Ante Kovai Kovai se u knjievnosti javio u doba kad su drutveni sukobi u Hrvatskoj ve bili posve jasno ocrtani.

Seljatvo, koje se kmetstva oslobodilo 1848, ukazom odozgo, nije tu promjenu doekalo pripravno. Odmah je zapoeo proces mrvljenja ionako ve sitnih seljakih posjeda, proces koji je ve enoa naeo u svojim pripovjetkama (dovoljno je proitati Baruna Ivicu). Ante Kovai odraava jo jedan krupan potres koji je pogodio hrvatsko seljatvo: veliku agrarnu krizu iz 1873 (krizu koja je, zapravo, imala iri, europski karakter) i njezine posljedice: sve bru proletarizaciju malog seljaka i njegovo bjeanje u grad koji jo nema industrije pa ne moe primiti viak radne sa sela; to e konano dovesti do ekonomske emigracije u daleke, prekomorske krajeve. Zato je Kovai bio svjestan odnosa seljakgospodin, i prikaziovao ga otvoreno, u njegovoj klasnoj otrini, sasvim drugaije od enoe, koj ije, iz nacionalnih pobuda, pokuavao zanemariti ve razbuktalu klasnu borbu. enoa jo misli da je primirje meu klasama mogue u ime vieg, nacionalnog ideala; Kovai vidi da je to nemogue pa je, posve jasno, na strani seljaka. Stoga se on i raduje, na kraju svoga prvog romana Baruniina ljubav: ''Lijepo i milo moje Zagorje! Opet diem slobodnim, razdraganim duhom u tvojim vinorodnim brdinama. Vlastelinski dvorovi sve su rjei i rjei na tvojim brdinama; gospodske djece ponestaje da se voziu ljenariti u velike gradove i uiti kako treba postati odmetnikom svoje domovine!'' U asu kad to pie (1877) Kovai je mlad student, iskreno zadojen pravakim radikalizmom; on vjeruje da e seljaki sinovi, jo u tijeku njegove generacije, uspjeti da narodno kormilo preuzmu u svoje ruke. No upravo u doba kad Kovai najvie stvara, dolazi do sudbonosne promjene na banskoj stolici: hrvatskim banom postaje maarski feudalac Dragutin grof Khuen-Hdervry, koji vlada punih dvadeset godina (1833-1903). Nepopustljivi i poteni knjievnici morali su stradati, ako Kovai, ili seliti iz Hrvatske, kao Kranjevi. Kovai se rodio 6. juna 1854. u Oplazniku iznad Sutle, u Hrvatskom zagorju, na samoj granici prema Sloveniji. U osnovnu kolu iao je u oblinjem selu Mariji Gorici. Otac mu je bio siromaan seljak, vincilir na imanju baruna Raucha, pa nije mogao sina slati u vie kole. No kako je mali Ante bio izrazito bistro dijete, seoski upnik, a kasnije zagrebaki kanonik, Tomo Gajdek pribavio mu je stan i hranu u Zagrebu. Kao gimnazijalac zlopatio se Kovai poput mnoge tadanje nadarene, a siromane djece: po nudi je stupio u sjemenite (''crnu kolu'', kak ose tada govorilo), ali je poslije mature iziao iz njega i upisao se na pravni fakultet koji je zavrio borei se s najteim materijalnim neprilikama. Siromano, ali smireno i sretno djetinjstvo, s jedne strane, a neuredno i teko kolovanje, s druge, ostavili su dubok trag

