Académique Documents
Professionnel Documents
Culture Documents
Meteor
BALK
i
Planeta Nada
Meteor Balk i Planeta Nada
105.000 riječi
autorsko izdanje
Dizajn:
Criss Yellow
Korice:
Maleš Ilija
Korektor:
Preduzeće IM
Tehničko uređenje
Chris Yellow
Štampa i povez
Pandora Press:
Chrisyellow@pandorapress.com
2
Primajući Nobelovu nagradu za književnost
3
Zbogom Balk zauvjek
4
sopstvenog vozila, naročito bicikala, tako da je narod jakih nogu i zdravog
izgleda iskrsavao na pravim čudima od tih dvotočkaša po cijeni i do 5000
talira. Biciklističke staze se protežu kilometrima a da nemaju dodira sa bilo
kakvim putevima. Jedan takav jednostavan pronalazak, a toliko se zadržao u
upotrebi ljudsoga roda. Jednom sam vidio i nekakvu napravu na četiri točka i
na njoj isto toliko ljudi koji su u skoro ležećem položaju okretali pedale.
Kupola iznad kolonije, neka magnetna skrama, se i neprimjećuje iznutra, tako
da vidimo obično plavi svod kao nekada davno na Zemlji, a kad se nšto
pokvari onda samo plave komade u obliku kvadrata. Za blagdane udare i neki
prikaz spektra boja, imitacije vatrometa, ma čuda od teknike. Ja ih nevolim
baš mnogo, jer su praćeni detonacijama i zvucima rafala, pa me podsjete na
rat na Balku. Uz kodex normalnog ponašanja na SyS se može zakupiti termin,
pa bez uznemiravanja drugih emituj šta hoćeš. I to naravno, bez psovki ili
„nudizma“, mada kad Kopranke zaplešu trbušne plesove vitkih i glatkih
stomaka, sa razrezima na dugim haljinama, pa gole noge iskaču do vrh
kukova, onda čovjeku stane neka knedla u grlu. Vjerovatno radi povećanja
populacije planete novim šmrljavim članovima, to daju vikendom uveče.
Međutim, nas starije sa Balka to mnogo ovde ne interesuje. Ništa nas ne može
odlijepiti od naše prošlosti. Stalno buljimo u nju, pričamo o njoj sa svima, pa
je napretka slabo. Radimo neke slabo plačene poslove kao i većina
imigranata, neznamo dobro ni Ropijen, ni Amerenijen. Poneko bljesne sa
malim biznisom sa sirom i proizvodima od mlijeka. Sreća pa su Indijci branili
ubijanje krava. Osta ih zaista dosta. Ponijeli su i njih na Nojevim barkama na
preko 200 destinacija po našoj Galaxiji. Kako? Jednostavno.
Iz druge galaxije su došli nama slićni ljudi za koje i dalje ništa neznamo,
ali se svašta pričalo i dodavalo. Naši ih čekali sa tenkovima i nekim
skalamerijama od oružja, ali se ne usudiše pucati na ogromni brod, ponegdje
visok 100 i dug preko 2 hiljade kilometra, koji jedno jutro bez-šumno osvanu
na Pacifiku. Nešto aviona što poletiše oko njega on usisa bez ikakvog zvuka.
Zavlada muk. Prednja vrata se na brodu otvoriše i na plažu polaganim kasom
izađe ogroman smeđi konj visok oko 10 metra. Bijaše predivan, onako
razdragano miran i impresivan. Malo je stajao, frktao, razgledao okolo,
kopkao nogom pijesak, zatim laganim kasom ode put brda i planina da ne
pogazi ništa i nikoga. Ljudi se prepadoše podvale slične onoj u Ilijadi, ali ih
razuvjeriše obični ljudi koji zatim iz broda dođoše mašući rukama i
maramama, veselo dovikujući i koje neki prepoznaše kao sa Zemlje davno
nestale rođake. Popričaše sa nekim našim šefovima, a onda se predstaviše i
vanzemaljci, potpuno isti mi, samo što su visoki između dva i tri metra i jedan
je jači od 100 nas zajedno. To je odmah pri izlasku demonstrirao jedan od
njih zavitlavši jedan naš top daleko u ocean. To je bila i poruka da žele mir.
Sve naše jezike su perfektno i familijarno govorili. Nijedan ne podviknu na
ljude niti se namršti. Toliku ljubaznost nismo mogli odbiti, pogotovo kad
svima davaše, hranu, odjeću, zatim i liječenje i njegu na tom ludom brodu.
5
Prvo najsiromašniji počeše tamo redovno boraviti. Oni se nisu više imali čega
bojati. Zatim i obični ljudi se polako naviknuše odlaziti tamo kao na izlet,
kupati se u bazenima, jesti u restoranima, ali na kraju da sami sve očiste i
operu suđe što bi sa smijehom svi zdušno činili. Najveća atrakcija je bila,
penjati se bešumnim liftovima i sa velikih visina gedati Zemlju. Naravno da je
sve bilo besplatno. Stranci nemaju velike stomake, imaju ogromne oči, kao
kad neko od nas stavi ski naočale. Za njih su pričali da kad pojedu neku
porciju, ništa više od hrane im netreba za slijedeću godinu dana Slona, ako se
nešto buni, dvojica su iz šale unosili u brod. Inače sa životinjama su
upravljali preko svojih konja koji su ih sakupljali ržući naokolo, valjda na
njihovim dijalektima. Poslije saznamo da su u brod usisali i dosta morske
flore i faune, čak i kitove Da li su to bili roboti ili ne, niko nezna. Neki im
htjeli“ pustiti krv“ da to vide pa makar odmah umrli. Drugi manijaci ih
brojali i žučno smišljali protiv njih ratovati, ali su svi ispali smiješni. Sve što
god bi uzeli u ruke, bilo kakvu cijev ili nož, ono bi se prije te nakane
jednostavno mlitavo savilo prema dole. Na to bi im se svi smijali pa na kraju i
oni sami sebi. Među strancima niko neprimjeti nekakvu hierarhiju, komadante
činove i slično. Oni su nam objasnili da smo kao božija bića pohlepom sami
sebe uništili i da će nas sigurnog nestajanja spasiti samo ako podjemo sa
njima u takve tri ogromne lađe parkirane na Oceanima. Stanovnici većih
država su upućivani na jednu planetu, a više malih država-plemena, kojih se
na Zemlji namnožilo preko 10.000 i koji bijahu istog ili sličnog jezika i
običaja, su poslane na jednu destinaciju zajedno. Naši preci se pokupiše i
preseliše. Šta bi drugo i mogli kad nisu ni Boga slušali nego ga falcifikovali
u bezbroj varijanti. Stranci utovariše i sve zemne biljke, a divno je bilo
gledati životinje kako zajedno na čelu sa velikim konjma sve zajedno mirno
dolaze na brod. Životinje nam zaista pomogoše da nam bude lakše na novim
destinacijama, radi naše okoline i druženja sa našom izvornom prirodom, da
se jednom naučimo mirno suživjeti sa sobom, a ne bježati od istine i glumiti
Boga. I stvarno, na livadi pored jedne krave čovjek se osjeća nekako čudno
kao da se vratio udjetinjstvo i oslobađajuće relaxiran, kao da mu ne fali ništa
od raznih pribora, sata, celfona, interneta, raznih ključeva, novčanika,
kartica, propusnica i pasworda, odnosno veoma drugačije no u betonskoj
džungli velegrada. Usput, to nam je dobro došlo i radi naše komplikovane
ishrane. Zamislite kako su nas gledala ta bića ili roboti šta li su već; kako
moramo saditi pa brati i žnjeti, tako često jesti, pa svi ti silni toaleti i kuhinje.
Koliko je to njima sve jednostavnije. Velika selidba ili konačni progon ljudi
sa Zemlje bejaše 3133 godine i preko 1000 godina se pokazalo svuda dobro
dok su žene bile na vasti, što je bio savjet i na neki način uvjet stranaca. Nije
bilo ni oružja ni vojski ni policije. Ništa. Počeše prvo sa proizvodjnjom
vazdušnih pušaka za istreblenje vjeverica, koje su se namnožile i uništavale
voće i povrće, pa kad nije moglo sa tim onda sa lovačkim karabinima, i
poslije to ode u nedogled. Muški uzeše vlast, razvi se vojna industrija i
postade na onom nivou koji bijaše na Zemlji oko 2000 godine poslije Krista.
6
Za neke to nebi nikakav problem, ali veoma morbidno posta na našem Balku,
zatim, Afru i još nekim malim meteorima. Njima se nastaviše ratovi, bjeda i
glad. Džaba i pomoć sa strane i delegacije, i konferencije i slično, jer su neki
proizvođači oružja, koje u narodu zovu Silla, često pod maskom donatora i
izgovora da je jedna strana slabija, pomagali i podsticali sukob radi profita.
Nekad, ti veliki proizvođači nisu nikome niša ni objašnjavali, nego su
jednostavno slali plačenike i penzionisane generale preko agencija za
traženje posla, opremu, čak i rasklopljene bombardere kao da je to nešto
normalno.
7
pomoću neuklidskih geomertija, koje su kontradiktorne zajedno, ali donekle
po jednoj, a dalje po drugoj je to bilo izvodljivo u našem nekom smislu.
8
O ratu i ratovima na Balku mi uglavnom sa zemljacima druge vjere
nepričamo. Samo bi im mogli navoditi kontraprimjere zločina izvršenih prema
nama. Međutim ponekad kad napomenemo nešto, neka spojna nit fali u našim
pogledima. Nastupaju neka češkanja po glavi, skretanje očiju u stranu, zatim,
mjesto onoga Jah, neki nedefinisani gestovi. Kad pričamo obične priče onda
se polako raspojasamo i iskreni pogledi očiju se opet učestano pojavljuju.
Popijemo tada i poneko pivo domaće proizvodnje. Ono je pakovano u neke
bjedno male flašice od 0,2 litra sa ukusom deterdženta. Ako se pri otvaranju
ne pazi dovoljno, šikne puno pjene koja isprazni polovinu te flašice. A ne da je
skupo! Jedna, u radnji na ćošku, košta jedan Talir, a kažu u kafanama, u koje
mi neidemo, od 5 do 20. Užas! Talir, čiji je simbol znak #, je jedinica za novac
naše galaxije od prije 3.500 godina. Gdje su sada naše pivare sa flašom od
pola litre, koja u kafani košta 1 do 2 # maximalno. U prodavnici na veliko
smo imali tri za jedan Talir. Sad kažu da ga tamo pakuju u boce od po 1 i 2
litra. Ma to je ipak malo previše. Dok sam o tome razmišljao, ShuShu me
opomenu da se nisam vezao.
Poslije podne sam studirao KyBu, jednu popularnu religioznu knjigu koja
je objedinjavala mnoge religije. Pomislih da me Bog kaznio što sam se
podsmjevao mom drugu Zriu Zri na palnetu DAS i gradu Chi. I Inače
statistika kaže da ljudi u vožnji najviše griješe u blizini kuće. Možda je to zato
jer su ljudi milionima godina prije nekoliko zadnjih kilometara dolazili kući
automatski pješke ili na konjima pa njima prepuštali dolazak i pristajnje.
Kako da auto samo zna kuda će. Neka auta imaju automatsko pristajanje. ali
9
su ti uređaji suviše skupi za nas. Da sam ovde kao tamo bio profa 20 godina,
imao bih i taj uređaj i otplaćenu kuću ili stan sigurno. Na Balku sam bio u
srednjim skolama prof matematike. Prvo u regionu B, paV, pa pred rat se
vratih opet u B gdje ostah skoro cio rat i gdje se zbiše nakrvaviji sukobi i
najgori zločini. Nisu me mobilisali u vojsku jer sam u našoj školi od
matematičara ostao samo ja dok su ostala dva nekud nestala. Kad mi je u B
dodijalo gledati torturu 4 miliona ljudi od nekih 200 000 vojnika i njihovih
10-ak lidera, isplanirao sam „legalno“ bjekstvo u S, gdje su već tri godine
bile moja supruga Dra u ćerka ShuShu. Tamo rata koji se širio kao požar iz
regiona u region još nije bilo. Poslije godinu dana boravka sa njima, potpisao
sam neke papire u ambasadi Nade i poslani smo ovamo.
