Oca moga (Mt.7,21), i opet: Ako me ljubite, zapovesti moje držite
(Jn.14,15) i ostalo.
56. Sav cilj zapovesti Spasitelja jeste da um [čoveka] oslobodi od neuzdržanja i mržnje,
te da ga uvede u ljubav prema sebi i bližnjemu. Jer, iz nje se rađa svetlost po dejstvu
svetog znanja.
57. Udostojivši se izvesnog znanja od Boga, nemoj zanemarivati ljubav i uzdržanje. Oni,
naime, očišćuju stradalni deo duše i neprekidno ti otkrivaju put ka poznanju.
58. Put ka poznanju, pak, jesu bestrašće i smirenje, bez kojih niko neće videti Gospoda
(Jev.12,14).
59. Znanje nadima, a ljubav izgrađuje (1.Kop.8,1). Stoga znanju pridruži ljubav i
postaćeš skroman i duhovni domostroitelj, koji izgrađuje i sebe i sve koji mu se
približuju.
60. Ljubav izgrađuje stoga što ne zavidi, što se ne ogorčava na one koji zavide, što ne
ističe predmet koji [može izazvati] zavist, što ne smatra da je dostigla savršenstvo (up.
Fil.3,12), što se ne stidi da prizna svoje neznanje. Na taj način, dakle, ona um čini
skromnim i neprekidno priprema napredovanje u poznanju.
61. Nekako je prirodno da znanje prati visokoumlje i zavist, naročito kod početnika.
Visokoumlje [biva] samo iznutra, a zavist - i iznutra i spolja: iznutra - prema onima koji
imaju znanja, a spolja - od onih koji imaju znanje. Ljubav, međutim, uništava sve troje:
visokoumlje - budući da se ne nadima, unutrašnju zavist - budući da ne zavidi, a
spoljašnju - budući da dugo trpi i da je blagotvorna. Onaj, dakle, ko ima znanje treba da
stekne i ljubav kako bi um u svemu sačuvao neranjivim.
62. Onaj ko se udostojio blagodati znanja i [u isto vreme] ima ogorčenje, ili zlopamćenje
ili mržnju prema [nekom] čoveku, liči na onoga ko trnjem i bodljom bode [svoje] oči.
Stoga je znanju svakako neophodna ljubav.
63. Nemoj sve svoje staranje posvetiti samo telu. Naprotiv, njemu odredi podvig po
svojoj snazi, a sav svoj um usmeri na unutrašnje. Jer, telesno vežbanje za malo je
korisno, a pobožnost je korisna u svemu (1.Tim.4,8).
64. Onaj ko se neprekidno trudi oko unutrašnjeg (postaje) celomudren, dugotrpeljiv,
blagotvoran i smirenouman. Osim toga, on sagledava i bogoslovstvuje i moli se. O tome
i govori apostol: Po Duhu hodite (Gal.5,16), i ostalo.
65. Onaj ko ne ume da hodi duhovnim putem ne vodi brigu o strasnim pomislima, već
svo staranje posvećuje telu, te ili ugađa stomaku i živi neuzdržljivo, ili se žalosti, gnevi i
zlopamti, pomračujući svoj um. [On se, takođe, druge strane] predaje neumerenom
podvigu, pomućujući razum.
66. [Sveto] Pismo ne odbacuje ništa od onoga što nam je Bog dao na upotrebu, već
kažnjava neumerenost i ispravlja beslovesnost. Ono ne zabranjuje da se jede, niti da se
rađaju deca, niti da se poseduje novac i da se pravilno upotrebljava. Ono zabranjuje
stomakougađanje, blud i ostalo. Ono takođe ne zabranjuje ni da se misli o navedenome
(s obzirom da je radi toga i nastalo), nego da se o njemu strasno misli.
67. Od onoga što činimo po Bogu nešto vršimo po zapovesti, a nešto nezavisno od
zapovesti, tj. kako bi neko rekao, kao dobrovoljno prinošenje. Tako, po zapovesti volimo
Boga i bližnje, volimo neprijatelje, izbegavamo preljubu i ubistvo i ostalo. Kada [nešto od
navedenoga] prestupimo primamo osudu. Nezavisni od zapovesti jesu devstvenost,
bezbračnost, nesticanje, otšelništvo i ostalo. Oni imaju značenje darova. Naime, ukoliko
neku od zapovesti po slabosti ne možemo da ispunimo, mi tim darovima
umilostivljujemo našeg blagog Vladiku.
68. Onaj ko ceni bezbračnost ili devstvenost svakako treba da ima bedra opasana
uzdržanjem i svetiljke zapaljene molitvom, sagledavanjem i duhovnom ljubavlju
(Lk.12,35).
69. Neki od bratije smatraju da nemaju darove Duha Svetoga. Oni usled nemarnosti za
vršenje zapovesti ne znaju da onaj koji ima neiskvarenu veru u Hrista u sebi ima sve
Božanske darove. S obzirom da smo zbog svoje lenjosti daleko od delatne ljubavi
prema Njemu (kojom se otkrivaju božanstvene riznice u nama), nama opravdano
izgleda da smo tuđi Božanskim darovima.
70. Ako se, po božanstvenom apostolu, Hristos verom useljuje u srca naša (Ef.3,17), i
ako su u Njemu sakrivena sva blaga mudrosti i znanja (Kol.2,3), onda su u našim
srcima skrivena sva blaga mudrosti i znanja. Ona se u srcu svakoga otkrivaju
saobrazno sa [merom] očišćenja kroz zapovesti.
71. Eto blaga sakrivenog u polju (Mt.1Z,44) srca tvoga, koje još nisi pronašao zbog
lenjosti. Jer, da si ga našao, prodao bi sve kako bi kupio polje [u kome se oko nalazi].
Ostavivši ga, pak, ti radiš okolo njega, nalazeći samo na trnje i bodlje.
72. Spasitelj kaže: Blaženi čisti srcem, jer će Boga videti (Mt.5,8). Oni će videti Njega i
blaga u Njemu ukoliko ljubavlju i uzdržanjem sebe očiste. I utoliko će ga više [videti],
ukoliko više uzrastaju u očišćenju.
73. On opet govori: Prodajte sve što imate i dajte milostinju... i gle sve će vam biti čisto
(Lk.12,33; 11,41), tj. nemojte se više baviti stvarima koje se tiču tela, već požurite da od
mržnje i neuzdržanja očistite um (koga Gospod naziva srcem - Mt.15,19). Jer, oni prljaju
um i ne dozvoljavaju mu da vidi Gospoda, koji se u njemu nastanio kroz blagodat
svetog krštenja.
74. [Sveto] Pismo vrline naziva putevima. Ljubav je, pak, istaknuta kao najveća od svih
vrlina. Stoga i apostol govori: Pokazaću vam još uzvišeniji put (l.Kop.12,31) koji nas
ubeđuje da prezremo veštastvene stvari i da ništa privremeno ne pretpostavljamo
večnome.
75. Ljubav prema Bogu se protivi pohoti, ubeđujući um da se uzdržava od uživanja.
Ljubav, pak, prema bližnjemu protivi se gnevu, dovodeći do prezira slave i bogatstva.
To su dva dinara koja je Spasitelj dao gostioničaru (Lk.10,35) da se pobrine o tebi.
Međutim, nemoj se pokazati nezahvalnim, pridružujući se razbojnicima, kako ponovo ne
bi bio izranavljen. Jer, tada već nećeš biti polumrtav, već [sasvim] mrtav.
76. Očisti um svoj od gneva, zlopamćenja i sramnih pomisli, te ćeš prepoznati useljenje
Hrista u sebi.
77. Ko te je prosvetio verom u Svetu, obožavanu i jednosušnu Trojicu? Ili, ko te je
upoznao sa domostrojem [spasenja], tj. sa Ovaploćenjem Jednoga od Svete Trojice?
Ko te je naučio smislu bestelesnih sila ili stvaranja i svršetka vidljivog sveta, ili
vaskrsenja mrtvih i večnog života, ili slave Carstva nebeskog i Strašnog suda? Nije li
[sve navedeno učinila] blagodat Hristova koja se uselila u tebe i koja je zalog Duha
Svetoga? Šta je veće od te blagodati? Ili, šta je bolje od te mudrosti i znanja? Ili, šta je
uzvišenije od tih obećanja? I ukoliko smo [i pored svega] lenjivi i nemarni i ne čistimo
sebe od prljavština i strasti koje oslepljuju um (smetajući nam da gledamo smisao koji je
jasniji od sunca), treba da krivimo sami sebe, a ne da odričemo useljenje blagodati.
78. Obećavši ti večna blaga (up. Tit.1,2) i davši ti zalog Duha u srce (2.Kor.1,22), Bog ti
je zapovedio da se brineš o životu, tj. da unutrašnji čovek, oslobodivši se od strasti, još
odavde počne da se naslađuje večnim blagima.
79. Udostojivši se božanstvenih i uzvišenih sagledavanja, veoma se trudi u ljubavi i
uzdržanju, da bi, sačuvavši stradalni [deo duše] neuzburkanim, u duši imao neprestanu
svetlost.
80. Razdražajni [deo] duše obuzdavaj ljubavlju, želateljni [deo] isušuj uzdržanjem, a
slovesni [deo] okriljuj molitvom, te svetlost uma [tvoga] nikad neće potamneti.
81. Ljubav razaraju beščašće, šteta, klevetanje ili vere ili života, batine, rane i ostalo,
bilo da se događaju [čoveku] lično, bilo nekome od njegovih srodnika ili prijatelja. Onaj
ko ljubav izgubi zbog nekih od navedenih uzroka još nije poznao cilj Hristovih zapovesti.
82. Koliko god možeš, staraj se da voliš svakog čoveka. Ukoliko ne možeš [da sve
voliš], makar se postaraj da nikog ne mrziš. Međutim, ni u tome nećeš uspeti ukoliko ne
prezreš sve stvari u svetu.
83. [Recimo] da je neko pohulio. Ti, međutim, nemoj mrzeti njega, nego hulu i demona
koji ga je podstakao na huljenje. Ukoliko, pak, omrziš onoga koji je pohulio, omrzao si
čoveka i prestupio zapovest. Ono što je on učinio rečju, ti činiš delom. Ako, pak, čuvaš
zapovest, pokazaćeš [dela] ljubavi. Naime, ukoliko možeš pomozi mu kako bi ga
odvratio od zla.
84. Hristos neće da imaš ni mržnju, ni ogorčenje, ni gnev, ni zlopamćenje prema bilo
kom čoveku, na bilo koji način i radi bilo koje prolazne stvari. To svima gromoglasno
trube četiri Jevanđelja.
85. Mnogi od nas govore, a malo nas dela. Međutim, zbog svoje nemarnosti niko ne
treba da kvari Reč Božiju. Naprotiv, svako treba da prizna svoju nemoć, a ne da sakriva
Božiju istinu kako sa prestupanjem zapovesti ne bi bio osuđen i za krivo tumačenje Reči
Božije.
86. Ljubav i uzdržanje oslobađaju dušu od strasti, čitanje i sagledavanje izbavljaju um
od neznanja, a stanje molitve molitvenika postavlja pred samog Boga.
87. Kada vide da preziremo stvari u svetu kako zbog njih ne bismo mrzeli ljude i otpali
od ljubavi, demoni na nas podižu klevete kako bismo, ne podnoseći žalost, omrzli
klevetnike.
88. Nema težeg bola za dušu od klevete, bilo da se kleveta [naša] vera ili život. I niko ne
može ostati ravnodušan na klevetu ukoliko ne gleda na Boga, koji jedini može da izbavi
iz nevolja (kao što je i Suzanu izbavio), da ljudima otkrije [istinu] (kao i o njoj) i da dušu
utešiti nadom.
89. [Po meri tvoje] molitve iz [sve] duše za onoga ko te je oklevetao, Bog će otkriti i
pravu [istinu o tebi] onima koji su se sablaznili.
90. Po prirodi blag je samo Bog (Mt.19,17), dok je po nastrojenju [volje] dobar samo
onaj ko podražava Boga. Njegov cilj je da zle [ljude] sjedini sa Onim ko je no prirodi blag
kako bi i oni postali dobri. Zbog toga on blagosilja kada ga [zli] grde, trpi kada ga gone,
moli se kada hule (up. 1.?or.4,12-13) i moli se za one koji ga ubijaju. Sve [navedeno on]
čini [samo] da ne bi otpao od cilja ljubavi.
91. Zapovesti Gospodnje nas uče da se blagosloveno koristimo srednjim stvarima.
Blagoslovena, naime, upotreba srednjih [stvari] čini da je stanje duše čisto. Čisto, pak,
stanje rađa rasuđivanje, iz koga se rađa bestrašće, iz koga se rađa savršena ljubav.
92. Bestrašće još nema onaj ko u času iskušenja nije u stanju da previdi manu prijatelja,
bilo da je stvarna ili samo umišljena. Jer, uzburkane strasti koje leže u duši njemu
oslepljuju um, ne dozvoljavajući mu da vidi svetlost istine niti da razlikuje bolje od
gorega. On, dakle, nije stekao savršenu ljubav, koja napolje izgoni strah od Suda (up.
1.Jn.4,18).
93. Vernom prijatelju nema cene (Sir.6,15), budući da nesreće prijatelja smatra svojim,
stradajući zajedno sa njim i zlopateći se čak do smrti.
94. U vreme blagostanja mnogo je prijatelja (up. Prič.19,4). U vreme, pak, iskušenja,
jedva ako ćeš jednoga naći.
95. Svakog čoveka treba da volimo iz [sve] duše, dok nadu treba da polažemo jedino na
Boga, služeći mu iz sve snage. Jer, ukoliko nas On čuva, svi prijatelji će nam biti na
usluzi i svi neprijatelji će biti nemoćni. Međutim, čim nas On ostavi, svi prijatelji se
okreću od nas i svi neprijatelji jačaju u odnosu na nas.
96. Postoje četiri opšta načina bogoostavljenosti: prvi predstavlja domostroiteljnu
[ostavljenost] (kao sa Gospodom - kako bi prividnim ostavljenjem bili spaseni oni koji su
[zaista] ostavljeni), drugi predstavlja [ostavljenost] radi ispitivanja (kao sa Jovom i
Josifom - kako bi se jedan pokazao stub hrabrosti, a drugi stub celomudrenosti), [treći]
predstavlja [ostavljenost] radi duhovnog vaspitanja (kao sa apostolom [Pavlom] - kako
bi se smirenoumljem sačuvalo izobilje blagodati), a [četvrti) predstavlja [ostavljenost]
radi odvraćanja [Božijeg] (kao što je bilo sa Jevrejima - kako bi se, budući kažnjavani,
obratili pokajanju). Svi načini [ostavljenosti] jesu spasonosni budući da su ispunjeni
Božanskom blagošću i čovekoljubljem.
97. Samo strogi čuvari zapovesti i istinski tajnici sudova Božijih ne napuštaju prijatelje
koji se iskušavaju po popuštenju Božijem. Naprotiv, preziratelji zapovesti i neposvećeni
u tajne sudova Božijih uživaju sa prijateljem koji je u blagostanju, ali ga napuštaju u
[vreme] kad se zlopati u iskušenju. Dešava se čak i da staju na stranu [njegovih]
protivnika.
98. Prijatelji Hristovi sve [ljude] istinski vole, premda njih ne vole svi. Prijatelji, pak, sveta
ne vole sve, kao što ni njih ne vole svi. Prijatelji Hristovi do kraja zadržavaju
neprekidnost u ljubavi, a prijatelji sveta - samo dok se međusobno ne sukobe oko
nečega svetskog.
99. Veran prijatelj je moćna zaštita (Sir.6,14). Naime, on je u blagostanju prijatelja dobar
savetnik i jednodušni saradnik, a u zlopaćenju - istinski zastupnik i najsastradalniji
zaštitnik.
100. Mnogi su dosta toga kazali o ljubavi. Međutim, ukoliko je potražiš, naći ćeš je
jedino među učenicima Hristovim. Jer, jedino oni imaju istinsku Ljubav kao učiteljicu
ljubavi. O njoj su govorili: Ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, a
ljubavi nemam, ništa sam (l.Kop.13,2). Onaj, dakle, ko je stekao ljubav, stekao je
samoga Boga: Jer Bog je ljubav (1.Jn.4,8). Njemu slava u vekove. Amin!
SVETI MAKSIM ISPOVEDNIK III
SAGLEDATELjNA I DELATNA POGLAVLjA,IZABRANA IZ SEDAM STOTINA
POGLAVLjA
GRČKOG DOBROTOLjUBLjA
sadržaj
1. Jedan je Bog beznačalni, nepostižni, koji u potpunosti ima silu bića, koji savršeno
isključuje svaku misao o kada i kako, s obzirom da je za sve nedostupan i da ga
nikakva tvorevina ne može poznati u Njegovoj prirodi.
2. Sve postojeće se naziva mislivim, poznatljivim: za njegovo poznanje postoje dokazna
načela. Bog se, međutim, imenuje nemislivim. Ipak, na osnovu poznatljivog i mislivog se
veruje da On jeste.
3. Poznanja stvorenih stvari kao svoj dokaz imaju svoje sopstvene osnove (koje se stiču
prirodnim putem). Njima se ona prirodno i određuju. O Bogu se, međutim, uz pomoć
osnova koje se nalaze u tim stvarima, samo veruje da jeste. On blagočastivim daje
ispovedanje i veru (tvrđu od svakog dokaza) da sam jeste. Vera je istinsko poznanje
koje ima nedokaziva načela, budući uverenje o stvarima koje prevazilaze um i slovo.
4. Bog je načelo, sredina i kraj svega što postoji: počelo kao Tvorac, sredina kao
Promislitelj, kraj kao Završitelj. Jer, Kao što govori Pismo, od Njega i kroz Njega i radi
Njega je sve (Rim.11,36).
5. Najdostojnija poštovanja jeste duša koja je po prirodi razumna. Kao blag, Bog svaku
dušu sazdaje po svom obrazu, privodeći je u biće kao samopokretnu (slobodnu). Stoga
svaka [duša] po svom proizvoljenju ili izabira čast, ili svojim delima samovlasno sakuplja
beščašće.
6. Bog je, kao što je napisano, Sunce pravde (Mal.4,2), koje sve podjednako obasjava
zracima svoje blagosti. Po svome nastrojenju, duša obično biva ili vosak (kao
bogogubiva) ili blato (kao veštastvoljubiva). Blato se po svojoj prirodi suši od sunca, dok
vosak od njega po prirodi smekšava. Tako i svaka veštastvoljubiva i svetoljubiva duša,
koja po svom nastrojenju ne prima i odbacuje urazumljujuće napomene Božije,
ogrubljuje kao blato, te sama sebe, slično faraonu, baca u pogibao. Naprotiv, svaka
bogoljubiva duša se pri tome smekšava, kao vosak primajući pečat likova Božanstvenih
stvari, u duhu postajući stanište Boga.
7. Onaj ko je svoj um obasjao Božanstvenim razumevanjem, ko je svoje reči
Božanstvenim pesmama priučio da neprestano poštuju Tvorca i ko je čula osvetio
neporočnim gledanjem na sve - na prirodno dobro bića po obrazu dodaje blagobiće po
podobiju proizvoljnim dobrim nastrojenjem.
8. Svoju dušu čuva neoskrnavljenom onaj ko svoj um prinuđava da misli jedino na Boga
i Njegova savršenstva, ko reč postavlja kao njihovog pravilnog tumača i razjasnitelja, a
čula vaspitava da blagočastivo gledaju na vidljivi svet i na sve što je u njemu, te da duši
saopštavaju veličinu razuma koji je u njemu sakriven.
9. Oslobodivši nas od gorkog ropstva tiranima - demonima, Bog nam je darovao
čovekoljubivo breme bogopoštovanja, tj. smirenje kojim se ukroćuje sva sila đavolska.
Oni koji prime njegovo breme mogu da dođu do svakog dobra i da ga sačuvaju
neukradivim.
10. Onaj ko veruje boji se Boga. Onaj ko se boji Boga prihvata smirenje. Onaj ko se
smirava postaje krotak, primajući nastrojenje koje je nedostupno za neprirodne pokrete
gneva i pohote. Krotki čuva zapovesti. Onaj ko ih čuva - čisti se. Onaj ko se očistio -
ozaruje se. Onaj ko se ozario leže sa Ženikom Slovom u skrivnici tajni.
11. Zemljodelac koji obilazi polje i gleda koje drveće je pogodno za presađivanje
ponekad nailazi na blago. I svaki smireni i nepatvoreni podvižnik, koji ima ravnomerno
duševno nastrojenje, tuđe korovu zemaljskih strasti, slično najblaženijem Jakovu na
očevo pitanje o načinu brzog uspeha (Kad brže nađe, sine) može da odgovori: Gospod
Bog tvoj dade, te izađe pred mene (Post.27,20). Bog nam [ponekad] i bez našeg truda
daje mudra sagledavanja svoje mudrosti, usled čega mi pomišljamo da smo obreli
duhovno blago. Iskusni i opitni podvižnik jeste duhovni zemljodelac koji divlje drvo koje
je ugledao čulima među vidljivim stvarima presađuje na duhovno polje i pronalazi blago,
tj. blagodatno viđenje projavljivanja Božije mudrosti u stvorenim stvarima.
12. Onaj ko ište poznanje radi pokazivanja i ko ga ne dostiže neka ne zavidi bližnjemu i
neka se ne satire tugom. Bolje je da on prođe pripremni trud za poznanje, tj. trud
delatne vrline. Trudoljubivo ispunjavajući najpre telom [vrlinu], on će dušu pripremiti za
primanje poznanja.
13. Oni koji se pravo sa blagočastivom namerom staraju da poznaju stvari, izbegavajući
svako pokazivanje pred drugima, susreću presvetla sagledavanja. Oni će naći ukazanje
za najvernije samopoznanje. Takvima govori zakon: Ušavši u zemlju obećanu, nasledite
velike i dobre gradove koje niste gradili, domove pune svakih dobara, koje niste zidali,
iskopane izvore, koje niste kopali, vinograde i masline, koje niste sadili (Pon.6,10-11).
Jer, onaj ko živi za Boga a ne za sebe, postaje ispunjen Božanstvenim darovima koji
nisu uvek primetni zbog pretećeg napada strasti.
14. Licemer je spokojan i ćuti sve dok misli da ga nisu odgonetnuli, budući zadovoljan
slavom koju stiče od pravednog izgleda. Ako ga otkriju, on izriče uvredljive reči. misleći
da vređanjem drugih sakrije svoju sramotu. Upoređujući ga sa porod aspidinim, reč
Pisma mu kao lukavom naređuje da rodi rod dostojan pokajanja, saglasno sa onim što
izgleda, preobrazivši i skriveno nastrojenje srca.
15. Onaj ko se sa ciljem da povredi bližnjega pretvara da je prijatelj jeste vuk koji
ovčijom kožom pokriva svoj zločin. Susrevši prostosrdačnu narav, ili nešto što je
hrišćanski jednostavno rečeno i učinjeno, on ih hvata i proždire. Potom koristi bezbrojne
uvrede protiv onih čije reči i naravi napada, [nabeđujući ih] da uhode slobodu njegovu,
koju ima u Hristu Isusu (Gal.2,4).
16. Onaj se sa zlim ciljem pretvara da je ćutljiv priprema zamku svom bližnjem. Ukoliko,
pak, ne uspe, on odlazi, te svojoj strasti dodaje trzanje srca. Onaj, međutim, ko ćuti radi
koristi umnožava druželjubivost, te odlazi sa radošću s obzirom da je dobio prosvećenje
koje razgoni tamu.
17. Onaj ko na sabranju bratije namerno prekida slušanje besede ne krije da je bolestan
od slavoljublja. Ulovljen njime, on iznosi mnoge vezane i nevezane reči o predmetu
besede, želeći da pokvari njen tok.
18. Mudar [čovek] i poučavajući i učeći želi da se uči i da uči jedino korisno. Navodni,
pak, mudrac i kada pita i kada ga pitaju iznosi jedino ono što hrani znatiželju.
19. Onaj ko je pričesnik dobara blagodati po Božijem blagovoljenju, i drugima treba da
ih predaje, po reči Gospodnjoj: Na dar ste dobili, na dar i dajite (Mt.10,8). Onaj ko u
zemlju sakriva dar kleveće Darodavca kao tvrdog (Mt.25,24), te napušta vrlinu radi
poštede tela. Onaj, pak, ko neprijateljima prodaje istinu biva osuđen. Kao slavoljubivi ne
podnevši beščašće, on prihvata davljenje.
20. Oni koji se još boje borbe protiv strasti i straše napada nevidljivih neprijatelja treba
da ćute, tj. u borbi za vrlinu ne treba da upotrebljavaju protivrečenje, već da se obraćaju
molitvi, predavši Bogu staranje o sebi i svoju zaštitu. Njima se u knjizi Izlaska govori:
Gospod će se boriti za vas, a vi ućutite (Izl.14,14). Oni, pak, koji po porazu neprijatelja
koji ih gone zatraže da, sa osećanjem blagodarnosti, shvate koju vrstu vrline da
započnu, treba samo da otkrivenim srdačnim uhom paze na reči Gospodnje, kao što je i
Izrailju bilo naređeno: Počuj, Izrailju (Pon.6,4). Onome, najzad, ko nakon očišćenja srca
nezadrživo poželi Božanstveno poznanje priliči pobožna smelost zbog koje će mu biti
rečeno: Zašto vičeš ka meni (Izl.14,15). Prema tome, onome kome je radi straha
naloženo ćutanje priliči pribegavanje ka Bogu. Onome kome se naređuje da sluša priliči
spremnost za slušanje i ispunjavanje Gospodnjih zapovesti. Onaj, pak, ko je dostigao
duhovno razumevanje, treba u molitvi neprestano da vapije, ištući izbavljenje od zla i
izjavljujući blagodarnost zbog dobijenih dobara.
21. Duša se nikada ne može pružiti ka poznanju Boga ukoliko je se sam, po blagom
snishođenju, ne kosne i ne uzvede k sebi. Ni um ljudski nikada ne bi mogao poteći gore
i primiti neko Božanstveno ozarenje kad ga sam Bog ne bi oduševljavao (po meri
njegovih mogućnosti) i prosvećivao Božanstvenim obasjanjima.
22. Onaj ko veruje, po Jevanđelju, pomera goru (Mt.17,19) greha životom delatnog
dobra, čupajući iz sebe ranije pristrašće prema čulnim stvarima, koje su nepostojane i
promenjive. Onaj, pak, ko je uzmogao da postane učenik, komadima hleba duhovnog
poznanja koje je irimio iz ruku Slova nasićuje hiljade, delima pokazujući umnožavajuću
silu Slova (Mt.15,32). Najzad, onaj ko je uzmogao da bude apostol isceljuje od svake
bolesti i svake nemoći i izgoni nečiste duhove (Mt.10,1). Izgonjenje duhova [označava]
proganjanje dejstva strasti, isceljivanje od bolesti - uzvođenje uz pomoć nade ka
blagočastivom nastrojenju onih koji su ga se lišili, lečenje od nemoći - buđenje i
ukrepljivanje raslabljenih od lenjosti rečju o sudu. Onaj, opet, ko je dobio vlast da staje
na zmije i skorpije (Pk. 10,19) iskorenjuje početak i kraj greha.
23. Apostol i učenik je uvek i verujući. Učenik, opet nije uvek apostol, premda i jeste
verujući. Verujući, pak, nije ujedno i učenik i apostol. Uostalom, životom i
sagledavanjem i on može da dođe do čina i dostojanstva (učenika), a [učenik] do čina i
dostojanstva (apostola).
24. [Bića] koja nastaju u vremenu rastu do pune mere, a zatim se zaustavljaju, s
obzirom da se prekida njihov prirodni rast. Međutim, ono što Božija blagodat stvara po
poretku vrlinskog života ne prestaje da uzrasta ni kad dostigne savršenstvo. Jer, kraj
jednoga, postaje početak drugoga. Onaj ko je delatnom vrlinom presekao truležne
strasti koje žive u njemu ujedno započinje druga Božanstvena preobraženja iz slave u
slavu (2.Kor.3.18). Uostalom, Bog koji u njemu dela ne prestaje da tvori dobro. Svojstvo
svetlosti je da svetli, a svojstvo Boga je da čini dobro. Po zakonu, koji odgovara stanju
privremenih stvari, koje se rađaju i umiru, poštuje se subota kao presecanje delanja. Po
Jevanđelju, međutim, koje odgovara stanju duhovnih i mislenih stvari, subota se
praznuje činjenjem dobrih dela. Poneki na to negoduju, s obzirom da ne razumeju da je
subota radi čoveka, a ne čovek radi subote i da je Sin Čovečiji Gospodar i subote
(Mk.2,27-28).
25. Da bi duša okusila duhovnu radost nije dovoljno samo da pobedi strasti. Ona treba
da stekne i vrline kroz ispunjavanje zapovesti. Ne radujte, govori Gospod, što vam se
duhovi, tj. dejstva strasti pokoravaju, nego se radujte što su imena vaša napisana na
nebesima, tj. što ste po blagodati usinovljenja radi vrlina upisani u mesto bestrašća.
26. Sve dok se umom do [stepena] čistote ne izdvojimo od svoje prirode i svega što je
nakon Boga mi ne možemo da smatramo da smo stekli nepromenjivu naviku u vrlini.
Tek kad se u nama ljubavlju ustanovi takvo nastrojenje mi ćemo poznati silu
Božanstvenog obećanja. Jer, savršena nepodvižnost dostojnih zasniva se, kao što
treba verovati, na ljubavnom ukorenjenju sile uma. Onaj ko nije izašao iz sebe i svega
što se može misliti i ko se nije utvrdio u ćutanju koje prevazilazi svako mišljenje (u
prekidu svih umnih pokreta) nikako ne može biti slobodan od izmenjivosti.
27. Pošto je postavio šator svoj izvan naselja, tj. pošto je svoje srce i svoj um čvrsto
ustanovio izvan svega vidljivog, veliki Mojsije počinje da se poklanja Bogu. Pošto je
stupio u primrak, tj. u bezvidno i bespredmetno mesto viđenja, on prebiva u vršenju
najsveštenijih tajinstava (Izl.33,20-21).