u Kovaiu. To se naroito ogleda u njegovu romanu U registraturi koji ima i autobiografski karakter. Kovai se oenio mlad, odmah poslije zavrenih studija. Imao je estero djece (posljednji njegov sin, Kreimir, takoer knjievnik, rodio se nakon oeve smrti), i nije se nikad mogao osloboditi neimatine. Uz sve to dospio je doktorirati i napisati veliki broj pjesama, proznih i polemikih djela, meu kojima se posebnom snagom, zahvatom grae i otrinom kritike drutva istie U registraturi, najznaajniji hrvatski roman XIX. stoljea. Slomljen ivotnom borbom i nerazumjevanjem okoline zavrio je Kovai tragino, u ludnici, 10. decembra 1889. Upravo zbog bujne, neobuzdane naravi Kovaieve nalazimo u njegovim djelima udan splet realizma i fantastike. Realizma ima i u romanu Fikal (1882), u kojem autor daje prilino jednostranu ali snanu kritiku hrvatskog drutva u doba ilirizma. Realizma ima i u nedovrenom, na silu prekinutom satirikom romanu Meu abari (1886); ak i odvie, tako da postaje puka dokumentarnost. Meutim, sve vrline i mane Kovaieva talenta stekle su se upravo u njegovu najboljem djelu, u romanu U registraturi. itava Hrvatska prikazana je tu kao neka vrsta ustajalog registarskog ureda, sve polemike u njemu jalovi su razgovori pranjavih spisa, a sudbina potenog i nadarenog ali siromanog seoskog mladia prikazana je u liku registratora Ivice Kimanovia. Rijedak je primjer pisca kao o je Kovai, pisca kojemu sva ostala, relativno brojna djela, slue samo kao priprava za glavno, pisca koji se neprestano razvija a pun zamah doivljava upravo na temi do koje mu je najvie stalo. Jer sve to je Kovai pisao prije Registrature ne odvaja se u mnogome od uobiajene feljtonistiko-romantine literature njegova vremena. Mnogo ljubavi i stradanja, zanosa i otrova, nevjerovatnih zapleta i isto takvih raspleta, izrazit smisao za komiku, upravo za karikaturu, to su glavne osobine Kovaieve prije njegova velikog drutvenog romana U registraturi. Ima pisaca koji razvijaju teme, ima ih koji razvijaju tehniku. Prvi svakim novim djelom obogauju prostore svoga svijeta i poveavaju broj svojih likova; drugi ostaju vjerni jednoj odreenoj viziji ivota, svakim se novim djelom sve vie uvjeravaju da je ona tana i nastoje da je to potpunije prikau. Ako enoa pripada prvima, Kovao se nalazi meu drugima. Nekoliko upornih, nepopustljivih konstanti susreemo u svakom njegovu djelu, i u desetak godina, koliko je trajalo njegovo prozno stvaranje, od mladalake, nevjete, dobrim dijelom po lektiri napisane pripovjesti-romana Baruniina ljubav, do remek.djela, romana.

U Registraturi, Kovai je ostao vjeran svojoj viziji ljubavi, sna o srei, ali u isto vrijeme i o njezinoj neostvarivosti i nedostinosti, o fatalnoj eni koja poput mitske Meduze, to sagleda, okameni, smota, upropasti, pa vie i nije ena nego fatum, kob, udes, Nemeza klasine tragedije. Napominjemo odmah da je klasina intonacija tih rijei na mjestu. Ta se zlokobna Erinija, Sofija-Elvira-Laura, razvihorila po itavu djelu Kovaievu i postala njegovom osnovnom silom pokretnicom, pa je prilikom raspleta njegovih romana pozornica puna leina. Dovoljno je sjetiti se zavretka pretene veine Kovaievih djela. U Miljenci (1876), prvoj pripovijesti Kovaievoj, pogiba glavna junakinja, zatim Jovan i Marko. U Baruniinoj ljubavi (1877) ubija se Pavao Lanosovi, Sofija Greftein die ruku na sebe. U Ladanjskoj sekti (1880) utapa se Sofija Braneva, otac i majka joj se smrzavaju u snjenoj pustinji. U Fikalu (1882) Podgorski poludi, mala Jelena je otrovana, Laca trune naoigled italaca, Karolina umire. U registraturi umiru,, manje-vie tragino svi: Laura, Ivica, Anica, Joica Zgubidan, majka Iviina, kanonik, duga Kata, Miha, Ferkonja, Mecena, providnik, Mate Zorkovi, vila Dorica, ciganin Mikula, crni Jakov...S druge strane svaka e, makar i najpovrnija analiza stila Kovaieva pokazati koliko on duguje klasinoj kulturi i klasinom izrazu. No, upravo kompozicija Kovaievih romana, to dalje, to jasnije, pokazuje kako je stvaralac sve vie potpadao pod dojam vlastite vizije svijeta, kako on grau koju je obraivao, pojave koje je odraavao, nije uspio shvatiti i shvaanju ih podrediti, nego ih onako kaotine predavao jedinoj sili koja kaosom ravna fatumu. A upravo taj izraz, kaotinosti, vrlo se esto upotrebljavao u kritici o Kovaiu. Ve je prvi njegov ozbiljni kritiar, August enoa, govorei o Metamorfozi, poto je godinu dana prije toga u Vijencu objavio Kovaiev roman Baruniina ljubav, napisao ove odista proroke rijei: Antun Kovai uvrsti Metamorfozu, odugu, fanatastinu pjesmu koje uistinu ne bismo mogli pravo definirati. U Kovaia ima vanredno silna i bujna fantazija, puna plastine sile, ali on esto puta nije jak zauzdati je prema zakonima estetike, fantazija ga zavlai poskoice, plodovi mu postaju nejasni, slike mu se navalice gomilaju, a iz svega izlazi brzo mijenjajui se kaleidoskop, gdje pjesnika idealnost klone vie puta u krupnu materijalnost. Te mane ima i njegova Metamorfoza, na strani 23.opisuje npr. alegoriku sliku Galateje i pridaje joj silu kojekakvih predivljih, prevelikih prispodoba. Ljubav je tu prematerijalno opisana. Kovai mora svoju fantaziju proistiti. I da biljeka izrijekom ne spominje natpis djela, ovjek bi gotovo pomislio da enoa sudi i o najveem djelu Kovaievu, o romanu U registraturi. Koliko su te rijei tane, najbolje se vidi iz jednog dirljivog autobiografskog odlomka Kovaieva koji je nastao u vrijeme Registrature: U svom bujnom mladenakom ivotu, gdje tisne prve svoje misli u svijet zaogrnute oblijem slova, moda nezrele, moda pljevu, ali je to poteklo iz