I sada patim sam za tim Balkom kao za nekom ženom. Patim za svim
poznanicima i prijateljima, ali mnogo više za onim ženskoga pola, za
prijateljicama. Njih sam uvjek više cjenio i poštovao. Kad se njih sjetim uvijek
me nešto nježno prožima. Konačno, sa njima je bilo uvijek interesantnije i
veselije nego sa muškima. Volio sam sa njima plesati, nasmijavati ih vicevima
šalama na naš muški račun, a time i sebe oraspoložiti. Mnogo više mi je to
prijalo nego diskutovati gdje ko igra fudbal ili soccer, kako ga ovde zovu. Ja
čak nsam znao gdje igra neki Šeki, naj igrač Balka ranih šesdesetih. Na
kraju, žene nisu nešto mnogo išle u vojske niti uzele oružje. A politka, ta me
uopšte nije interesovala pa se ni tamo uopšte nisam razumio kao ni u soccer.
Ja nisam pratio ni tu ko za koga igra. Tako, kad su učlanjivanja u stranke
počela, ja se mal' neuključih u neku partiju, sa činilo mi se onako na papiru
finim axiomama, kad mi Mita reče da ja pojma nemam, jer tamo su išli samo
Onishi. Ovde sam patio također za našom muzikom, mirisom i ukusom, šljiva,
trave, vode, šuma, za sportskim disciplinama i timovima, ulicama i trgovima
malih gradova od 10-30 hiljada stanovnika, pa pozorišnim salama u kojima
sam glumio i režirao skoro 40 godina kao amater. Pa dalje; rjekama, jezerima
planinama, hotelima a posebno za našim tako čistim morem sa puno ribe.
Poslije otcjepljenja Grooma 91-e godine, Anishi u regionu H proglasiše veliki
dio obale i mora samo njihovim, zatim miniraše kuće i lokale Enisha, neke
ljude mučki pobiše, a većinu drugih „nepravovjernih“ istjeraše u druge
regione. U saradnji sa Onishima, to istovremeno nastaviše raditi i u regionu
B, u mjestima gdje oni zajedno bijahu u većini. Kao odgovor na to, Enishi
uradiše sve isto u svojim većinkim opštinama, gradićima i selima regiona H i
B. U jednom se čak Onishi podjeliše u dva neprijateljska tabora. U preostalim
ljudima probudi se tu još dvadesetak nacija koji se uglavnom spakovaše i
odletiše na neke druge destinacije daleko od Balka. Od nekada dobrih ljudi
postaše tri disjunktne nacije sa tri vjere. Od 4,2 miliona stanovnika našega
regiona B se na popisu 91 izjasniše; 2,1 milion Onisha, 1,3 milion Enisha i
oko 750 000 Anisha. Djecu mješovitih brakova, proglasiše ludom.
Mobilisaše sve koga su gdje stigli i poslaše u najkrvavije okršaje. Neke sa
nacionalno neodređenim prezimenima postaviše za upravnike logora za
10
zarobljene civile, jer su im oni nekako bili najzgodniji za taj krvavi rad bez
savjesti. Savjest im bi njihov vođa i njegova slika na zidu. Tu su počinjeni
nezamislivi zločini nad nemoćnima. Poslije rata, šefove logora isporučiše
Medjuplanetarnom sudu da bi sakrili naderbe glavonja. Mržnja je carovala
na Balku i još caruje spremajući nove klaonice ljudskoga roda. Dosta zavisi i
od Direktoriuma. Kad se oni tamo u njemu nešto ne slože, eto opet naših
ratova. Ma ne bi ih dali nitašta na svijetu. Veliki znaju da tamo gdje je skoro
bio rat, lako ga je ponovo započeti, jer u njima postavljeni ciljevi ni za koga,
a pogotovo za poražene, nikad nisu potpuno ostvareni. Sa druge strane, Vele-
sile produkuju toliko oružja da ga treba upotrijebiti na stvarnim mjestima, a
ne nekim kompjuterskim manipulacijama. Zato nas vole, vole, vole i glade.
Sad jedne, sad druge pa ako ima i treće, itd. Onda, na nama malima toliko
uporno: vježbaju, vježbaju i vježbaju. Mi dajemo ljudstvo i a oni tehniku.
Ovaj moj dnevnik sam htio nazvati Vježbe. Malo me strah da ga mnogi
neće pročitati ako mu dam takav naslov. Pomisliti će da su to stvarno neke
vježbe tijela, možda naprimjer za mršavljenje. Ma rat je i to, jer nastupa glad
i neimaština. Narod kompletno vježba kako da ne smrša. Samo rijetkima iz
našega grada je to uspijevalo, pa su smiješno štrčali iz gomile. Kad bi Tiko
naišao ulicom, raja bi ga zbunjeno gledala, a tek njegovoga brata kockara
Emu. Ja sam lično izgubio 35 kg u prve 2 godine rata. Ma jesu to i druge
vježbe, jer vježbamo što nikad nismo vježbali. Naprimjer; jedno vrijeme je
bilo veoma popularno brzo potezanje pištolja. Poneko i pogibe tako u toj
kaubojskoj vježbi.
Jedno veče gledam neki gradić na DAS-u gdje svi rade, svi su nasmijani,
lijepe kuće i idealano mjesto za život. Pojačam ton koji je često smanjen skoro
na nulu, a slika mu dođe kao želja da budemo sa još nekim u stanu. Ne slušam
baš pažljivo. Pričaju nešto na ulici sa jednim svećenikom i malo poslije,
prikazuju ga kako noću radi za strugom u nekoj fabrici. Ej, pogledam bolje.
Pa on radi u fabrici za proizvodnju bombi. Ogromne bombe vise sa nekih
vješalica kao zaklane krave u nekom velikim mesarama. Pita spiker svećenika
je li to što radi u kontradiktornosti sa religijom. On uporno tvrdi da nije, čak
11
šta više je i opravdano. Zanjemio sam kada su prikazali gdje ih skladište.
Prikaza na stotine velikih polucilindričnih hangara dugih po 200 metara,
širokih oko 100 i pokrivenih travom da se ne vide jasno iz vazduha. Tu je bilo
najmanje 10 mliona takvih bombi. Kome i zašto? Gdje je tu, korist, i za koga?
Zaradiće se samo ako se vode ratovi? Ovo je bilo previše za samo jedan
sveopšti rat. Vala me KyBu slabo utješi. Tamo reče: “ Bog dolazi uskoro i za
njemu odane će život biti vječan“, znači bez ratova i bolesti. Poslije onih
bombi ono „uskoro“ mi se nekako rastegnu i vremenski odalji. Zvuči suviše
parolaški, kao i rjeći naših moćnika sa Balka. Ko mi bude vjeran poginuće u
svetom ratu za moju stvar. Pa jest možda i uspije, čak i da dobije komad tla
za sopstveni grob.
Danas je moja žena toliko čitala internet da joj ShuShu reče:“Mama, otići
ćeš kroz fil od telefona“. ShuShu mješa Ropen i naš jezik, fil znači žica, a
internet smo imali besplatno preko telefonske žice, pa kad se jedno od ta dva
koristi onda ono drugo ne radi. Ima se zakupiti intermet veza i preko SyS-a
12
direktno na kabl da ne smeta telefonu, ali je to za nas skupo. Sve više uviđam
da je za nas sve pomalo skupo i sve skuplje i da treba raditi. U 22 h smo
tragali za vjestima o ratu na Balku u regionu K koji je počeo prije 5500
godina pa po sto puta stao i počinjao. Dok su konsekutivno trajali i prestajali
ratovi u regionima Groom, H, B i HB, u K regionu je bilo mirno. Sad stali svi
ratovi, a ovaj počeo. Pa dokle bre boni? Vidi se da neko te ratove diriguje kao
nekim orkestrom. Sad sviraju ovi pa sad oni. Dodijale im samo vojne
simulacije, pa daj vojsci sad malo pravoga adrenalina.
13
Na preko 10.000 kanala Na SyS-u ništa o regionu K nismo našli, ma i
jednu vijest. Nemoguće da je i SyS je bio programiran. Nisam to vjerovao, ma
ne nije moguće! Na Nadi da se istina blokira, ma ne. Neki razlog ima.
Vidjećemo sutra sigurno masu vjesti. Dra zaspa na sofi. Ja je u ponoć
probudih da idemo spavati kao pravedan svijet u naš krevet dobijen na poklon
od naše nove domovine sa tako ljepim imenom, Nada.
14
Dom je bio smješten u polovini starog religijskog kompleksa, Sve je bilo
izgradjeno u jednom komadu prije 200 godina i crkva i manastir tako da se
vlaga već duboko uvukla u debele zidove koji vonjaše na kiseli kupus. Zimi je
u Traderu bilo veoma hladno. Jedna mala peć odmah iza vrata je služila za
grijanje na ugalj. Spavač do peći se noću prevrtao od vrućine i u snu bacao
sve sa sebe i vikao;“Ne loži više“, a onaj do debelo zaleđenih prozora
cvokotao od zime i vikao: „Dodaj uglja“. Mi predložismo onome do peći da
onome do prozora posudi ćebad, a samo čaršav zadrži za pokrivanje. Ja sam
slučajno još u septembru dobio krevet u sredini te sobe čiji je svod dosezao 5
metara. Kada bih mjenjao pregorjelu sijalicu koja je visila na kablu dužine od
metar i pol morao sam se popeti na ormar da je dohvatim. Svako veče, u
prizemlju nad velikim betonskim koritom prao bih moj torzo. Naravno da
tople vode nikad nije bilo. Zimi, studenti prolazeći stubištem u zimskim
kaputima bi zastali i gledali me u čudu. Kada se počne u septembru, pa dan
za danom, to postane uobičajena navika i ništa junačko.
Moj drug još iz srednjoškolskih dana Mita, koji sada živi na DASu,
stanovao je u sobi sa 10 kreveta. Ništa od privatnih stvari se tamo nije moglo
imati i sačuvati. Bilo je studenata pijanaca i siledžija, pa se u sobama uspjelo
samo prespavti, ali uz prethodno oprezno izviđanje kroz prozore i po
hodnicima. Ostalo vrijeme bi provodili na predavanjima i učeći po
bibliotekama. Da bih zavarao glad, često sam pio rjetku kafu u njihovim
kantininama. Dva puta na dan, za ručak i večeru sam dosta vremena trošio za
pješačenje do menze i nazad. U njima bi se opet red nekad toliko otegao i
čekalo se na bjednu hranu i po pola sata. Doručak se normalno preskakao.
Ja sam bio sa 67 kg težine veoma mršav, a tada su u modi bili jaki momci
sa „Mrando“ bicepsima. On bješe popularni glumac sa ne baš bilding tjelom
kao Shvartz, ali je bio mišićav, okruglih i slatkih bicepsa da je svaka djevojka
poželjela da ih zagrize, a i po neki odrtani peder. Do rane mladosti ništa o
njima nismo znali, ni da postoje. O njima se nikada javno nije ni pričalo. Kad
ostarismo dovoljno, saznamo da postoje. Čak i kod nas u Grasslandu bjehu
dvojica, Velaga i Tiraga, za koje se to tvrdilo i to baš ružnih i starih i
ofucanih, na koje je cio grad gledao sa prezirom. Jedan od njih me u ratu
pokuša poljubiti, rekavši da je sretan kad je čuo da ja nisam Enish. Mora da
ga je neko nagovorio jer bijaše upravo suprotno. Ovde u Kupoli 2 pereri se
vodaju za ruke, i to mladi i ljepi momci. Gledamo njihove parade i duge
diskusije na SyS, pa čak i roditelji im dolaze u posjete i sjede sa njima na
klupama kojih svuda ima. Mnogi traže da se njihov brak legalizuje i da usvoje
djecu, dok lezbejke baš nešto mnogo ne spominju. Dakle, naše kolegice,
uglavnom mršavne djevojke, bi nam Mranda uvjek nabile na nos kad bi nešto
pokušavali oko njih. Bar se meni to često dešavalo. Njega bi tako slatko
pominjale da sam imao utisak da će se istog trenutka naći sa njim iza prvog
ćoška i otići da mu grizu biceps negdje u mraku hotelske sobe. Nismo znali
15
da i one na taj način bježe iz njihove bjede i njihovih soba sa 6-8 kreveta, ali
me to toliko deprimiralo da sam dobio neki dugo tužan izraz lica, pa me M-
Rge, jedan godinu stariji student iz Grasslanda, prozvao „Tugaljivi“ Žarko
sam želio da kao Mrando završim istu školu za glumu na DASu, i da u
filmovima vozim po svemiru raketu „AriArison“ sa bandom huligana iza
mene. Zašto te huligane u filmovima djevojke toliko vole, a prave huligane
baš ne? Ko više zna šta one vole? Jednom sam bio svratio sa jednom
kolegicom u također star ženski dom u centru grada. U sobama je manje
smrdjelo, jer se na svuda razapetim štrikovima sušilo puno čistog veša i
odjeće. Mislim da sam tada prvi put uopšte vidio djevojački veš i u to
odjednom u ogromnim količinama. Da li su to prisutne primjetile neznam, ali
sam ga izbjegavao gledati da nebih pocrvenio. Malo sam gledao kroz prozor,
hvalio položaj doma u centru grada i zdimio. Tako sam se lijepo osjećao na
ulici vlažnih trotoara i ozona u vazduhu.