28. U Svetom Pismu može da se razlikuje telo i duh, kao da je neki duhovni čovek. Ne
bi grešio pred istinom onaj ko bi rekao da je bukva Pisma njegovo telo, a njegov smisao
- duh ili duša. Jasno je da je mudar onaj ko ostavlja telo, kao nešto truležno, i sav se
prilepljuje duhu, kao nečem netruležnom.
29. Onaj ko zakon ispunjava životom i vladanjem uzdržava se od strasnih dela,
prinoseći Bogu na žrtvu dejstvo beslovesnih strasti. To je njemu po njegovoj duhovnoj
detinjatosti dovoljno za spasenje.
30. Onaj koga proročka reč vaspitava da odbaci strasna dela prilaže i izbegavanje
saosećanja i slaganja sa njima (što se inače odvija u duši) kako, pokazujući se
uzdržljivim od greha lošijim delom, tj. telom, ne bi skriveno grešio sa neuzdržljivošću
boljim delom, tj. dušom.
31. Onaj ko je iskreno prihvatio jevanđelski život, odsecajući u sebi početak i kraj greha,
svaku vrlinu vrši i delom i umom, prinoseći Bogu žrtvu hvale i ispovedanja zbog
izbavljenja od stvarnih napada strasti. On je slobodan od mislene borbe sa njima.
Nenasita sladost njegovu dušu hrani nadom budućih dobara.
32. Osećanje čulnih utisaka prati delatelja koji se trudi nad vršenjem vrlina. Naprotiv,
neosetljivost ili nekolebanje čulnim utiscima svojstveno je sagledatelju, koji je svoj um
usredsredio u Bogu, otržući ga od tela i sveta. Jedan se delatnim trudom na dobrom
putu podvizava da dušu odvoji od prirodnih veza saosećanja telu, zbog čega često
oseća umor i slabljenje svog dobrog nastrojenja. Drugi zanose tog saosećanja istrže
upražnjavanjem i prebivanjem u sagledavanju. On više ničim ne može da bude
zarobljen i zadržan, postavši čist od onog čime su ga obično ranjavali i zadržavali oni
koji su želeli da njime ovladaju.
33. Plod neposlušanja jeste greh, a plod poslušanja jeste vrlina. Za neposlušanjem sledi
prestupanje zapovesti i prekid saveza sa Onim ko je dao zapovesti. Za poslušanjem,
pak, sledi ispunjenje zapovesti i prisnije sjedinjenje sa Onim ko ih je zapovedio. Onaj ko
kroz poslušanje izvršava zapovest ujedno ispunjuje i pravdu, čuvajući nerazrušivim i
jedinstvo ljubavi sa Onim ko ih je zapovedio. Onaj, pak, ko kroz neposlušanje prestupa
zapovest, čini greh i sebe odvaja od jedinstva ljubavi sa Onim ko ih je zapovedio.
34. Onaj ko posle raskidanja saveza zbog prestupa opet ide ka sjedinjenju najpre se
udaljava od strasti, zatim od strasnih pomisli, potom od prirode i svega prirodnog (tj. od
veštastvenog sveta), zatim od mislenih stvari i znanja o njima (tj. od duhovnog sveta).
Prešavši, najzad, raznovrsnost planova promisla (tj. toka dešavanja), on se na nepoznat
način približava samoj Jedinici, u kojoj jedinoj vidi svoju postojanost, te se raduje
radošću neiskazanom (1.Pt.1,8), kao onaj ko je obreo mir Božiji, koji prevazilazi svaki
um (Fil.4,7). On onoga ko ga se udostoji neprestano čuva od pada.
35. Strah od geene one koji se uvode na ovaj put (tj. početnike) navodi da izbegavaju
greh. Želja za dobijanjem dobara dodaje usrđe onima koji napreduju u vršenju vrlina.
Tajna, pak, ljubavi uzdiže um iznad svega tvarnog, čineći ga slepim za sve što je nakon
Boga. Jer, samo one koji su slepi za sve što je nakon Boga, Gospod umudruje,
pokazujući im ono Božanstveno (Ps.145,8).
36. Svako zdanje dobara zidajući na Gospodu, kao na nekoj osnovi vere, polažimo
zlato, srebro i drago kamenje, tj. čisto i nepomešano bogoslovlje, svetao i slavni život,
božanstvene pomisli, biserolika sagledavanja, a ne drva, seno i slamu (1.Kor. 3,12), tj.
idolosluženje ili pristrašće prema čulnome, nerazumni život, strasne pomisli koje su
lišene zrelog klasja (tj. mudrih razumevanja).
37. Onaj ko se posvetio poznanju treba da utvrdi stope svoje duše pred Gospodom, kao
što je Bog rekao Mojsiju: Ti ovde stani sa mnom (Izl.34,2). Treba, međutim, znati da i
među onima koji stoje pred Gospodom postoji razlika. [To će primetiti] mudroljubac koji
ne čita tek usput [reči]: Ima neki među ovima što stoje ovde koji neće okusiti smrti dok
ne vide Carstvo Božije da je došlo u sili (Mk.9,1). Jer, Gospod se onima koji stoje pred
Njim ne javlja uvek u slavi: onima koji se tek uvode na put ka Njemu (početnicima) On
dolazi u vidu sluge, a onima koji su moćni da idu za Njim na ushođenje na visoku goru
Njegovog Preobraženja, On se javlja u obrazu Božijem, tj. kao što je bio pre stvaranja
sveta. Prema tome, jedan isti Gospod se ne javlja podjednako onima koji mu pristupaju:
saglasno sa verom svakoga On menja i viđenje.
38. Za onog ko prohodi delanje kaže se da privremeno živi u telu kao stranac koji ima
cilj da vršenjem vrlina od duše odseče saosećanje prema telu i da se odvoji od
veštastvenih prelesti. Za sagledatelja se, pak, kaže se da je stranac u samoj vrlini,
sagledavajući istinu kao u ogledalu i zagoneci. Jer, on još nije video licem u lice pravi
izgled očekivanih dobara. Svaki svetitelj u odnosu na buduća dobra hodi kao u slici,
vapijući: Ja sam kao došljak kod tebe i prolaznik, kao i svi oci moji (Ps.37,7;13).
39. Dobro je iskati Boga, od svega se uvek udaljujući, kao što nam je zapoveđeno
(Ps.45,11; 104,4). Po svojstvu sadašnjeg života mi u svom iskanju Njega ne možemo
doći da granica dubine Božije. Ipak, možda ćemo dostići neznatnu dubinu Njegovu,
ugledavši Svetinju nad svetinjama i duhovnost nad duhovnošću. Arhijerej rečeno
obrazno pokazuje kada iz Svetinje (prvog dela šatora), koja je svetija od predvorja, ulazi
u Svetinju nad svetinjama, koja je svetija od Svetinje.
40. Sin Boga i Oca, Bog Slovo je postao Sin Čovečiji i čovek da bi ljude načinio
bogovima i sinovima Božijim. Stoga treba da verujemo da ćemo biti tamo gde je sada
sam Hristos kao glava celog tela (Kol.1,18), koji je kod Oca postao Preteča po telu. U
saboru bogova, tj. spasenih u sredini će stajati Bog, deleći dostojanstva tamošnjeg
blaženstva. Dostojni neće biti udaljeni mestom jedni od drugih.
41. Onaj ko ispunjava strasne prohteve tela živi u Haldejskoj zemlji kao služitelj i
sačinitelj idola. Ukoliko, pak, zdravo rasudivši, unekoliko dođe do poznanja načina
života koji mu priliči (te stekne saosećanje prema njemu), on ostavlja Haldejsku zemlju i
ide u Haran mesopotamijski (Post.I,28-31), tj. u stanje koje se nalazi na granici između
vrline i greha i koje još nije čisto od čulne prelesti. Ukoliko pređe granice srednjeg
čulnog razumevanja dobra, on stupa u dobru zemlju, tj. u stanje koje je slobodno od
svakog greha i neznanja. Nelažno Bog [takvo stanje] pokazuje i obećaje kao nagradu
za vrlinu onima koji ga ljube.
42. Onaj ko revnuje za mudroljublje u duhu blagočašća i ko staje u borbeni red protiv
nevidljivih sila treba da se moli da uz njega ostanu i prirodno razlikovanje (dobra i zla -
čija svetlost nije velika) i prosvećujuća blagodat Duha. Prvo vaspitava telo u delatnoj
vrlini, a druga ukazuje umu da svemu pretpostavlja život sa mudrošću (Mud.8,2), kojom
se ruše utvrđenja zla i svaka oholost, koja ustaje protiv poznanja Božijega (2.Kor.10,4).
To pokazuje i Isus Navin je u molitvi iskao da sunce stane prema Gavaonu, tj. da se u
njemu sačuva nezalazna svetlost poznanja Boga na gori mislenog sagledavanja, i
mesec prema dolini (Is.10, 12), tj. da prirodno razlikovanje dobra i zla, koje leži nad
telesnom nemoći, ostane neizmenjivo u odnosu na vrline. Gavaon je visoki um, a dolina
je telo smireno smrću. Sunce je Slovo koje prosvećuje um, koje mu daje silu za
sagledavanja i koje ga izbavlja od svakog neznanja. Mesec je, pak, prirodni zakon koji
obavezuje telo da se po zakonu pokori duhu i primi breme zapovesti. Mesec se prihvata
kao simvol prirode s obzirom na njegovu promenjivost. Uostalom, kod svetih priroda nije
promenjiva usled stamene navike u vrlini.
43. Gavaon je visoki um, a dolina je telo smireno smrću. Sunce je Slovo koje prosvećuje
um, koje mu daje silu za sagledavanja i koje ga izbavlja od svakog neznanja. Mesec je,
pak, prirodni zakon koji obavezuje telo da se po zakonu pokori duhu i primi breme
zapovesti. Mesec se prihvata kao simvol prirode s obzirom na njegovu promenjivost.
Uostalom, kod svetih priroda nije promenjiva usled stamene navike u vrlini.
44. Oni koji traže Gospoda treba da ga ištu u samima sebi verom koja se posvedočuje
delima. Blizu ti je reč, govori apostol, u ustima tvojima i u srcu tvome, tj. reč vere
(Rim.10,8). Jer, iskanje reči vere i jeste iskanje samog Hrista.
45. Pomišljajući o visini Božije bezgraničnosti, mi ne treba da očajavamo [misleći] da
Božije čovekoljublje neće dostići do nas. Pomišljajući na bezmernu dubinu našeg pada
kroz greh, mi ne treba da sumnjamo u mogućnost ustajanja vrline koja je umrtvljena u
nama. I jedno i drugo je moguće za Boga. On može da siđe i naš um prosveti
poznanjem, kao što može opet da podigne vrline u nama, uzvisivši nas sa sobom,
posredstvom dela pravde. Da ne rečeš u srcu svome, govori apostol: Ko će se popeti
na nebo. Tojest, da svede Hrista. Ili: Ko će sićiu bezdan? Tojest, da izvede Hrista iz
mrtvih (Rim.10,6). I jedno i drugo je moguće za Boga.
46. Oni koji, slično životinjama, žive jedino za čula zlo upotrebljavaju tvorevinu Božiju na
ugađanje strastima. Oni lutaju u tami čitav svoj vek Ne shvatajući očiglednu reč
mudrosti kako bi poznali i proslavili Boga iz Njegove tvorevine i ne razumevajući otkuda
smo mi, šta smo, kakvom kraju idemo i za koje stremljenje smo, posredstvom vidljivog,
sazdani, Oni lutaju u tami čitav svoj vek i jedino neznanje o Bogu obuhvataju obema
rukama.
47. Oni koji paze jedino na bukvu Pisma i koji telesnim služenjem zakonu vezuju
dostojanstvo duše misle da žrtvama beslovesnih životinja mogu ugoditi Bogu. Kod njih
se može naći velika briga o telu i njegovom spoljašnjem očišćenju. O krasoti duše, koja
je unakažena ranama greha, oni ne pomišljaju, premda je radi nje stvoreno svo
mnoštvo vidljivih stvari, te predan sav zakon i sva Božanstvena Reč.
48. [Rečeno je] da Gospod leži da mnoge obori i podigne u Izrailju (Lk.2,34). Ako se i
jedno i drugo uzme sa dobre strane, [rečeno] će značiti: [On leži] da bi se u vernima
oborile strasti i zle pomisli i podigle vrline i sve bogoljubive pomisli.
49. I dok su vrata bila zatvorena, gde se behu učenici Njegovi sakupili zbog straha od
Judejaca... (Jn.20,19). Oni koji su se iz straha od duhova zlobe u oblasti otkrivenja i na
visini Božanstvenih sagledavanja tvrdo učvrstili, zaključavši čula slično vratima, primaju
na neznani način Boga Slova koji dolazi i javlja im se mimo načina čulnih javljanja. On
im kroz [pozdrav]: Mir vam, daje bestrašće, a kroz duvanje - zajednicu Duha Svetog,
pružajući im i vlast nad zlim duhovima i pokazujući im simvole svojih tajni.
50. Haldejska zemlja jeste strasni život, u kome prave grehovne idole i klanjaju im se.
Mesopotamija je način življenja koji naginje čas na jednu, čas na drugu stranu. A
obećana zemlja predstavlja stanje (duha) koje je ispunjeno svim (duhovnim) dobrima.
Onaj ko, slično drevnom Izrailju, bude nemaran prema dobrom nastrojenju, opet upada
u ropstvo strasti i lišava se slobode koja mu je darovana.
51. Može se primetiti da niko od svetih nije dobrovoljno odlazio u Vavilon. Jer,
neumesno je i nerazumno da oni koji ljube Boga izabiraju zlo umesto dobra. Poneki od
njih su, međutim, zajedno sa narodom bili tamo odvedeni. Pod njima mi razumemo one
koji radi spasenja onih koji imaju potrebu za rukovodstvom, pod posebnim okolnostima i
ne sami po sebi, ostavljaju visoku reč poznanja i prelazi na učenje o strastima. Zbog
istih okolnosti je i veliki apostol smatrao da je bolje da ostane u telu, tj. da produži da
učenicima predaje naravstveno učenje, premda je imao želju da se odvoji od
naravstvenog učenja i bude sa Hristom kroz nadsvetsko i prosto duhovno sagledavanje
(Fil.1,23).
52. Svirajući u harfu, blaženi David je uspokojavao Saula, koga je davio zli duh
(1.Car.1b,23). Tako i svaka duhovna reč (sladosna zbog mislenih sagledavanja koja je
proniču) uspokojava razdeljeni um, oslobađajući ga od zle savesti koja ga davi.
53. Smeđ sa dobrim očima, slično velikom Davidu (1.Car. 16,12), jeste onaj ko pri
svetlosti života po Bogu ima i svetlozarnu reč poznanja, koja mu je svojstvena. Kod
takvih se dobro delanje povezuje sa sagledavanjem, te prvo sija raznim vidovima vrlina,
a drugo blista božanstvenim pomislima.
54. [Čovek] se moli sa dobije nasušni hleb. Ipak, on ga ne prima onakvim kakav jeste,
već po meri svoje prijemčivosti. Kao čovekoljubiv, Hleb života (Jn.6,35) sebe daje svima
koji ištu. Ipak, On se ne daje svima podjednako. Onima koji su učinili velika dela pravde,
On se daje više, a onima koji su oskudniji u njima - manje: svakome po meri njegovog
dostojanstva (ili nastrojenja) njegovog uma.
55. Gospod se posredstvom vrlina nalazi pored onoga ko prohodi delatelja. Međutim,
On je daleko od onoga ko vrline ne računa ni u šta. Opet, On se posredstvom istinskog
poznanja stvari nalazi pored sagledatelja. Od onoga, pak, ko u tome greši u izvesnoj
meri, On ostaje daleko.
56. U početku vaspitanja ljudi u blagočastivosti obično se čitava stvar usmeruje samo
na telo. Na prvim koracima pristupanja ka bogočašću mi govorimo više po bukvi, negoli
po duhu. Pristupajući postepeno ka duhu i telesnost izreka stanjujući duhovnim
sagledavanjima, mi već čisto postojimo u čistom Hristu po meri dostupnoj ljudima. Mi
već možemo da govorimo kao apostol: Ako i poznasmo Hrista po telu, no sada ga (u
slavi Njegovoj) više ne poznajemo (2.Kor.5,16). To se [dešava] usled prostog (ili čistog)
pristupanja uma Slovu bez pokrova, s obzirom da smo uspeli da od telesnog
razumevanja Slova pređemo ka gledanju slave Njegove, kao Jedinorodnoga od Oca
(Jn.1,14).
57. Onaj ko je započeo da živi životom u Hristu prevazilazi i zakonsku i prirodnu pravdu,
kako nam nagoveštava i božanstveni apostol, govoreći: U Hristu Isusu niti obrezanje što
pomaže niti neobrezanje (Gal.6,15). Rečju obrezanje on označuje zakonsku pravdu, a
rečju neobrezanje podrazumeva sličnu pravdu po zakonu prirode.
58. Slovo Božije je put (Jn.14,6) za one koji, provodeći delatni život, verno i čvrsto hode
poprištem vrlina, ne skrećući ni na desno iz taštine, ni na levo saplitanjem na strasti, već
po Bogu upravljajući svoje stope. Asa, car judejski (3.Car.15,23) nije uspeo do kraja da
[postupa na taj način]: on se razboleo, kao što se o njemu govori, pod starost nogama,
oslabivši i onemoćavši da ide dalje putem života po Bogu.
59. Ja sam vrata, rekao je Gospod (Jn.10,9). One koji su dobro prošli sav put vrlina u
neporočnom hodu svog delatnog života, On uvodi u oblast poznanja i kao svetlost um
pokazuje presvetle riznice mudrosti. On je ujedno i put, i vrata, i ključ i Carstvo. On je
put kao Vodič, ključ kao Onaj ko dostojnim otključava ulaz u Božanstvene riznice, vrata
kao Uvoditelj, Carstvo kao Onaj ko nasleđuje i koji po učestvovanju postoji u svima.
60. Gospod se naziva svetlošću, životom, vaskrsenjem, istinom. Svetlošću [se imenuje]
kao obasjanje duša, kao razgonitelj tame neznanja, kao prosvetitelj uma u razumevanju
neshvatljivih stvari i pokazatelj tajni koje su dostupne jedino čistima; životom - kao
podatelj odgovarajućeg kretanja u oblasti Božanstvenih stvari dušama koje su ga
zavolele; vaskrsenjem - kao buditelj uma od mrtvog pristrašća prema veštastvenom i
kao njegov očistitelj od svake truležnosti i mrtvosti; istinom - kao darivalac neizmenjivog
raspoloženja za dobra dela onima koji su dostojni.
61. Boga u sebi ne proslavlja onaj ko ga samo rečima pobožno poštuje, već onaj ko radi
Njega i zapovesti strpljivo podnosi stradanja i trudove. Takvog i Bog obratno proslavlja
slavom koju ima u sebi. On u sebi nosi blagodat bestrašća kao nagradu za vrlinu po
zajedničarenju. Onoga ko u sebi proslavlja Boga stradanjima za vrlinu u svom delatnom
životu, sam Bog proslavlja kroz bestrasno ozarenje Božanstvenim zracima u stanju
sagledavanja. Idući na dobrovoljno stradanje, Gospod je rekao: Sada se proslavi Sin
Čovečiji, i Bog se proslavi u Njemu. Ako se Bog proslavi u Njemu, i Bog će Njega
proslaviti u sebi, i odmah će ga proslaviti (Jn.13,3132). Otuda je jasno da posle
stradanja radi vrlina dolaze Božanstveni darovi blagodati.
62. Sve dok vrši prelaženje iz sile u silu i iz slave u slavu, tj. uzrastanje iz vrline u vrlinu i
od poznanja ka poznanju, duša ostaje došljakinja, po rečenome: Mnogo obitavaše duša
moja (Ps.119,6). Jer, ona treba da pređe veliko rastojanje i mnoštvo stepena poznanja
da bi prošla kroz mesto šatora divnog, do doma Božijeg, s glasom radosti i ispovedanja
odjeka praznujućeg (Ps. 41,5), svagda dodajući glas glasu i duhovni glas duhovnom
glasu, napredujući u duhovnim sagledavanjima sa radošću zbog umom ugledanih
stvari, sa veseljem i odgovarajućom blagodarnošću. Takvo praznovanje obavljaju svi
koji su dobili blagodat Duha koji viče u srcima njihovim: Ava, Oče (Gal.4,6).
63. Mesto šatora divnog, jeste bestrasno i nepokolebivo dobro nastrojenje prema
vrlinama, zbog koga Bog Slovo ukrašava dušu raznim krasotama vrlina kao šator. Dom
Božiji jeste poznanje koje se sastoji iz mnogih i raznih sagledavanja, zbog kojih Bog
posećuje dušu i ispunjava je mnoštvom mudrosti. Glas radosti jeste poskakivanje duše
pri pogledu na mnoštvo vrlina. Ispovedanje jeste blagodarenje za slavno nasićenje ili
ispunjenje mudrošću. Odjek jeste neprestano tajanstveno slavoslovlje koje se sastoji iz
spoja i jednog i drugog - i radovanja i ispovedanja.
64. Onaj ko je hrabro savladao telesne strasti, ko je odneo dovoljno pobeda nad
nečistim dusima i ko je njihove pomisli izagnao iz oblasti svoje duše treba da se moli da
mu se da čisto srce i da se u njegovoj unutrašnjosti obnovi pravi duh, kako bi se
blagodaću savršeno očistio od rđavih pomisli i ispunio se božanstvenim pomislima.
65. Onaj ko je svoje srce učinio čistim ne samo da poznaje smisao i značenje
drugostepenih stvari koje postoje nakon Boga, već na neki način, prošavši sve njih,
gleda i samog Boga. U tome se i sastoji krajnja granica dobra. Posetivši takvo srce, Bog
u njemu Duhom piše svoja slova, kao na Mojsijevim tablicama, saglasno sa merom
uzrasta u dobrom delanju i sagledavanju, po zapovesti koja tajanstveno zapoveda:
Rasti i množi se (Post.35,11).
66. Sveti primaju um Hristov, po rečenome: Mi imamo um Hristov (1.Kor.2,16). On nas
ne lišava naše umne sile, niti suštastveno i ličnosno prelazi u naš um (tj. na njegovo
mesto). On svojim osobinama osenjuje silu našeg uma i povezuje u jedno dejstvo. Po
meni, um Hristov ima onaj ko o svemu misli u Njegovom duhu, i koga sve privodi ka
misli o Njemu.
67. Mi se telom Hristovim (po reči apostola: A vi cme telo Hristovo, i udovi ponaosob -
1.Kop, 12,27) ne nazivamo stoga što se lišavamo svojih tela ili što On lično prelazi u
nas, razdeljujući se u udove, već stoga što se i naše telo, kao i Njegovo, oslobađa
grehovne truležnosti. Jer, Hristos je po prirodi kao čovek bio bezgrešan i telom i dušom.
I mi, koji verujemo u Njega i koji smo se Duhom obukli u Njega, proizvoljenjem možemo
u Njemu biti bez greha.
68. Sve dok se nalazi u ovom životu, [čovek] ima samo delimično poznanje i proroštvo i
zalog Svetoga Duha, ma koliko da je savršen po ovdašnjem stanju u delanju i
sagledavanju. To stanje će jednom dostići savršenstvo, kada će se dostojnim istina
pokazati licem u lice, tj. kakva je samo po sebi. Tada oni neće imati samo deo punote,
već će samu punotu nositi u sebi po zajedničarenju. Jer, apostol govori da će tada svi
(tj. spaseni) dostići u meru rasta punote Hristove (Ef.4,13), u kome su sakrivena sva
blaga premudrosti i znanja (Kol.2,3). Po njenom pojavljivanju će prestati ono što je
delimično (l.Kop. 13,10).
69. Poneki ištu [da saznaju] kakvo će biti stanje onih koji će dostići savršenstvo u
Carstvu Božijem. Da li će, naime, i tamo postojati napredovanje i prelazak (ka sve
boljem), ili će se održavati nepromenjivo stanje koje je ustanovljeno? Kakva će tada biti
tela i duše i kako da se o tome misli? Ako se razmisli, na to bi se moglo reći sledeće. U
odnosu na telesni život, hrana ima dvojako značenje: ona služi i za rast i za održavanje
onih koji se hrane. Sve dok ne postignemo meru telesnog uzrasta, mi se hranimo radi
rašćenja. Kada se, pak, zaustavi u rašćenju, telo se već hrani radi održavanja. I u
odnosu na dušu hrana ima dvojako značenje. Dok napreduje, ona se hrani vrlinama i
sagledavanjima, prolazeći sve postojeće i hodeći ka meri rasta punote Hristove.
Dospevši do nje, ona se zaustavlja u napredovanju i uzrastanju navedenim sredstvima,
hranjena neposredno već netruležnom hranom na način koji prevazilazi razumevanje
(koji je možda baš zbog toga viši i od uzrastanja). Ona hranu već prima samo radi
održavanja danog joj bogovidnog savršenstva i radi izjavljivanja bezmerne sladosti koja
dolazi od nje. Dobijajući od nje svagda jednako blagobiće, ona postaje bog po pričešću
Božanstvenom blagodaću, prestajući sa svim umnim i čulnim dejstvima. Ona ujedno čini
da se prekidaju i sva prirodna dejstva tela, koje se obožuje zajedno sa njom u meri koja
mu je dostupna. Jer, kroz dušu i telo prosijava jedino Bog, koji preobiljem slave
savlađuje njihova prirodna obeležja.
70. Oni koji vole da idu do kraja ištu da [poznaju] u čemu će se sastojati razlika večnih
staništa i obećanog nasleđa, tj. da li u mestu, ili u količini i kakvoti duhovnih
savršenstava. I jednima izgleda jedno, a drugima drugo. Onaj, pak, ko je poznao šta
[znači]: Carstvo Božije unutra je u vama (Lk. 17,21), te: U kući Oca moga stanovi su
mnogi (Jn.14,2), [svakako] će stati na stranu drugog.
71. Carstvo Boga i Oca po svedržiteljstvu pripada svima koji veruju, a po blagodati
onima koji se u potpunosti odbacili bilo kakvo raspoloženje prema prirodnom životu i
duše i tela, tj. onima koji su stekli duhovni život i koji mogu da govore: A živim • ne više
ja, nego živi u meni Hristos (Gal.2,20).
72. Onaj ko trudovima vrline uspe da umrtvi udove svoje koji su na zemlji (Kol.3,5), te
da ispunjavanjem zapovesti Slova pobedi svet koji postoji u njemu, više neće imati
nikakve skorbi s obzirom da je ostavio svet i počeo da prebiva u Hristu, Pobedniku
strasnog sveta i Darodavcu svakog mira. Jer, onaj ko nije ostavio pristrasnost prema
veštastvenome, svakako će imati skorb, menjajući se u osećanjima zajedno sa
izmenom onoga što je promenjivo po prirodi. Onaj ko je počeo da živi u Hristu ni pod
kakvim vidom neće već osetiti promenu u veštastvenom, ma kakva inače bila. Stoga
Gospod govori: Ovo sam vam kazao, da u meni mir imate. U svetu ćete imati žalost; ali
ne bojte se, ja sam pobedio svet (Jn.16,33). Tj. u meni, u Slovu ćete imati mir, budući
izbavljeni od prevrtljivosti i smetenosti zemaljskih stvari i strasti. U svetu, tj. u
pristrasnosti prema veštastvenome ćete imati skorb usled neprestane promene jednog
u drugo. Skorb će imati i jedan i drugi, tj. i onaj ko dejstvuje vrlinski (usled truda koji je
sa njima povezan) i onaj ko voli svet (usled gubitka i lišavanja u veštastvenom). Ipak,
kod jednog je ona spasonosna, a kod drugog razorna i pogubna. I za jednog i za drugog
Gospod jeste pokoj: za prvog stoga što mu posle truda vrlina daje odmor bestrašća u
stanju sagledavanja, a za drugog stoga što mu kroz pokajanje oduzima pristrašće
prema truležnom.
73. Mi treba ne samo da smo ubice telesnih strasti, već i istrebitelji strasnih duševnih
pomisli, podražavajući svetog koji govori: Izjutra sam ubijao sve grešnike zemlje kako
bih iz grada Gospodnjeg istrebio sve koji čine bezakonje (Ps.108,8), tj. telesne strasti i
duševne bezakone pomisli.
74. Onaj ko sa blagočastivim i pravim poznanjem put vrlina sačuva pravim, ne skrećući
na suprotnu stranu, shvatiće posetu Božiju koja će mu se desiti usled bestrašća, kao što
uverava isti sveti prorok, govoreći: Pevaću u razumeću na putu neporočnom kada ćeiu
doću k meni (Ps.100,2).
75. Onaj ko se uvodi na put blagočašća ne treba samo blagošću da se rukovodi na
ispunjavanje zapovesti. On i sećanjem na strogost sudova Božanstvene pravde češće
treba da se podstiče na podvig. Tako će on ljubavlju želeti Božanstveno, a strahom se
uzdržavati od rđavog. Zbog toga [psalmopojac] kaže: Milost i sud neeaćy ti, Gospode
(Ps. 100,1), svedočeći da onaj ko se naslađuje ljubavlju molitveno besedi sa Bogom, a
onaj ko se krepi strahom Njemu uzašilje pesmu.
76. Jedno je prebespočetno i nadsuštastveno blago Biće, Triipostasna Jedinica, Otac,
Sin i Duh Sveti, bezgranično sasuštastvo Trojice. Bilo kakvo razumevanje Njegovog
Bića, tj. kako jeste, šta jeste ili kakav je - za stvorene umove ostaje nedostupno. Ono
izmiče svakom razumevanju umnih, ne izlazeći iz svoje prirodne skrivenosti. Ono
bezmerno prevazilazi svako poznanje.
77. Jedan je Bog Otac, Jedinog Sina Roditelj i Jedinog Duha Svetog Ishoditelj:
neslivena Jedinica i Trojica nerazdeljiva, bespočetni Um, Jedini Roditelj Jedinog,
suštinski bespočetnog Slova i Jedinog večnog Života, tj. Duha Svetog Istočnik.
78. Jedan je Bog, Jedinica beznačelna i nadpostojeća, koja nema delova i koja je
nerazdeljiva. Jedan isti je i Jedinica i Trojica.