sopteeg vulkana, kano prva struja arke gave ... Zapravo se Kovai tijekom cijelog knjievnog rada nosio sa dvije glavne osobine u sebi: s neobinom, upravo gorinom proetim smislom za zbiljnost, i s tom silnom, vulkaninom fantazijom kojom je nastojao zbiljnost prevladati, osmisliti, proniknuti. Bila je u njemu jo jedna osobina, najtopliji lirizam senzibilne due, ali od nje kao da je Kovai opeen i razoarenjem nepovjerljiv zazirao. Preotela je maha mata koje se vie nije dala ukrotiti, pa se upravo na njega moe primijeniti upozorenje to ga je ve zreli Stendhal upravio sam sebi: Potrebno je da u umjetnikom stvaranju mata prihvati eljezne zakone realnosti. Ve je Jaka edomil, inae pouzdan kritiar, u svojoj kritici romana U registraturi govorei o tom nedostatku osjeaja mjere kod Kovaia napisao i ove rijei: Mislim da je uzrok tomu pieva mata. Gdje ona vlada, ona sve upija u se. Ne da oima da pravo vide, niti razboru koji vie ne prosuuje realnost po samoj realnosti, ve po mutnoj i nejasnoj slici. A istina je, samo to da se djelo mora ocjenjivati po kriteriju, po shvaanju realnosti to ga samo ono stvara, pa tek onda tu cjelovitu pjesnikovu viziju moemo suprotstaviti objektivnoj relanosti iz koje je djelo nastalo. Valjda se diviti edomilu kako je izvanredno uspjelom slikom pogodio osnovnu intonaciju Kovaievih djela a prije svega Registrature. Odista, iz te mrkle noi Kovai nije vidio nikakve zore. I nije nam udo to je nije vidio Gjalski, koji je godinu dana prije toga razoaran napisao svoje veliki drutveni roman U noi, i kojem je u najotrijoj kritici podvrgao upravo onu stranku i ideale kojima se zanosio Kovai. Ali je mnogo udnije to Kovai, prava, nije ni u jednom djelu svom zastupao pravaka rjeenja, kao da ni sam nije vjerovao u njihovu snagu, kao da je i sam osjeao da pravakih rjeenja nema, odnosno, ako ih ima da nisu dovoljna... Stoga je edomil imao pravo: ivot se, teki, muni ivot ukazivao pjesniku kao niz samostalnih, nepovezanih svjetova i pojedinaca; svi mi hitamo, ne znamo kamo, pod mutnim, mranim nebom nad kojim se jate stravini oblaci i lome se gromovi; sjedinjuje nas jedino kobna sudbina, zajedniki usud: osuda! Znaajna je injenica da emo u cijelom djelu Kovaievu uzalud traiti Boga, a kako je Kovai bio religiozan, taj je njegov pesimizam jo zanimljiviji, jo neoekivaniji. Religioznu piscu ni list sa stabla ne pada a da to nije predodreeno promislom bojim. itav taj Kovaiev svijet, u kojem nema pozitivna lika, ne samo to ne zna za Boga nego nije Bogom upravljan, a to najvie izluuje. Na pola puta izmeu religioznog vjerov anja i poznavanja zakona drutevnog razvoja, Kovai vidi sve crno. Odvie je realist da bi se prepustio ufanju i molitvi, no jo uvijek premalo realist da bi u drutvu otkrio snagu koja e to rjeenje najaviti;

vidi jad, a ne razumije ga. Tek, njegovo nebo je prazno, nad njim se, kd god prijeti da e se desiti neki zloin, viju tamni oblaci grijeha. ta onda Kovaii ostaje nego uvjerenje da svijetom ravna kob, udes, Laura?