Kad je moja Platonska došla te jeseni na studije i poželjela da vidi taj naš
brlog, nećkao sam se, ali je toliko navaljivala da sam je doveo iza 9 uveče kad
gazdarica već spava. Upalio sam mali rešo da nam bude toplije. Uglavnom
smo sa prozora između rešetaka gledali svjetla velegrada duboko ispod brda i
ništa značajno se nije desilo. Gazdarica je sutra već saznala da dovodim
„kurve“ u sobičak. Ja sam se opet iznenadio sam sebi i mom hladnom tonu u
razgovoru sa njom, da je o tome zauvjek zaćutala. Nisam dugo znao kako je
uopšte za to saznala jer smo došli kad ona već više puta potvrđeno, spava.
Sad mislim da znam i koji je od dva druga, koji su po našem dogovoru to veče
otišli u kino, to njoj rekao. Jedan koji je poslije par nedelja nesuvislo vikao da
neželi da se u njegovoj sobi pravi kurvaluk, našta sam se ja zgranuo žestinom
njegovog glasa. I kod prijatelja ima granica gdje ljubav prestaje, a nastupa
zavist i ljubomora. Jedna žena to lijepo opisala rekavši da joj je višemjesečno
silovanje teže padalo time što su je silovali prijatelji njenog muža kojeg su
prethodno „odveli na informativni razgovor“ na krov solitera iznad stana i
gurnuli u ambis. Glavni isljednik i silovtelj je bio njihov kum sa vjenčanja s
kojim su provodili sve Nove Godine, godišnje odmore, slavlja, rođendane
16
djece, i cio život. Njen muž taj pad nije preživio. Pročulo se o tim bacanjima
ljudi sa solitera u Traderu. Naš član pozorišta, jedan malo ćopav Anish,
veoma galamljiv i brbljiv o tuđim aferama, veoma se naslađivao tim pričama
kako u Traderu vode Enishe na solitere i komanduju im;“Leti“, zatim
ćopajući po kafana-radnji gdje smo se okupljali, cerio se, mlatarao rukama i
drao „Leti, leti. Zamisli, leti“! Kad su 93-e zaratili između sebe veliki
saveznici protiv do tada zajedničkog neprijatelja Enisha, Onishi i Anishi, u
njegov soliter pravo njemu u stan su upali brojni naoružani Onishi. Preživio
je jer je bio ćopav pa nije ni kod Kota služio vojsku, a ni u ovom ratu nije bio
mobilisan. Molio je da ga poštede jer mu je ipak mama Onish. Neki kažu da
su ga i tukli. On lično nikad o tome nije ni riječ spomenuo. Samo je neko duže
vrijeme postao šutljiv, a poslije je skroz prestao svraćati u našu podružnicu
„Esso“. Dobro sam i ja još prošao. Možda zato više i ne gajim prejaka
prijateljstva.
Teško je bilo studitati šesdesetih, ali smo mi to kao i svaka mladost, veselo
primali i od nas 27 maturanata IVc, 26 smo završili univerzitete. Samo Piki
„nije htio“ studirati. Zaposlio se u biblioteci slično kao i dvije godine ranije
njegov brat Tipo u opštini. Ma neki su imali više smisla za pare nego za
nauku, ali su zato bili veoma glasni u kritiziranju društva u cjelini i vodili
beskrajne polemike o tome, pogotovo Tipo kad bi došao kod brata u
biblioteku „na pauzu“ i ostajao po 2 sata uz rakiju lozicu. Sad naš drug Piki
ide povremeno u Njemačku kod tetke ili njene rodbine na rad na crno, a živi u
Grasslandu kad nakupi para. Nedaju mu više da radi u biblioteci, valjda jer
nije Onish, jer grad je sada samo njihov pa im se može.
17
komentarisala. Ponekad bih i ja ušao unutra pojeo koje jelo, a najčesće grah
solo bez mesa. Neki studenti su igrali Bridge u pare i tu dolazili da se nađu.
Pričali bi o svemu, samo nikako o kartanju. Kad bih ja predložio da se ide u
kino, oni bi prvo kao pristali, zatim predložili da se ipak baca novćić. Pritom
bi ovako rekli;“ Ako padne grb, idemo kockati. Ako padne pismo idemo
kockati. Ako ostane u zraku ići ćemo u kino“.
Ubrzo bi se pokupili i nekuda nestali. Išli bi oni odmah kockati, ali niko
od njih nije smio taj predlog dati, jer je vladalo sujevjerje da onaj ko na kocku
zove obavezno gubi. A bogami, nimalo nije bilo naivno kad neko izgubi cjelu
stipendiju ili kredit od čega se živjelo mjesec dana. Za kiriju u domu bi dali
oko 25 % od kredita, a za dva obroka u menzi malo više.
Ovi što su kockali, rijetko su u menzu i išli. Imali su love ko zna otkuda.
Nekima su tate namještale i stipendije, koje se nisu vraćale, a i studentske
kredite. Našeg jednog vrlog prijatelja izbaciše iz igre jer je karte pakovao i
odozdo sebi djelio po 2 Jokera. Nikakva tajna nje da se igralo u tal, tj., varalo
na kartama kao i svuda u svijetu. Nije ni čudo što je i on jadnik pokušao. Brat
bi bratu namignuo da je štela, ovaj bi se onda otvorio, a onaj drugi handirao
i oba bila na dobitku. Talovi su se mijenjali u zavisnosti ko igra. Najslađe bi
im bilo opelješiti mlade fudbalere koji su dobijali dobro plaćene ugovore.
Nakrivlje mi je što sam ja tog prijatelja naučio igrati Bridge dok sam na ferju
i radio kao prodavač karata i turistički vodič na staroj tvrđavi Grasslanda. Te
tvrđave su imali svi gradići Balka jer se, u vjekovima u njima jednima koža
spasavala, a drugima gulila. Naš pisac Mesha to lijepo opisa u svom
genijalnom romanu Tvrđava. U ovom ratu su neki Onishi vodili neke Anishe
na našu Grassland Tvrđavu u zamjenu za neke Onishe pohapšene u gornjoj
Čaršiji od nekih Anisha. Srećom brzo se razmijeniše i nikoga ne ubiše niti mu
kožu guliše. Sve je manje grozota u novom ratu. Možda u slijedećem ratu rata
neće ni biti.
18
8 i 14 h, a časovi su bili po 45 minuta i u razredu je znalo biti i do 40 učenika.
Poslije povratka u B, negdje 90-e, sam predavao matematiku jednoj od
njihove dvije kćerke u njenom zadnjem razredu srednje škole.
U srednjoj školi smo imali i vokalno instrumentalni sastav, “VIS Gym“, tri
gitare Ar, Cakany i ja, i LadTchaby naš veoma dobar pjevač, ali šteta za
repertoar, samo laganih melodija,. Naš najveći uspjeh je bila svirka za Novu
66-u godinu u Novom Grasslandu, u uskoj i veoma dugačkoj sali doma
omladine. Ponjeli smo naše dvije akustične gitare i jednu električnu od 10
Wati. Mikrofona nije bilo, tako da se na dnu sale čuo samo bubanj. Bubnjara
Ivet-a su nam preporučili momci grupe koja je tu trebala svirati i donjeti
opremu, ali su dobili bolji aranžman u gradu sa 2000 stanovnika, divljem
Bussu. Obećali su nam po 500 #, a dali po 300, jer je bubnjar podjelio višak
sa upravom i usput nakrao punu torbu pepeljara, stoljnjaka, servisa i čega
još nije. Baš smo bili iznenađeni dan prije kad je u busu nosio sa sobom
ogromnu praznu torbu. Prefinjen fazon, dok je djelio sa njima od nas
pokradene pare, on im je pokrao inventar pa poslije nisu smjeli ni zvati
policiju. Pade mi misao da su ljudi uvijek i sami pokradeni kada kradu od
nekoga. Čim Podjeliš sa nekim plijen ti si i njega pokrao. Čim kupiš
19
ukradeno i sam si lopov. Ove bi parole trebalo staviti na zidove u osnovnim
školama.
Za nas tih 500 ili 300#, to nije bilo toliko bitno. Važno je bilo da smo
probili led u našim životima. Nešto kao prvi poljubac, doživjeli nešto kao
Bitlsi, čije smo ploče navijali u pauzama. Sreća da su imali i Ekran sa
državnim novogodišnjim programom. Mi smo ponovili naš repertoar 2 ili 3
puta, lagane melodije za ples što je publika rado prhvatala. Pjevač je bio
odličan, a pored toga vrlo ozbiljan, lijep, i veoma expresivan u izrazu lica.
Oko tri ujutro noću nastade neko više guranje nego tuča. Jedan suvonjav
nosonja otvori nož skakavac i nastade tajac. „Postavi se na vrata da te ja
gađam“, povika nazalno. „Ovo je Busso rodilo“ dodade i udari se onom
drugom praznom pesnicom u razdrljena prsa. Zatim pokuša zabiti nož u pod
pred njm, ali ništa od toga. Ljudi nagrnuše u sporednu sobu gdje su se djelili
kaputi i sve se nekako brzo raziđe. Mi dopismo flašu vermunta kojom nas je
častila uprava i odosmo na spavanje u pravi pravcati hotel, također od njih
plaćen. U Sali osta samo jedan čovjek uzaludno tražeci kaput kojeg je skupo
platio. Imao je neki tužan pogled, čest kod glumica koje glume majke
izgubljene djece. Svakoga je zapitkivao o lijepom kamilhar kaputu kaki boje,
koji je njegova majka, kada ga je kupio, mnogo hvalila i za kojeg je, samo
dva dana prije, dao dvije mjesečne plate. Kako li će na oči majci kući doći?
20
Međutim kasno na povratku, tu na stanici je lokomotiva bila iskočila iz
šina, pa se onako znojava i nakrivljena pušila pod svjetlima lampi na žižak.
Pričalo se da je tu neko i poginuo. Tada sam se susreo prvi put sa nasilnom
smrću i pitao se svašta o tome. Kako poginuo? Šta je to? Čekali smo dugo dok
zbog uviđaja nedođe neki funkcioner u odijelu i kravati i dadoše nam stočni
vagon i neku drugu lokomotivu, pa se sa nama i on uputi u Grassland. Na
njegov mig, naš glumac Choush naljepi brćiće i razgali nas imitacijam A-
Veglyja i Tchaplyna, iako je ovog prvog bilo zabranjeno uopšte spominjti, a
kamo li imitirati. Stigosmo u zoru kući sretnim ukućanima koji su nas budni
čekali.
Film je bio još opscenji. Tako su u ratu na Balku hodali vojnici maskirani
a la Rambo, Mambo, Lee, Oki, Warsi i još mnogi, ali sa pravim oružjem i
redenicima. Naš grad posta neki divlji nepoznati grad iz onih japanskih
filmova o Samurajama. Neki su se osilili i otimali pare, cigarete i stvari od
ljudi koji su ih prodavali pred robnom kućom na, naravno, Kotovoj ulici.