79. Hristos Bog se rađa. Sa primanjem tela koje ima razumnu dušu postaje čovek On
koji je iz nebića darovao biće svemu što postoji. Njega je natprirodno rodila Djeva, ne
lišivši se ni jednog znamenja devstvenosti. On je postao čovek, ne izmenivši prirodu i ne
pretvarajući sile. On i onu koja ga je rodila čini Majkom i čuva Djevom. On čudom
ukazuje na čudo, u jednom prikrivajući drugo. Bog je po svojoj prirodi uvek tajanstveno
sakriven. Ukoliko ponekad i izlazi iz svoje prirodne skrivenosti, Njegovo pojavljivanje je
čini još skrivenijom. Na taj način On (u svom čovečanskom Rođenju) Djevu čini Majkom
koja rađa, pri čemu samo Rođenje uze devstvenosti čini nerazrušivim.
80. Mi sa verom treba da gledamo na tajnu Božanstvenog Ovaploćenja. Mi bez
znatiželje treba da proslavljamo Onoga ko je blagoizvoleo da dođe među nas. Jer, ko bi
mogao, nadajući se na silu ispitivanja svoga razuma, reći kako se začinje Bog Slovo?
Kako se bez semena obrazuje Njegovo telo? Kako je Majka ona koja je i posle rođenja
ostala Djeva? Kako je Onaj ko je iznad svakog savršenstva napredovao u uzrastu
(Lk.2,52)? Kako je Čisti primio krštenje? Kako je nasićavao Onaj ko je sam bio gladan?
Kako je Onaj ko se sam zamarao pružao silu? Kako je Onaj ko je stradao delio
iscelenja? Kako je oživotvoravao Onaj ko je sam umro? I kako je, da prvo kažemo na
kraju, Bog postao čovek? Još tajanstvenije je [pitanje o načinu] prisustva ipostasi Slova
u telu, premda je istovremeno po prirodi ipostasno u Ocu. Kako je Onaj ko je Bog po
prirodi postao čovek po prirodi, ne odrekavši se ni od jedne prirode: ni od Božanske (po
kojoj je Bog), ni od naše (po kojoj je posao čovek)? Sve te tajne prima jedino vera koja
ispoveda postojećim stvari koje su iznad reči i razuma (Jev.11,1).
81. Prekršivši zapovest, Adam je poznao da rođenje naše prirode ima početak u čulnom
uživanju. Izgoneći je iz prirode, Gospod nije smatrao da je umesno da se sam rodi od
semena. Prestupivši zapovest, žena je pokazala da rođenje naše prirode počinje
patnjama. Odgoneći ih od prirode, Gospod pije dozvolio da pri Njegovom rađanju ona
koja ga je rodila pretrpi kvarenje. Time On proizvoljno uživanje i neproizvoljne patnje
(koje su od njega nastale) isključuje iz prirode (postavši Istrebitelj onoga što sam nije
stvorio) i ujedno uči da u duhu tajanstveno treba da se začinje drugi život, koji se možda
obrazuje u patnji i skorbima, ali se svakako okončava božanstvenim uživaljem i
beskonačnim radovanjem. Onaj ko je stvorio čoveka postaje čovek i rađa se kao čovek
da bi spasao čoveka. Iscelivši strasti stradanjem, On postaje Umrtvitelj naših strasti,
svojim natprirodnim telesnim lišavanjima čovekoljubivo obnavljajući naša duhovna
raspoloženja.
82. Za vrlinu je blagotvorno da se [čovek] podvizava usred bolnih napora. U takvom
slučaju ona kao nagradu za blagodušno trpljenje donosi bestrašće duše. Ljubavlju
sjedinjena sa Bogom, duša se bestrašćem odvraća od raspoloženja prema telu i svetu.
Iscrpljivanje tela predstavlja ukrepljenje duše.
83. Prevareni čulnim uživanjem, mi smo istinskom životu pretpostavili smrt. Podnesimo
blagodarno telesnu patnju koja ubija uživanje kako bismo, pošto se njegovom smrću
uništi i smrt koja je kroz njega došla, primili život koji se vraća u nas. On je ranije prodan
za uživanje, a sada se opet kupuje za neznatnu patnju tela.
84. Kada je telo zdravo i podmireno, obično raste sila greha. Očigledno je, međutim, da
se i sila vrlina podmlađuje kada je ono u oskudici. Hrabro nosimo zlopaćenje tela da
bismo se očistili od duševnih skverni i da bismo se udostojili buduće slave. Stradanja
sadašnjeg vremena nisu ništa prema slavi koja će nam se otkriti (Rim.8,18).
85. Lekari koji leče telo ne predlažu isti lek svima. I Bog koji leči duševne bolesti zna
više načina koji su prigodni za sve: On svakoj duši pruža ono što joj je neophodno,
vršeći iscelenje. Mi treba da mu zahvalimo što nas leči, čak i kad osećamo muku. Jer,
kraj će biti blažen.
86. Ništa toliko ne izobličava nastrojenje duše kao nemir izmoždenog tela. Ako mu se
ona poda, pokazaće da telo voli više negoli Boga. Ukoliko, pak, ostane nepokolebiva
pred takvim napadima, obnaružiće da vrlinu poštuje više negoli telo. Stoga će ona
primiti Boga kao sažitelja. On je radi nje stradao našom prirodom. On i njoj kao nekada
učenicima uzvikuje: Ne bojte se, ja sam pobedio svet (Jn.16,33).
87. Svi sveti su bili udeonici u vaspitnom kažnjavanju. Budimo i mi zajedno sa njima
blagodarni kada se vaspitno kažnjavamo kako bismo se udostojili da budemo učesnici i
u njihovoj slavi. Jer koga ljubi Gospod onoga i kara; i bije svakoga sina koga prima
(Prič.3.12; Jev.12,6).
88. Primivši rebro (tj. ženu iz rebra) koje mu je predložilo uživanje, Adam je čoveštvo
izbacio iz raja. Blagoizvolevši da kopljem bude proboden u rebro, Gospod je razbojnika
uveo u raj. Zavolimo skorbno premaranje tela i omrzimo njegova uživanja. Takvo
[ponašanje], naime, uvodi u raj i čini da postajemo njegovi zajedničari. Uživanja,
međutim, izgone iz njega i lišavaju nas njegovih dobara.
89. Postavši čovek, Bog strada telom. Neće li se zbog toga radovati onaj ko strada, s
obzirom da ima Boga za saučesnika u stradanju? Jer, stradanje sa Njim postaje uzrok
[sticanja] Carstva. Istinit je, naime, onaj ko je rekao: Sa Njim stradamo da se s Njim i
proslavimo (Rim.8,17).
90. Svakako je neophodno da podnosimo patnju usled uživanja koju je naš praroditelj
rastvorio sa našom prirodom. Stoga hrabro nosimo privremenu patnju koja pritupljuje
žaoku uživanja i izbavlja nas od večnih muka koje ono donosi.
91. Kraj svih dobara jeste ljubav, s obzirom da ona sve koji hode u njoj vodi, privodi i
približuje vrhovnom dobru - Bogu, Vinovniku svakog dobra. Ona je uvek verna, nikada
ne otpada i svagda ostaje nepromenjiva. Kao tvrdi temelj istine, vera je osnova nade i
ljubavi, koje slede za njom. Nada je krepost ljubavi i vere, koje sa desne i leve strane
stoje pored n.e. Ona i jednoj i drugoj pokazuje vernost (Onoga u koga se veruje) i
dostojnost ljubavi (Onoga ko se voli), sama učeći putu ka Njemu. Ljubav je njihovo
ispunjenje, s obzirom da cela obuhvata ono što je predmet poslednje želje i da daruje
uspokojenje u Njemu. Umesto vere u ono što jeste i nade u ono što će biti, ona sobom (i
u sebi) uvodi u Njegovo posedovanje kao sadašnjeg i okušanje kao prisutnog.
92. Postoje tri najveća i načelna zla koji su praroditelji svakog zla: neznanje, samoljublje
i mržnja. Oni su među sobom srodnički povezani i podržavaju jedno drugo. Jer, od
neznanja Boga [se rađa] samoljublje, a od njega - mržnja u odnosu na saprirodne. I niko
ne protivreči da ih lukavi izaziva i budi u nama, učeći nas da zloupotrebljavamo svoje
sile - slovesnost, želju i dejstvenost.
93. Ka Bogu treba da se uznosimo slovesnošću i poznanjem (zamenjujući) neznanje.
Njega treba da ištemo sa čežnjom, čisteći je od strasti samoljublja. Mi treba da se samo
prema Bogu ustremljujemo sa svom željom i snagom, odvojivši je od mržnje. Mi treba
da nastojimo da steknemo jedino Boga i da u sebi sazdamo Božanstvenu i blaženu
ljubav koja sjedinjuje sa Bogom i koja bogoljupca čini bogom. Ona je, dakle, od njih (tj.
bogopoznanja i bogočežnje) i oni su radi nje.
94. Kada odbacimo samoljublje (koje je, kao što sam rekao, početak i majka svih zala)
ujedno ćemo odbaciti i sve što je od njega. Jer, kada njega više ne bude bilo, nikakav
vid ili trag zla ne može da se ustali u nama.
95. Mi sami sebe i jedni druge treba da poštujemo i volimo po primeru samog Hrista,
koji je blagovoleo da postrada za nas.
96. Dejstvo i dokaz savršene ljubavi prema Bogu jeste iskreno i dobro raspoloženje
prema bližnjemu. Jer, božanstveni Jovan govori: Koji ne ljubi brata svoga koga vidi,
kako može ljubiti Boga, koga nije video (1.Jn.4,20).
97. Eto dveri kojima onaj ko ulazi stupa u Svetinju nad svetinjama, udostojavajući se da
postane gledalac nepristupne krasote Svete i carstvene Trojice.
98. Mi ne možemo da se sprijateljimo sa Bogom sve dok protiv Njega buntujemo
strastima, dok rado plaćamo danak greha zlom tiraninu i upropastitelju duša naših i dok
odlučno ne ustanemo u rat protiv lukavoga. Sve dotle smo mi neprijatelji i protivnici
Bogu, bez obzira što prisvajamo ime verujućih: sve dotle mi samovoljno robujemo
strastima beščašća. Mi nećemo imati nikakve koristi od svetskog mira s obzirom da
nam duša ima rđavo nastrojenje, te ustaje protiv svog Tvorca, izbegavajući da stane
pod Njegovu carsku vlast. Naprotiv, ona se prodaje bezbrojnim zlim gospodarima koji je
guraju u grehe, lažljivo je učeći da umesto spasonosnog puta bira put koji vodi u
pogibao.
99. Bog nas je sazdao da bismo postali pričesnici Božanske prirode (2.Pt.1,4) i
pričesnici Njegove večnosti i da bismo mu postali podobni (1.Jn.3,2) po blagodatnom
oboženju. Radi toga je sve što postoji sazdano i postoji, a nepostojeće se još privodi u
biće i rađa.
100. Ukoliko hoćemo da se nazivamo i budemo Božiji, prihvatimo podvig da Slovo ne
predajemo stradanju (slično Judi). te da se ne odričemo od Njega (slično Petru).
Odricanje od Slova jeste odbijalje da se čini dobro usled nekog straha, a izdajstvo jeste
namerno grešenje delom i samovoljni poriv ka sagrešenju.
101. Otrgnuvši ljude jedne od drugih i krivo protumačivši zakon, samoljublje i telesno
mudrovanje je raseklo jednu prirodu (jednoprirodnih) na mnoge delove, donevši
surovost koja je obuzela sve i naoružavši prirodu protiv same sebe (tj. ljude jedne protiv
drugih). Onaj, pak, ko zdravim smislom i blagorodnim mudrovanjem uspe da uništi
takvo nastrojenje prirode, najpre samome sebi ukazuje milost. Jer, on svome srcu daje
nastrojenje koje odgovara prirodi. On se takvim nastrojenjem i samom Bogu približuje,
pokazujući na sebi šta znači biti po obrazu i kako je blagoljepno Bog na početku sazdao
našu prirodu podobnu sebi. Ona je prejasno u sebi odražavala Njegovu blagost, s
obzirom da ju je u svemu sazdao sličnom sebi, tj. bistrom, mirnom, nesmutljivom. Ona
beše sa Bogom i sa samom sobom tesno vezana ljubavlju po kojoj Boga grlimo sa
čežnjom (tj. kao željeno dobro), a jedni druge sa saosećanjem (s obzirom da smo jedne
prirode).
102. Čovekoljubivi Bog je postao čovek da bi ljudsku prirodu (tj. sve ljude) sabrao sebi i
zaustavio njenu sklonost ka zlu, kojom sama sebe razdeljuje i kojom sama na sebe
ustaje, nemajući nikakvog zastoja usled nepostojane pokretljivosti (izmenjivosti)
raspoloženja u odnosu na druge.
103. Odrecimo se po svojim silama uživanja sadašnjeg života od straha zbog njegovih
teskoba, te ćemo se u potpunosti izbaviti od svake strasne pomisli i od svake demonske
zamke. Jer, mi radi uživanja volimo strasti i radi patnje bežimo od vrlina.
104. Prelest i strast greha obično iščezavaju zajedno sa ispunjenjem uslova kojima se
oni vrše. Sam opit ukazuje da posle svake grehovnog uživanja sledi skorbna patnja.
Stoga [grešni] čovek ima puno stremljenje ka strastima i punu odvratnost prema
neprijatnosti i patnji, smatrajući (iako je nemoguće) da ih može odvojiti međusobno.
Hoteći da svoje samoljublje naslađuje jedino uživanjem i ne trpeći nikakvu patnju, on
(po običaju zaslepljen strašću) zaboravlja da grehovna slast nikada ne biva bez gorčine
nezadovoljstva. Jer, sa grehovnim uživanjem je po prirodi rastvorena gorčina patnje.
Oni koji je okušaju zaboravljaju [tu činjenicu] usled obuzetosti strasnom slašću. Slast
obuzima svu njihovu pažnju, usled čega je od njihovih čula sakriveno ono što potom
sledi. Iz samoljublja stremeći za slastima i starajući se da na svaki način izbegnemo
gorčinu, mi u sebi rađamo bezbrojne propadljive strasti.
105. Takvo osećanje slasti i gorčine ne doživljava onaj ko se, oslobodivši se od svake
telesne sklonosti, sjedinjuje ili pre prilepljuje umom za Boga, koji je uistinu najdraže,
najdragocenije i najviše dobro.
106. Bogu niko ne može da služi čisto ukoliko u potpunosti ne očisti dušu. Niko ni tvari
ne može da služi ukoliko ne ugađa telu. Vršeći propadljivo telesno služenje kao
slastoljubiv, čovek neprestano doživljava i uživanje i patnju, kušajući od drveta
neposlušnosti, u kome je u isto vreme rastvoreno poznanje dobra i zla koje se čulima
opaža na samom delu.
107. Gde ne vlada razum obično je prisutna vlast čula, sa kojom je nekako rastvorena
sila greha koja kroz slast dušu vuče ka žaljenju tela, koje joj je srodno po prirodi. Usled
toga ona na sebe uzima strasno i slastoljubivo staranje o telu (kao neko svoje prirodno
delo), koje čoveka odvodi od pravog prirodnog života i navodi ga da postane tvorac zla
koje nema samostalno postojanje.
108. Zlo za slovesnu dušu jeste zaborav njenih prirodnih dobara, koji nastaje zbog
strasnog odnosa prema telu i svetu. Ukoliko postane rukovoditelj, um ga uništava
svojim poznanjem duhovnih poredaka. On kako priliči tumači nastanak i prirodu sveta i
tela, navodeći dušu u duhovnu oblast koja joj je srodna i u koju više ne ulazi zakon
greha, s obzirom da mu nedostaje čulo koje bi moglo da mu posluži kao most kojim bi
ga doveo do uma (ili do umne duhovne oblasti). Svi raniji odnosi tog čula prema duši su
razrušeni i svi čulni prizori su mimoiđeni, usled čega ih um uopšte ne oseća, postavši im
tuđ kako po nastrojenju, tako i po prirodi.
109. Držeći strasti u svojoj vlasti, um čula čini oruđima vrlina. Držeći, pak, um u svojim
rukama, strasti čula usmeravaju ka grehu. Stoga duša treba trezvoumno da gleda i
rasuđuje o načinu dobrog vida dejstvovanja, kako bi ono što je ranije koristila pri vršenju
greha [sada] upotrebljavala za rađanje i utvrđivanje vrlina.
110. Sveto Jevanđelje donosi odricanje od telesnog života i prihvatanje duhovnog
života. Ja govorim o onima koji uvek umiru (l.Kop.15,31) po čoveku, tj. po ljudskom telu
u svetu ovog života. Oni, po božanstvenom apostolu, žive samo za Boga Duhom. Oni
više ne žive svojim životom, nego u njima živi Hristos (Gal.2,20). Na taj način se mrtvi
telom smatraju i oni koji u ovom svetu imaju velike skorbi, mučenja, teskobe, ali sa
radošću trpe gonjenja i iskušenja svake vrste.
111. Svaka strast se sastoji i rađa iz spoja nečeg čulnog sa čulom pri skretanju
prirodnih delatnih sila, tj. razdražajne (ili želateljne) sile od ispravnog i prirodnog načina
njenog dejstva. Ukoliko um, uvidevši cilj spajanja čulnog predmeta, čula i prirodne
delatne sile koja u njemu učestvuje, svojim rasuđivanjem uspe da svakoga posebno
prizove u njemu svojstveno stanje, svakoga sagledavajući samog po sebi (tj. čulni
predmet bez odnosa sa čulom, čulo bez njegovog srodstva sa čulnim predmetom i
delatnu silu koja u tome učestvuje )na primer, želju, ili neku drugu) bez strasnog
raspoloženja prema čulnom predmetu ili osećanju), spoj strasti će se zdrobiti i rasejati
kao i tele koje su nekada izlili Izrailjci (Izl.32,20). On će se rasuti po vodi poznanja, pri
čemu će se potpuno uništiti i najtananije pomišljanje na strasti, pošto se stvari koje je
izazivaju vrate u stanje koje im je svojstveno po prirodi.
112. Život koji je isprljan mnogim grehovnim padovima zbog telesnih strasti jeste
opoganjena haljina (Jd.23). Jer, načinom svog života, kao nekom odećom, svaki čovek
obično projavljuje kakav je - pravedan ili nepravedan. Jedan ima čistu odeću, tj. vrlinski
život, a drugome je sa život isprljan zlim delima. Ili bolje, haljina opoganjena od tela
jeste unutrašnje nastrojenje i raspoloženje duše. U duši se uobličuje obraz po savesti (ili
pred savešću) na osnovu sećanja na rđave pokrete i dejstva koji proizilaze od tela.
Videći neprestano na sebi takvu odeću, ona se prožima smradom strasti. Od duha se
kroz razumno međusobno spajanje vrlina u duši obrazuje netruležna odeća. Kad se
obuče u nju, duša postaje dobra i slavna. Od tela se, opet, kroz propadljivost raznih
strasti i njihovog međusobnog srodstva stvara neka nečista i opoganjena odeća za
dušu, pokazujući njene osobine i nalažući na nju drugi obraz i podobije umesto
Božanstvenog.
113. Tvrda i verna osnova nade na oboženje ljudske prirode jeste Očovečenje Boga, po
kome čovek postaje bog u meri u kojoj je Bog postao čovek. Jer, očigledno je da Onaj
ko je postao čovek bez greha može i prirodu da oboži, uopšte je ne pretvarajući u
Božanstvo. On, naime, može da je uzvisi do sebe u meri u kojoj se sam smirio čoveka
radi. Tajanstveno nas tome poučavajući, veliki apostol govori da će se u vekovima koji
dolaze pokazati preveliko bogatstvo blagodati Božije (Ef.2,7).
114. Nečistotom uživanja kao rđom pokrivenu dušu čisti bolna patnja. Kada ona na delu
pozna štetu od naklonosti prema veštastvenome, bolna patnja sasvim iskorenjuje u njoj
svaku sklonost prema uživanju. Stoga Bog po pravednom sudu popušta đavolu da
ugnjetava ljude mučnim skorbima.
115. Uživanje i patnja, te želja i strah koji ih slede nisu u početku bili stvoreni zajedno sa
ljudskom prirodom. U suprotnom bi oni pripadali broju crta koje je određuju. Govoreći u
skladu sa učenjem velikog Grigorija Niskog, oni su uvedeni nakon gubitka savršenstva,
koje je bilo svojstvenoj našoj prirodi. Oni su pripojeni uz najbeslovesniji deo paše
prirode. Odmah posle prestupanja zapovesti preko njih se odmah očigledno i jasno
pokazala naša sličnost sa beslovesnim životinjama, [koja kao da je zamenila] blaženo
podobije Božije. Jer, trebalo je da, po pomračenju dostojanstva slovesnosti, ljudska
priroda pravedno trpi kaznu od onoga čime je usvojilo crte beslovesnosti. Bog je
premudro ustrojio da čovek na taj način shvata prednost slovesnosti.
116. I strasti postaju dobre u rukama revnitelja za dobro i spasonosni život. Mudro ih
odvojivši od telesnog, oni ih upotrebljavaju za sticanje nebeskog. Naime, želju čine
čežnjivim kretanjem duhovnog stremljenja ka Božanstvenim dobrima, slastoljublje -
živim radovanjem pod dejstvom ushićenja uma Božanstvenim darovima, strah -
predupređujućim staranjem da se ne podvrgnu budućem mučenju zbog sagrešenja,
tugu - kajanjem usmerenim na ispravljanje sadašnjeg zla. Ukratko rečeno, oni se
strastima služe da bi uništili ili odbili sadašnje ili očekivano zlo, kao i da bi stekli i
sačuvali vrline i poznanja. Slično i mudri lekari uništavaju ili odbijaju već postojeću
povredu ili štetu koja će se pojaviti u telu od otrova otrovnice.
117. Zakon Prvog Zaveta delatnim mudroljubljem čisti našu prirodu od svake skverni.
Zakon Novog Zaveta sagledateljnim tajnovodstvom misleno uzvodi um od telesnog ka
prizorima mislenih stvari, koje su mu srodne.
118. Sveto Pismo samo početnike i one koji se još nalaze u predverju Božanstvenog
doma vrlina naziva strašljivima (tj. onima koji se rukovode strahom). One koji su stekli
srazmernu naviku u razumevanju i u načinu vršenja vrlina obično naziva naprednima.
One, pak, koji su se duhovnim razumevanjem popeli na sam vrh istinskog poznanja
vrlina ono naziva savršenima. Prema tome, onaj ko se odvojio od vethog prebivanja u
strastima i ko je sve svoje raspoloženje, po dejstvu straha, predao Božanstvenim
zapovestima neće biti lišen ni jednog dobra koje priliči početnicima, premda i nije stekao
naviku u vrlinama i premda nije postao pričesnik mudrosti o kojoj se govori među
savršenima (1.Kor.2,6). Isto tako ni onaj koji napreduje neće biti lišen ni jednog dobra
koje priliči njegovom stepenu, premda još nije stekao zrelo poznanje Božanstvenih
stvari koje je svojstveno savršenima. Savršeni, pak, tajanstveno se udostojivši
sagledateljnog bogoslovlja i svoj um načinivši čistim od svakog veštastvenog maštanja,
usađuju u sebe Božanstvenu ljubav koja bez ikakvog nedostatka nosi puno podobije
obraza Božanstvene krasote.
119. Strah može biti dvostruk: čisti i nečisti. Strah koji se rađa usled greha pod dejstvom
očekivanja muka jeste nečist. On kao svoj uzrok ima greh koga smo svesni. On nije
trajan, s obzirom da iščezava kada kroz pokajanje iščezne greh. Postoji i čisti strah koji
je stalan u duši. On nikada ne odlazi: ni kad nema plašljivog nespokojstva koje izazivaju
gresi. On je nekako svagda prisutan pored Boga, tj. kao neki danak od strane tvari, koji
projavljuje svima prirodno strahopoštovanje pred Njegovom veličinom, koja nadmašuje
svako carstvo i silu.
120. Duh Sveti jeste u svima: On sve obuhvata, o svima promišlja i kod svih pokreće
prirodna semena (dobra). U onima koji su pod zakonom On se uglavnom pokazuje kao
ukazatelj prestupa zapovesti i prosvetitelj predskazanog Hristovog obećanja. U svima
koji su u Hristu On, osim rečenog, sprovodi usinovljenje. Kao davalac mudrosti, pak, On
ni u jednom od navedenih lica ne postoji prosto i bezuslovno: On je samo u onima koji
su se, razumevajući delo i živeći bogopodobno, učinili dostojnim Njegovog Božanskog
useljenja. Jer, onaj ko ne čini volju Božiju ima nerazumno srce (čak i da je verujući), u
kome delaju zle pomisli, i telo obeleženo gresima, s obzirom da je uvek puno nečistim
strasnim pohotama.
121. Bog koji želi da se svi ljudi spasu i koji je gladan njihovog oboženja, nadmenost i
taštinu isušuje prokletstvom, kao besplodnu smokvu (Mt.21,19), hoteći da oni pravu
pravednost pretpostavljaju pokaznoj pravednosti, skidajući sa sebe licemerni hiton
dobronaravne spoljašnjosti. Božanstvena Reč hoće da oni iskreno pristupaju vrlini, te da
ostalo vreme provode u blagočastivom životu, starajući se da više pred Bogom drže
dobro raspoloženje duše, negoli da pred ljudima pokazuju spoljašnji dobronaravni
izgled.
122. Đavo je i neprijatelj Božiji i osvetnik. On je neprijatelj kada iz mržnje prema Njemu
pokazuje prevarnu i pogubnu ljubav prema ljudima, pobuđujući razne strasti. On slašću
kojom od njih očekujemo vara naše proizvoljenje koje privremena dobra pretpostavlja
večnom blagu. Njima on potpuno obuzima raspoloženje duše, odvajajući nas od
Božanstvene ljubavi i čineći nas proizvoljnim neprijateljima našeg Tvorca. Pošto je na
nas izlio svu svoju mržnju, on postaje i osvetnik kada traži našu kaznu, s obzirom da
smo mu se kroz greh potčinili. Jer, đavo iznad svega voli da vidi kako se čovek
kažnjava. Kada mu je dozvoljeno, on slično buri naleće na one nad kojima je, po
popuštenju Božijem, dobio vlast. On izmišlja razna neproizvoljna stradanja (zbog
proizvoljnih strasti) ne radi želje da ispuni naredbu Božiju, već radi nasićenja svoje
strasne mržnje prema nama, te da nailazak mučnih slučajnosti umesto urazumljenja
kod nje izazove gubitak vere u samo postojanje Boga.
123. Bez Božijeg popuštenja ni sami demoni ni u čemu ne mogu da služe đavolu. Jer,
Bog zna kako da sa odgovarajućim čovekoljubivim i blagim promišljanjem dopušta
đavolu da kroz svoje sluge vrši razna kažnjavanja za ono u čemu smo sagrešili. Pismo
nam o tome jasno svedoči u pripovesti o Jovu. U njoj se kaže da đavo Jovu nije mogao
da učini savršeno ništa bez Božanstvenog dopuštenja.
124. Kao blag i želeći da iz nas u potpunosti iščupa seme zla, tj. slastoljubivu pohotu
koja um lišava Božanstvene ljubavi, Bog dopušta đavolu da na nas navodi patnju i
stradanja, kako bismo gorčinom očistili dušu od otrova ranijih pohota i prihvatili mržnju i
potpunu odvratnost prema novim, koje samo prelašćuju čulnost. [Kroz patnju čovek vidi]
da mu one pri ranijem uživanju ni u čemu nisu koristile (osim što su donele mučne
posledice). Na taj način Bog samu mučnu i čovekomrzačku silu neprijatelja čini uzrokom
povratka ka vrlini onih koji su proizvoljno grešili protiv nje.
125. Onaj ko strada zbog gaženja blagodati nevolju koja mu se dešava prihvata sa
blagodarnošću i radošću ukoliko shvati cilj Božanstvenog promišljanja koje ga leči, te
rado ispravlja greh zbog koga se kažnjava. Onaj, pak, ko ostaje neosetljiv prema
isceliteljskim namerama, biva pravedno lišen blagodati koja mu je data. On se predaje
smetenosti strasti, budući prepušten ostvarivanju onoga ka čemu ima unutrašnje
raspoloženje i stremljenje.
126. Onaj ko sa blagodarnošću ne prima mučnu patnju koja kroz nevoljna iskušenja na
njega nailazi po Božijem dopuštenju radi njegovog ispravljalja i ko no pokajanju ne
odbaci samomnjenje, po kome sam sebi izgleda pravedan - biće predan u plen, trpeće
lance i uze, glad, smrt i mač i sasvim se proterati iz svoje zemlje s obzirom da se
protivio Božanstvenim opredeljenjima pravednih sudova i samovoljno odbijao da se
složi da po Božanstvenoj naredbi bude pod jarmom vavilonskog cara. Sve to i mnogo
Drugo trpi i onaj ko se izvodi (kao iz svoje zemlje) iz blagog nastrojenja i navike u duhu
vrlina i poznanja, te usled gordosti i sujetnog mišljenja o sebi odbija da, radi očišćenja
svojih grehova, dobrovoljno proživi u nevoljama, u gonjenjima, u teskobama, kako kaže
božanstveni apostol (2.Kor.12,10; 6,4). Veliki apostol je znao da spoljašnje uniženje
kroz telesnu nevolju ima svojstvo da u duši čuva Božanstvene riznice. On ih je trpeo
dobrovoljno i za sebe i za one kojima je kroz sebe trebalo da projavi obrazac vere i
vrline. Na taj način su oni, stradajući zbog neke svoje krivice (slično Korinćaninu koji se
podvrgao epitimiji - 1.Kor.12.4), pred sobom kao utehu i primer za podražavanje imali
onoga ko nevino strada.
127. Božanstveni apostol razna dejstva Svetoga Duha naziva raznim darovima. Njih
saopštava isti Duh (1.Kor.12,4). Javljanje Duha se daje po meri vere koja se nalazi u
svakome i po učestvovanju u izvesnom daru. Naime, svako od verujućih prima dejstvo
Duha u skladu sa verom i sa duševnim nastrojenjem koje postoji u njemu. Ono mu daje
dovoljno raspoloženje i silu da ispunjava zapovesti.