MERIMA Pieva vizija svijeta ne iscrpljuje se samo u dogadjajima koji se tiu izravno glavnog junaka nego i u majsttorskim portretima takozvanih sporednih likova. Da bi objasnio njihovo djelovanje , Kovai svoje likove prati od samog poetka, daje njihove biografije, bogato motivirane socijalnim prilikama o odnosima. Takav je Ivica Kimanovi, takva je Laura, takav je Mecena, takav je Miha, takav je Ferkonja. Likovi su dodue crno-bijeli, ali su zbivanja zbiljska. U enoe bila je to daleka prolost, a za zlodjela npr. u Seljakoj buni, -krivi su strani feudalci. U Kovaievim djelima nema opravdanja za feudalce, Kovaiu nije nimalo stalo jesu li oni nai ili tui. Kovai u drutvenoj kritici nastavlja tamo gdje enoa prestaje, preuzima od njega romantinost zapleta ali je ispunjava svojim pukim, demokratskim klasnim protestom. Druga je komponenta romana ve toliko isticana fantastika koja ima dva smisla, obadva lako uoljiva na Lauri. Njezino djetinjstvo ima karakter bajke, njezina ljubav s Ivicom takoer, i itav njezin sluaj, pretvaraju u traginu baladu; ona je udes sebi i drugima, ona je udes itavoj knjizi. U njezinu liku nesmetano je provalila Kovaieva eruptivna narav, Laura je personofikacija neprijateljske sile koja ravna ivotima Kovaievih junaka; ne sagledajui zakone drutvenog razvitka autor smisao zbivanja transporira u tu zlokobnu enu. Kumordinar or itavom svojom pojavom obiljeava nov lik u hrvatskom drutvu; to je tip siromanog seljaka koji se pretvara u gradskog sluaka. Gavan Medoni i njegov zet Miha prikazuju rast kapitalizma na selu i razvitak trgovine, Ferkonja zametak opasnih velegradskih probisvijeta, itd. Svaki lik romana, bez obzira na fantastiku, ima i realistiko opravdanje. Realizam i opravdanje te sumornosti valja traiti u injenici da je Kovai osebujnim ali sugestivnim sredstvima prikazao drutvene promjene u Hrvatskoj, posljedice velike agrarne krize iz 1873., stvaranje sitnog kapitalizma na selu, raslojavanje seljaka, kolovanje seoske djece, ukratko svu onu ogorenu klasnu borbu koja je zahvatila mlado hrvatsko drutvo jo od osloboenja kmetova, od 1848. Nepoznavanje zakona drutvenog razvitka i dovodi do toga da

je Kovai, iako pravaki kritian i radikalan ipak zbunjen pred proturjenim pojavama svoga vremena. Velike drutvene promjene, koje je ak i na sebi mogao pratiti, nadilazile su njegovu naobrazbu.Naslijedivi od starevianstva nepovjerljivost prema njemakoj kulturi, Kovai taj stav pootrava i prihvaanjem starevianskog protuaustrijanstva. Tko je Kovai s mnogim pripadnicima svoje generacije, socijalizam shvatio iskljuivo kao njemaku, dakle po hrvatsko drutvo opasnu ideju. Korijen tog stava nalazimo ve u razgovoru koji se vodi u Ljubljanskoj katastrofi izmeu nobilisa de lauro i pripovjedaa, to se jo dosljednije konkretizira u Ladanjskoj sekti. No i u njoj se vidi toliko karakteristina smjesa Kovaieva realizma i romantizma koja je prijei da Tomaa Branca i njegovu kerku Sofiju priznamo kao dva topla Kovaieva lika. Upravo zato moemo rei da Kovai u slikanju drutva nije dobro vidio uzroke (otuda njegova konana koncepcija Laure, zapravo fatuma), ali je sugestivno slikao posljedice, rtve drutvenih sukoba. Time je Kovai , iako zaobilazno , doao do prikazivanja konkretnog, stvarnog, povijesnog ovjeka kakva je oko sebe vidio, ovjeka koji nije ni sasvim dobar, ni sasvim zao. U jednom preteu jedne osobine, u drome druge; samo je Mecena do kraja pokvaren i nepotreban, gnusni parazit i grenik, uzronik tolikih zala. Posve je prirodno to klerikalni krugovi u Zagrebu nisu mogli dopustiti mirno objavljivanje toga neugodnog romana u najvanijem hrvatskom asopisu, u Vijencu. Stoga je roman jo u trenutku izlaenja preventivno skraivan; kako su skraeni dijelovi izgubljeni, djelo nam je poznato tek u osakaenom obliku. No i ovako se, iako je - iz istih razloga - ekalo vie od dva desetljea da izie u knjizi (objavila ga je tek 1911. Matica hrvatska), s punim pravom smatra kao domet hrvatskog realizma i jedno od najznatnijih djela hrvatske knjievnosti. Da je ivio u sreenijim prilikama i da se mogao posvetiti mirnijem stvaralakom radu, bio bi Kovai stvorio jo obuhvatniji i znaajniji opus. No i ovako, on je naslutio sintezu koju je kasnije ostvarila samo velika Krleina umjetnost.