Jednom ih opkoli njihova vojna policija, osu paljbu i pobi trojicu. Idete
gradom a tri ljudska leša leže kao neke trofejne životinje. Brat od jednoga,
pored njegovoga leša izjavi da ništa bolje nije ni zaslužio.. Kažu da su imali
magazu u kasarni u koju niko sem njih nije mogao ući, a unutra je bilo
akoholnh pića, cigareta, napljačkanih stvari u pohodima na sela, a kažu i
droge. Čak su ih i sahranjivali pod tim imenima iz Olivudskih ratničko-
borbenih filmova. “Ovde leži DŽ-Emo zvani Rambo”.
Kad gledate šta su sve ljudi sposobni da rade u ratu, on sam bi bio
smiješan da nema mrtvih, mučenih, gladnih. Ako uzmemo u obzir da mrtvi idu
kod Boga onda ostaje samo ovo, da je smiješan. Međutim, čim postoji makar i
jedan rat, poražena je sveukupna civilizacija. On nas vraća mnogo vijekova
nazad. Pri tome nekako i sva kosmička dostignuća gube na značaju. Rat vraća
ljude u pećine. U avgustu mjesecu 41-e godine, iz jedne takve su izvadili
21
moga djeda i cjelu njegovu familiju. Njega su odmah ubili, skinuli mu sa
vrata vrećicu zlata, a ostale potjerali nizbrdo u selo. Zatim su ih ugurali u
jednu košaru, zapalili je benzinom i do mile volje pucali po njoj. Otkopavši
neko kamenje u podzidi, moj stric se izvukao iz nje, i pobježe u kukuruze.
Kaže da su ih u košaru strpali Onishi iz susjednih sela, ali ga je iznenadilo što
je tu bilo mnogo djece sa fesovima na glavama, koja su ih puškama gurala i
smijala se kao luda. Tek na ulazu u selo su vidjeli jedan kamion i na njemu
zatavu sa crveno bjelim kockicama, simbolom Anisha, kojima Veliki Hammer
dade „nezavisnu“ državu i slobodu da trećinu Enisha pobiju, trećinu pokrste,
a trećinu protjeraju. Posao je tu bio veliki, jer je tada na toj teritoriji
Nezavisne Anyshke bilo 2,8 miliona Enisha, a 2,4 miliona Anisha. Zato
Anishi, sa parolom da su njihovo cvijeće, poguraše i Onishe za taj manijački
projekat. Jednom ovdje u biblioteci nađem tu istu Aniš šahovnicu u knjizi na
jednom grbu Eniških vladara prije 7000 godina. Aniši i Eniši imaju masovno
ista imena i prezimena, a isti jezik govore. Oni isto da kradu jedni od drugih i
junake, grbove, zastave, himne i istoriju. Počeli su i žrtve da kradu. Tako neki
masovni pogreb jednih, objave kao drugih, što često raspali svjetsku mržnju
prema žrtvi, a ne agresoru. Medjutim, 41-e, bi ljudi među svim nacijama koji
se otrgoše toj ideji i formiraše ozbiljan broj jedinica sa Kotom na čelu, zatim
ratovaše protiv Hammera i svojih fety sunarodnika pune četiri godine. Jedan
od organizatora otpora Hammeru biješe i HengryHenry, prvi predsjednik
sadašnje države Anisha, sada po imenu samo Anyshka, bez onoga Nezavisna.
Tih 90-ih godina, bivši Kotov general bi dobro podržan od od Hammera i KK
Religijskog centra Titan, koja svojom religijom diktira šestinom Galaxije, što
bi dovoljno da se većina svijeta tome prikloni i potvrdi državnu nezavisnost
regionu H. Balka nestade. Murki uze stvar u svoje rukr progasi Balkom region
S i MN. Ostavi čak i istu himnu i zastavu.
22
zarobljenih se probi kroz bodljikavu žicu. Neki pri tom poginuše od žestoke
mitraljeske i puščane paljbe. Živi pređoše rjeke, brda i doline da bi došli kući.
Mnogi, kao i on, nađoše samo zgarište i tek ponekog preživjelog od velikih
patrijahalnih familija, kako se tada zajednički živjelo pod jednim krovom.
Ovaj Piter3 se ne vrati više na Balk, jer mu novi Diktator Koto, čija vojska u
4 godine sa 5000 poraste na 800.000 vojnika, nedade nego uze vlast punih 35
godina, sve do 6980-e, dakle kada je i umro. A ne da je drmao. Koga on
nanišani toga više nema. Naročito se okomio na saveznike Hammera, na
nacionaliste i Fetyche. Ma bojali su ga se i 10 godina poslije njegove smrti.
Zbog toga su se svi kao lešinari okomili na njegovu malu državu, kao da je
zbog njega ona kriva i ljudi u njoj. Počeše je komadati na 10 dijelova i
uništavati što je za njegovoga doba stvoreno. Još preprodajom uništavaju ali
nestižu baš sve. Ipak je toga suviše napravljeno za tih 45 godina između dva
posljednja rata.
23
milion ljudi što sprijeći intervencije protiv njega i njegovog režima od strane
zapada i istoka. Zato su se sada ostrvili na nas, ali prvi put bez vojski.
Perfidno su izveli da nevaljamo ništa i da se zato sami ubijamo.
Dan poslije te životne etape, svirke u New Grasslandu, ponosno sam mom
ocu Dušanu vratio 100 # koje mi je pozajmio prethodni dan da mi se nađe za
bus. Mislim da mi je dao i za cigarete, piće i sendviče jer je to bilo zaista
previše samo za prevoz. Znao je da pućkam cigarete, što je bilo svuda
normalno, kao nekom seljaku otiči u zatvor. Naši seljaci bi poslije odsluženja
vojnoga roka rekli; -sad sam odslužio vojsku, još zartvor i onda sam čo’ek. Na
SyS prikažu nekad ko je sve tada u to doba pušio. Tadašnji Predsjednici
država izlaze iz auta pušeći, slavni glumci i pjevači se smiješe pušeci na
pozornicama sala salona i teatra. Glumice na intervjuma čak i fudbaleri.
Drugi pjevač grupe biješe njegov brat Moša. Kod nas na Balku svaki grad
je imao svoje junake koji su nadimke dobijali iz romana slavnih pisaca. Tako
smo mi sebi dizali dignitet na svijetski nnivo. Mjesni cigani bi dobijali
nadimke crnačkih lidera ili boksera. Tako Moša i njegova simpatija Vanja, to
su dugo bili naši Romeo i Juluja Garsslanda. On je imao tako ljep i nježan
glas i bio na majku ufrčkane plave kose i plavih očiju, a Osip crnokos i
crnook kao ugalj. Njihova mama je došla na premijeru monodrame u velikoj
sali pozorišta u Traderu i na pola njegove izvedbe ona pita Mošu;“Kad će
naš Osip na scenu“. Onja je glumio nekoga seljaka sa jadnom seljačkom
sudbinom koji je odležao zatvor priznavši ubistvo koje je počinio njegov brat,
jer mu se neki seljak i komšija, podsmjevao u kafani rječima;“Svi se momci
poženiše samo jedan ne, a znamo zašto ne“. Nosio je gunj i opanke i veliku
šubaru, a toliko je vikao na sceni da ga rođena mati niije prepoznala. Mora
da kući nije bio tako glasan, a mama nije dolazila na naše rock igranke gdje
se zaista pokazao dobar u imitacijama velikana tog žanra. Ista djeca vani i u
kući često ne liče.
25
festivalu pop i rok muzike svijeta. Iako zvijezda, bio je uvijek skroman i ostao
dobar sa svima. Sješće sa svakim kao da je na odmoru i slušati vas ako treba
cio dan. Putovao je i pjevao u svim gradovima i gradićima svih 6 regiona
Balka.
26
ne da ludim za sa našom generacijom gdje su nam se one postavljale kao neke
mame ili tetke. Jednu Lanu, dugo godina najljepšu u gradu koja se nebi ni
Olivuda zastidjela, smo čak tako i zvali, Teta. Stalno nam je davala nekakve
savjete. Te nemoj ovako te onako, i nabijala nam na nos Mranda te Monda.
Bože sačuvaj što čovjek nekad zabludi. Ove mlađe su jednostavno obožavale
nas, a Mrando uopšte nije bio njihov tip. Nisu ni gledale njegove filmove jer
je bio za njhov ukus suviše okruglast, čak i debeo. Nisam im dodao da je
istina da je Osip pokušavao nešto. Ja sam čuo škripu njegovog kreveta koji je
bio uzdužno spojen sa mojim i pogledam u Ara s kojim sam bio bočno spojen,
pa kad vidjeh njgov izraz lica koji se šejtanski cerio, odmaknem se i gledam
Ojino ogromno golo dupe kako nasjeda na šiljak nekog ukrasa na vrhu
uzglavlja od kreveta. Ja sam mu tada odglumio hladan bjes rekavši ;“Probaj
još jednom i zaklat ću te“. Inače je tjerao prema Raji neki crni humo koji, po
njegovom nadimku Onja, prozvasmo Onjizam. Konstantno je izmišljao neke
naivne i ne mnogo zle podvale, nešto kao naši Grasslanđani, W-Ayta i Russ u
Nedeljniom Zabavniku, odličnoj TV emisiji za djecu koja se prikazivala po
cijelom Balku, a možda i negdje van.
27
U pećini. Dakle, sve zavisi od doba u kojem se živi, a na Balku malo malo, pa
i narod i stoka i na kraju same vođe bježe u pećine. Doduše jedan od ovih
zadnjih, od nekoliko novo-niklih, je živio u sefu nacionalne banke. Pa i taj sef
je obična rupa u zemlji, jedna pećina obložena metalom, ali puna novca za
njemu odane. Prije toga je bio u dugo u zatvoru, jer su utvrdili da je sa
buđenjem „svoga“ naroda bio opasan za Kotov Balk. Od njihove silne dreke
nastade buđenje i drugih naroda i nastade belaj. Na teritoriji dugoj 200 km i
toliko širokoj, iz kuća istjeraše pola stanovničtva, oko dva miliona ljudi,
žena i djece. Oni kažu pokrenuše sa mjesta prebivališta, a ne kažu čime, a to
je; terorom, ubistvima na sve moguće načine, paležom, silovanjem, mučenjem
do smrti. Oko milion pobježe van Balka, a ostali se smjestiše po drugim
gradićima; u školama, fiskulturnim salama, šatorima, kampovima, hotelima i
napuštenim kućama i stanovima. Kroz Grassland je prošlo 170 000
izbjeglica. Grad je imao oko 18000 stanovnika, a 92-e, u roku od 4 mjeseca
10 000 ga je napustilo. Dakle grad nabubri i zavlada glad i neimaština.
Oni su rođeni u vrijeme kada se najbolje živjelo kod nas. Oko starih jezgara
gradova su se namnožili bjeli soliteri novih stanova. Izgradilo se i firmi i otvorilo
radnih mjesta da su njihovi roditelji mogli da na miru vode ljubav u svom gnijezdu i
imaju zdravu decu da ojačaju Balk za blagostanje kao ovdje na Nadi. U Garsslandu
napraviše novu Bolnicu, ponos i dika regiona. Za direktora postaviše Dr Rakidžiju,
sposobnoga hirurga i organizatora koji je došao u naš grad iz Vnika. On je bio
prelom u društvu. Konačno se poslije 25 godina od rata u narodu nekoga hvalilo po
profesiji, a a ne nekoj vezi sa ratom i vlašću, sem što mu je glavna sestra bio ratni
bolničar Suljo. Do tada se svaki ...izam bijedno odnosio prema ljudima. Mjesto one
tri tačkice, stavite po volji; ate, komun, imperijal, fashi, fetishi; ima tih izama više
kojima je tu mjesto.