128. Jedan [čovek] dobija reč mudrosti, drugi reč znanja, drugi - veru, a drugi neki od
ostalih darova koje nabraja veliki apostol (1.Kop.12,8-12). Jedan po meri kroz Duha
dobija dar savršene i neposredne ljubavi prema Bogu koja nema ničega veštastvenog,
drugi kroz istog Duha prima dar savršene ljubavi prema bližnjemu, a drugi - neki drugi
dar od istog Duha, kao što sam rekao. Svako ima neki dar koji u njemu deluje. Jer,
svako delatno i silno raspoloženje za ispunjavanje zapovesti apostol naziva darom
Duha.
129. Vera je sila koja svu unutrašnjost drži u dobrom nastrojenju. Ona je, zapravo,
samo dobro nastrojenje koje pruža natprirodno, neposredno i savršeno sjedinjenje
verujućeg sa Bogom u koga veruje.
130. Sastojeći se iz duše i tela, čovek podleže dejstvu dva zakona - zakona tela i
zakona duha. Zakon tela ima čulno dejstvo, a zakon duha - misleno ili duhovno.
Delujući čulno, zakon tela obično vezuje sa veštastvom, a zakon duha, dejstvujući
misleno ili duhovno, neposredno sjedinjuje sa Bogom. Biće stoga savršeno prirodno da
onaj Ko ne posumnja u srcu svome (Mk.11,23), tj. ne preseče neposredno sjedinjenje
sa Bogom koje se ostvaruje kroz veru, kao bestrasni (ili još pre kao onaj ko je postao
bog zbog sjedinjenja sa Bogom kroz veru) kaže gori ovoj: Pređi odavde tamo, i da ona
pređe (Mt.17,20). Tom rečju se kao prstom ukazuje da su mudrovanje i zakon tela
zaista teški i teškopokretni, a za naše prirodne sile - i sasvim nepokretni i nepomerljivi.
131. Kroz čulnost se u čovekovu prirodu ukorenila sila beslovesnog stremljenja prema
životu ili životnosti. Stoga mnogi smatraju da čovek nije ništa drugo do telo koje ima
jedino sposobnost za naslađivanje sadašnjim životom.
132. Rekavši: Ištite najpre Carstvo Božije i pravdu njegovu (Mt.6,33), tj. pre svega
poznanje istine i potom delatno upražnjavanje u sticanju prepodobne naravi, Gospod je
očigledno pokazao da verujući treba da ištu jedino Božanstveno poznanje i vrline,
kojima se ono ukrašuje.
133. Mnogo toga verujući treba da ištu radi bogopoznanja i vrline: oslobođenje od
strasti, trpljenje iskušenja, shvatanje vrlina i načina delanja koji im odgovaraju, izgnanje
pristrašća duše prema telu, odstranjivanje raspoloženja čula prema čulnome, savršeno
odvajanje uma od svega tvarnog. Uopšteno rečeno, bezbrojno je mnoštvo stvari koje su
neophodne za udaljenje od greha i neznanja, te sticanje poznanja i vrlina. Stoga je
Gospod i rekao: I sve što uzištete u molitvi verujući, dobićete (Mt.21,22). On saopštava
da blagočastivi sa razumom i verom treba da ištu i traže sve što pomaže sticanje
bogopoznanja i vrlina, i samo to. Jer, to je spasonosno za nas i Gospod ga uvek daje
onima koji traže.
134. Miris života za život (2.Kor.2,16) beše apostol kako svojim primerom koji je sve
verne podsticao da delatno streme ka sticanju miomirisa vrlina, tako i kao propovednik
poslušnosti reči blagodati koja od čulnog života privodi duhovnom životu. Miris smrti za
smrt, pak, beše za one koji su od smrti neznanja skliznuli u smrt neverja, omogućivši im
da osete osudu koja ih očekuje.
135. Postoje tri sile u duši: slovesna, razdražajna i želateljna. Mislenom mi ištemo da
znamo šta je dobro, želateljnom - čeznemo za spoznatim dobrom, a razdražajnom se
podvizavamo i borimo za njega. Oni koji ljube Boga njima streme ka Božanstvenoj vrlini
i poznanju, jednom ištući, drugom želeći, a trećom se podvizavajući. Oni primaju
netruležnu hranu i poznanje Božanstvenih stvari koje puni um.
136. Sazdavši ljudsku prirodu, Bog je sa bićem koje joj je darovao po svojoj volji spojio i
silu da ispunjava dolično. Pod tom silom podrazumevam suštinski položeno u našu
prirodu kretanje (stremljenje) ka vršenju vrlina, koje se svesno projavljuje na delu po
volji onoga ko ga ima.
137. Ukoliko se bude držao jedino čulnog razlikovanja stvari na osnovu prijatnosti i
neprijatnosti koja je svojstvena telu, čovek će, prestupivši Božanstvenu zapovest,
okusiti od drveta poznanja dobra i zla, tj. od čulne beslovesnosti ili nerazumnosti. On će
umeti jedino dobro da razlikuje ono što služi za održanje celovitosti tela. Stoga će
prijatno prihvatati kao dobro, dok će neprijatno izbegavati kao zlo. Međutim, ukoliko se
bude u potpunosti držao jedino umnog rasuđivanja, koje dobro razlikuje vremensko od
večnog, on će, očuvavši Božanstvenu zapovest, okusiti od drveta života, tj. mudrosti
(koje se izgrađuje u umu). [Na taj način], on će dobro umeti da razlikuje ono što služi na
spasenje duše, primajući slavu večnih dobara za dobro, dok će truležnost vremenskih
dobara odbacivati kao zlo.
138. Dobro za um jeste bestrasno raspoloženje, a zlo - strasna sklonost prema
čulnome. Za čula dobro predstavlja strasno kretanje prema telu, po nagovoru
slastoljubive pohote, a zlo - neprijatno stanje izazvano njegovim lišavanjem.
139. Vinograd daje vino, vino izaziva pijanost, a pijanost - istupljenje (tj. privremeni zli
gubitak svesti). I živi um (koji se može uporediti sa vinogradom) rađa poznanje (kada se
obrađuje vrlinama), a poznanje rađa dobro istupljenje, koje um vadi iz čulnih uza.
140. Zajedno sa pomislima o čulnim stvarima lukavi zlobno [u nas] polaže i uobrazilju o
njihovim spoljašnjim izgledima i oblicima, čime obično pobuđuje strasne želje. [On u
tome uspeva] kada se naša slovesna delatnost zaustavlja u svom prelaženju ka
mislenom i duhovnom posredstvom čula. Na taj način neprijatelj uspeva da pokvari
dušu, gurajući je u strasni nemir.
141. Slovo Božije jeste svetlost i oganj s obzirom da osvetljuje prirodne pomisli i spaljuje
neprirodne. Ono razgoni mrak čulnog života kod onih koji kroz ispunjavanje zapovesti
streme ka očekivanom boljem životu, dok one koji se samovoljno iz ljubavi prema telu
drže tamne noći (čulnog) života kažnjava ognjem suda i osude.
142. Sila našeg uma je po prirodi sposobna da spoznaje telesna i bestelesna bića.
Poznanje, pak, o Svetoj Trojici ona prima jedino po blagodati. Ona samo veruje da Ona
postoji, ne usuđujući se da pita šta je po prirodi, kao što (čini) demonski um.
143. Onaj ko je čistim okom vere ugledao lepotu budućih dobara rado prihvata da se
povinuje naredbi koja nalaže da izađe iz svoje zemlje, od svojih srodnika, i doma
očevog, ostavljajući svako saosećanje i pristrašće prema telu, osećanju i svemu
čulnome. Ukoliko se desi neko iskušenje sa te strane, on pokazuje [misao koja ide]
iznad prirode, s obzirom da prirodi 1fetiostanl,a njen uzrok, slično velikom Avraamu koji
je Boga pretpostavio Isaaku (Post.22,1).
144. Onaj ko se stara da prohodi vrlinu i da izučava Božanstvena Pisma nemajući u
vidu slavu, niti lakomost, niti laž, niti čovekougađanje, niti pokazivanje (1.Sol.2,3-5), sa
razumom hodi putem istine. On sve dela i govori i pomišlja radi Boga.
145. Onaj ko posti i uzdržava se od svake hrane koja raspaljuje strasti i čini mnogo toga
drugog što može da pomogne u izbavljenju duše od grehovnih stremljenja, priprema put
o kome se kaže: Pripravite put Gospodnji (Lk.3,4) , da Bog zajedno sa njim hodi po
njemu.
Onaj, pak, ko navedeni način života ne uzima radi bogougađanja, već radi taštine ili
lakomosti, radi laži i čovekougađanja ili radi nečeg drugog, u stvari Božije staze ne čini
pravim. On će poneti trud u pripremi puta, ali se neće udostojiti da Bog zajedno sa njim
hodi po njemu.
146. Onaj ko se posvetio istinskom životu zna da svaka skorb (i proizvoljna i nevoljna)
jeste smrt za roditeljku smrti - pohotu (Jak.1,15). Stoga on svako susretanje oštrih
nevoljnih iskušenja prima sa radošću i veseljem, trpljenjem čineći da skorbi postanu
lagan i gladak put ka nagradi nebeskoga prizvanja (Fil.3,14), koju dobijaju oni koji
nezabludivo i blagočasno prohode božanstveno putovanje. Jer, smrt pohote jeste skorb,
bilo da je proizvoljna, bilo da nailazi mimo naše volje.
147. Onaj ko mnogokrivu i mnogosastavnu pohotu (koja se mnogoobrazno splela sa
svim čulnim) uspe da podavi uzdržanjem, krive puteve će načiniti pravim. Onaj, pak, ko
nesnosne i žestoke skorbi koje nailaze potre trpljenjem oštre puteve će načiniti glatkim.
Kao nagradu za vrlinu i za trud radi nje, tj. zbog njihovog dobrog i zakonitog prihvatanja,
on će, po pisanome, ugledati spasenje Božije (Is.40,5). On je pohotu pobedio željom
vrlina, a patnju skorbi je podavio ljubavlju prema istini, jednim i drugim hrabro vršeći
božanstvene podvige.
148. Onaj ko uzdržanjem ispravlja nakrivljenost (tj. neuravnoteženost i razvaline)
proizvoljnih strasti (tj. pokreta pohote) i ko trpljenjem izglađuje oštre slučajnosti
neproizvoljnih iskušenja (tj. razne vidove skorbi), čineći ih ravnim putem, po pravdi će
ugledati spasenje Božije. Jer, on je postao čist srcem kojim, usled vrlina i pobožnih
sagledavanja, gleda Boga na kraju borbi i podviga, po reči Gospodnjoj: Blaženi čisti
srcem, jer će Boga videti (Mt.5,8). Zbog trudova u vršenju vrlina on prima blagodat
bestrašća bez koje niko neće videti Boga.
149. Sve dok u sebi ima živo sećanje na Boga, um ište Gospoda kroz sagledavanje
(Ps.26.4; 8), premda ne prosto, nego u strahu Gospodnjem (2.Dnev,26,5), tj. sa
ispunjavanjem zapovesti. Jer, onaj ko ište Gospoda neće uspeti da ga nađe ukoliko se
ne drži tog ispunjavanja, s obzirom da ga nije tražio u strahu Gospodnjem. Njemu će
Gospod pomoći, s obzirom da pomaže svakome ko sa poznanjem čini ono što je
neophodno. On će ga naučiti raznim vrlinama, otkrivajući mu istinsko značenje
stvorenih stvari.
150. Bez vere, nade i ljubavi se ništa rđavo do kraja ne može istrebiti, kao što se ni
ništa dobro u potpunosti ne može utvrditi u nama. Vera um koji se bori ubeđuje da
pribegava Bogu i pobuđuje ga na hrabrost, uveravajući ga da su za njega spremna
razna duhovna oružja. Nada je za njega neobmanjivi jemac Božanstvene pomoći,
obećavajući mu savlađivanje suprotnih sila. Ljubav ga, pak, čini teško odvojivim, ili bolje
rečeno - neodvojivim od srodnog spajanja sa Božanstvenim, čak i u vreme same borbe,
prilepljujući svu silu njegovog raspoloženja čežnji ka Božanstvenom.
151. Vera teši um koji se bori, bodreći ga [očekivanjem] nesumnjive pomoći. Stavljajući
pred oči pomoć kojoj se veruje, nada odbija napad protivnika. Ljubav, pak, za
bogoljubivi um čini mrtvim (ili nedelatnim) napad neprijatelja, savršeno ga
razoružavajući čežnjivim ustremljenjem ka Bogu.
152. Obraćanje Bogu samo po sebi jasno svedoči o punom srdačnom prihvatanju
Božanstvene nade, bez koje nikada, ni kod koga i ni po čemu ne biva ustremljenja ka
Bogu. Jer, nadi je svojstveno da pred očima predstavlja budućnost kao sadašnjost, te
da one koje napada neprijateljska sila uverava da od njih ne odstupa Bog koji ih
pokriva. Za Njega i radi Njega svetima i predstoji borba. Jer, bez očekivanja nečeg što
se teško ili lako ispunjava niko se ne okreće ka dobru.
153. Svaki um, koji je opasan Božanstvenom silom u vidu nekakvih starešina ili
knezova, ima: slovesnu silu, u kojoj se rađa razumna vera, koja uči da uvek
sagledavamo Boga kao neizrecivo prisutnog i da se naslađujemo nadom budućih
dobara kao da su sadašnja; želateljnu silu, u kojoj se ukorenjuje Božanstvena ljubav
koja proizvoljenje prilepljuje uz čežnju za najčistijim Božanstvom i koja čini da imamo
neodvojivo raspoloženje prema Željenome, i razdražajnu silu, u koju se silno nastanjuje
Božanstveni mir, koji sve pokrete želja ustremljuje ka ljubavi prema Božanstvu. Svaki
um ove sile ima kao pomoćnike u iskorenjivanju zla i u nasađivanju i čuvanju vrlina.
154. Onaj ko se najpre nije očistio od strasti ne treba da se upušta u razmatranje
prirodnih stvari, s obzirom da obrazi čulnih stvari mogu njegov um uvući u strast, budući
da ih se nije potpuno oslobodio. Iz ugađanja čulnosti dugo se zadržavajući u svojim
maštanjima na vidljivosti čulnih stvari, um stvara nečiste strasti, te ostaje bez snage da
kroz sagledavanje pređe na mislene stvari, koje su mu srodne.
155. Onaj ko za vreme ustajanja strasti hrabro zaključa čula u potpunosti izgoni
maštanje i sećanje na čulne stvari, te potpuno davi prirodne pokrete uma koji se
usmeravaju na ispitivanje onoga što je van njega. Uz pomoć Božanstvene blagodati, on
će pobedonosno posramiti zlo, tiransko nasilje strasti i đavola koje na njega ustaje.
156. Kada je um bezuman, gnev nezadrživ, a pohota skotska, dospeva se do neznanja i
svojevoljnosti, te sramni pokreti ovladavaju dušom. Tada grehovna navika nastupa sa
silom, pomešavši se sa raznim čulnim slastima.
157. Um koji je naučio da razumno izbegava nevidljive sukobe i borbe {sa nevidljivim
neprijateljima) u vreme napada zlih sila ne treba da pristupa prirodnom rasuđivanju, niti
bilo čemu drugom. On treba samo da se moli, da trudom zamara telo, da sa svim
staranjem preseca veštastveno mudrovanje, te da čuva zidine grada, tj. temeljne
duševne vrline ili načine čuvanja vrlina - uzdržanje i trpljenje. [U suprotnom] će
neprijatelj desnim [prilozima] da prelasti dušu, ulovivši njenu volju na svoju stranu i
udaljivši je od Boga, pojeći je mutnom tečnošću (Av.2, 15). [Na taj način] on navodnim
dobrom navodi na zlo srca koja ištu dobro.
158. Onaj ko je rasudljivim i sveobuhvatnim uzdržanjem i trpljenjem hrabro zaključao
čula, te duševnim silama pregradio ulaz čulnih obraza u um, sa lakoćom ruši sve zle
zamke đavola, terajući ga nazad sa stidom istim putem kojim je i došao (4.Car. 19,33).
159. Onaj ko se za vreme iskušenja uzdržava od pomišljanja na stvari i sa
usredsređenošću uma na sebe i na Boga ostaje prilježan u molitvi [odvajajući se] od
svega - ubija grehovnu sklonost, te čini da se đavo sa stidom vraća nazad. On se duši
približio sa uobičajenom drskošću, nadajući se na pomenutu sklonost i pomislima
gordosti ustajući na istinu. Poznavši, postradavši i učinivši rečeno, veliki David je,
[iznoseći] svoj opit poretka mislene borbe, rekao: Kad ustane grešnik naspram mene
postadoh gluvonem i ponizih se i ućutah od dobara (Ps.38,2-3). Posle njega je i
božanstveni Jeremija naređivao narodu da ne izlazi na njive i ne hodi po putu dok mač
neprijateljski kruži naokolo (Jer.6,25).
160. Prirodne želje i zadovoljstva ne podležu prekoru s obzirom da su neophodne
posledice ustrojstva naše prirode. Jer, oni nam i mimo naše volje po prirodi pružaju
zadovoljstvo: hrana zadovoljava prethodeću glad, piće utoljuje muku žeđi, san obnavlja
sile koje su istrošene budnim stanjem, kao i sve drugo što biva kod nas po prirodnim
potrebama, neophodno radi blagostanja naše prirode i korisno za sticanje vrlina kod
onih koji revnuju za njih. Sve je to umesno kod onih koji izbegavaju grehovno saplitanje
i koji [se drže] razumne mere, ne dopuštajući da se podvrgnu ropstvu proizvoljno
nastalim prekornim i protivprirodnim strastima, koje u nama kao jedini uzrok imaju
nerazumno upravljanje kretanja prirodnih potreba i želja. Oni, uostalom, u nama nisu
uređeni da bi nas pratili i u besmrtan i dugovečni život.
161Najviša blagost je učinila da božanstvene i bestelesne prirode mislenih stvari
odražavaju neizrecivu Božansku slavu: one su, saglasno sa svojom prirodom, sposobne
da prihvataju svo neshvatljivo blagoljepije nepristupne krasote. Čak su se i u čulnim
tvarima (koje su u mnogome iza mislenih bića) zapečatili očigledni tragovi njene
veličine. Ljudski um koji se u njih udubljuje, oni mogu upravno da prenose ka Bogu,
uzdižući ga iznad svega vidljivog i uvodeći ga u oblast vrhovnog blaženstva.
162. Delatno mudroljublje delatelja čini višim od strasti, a sagledateljno mudroljublje
znalca postavlja iznad svega vidljivog, uzvodeći njegov um ka predmetima koji su mu
srodni.
163. Onaj ko sa delanjem sjedinjuje poznanje i sa poznanjem delanje jeste presto Božiji
i podnožje nogu Njegovih: presto po poznanju i podnožje po delanju. Onaj ko bi nazvao
nebom um koji je očišćen od svakog maštanja o veštastvenom i koji je uvek zauzet, ili
pre ukrašen izvučenim mislima o Božanstvenom, ne bi otišao, čini mi se, daleko od
granica istine.
164. Počelo kretanja svake strasti obično jeste čulni predmet koji joj je srodan. Jer, bez
predmeta koji posredstvom nekog čula sebi privlači sile duše, strasno kretanje se
nikada ne bi porodilo. Naime, strast se ne može obrazovati bez čulnog predmeta. Kad
ne bi bilo žena, ne bi bilo ni bluda; kad ne bi bilo jela, ne bi bilo ni stomakougađanja;
kad ne bi bilo zlata, ne bi bilo ni zlatoljublja. Prema tome, kao počelo svakog strasnog
kretanja naših prirodnih sila služi čulni predmet, ili demon koji preko njega dušu
raspaljuje na greh.
165. Između Boga i čoveka stoje čulni predmeti i predmeti koji se umom sagledavaju.
Želeći da prođe do Boga, ljudski um ne treba da se porobi čulnim predmetima u
delatnom životu, niti da se zadržava na mislenim predmetima u sagledateljnom životu.
166. Gnev Božiji jeste bolno osećanje onih koji se vaspitavaju. Ono se izaziva
navođenjem nevoljnih neprijatnosti u životu kojim Bog često privodi skromnosti i
smirenju um koji se predao nadmenosti usled vrline ili znanja. Njima mu se omogućuje
da pozna sam sebe i svoju nemoć. Osetivši je, on odbacuje sujetno nadimanje srca.
167. Gnev Gospodnji predstavlja skraćivanje ili prekidanje udeljivanja Božanskih
darova. Ono se dešava na korist svakog uma koji visoko i mnogo o sebi misli i koji se
hvali dobrima koja mu je dao Bog kao da su plod njegovih vlastitih vrlina.
168. Među stvarima po Božanskom promislu zaista postoji pravilo i zakon koji čini da se
oni koji su se pokazali neblagodarni za dobra koja su primili kažnjavaju suprotnim [tj.
skorbima] kako bi postali zahvalni, te kako bi stekli iskustvo poznanja Božanske sile
koja čini dobro. Jer, kad bi nam promislom bilo dopušteno da se nesmetano nadimamo
onim što je u nama dobro, mi bismo sasvim upali u bogoprotivnu gordost, uzmaštavši
da vrline i znanja stičemo sopstvenim prirodnim silama, a ne blagodaću.
169. Onaj ko misli da je već dostigao vrh vrlina uopšte neće stati da traži istočni uzrok
dobra, samome sebi pripisujući silu da napreduje u dobru i sam sebe lišavajući
utvrđenja i utemeljenja spasenja - tj. Boga. Onaj, pak, ko u sebi oseća prirodnu
oskudicu sila za dobro, ne prestaje da žurno hodi ka Onome ko može da dopuni ono što
mu nedostaje.
170. Gnev pravedno posećuje um koji visoko misli o sebi. On se, naime, ostavlja sam
sebi, pri čemu se popušta da trpi napade od demona i u delanju i u umovanju kako bi
osetio svoju prirodnu nemoć i stekao poznaše sile i blagodati koja pokriva i njega i
svako dobro u njemu i kako bi se smirio, udaljujući daleko od sebe neprirodnu i tuđu
nadmenost. Inače će na njega naići drugi gnev - gnev oduzimanja ranije uručenih
darova.
171. Onaj ko se nije urazumio prvim vidom gneva, tj. ostavljenošću, i ko se nije smirio
priznavši ga dobrim učiteljem blagodarnosti, susreće drugi gnev koji od njega oduzima
dejstvo ranijih darova i lišava ga sile koja ga je dotle čuvala. Tako govori Bog o
neblagodarnom Izrailju, predstavljajući ga u obrazu vinograda: Oduzeću njegovu ogradu
i 6uće razgrabljen. Razoriću njegov zid i biće razrušen. Ostaviću moj vinograd i više se
neće obrezivati, niti kopati. U njemu će kao na ledini nuću trnje. Zapovediću oblacima i
na njega neće izliti kišu (Is.5,5-6).
172. Postoji još jedan put koji vodi nečastivosti: neosetljivost prema gubitku vrlina. Jer,
onaj ko je navikao da pokazuje neposlušnost Bogu (prestupanjem zapovesti), odreći će
se i samog Boga pri određenim okolnostima (koje će pretiti smrću za ispunjavanje
zapovesti). On, naime, telesni život pretpostavlja Bogu i telesna zadovoljstva u osećanju
srca ima iznad svih Božijih zapovesti.
173. [Ponekad se dešava da] bogoljubivi i vrlinski čovek, slično Jezekiji, razumpo se
opasavši silom protiv demona, iskusi napad zlih duhova koji sa njime nevidljivo u umu
zapodevaju bitku. Radi molitve, njemu se odozgo od Boga šalje anđeo, tj. velika reč
mudrosti, te on ruši i razvejava svo đavolsko zborište. Ukoliko, pak, uzrok pobede i
spasenja ne pripiše Bogu, već samome sebi, on neće mu uzvratiti po Njegovom uzdarju
(2.Dnev. 32,25), niti će sa veličinom spasenja izjednačiti mnoštvo blagodarnosti, On
svoje dobro raspoloženje neće uravnotežiti sa dobročinstvom Onoga ko ga je spasao.
174. Prosvetimo um Božanstvenim razumevanjem, a telo ukrasimo načinima uzdržanja
koji mu odgovaraju. Odbacivanjem strasti telo učinimo razumnom radionicom vrlina. Jer,
ukoliko su upravljane razumom, strasti (koje su urođene telu) nemaju ništa prekornog.
One izazivaju prekor kada se dozvoli da se kreću bez njegovog ograničenja. Stoga se
kaže da treba da odbacujemo prirodne strasti ukoliko se neprirodno upotrebljavaju,
izmakavši upravljanju razuma.
175. Onaj ko se naduo srcem zbog dobijenih darova i pao u visokoumlje [pomislivši] da
nije primio (1.Kor.4,7) [primljeno], dočekuje gnev koji nailazi na njega s obzirom da Bog
dopušta đavolu da se sa njim splete misleno, te da pokoleba njegove delatne poretke
vrlina i pomrači njegova umna svetla razumevanja kako bi osetio svoju nemoć i shvatio
odakle dolazi sila koja jedina može da pobeđuje strasti u nama, te kako bi se pokajao i
smirio, odbacivši nadmenost samomnjenja. Na taj način će on umilostiviti Boga da od
njega odvrati gnev koji obično nailazi na nepokajane i koji oduzima blagodat koja čuva
dušu, ostavljajući praznim neblagodarni um.
176. Onaj ko telo nije osvetio vrlinama i ko dušu nije prosvetio istinskim poznanjima ne
može da istinski blagosilja Gospoda. Raspoloženje za vrline predstavlja lice
sagledateljnog uma, podignuto na visinu istinskog poznanja kao na nebo.
177. Blažen je onaj ko je zaista spoznao da Bog u nama kao u oruđima vrši svako delo i
sagledavanje, vrlinu i poznanje, pobedu i mudrost, dobrotu i istinu, pri čemu mi od sebe
ne doprinosimo ništa osim raspoloženja koje želi dobro. Imajući ga, veliki Zorovavelj je,
obraćajući se Bogu, rekao: Blagosloven si [Bože], koji si mi dao mudrost. Tebe
ispovedam, Gospode Bože otaca naših. Od tebe je pobeda, od tebe je mudrost i tvoja je
slava. Ja sam sluga tvoj (2.Jezd.4,59-60). Kao istinski blagodarni sluga, on je sve
preneo na Boga, koji je sve darovao. On Njega primivši, on je imao mudrost.
Ispovedajući ga, on mu je pripisao svu silu darovanih dobara: svezu pobede i mudrosti,
vrline i znanja, delanja i sagledavanja, dobrote i istine. Kada se spoje jedne sa drugima,
one ispuštaju zrake jedne slave i svetlozarnosti Božije.
178. Sva savršenstva svetih su očigledno bila darovi Božiji. Niko nije imao ništa osim
darovanog dobra koje Bog, kao Vladika svega, odmerava saglasno sa stepenom
blagodarnosti i raspoloženja onoga ko ga prima. I [čovek] ovladava jedino onim što
posvećuje Bogu.
179. Svako od nas po meri vere koja je u nama stiče očigledno dejstvo Duha. U stvari,
svako sam za sebe postaje udelitelj blagodati. Stoga niko od dobromislećih neće stati
da zavidi drugome, koji obiluje blagodaću. Jer, i u njemu samom leži mogućnost da
stekne raspoloženje koje uslovljava primanje Božanstvenih dobara.
180. Uzrok razlike u razdavanju Božanstvenih dobara leži u meri vere svakoga
(Rim.12,6). Saobrazno sa verom mi imamo i revnosnu gotovost da dejstvujemo u duhu
vere. Prema tome, onaj ko dela merom svoje delatnosti pokazuje meru vere, primajući i
blagodat po meri vere. Onaj, pak, ko ne dela merom nedejstvenosti pokazuje meru
neverja, trpeći i nedostatak blagodati po meri neverja. Stoga ne čini dobro onaj ko zavidi
onome ko čini dobro, s obzirom da je očigledno da u njegovim (a ne u tuđim) rukama
stoji umnožavanje vere i dela, te primanje blagodati, koja dolazi po meri vere (i dela koja
joj odgovaraju).
181. I počinuće na njemu, govori Isaija, Duh Božiji, Duh mudrosti i razuma, Duh saveta i
kreposti, Duh poznanja i umeća i ispuniće ga Duh straha Božijeg (Is.11,2-3). Tim
darovima odgovaraju i drugi darovi: strahu - uzdržavanje od zlih dela, kreposti - činjenje
dobrih dela, savetu - razlikovanje onoga što je suprotno obavezama, umeću -
nepogrešivo viđenje neophodnog, poznanju - na delu postizanje slovesnosti koja je
skrivena u vrlinama, razumu - savršeno raspoloženje duše prema spoznatome,
mudrosti - neshvatljivo sjedinjenje sa Bogom koje pričesnika čini bogom po
zajedničarenju.
182. Duh straha Božijeg jeste uzdržavanje od zlih dela. Duh kreposti jeste usrdno
stremljenje i kretanje ka odlučnom ispunjavanju zapovesti. Duh saveta jeste navika
razlikovanja (dobra i zla), na osnovu koje razumno ispunjavamo zapovesti, odvajajući
dobro od rđavog. Duh umeća jeste nepogrešivo znanje načina vršenja vrlina, na osnovu
koga nikada ne odstupamo od zdravog rasuđivanja razuma. Duh poznanja jeste
ispravno shvatanje zapovesti i njihovih razumnih osnova pa kojima stoje obrazi vrlina.
Duh razuma jeste slaganje sa obrazima i osnovama vrlina (tj. rešenost da se ispune prvi
i da se dejstvuje po drugima) ili, bolje rečeno, preobražavanje (sebe po njima) na
osnovu čega se vrši rastvaranje prirodnih sila sa obrazima i osnovama zapovesti. Duh
mudrosti jeste ushićenje Uzrokom duhovnih uvida koji postoje u zapovestima i
sjedinjenje sa Njim. Usled tog sjedinjenja mi se, po meri dostupnoj ljudima, na
nepoznati način posvećujemo u razumevanje stvari (koje postoji u Bogu), te ga
saopštavamo i drugim ljudima rečju koja izlazi iz srca kao iz nekog istočnika.
183. Slepu veru ima onaj ko ne ispunjava zapovesti Božije po veri. Ako su zapovesti
Božije svetlost, očigledno je da će bez Božanstvene svetlosti ostati onaj ko ih ne
ispunjava. Jer, on poseduje samo glasovno, a ne istinsko božanstveno zvanje.
184. Niko ko greši ne može da navede nemoć tela kao opravdanje za greh. Jer,
jedinstvo sa Bogom Slovom je, razrešenjem od kletve, u sili obnovilo svu prirodu,
učinivši da skretanje našeg proizvoljenja prema strasti ostaje bez izvinjenja. Božanstvo
Slova, koje je po blagodati uvek saprisutno sa onim ko veruje u Njega, zaglušuje zakon
greha koji postoji u telu (Rim.8,2).
185. Znanje koje nije obuzdano Božanstvenim strahom proizvodi nadimanje. Ono
onoga ko se nadima nagovara da smatra sopstvenim ono što mu je darovano.
Delatnost, međutim, koja se umnožava zajedno sa Božanstvenom ljubavlju ne prima
znanje preko potrebne mere, što delatelja privodi smirenoumlju.
186. Nebesko stanište jeste bestrasna vrlinska navika i znanje koje nema nikakve
zablude koja bi mogla da smućuje misli.
187. Prvo bestrašće jeste savršeno uzdržanje od zlih dela, koje se primećuje kod
početnika. Drugo bestrašće jeste potpuno odbacivanje pomisli o mislenom slaganju na
zlo, koje je svojstveno onima koji sa razumom prohode put vrlina. Treće bestrašće jeste
nepokretnost strasne želje koje se može naći kod onih koji od vidljivih stvari ushode ka
mislenim sagledavanjima. Četvrto bestrašće jeste savršeno očišćenje i od najprostijeg i
golog maštanja, koje nastaje u onima koji su kroz viđenje i sagledavanje svoj um učinili
čistim i jasnim ogledalom Boga. Prema tome, onaj ko se očistio od strasnih dela, ko se
oslobodio od mislenog slaganja sa njima, ko je presekao pohotno kretanje ka njima i um
očistio čak i od prostog pomišljanja na njih (tj. onaj ko ima četiri glavna bestrašća) -
izlazi iz oblasti veštastvenih stvari i stupa u božanstveni i mirni čin mislenih bića.
188. Prvim bestrašćem se naziva pokret tela koji se ne pomera sa mesta prema
stvarnom grehu (tj. nepokretnost i pored postojanja pobude). Drugo bestrašće jeste
savršeno odbacivanje duševnih strasnih pomisli (kojima može da se prlja pokret
[naveden kod] prvog bestrašća), usled čega se izbegava pobuđivanje njihovog dejstva.
Treće bestrašće jeste savršena nepokretnost pohote prema strastima (kojom se
ostvaruje i drugo bestrašće, ostvarivano kroz čistotu pomisli). Četvrto bestrašće jeste
savršeno odbacivanje svih čulnih maštanja u mislima (na osnovu koga je započeto i
treće, koje izbegava slikanje predstava strasti).
189. Početak i kraj spasenja svakoga jeste mudrost koja na početku rađa strah, a na
kraju ljubav. Ili bolje, u početku ona sama jeste strah koji svog ljubitelja zadržava od zla,
da bi se potom na kraju sama po sebi prirodno pokazala kao ljubav, ispunjavajući
duhovnim radovanjem one koji su životom sa njom zamenili posedovanje svih vidljivih
dobara.
190. Svako ispovedanje smiruje dušu. Sa jedne strane je uči da prizna da je opravdana
blagodaću, a sa druge - da shvati da je sama kriva za svoja sagrešenja zbog svog
nemara.
191. Ispovedanje može biti dvojako po sadržaju: jedno se ostvaruje u osećanjima
blagodarnosti zbog darovanih dobara, a drugo u osećanjima samoizobličavanja i svesti
o onome što je rđavo učinjeno. Jer, ispovedanjem se naziva i blagodarno pominjanje
dobro proživljenih Božijih dobročinstava i otkriveno saznanje o rđavim delima onih koji
su za njih krivi. I jedno i drugo postaje majka smirenja. Jer, obično se smirava i onaj ko
zahvaljuje za dobra, i onaj ko sebe kažnjava za pregrešenja. Jedan se smatra
nedostojnim darovanih dobara, a drugi moli za oproštaj pregrešenja.
192. Strast gordosti se sastoji iz dva neznanja ili neshvatanja. Spojivši se, oni čine
jedno sliveno (gordo) mudrovanje. Jer, gord je jedino onaj ko ne priznaje ni Božansku
pomoć, ni ljudsku nemoć. Na taj način je gordost lišenost Božanskog i ljudskog znanja.
193. Taština je odstupanje od cilja po Bogu i pristupanje drugom cilju, koji nije po Bogu.
Jer, tašt je onaj ko se brine o vrlini radi svoje, a ne radi Božije slave. On ima u vidu
jedino da svojim trudovima prikupi nepostojane ljudske pohvale.
194. Čovekougodnik se stara samo o pokazivanju svog spoljašnjeg ponašanja i o
zasluživanju dobre reči od lažljivca. Time on kupuje gledanje i slušanje od onih koji se
naslađuju ili dive samo vidljivom i čuvenom, određujući vrlinu samo opim što lokazuju
čula. Čovekougađanje je, prema tome, pokazivanje pred ljudima i radi ljudi dobre naravi
i reči.
195. Licemernost je pritvorno prijateljstvo, ili mržnja prikrivena druževnošću, ili
neprijateljstvo koje dejstvuje pod maskom dobronamernosti, ili zavist koja oponaša crte
ljubavi, ili život koji se prekriva lažnim izgledom vrline, a ne stvarnom vrlinom, ili
izigravanje pravednosti koja se vrši samo na pokaz, ili obmana koja ima izgled istine.
Sve to žure da ostvare oni koji iskvarenom naravstvenošću oponašaju zmiju.
196. Uzrok svih tvari i svih dobara koja se u njima nalaze jeste Bog. Onaj ko se nadima
vrlinom ili znanjem i sa merom vrline, tj. napredovanja u njoj uz pomoć blagodati (ne
zadržavajući svest o svojoj nemoći) očigledno nije izbegao zlog duha gordosti. Radi
sopstvene slave čineći dobro, on je sebe pretpostavio Bogu, budući zakačen udicom
taštine. On tvori vrlinu ili govori o njoj samo da ga ljudi vide (Mt.23,5), postavljajući
ljudsko odobravanje iznad Božanskog i bolujući od čovekougađanja. Onaj, pak, ko svoje
ponašanje ukrašava časnim izgledom vrlina sa zlom namerom da obmane i ko
vidljivošću pobožnosti pokriva rđavo nastrojenje srca trguje vrlinom iz licemerne zloće.
Očigledno je da je niko od njih svoj cilj nije usmerio pa Uzrok svega, nego na nešto
drugo.
197. Demoni ne mrze ni celomudrenost, ne gnušaju se posta, kao ni razdavanja imanja,
ni gostoprimstva, ni psalmopojanja, ni usrdnosti za čitanje, ni usamljenosti, ni visokih
sagledavanja, ni spavanja na goloj zemlji, ni bdenja, niti bilo čega drugog što odlikuje
život po Bogu, samo ako je njegov cilj postavljen u nešto što se njima dopada.
198. Demoni koji napadaju [ljude] koji nemaju vrline jesu oni koji uče bludu i pijanstvu,
srebroljublju i zavisti. Demoni. pak, koji napadaju [ljude] koji imaju vrline jesu oni koji
uče samomnjenju, taštini i gordosti, čime preko desnog sakriveno u nas seju levo.
199. Duhovi zlobe nam nevidljivo pristupaju noseći prevarni izgled duhovnog
prijateljstva sa namerom da nam dobrom donesu grehovnu smrt (Rim.7,13) i govore: I
mi ćemo zajedno sa vama da gradimo (2.Jez.5,65). O kada bismo i mi njima odgovorili:
Nećete vi sa nama zidati dom Gospodu Bogu našem. Mi sami ćemo ga sagraditi
Gospodu Bogu Izrailjevom (2.Jez.5,68). Mi smo već izbegli duhove koji napadaju na
one koji nemaju vrline. Mi i sada hoćemo da smo sami da nas vi ne biste iskušavali da
se uznesemo zbog njenog obilja, te da ne bismo pali padom koji je mnogo pogubniji od
prvog. Jer, tada je nada na podizanje bila veća s obzirom da smo se ubrajali u one
kojima se zbog nemoći snishodljivo prašta. Sada bismo, pak, bili omraženi zbog
gordosti. I opet, mi nismo sami stoga što imamo svete anđele kao pomoćnike u dobru,
pa najzad i samog Boga koji nam se javlja delima pravde i koji nas izgrađuje u sveti
hram, slobodan od svake strasti.
200. Rečeno je: Mnogo je moćna usrdna molitva pravednika (Jak.5,16). Ona biva
dvostruko potpomagana. Prvo, (kad je molitvenik sam pravedan) i kad uznosi molitvu
Bogu imajući dela po zapovestima. Zbog toga se ona ne sastoji samo iz reči i ne prinosi
se samo praznim zvukom. Ona nije prazna i bez osnove, već dejstvena i živa,
oživljavana delima po zapovestima. Jer, sila i snaga molitve zavise od ispunjavanja
zapovesti kroz tvorenje vrlina. Drugo, kad onaj ko ište molitve od pravednika i sam čini
dela molitve, obećavajući da će da se ispravi i zaista ispravljajući raniji život. Svoji
dobrim obraćenjem, on molitvu pravednog čini silnom i mnogomoćnom.
201. Onaj ko se više naslađuje grešnim delima negoli vrlinama nema nikakve koristi
ukoliko pribegava molitvi pravednog. Nekada je i veliki Samuilo oplakivao Saula koji je
grešio, ali nije bio u stanju da za njega umilostivi Boga. Jer, kao pomoć svome plaču on
nije imao odgovarajuće ispravljenje grešnika. Stoga je Bog zaustavio svog slugu od
beskorisnog plača, govoreći mu: Dokle ćešplakati zbog Saula? Ja ga odbacih da ne
caruje više nad Izrailjem (1.Car.16,1).
202. Ni najsaosećajniji Jeremija nije bio uslišen kad se molio za Judejski narod, koji se
do bezumlja prilepio za demonsku prelest. Jer, njegova molitva nije bila potkrepljenja
obraćenjem bezbožnih Judejaca od prelesti. I Jeremiju zaustavljajući od neprestane
beskorisne molitve, Bog govori: Nemoj se moliti za te ljude i nemoj tražiti da ih
pomilujem. Nemoj iskati i nemoj pristupati meni za njih, jer te neću uslišiti (Jer.7,16).
203. Znak velikog neznanja (da ne kažemo bezumlja) jeste kad onaj ko se u srcu
naslađuje pogubnim delima ište spasenje molitvama svetih, i kad moli oproštaj, premda
se u isto vreme sa samohvalisanjem u mislima i čulima stvarno oskrnavljuje. Onaj ko
ište molitvu pravednoga ne treba sebi da dozvoljava da je čini besplodnom i
nedejstvenom, ukoliko zaista mrzi zlo. On treba da je okriljuje svojim vrlinama, čineći je
dejstvenom i moćnom da dospe do Onoga ko može da da ostavljenje pregrešenja.
204. Mnogo je moćna usrdna molitva pravednika (Jak.5,16), potpomagana ili
pravednikom, koji je tvori, ili onim ko moli pravednika da je čini. Sa strane pravednika
nju potpomaže smelost koju ima pred licem Onoga ko ispunjava molbe pravednih. Sa
strane onoga ko je ište od pravednog, nju potpomaže napuštanje ranije rđave naravi i
svesrdno okretanje vrlini.
205. Slovo istine poznaje dvostruku tugu. Jedna se u duši izgrađuje nevidljivo, a druga
se vidljivo ustrojava u čulnom poretku. Jedna obuzima svu dubinu duše, budući da je
izazvana bičevima savesti, a druga oblaže čulnost, zadržavajući je od prirodnog
razlivanja težinom skorbnih nevolja.
206. Reč istine poznaje dve žalosti i dve vrste iskušenja. Jedne nastaju pobuđivanjem
rđavih želja u oblasti proizvoljenja, a druga nailaze mimo proizvoljenja u vidu nevoljnih
neprijatnosti, skorbi i nevolja. Prva postaju uzrok duševne žalosti, a druga - čulne
žalosti.
207. Iskušenje koje se obrazuje u oblasti proizvoljenja [tj. volje] duši pričinjava tugu, dok
čulnosti pruža zadovoljstvo. Naprotiv, nenamerno iskušenje (koje se razumno susreće)
teši dušu, dok telo obremenjuje žalošću.
208. Mislim da je Gospod i Bog naš, učeći svoje učenike kako treba da se mole, rečima:
I ne uvedi nas u iskušenje (Mt.6,13) podsticao da izbegavamo iskušenja koja nastaju u
oblasti proizvoljenja, tj. od razbuktale pohote koja koleba dobra raspoloženja i namere.
Naprotiv, veliki Jakov, koji se imenuje i bratom Gospodnjim, one koji se podvizavaju za
istinu uči da ne budu savladani iskušenjima koja nailaze. Govoreći: Svaku radost imajte,
braćo moja, kada padnete u različna iskušenja (Jak.1,2), on je imao u vidu
neproizvoljna iskušenja, tj. ona koja dolaze mimo naše volje, izazivajući skorbi i
teskobe. To jasno pokazuju i reči koje slede za njima. Jer, Gospod dodaje: No izbavi
nas od zloga, a veliki Jakov navodi: Znajući da kušanje vaše vere gradi trpljenje, a
trpljenje neka usavršuje delo, da budete savršeni i potpuni bez ikakvog nedostatka
(Jak.1,3-4).
209. Savršen je onaj ko se sa proizvoljnim iskušenjima bori uzdržanjem, a neproizvoljna
[tj. nevoljna] podnosi sa trpljenjem. Potpun je, pak, onaj ko delanje vrši sa poznanjem, a
sagledavanje ne ostavlja nedejstvenim.
210. Prirodna dejstva uma i osećanja su međusobno suprotna s obzirom na krajnju
različitost i neshodnost njihovih predmeta. On za svoje predmete ima mislena i
bestelesna bića, koja opaža bestelesno, a ona - čulne i telesne prirode, koje opaža
čulno.
211. Čim čula počne da smatra svojom prirodnom silom, um odmah, zaplevši se
vidljivošću čulnih stvari, postaje pronalazač telesnih zadovoljstava. On usled pristrasnog
raspoloženja prema osećanjima nema snage da se podigne iznad prirode vidljivih stvari.
212. Spasonosnim uživanjem se naziva radost duše zbog vrlina. Dušekorisnom, pak,
patnjom se naziva skorb tela zbog vrlina. Stoga onaj ko se strasno predaje čulnim
dobrima svoje stremljenje obraća na ono što nije ispravno. I onaj ko izbegava
slučajnosti koje dovode do lišavanja tih dobara beži od onoga od čega ne bi trebalo da
se udaljava.
213. Bez sunčeve svetlosti oko ne može da opaža čulno. Ni bez duhovne svetlosti
ljudski um nikada ne može da opaža duhovno sagledavanje. Jer, čulna svetlost prirodno
osvetljava čula radi opažanja čulnih stvari, a duhovna svetlost obasjava um radi
sagledateljnog shvatanja natčulnog.
214. Izmišljanje proizvoljnih teškoća i nailaženje nevoljnih, iscrpljuju pohotu i presecaju
njeno snažno kretanje. Ipak, oni ne uništavaju silu ili sposobnost za rađanje, koja leži u
našoj prirodi kao zakon. Jer, dobrovoljno mudroljublje obično porađa bestrašće volje, a
ne prirode. Zbog bestrašća volje um posećuje blagodat Božanstvene sladosti.
215. Nije moguće da Gospod (koji je po prirodi mudar, pravedan i svemoguć) kao
mudar ne zna način iscelenja (naše grehom bolesne prirode), da kao pravedan neće
nekako vlasno da izdejstvuje spasenje čoveka (koji je voljno pao pod breme i krivicu
greha), i da kao svemoguć ne može da izvrši ono što je neophodno za naše izlečenje.
216. Premudrost Božija se projavljuje u Njegovom istinskom suštastvenom postajanju
čovekom. Njegova pravda [se projavljuje] u Njegovom prihvatanju prirode (kroz
rođenje), koja je sposobna da strada slično nama. Njegova svemoć [se najzad,
projavljuje] u Njegovom ustrojstvu (kroz stradanja i smrt) neprestanog života i
neizmenjivog bestrašća za našu prirodu.
217. Zavideći Bogu i nama, đavo je prevarno čoveku saopštio da mu Bog zavidi. Time
ga je on i naveo na prestupanje zapovesti. On Bogu zavidi, [ne želeći] da postane
očigledna zaista sveopevana Njegova sila koja čoveka čini bogom. Čoveku, pak, on
zavidi [jer ne želi] da zbog vrline očigledno postane pričesnik Božanske slave. Pakosnik,
dakle, ne zavidi samo nama zbog naše slave kod Boga usled vrlina, već i Bogu zbog
projavljivanja Njegove sveopevane ljubavi koja se pokazuje u našem spasenju.
218. Jedino po bezgranično moćnom htenju svoje blagosti Bog obuhvata i održava sve -
i anđele i ljude, i dobre i zle. Oni, međutim, nisu podjednako pričesni Bogu. On bez
zadržavanja prohodi kroz sve, saobrazno sa njihovim nastrojenjem.
219. Mi u Hristu ne priznajemo razliku lica, s obzirom da je Trojica ostala Trojica i nakon
što se Slovo ovaplotilo. Ovaploćenjem se, naime, Svetoj Trojici nije dodalo novo lice. U
Njemu priznajemo razliku priroda kako se telo po prirodi ne bi ispovedalo jednosušno
Slovu.
220. Krivokletnik je onaj ko se lažno zaklinje imenom Gospodnjim, tj. obećaje Bogu da
će da živi vrlinski, da bi potom sve svoje staranje okrenuo na ono što je tuđe zavetu koji
je izrekao sopstvenim ustima. On neispunjavanjem zapovesti prestupa zavetno
obećanje blagočastivog života. Kratko rečeno, izabravši život po Bogu i ne postavši
potpuno mrtav za sadašnji život, on se pokazuje kao lažov i kletvoprestupnik. On nije
ispunio zakletvu Bogu da će neporočno ići putem bogougodnih podviga.
221. Onaj ko nailazak nevoljnih iskušenja podnosi sa nepokolebivim mišljenjem (slično
blaženom Jovu i hrabrim mučenicima), postaje silni svetilnik koji, silom primljenom od
Gospoda, čuva neugasivu svetlost spasenja. I onaj ko, osvetljen svetlošću poznanja,
prepoznaje zamke lukavog i poznaje način sukobljavanja u nevidljivoj borbi postaje
svetilnik drugima. Slično velikom apostolu, on može dostojno da kaže: Jer nam njegove
namere nisu nepoznate (2.Kor.2,11).
222. Svetilnik bez ulja ne može da ostane stalno upaljen. Ni svetlost duhovnih darova
ne može da se sačuva bez dobrog nastrojenja koje je prešlo u naviku i koje hrani
unutrašnju dobrotu odgovarajućim rečima, delima i naravima, kao i osećanjima i mislima
koje su mu prilične. Jer, svaki duhovni dar iziskuje odgovarajuću naviku (ili nastrojenje)
koja mu neprestano doliva (po primeru ulja) neko misleno veštastvo. Na taj način, on na
osnovu dobrog nastrojenja onoga ko ga je primio ostaje celovit.
223. Bog se naziva i jeste Otac po blagodati samo onih koji vrlinskom naravi svedoče o
svom blagodatnom rođenju u duhu od Boga. U toj naravi, koja sačinjava lice duše i u
vrlinama koje ih odražavaju, vide se očigledne crte Boga koji ju je rodio. Oni koji ih
poseduju podstiču one koji ih vide na proslavljanje Boga. Oni svoj život predstavljaju
podražavanju, kao najbolji obrazac vrlina. Jer, Bog se obično ne proslavlja golim
rečima, već delima pravde, koja mnogo više negoli reči objavljuju veličinu Božiju.
224. Onaj ko u sebi pokazuje poznanje koje se ostvaruje delanjem, i delanje koje
oživljuje poznanje, pronašao je način istinskog dejstva Božijeg u nama. Onaj, pak, ko
navedene crte ima razdvojene - ili je poznanje učinio pukom maštom, ili je delanje
pretvorio u bezdušnog idola. Jer, nedelatno poznanje se ničim ne razlikuje od maštanja,
nemajući potvrdu svoje delatnosti. I opet, neosmišljena delatnost je isto što i idol, s
obzirom da nema poznanje koje je oživljava (oduševljava).
225. Zaista je nadmenost prokleta strast. Ona se sastoji iz spajanja dva zla - gordosti i
taštine. Gordost odriče Tvorca vrlina i prirode, a taština krivotvori i prirodu i samu vrlinu.
Jer, gordi ništa ne čini po Bogu, a kod taštog ništa ne biva po prirodi.
226. Strahom sprečavajući nepravdu, pisani zakon uči pravdi. Vremenom navika rađa
pravdoljubivo raspoloženje, koje čini da je nastrojenje za dobro čvrsto. Ono, opet, čini
da se prethodna poročnost zaboravlja.
227. Obrezanje u duhovnom smislu predstavlja savršeno odsecane sklonosti prema
telesnim pohotama.
228. Subota je upokojenje kretanja strasti ili njihova savršena nedejstvenost. Jer, On
sam jeste Subota, kao počinak od znoja i žitejskih briga i od trudova na delima pravde.
On sam jeste i Pasha, kao oslobodilac držanih na gorkom poslu greha. On je i
Pedesetnica, kao početak i kraj svega.
229. Bog nije zapovedio da se poštuje subota, novi mesec i praznici sa namerom da
ljudi poštuju dane kao dane. Jer, to bi značilo uzakoniti služenje tvari više negoli Tvorcu
(Rim.1,25), sa mišlju da su, navodno, dani sami po sebi prirodno dostojni poštovanja i
poklonjenja. Naprotiv, kroz ustanovljenje poštovanja dana, On je simvolički naredio da
poštuju Njega samog. Jer, On sam jeste Subota, kao počinak od znoja i žitejskih briga i
od trudova na delima pravde. On sam jeste i Pasha, kao oslobodilac držanih na gorkom
poslu greha. On je i Pedesetnica, kao početak i kraj svega.
230. Duhovnim žrtvama smatramo ne samo umrtvljenje strasti, koje se kolju mačem
Duha, koji je reč Božija (Ef.6,17), već i posvećivanje svih prirodnih sila Bogu, koje se
ognjem blagodati Duha Bogu prinose kao svepaljenica.
231. Vlast greha ili plotsko mudrovanje se preseca blagodaću svetog krštenja, dok ga
delatno povinovanje Božanstvenim zapovestima sasvim umrtvljuje mačem Duha,
232. Strast stomakougađanja je slastoljubivom pomisli, kao mačem, obezglavila mnoge
vrline. Ona semena celomudrenosti ubija neuzdržanjem, zakonitost pravde kvari
lakomošću, prirodne sveze čovekoljublja preseca samoljubljem. Kratko rečeno, strast
stomakougađanja istrebljuje sav porod vrlina.
233. Svaki revnitelj spasenja prileže i uz dela vrline i uz svete pomisli. Jer, bez vrlina i
poznanja još niko nikada nije uspeo da stekne spasenje. Delo vrline jeste privođenje u
poredak telesnih pokreta, zdravim rasuđivanjem kao uzdom iskusno ih zadržavajući od
neumesnih saplitanja. Delo, pak, poznanja jeste dobro promišljanje i razumno
rasuđivanje kako treba dejstvovati i potom se trud na ostvarivanju zaključenog.
234. Onaj ko je umrtvio udove svoje koji su na zemlji (Kol.3,5), ko je ugasio svo svoje
telesno mudrovanje, ko je odsekao svako saosećanje prema njemu tako da sa blaženim
apostolom Pavlom može da kaže: Ko će nas rastaviti od ljubavi Hristove (Rim.8, 35),
dolazi [u položaj] da je bez oca i bez majke i bez ostale rodbine, slično velikom
Melhisedeku (Jev.7,3). Zbog potpunog sjedinjenja sa duhom, koje se desilo kod njega,
oni nemaju čime da zadržavaju njegovo telo i prirodu.
235. Kraj sadašnjeg života nije pravedno, kako mi se čini, nazivati smrću. Pre bi ga
trebalo nazvati izbavljenjem od smrti, udaljenjem iz oblasti truležnosti, oslobođenjem od
ropstva, prestankom uznemirenja, presecanjem borbe, izlaskom iz tame, odmorom od
trudova, smirivanjem ključanja, skrivanjem od stida, bežanjem od strasti, i uopšte - od
granice svih zala. Ispravivši se kroz slobodno samoumrtvljavanje, sveti su sebe učinili
tuđima i strancima za ovaj svet. Hrabro se boreći sa svetom i telom i sa izdancima koji
iz njih izrastaju, oni su u sebi sačuvali neokrnjeno dostojanstvo duše, izbegavši
saosećanje prema čulima koja porađaju prelest.
236. Sveti su bili blagi i čovekoljubivi, nežni i milosrdni, pokazujući podjednako
raspoloženje ljubavi prema celom rodu. Uz njegovu pomoć, oni su čitav život čuvali
najbolje od svih dobara - smirenje (tj. čuvarku dobara i rušiteljsku zla koje im je
suprotno), ostajući neulovljivi za sva iskušenja koja nas opterećuju, kako proizvoljna
(koja su od nas), tako i neproizvoljna (koja nisu od nas). Prva su oni podavljivali
uzdržanjem, a druga odbijali trpljenjem.
BLAŽENI AVA TALASIJE
STOSLOV PRVI
čiji akrostih glasi:
sadržaj
Duhovnom bratu i ljubljenome goslodinu Pavlu, Talasije,
naizgled bezmolvnik, a u stvari delatelj sujete.
1. Ljubav koja je potpuno ustremljena ka Bogu vezuje one koji vole sa Bogom i jedne sa
drugima.
2. Um koji je stekao duhovnu ljubav o bližnjem ne misli ništa što ne priliči ljubavi.
3. Onaj ko ustima blagosilja, a srcem ponižava pod vidom ljubavi skriva licemerje.
4. Onaj ko je stekao ljubav bez smućenja podnosi sve skorbno i neprijatno što mu
pričinjavaju neprijatelji.
5. Samo ljubav spaja tvar sa Bogom i jednu sa drugom u jednomisliju.
6. Istinsku ljubav je stekao onaj ko protiv bližnjega ne dopušta ni podozrenje, ni [rđavu]
reč.
7. Častan je pred Bogom i ljudima onaj ko ne preduzimaništa što bi moglo naškoditi
ljubavi.
8. Nelicemernoj ljubavi je svojstvena istinita reč od savesti dobre (1.Tim.1,5).
9. Onaj ko bratu prenosi prekore koje su drugi izrekli,pod vidom dobronamernosti u
stvari krije zavist.
10. Telesne vrline privlače slavu od ljudi, a duhovne - od Boga.
11. Ljubav i uzdržavanje čiste dušu, dok um obasjava čista molitva.
12. Silan je čovek koji delom i znanjem odgoni zlo.
13. Onaj ko je stekao bestrašće i duhovno razumevanje, našao je blagodat kod Boga.
14. Ako hoćeš da se izbaviš od strasnih pomisli, stekni uzdržanje i ljubav prema
bližnjem.
15. Sačuvaj se od neuzdržanja i mržnje, pa nećeš nailaziti na prepreke za vreme
molitve.
16. Kao što se u gnojnoj jami ne mogu naći aromati (mirisi), tako se ni u duši koja pati
od zlopamćenja ne može naći miomiris ljubavi.
17. Smelo obuzdavaj gnev i pohotu, pa ćeš se uskoro izbaviti od rđavih pomisli.
18. Taština se istrebljuje skrivanjem dobrih dela, a gordost se progoni ukoliko nikoga ne
ponižavamo.
19. Taštini su svojstveni licemerje i laž, a gordosti - samomnjenje i zavist.
20. Vlastelin je onaj ko ima vlast nad sobom, tj. ko je dušu i telo potčinio slovesnosti.
21. Iskrenost prijatelja se poznaje u iskušenju, tj. ukoliko učestvuje u našoj nevolji.
22. Zatvori čula posredstvom bezmolvnog usamljivanja i podvrgavaj strogom sudu
pomisli koje se rađaju u srcu.
23. Pomisli koje se odnose na bolne uvrede susreći bez zlopamćenja, dok se prema
slastoljubivim odnosi neprijateljski.
24. Bezmolvno usamljivanje, molitva, ljubav i uzdržanje jesu četvoropreg koji um uznosi
na nebesa.
25. Iznuri svoje telo pošćenjem i bdenjem, pa ćeš prognati mučnu slastoljubivu
pomisao.
26. Nečiste pomisli nestaju od straha Božijeg kao što se topi vosak pred licem ognja
(Ps.67,3).
27. Za razumnu dušu je veliko zlo kad dugo prebiva u sramnoj strasti.
28. Strpljivo podnosi udarce žalosnih i poraznih slučajnosti. Njima Božiji promisao hoće
da te očisti.
29. Napustivši imovinu i odrekavši se sveta, odrekni se, na kraju, i zlih pomisli.
30. Umu priliči da se uvek poučava u Rečima Božijim.
31. Božije je delo da upravlja vaseljenom, a dušino - da upravlja telom.
32. Sa kakvom nadom ćemo sresti Hrista sve do sada robujemo telesnim uživanjima?
33. Patnja i tuga (bilo da su dobrovoljni, bilo da ih šalje promisao) izgone uživanje.
34. Srebroljublje je hrana strasti, budući da podržava i đubri sveobuhvatno samoljubivo
uživanje.
35. Neuspelost uživanja rađa tugu, a uživanje je povezano sa svakom strašću.
36. Bog će ti meriti merom koju ti upotrebljavaš prema svom telu (Mt.7,2).
37. Božanski sudovi su nagrada za dela koja su učinjena posredstvom tela.
38. Vrlina i poznanje rađaju besmrtnost. Njihov nedostatak je majka smrti.
39. Tuga po Bogu uklanja uživanje, a uklanjanje uživanja jeste vaskrsenje duše.
40. Bestrašće je nepokretnost duše na zlo. Ono se ne može steći bez blagodati
Hristove.
41. Hristos je Spasitelj duše i tela. Onaj ko ide Njegovim stopama oslobađa se svakog
zla.
42. Ukoliko želiš da obreteš spasenje, odrekni se uživanja i usvoj uzdržanje, ljubav i
molitvu.