28
Na kraju zadnjega rata, masa ih je završila u zatvorima, ali za civilizaciju
je to suviše kasno. Cilj im nije postignut, a šteta bi ogromna. Prašina pokriva
mnogo toga još nerasvijetljenoga. Ljudi, zar vam jedno upozorenje od Boga
nje dosta. Ubili ste Božijeg sina, sina od brata moga druga Dena, a ubili bi i
našeg sina da smo ga Platonska i ja imali. Zbog rata se ona i ubila. Nije
izdržala rastanak od ćerke stare tek 15 godina, koja sa mnogima iz tih
generacija emigrira na Grand. Zatim odlazak muža u Anish, odjednom sad
„neprijateljsku“ vojsku i njegovo teško ranjavanje od „njenih“. Neki bi idiot,
kojih je uvjek bilo na pretek da se tuđoj nesreći raduju, za nju važno i
dijagnosički rekao i da je ona pukla. Ma nije ona pukla nego je demonski
pukao pištolj u njenoj ruci. Nije više mogla da podnese vas koji ste pukli i koji
se nacionalizmom i vjerom drogirate, a pritom, sa kojim pravom, njen brak
zovete mješovitim. Šta sada imate od svega toga. Osvrćete se po ćoškovima
gdje je ko više zgrnuo crijepa, veš-mašina ili čega već. Sjedite po kafićima i
posmatrate kako se ko snašao, čekate da vam neko od onih bolje prošlih u
otimačini porući piće. Sada će od vas da otimaju sve, i budućnost vaše
djece.
Probudio sam se oko devet ujutro. Do tri sata noću sam pisao dnevnik i
malo čitao naše novine na internetu. ShuShu dođe oko 11:30 na ručak. Prvo
pojede cereale, a zatim tri kroasana sa sirom koje joj spremi Dra uz pomoć
mašine za hljeb. Bili su tako odlični da sam ih ja pojeo pet, a svako ko ih je
probao bi uzdisao i hvalio rad moje pekarke. Inače, razne mašine i aparati su
se namnožili u našem apartmanu HLM. Stan je na 4 spratu, ima dvije
spavaće sobe i kupatilo, jedan prostor za pranje i sušenje veša, pogled prema
starom gradu i dvorcu na brdu, sa jedne, a na Hypodrom i ogromnu salu
Colize na drugu stranu. Doduše nema lifta ali je mirno i čisto.
29
filmu 90#. Ma neznam gje mi je ljpše bilo. U školi sam se preporodio.
Interesantno je bilo sretati te poznate axiome, teoreme i dokaze na drugom
jeziku. Kupismo jedan polovan Merkury Topaz za 1500, a sa porezom 1725
talira, potpuno novu mašinu za veš, krevet Quin i dušek, mikroondu, aparat za
hljeb, otvarač konzervi sa oštračem noževa na struju i potpuno nov
kompjuter. On sam je koštao 900 keša plus naš stari kompjuter. Veš-mašina
bi 1000#, ali mi je dadoše za 750, a super krevet samo za 800 talira.
Prodavac kompjutera se iznenadi kad sam mu ladno dade 900# keš u jednoj
banci na čosku našeg kvarta Limoalua. Nešto je napominjao da on nikad
nije bio u takvom groznom kvartu i da bih se ja trebao odatle što prije
odseliti. Ja ga gledam zbunjeno, zatim u lijepo očišćene ulice, parkove,
cvijeće, kuće urednih fasada i prozora. Mislim se šta je ovom čovjeku. Živi od
posla na crno, prodaje kompjutere ilegalno, ne plaća porez, a meni glumi
velikog gospodina. Možda se i drogira, jer narkosi to rado rade, glume neke
nedodirljiva nebeska Bogom dana bića, hodaju po vodi i prosto leeebdeee u
oblacima.
Bio sam u njegovom kvartu kad sam poveo naše tek pridošle Bojšu i Matu,
kao mehaničare da pogledamo tog predivnog Topaza. Mato, koji je da bi
preživio pod Anish vlašću morao 10 godina da zaturi svoje pravo Enish ime,
nastavi se i ovde tako zvati Mato. Ko bi sad mjenjao sve papire i dokazivao da
nje MatoNikad nam ne reče ni kako se prije zvao.
Izvikani de lux kvart, a ništa posebno. Biješe isto tako čisto, cvijeće i
privatne kuće ne baš nešto velike kao kod nas, samo na dva nivoa od koga je
jedan bio pola pod zemljom. Topaz je odozdo imao neku malu rupu, pa Bojša
reče da mu ponudim samo 1500 talira. Ja pretrnuo od straha, mislim izgubiću
kola jer je gazdina ćerka rekla 2200. Ponašao sam se kao da su to zadnja kola
na svijetu, a po novinama bijahu stranice pune oglasa za prodaju auta. To ti
je kad se čovjek sa Balka zaćori. Nevidi dalje kao da je paralisan. To
popodne, vlasnik auta me nazva i pihvati ponudu smijući se tome kako sam
baš takvu cijenu našao. Mora da mu je neko rekao da neće više ni dobiti. On
je prodavao takva dva auta i kuću, jer se seli na DAS, u dio gdje je vječno
ljeto. Stvarno, u ovoj K2, zimi je bilo interesantno, ali po nekoliko mjeseci
temperature su se dršale na –50°C. Zato je ipak trebalo imati kola bez kojih
smo bili prve dvije zime.
30
fabriku cipela koja imade pogon u Grasslandu. Prošli smo osam provjera
papira. Prvo bi do zuba naoružana osoba upala na prednja vrata otvorila
neku knjižicu i pokazala šoferu. Dakle u zamraćenom djelu busa kod šofera to
bješe isti pokret kao ovdašnjih putnika, najčešće studenata, uvjek sa nekim
rancima i fasciklama u rukama, a počesto i u maskirnim jaknama ili hlačama,
pa su me podsjećali na one uniformisane ljude.
Takvih vrata ovde nema. Dakle ljudi su bili veseli, potezali one kanapćiće
na bočnim stranicama, pjevali i lupali iznutra i spolja po staklima kad bi
naišli na neku stanicu, jer tu od gužve ljudi nebi više mogli ući. Mi se prepali i
skupili na dva sjedišta. Kad vidjeh da je vozač mrtav hladan kao prof u ludom
razredu, ja se malo smirih. ShuShu samo gleda gore otvorenih usta, Dra viče
kao da je na nekom brzom toboganu; „Šta je ovo Gile“, ja odgovaram „Ama
ne znam ženo, ajmo izaći“, ali nemože se ni izaći, jer ako se i otvore srednja i
li zadnja vrata nahrupi masa samo unutra kao da od vatre bježi. Poslije 20-ak
minuta izađosmo svi u cugu u centru 400 godina staroga grada. Na trgu ljudi
kao nikad. Svi plešu, skaču, galame, svirka sa neke bine unutar zidina, ali
niko se ne tuče ili cuga iz flaše niti ima srče na popločanom tlu. Poslije
dvadesetak minuta odosmo ka našoj bezbjednoj kući, ovaj put praznim busom
nizbrdo za naš potpuno miran i uspavan kvart Limualu. Upalimo malo
Ekran, a tamo prenose atmosferu koncerta sa neke ogromne bine u velikoj
amfiteatar livadi sa oko 200.000 ljudi. Tek sutradan se sjetimo da je 24 šesti
31
St -Jean, nacionalni praznik K2. Ajd nek bar jedan dan pokažu da mogu biti
kao i mi. Da li bi i u ratu bili takvi ?
U jednom jedinom prije 2500 godina, koji se službeno nevodi kao rat i kad
je K2 bio dio države planete Cunske, u dva dana poginu na toj istoj livadi oko
1000 muških branilaca i isto toliko napadača, ali i oba komadanta. Domaći
se predadoše domaćem neprijatelju koji od tada misli za njih i na Nadi
napravi samo jednu državu . I u nas je bila jedna država svih Balka samo 70 -
ak godina, ali „osvješteni“ neće jednu nego prave već evo sedmu. U jednoj od
tih sedam, po imenu Bona, uspjeli su napraviti tri naci disjunktna regiona,
nešto kao mali Balk, B, H i S, koji funkcioniraju kao države, samo se tako
službeno ne zovu. To je taj region B odakle smo mi i gdje su Mom ocu u
prethodnom ratu ubili ženu i djecu i oko 30 članova porodice u jednom
jedinom danu.
32
U BaTchiju sam se također bavio theatrom. Trebalo mi je skoro 4 godine
da dobro savladam vensky jezik koji se govorio u više sela tog regiona Malo
je sličan balku na prve rječi, a poslije nimalo. Govorio se svuda u tom mjestu
sa 7000 stanovnika, u školi, na ulici, u kafani, opštini, radiju, pozorištu, crkvi,
na fudbalskim utakmicama, u atobusu, itd. U početku ništa nisam razumijevao
i to me malo pritiskalo i nabilo komplex manje vrijednosti. Sjednica u školi je
bio na pretek; razredna vijeća, nastavnička vijeća, zbor radnih ljudi, savjet,
razedna zajednica, savez komunista, komitet, stručni aktivi, sindikat,
omladinska zajednica i razni kružoci. Glava mi je bučala od toga jezika. Ma
kao da me bacilo na planetu Slo-Wensko odakle su za vladavine Sillabicovih
pradjedova, migrirali trbuhom za zemljom prije 1300 godina. Isušili su
nekoliko područja V regiona i pokazali se majstori u obradi zemlje. Vole da
na njivi sačekaju izlazak sunca, da bi odmah počeli da je rade i tako sve do
večeri. Čujem da su im otvorili jednu osnovnu školu i u regionu H. Trude se
pred svijetom pokazati demokratičnost, a kažu da je brojka istjeranih Eniša iz
njihove lijepe oko osamstotina hiljada. Vaci Imaju živopisne nošnje u kojima
plešu folk, a jedna pjesma im traje i više od pola sata. Jednom sam mijenjao
moga susjeda Kotasa na gitari u mjesnoj kafani „H-Vjezda“. Do ponoći smo
odsvirali nekih 8 pjesama, uglavnom valcera i step-a,a bio sam umoran k’o
pas i rekao „Nikad više“. Pa ja nisam ni znao da je taj posao tako težak.
Užas. Stalno čuljiš uši da ne griješiš, pozdravljaš nijrmo poznanike klimanjem
glave, na distanci se smješiš damama sa kojima bi zaplesao i stojiš 4 sata na
jednom mjestu kao vojnik na straži. Svaki posao je težak, samo onaj koji
volimo prolazi brzo.
Na prvoj sjednici ovdje, slično sam prošao kao i u Batchiju. Oni su bili fer
i rekli da ne moram prisustvovati ako neću. Ipak sam došao i 3 sata ništa
nerazumjevajući prosto zjevao i po situacijama procjenjivao atmosferu
33
sjednice. Niko tu nije povisio ton ili upadao u rječ, ali su bogme bili ozbiljnih
lica i diskutovali više jedni sa drugima nego sa upravom. Naši kažu da se oni
tako i svađaju Kao učenik, ropijen jezik sam učio po 3 šasa sedmično osam
godina, i još jedan semestar na fakultetu. Ovdje ga govore sa dijalektom od
prije 6000 godina, naprimjer, umjesto mua kažu moe. Srećom, imali su samo
dvije sjednice vjeća godišnje, a do druge se sa jezikom malo pribrah.Tu mi je
ovdje na Nadi zaista silovito učenje u trajanju od godinu i pol, i prethodno
dobro poznavanje gramatike puno pomoglo. Sjednica je bila veoma kratka, ali
sa dugim banketom do iza ponoći. Tu sam se jedini put na Nadi napio. Evo i
zašto.
34
Sjećam se moga prvoga učenika ovdje. Još na stažu u razredu kod Nurija,
mlad imigrant sa Afra, koji je veoma ličio na glumca Edi Morfeja mi priđe,
sjede i upita za savjet kod nekoga zadatka. Ja sam ga sa skromnim Ropejskim
uglavnom pitao šta on misli da treba da radi. On lijepo sve shvati, ustade i
prođe nijemo pored iznenađenog Nurija nepitajući ga ništa. To popodne na
pivu, Nury me upita u čemu je štos da mi tako lako đaci shvataju upustva. Ja
mu rekoh da njih guram da rade i pri tome zaista malo pričam, jer neznam
dovoljnio jezik. On klimnu glavom i reče da je to odlična metoda, što manje
priče to bolje.
35
voljeli i družili. Već je imala 9 godina i dobro porasla kada bi stala pred mene
i pružila ruke da je nosim. Moja mati bi reklla;“Ama šta je toliko nosaš“.
36
nesretnu. Napraviše i nov hotel za goste. U njemu sam držao konferansu na
zabavi pilota Fera koji su prevozili to oružje i plivali u parama gledajući
prezrivo na profesorske plate od 1000 # mjesećno.