43. Bestrašću je svojstveno istinsko rasuđivanje, kojim se sve čini sa pravom merom.
44. Gospod naš i Bog jeste Isus Hristos. Um koji ide za Njim neće ostati u tami.
45. Saberi svoj um i prati pomisli. Ako nađeš da su neke strasne, postaraj se da ih
savladaš.
46. Postoje tri izvora iz kojih dolaze pomisli: čula, sećanje i izobilje sokova u telu.
Najupornije su one koje dolaze iz sećanja.
47. Onaj kome je darovana mudrost poznaje smisao bestelesnih, te zna kakav je
početak i kraj sveta.
48. Nemoj biti lenj u delu koje ti priliči, te će se prosvetiti tvoj um. Jer, takvima je
obećano: Daću ti blago tajno i bogatstvo sakriveno (Is.45,3)
49. Onaj ko se oslobodio strasti dobio je blagodat od Boga.Onaj ko je udostojen
poznanja stekao je veliku milost.
50. Um koji se oslobodio od strasti postaje svetlovidan, budući da se neprestano
obasjava sagledavanjem svega postojećeg.
51. Svetlost duše je poznanje. Lišen nje, nerazumni korača u tami.
52. Nerazumni provodi život u tami, obuhvaćen mrakom neznanja.
53. Onaj ko voli Isusa, izbaviće se od zla. Onaj ko ga sledi, videće istinsku svetlost.
54. Oslobodivši se strasti, um vidi istančane pomisli ikada je telo u budnom stanju i
kada se pogružava u san.
55. Dostigavši viši stepen čistote, um se oseća pritešnjen tvorevinom i želi da bude
daleko od svega stvorenog,
56. Blažen onaj ko je dostigao bezgraničnu bezgraničnost. Nju može da dostigne samo
onaj ko je prešao sve ograničeno.
57. Onaj ko poštuje Boga ispituje Njegove reči, a onaj koga istinski ljubi pronalazi
[njihov smisao].
58. Um koji se ispravno kreće nalazi istinu. Onaj ko je pokretan bilo kakvom strašću
neće je videti.
59. Bog je nesaznatljiv u svojoj suštini i neizmeriv u svojoj veličini.
60. Biću koje nema ni početak ni kraj ne možemo opredeliti ni prirodu.
61. Spasenje svake tvari jeste sveblagi promisao njenog Sazdatelja.
62. Gospod po svom milosrđu podržava sve koji padaju i podiže sve koji su nagnuti.
63. Hristos je Sudija živih i mrtvih i pravedno uzvraća za svako delo (Dap. 10,42;
Ps.61,13).
64. Ukoliko hoćeš da zapovedaš svojoj duši i telu, postaraj se da najpre ukloniš uzroke
strasti.
65. Spoj duševne sile sa vrlinama, te će se svako strasno stremljenje od njih odvezati.
66. Stremljenja pohote obuzdavaj uzdržanjem, a stremljenja gneva - duhovnom
ljubavlju.
67. Bezmolvno usamljivanje i molitva su najjača oruđa vrline. Čisteći um, oni ga čine
prozorljivim.
68. Koristan je samo duhovan razgovor. Svakom drugom treba pretpostaviti ćutanje.
69. Od pet vrsta razgovora, tri upražnjavaj, u četvrtoj nemoj učestvovati, a od pete se
uzdrži.
70. Bezmolvije voli onaj ko je slobodan od pristrašća prema bilo čemu svetskom. Sve
ljude voli onaj ko ne voli ništa ljudsko.
71. Učitelj istine je savest. Onaj ko je sluša izbegava saplitanje.
72. Savest ne okrivljuje samo one koji su dostigli vrhunac vrline i one koji su pali do
samog dna zla.
73. Savršeno bestrašće rađa čiste pomisli. Savršeno poznanje nas, pak, postavlja pred
lice Nedostižnog.
74. Žalošću koja se ne može pohvaliti žalosti se onaj ko nije uspeo da postigne
uživanje. Onaj, pak, ko ga je prezreo prebiva izvan svake žalosti.
75. Tuga je, uopšte, nedostatak uživanja - bilo po Bogu,bilo po svetu.
76. Carstvo Božije su dobrota i mudrost. Onaj ko ih je stekao živi na nebesima.
77. Okajan je čovek koji duši pretpostavlja telo, a Bogu - svet.
78. Podjednaku ljubav prema svima stekao je onaj ko ne zavidi onima koji uspevaju u
dobru i žali one koji su nemarni za njega.
79. Upravljanje [drugima] uistinu priliči onome ko je kao zakon duši i telu postavio
zahteve vrline.
80. Dobri duhovni trgovac je onaj ko se radi budućeg podjednako odrekao i od uteha i
od žalosti ovog života.
81. Dušu krepe ljubav i uzdržanje, a um - čista molitva i duhovno sagledavanje.
82. Slušajući korisno slovo, nemoj suditi onoga ko govorikako se ne bi lišio dušekorisne
pouke.
83. Zlo srce pomišlja zlo. Krivim tumačenjem postupaka bližnjega ono i njegovih dobre
strane pretvara u loše.
84. Nemoj verovati pomisli koja osuđuje bližnjega, budući da onaj ko ima zlu riznicu
pomišlja zlo.
85. Dobro srce iz sebe iznosi dobre pomisli. Jer, njegove pomisli su saobrazne sa
njegovom riznicom.
86. Pazi na svoje pomisli i beži od zla kako ti se um nebi pomračio i kako ne bi stao da
gleda na stvari na izopačen način.
87. Razmišljaj o Judejcima i čuvaj se od njihovih dela. Budući oslepljeni zavišću, oni su
Gospoda i Boga hulno nazivali Veelzevulom.
88. Zla podozrivost pomračuje razum i čini da ispravno vidi kao naopako.
89. Blizu svih vrlina izvire i zloba. Stoga lukavi ljudi imaju sklonost da vrline tumače kao
zloću.
90. Ukoliko um dugo ostaje u stanju uživanja ili tuge, brzo će upasti u strast uninija.
91. Čista savest oduševljava dušu, a nečista savest je baca na dno ada.
92. Pokrenuvši se, strasti progone taštinu. Kada, pak, budu prognane, ona se ponovo
vraća.
93. Ukoliko hoćeš da se izbaviš od svih strasti zajedno, usvoji uzdržanje, ljubav i
molitvu.
94. Um koji molitveno prebiva u Bogu čak i stradalni [deo]duše oslobađa od strasti.
95. Davši postojanje tvarima, Bog ih svojim promislom obuhvata sve zajedno.
96. Iako Vladika svega, On je blagoizvoleo da postane sluga, pokazavši najviši stepen
svog promisla o tvorevini (Fil.2,7).
97. Nepromenjivo se ovaplotivši, Bog Slovo se telom sjedinio sa celokupnom
tvorevinom.
98. Divno je čudo na nebu i na zemlji [činjenica] da je Bog na zemlji i čovek na nebu.
99. [Cilj tog događaja] jeste sjedinjenje čoveka sa anđelima i ujedno darivanje oboženja
celokupnoj tvorevini.
100. Osvećenje i oboženje anđela i ljudi jeste poznanje Svete i Jedinosušne Trojice.
101. Oproštaj grehova jeste oslobođenje od strasti. Onaj ko ih se uz blagodat nije
izbavio, još nije dobio oproštaj.
BLAŽENI AVA TALASIJE
AVA TALASIJE PREZVITERU PAVLU,
O LjUBAVI, UZDRŽANjU I DUHOVNOM ŽIVOTU
STOSLOV DRUGI
čiji akrostih glasi:
sadržaj
Moli se za mene, brate najčasniji,
budući da po delima mog proizvoljenja očekujem velike nevolje,
duševne žalosti i telesne skorbi.
STOSLOV TREĆI
čiji akrostih glasi:
sadržaj
Zlom ne treba smatrati ono što opterećuje plot, a čisti dušu, nego
ono što ranjava savest, a naslađuje telo.
88. Te tri pomisli jesu: stomakougađanje, taština i srebroljublje. Iz njih izlaze sve ostale
strasne pomisli, premda ne sve zajedno.
89. Stomakougađanju sleduje blud, a taštini - gordost. Ostale idu za njima trima.
90. Za svim trima, dakle, idu: tuga, gnev, zlopamćenje, zavist, uninije i ostale...
MOLITVA
91. Vladiko svih, Hriste, izbavi nas i od pogubnih strasti i od pomisli koje rađaju.
92. Tebe radi smo sazdani, da u tebi budemo blaženi, nastanivši se u raj koji si zasadio.
93. Sadašnje beščašće smo sami navukli na sebe, blaženoj sladosti pretpostavivši
pogubnu.
94. Stoga smo sami u sebi primili kaznu, umesto večnog života nasledivši smrt.
95. Kao što si uvek gledao na nas, Vladiko, i do kraja [milostivo] gledaj na nas. Kao što
si blagovoleo da se ovaplotiš nas radi, tako nas i spasi sve.
96. Jer, ti si došao da spaseš nas propale. Nemoj nas odvajati od udela onih koji su se
spasli.
97. Vaskrsni duše i spasi tela, čisteći nas od svake skverni.
98. Raskini lance strasti koji nas sputavaju, kao što si rasterao vojske nečistih demona.
99. I izbavi nas njihove tiranije, kako bismo poslužili tebi jedinome, Svetlosti večnoj.
100. Tada ćemo, po vaskrsenju iz mrtvih, sa anđelima činiti jedinstven blaženi i večno
nerazrušivi hor.
BLAŽENI AVA TALASIJE
AVA TALASIJE PREZVITERU PAVLU,
O LjUBAVI, UZDRŽANjU I DUHOVNOM ŽIVOTU
STOSLOV ČETVRTI
čiji akrostih glasi:
sadržaj
Nego, moli se usrdno Bogu našem
da se izbavimo kako od pravog,
tako i od umišljenog zla.
________________________________________
NAPOMENE:
Tj. devet pesama koje se nalaze u Psaltiru,- prim. prev.
O sveštenstvu
13. Ako si se udostojio božanstvenog i časnog sveštenstva, treba najpre samog sebe
da prinosiš na žrtvu umrtvljavanjem strasti i uživanja. Tek potom možeš da se usudiš da
pristupaš životvornoj i strašnoj Žrtvi, naravno ukoliko ne želiš da kao lako zapaljivo
veštastvo budeš spaljen Božanstvenim ognjem. Jer, kad se serafim nije usudio da bez
klješta priđe božanstvenom ugljenu (Is.6,6), kako ćeš ga se ti dotaći nemajući
bestrašće? Preko njega ćeš, međutim, i jezik imati osvećen, i usta očišćena i dušu
čednu zajedno sa telom. Osim toga, i ruke će ti biti blistavije od zlata, s obzirom da
služe nadsuštastvenom ognju i Žrtvi.
14. Shvati dobro silu rečenoga, budući da svakodnevno gledaš "spasenje Božije"
(Lk.2,30). Samo jednom ga videvši, starac Simeon se zadivio i zaiskao otpuštanje [od
života]. Ukoliko, pak, nemaš potvrdu od Duha Svetoga da si blagoprijatan i
ravnoanđelski posrednik između Boga i ljudi, nemoj se rizično usuđivati na svečedno i
strašno sveštenodejstvovanje Božanstvenih [Tajni], koje i anđeli poštuju i od kojih su se
svepobožno uzdržavali mnogi od svetih, kako ne bi, poput Uze, bili istrebljeni zbog onog
što im se činilo dobrim (2.Car.6,6-7).
15. Neko je rekao: Pazi na sebe (1.Tim.4,16). Uvek najpre obavljaj prinošenje za svoje
grehe kako bi tvoja ranija ili sadašnja nečistota koja proizilazi iz slabosti bila uništena
Božanskim ognjem. Na taj način ćeš, kao izabrani sasud, koji je pogodan, čist i dostojan
za takvu žrtvu, moći da glinene ili drvene [sasude] pretvaraš u srebrne ili čak i zlatne,
naravno ukoliko ti Bog radi tvoje smelosti bude snishodljiv. Jer, ukoliko je Bog spreman
da usliši, ne postoje prepreke da od nižeg postane više.
16. Nemoj zaboraviti da si udostojen ravnoanđelske časti. Stoga se staraj da prebivaš
neporočan na visini na koju si prizvan, sa svakom vrlinom i čistotom. Ti znaš sa koje
visine u koju dubinu je dopao pali svetlonosac radi gordosti. Nemoj i ti da postradaš,
maštajući o svojoj veličini, nego sebe smatraj zemljom, pepelom i đubretom. Uvek plači
s obzirom da si udostojen da budeš prizvan na Božanstveno Pričešće i srodstvo, te da
obavljaš strašno sveštenodejstvo Svetih Tajni, po bezmernom čovekoljublju i neizrecivoj
dobroti Božijoj.
17. Onaj ko se primio sveštenstvo treba da je čist od svih strasti, a naročito od bluda i
zlopamćenja, od kojih ne bi trebalo da ima ni najmanju maštu. Inače će biti omrznut i
odvratan kao gubavac ili neko ko se čađu izmazao, te se usudio da dodirne carevo telo.
18. Svetim Tajnama prilazi tek pošto potocima suza postaneš belji od snega. Sa
savešću izbeljenom od čistote, dodirni Svetinju kao svet, spoljašnjim anđelskim likom
projavljujući unutrašnju lepotu duše. Pazi da se pri božanstvenom sveštenosluženju ne
osvedočuješ samo ljudskim predanjima, već neka sa tobom bude i blagodat, koja te na
skriven i tajanstven način uči višim [istinama].
19. Zavolevši netruležnost i besmrtnost, sa poštovanjem, pobožnošću i verom pristupaj
životvornim i netruležnim Tajnama, želeći istovremeno preseljenje iz ovdašnjosti, s
obzirom da si kroz veru postao savršen. Ukoliko se, pak, bojiš smrti, znači da se još nisi
ljubavlju sjedinio sa Hristom, iako si se udostojio da iz sopstvenih ruku prinosiš i jedeš
Njegovo Telo. Inače bi ti žurio da odeš kod svog Ljubljenog, smatrajući ništavnim i život
i telo.
20. Ti si kroz Pričešće postao žrtvoprinositelj i zajedničar Tela Božijeg. Na sličan način
bi trebalo da postaneš zajedničar i sa oblikom smrti Njegove, te da ne živiš sebi, nego,
kako kaže apostol, Onome ko se raspeo i umro za tebe (2.Kor.5,15). Živeći, pak,
strasno radi tela i sveta, pripremi se da posle smrti pređeš u večne muke, ukoliko pre
nego što umreš dobrovoljno ne prestaneš da obavljaš Beskrvnu Žrtvu. Jer, mnogi od
onih koji su nedostojno sveštenodejstvovali behu uzeti odavde iznenadnom smrću i
poslani u tamošnja pravedna [mučilišta].
21. Jedan jeromonah je bio poznat po svojoj pobožnosti. Mnogi su ga po spoljašnjem
izgledu smatrali časnim. Međutim, on je skriveno bio pohotan i skveran. Vršeći jednom
Božanstvenu i Sveštenu Liturgiju i došavši do Heruvimske pesme, on je po običaju
savio vrat pred svetom trapezom i počeo da čita: "Niko [od vezanih telesnim pohotama i
slastima] nije dostojan"... I najednom se srušio mrtav, pošto ga je duša ostavila u tom
položaju.
22. Ništa nije prikladnije od ispravne reči i poznanja. Jer, od njih se rađa strah Božiji i
čežnja prema Bogu. Strah potom očišćava pobožnošću i pritešnjavanjem, dok čežnja
usavršava svetlim raspoloženjem i rasuđivanjem, tananim sagledavanjima i
ushođenjem čineći da um uzleće. Međutim, nije moguće da se [čovek] bez straha upravi
ka Božanstvenoj ljubavi, niti da [mimo nje] uzleteti ka nadanome i uspokoji se kod
njega.
23. Eto, čuj me ti, koji sa žarom i neumorno želiš spasenje: trči sve dok ne dostigneš
cilj, traži uporno, išti neprestano, kucaj strpljivo, sve dok ne uspeš, postavivši kao čvrstu
osnovu nepokolebivu veru i smirenje. I nemoj smatrati da si dostigao željeno kada
dobiješ oproštaj grehova, nego kada prestaneš da se smućuješ, da se bojiš navale
strasti i kada budeš spreman da bez straha i smelo izađeš iz tela.
24. Sa mnogim suzama traži osvedočenje da si spasen, premda ne pre smrti ukoliko si
smirenouman. Inače ćeš postati bezbrižan i prenebregnuti [delo spasenja]. Naprotiv,
[traži da taj dar dobiješ] kada budeš blizu odlaska, te da bude nepokolebiv kako se ne bi
osmelio budući prevaren nadmenošću i izgubivši ono za čim čezneš kada dođe nadani
čas. Jer, kuda ćeš tada poći, jadniče, bez zaloga i nesumnjivog osvedočenja u
spasenje, koje daje Duh [Sveti]?
25. Ukoliko želiš bogotvorno bestrašće, steći ćeš ga poslušanjem i smirenjem. Nemoj ići
? njemu drugim putem jer ćeš se namučiti. Bestrašće ne može imati onaj koga
povremeno obuzimaju strasti, a povremeno je miran i spokojan. Njega ima onaj ko se
njime neprestano naslađuje, te ostaje nepokretan i kada su prisutne strasti i njihovi
uzroci. Njega čak ni pomisli na strasti ne smućuju.
26. Kada duša izlazi iz tela, neprijatelj joj drsko pristupa, napadajući je i grdeći je kao
gorki i strašni tužilac zbog njenih padova. Tada se, međutim, može videti da bogoljubiva
duša, premda je ranije često bivala ranjavana mnogim grehovima, nema nimalo straha
pred njegovim napadima i pretnjama. Hrabreći se u Gospodu, ona se okriljuje radošću i
ispunjava nadom videći svete sile koje je prate. Zaštićena svetlošću vere, ona bez
ikakve bojazni govori đavolu: "Šta mi imamo zajedničko, zli slugo i pobunjeniče sa
neba? Nemaš ti nikakvu vlast nad nama. Nad nama, kao nad svime, vlast ima Hristos,
Sin Božiji. Njemu smo zgrešili, Njemu ćemo i odgovarati, imajući kao zastupnika, i kao
zalog Njegovog milosrđa i našeg spasenja u Njemu, Njegov Časni Krst. ? ti, bedniče,
beži dalje od nas. Ti nemaš šta da tražiš sa slugama Hristovim". Posle smelih reči duše,
đavo okreće leđa u bekstvo i viče sa plačem, ne mogavši da izdrži pred imenom
Hristovim. I pošto je viša, duša poleće naniže i udara neprijatelja, kao jastreb gavrana.
Potom, punu veselja, dušu božanstveni anđeli prenose u pripremljeno joj mesto, koje
odgovara njenom stanju.
27. Stremljenje ka truležnim stvarima ne može da te vuče ka zemlji ukoliko maštaš o
nebeskom. Ukoliko te, pak, već veže neko pristrašće prema zemaljskom, znaj da si
sličan orlu koji je ulovljen u mrežu za kandžu, te ne može da poleti uvis. Stoga ti sve
smatraj tricama (Fil.3,8), nadajući se boljem. Kada dođe vreme, zbaci i samo telo, te
pođi za anđelom Božijim koji te vodi.
28. Novčić koji na sebi nema carskih crta ne može se zajedno sa ostalim običnim
novcima uneti u carsku riznicu. Ni bez pravog poznanja n bestrašća [čovek] ne može da
primi zalog tamošnjeg blaženstva, da sa smelošću i osvedočenjem izađe odavde ka
nadanome, niti da se pridruži izabranima. Poznanjem, pak, ne nazivamo mudrost, nego
nevarljivo znanje Boga i Božanstvenog, kojim se bogoljubac, neopterećen strastima,
blagodaću Svetog Duha uzvisuje ka oboženju.
29. Čak i kada prođeš sav podvig delanja, nemoj se uzdati u sebe, [misleći] da si
dostigao bestrašće i da možeš bezbrižno da se krećeš u svetu. Jer, nakupivši se
strasnih obraza po povratku možeš imati teškoću. Naprotiv, uvek se, pod starateljstvom
straha, usrdno staraj o svojoj prevrtljivoj i promenjivoj prirodi. Sa mudrošću se udaljuj od
uzroka strasti. Jer, potpuno neizmenjivo bestrašće pripada samo onima koji su dostigli
savršenu ljubav, koji se neprestanim sagledavanjem drže iznad snega čulnog, i koji su
prevazišli uniženo telo. Njih više ne dodiruje plamen strasti, jer ga je presekao glas
Gospodnji. Oni su se već preobrazili u netruležnost.
30. Nemoj želeti bestrašće pre vremena, kako ne bi postradao kao prvosazdani, koji je
prevremeno okusio od drveta poznanja. Naprotiv, trudi se da trpljenjem, svestranim
uzdržanjem i neprestanom molitvom, samoprekorevanjem i krajnjim smirenoumljem
sačuvaš ono što si ostvario. Potom u pogodno vreme očekuj i blagodat bestrašća, tj.
posle bura i uznemirenja očekuj pristanište pokoja, Jer, Bog nije nepravedan: On će u
pogodno vreme pred onima koji ispravno hode otvoriti vrata bestrašća.
31. Idi mravu, lenjivče (Prič.6,6) i neiskusni, te sa svojom beznačajnošću i ništavnošću
nauči da Bog nema potrebe za našim dobrom. On ne oskudeva ni u čemu i izobiluje
svime, te bogato blagotvori i spasava po blagodati zahvalne po proizvoljenju, premda
po svom čovekoljublju prima učinjeno po meri snage. Prema tome, dobro činiš i nisi
daleko od milosti Božije ukoliko se trudiš kao dužnik dobara koja ti je ranije darovao.
Ukoliko, pak, misliš da ćeš Boga zadužiti nekim dobrom koje navodno činiš, zalutao su
sa pravog puta. Kako dobrotvor može da bude dužnik? Uostalom, trči i kao najamnik, te
ćeš, malo po malo napredujući, po milosti Božijoj doći do traženoga.
32. Hoćeš li da ti pokažem i drugi put ka spasenju, ili, bolje rečeno, ka bestrašću?
Prisiljavaj svoga Tvorca molitvama prema svojim silama kako se ne bi udaljio od svoga
cilja, predlažući kao zastupnike pred Njim nebeske sile i sve svete, zajedno sa
Presvetom Bogomajkom. Nemoj tražiti bestrašće, budući nedostojan, pego uporno moli
za spasenje. Na taj način ćeš steći i bestrašće. Jedno liči na srebro, a drugo na čisto
zlato. Nemoj propuštati skriveno delanje, tj. sluškinju Božiju, kao ni reči skrivenih tajni
upućenih Njemu, koje te bogotvore, koje mu odgovaraju i kojima se može prikloniti.
33. Podvizavaj se da zalog spasenja primiš unutra u svome srcu kao nesumnjivo
osvedočenje kako u vreme izlaska ne bi neočekivano susreo strah i trepet. Smatraj da
si ga dobio ukoliko te tvoje srce više ne bude osuđivalo ni za kakav nedostatak, ukoliko
te savest ne muči zbog gneva, ukoliko ti se blagodaću Božijom potčinila divlja priroda
zverskih strasti, ukoliko ti teku suze utehe, ukoliko ti se um moli čisto i bez rasejanosti, i
najzad, ukoliko ti srce spremno i sa radošću očekuje smrt, koja je za mnoge strašna i
koju žele da izbegnu.
34. Reči večnoga života, koje po posvedočenju vrhovnog apostola (Jn.6,68) ima Bog
Slovo, jesu reči o Njegovim delima. Onaj ko se, kao čist, njima tajnovodi ka Njemu, još
ovde stiče večni život, zalog Duha i nepostidnu nadu na spasenje. Međutim, rečenoga
se neće udostojiti onaj ko telo pretpostavlja duši i ko ima pristrašće i vezu sa
zemaljskim.
35. Slovesan nije onaj ko govori razgovetno (jer, takvi su [skoro] svi ljudi), nego onaj ko
slovesnom silom traži i pokušava da nađe Boga. On, međutim, nikada neće naći suštinu
Nadsuštinskog. ?o nije moguće ni jednoj [stvorenoj] prirodi. Kućegraditelj se poznaje po
delu ruku svojih. I Savršeni Umetnik se može prepoznati i videti po mudrosti stvaranja
bića, kao i po promišljanju, upravljanju, povezivanju, usmeravanju i očuvanju [bića].
36. Dolično nesticanje nećeš steći bez bestrašća, niti bestrašće bez ljubavi, niti, pak,
ljubav bez straha Božijeg i čiste molitve, kao ni njih bez vere i bezbrižnosti. Stekavši
njih, um ostavlja svako donje razmišljanje i leti ka visinama i uzvišenom, tražeći svoga
Vladiku.
37. Zavoli čednost [tj. čistotu] kao zenicu oka kako bi bio hram Božiji i Njegovo željeno
stanište. Jer, bez celomudrenosti ne možeš se približiti Bogu. Nju rađa čežnja prema
Bogu, bespristrasnost i udaljavanje od sveta. Nju, pak, čuvaju: smirenoumlje, uzdržanje,
neprestana molitva, duhovno sagledavanje i bezgnevlje sa neprestanim suzama.
Krasotu, pak, rasuđivanja nećeš dobiti bez bestrašća.
38. Neka te niko ne prevari, brate, [tvrdeći], nasuprot apostolu, da se bez svetosti [tj.
čistote] može videti Bog. Kao svečedan i iznad svake čistote, Gospod ne želi da se
javlja onome ko je nečist. Njega je nedostojan onaj ko više nego Njega ljubi oca i majku,
ili kćer i sina. Njega je nedostojan i onaj ko ljubavi Gospodnjoj pretpostavlja bilo šta
privremeno i tvarno, a naročito mrski i smrdljivi greh. Bog se odvraća od onoga ko se ne
odvraća od nečistote, budući da raspadljivost ne nasleđuje neraspadljivost
(1.Kor.15,50).
39. Nećeš se udostojiti Božanstvene ljubavi ukoliko nemaš poznanja, niti poznanja
ukoliko nemaš vere. Pri tome, ja ne mislim na prostu veru, nego na veru koja se rađa iz
ispunjavanja vrlina. Istinsko umiljenje ćeš postići kada uzdržanjem, bdenjem, molitvom i
smirenjem budeš isušio urođeno uživanje tela, razapevši se zajedno sa Isusom, i više
ne živeći strasno, nego držeći se Božanstvenog Duha i sa nadom se usaglašavajući sa
višnjim prizvanjem i izborom (2.Pt.1,10).
40. Vapij ka Bogu: Po tome poznadoh da si me hteo, jer se ne obradova neprijatelj moj
nada mnom (Ps.40,12), do kraja me mučeći i nasilujući strastima. Naprotiv, pre kraja
izbavi me iz ruku njegovih i daj mi da poživim duhovno, kako ti je ugodno, udostojivši
me da posle dobre končine kao spasen stanem pred tvoj presto, po milosti tvojoj
odavde noseći zalog spasenja i nesumnjivo osvedočenje. U suprotnom će u čas izlaska
biti nespreman, te će nevolja izgledati nepodnošljiva, ljuća i strašnija od same smrti i
pakla.
41. Vera i nada nisu proste i slučajne stvari. Vera zahteva čvrstu dušu, a nada -
ispravno proizvoljenje i srce. Osim toga, kako će lako poverovati nevidljivom onaj ko
nema blagodati? Zar će onaj ko nije imao nikakvog jasnog iskustva Gospodnjih darova
(iz koga bi se mogao osvedočiti o budućnosti kao o sadašnjosti) imati nadu u
neočiglednu budućnost? Za obe je neophodna i vrlina i znak i pomoć Božija. Bez njih,
mi se uzalud trudimo.
42. Porod istinske vrline jeste ili poznanje, ili bestrašće, ili oboje. Ukoliko njih nema, mi
se uzalud [trudimo] i naša vrlina nije prava. Jer, u suprotnom bi ona imala plodove, a ne
samo lišće. Međutim, pošto je podstaknuta čovekougađanjem, ili samougađanjem, ili
nečim drugim neugodnim Bogu, ona je lažna, a ne bogoljubiva. Ukoliko, pak, ispravimo
njen uzrok, nesumnjivo ćemo se približiti ne samo koristi, već i blagodati blagog Boga,
koja će nam u svoje vreme i u pogodnoj meri doneti poznanje i bestrašće.
43. Prosvećenjem blagodati poznaj zamisli neprijatelja (2.Kor.2,11) i sa plačem padaj
ničice pred Boga, iznoseći svoje slabosti i smatrajući se ništavnim, čak i ako te
obmanjivač đavo nagovara da misliš da si neko [značajan]. Nemoj tražiti nagrade i
darove kojih nisi dostojan i koji ne donose spasenje i ne čuvaju smirenoumlje. Naprotiv,
traži znanje koje ne nadima i koje je uzrok bogopoznanja. Takođe, išti da ne budeš do
kraja podvrgnut nasilju strasti, već da se od tela razrešiš u bestrašću, ili, nešto
smirenije, u žaljenju zbog grehova.
44. Bez krila niko ne može poleteti uvis. Ni onaj ko još ovde ne dobije nesumnjivo
osvedočenje, ne može da postigne željeno. Ono, pak, [nastaje] iz krajnjeg smirenoumlja
ili od blagodati Svetog Duha u onima koji su se savršeno izmirili sa Bogom. Njima je,
naravno, svojstveno i bestrašće (bilo delimično, bilo savršeno), koje odgovara njihovom
izmirenju ili očišćenju. Oni, pak, koji bez [osvedočenja] izlaze iz tela, tj. kao u zimu
strasti ili u subotu (tj. prazni od vrlina), podležu Sudu i ispitivanju u vreme kada će se
svakome bude dati [po delima].
45. Spasavajući se na dar, blagodari Boga Spasitelja. Ukoliko želiš da mu i darove
izneseš, prinesi zahvalnost od svoje obudovele duše, tj. dve lepte - smirenje i ljubav. Ja
znam da će ih On primiti radije negoli mnoštvo vrlina koje mnogi ubacuju u riznicu
spasenja. Ukoliko, pak, kao Lazar, imaš potrebu da oživiš, pošto si umro od strasti, njih
kao prave sestre pošalji za zastupnice pred Njim, te ćeš svakako steći željeno.