37
baš bila o unutrašnjem miru, kojeg neko urođeno ima, a nekome kao da
uvjek nešto traži, sve to se vidi na očima. Dakle;
...Ko ljudi više nisu mogli biti I nastaviše i dalje klati i krv piti oni što im
ni smrt ne vraća ljudsko.
Jučer popodne smo išli na skijanje i klizanje u park Mezaret. Tu nas u sred
grada iznenadi pravi planinarski dom. Bijaše fantastično sunčan dan kojih
ovdje ima preko 200 godišnje. Park se nalazi pola sata vožnje od našeg stana
u BeaPort-u, dijelu našeg grada Beka. Nemože se gledati od ljepote i čistine
bijelog snijega dole, a jasno plavo nebo gore. Svi imađahu nekako vedar izraz
lica i anđeoski osmjeh. U pauzi, na terenu za hodanje na skijama, gledali smo
našu ShuShu kako na klizaljkama „pići“po zaleđenom potoku oko malenih
ostrva. Ona se adaptirala i u tome. Brda nema za skijanje, ali ih ima izvan
grada. Čuli smo da je to papreno skupo pa ne odosmo nijednom. Budale, Elko
je išao, i kaže imaš sve džaba ako se samo sankaš, poneseš svoju hranu, sjediš
kraj kamina i niko ti nebrani da se provedeš bogovski. Ipak, i ovo bijaše to za
mene dirljivo.
Znali smo neke iste ljude naše Ašvanske doline. Denin brat je bio slavni
rukometaš kluba „Fajter“. Jedna granata namjerno bačena sa Onish
položaja među djecu koja su se igrala u dvorištu ubi njegovoga sina od 10
godina i jos 7-oro kršćanske djece. Roditelji Onish djece taj dan nisu puštali
svoju djecu van. NewGrassland je samo 12 km od staroga, a u ratu kao da je
bio na drugoj planeti. Jednom su nas profesore Onishi vojnici vodili iznad
njega na kopanje rovova. Bijaše to strm teren obrastao rijetkom šumom sa
prilično tankim stablima, pa kad bi Anishi odozdo zapucali, nije se baš mogao
naći bog zna kakav zaklon. Nismo ni kopali jer nam vojnici nedadoše, kazaše
da nedaju njihovim profesorima kopati. Ma nisam nikoga ni poznao u onom
mraku sa rovovima pokrivenim nekim ceradama pa ne znaš uopšte ni gdje su
vojnici.
39
Mobilizacija nepita, samo da je više vojske. Pogibe nam tu protiv Anisha
Dudi, jedan zaista dobar prijatelj, koji ostavi četvoro djece da se sa majkom
zlopate u ovom jedinstvenom životu. Htio je da spasi ranjenog vojnika koji je
pošao da izvuče ranjenog brata blizanca. Dudi ga zaista dovuče do rova kad
ga pogodi metak u srce. „Zašto mene“ reče i izdahnu. Jedino izvučeni vojnik
preživi, ali osta bez nogu. Vidjeh ga jedno veće na Korzou kako ga šetaju u
kolicima. Imao je nekakve tužne i plamteće oči gledajući po nama, koji smo
ga nijemo gledali i propuštali kroz špalir pitajući se – Zar tako mora biti.
Dudijev pogreb je bio u samom gradu pored jednog od 17 Onish religijskih
objekta, onog kod robne kuće, u kojoj je radio na održavanju, a došao je cio
grad. Sa njim bih u piće za cijeli kafić igrao šah kod OK-e i uvjek izgubio.
Njemu bi dodijalo da ja stalno plaćam, pa bi onada i on svima zvao i platio.
Najviše je ruke trljao naš glumac Zlaja, bez posla i uvijek ves’o i pristalica
rundi. Zadnji put sam rahmetli Dudija vidio u nekoj polcijskoj patroli u kafiću
kod Oleta. Tu se pilo i poslije policijskog sata jer su gosti bili i policajci.
Dudi mi zovnu piće i kad pođoše tutnu mi nešto para u džep, pa kaza;“Evo
Gilea da ti se nađe“. Ja mu nisam ni tražio, a ni odbio.
Kažu da se po očima vidi kad je neko kokuz ili nesretno zaljubljen. Inače
je policija navikla tu da dolazi, jer je pravi vlasnik bio penzionisani šef
policije grada, koji ljetos, kao i više od pola stanovnika napusti grad. Kako
Ole nađe vezu i odobrenje od gazde niko nezna. On ga otvori, maskira spolja
sa nekekvim neuglednim daskama da izleda kao neki prazan nedovršen
prostor i Raja navali. Moglo se ulaziti samo uz lozinku. Banetu, sa kojim sam
prodavao stvari na pijaci, dade da ga čuva po noći uz malu plosku loze. A ta
pijaca je posebna priča. Tu se odvijao onaj pravi elementarni, sirovi i surovi
zivot.
Uvečer nam dođoše „naši rođaci“, Romi i Ljilja. Pili smo kafu i pričali o
našim događajima ovde i tamo. Zvali smo ih rođacima jer smo osvanuli isto
jutro u hotelu u ovom lijepom historijskom gradu Beku. Bilo nas je još puno
sa Balka, ali nekao ostvarismo prisan kontakt sa njima i još jednom familijom
Jassmyn i Nedy koji. Redovno smo se posjećivali, išli u školu za jezik,
razmjenjivali informacije i ideje i tražili odgovore na pitanje, kako i šta ovdje
raditi. Deno i Dra su ovde na Nadi dobili sina Davida. Krstili su ga, a kum je
bio Rene, njegov komšija koji ima 5-ero djece. Kažem mu bolje on nego bilo
ko od naših. Tada nam mama od Dene ispriča za njenu komšinicu kako joj je
pred put u posjetu ovamo rekla da se nebrine puno za jezik, jer kad je ona bila
u posjeti djeci na Hammeru, njoj je bilo teško samo prva dva dana dok ga nije
naučila. Opet provijava onaj Neo-Romantizam sa Balka. Mora da smo mi
tupavi jer evo će skoro tri godine pa se još patimo sa jezikom. Pitam je kako
je u NewGrasslandu sada. Kako kome kaže ona. Njenoj ćerki su jedva vratili
40
poslovni prostor, koji je moj x-kolega Asi uzurpirao tokom rata, zatim ga na
stanici u Plitu pri bjegu prema Austu prodao više puta, nekim kontraverznim
biznismenima, kao što i on sam bijaše. Počeli smo zajedno raditi u školi 6974-
e, ali on, inače bivši prof ekonomije, zbog ljubavnih afera sa učenicama, bi
ubrzo izbačen sa posla. Bio je Onish, ali je bio član u Anisha štabu za
odbranu New Grasslanda. Sin mu poginu u redovima Onisha kod Iteza, grada
u kom je svaka kuća bila front i gdje je mnogo djece raskomadano granatama,
ranjeno i osjedilo u rovovima. Itez je imao veliku fabriku exploziva Itezit,
jačeg od Dinamita, koji izmisli neka žena sa Balka, ali ne unovči kao Nobel
svoj dragulj. Anishi su bojlere punili tim explozivom i katapultom bacali na
Onish uporišta. Od pritiska bi nosači popucali i objekti bi padali kao
posječene gljive. Tako su srušili i kuću našeg kolege profa odbrane Džeme,
kojem Enishi godinu i po dana ranije pobiše roditelje na obali krvave rijeke
Rine. Njega i ranjenoga im sina iz Iteza spasi US i dovede u Grassland
bolnicu. Kad postade šef vojnog odsjeka u našem gradu, to ga ni malo nije
smetalo da mi potpiše propusnicu za moj „ zbogom Balk“, i dodade da bježim
zaraditi para na Hammer, a i on će uskoro zamnom. U jednom selu do Iteza,
Anishi ubiše oko 100 civila i njihov glavnokomandujući regiona divljeg Busso
ode na međuplanetarnu robiju od 45 godina. Slušao sam ga kako Fetish
pozdravim salutira i govore završava pred Anish bojovnicima. Sa onim istim
sa kojim su nas klali 41-45-e. Na sudu pravde se vade da su to neki stari
pozdravi iz Histerične historije.
Inače taj Itez je prvi bio protiv mira, Na Ekranu smo gledali 91-e kako
seljaci viču:“ Hoćemo oružje Tu su postavili barikade i kontrolisali ko se to
tamo voza i šta vozi. Ja i brat Džo odlučismo da naše supruge Dra i Mirku sa
djecom odu taxijem do 40 km daleke Enice, a zatim vozom ili busom u region
S, gdje nije bilo rata i gdje imadosmo rodbinu: našeg brata Pitera, dva strica,
roditelje od Dra i mnoge prijatelje već pobjegle iz Graslanda. Du bijaše mala
ćelava beba od 9 mjeseci, a Saša i Mladen 15 i 12 godina. Oni prođoše
desetak kontrola na balvan barikadama. Najčešće pijani seljaci-vojnici su im
tražili oružje i pare i prijetili da će ih ubiti. Jednom je zaista bilo veoma
napeto. Jedan veoma mlad i pjan dečko, „otkrivši“ u njima neprijateljsku
grupu htjede da ih odmah na licu mjesta likvidira. Spasi ih stariji čovjek
prepoznavši Mirku kao bivšu profesoricu njegovog sina. Nisu imali voz nego
nekim busom ali samo do Uzle na sjevero-istoku regiona B. Kad su prolazili
grad gradić Ventu, od njega su vidjeli samo ruševine. Šta sve ljudska ruka
može uništiti tenkovima i topovima za par dana. To bijaše jedan avetinjski
potpuno spaljen grad. Te noći su presjeli na stanici u Uzli, i nisu imali
41
nikakav prevoz. Ništa nije radilo. Beku jedan ponudi sa malom Duškicom da
ide k njemu kući. Ona se nećkla a tada srećom po njih, a nesrećom po Kotove
vojnike Balka, po koje su pošli u Trader, naiđoše dva prazna vojna busa,
pokupiše sve sa stanice i na put do NYorka. Iz Grasslanda ih bješe petnestak i
prvu sedmicu ih sve nesebično primi u kuću Ljubica, ćerka moga strica
Pitera. Za vrijeme Drugog rata on je bio zarobljen kao Kraljev rezervista i
odveden na Taly, odakle se 4 godine kasnije vrati sa „punim rančevima
robe“, kako kaza moja mama. “Ma da nam dade nešto”, veli ona, ništa, no
sve prodade i prokocka. Moj tata je dobio kolonizaciju u region V, koji je
sjeverna pokrajina regiona S. Tamo je ostalo puno praznih kuća od Hammera,
Dohammra i ostalih saradnika Fetišista koji ne čekaše Kota da im sudi. Sa
braćom dobiju zajedno jednu kuću i četri jutra zemlje. On to prepisa bratu
Piteru, a i mlađi stric Ojo se odreče svog djela i nastavi vojnu karijeru. Njhov
najmlađi brat Cvijo, onaj što pobježe iz vatre kad su Fetišisti pobili 35
članova naše familije, bi poslan u internat za ratnu i drugu siročad u region
Groom. Tu osta sa poslom, igraše rukomet, zaljubi se, emigrira ilegalno
djevojci koja je bila u posjeti kod stica na dalekoj Cueli, sazviježđe Jam,
zaradiše nešto para i vratiše se zajedno. Mislio da se zaposli u New
Grasslandu, ali srećom odluči se za region Groom. Ta njegova odluka spasi i
mene čitavih 40 godina kasnije.
Vozio sam moju Dra u školu preko mosta zaleđene rijeke Sveti Karlo.
Škola nije daleko, ali kad na -50°C zapuše sa svih strana, nema šanse za
pješačenje. Da bi se ovde išlo u školu, nije važno ko koliko ima godina. Ona
sada ima 44, a ja 51-u godinu života. Izabrala je kurs od godine i pol u
42
patiserie, za pravljenje tjesta i kolača. Rijeka St Karlo gotovo i nema ribe, ali
je ljetos na ušću, nedaleko od nas, Oškov sin Aša uhvatio štuku od 70 cm. Zid
luke je veoma visok i on se bojao da pri izvačenju lax ne pukne. Ja, kao
iskusni majstor-ribič, malo povučem, jednolično ubrzam i opa, dugačka i
blistavo srebrena štuka se stvori na travi, Silan svijet je šetao tuda, jer se tu
parkiraju kućice na točkove, a sam grad primi i preko 3 miliona turista
godišnje. Svi su gledali štuku i na stotinu jezika rekli;“Divno“.
43
Na kraju Koto, jedan Anish po majci, a Lovin po ocu, uze pušku i ubi 400
000 ljudi, agresore i naciste pritaji i na Balku napravi jednu državu zvanu
Balk. Ljudi kažu da se nikad nije ljepše živjelo. Imali su besplatne škole,
lječenje, zubare, jeftina sindikalna ljetovanja, velika zaposlenst skoro 100%,
putevi van Balka dozvoljeni od 66. tako je na Hammeru i okolnim planetama
radilo preko milion ljudi sa Balka. Mogli su se vratiti kad žele, doći u
posjetu, praviti kuću, imati malu firmu do 20 radnika, jahtu, farmu, vikendicu
itd. Studenti su hodali po Galaxiji kao po Balku, sad ovde sad onde. Pasoš je
bio bezvizni za sve destinacije. Sve to je smetalo nacistima, Sillabicu i
religijskim vođama koji izgubiđe tržište, teritorije, a i objekte, koje Koto vrati
narodu jer su od njega bili i oteti. Naročito nezadovoljni su bili emigranti
Drage i Obscurija, pobjegli ispred Kota, pa poguraše rasparčavanje Balka sa
ogromnmm svotama novca, plačenicima i oružjem. Nove vlasti porušiše ili
prodaše u bescjenje što su decenijama stvarale genercije dižući kredite od
Galaxije.
44
Sr 3 drugi 699 godine. 00;54
Gledam Ekran, Žan Lali objašnjava kako gradi ovaj grad. On je njegov
gradonačelnik i svuda se nenormalno gradilo, kao u nas u Kotovom periodu.
Jednom ljetos, priđe i pozdravi nas kod Hipodroma, pita kako nam se sviđa
ovde i šta smo po struci itd. Mi falimo Bek i Nadu, mada od Nade nismo
vidjeli ništa više sem Aterisaža u Mont-Realu. Bila je za familije neka
džabana u parku, to jest hamurger, hot dog i sok. Doveli Elko i ja ShuShu i
Ogija i oni odoše sa djecom na ljuljaške i niz drugih veoma maštovitih
sprava. Lali upita; “A đe su vam djeca“? Mi odmah ponosno pokažemo
prema njima i on odahnu. Shvatamo da mi stariji njima nismo važni, nego
naša djeca. Treba naseliti ovu ogromnu planetu. Zato nam svi tapšu svuda.
Dovoljno je reći dobar dan, i odmah bi vam hvalili akcent i kako smo lijepo
naučili jezik.
45
škole u kojoj sam povremeno radio kao zamjenik profesora za matematiku.
Njegova žena bi došla ponekad na kafu, malo se se isplakala, jer je on to
uglavnom radi sexa kaže radio, pa ako mu je do sexa neka dođe kuci itd. Ama
neznam šta bi rekao. Nikad nisam tješio udatu ženu zbog tih stvari, a ni
oženjenog muškarca. Ovo za momke kad ga cura ostavi ili on nju, što se
nikada nije jasno znalo, je bila uobičajena pojava.
Nevjerovatno, već četiri sata već ispravljam moj dnevik. Teško je odmah
iskrisatlisati misli, biti zabavan, reći istinu, neuvrijediti nikog ili što manje
osoba, jer ubica ima na sve strane, škrguću zubima i čekaju žedno da ih neko
angažuje ma i besplatno bi oni klali a to nazvali, IDEALI. Danas i sutra
nema škole za ShuShu. To je za djecu super, da malo odmore. Ona zvižduće,
isjeca slikice životinja i stavlja u koverat za njenu učiteljicu Ann. Zašto uvjek
učiteljice i to uvijek slabo plaćene. Poslije su uveli i muške učitelje i poziv je
46
ostao i dalje slabo plaćen. Ima sindikat koji angažuje profesionalnog agenta
pregovarača, pa on pregovara sa vladom o povećanju. Može i da savjetuje
štrajk, ali ako slabo pročita ugovore može se desiti da nastavnicima za svaki
dan pogrešnog štrajka skinu po jednu godinu radnog staža. One se ovde broje
samo do 15. Time, za tri nedelje bespravnog štrajka, godišnja plata sa 60000
padne na 30000 kolika je početnička.
Kod Kota su direktori imali najveće plate, ali su mogli imati samo četiri
puta veću od najniže plate radnika te firme. Moglo se i štrajkati, ali uglavnom
nije. Poslije Koto ostari, 74-e vjerskoj grupi oniš priznade status nacije po
imenu Onish, a bili su dotada neopredjeljeni vjere Onish. Neki su tvrdili da su
oni Enishi, a drugi da su Anishi, prešli na Onish religiju za vrijeme duge
vladavine Uraka u regionima M, S, K i B i djela MN. Uglavnom, sve tri imaju
puno istih prezimena, a još više i imena. Pritom, Urski skoro niko ne govori.
Ja kad nekom kažem samo moje prezime, on nezna uopšte koje sam nacije.
Mogu biti svih brojnih nacija na Balku, a kad kažem ime, onda sam Anish,
Enish, Donien, Negrien, Ugar, Uss, Lovak, Lovin, a ako jedno slovo s dodam
na kraju mog imena onda sam i Onish, Osovar, Banac, Rek, i pitaj boga šta
već. Ma samo da mi je spisak mojih predaka prije 300 godina. Računajući
četiri generacije svakih 100 godina, spisak bi imao oko 2000 osoba, naravno
1000 žena i 1000, brkatih i ljutih uvijek muških ratnika. Ko su oni bili? Ma ko
su da su, ja ih volim. Kako su oni uopšte izbjegli da poginu prije nego
naprave nekoga mog sliedećeg pretka? Sigurno su propatili puno da bih ja
živio. I tako svako od nas, potomak slučajno preživjeli predaka, grčevito se
bori da sačuva svoje potomstvo. Moramo jedni drugima čuvati potomstvo da
bismo sačuvali svoje. Uzmite sada 2000 x 6 miliardi=12000 milijardi predaka
bi imali da nismo rođaci, a u tih 300 godina je živjelo samo oko 10 milijardi
ljudi svih naših predaka. Koliko bi to bilo prije 2000 ili 3000 godina? Ispada
da smo mi svi rođaci i da su svi ti ratovi rođački.
47
nauku. Fakulteti ovdje ni sada nisu ništa bolji od naših, sem što će vam
parama napraviti sve uslove za rad. Bolje da tu invstiraju nego u obrazovanje
jer dok iškoluje jednu osbu do diplome univerziteta, svaku državu košta oko
500.000 Talira. Poslije ljude cijede, kao i oni što bi ih cijedili da su ostali kod
kuće, pa im djecu šalju u ratove ginu za domovinu.
Kažu neki da su Urci krenuli sa jedne male planete sa samo dva plemena i
osvojili stotinjak drugih destinacija, porobili im narode, uveli im Onish
religiju, imali najmoćniju vojsku u tom periodu i pri povlačenju ostavili vruće
razloge za sljedeće ratove. Ali nisu oni za to krivi. Kriva je pohlepa koju su
nalazili usput. Od njih se na Balku oslobodiše prvi Enishi 6815-e u regionu S,
a 50 godina kasnije i region B, u kojeg glatko uleti Sillabic bratija. Poslije
prvog rata 6914-e, oslobodi se cio Balk od strane vlasti koja nam htjede
naturiti sve njhovo; jezik, muziku, kulturu, itd, pa nas zato i zvaše divljacima.
Toliko je to pritiskalo nas da smo stvarno pomislili da smo zaista mi divlji, a
ne oni koji su nas klali. Medjutim, prvi put i histeriji slavne Historije i
napraviše prvi Balk, jednu državu sa kraljem Piterom 1, potomkom onoga
KaraGeorga što 6805-e diže Prvi ustanak protiv Uraka, pretrpi izvjesne
poraze i pobježe na Ussiju. Kad se vrati da nastavi, smaknu ga i odreza mu
glavu njegov kum i saborac Obren i posla je Urcima na uvid, kao dokaz da je
sve u redu, a i Sillabic da to čuje jer je i on tada bio protiv samostalnosti
Enisha u regionu S. Primiriše se tako neprijatelji Enisha, a mudri Obren u
tišini podiže 6815-e drugi ustanak. Ovaj put ;“Puče Puška“ uspješno.
Porobljeni se poslije oslobođenja „identifikuju sa agresorom“ i oni pokazuju
osobine imperijalizma. Obren istjeta masu Enish vjernika u region B i Doniju.
48
Obrenova familija vladaše nekih 90 godina kad ih sve pobiše neki vojni
atentatori i dovedoše Pitera 1, unuka KaraGeorga. Eto i sa tim zbunjuju
narod. Ni dan danas se nezna ko ih pobi i ko je bio gori vladar. Osudili su
neke oficire na smrt streljanjem i streljali ih oni što ih atentat dovede na vlast.
Streljane na smrt, Koto, kao dobar znalac histerične Historije, rehabilitira od
atentata 60 godina kasnije. On je i sam bio na Ussu u velikoj školi Kod
Taljina, jednog brkatog Uzijca, dakle koji nije bio Uss a vladao Ussijom kao
da mu je rođena mati. Djeca sa materama često manipulišu kao sa
igračkama, a sa maćehama još više. Na maloj Uziji mu je bilo tijesno, jer
tamo nije bilo dovoljno banaka, koje je sa pravim koltom i bandom pljačkao
pa prešao na Ussiju, užasno veliku planetu Galaxije, koju su mnogi pokušali
porobiti ali bi prokleli i majku i pramajku kad im je to naum palo, jer bi se
zimi smrzli a ljeti bi ih izujedali komarci. Da nespominjemo Usse koji su
neprijatno i brzo nicali i pucali odasvud. Prije pohoda im je rečeno da je sve
to pusto i da Ussi nemogu pružiti otpor jer su bjedni, nekulturni, neznaju
muziku, ples, jezike, slaba im kinematografija, marketing i slično već šta se
priča za neprijatelja kojeg se napada u nekom ratu, da je to prosvjetiteljski
rad a ne rat, da će ih se time oslobodi bjede i loše vlasti, da se kultivišu,
konačno nauči plesati i ostalo, da im umiju djecu čije musave face prikazuju
na SyS-u, kako šutiraju konzerve po smetljištu umjesto prave lopte. Odmah
iza toga na ekran ubace poneko prozapadno djete bijele rase, prvo muško s
bjelom košuljom, kravatom, u đemperćiću snimanog do pasa, zalizanoga,
bjelih malo rastavljenih zuba, malo pirgavog, pored kompjutera, zatim
djevojčicu sa kikicama kako se smješi, u bjeloj košuljici i čiste kose. Istina
ubaci im se koji general druge rase ali naviše vole da su im generali sa
Hammer prezimenom. To svi svuda prosto obožavaju. Pa i Enishi i Anishi su
došli sa Hammera na Balk oko 600 –e godine, a prepiru se ko je bio prvi, a
njihove komšije za njima više puta da im budu bliže ili da im se osvete za
pokolje koje su oni tamo činili. Ima još Enisha na Hammeru ali su mirni,
Kažu da gaje svoj jezik i kulturu, ali nikad nismo vidjeli neku ozbiljnu emisiju
o njima. Baš bih volio da ih posjetim da vidim moje rođake i da čujem taj
izvorni Enish jezik.
Već od polaska Dra u visoku školu, jer tu su se mogli upisati samo oni sa
već zavrsenom srednjom školom, ispravljao sam roman. ShuShu ima posjetu,
Sindi, sutra 4 godine, Dženi Klode, 5 i Salve 9. Jučer ih je bilo pet šest. Kad
su Hajdi i Bernard došli kuća je bila puna djece i igračaka. Diskutovali o
„Sedam vremena“ opisanih prije 7520 godina u Bibliji i da će Božije
kraljevstvo da se vrati u Oktobru 1914-e, pod vladavinom Isusa. Međutim, to
se poklopi sa vremenom kad su prvi i veći pokolji bili u ratu na Zemlji.