46. Upražnjavajući delanje, nećeš moći da dostigneš bestrašće, kojim bi se molio čisto i
bez rasejanosti, ukoliko se i um ne upražnjava u duhovnom sagledavanju
prosvećujućeg poznanja i poimanja postojećeg. Njima se um okriljuje, prosvećuje i
celovito uznosi u visine sa ljubavlju istinite molitve, pružajući se ka srodnoj svetlost
gornjih netvarnih činova, odakle po meri dostupnosti, pristupa i velikoj svetlosti
trosunčane Bogonačelne Trojice.
47. U budućem [veku] nećemo biti kažnjeni stoga što smo grešili, niti ćemo biti osuđeni
stoga što smo dobili nestalnu i promenjivu prirodu. Naprotiv, mi ćemo biti osuđeni stoga
što se posle sagrešenja nismo pokajali, ili što se sa zlog puta nismo okrenuli ka
Gospodu, iako smo imali vlast i vreme za pokajanje, koje je trebalo da pokažemo
blagom (kao što i jeste) a ne pristrasnom Bogu, čak i ako se ponekad [opisuje] kao
osvetoljubiv i gnevljiv. Takav je on, uostalom, samo u odnosu na zlo, a ne u odnosu na
nas, prema kojima isključuje svaku strast i svaku osvetoljubivost, čak i ako se govori da
prema nama biva onakav kakva su naša dela i raspoloženja, tj. kao ogledalo, svakome
uzvraćajući saglasno sa njegovim životnim delima.
48. Nemoj se smućivati kada otpadneš od svog dobrog stanja, nego se ispravi i požuri
da se vratiš u pređašnje ustrojstvo putem tuge, sumornosti, oštrog samoukorevanja,
izlivanja suza i skrušenosti duha. Njima ćeš ustati od pada koji ti se desio i dospeti u
dolinu spasonosnog radovanja, obećavajući da ćeš ubuduće, po svojim mogućnostima,
čvrsto stajati kako ponovo, prognevivši Sudiju, ne bi imao potrebu za suzama očišćenja.
Jer, ukoliko ovde toga ne bude, u budućem [veku] svakako nećemo izbeći muke.
O sveštenstvu
49. Opet ćemo nešto reći o časnom sveštenstvu, tj. o anđelskom ustrojstvu i čistoti koje
zahteva, kao i o opreznosti i celomudrenosti, koji treba da su još veći nego ranije. Jer,
kad nečisto treba da se očisti, zar će se čisto skrnaviti? Inače, ukoliko pomešamo mrak
sa svetlošću i smrad sa miomirisom, nasledićemo, avaj, propast, tj. krivicu za svetogrđe,
slično Ananiji i Sapfiri.
50. Od izgubljenog i nepotrebnog sasuda ti si postao izabrani sasud Gospodnji, kao što
kaže apostol, čak i ako ti se čini da si zbog neznatne svoje čistote dostojno stupio u
anđelsko i nebesko sveštenstvo. Stoga čuvaj neukaljanu čast koje si se udostojio,
pazeći na Božanstveni dar kao na zenicu oka, kako ne bi, pričestivši se nepažljivo, bio
zbačen sa visine u bezdan, iz koga ćeš teško naći izlaz.
51. Kao razborit shvati da niko ne može osuditi onoga koga Bog opravdava (Rim.8,33-
34). Ukoliko si, dakle, prizvan i ukoliko si stupio u nadsvetsku božanstvenu svešteničku
blagodat, nemoj se uznemiravati zbog pređašnjeg života, čak ako si i imao mrlja, nego
se odmah uz Božiju [pomoć] i svoj [napor] očisti i ispravi. Nakon toga, pokaži staranje i
trezvoumlje kako ne bi pomračio blagodat i kako bi onaj ko nepromišljeno osuđuje tvoje
rukopoloženje zbog tvojih pređašnjih [mrlja] čuo Božiji glas koji mu govori: Što je Bog
očistio, ti ne pogani (Dap.10,15).
52. Svešteničko dostojanstvo je lagano i blag je njegov jaram, premda samo za onoga
ko je odmah, pošto ga je primio, počeo da ga vrši kako treba, i ukoliko, naravno, nije
bilo pokušaja da se blagodat Božanskog Duha dobije za novac. Ukoliko je, međutim,
neizvodljivo ostvareno ljudskim staranjem i propadljivim darom, prizvanje neće biti
odozgo i breme će biti veoma teško, s obzirom da ne oslanja na dostojnog i da
prevazilazi snage. Ukoliko se ne oduzme od onoga ko ga nosi, njegov jaram će biti
veoma oštar i slamati njegov vrat i snagu, sve dok ga potpuno ne istroši i izmoždi.
53. Ukoliko si se smelo podmetnuo pod jaram sveštenstva, neka tvoji putevi budu pravi,
te pravo upravljaj rečju istine, gradeći spasenje svoje sa strahom i trepetom (Fil.2,12).
Jer, Bog naš je oganj koji spaljuje (Jev. 12,29). Ukoliko ga dodirneš kao zlato ili srebro,
nećeš se bojati od opekotina, kao ni vavilonski mladići u peći. Ukoliko si, međutim, kao
trava i trska, tj. kao lakozapaljiva građa, budući da si zemljouman, treba da treptiš da ne
budeš spaljen nebeskim ognjem, osim ukoliko se, kao Lot, ne ukloniš od gneva
uzdržanjem od strašnih [Tajni]. Može biti, ne znam, da neki mali gresi (koje imamo
usled nemoći) iščezavaju pred Božanstvenim ognjem služenja, zbog čega i ti ostaješ
neopaljen i nedirnut, kao nekada slaba biljka kupine.
54. Kako se usuđuješ, jadniče, da dodiruješ ono što je i za anđele neprikosnoveno kad
već nisi mogao da odstupiš od strasnog raspoloženja usled dugotrajne navike? Ili se,
dakle, zbog straha uzdrži od božanstvenog sveštenodejstvovanja (umilostivljujući
Božanstvo), ili kao bezosećajan i nepopraviv očekuj da upadneš u gnev i u ruke Boga
živoga, koji ti neće ukazati čovekoljublje, nego će te nemilosrdno kazniti budući da
opoganjene duše i odeće besramno pristupaš carskoj svadbi, premda nisi dostojan ni
ulaska, niti sedenja [za trpezom].
55. Znao sam jednog posvećenog koji se usuđivao da nedostojan pristupa
Božanstvenom [tajnodejstvovanju], tj. pavši u bludnu strast. Pavši u tešku i neizlečivu
bolest, on je već približio smrti. Iako je iskoristio sva sredstva, nije bilo koristi, budući da
zlo nije prestajalo, već se pojačavalo. Najzad je on došao do osećanja da umire stoga
što je nedostojan liturgisao, te se pod kletvom odrekao [služenja] Sveštene Liturgije. I
odmah je usledilo izlečenje, pri čemu od bolesti nije ostalo ni traga.
56. Svešteničko dostojanstvo i odežda su blistavi, ukoliko i duša [posvećenog] iznutra
blista čistotom. Ukoliko se, pak, ona oskrnavi nepažnjom, prezirući savest koja svedoči
o sramoti, svetlost postaje tama, najavljujući večni mrak i oganj. [Njih ćemo izbeći]
ukoliko, dakle, napustimo [navedeni] put koji je strm sa obe strane, i izaberemo drugi, tj.
put vrline i smirenja, koji bezbedno vodi u Carstvo Božije.
57. Spasenje se postiže vrlinom i dobročinstvom, a ne slavnim sveštenstvom, koje
zahteva ravnoanđelski život. Stoga ili postani bestrasan kao anđeli, sa razmišljanjem
izvan sveta i tela uspinjući se uz nebesku lestvicu, ili postani svestan svoje slabosti i
ustraši se visine koja nesposobnima preti velikim padom, te se vrati životu zajedničkom
većini, koji približuje Bogu u istoj meri. Jer, ukoliko se i desi da padneš, u njemu ćeš,
milošću i blagodaću Božijom, lakše ustati pokajanjem.
58. Telo i krv ne mogu naslediti Carstva Božijega (1.Kop.15,50). Zbog čega ti, premda
se pričešćuješ Telom i Krvlju Boga, ne postaješ sutelesan sa Njim i ne rastvaraš se sa
Njegovom Krvlju (čime bi već u sebi imao Carstvo nebesko), već se još okružuješ
strastima tela i krvi? Plašim se da u tebi neće ostati Duh Sveti, budući da si telesan, da
ćeš u vreme Suda biti presečen napola, da će se od tebe (kao nedostojnog blagodati)
oduzeti svečasno sveštenstvo i da ćeš biti poslan na večite muke.
59. Ukoliko nemaš straha Božijeg pred svojim očima, tebi će izgledati beznačajnim
nedostojno sveštenodejstvovanje, s obzirom da si zaveden samoljubljem, koje ti
došaptava da je Božanstvo dobro. Na isti način su davno postradali Datan i Aviron, da
bi ih najzad progutala zemlja. I ti se užasni od strašnoga i razmišljaj o veličini stvari [tj.
sveštenodejstvovanja], te ili budi dostojan i čist, da ne kažem - ravnoanđelski u
upražnjavanju božanstvenog sveštenstva, ili kao razuman odstupi od strašnog služenja.
Inače ćeš, prezirući rečeno i obmanjujući savest koja te raskrinkava, u [vreme] kada sve
bude suđeno i usmeravano, sa patnjom kao osuđen zavapiti: Čega se bojah dođe na
mene i čega se strašah zadesi me (Jov.3,25).
60. Sa trezvoumljem i bolom najpre za samog sebe sa skrušenošću i suzama prinesi
svetospasonosnu Sveštenu Žrtvu za umilostivljenje. Jer, posle tvoje smrti, ko će
potruditi o tebi i prinositi Žrtvu za tebe? Stoga, kao razborit [čovek], pominji sebe kao da
si već sahranjen, kao posredništvo za svoje spasenje predlažući Bogu Svetinju sa svete
trapeze, sećajući se Njegovog vlasnog i čovekoljubivog [samopredavanja na] zaklanje.
61. Neizrecivo i neiskazivo uživanje [oseća] duša koja se od tela odvaja sa
osvedočenjem [u svoje spasenje], odlažući ga kao odeću. Jer, već postigavši ono čemu
se nada, ona bez tuge ostavlja telo, mirno idući prema radosnom i veselom anđelu koji
silazi odozgo. Potom ona zajedno sa njim bez zastoja prolazi vazduh, neuznemiravana
duhovima zlobe, te smelo i radosno uzleće sa zahvalnim poklicima, sve dok ne dostigne
da se pokloni Tvorcu. Najzad se njoj izriče odluka o uključivanju u red onih koji su joj
slični i jednaki po vrlini, gde će sačekati sveopšte vaskrsenje.
62. Reći ću ti nešto neobično, ali nemoj da se čudiš. Ukoliko i ne dostigneš bestrašće
(verovatno usled mučnih predrasuda), ti ćeš se uzneti iznad oblaka ne manje negoli
bestrasni ukoliko se u vreme izlaska budeš našao u bezdanu smirenja. Riznica
bestrasnih predstavlja zbir svih vrlina. Ipak, dragoceni kamen smirenja ih sve prevazilazi
po vrednosti. Onome ko ga je stekao on obezbeđuje ne samo milost Božiju, nego i
ulazak zajedno sa izabranima u bračne odaje Njegovog Carstva.
63. Umilostivljujući Boga za svoje grehove, proslavi ga zbog nezlopamtljivosti i
nezlobivosti Njegove, starajući se iz sve snage da izbegneš voljna sagrešenja. Iako i za
njih možeš da ga umilostivljuješ svakog dana sve do same smrti, ipak se nemoj
pokazati nezahvalnim lako grešeći sa znanjem, Ukoliko, međutim, kamenom dobre
nade daleko odgoniš psa očajanja, trpeljivo i neodstupno ga umoljavajući, oprostiće ti
se mnogi gresi kako bi i sam kao dužnik zavoleo Mnogomilostivog i Preblagog u
budućem veku.
64. Kada, po dejstvu blagodati Božije, u molitvi budeš stao pred Njega sa suzama,
padni ničice, prostri se krstoobrazno na zemlji i, udarajući glavom, moli da ti otpuštanje
odavde bude oslobođenje od truležnosti i izbavljenje od iskušenja, premda ne po tvojoj
volji, nego po Njegovom blagovoljenju u odnosu na vreme i mesto. Takođe, već od sada
treba da želiš da izađeš [iz tela], da sa ljubavlju izađeš pred Gospoda sa suzama i
bezdanom smirenja kako bi bezbrižno utolio žeđ svoje čežnje i iskanja. Ipak, ti treba da
prihvataš i privremeno odgađanje, ukoliko Bog predvidi nešto bolje. Uporno i
neprestano traži samo jedno: da ne otpadneš od Boga ma šta činio, govorio,
nameravao i započinjao.
65. Kao telonosac, nemoj pokušavati da ispituješ misleno po sebi, premda te misleni
[deo] duše usled čistote i navodi na tako nešto. Sve dok se ne oslobodi od debljine
[tvari] i ne približi se umnim [silama], bestelesna [duša] (koju ometa disanje i krv) ne
može dolično da pomišlja o njima i da ih shvati. Prema tome, spremajući se da napustiš
tvar kao drugu mračnu majčinu utrobu, i da stupiš u svetlo netvarno [postojanje], budi
vedar, slaveći Dobrotvora, koji nas kroz smrt privodi očekivanome. Neprestano budi
trezvouman zbog nečistih demona koji neprestano kruže oko nas i neprestano smišljaju
šta da urade protiv naše dobrobiti, lukavo pazeći na našu petu sve do kraja života. Sve
do svog izlaska odavde drhti za sebe zbog neizvesnosti budućnosti, s obzirom da si
zbog samovlašća [tj. slobode] stvoren sa otvorenošću za nepostojanost i promenjivost.
66. Neprijatelj nas napada strašnim i surovim iskušenjima ukoliko oseti da se duša
približila višim stepenima vrline. Rečeno se zaključuje iz reči molitve i pokušaja da se
uznesemo iznad tvarne dvojice, tj. ploti i čula. Tada nas čovekomrzac iskušava sa
velikom zlobom usled čega dolazimo u nedoumicu i za život. Međutim, kukavac ne zna
da nam prouzrokuje veliko dobro, čineći da kroz trpljenje postajemo iskusniji i pletući
nam svetle vence.
67. Nema većeg podviga od podviga celomudrenosti i devstvenosti. Onome ko se
časno drži bezbračnosti dive se anđeli. Njegov venac neće biti manji od mučeničkog.
Koliki se samo napor i znoj zahteva od onoga ko je vezan sa telom i krvlju, a stara se da
čednošću [tj. čistotom] uvek podražava netvarnost besplotnih? I zaista, postignuće je
toliko veliko i uzvišeno da, kao natprirodno, gotovo izgleda nemoguće. Ono bi i bilo
nemoguće da Bog odozgo ne projavljuje svoje zastupništvo, snažeći slabost i nemoć
prirode, na neki način je uzdižući iznad zemlje svojom Božanskom ljubavlju i nadom na
buduću nagradu.
68. Kada preteranom hranom i spavanjem omlitavi, telo postaje velika prepreka
celomudrenosti. Istinska celomudrenost, međutim, i u maštanjima u snu ostaje
nepokolebiva. Jer, prikalanjanje uma uz njih u snu predstavlja znak da u svojoj dubini
nosi bolest strasti. Ako se, pak, blagodaću udostoji da u snu razgovara sa Bogom bez
posredstva tela, um postaje nedodiriv, te budno čuva dušu i telo, koji stiču mir. On tada
liči na psa koji ih trezvoumno čuva, nevarljivo odgoneći podmukle vukove.
69. Reći ću ti nešto neobično, ali se nemoj čuditi. Postoji sakrivena tajna između Boga i
duše. Ona pripada najvišim stepenima savršene čistote, ljubavi i vere, tj. kada se čovek,
potpuno se izmenivši, sjedinjuje sa Bogom putem orođavanja, neprestane molitve i
sagledavanja. [Dospevši do njih], Ilija je zaključao nebo i izazvao beskišje, te nebeskim
ognjem spalio žrtvu. Mojsije je, opet, presekao more i uzdizanjem ruku Amalika oterao u
bekstvo. Jona se, najzad, izbavio od kita i morske dubine. Onaj ko se udostojio
rečenoga, kao da prinuđava čovekoljubivog Boga da vrši njegovu volju. Iako je još
nalazi u telu, on je već prevazišao meru propadljivosti i smrtnosti, prihvatajući smrt kao
običan san, koji ga na njegovu radost prenosi ka nadanome.
O sveštenstvu
70. Pokazujući strahopoštovanje pred stradanjima Vladike, pred umanjenjem za nas
Boga Slova, pred Žrtvom i mešanjem sa nama životvornog i Božanskog Tela i Krvi
(kojih nisi samo udostojeni pričesnik, nego i sveštenoslužitelj), smiri sebe kao ovca koju
vode na zaklanje, smatraj da su svi drugi zaista bolji od tebe i na svaki način se staraj
da ne povrediš bilo čiju savest, naročito ne bezrazložno. Bez osvećenja nemoj da se
usuđuješ da se dotičeš Svetih [Tajni] kako ne bi izgoreo poput sena od Božanstvenog
ognja i kako se ne bi razlio kao vosak koji se topi.
71. I zaista, ukoliko budeš dolično obavljao božanstveno, svečasno i strašno
sveštenodejstvo i ukoliko te savest ni u čemu ne prekoreva, imaćeš [najizvesniju] nadu
na spasenje. Jer, od njega ćeš imati više koristi negoli od bilo kog drugog delanja ili
sagledavanja. Ako, pak, nije tako, teško tebi. Bolje bi bilo da se, svestan svoje slabosti,
odrekneš visine sveštenstva, negoli da ga obavljaš kao nesavršen i nečedan, mnogima
se pokazujući kao visok, premda se zbog svoje nedostojnosti nalaziš u padu koji je
dostojan oplakivanja.
72. Služba časnog sveštenstva i umilostivljavanje i moljenje Božanstva prevazilazi
svako psalmopojanje i molitvu kao što sunce nadilazi zvezde. Jer, mi prinosimo na
žrtvu, predlažemo i iznosimo radi umoljavanja samog Jedinorodnog, koji se iz
čovekoljublja na dar dao na zaklanje za grešnike. I mi se ne molimo samo za oproštenje
grehova, nego i za svaku [duhovnu] korist, naravno, ukoliko nam savest ostaje čista.
Telo koje je sjedinjeno sa Božanstvom kao neki žar spaljuje svaku građu bezakonja i
prosvećuje srca onih koji prilaze sa verom, dok Božanstvena i Časna Krv, više negoli
svaki isop, umiva i čisti svaku nečistotu i mrlju onih koji se osmeljuju da Svetim
[Tajnama] pristupe sa najvećom čistotom i čednošću. Gde se može dobiti išta slično?
73. Neki od svetih je rekao da se na žrtvu ne prinosi Telo koje silazi sa neba, Telo Boga
Slova koji se vazneo. Naprotiv, hleb i vino se pretvaraju u Telo i Krv Hristovu kada
Božanstvenu službu sa verom, strahom, čežnjom i pobožnošću obavljaju oni koji su se
udostojili božanstvenog sveštenstva. Pretvaranje se dešava dejstvom i nailaskom
Svetoga Duha. I postaje Telo koje nije različito od Vladičinog Tela: [hleb] se pretvara u
isto to Telo, pružajući nepropadljivost budući da je nepropadljivo. Kakvu, dakle, samo
čistotu i svetost treba da ima jerej koji dodiruje Božanstveno Telo! I koliku smelost treba
on da ima, budući da je posrednik između Boga i ljudi i da za samolitvenike i saslužitelje
ima Prečistu Bogomajku, nebeske anđelske sile i sve svete! Meni izgleda da kao što
ima anđelsko ili arhanđelsko dostojanstvo, on treba da ima i orođenost [sa Bogom].
74. Pisinije, zabeleži još da posle Simvola vere Svetinje koje uskoro treba da budu
osvećene leže nepokrivene na svetoj trapezi budući da se na neki način mole za one
koji ih prinose i neiskazivim glasovima uzvikuju ka Onome ko je na nebesima. Jer,
gledajući ih, On ih ne previđa, i posmatrajući ih On ih ne prezire, sećajući se
dobrovoljnog umanjenja za grešnike, neiskazivog silaska i čovekoljubivog zaklanja. On
nam svojim stradanjem nije darovao izbavljenje i spasenje kao pravednicima, već nas
je, kao dobar i nezlobiv, pomilovao i prizvao iako smo bili neprijatelji.
75. Čak i da se staraš o čistoj molitvi (koja na netvarni način netvarni um sjedinjuje sa
Bogom) i da si postigao da kao u ogledalu vidiš ono što ti je pripremljeno posle
završetka ovdašnjeg života (tj. da si primio zalog Duha i svim osećanjem i
osvedočenjem stekao Carstvo nebesko unutar sebe), ipak nemoj sebi da dozvoliš da se
odrešiš od tela bez predznanja smrti. Naprotiv, treba da se usrdno moliš i da imaš dobru
nadu da ćeš ga se udostojiti pre odlaska odavde, ukoliko ti bude korisno. Neprestano se
pripremaj za njega, odbacujući svaku bojažljivost. Na taj način ćeš moći da prođeš
vazduh i mimoiđeš duhove zlobe, te da smelo i bez straha uđeš u nebeske oblasti.
Postavljen pored anđelskih činova i pribrojan pre svih vremena izabranim pravednicima,
ti ćeš po meri dostupnosti moći da gledaš Boga, tj. da primaš dobra koja dolaze od
Njega i da gledaš Boga Slova koji svojim zracima obasjava svo nadnebesje. Njemu i
Njegovom Prečistom Telu, zajedno sa Ocem i Svetim Duhom klanjaju se jedinstvenim
poklonjenjem sve nebeske vojske i svi sveti. Amin.
PREPODOBNI FILOTEJ SINAJSKI
________________________________________
NAPOMENE:
Zapravo, da bi došao do zlata poznanja, čovek treba da bude pod zemljom smirenja.
DOBROTOLjUBLjE
ILIJA, PREZVITER I EKDIK
.
ILIJA, PREZVITER I EKDIK
CVETNIK
koji je sastavio Ilija,
najmanji među prezviterima i Ekdik
sadržaj
1. Hrišćanin koji ispravno veruje u Boga ne treba da je nemaran, nego uvek treba da
očekuje iskušenja i da bude spreman da se sa njima suoči, kako se ne bi čudio i zbunio
kada naiđu. On treba blagodarno da pretrpi nevolju, imajući na umu reč proroka u
Psalmu: Ispitaj me, Gospode, i okušaj me (Ps.25,2). U drugom Psalmu on nije rekao:
Karanje tvoje satre me, već - ispravi me do kraja (Ps.17,36).
2. Početak dobra je strah Božiji, a kraj - čežnja za Njim. Početak svakog dobra je
delatna slovesnost i slovesno delanje. Jer, niti je delanje bez slovesnosti dobro, niti je
slovesnost bez dela uspešna.
3. Delanje tela jeste post i bdenje, a delanje usta - psalmopojanje, molitva i ćutanje koje
je dragocenije od reči. Delanje ruku jeste obavljanje [posla] bez roptanja, a nogu -
pokretanje na prvi mig. Delanje duše jeste uzdržanje u prostoti i prostota koja uzdržano
deluje. Delanje, pak, uma jeste molitva u sagledavanju, i sagledavanje u molitvi.
4. Svemu tome prethode milost i istina, čiji porod jeste smirenje, od koga, po svetim
ocima, dolazi moć rasuđivanja, bez koga nijedna (od navedenih vrlina) ne može da vidi
(tj. dostigne) svoj kraj.
5. Delanje koje prezire breme slovesnosti slično je junici koja beskorisno luta tamo-amo.
Slovesnost, pak, koja odbaci časni hiton delanja, ne izgleda pristojno, ma koliko se
trudila da se upristoji.
6. Hrabra duša, slično ženi, drži dve upaljene svetiljke (tj. delatnu i sagledateljnu) i celog
života radi ono što joj priliči. Sasvim je suprotno sa dušom koja je razmažena
uživanjima.
7. Da bi se duša potpuno oslobodila od greha, nije dovoljno samo da se proizvoljno
zlopati. Neophodno je da bude pretopljena i u raspaljenoj peći nevoljnih stradanja.
8. Ukoliko ne pređe kroz oganj i vodu, tj. kao neki mač, naime proizvoljne i nevoljne
napore, duša neće moći ostati nepovređena kada na nju naiđu neprijatna dešavanja.
9. Za hotimična iskušenja postoje tri glavna uzroka: zdravlje, bogatstvo i slava. I za
nevoljna iskušenja takođe postoje tri uzroka: gubici, bolesti i klevete. ? sve to biva
jednima na pouku, a drugima na pogibao.
11. Vrlinski čovek ima dobro duboko u sebi usađeno, dok ga sujetan čovek ima samo u
mislima. Zlo, opet, revnitelja [vrlina] dodiruje samo po površini, dok ga slastoljubac ima
u dubini.
12. Onaj ko mrzi zlo retko i nenamerno pada. Onaj, pak, ko je još uvek privezan za
uzroke zla, pada često i hotimično.
13. Oni koji nisu voljni da se kaju, češće i greše. Oni, pak, koji greše nehotično, savesno
se kaju. Uostalom, oni za kajanjem ređe imaju potrebu.
14. Osećanja i savest treba da prate izrečene reči, kako mirotvorno i Božanstveno
Slovo, nalazeći se među njima, ne bi moralo da se stidi zbog drskosti i neumesnosti
onog što se govori.
15. Onaj ko svoju dušu ne oštećuje delima, nije istovremeno slobodan i od oskrnavljenja
rečima. Isto tako, onaj ko ju je sačuvao čistu od reči, nije istovremeno slobodan i od
oskrnavljenja pomislima. Jer, greh nastaje ma tri načina.
16. Nećeš moći dobro da vidiš lik vrline sve dok sa nasladom sebi predstavljaš izgled
greha. On će ti izgledati mrzak tek kada ukus otuđiš od pohotnog naslađivanja i
gledanje - od [požudnih] oblika.
17. Demoni u početku napadaju dušu pomislima, a ne stvarima. Stvari je napadaju
same po sebi. Uzrok napada sa strane stvari su sluh i vid, a uzrok napada pomisli su -
navika i demoni.
18. Deo duše koji greši jeste trostruk i pokazuje se u delima, rečima i pomislima. Dobro,
pak, negrešenja se sastoji iz šest delova. Naime, mi treba da čuvamo od pada pet čula i
izgovaranu reč. Sveti Jakov govori: Ako neko u reči ne greši, taj je savršen čovek,
moćan je zauzdati i sve telo (Jak.3,2), i ostale delove duše.
19. Beslovesni deo duše se deli na šest delova: na pet čula i organ govora. Kad je
bestrasan, on ostaje nerazdeljiv od strasnika, a kada je strastan - projavljuje njegovu
zloću.
20. Telo ne može da se očisti bez posta i bdenja, ni duša bez milosti i istine, kao
uostalom ni um bez razgovora sa Bogom [tj. bez molitve] i sagledavanja. U nizu parova
poslednji je najznačajniji.
21. Krećući se u krugu navedenih vrlina, duša čini da je njena tvrđava, tj. trpljenje,
nedostupno iskušenjima. Trpljenjem svojim spasavajte duše svoje, govori Gospod
(Lk.21,19). U suprotnom, ona će, slično gradu koji nije okružen bedemima, od dalekog
treska i šuma biti silno potresana udarima straha.
22. Nisu svi koji su razboriti u rečima u isto vreme razboriti i u pojmovima. Ni svi koji su
razboriti u pojmovima nisu razboriti u spoljašnjim čulima. Jer, čula od svih uzimaju
porez, premda ne od svih u istoj meri. Neki iz naivnosti čak sasvim odbijaju da daju
cenu koju ona traže.
23. Razboritost je po prirodi nerazdeljiva. Ipak, ona se deli na razne udele, budući da se
jednome daje u većoj, a drugome u manjoj meri. Navedeno se dešava sve dok, prateći
opšte vrline, ne uzraste delatna vrlina, ispunjavajući dobro koje odgovara svakoj od njih.
Jer, većina prima manju meru razboritosti, koja odgovara nedovoljnosti delatnog života.
25. Satrapeznici blagoslovenog ćutanja jesu vreme i mera. Njegova trapeza, pak, jeste
istina. Zbog nje otac laži koji prilazi duši strankinji [koja se od svega ustranila] ne nalazi
ništa od onoga što obično traži.
26. Istinski milostiv nije onaj ko dobrovoljno deli od svoga suviška, nego onaj ko
grabiteljima rado ustupa i najneophodnije.
27. Jedni veštastvenim bogatstvom stiču neveštastveno uz pomoć milostinje, a drugi
zbog neveštastvenog bogatstva odbacuju veštastveno, stekavši osećaj za
nepropadljivo.
28. Svi žele da budu bogati u dobru. Žali, međutim, onaj ko se obogatio u
Božanstvenom, ali ne može duže da mu se raduje.
30. Nemoj se ljutiti na onoga ko te je protiv tvoje volje operisao [svojim izobličenjima],
Naprotiv, gledajući na izbačenu nečistotu, oplakuj sebe i ublaži onoga koji ti je, po
domostroju Božijem, doneo korist.
31. Nemoj padati u očajanje suočivši se sa rđavošću svoje [duhovne] bolesti. Naprotiv,
želeći da pobrineš o zdravlju svoje duše, upotrebi snažne lekove trudoljublja i udalji se
od nje.
33. Ukoliko jače osećaš svoje bolesti, utoliko više budi zahvalan onome ko ti je na njih
ukazao svojim izobličavanjem. Jer, time je on za tebe postao vinovnik savršenog
očišćenja, bez koga um ne može da uđe u čistu oblast molitve.
34. Kada nas izobličavaju, treba ili da ćutimo ili da se krotko branimo od tužioca,
premda ne stoga da bismo se opravdali, već da bismo ispravili grešku tužitelja koji
optužuje iz neznanja.
36. Kao što visokoumni ne zna svoje nedostatke, tako i smirenoumni ne zna svoje
dobre osobine. Jednoga, naime, pokriva rđavo neznanje, a drugoga - bogougodno.
38. Ukor dušu čini čvrstom, a pohvala je slabi i čini lenjivom za delanje dobra.
39. Osnova bogatstva je zlato, a vrline - smirenje. Onaj ko nema zlata jeste siromašan,
iako spolja ne mora imati izgled siromaha. Tako i podvižnik bez smirenja ne može imati
vrline.
40. Trgovac bez zlata nije trgovac, makar bio i veoma sposoban za trgovinu. I onaj ko
se podvizava bez smirenoumlja neće videti dobre plodove vrline, makar se i mnogo
uzdao u svoju pamet.
43. Onaj ko se plaši da se ne pokaže neprikladan za goste na bračnoj večeri trebalo bi
da se trudi na ispunjavanju svih zapovesti, te da se sve dublje i dublje pogružava u
smirenoumlje.
44. Prostoti dodaj uzdržanje i sa smirenoumljem spoj istinu, te ćeš postati gost za
trpezom u društvu pravednosti, sa kojom vole da jedu sve ostale vrline.
46. Blaga narav svedoči o lepoti vrline, a pristojnost udova o miru duše.
47. Prvo dobro je da se ni u čemu ne greši. Drugo [dobroj je ne stideti se otkrivanja
greha, ali i ne biti besraman u grehu. [Čovek], naprotiv, treba da se drži smirenja, te da
se i sam ukoreva kada ga drugi ukorevaju, rado primajući epitimiju. Ukoliko toga nema,
ni jedan prinos Bogu nema vrednosti.
48. Pored voljnih zlopaćenja, treba prihvatati i nehotična, koja dolaze od đavola,
gubitaka i bolesti. Onaj ko nevoljna [zlopaćenja] ne prima sa blagim [raspoloženjem],
već sa odbojnošću, sličan je onome ko ne želi da svoj hleb jede sa solju, već jedino sa
medom. On uživanje nema uvek za svog saputnika, ali stoga ima sitost.
49. Na sebe prima obličje sluge (premda je gospodar) onaj ko pobožnim rečima umiva
uprljanu odeždu [duše] bližnjega, te pocepanu - podšiva i krpi. Ipak, on treba da se čuva
taštine kako ne bi, lišivši se nagrade, izgubio i svoje gospodstvo.
51. Gospod će čuvati ulazak tvoj i izlazak tvoj (Ps.120,8) putem uzdržanja u jelu i
čuvanja jezika. Jer, onaj ko je uzdržan u jelima (koja ulaze) i u upotrebi reči (koje izlaze)
izbegava pohotu očiju i kroti nerazumni gnev. Podvižnik iznad svega treba da se stara
da oko takvog uzdržanja i da ga stiče. Njime, naime, delanje dobija snagu, a
sagledavanje čvrstinu.
52. Poneki marljivo paze na ulazak hrane, ali ne brinu o izlasku reči. Oni, po rečima
propovednika, ne umeju da iskorenjuju gnev iz srca i pohotu iz tela (Prop.11,10) čime,
inače, Duh koji nas obnavlja, naše srce čini čistim.
54. Neka tvoji bubrezi [tj. središte pohote] izgaraju od oskudnosti jela, te neka se tvoje
srce [tj. središte gneva] sažima od uzdržavanja jezika, pa će tvoja želateljna i
razdražajna [sila duše] uvek biti spremna da služi dobru.
56. Podvižnik treba da zna kada i kakvim jelima treba da hrani telo kao neprijatelja,
kada treba da ga krepi kao prijatelja, a kada da mu pruža utehu kao nemoćnom kako
mu greškom ne bi predložio prijateljski obrok kada je neprijatelj, ni neprijateljski kada je
prijatelj, niti opet neprijateljski kada je nemoćno. U suprotnom će ga sablazniti, te će u
vreme iskušenja biti na strani onih koji nas napadaju.
57. Onoga ko hranjivost jela pretpostavlja nasladi koju ono pruža posećuje blagodat
suza i počinje da ga teši, usled čega zaboravlja na svaku drugu slast, budući potpuno
zasićen neuporedivom sladošću suza.
58. Kod onoga ko ide širokim putem presušuju suze, dok kod onoga ko voli tesan put
one izobilno izviru.
59. Bez tuge nisu ni grešni ni pravedni. Ipak, jedan tuguje stoga što se još nije sasvim
udaljio od greha, a drugi što još nije dostigao savršenstvo.
60. Molitva i ćutanje su vrline koje zavise od nas, dok post i bdenje delimično zavise od
nas, a delimično od našeg telesnog sastava. Podvižnik stoga treba da odabere ono što
lakše može da ispuni.
61. Dom duše je trpljenje, s obzirom da se njime ograđuje. Njeno, pak, imanje jeste -
smirenje, budući da se njime hrani.
63. Nemoj dozvoliti da budeš vezan malim, pa te neće zarobiti ni veliko. Jer, ne dešava
se da se veliko zlo obrazuje pre malog.
66. Onaj u kome caruju milost i istina poseduje i sve ostale bogougodne osobine. Jer,
prva nikoga ne sudi bez milosti, a druga nije čovekoljubiva bez istine.
67. Onaj ko prostotu rastvori uzdržanjem moći će da nasluti tamošnje blaženstvo.
68. Nećeš moći da se oslobodiš strasti koje te napadaju ukoliko najpre ne prestaneš da
obrađuješ zemlju iz koje one izvlače hranu.
69. Jedni se trude da očiste samo telo, a drugi - i dušu. Jedni su, naime, stekli snagu da
se uzdržavaju samo od grehovnih dela, a drugi - i od strasti. Sasvim je, pak, malo onih
koji imaju snage da se uzdržavaju i od želje.
70. Strastan je onaj ko ima jaku težnju ka grehu u pomislima, čak i kad ne greši na delu.
Sladostrastan je onaj ko čini greh pomisli, premda i strada iznutra. Pristrastan je onaj ko
je bliži slobodi, iako je još porobljen iznutra. Bestrasan je onaj kome su takva [grehovna
stanja] nepoznata.
71. Strasnost se iz duše izgoni postom i molitvom, sladostrašće - bdenjem i ćutanjem, a
pristrasnost - bezmolvijem i pažnjom. Bestrašće se, pak, stiče sećanjem na Boga.
72. Iz usta bestrašća, kao iz mednog saća, kaplju reči večnog života. Ko će se, dakle,
udostojiti da dodirne njegova usta svojim ustima, da se smesti na njegove grudi i da se
nasladi miomirisom njegovih odeždi, tj. da se naslađuje zakonima vrline koji mirišu
lepše negoli bilo koji čulni miris (Pes.4,10-11).
73. Od vidljivog će se osloboditi svaka duša. Od telesnog, pak, greha oslobodiće se
duša koja se neznatno nasladila slastima ovdašnjeg života.
74. Svi živi će jednom umreti, Mrtvi za greh će, međutim, biti samo oni koji su ga svim
raspoloženjem zamrzeli.
78. Slovesna duša se nalazi na granici čulne i mislene svetlosti. Posredstvom jedne ima
mogućnost da vidi i dela telesno, a pri pomoći druge - duhovno. Međutim, u njoj se
pomračila mislena svetlost, dok je čulna postala jasnija usled prvobitne navike. Ona nije
u stanju da usredsređeno gleda na Božanstveno ukoliko se za vreme molitve u
potpunosti ne sjedini sa mislenom svetlošću. Po nevolji ona se najčešće nalazi na
granici između tame i svetlosti, u jednoj se krećući po navici, a u drugoj - u mašti.
79. Strastan um ne može da prođe kroz tesna vrata molitve ukoliko najpre ne napusti
brigu koju izaziva veza [sa čulnim], U suprotnom on će se uvek mučiti krećući se u
njenom predverju.
80. Molitva treba da je neprestano u umu kao što je zrak u suncu. Bez nje staranja za
čulno kao bezvodni oblaci kruže oko uma i onemogućavaju ga da projavi svoj sjaj.
82. Ukoliko ne odbaci svako suvišno staranje o čulnom, um nikada neće moći sa
lakoćom da se uznese uvis, niti će ikada shvatiti svoje dostojanstvo.
83. Snažna molitva čini da čovek voljno prihvata lišavanje u hrani. Snažna glad, opet,
čini da ne gleda niti sluša bilo šta svetsko, osim onoga što je sasvim neophodno. Onaj
ko o tome ne promišlja, nije učvrstio zdanje svoga posta, usled čega i zdanje molitve
puca svuda unaokolo.
84. Zbog svoje vidljivosti, post je simvol dana, a molitva - noći, s obzirom da je
nevidljiva. Onaj, dakle, ko upražnjava i post danju i molitvu noću susrešće željeni grad u
kome nema bolesti, tuge, ni uzdisaja (Is.51,11).
85. Duhovno delanje može da postoji i da stoji bez telesnog napora. Blažen je onaj ko
veštastvenom delanju pretpostavlja bolje, tj. neveštastveno delanje. On, naime, njime
nadopunjuje odsustvo spoljašnjeg delanja, živeći skrivenim životom molitve koji je
otkriven za Boga.
86. Božanstveni apostol nas poziva da trpimo sa verom, da se radujemo sa nadom, te
da istrajavamo u molitvi kako bi u nama prebivala krasota radovanja. Ako je tako, onda
onaj ko nema trpljenje nema ni vere, i ko nema radovanja nema ni dobru nadu, budući
da je odbacio uzrok radosti - tj. molitvu i da ne prebiva u njoj (Rim.12,12; Kol.4,2;
Jev.12,1).
88. Udaljivši se nekada od svog staništa, um je zaboravio njegovo preslavno blistanje.
Tako i sada treba da se, zaboravivši na sve ovdašnje, molitvom ponovo ustremi ka
njemu.
89. Molitva koja umu ne pruža utehu jeste što i suhe majčine grudi za dete. Ukoliko je
drukčija, um postaje sličan detetu koje od sladosti usniva u majčinom naručju.
91. Ne može da se združi sa molitvom onaj ko se nije odrekao svega veštastvenog.
93. Ostavi sve osim života i disanja ukoliko želiš da u molitvi ostaneš samo sa umom.
94. Nemaju svi isti cilj u molitvi: jedni imaju jedan, a drugi - drugi. Jedan se moli da
njegovo srce, koliko je moguće, uvek bude sa molitvom. Drugi se moli da je prevaziđe,
a treći se moli da ga ne ometaju pomisli. Svi se, međutim, mole da se sačuvaju u dobru
ili da ne budu uvučeni u zlo.
95. Niko od molitve ne odlazi nesmiren, budući da je svako ko se moli skrušen i smiren.
Stoga je jasno da se ne moli onaj ko spolja pokazuje drskost.
96. Ukoliko, podvizavajući se u molitvi, pred očima budeš imao udovicu koja je
bestidnog sudiju pokrenula da pravedno presudi, nećeš se obeshrabriti ukoliko se ne
ispune odmah blaga obećanja [Božija].
97. Molitva neće ostati sa tobom ukoliko se u sebi zadržavaš na pomislima ili u
ispraznim razgovorima spolja. Naprotiv, ona će se vratiti onome ko radi nje većinu toga
odbacuje.
98. Ukoliko reči molitve ne uđu u naručje duše, ni suze neće umiti njene obraze.
100. Ključ Carstva nebeskog jeste molitva. Onaj ko se nje pridržava kako treba videće
blaga koja su obećana njenim prijateljima. Onaj, pak, ko nije stekao smelosti u njoj,
gleda samo na postojeće.
101. Ukoliko se u želji za boljim nije oslobodio bojažljivosti, lenjosti, mnogog spavanja i
sladokuštva (od kojih dolaze padovi), um za vreme molitve ne može smelo da kaže
pred Bogom: Raskovao si okove moje. Tebi ću prineti žrtvu hvale (Ps.115, 17).
102. Onaj ko luta mislima za vreme molitve stoji izvan prve zavese. Onaj ko upražnjava
nerasejanu molitvu ulazi iza zavese. U Svetinju, pak, nad svetinjama proniče samo onaj
ko, stekavši mir prirodnih pomisli, ispituje ono što prevazilazi svaki um (Fil.4,7),
udostojavajući se izvesnog bogojavljenja.
103. Umirivši se u odnosu na sve spoljašnje i sjedinivši se sa molitvom, duša njome
biva okružena kao plamenom, kao gvožđe ognjem. Tada ona sva postaje oganj. I
premda ostaje ista, duša postaje nedodiriva, slično usijanom gvožđu.
106. Nad onima koji pravilno upražnjavaju delatnu [vrlinu], molitva ponekad, slično
oblaku, pravi senku, ponekad udaljuje raspaljene pomisli, a ponekad ih kropi kapima
suza, pokazujući im duhovna sagledavanja.
114. Um proishodi odozgo. Ipak, on se ne vraća gore sve dok kroz božanstveno
bavljenje potpuno ne prezre sve donje.
117. Kada svoj um oslobodiš od svakog sladostrašća u odnosu na tela, jelo i novac,
Bog će svaki tvoj dar koji mu prineseš primiti kao čist. U [ime] nagrade, tebi će se
otvoriti oči srca, te ćeš se jasno poučavati u rečima Božijim koje su u njemu upisane i
koje će tvom umnom grlu, po sladosti koja izlazi iz njih, izgledati slađe od meda i saća.
118. Nećeš moći da učiniš da tvoj um bude iznad pohote prema telima, novcu i jelu
ukoliko ga ne uvedeš u čistu zemlju pravednika. U njoj će sećanje na smrt i Boga uništiti
svaku klicu zemaljskih pohota.
119. Nema ništa strašnijeg od sećanja na smrti, i prekrasnijeg od sećanja na Boga.
Jedno u nas uvodi spasonosnu tugu, a drugo nas ispunjava veseljem. Jer, prorok David
peva: Setih se Boga i obradovah se (Ps.76,4), a premudri uči: Opominji se svoje
končine te nikada nećeš sagrešiti (Sir.7,39).
120. Sve dok otkrivenim licem um ne odrazi slavu Gospodnju (2.Kor.Z,18), duša neće
moći sa osećanjem da kaže: Ja ću se radovati Gospodu (Ps.103,34), niti:
Obradovaćemo se spasenju tvome (Ps.19,6). Jer, u suprotnom pokrivalo samoljublja
leži na njenom srcu, što joj smeta da joj se otkriju temelji vaseljene, tj. smisao
dešavanja. To pokrivalo se, inače, ne može skinuti bez voljnih i nevoljnih zlopaćenja.
121. Vođa Izrailja je udostojen da ugleda obećanu zemlju, tj. bestrašće tek nakon što je
proboravio u pustinji, koja izobiluje delima i pokretima zla, šaljući kao izvidnicu svoju
viđenja i sagledavanja, a ne odmah posle bekstva iz Egipta, tj. greha na delu i ne posle
prelaska Crvenog mora, tj. ropstva čulnome. Njeni izvidnici su stekli izvesnu
jednostavnu sliku putem sagledavanja vidljivog.
122. Oni koji idu kroz pustinju, tj. oni koji ne upražnjavaju strasti, samo na osnovu
slušanja znaju o blaženoj zemlji i njenim dobrima. Njeni izvidnici su stekli izvesnu
jednostavnu sliku putem sagledavanja vidljivog. Oni, pak, koji su se udostojili da uđu u
nju nasitili su se svim čulima [dobrima] koja izviru u njoj kao medom i saćem (Izl.3,8).
123. Onaj ko još uvek ima prirodne pokrete u telu nije se saraspeo Hristu. Sa Njim, isto
tako, nije pogreben onaj ko u sebi nosi zla duševna sećanja. Kako će, prema tome, on
ustati sa Njime da bi hodio u novom životu (Rim.6,4)?
138. Drevni su imali zapovest da u hram donose prvine od svoje letine i muljaonice
(Izl.22,29). Mi, danas, pak, kao prvine delatne vrline treba Bogu da prinosimo uzdržanje
i istinu, a kao prvine sagledateljne vrline - ljubav i molitvu, jednima odbacujući
beslovesne pohote i nastupe gneva, a drugima - tašte pomisli i podmuklosti naših
bližnjih.
139. Početak delatnog [života] jesu uzdržanje i smirenje, sredina - celomudrenost i
smirenoumlje, a kraj - mir pomisli i osvećenje tela.
140. Delanje [vrline] ne podrazumeva samo činjenje dobra, nego i priličnost njegovog
činjenja, tj. uzimanje u obzir [pravog] vremena i mere.
142. Delanje bez sagledavanja nije izvesno, ni sagledavanje bez delanja nije istinito. I
delanje treba da je smisleno i sagledavanje delatno kako kod jednog zlo ne bi imalo sile
i kako bi kod drugog bila snažna vrlina sa raspoloženjem za milostivost.
143. Granica delatnog podviga jeste umrtvljenje strasti, a kraj sagledateljnog [života] -
viđenje vrline.
145. Na trkalištu delatne vrline trče svi, a jedan dobija nagradu (1.Kor.9,24), tj. onaj ko
se trudi da cilj dostigne uz pomoć sagledavanja.
147. Delatelj nema sile da dugo boravi u duhovnom sagledavanju. On liči na putnika koji
je primljen u goste i koji uskoro treba da napusti dom.
148. Kada se mole, delatelji kao da ulaze na vrata zapovesti Božijih, dok sagledatelji,
pevajući [duhovne] pesme, kao da ulaze u dvorište vrlina. Jedni se zahvaljuju što su se
izbavili iz okova, a drugi što su zarobili one koji su ih napali.
150. Veslačima mislene galije smatraj pobožne pomisli, a veslima - životne sile duše, tj.
razdražajnu i želateljnu [silu], volju i proizvoljenje. Delatelj uvek ima potrebu za njima, a
sagledatelj povremeno.
155. Zbog mnoštva znanja o čulnim stvarima i veze sa njima, kod delatelja za vreme
molitve na srcu leži pokrov koji ne može da se podigne. Nemajući takve veze,
sagledatelj sa nepokrivenim licem može delimično da vidi slavu Božiju.
158. Predverje slovesne duše jeste čulo, hram je razum, a arhijerej - um. U predverju,
dakle, stoji um koga ometaju neblagovremene pomisli, u hramu stoji onaj ko je zauzet
blagovremenim pomislima, dok se ulaska u Božanstveno svetilište udostojava onaj
koga ne ometa ni jedno i drugo.
159. U domu delatne duše prebiva plač i naricanje i kuknjava (Jez.2,10) usled teškoće
napora, dok se u sagledateljnoj duši čuje glas radosti i ispovedanja (Ps.41.5) usled
poznanja.
162. Sagledavanje mislenih [stvari] jeste raj. U njega sa molitvom znalac ulazi kao u
dom svoj. Naprotiv, delatelj liči na prolaznika koji želi da svrati, ali ne može s obzirom da
je ograda oko doma viša od njegovog duhovnog uzrasta.
164. Delatelj ne može da se uzdigne iznad naravstvene krasote ukoliko, kao patrijarh
Avraam, ne izađe iz svoje zemlje (tj. prirodnog zakona) i svog roda (tj. života koji ga
povezuje sa čulnim). Na taj način će i on kao pečat dobiti obrezanje polnog uživanja
(Post.17,11; Rim.4,11), koje je krivo što na nama od rođenja leži pokrivač koji nam ne
dozvoljava da primimo savršenu slobodu.
166. Za životne sile delatnog života post i bdenje predstavljaju opasana bedara, a za
spoznajne sile sagledateljne vrline ćutanje i molitva jesu upaljene svetiljke (Lk.12,35).
167. Nesavršenom umu nije dozvoljeno da ulazi u plodonosni vrt molitve. Njemu se, kao
siromahu, daju samo vinogradni ostaci (Pon.24,21), tj. pevanje Psalama.
168. Za carski sto se ne pozivaju svi koji imaju opštenje sa carem. Isto tako, samo neki
od onih koji imaju sreću da [pristupe] molitvi dospevaju do sagledavanja koje ona pruža.
169. Uzda gnevu je blagovremeno ćutanje, beslovesnoj pohoti - uzdržljivost u hrani, a
nezadrživim pomislima - jednoobrazna molitva.
170. Onaj ko želi da siđe u dubinu i da izvuče čulni biser neće postići [svoj cilj] ukoliko
sa sebe ne skinu odeću. Ni onaj ko želi da siđe u dubinu poznanja da bi izvukao misleni
biser neće uspeti ukoliko ne napusti sve čulno.
171. Um koji se za vreme molitve nalazi u svom razumu liči na mladoženju koji se sa
svojom nevestom nalazi u ložnici, dok onaj ko ne može da uđe u njega liči na
mladoženju koji stoji izvan bračnih odaja i uzvikuje stenjući: Ko će me uzvesti u grad
ograđeni (Ps.59,11), i ko će me uputiti da za vreme molitve ne gledam na sujetnosti i
manije lažne (Ps.39,5).
172. Molitva bez skrušenosti za um jeste ono što je za grlo hrana bez soli.
173. Duša koja još uvek traži molitvu liči na ženu koja se muči pri porođaju, dok duša
koja ju je našla liči na ženu koja je rodila i koja je stoga ispunjena radošću (Jn.16,21).
174. Nekada je Amorej koji je živeo na gori poražavao one koji su navaljivali da idu
navrh gore (Broj.14,44-45; Pon.1.44). I sada zli zaborav odgoni one koji pokušavaju da
izađu na sam vrh proste molitve pre nego što su postigli čednost.
176. Jednostavna molitva jeste hleb koji okrepljuje molitvenike. Molitva koja je
sjedinjena sa sagledavanjem jeste ulje kojim se namašćuje glava. Bezvidna, pak,
molitva jeste blagouhano vino koje one koji ga nenasitno piju dovodi do istupljenja (Ps.
103,15).
178. Podvižnik treba da se ograniči na jednu vrstu hrane, a svom umu da [pruža]
jednoobraznu molitvu. Izbavljajući se na taj način od strasti, on će za vreme molitve da
se uznosi Gospodu.
179. Onaj ko štapom preti psima, razdražuje ih protiv sebe. Onaj, pak, ko se trudi da se
čisto moli, razdražuje demone.
182. Ukoliko se neprekidnim upražnjavanjem u molitvi u srce utisnu reči Psalama,
molitvenik će kao neka dobra zemlja iz sebe početi da proizrasta čas ruže sagledavanja
bestelesnih, čas ljiljane sagledavanja lepote telesnog, čas ljubičice sagledavanja
raznolikih i skrivenih sudova Božijih.
184. Duša koja se savršeno odrekla sebe i koja se potpuno predala molitvi iz oblasti u
kojoj lebdi iznad tvorevine ne silazi kada sama ushte, nego kada odluči Onaj ko sa
vagom i merom raspolaže svime što je naše.
191. Kada se završi borba, ratnik odlaže oružje, a sagledatelj odlaže pomisli kada se
odreši ka Gospodu.
192. Vojskovođa se rastužuje ukoliko u ratu ne dobije plen, a delatelj se žalosti ukoliko
se ne udostoji duhovnog sagledavanja u molitvi.
193. Jelen žuri ka izvorima čulne vode (Ps.41,2) kada ga ujede zmija, a duša koja je
ranjena najslađom strelom molitve stremi ka bestelesnim ozarenjima.
195. Sa izlaskom sunca zvezde se sakrivaju, a pomisli prestaju kada se um vrati u svoje
carstvo.
197. Silazeći sa visine neba prinuđen potrebama prirode, sagledateljni um može da
kaže isto što i onaj ko je uzviknuo: "Ima li išta čudesnije od Božanske lepote? I koja je
misao radosnija od pomišljanja na velikoljepije Božije? I koja čežnja je snažna i
neodoljiva kao ljubav koju Bog razgoreva u duši očišćenoj od svakog zla, koja sa svim
raspoloženjem govori: Ranjena sam ljubavlju (Pes.2,5; 5,8)".
198. Zapali se srce moje u meni i u razmišljanju mome razgore se oganj (Ps.38,4) jeste
reč koja priliči onome ko se ne umara da molitvom ide za Bogom i koji nije poželeo da
vidi dan čovečiji (Jez.17,16).
199. Kada ostavi sve svoje zlo i kada zli demoni i pomisli počnu da je nagovaraju da
ponovo gleda na sujetnosti i manije lažne (Ps.39,5), delatna duša treba da odgovori kao
nevesta iz Pesme nad pesmama: Svukla sam haljinu svoju - kako ću je obući? Oprala
sam noge svoje - kako ću ih isprljati (Pes.5,3).
200. Bogoljubiva duša ima smelost da kaže Bogu: Kaži mi, Pastiru dobri, gde paseš
ovce svoje i gde u podne daješ počinak ovnovima svojim kako, idući za njima, ne bih
lutala među stadima prijatelja tvojih (Pes.1,6).
201. Delatna duša ište da stalno drži reč molitve. Ukoliko ne uspe, ona slično nevesti iz
Pesme nad pesmama može da govori: Na postelji svojoj noću tražih Onoga koga zavole
duša moja. Tražih ga i ne nađoh ga. Dozivah ga u ne ču me. Ustaću sa napornom
molitvom i obići ćy grad. Po trgovima i po ulicama tražiću Onoga koga zavole duša moja
(Pes.3,1-2). I možda ću naći Onoga koji je u svemu i van svega postojećeg i nasitiću se
kad ugledam slavu Njegovu (Ps. 16,15).
204. Onaj ko u svoj dom primi cara postaje značajan i svetao, ispunjavajući se svakom
radošću. Šta tek treba da oseća duša koja je, nakon što se očistila, primila u sebe Cara
careva, kao što je sam nelažno obećao (Jn.14,23)? Međutim, takva duša treba da se
ogradi velikom pobožnošću, izgoneći iz sebe sve što mu nije ugodno i unoseći ono što
mu je ugodno?
205. Onaj ko očekuje da ujutro bude primljen kod cara brine samo o tome da smisli reči
koje će mu biti ugodne. Duša koja se tako [ponaša u odnosu na Boga] neće biti
nespremna za dolazeći sud.
206. Blažena je duša koja, u svakodnevnom očekivanju Gospodnjeg dolaska, ne mari
za napore dana i noći. Ona, naime misli samo o tome kako će, čim nastupi jutro, On biti
pred njom.
207. Bog vidi sve nas. Boga, međutim, vide samo oni koji za vreme molitve ne vide
ništa drugo. One koji ga vide, On i uslišuje. Oni, pak, koje ne uslišuje, Njega i ne vide.
Blažen je onaj ko veruje da ga Bog vidi budući da noge njegove neće skliznuti sa puta
bogougađanja (Ps.72,2).
208. Blaga carstva koje je u nama (koja oko koje ljubi [ovdašnju] lepotu nije videlo, za
koja častoljubivo uho nije čulo, i kojima se srce lišeno Duha Svetoga nije približilo) jesu
zalog drugih dobara koja će pravednicima biti darovana u budućem Carstvu Božijem.
Onaj ko se ne naslađuje njima, kao plodovima Duha, ni budućim neće moći da se
naslađuje.
209. Pomisli delatelja liče na jelene. Oni se neko vreme u strahu od lovaca kriju po
vrhovima gora da bi potom sišli u doline u želji za onim što se u njima može naći. Tako
ni oni, usled svoje nemoći, ne mogu postojano da budu u duhovnom sagledavanju, niti,
pak, da se stalno drže prirodnog sagledavanja, s obzirom da ne traže uvek odmor.
Pomisli, pak, sagledatelja postaju nadmene u odnosu na niža sagledavanja.
212. Teže je zaustaviti stremljenje uma da se rasipa po vidljivome i usredsrediti ga u
molitvi ka nebeskome i njemu srodnome, negoli pregraditi put reci koja teče nizbrdo,
iako mu je potonje prirodno, a prvo protivprirodno.
217. Zarobljenik koji se oslobodio dugog ropstva radosno stupa. Još radosnije ka
nebeskom kao ka sebi srodnom stremi um koji se oslobodio od vezanosti [za čulno].
218. Za onoga ko je rasejan u molitvi, tj. ko se ne moli sa pažnjom, Psalam kao da je na
stranom jeziku. I on sam za Psalam jeste kao stranac. Demoni se takvome izruguju.
219. Nisu isti oni kojima se svet razapeo i oni koji su se raspeli svetu. Za jedne su
ekseri - post i bdenje, a za druge - nesticanje i samoumanjivanje. Osim toga, bez
drugoga, napori prvih nemaju koristi.
220. Ne može se čisto moliti onaj ko je obuzet strašću prema lepoti i počastima. Jer,
takva vezanost i tašte pomisli koje su joj srodne njega sputavaju kao konopci. Um koji
pokušava da se uzdigne u vreme molitve oni vuku naniže slično vezanoj ptici.
221. Um ne može biti miran u molitvi ukoliko najpre ne postane prijatelj sa uzdržanjem i
ljubavlju. Jer, jedno se podvizava da uništi neprijateljstvo tela protiv duše, a drugo -
neprijateljstvo prema bližnjemu Boga radi. Tada dolazi mir koji prevazilazi svaki um
(Fil.4,7) obećavajući da će se [u takvome] nastaniti (Jn.14,23).
222. Delo pravde onoga ko se podvizava da uđe u Carstvo Božije treba da izobiluje u
dobrima: u milostinji koja daje od sirotinje svoje (Mk.12,44; Lk.21,23), u naporima radi
mira i trpljenju u Gospodu.
226. Jedne strasti su telesne, a druge duševne... Onaj ko odbija napade prvih, dok o
drugima ne brine, liči na čoveka koji je postavio visoku i jaku ogradu radi zaštite od
zveri, dok pticama bezbrižno pušta da kljucaju grozdove mislenog grožđa.
230. Čula se svakako moraju otvarati, kao što se moraju otvarati i gradske kapije.
Međutim, treba da pazimo da sa onim što je neophodno ne prodru i narodi koji hoće
ratove (Ps.67,31) i postanu uzrok borbe.
234. Mnogi se penju na krst zlopaćenja [tj. dobrovoljnih telesnih lišavanja], ali su
malobrojni oni koji primaju klince [tj. stalno se pribijaju na krst]. Mnogi poslušno
prihvataju proizvoljne napore i nevolje. Međutim, nevoljne [skorbi] prihvataju samo oni
koji su potpuno umrli za ovaj svet i njegov pokoj.
240. Kod onoga u kome strah Božiji ne prethodi svemu što čini pomisli su smućene kao
ovce koje nemaju pastira. Gde, pak, on prethodi ili prisustvuje, one su usredsređene
kao ovce u staji.
241. Strah Božiji je sin vere. On je, ujedno, nadzornik ispunjavanja zapovesti. Onaj, pak,
ko nije stekao njegovu majku, neće biti udostojen da postane ovca pastve Gospodnje.
sadržaj