Gledali smo filmove, Kirk Daglasa i mnoge druge kako se ginulo po rovovima
a generali se takmičili ko će više žrtava da ima u svojim redovima. Vojnici u
49
suprotnim rovovima bili su čak iste vjere i jednom pokušaše da jedni drugima
čestitaju Isusov rođendan. Neki kažu da su se uspjeli i zagrliti van rovova, čak
i iz čuturica nazdraviti sledovanje vina z ataj sveljudski praznik zapadne
civilizacije dok ih nije komanda artiljerijom rastjerala. Čuj, ljudi da se u
ljubavi grle, pa nisu pederi no junačine. To su vojnici, a ne ljudska bića. Ipak
su se nastavili i dalje grliti u samrnom ropcu po rovovima nabadajući jedni
druge na dugačke bajonete. Zašto da ne, pa daj da zagrlim bar nekoga u
zadnjem trenutku svoga života.
Često ljudi spominju Alexandra koji prije 7.000 godina na konju orobi, i
poprilično uništi, tadašnji poznati svjet na Zemlji. Koja je to smijurija bila
spram sadašnjih dimenzija ratova ali je sve u proporcijama i odnosima isto.
Film nam odade sve bitno, a kako je to stvarno bilo niko nemože dočarati.
Danas djeca uče istoriju iz filmova. Ispada kad je Isus dolazio da vlada,
Đavo se nije dao, kao ni danas pa posla nas u rat i pokla nas dosta. A tek
poslije samo 20 godina poravna Europu, Kinu, Japan gdje za veliki početak
nove civilizacije ratovanja baciše i dvije atomske bombe koje će Zemlji
dohakati 1000 godina poslije, kad se broj pametnih nabio do te mjere da su
odlučili da treba sve uništiti jer se nema više kud sa tolikom pameću i ljudima
i da je to domet i da je dosta ljudskog uma ovdje. Bacaše kratko jedni
drugima te bombe i pobiše oko 20 milijardi ljudi. dvadeset hiljaditi rat na Z
kugli stade naglo kad nebi više nikog da strelja dezertere. Preživjeli po
periferiji Zemlje se zbunjeno, češkali, nastavili pecati pa neki i preživješe.
Kad bi jeli konzerve iz kakvog skloništa, oči su im svijetlile noću kao one
noćne baje. Tako su i preživjeli od napada divljih životinja, jer su one srećući
ljude sa užarenim očime biježale glavom bez obzira. Kažu, neki hemičar
patentirao sastojke protiv maskiranja, koje su dodavali u konzerviranu hranu
i slali kao pomoć suprotnoj strani preko humanitarnih organizacija koje su se
namnožile kao gljive poslije kiše. Ma nema šta ko nije kome slao. Od najlon
čarapa do margarina. Znali su da će vojska oteti konzerve od naroda, a kad
bi poslije par dana svijetlili ko kandilji, snajperisti su ih skidali kao one
svijtleće baje. Jednom je baš na brdu gdje smo terbali kopati iznad
NewGrasslanda poginulo puno ljudi u nekoliko dana. Jednom našem članu
pozorišta je metak prošao ispod kože na leđima kad je izazivao snajperistu
nebi li ga tako otkrili. Taj je bio svaki dan redovan na poslu. Čuli bi zvuk
jednog auta marke Olf i znali da je pucač stigao. Onda su sabirali ko ima
Olfa u New Grasslandu nebili ga našli poslije rata, kao da auto nije moglo
biti ukradeno. Ljudi razvijali čula i ideje po šumama, slušali lavež pasa i
cvrkut ptica i tu dolazili do afirmacija i činova. A ti su se djelili šakom i
kapom brže no Napoleon što je djelio Generalske činove, jer bi mu u bitkama
mnogobrojni poginuli. Kružio jedan vic u rejonu gdje su Enishi vladali, a bili
poznati po tome što su im oficiri Kota armade, rođeni u B, masovno prišli;
50
Zašto je Koto pobjedio Fetišističku armadu ? Zato jer je imala puno aktivnih
oficira.
Tako me i Karl, Čeh po dedi a DAS po tati, pita zašto Enish vojnici i
oficiri vode žene i djecu kad ubijaju Bonce u regionu B. Ja mu kažem da su to
Enishi iz tog regiona i da su oni kod kuće i brane njhov prag od najezde
Bonca, koji su Onishi, samo sada su patentirali novo ime za njhovu naciju.
Sjetim se 6994-e kako je moj školski drug Uti došao iz Tradera u naš grad po
diktatu Muddyja, onog lidera iz sefa državne banke. Inače, Uti ga je lično u
Kotovo vrijeme osudio na robiju od 14 godina. Prodavao sam na pijaci moje i
bratove knjge, 2,5 # po komadu, kad on naiđe u autu pekara Dede, mahne mi
slabašno ljevom rukom kojom se inače uvijek mlitavo rukovao, više kao neki
51
uzvišeni svećenik nego pravnik, i produžiše. Popodne bi Dženaza starog Jazz
bubnjara, babe moga komšije Hope. Ispratismo tabut do uzbrdice, pa se nas
10-ak zajedno vratismo nazad.
Uti pita gdje mi je brat, a ja mu kažem da Džo već odavno sunča leđa na
Austu, našta on poče da žali što je otišao jedan takav dobar stručnak, elekro-
inženjer, laka struja sa 5 godina završenog univerziteta, i slično kako ne treba
ići, biće ovde dobro itd. Ja kažem da nesumnjam u to, jer je nekad ovde već
bilo dobro i uzgred pitam da li mogu ja postati po naciji Bonc. On kaže
„:Ne“. Pitam ga može li Braco Bonc, naš drug tu prisutan posati Bonc. On
opet nieće. Znao je da su Braci otac Enish, a mamama Anish, a to što se
mnogi Enishi i Anishi prezivaju Bonc, za njih nije važno. To ime Bonci ili
Bonchi nama iz regiona B dadoše Urci. Tako su nas sve iz regiona B
stolječima zvali. Dakle sada su samo Onishi mogli postati Bonchi. Tada sam
pogledao u špiceve mojih cipela i znao da moram otići iz moga Grasslanda .
Dotada nisam to zaista ni pomišljao, a sada odjednom takva nagla promjena,
koja mi donese neko olakšanje. Što mi je najčudnije nisam ni malo bio tužan
nego čak i vidno raspoložen. Možda se svima tako to i dešava.
52
Sve sam psovao mojim cipelama jer su me ubile tako da požurismo do
malog sindikalnog hotela socijalnog Enica. Put je vodio kroz neki maslinjak.
Mi zaobiđosmo jednu familiju koja je brala masline sa jednog drveta,
prostrijevši deke na tlo da lakše pokupe što padne dole. Izdraše se na nas kao
na malu djecu, iako smo u dalekom luku obišli i njih i drvo i deke. Ma šta je
tom svijetu? U hotelu, nataknem patike, skinem lister plavo sivo odijelo i
bordo leptir mašnu koju sam stavio da mi bude romantično, a oni se drali na
mene kao na skitnicu. Možda zato što sam tako obučen izgledao ko i svi Balk
političari. Tu u tom hotelu smo i Novu godinu dočekali i prvog Prvog 90-e i u
podne se kupali u moru na +20 °C na suncu. More je bio zaista hladno, ali
izdžasmo 10-ak minuta.
53
na vlast. Ali, što je taj mnogo volio da se slika sa generalima. A lično, nismo
ga nikada vidjeli u uniformi. Jedno vrijeme su iznosili hvalospjeve o njmu.
Pokušavali su pronaći ljude iz njegovog okruđenja da ga hvale od malih nogu
i pisali nekakve nejegove živopisne životopise, ali se to jadno završavalo, jer
su svi znali da mu se otac, svećenik po obrazovanju, Negrien po
nacionalnosti, vratio u MN region i tamo 62-e izvršio samoubistvo. To također
učini i njgova mama 75-e u regionu S. Pa dobro, nekome se dešavaju zaista
grozne stvari u životu. Međutim, najviše zasoli njegov nastavnik odbrane i
zaštite u srednjoj školi, koji izjavi da je Rumenko, kako su ga tada zvali, volio
da nosa oružje iz kabineta odbrane do razreda i obrnuto. Dakle Markos
bijaše rumen u djetinjstvu, bankar u mladosti, presjednik regije S i komadant
četrvte armije svijeta bez dana odsluženja vojnog roka. Zajašio je bio na vlast
ko neko na aždahu.
Su 6 drugi 6999
Jednom, u samoposluzi neki rastom mali šefić istča ispred mene i neda da
platim meso na kasi. Kaže da ja nesmijem toliko mesa uzimati. Natezali smo
se malo verbalno, a malo i sa kolicima dok za njim ne izađe jedan mesar sa
satrom u ruci, u krvavoj bijeloj kecelji, duplo duži i širi od šefa, a bome i za
glavu viši od mene. Ja pretrnuo spreman da bježim, a on mi neda i bi na
54
mojoj strani. Kaže malom šefu: „Pusti čovjeka da jede. Ima na to pravo”.
Sjetim se kako Oni na Balku su nam i to pravo bili ukinuli.
Od toga, suhog mesa bi bilo i preko 35 kg, pa puta 22# je preko 700 #, a
koštalo me 100#. Pier je sušenje naplacivao pola talira po kilogramu. Sjatili
bi se tamo, pričali, nažalost bez rakije, onako uz toplinu vatre, obučeni u
čizmama i jaknama koje nam podjeliše pri dolasku i koje smo zvali Lentine,
po prvom čovjeku koji nam se ovde službeno obratio i čak podjelio 40 #po
familiji. Dra je tada odmah otrčala da kupi čokolada i koješta i kad se vratila
ustanovila da kese sa čokoladama nema. Neko ju je pokrao dok je nešto
odlagala da otvori neka vrata. Sjedili smo tužni na krevetima u našoj
hotelskoj sobi, ShuShu zbog čokolada, a mi više zbog ShuShu, kad nešto
explodira. Prepoznah exploziju oko 100 grama TNT. Ma šta je sad ovo? Isto
kao kod nas, kad bi nekome zbog konkurecije ili ljubomore rasturili kiosk u
komade. Poslije ponoći je bila i druga explozija. Rekoše nam da to Motardi i
Ageles, lokalne bande na izdisaju, jedni drugima demoliraju kafiće. U hotelu
ostasmo jednu sedmicu i preselismo u 25-u ulicu u komšiluku Onya,
povremenog narkomana iz Grasslanda. Ama dolazio je on i u Grizvill dok i
tamo bijah i spektakularno organizovao oproštejno veče kod Erinog sina,
također iz Grasslanda, koji imade neki kafić u Grizvillu i tu živješe godinama
poslije studija, šta li? Ony reče da će sve platiti njegov Gazda, jedan vlasnik
radnje u Novom Grizvillu, koji mu je davao hranu i piće na veresiju. Usput je
širio priče kako će svaki immigrant na Nadi dobiti 3500# i da će on Gazdi
odmah sve vratiti. Naravno da smo sa njim prekinuli svaki razgovor samo par
mjeseci poslije, jer se sa njim ništa nije moglo. Ostavljao je ženu i ćerku bez
hrane, lutao po Beku ko zna kuda, najvjerovatnije u potarzi za pićem i
drogom. Kaže da je u ratu bio u izviđakim jedinicama, ma taj je lagao na
svakom koraku. Ćerki u Enicu je javio da može da se zadužuje do 50 000#, i
da će on sve to nadoknaditi. Reče mi neko da se poslije zadužio 6000# i u
Dovićima u radnji kod jednog Anisha ka dsu se Enishi i Anishi udružili protiv
Onisha.
55
igrajući Remi, a usput; jedući ćevape i pijući alkoholna pića. Njhove žene i
djeca bi ih uzalud čekale na ručku ili večeri. Dakle žene povedoše inicijativu
da se kupuju bašte i prave vikendice da istjeraju tu bratiju napolje iz
zadimljenih kafana i separea. Naprosto svi su kockali tako da ništa tu one
nisu mogle „Jer svi kockaju“. I moj brat Džo imade baštu, a i njegovi
prijatelji, i vikendom bi se sve razišlo tako da taj vikend nikom nije bio
sumnjjivo što Aniša u gradu nema, pogotovo jer je bi to bio sada dobar izvor
hrane, ako je nebi pokralo ili miniralo.
Jednom, dok smo bili još učenici srednje škole, naš genije za matematiku
Lado nas povede kroz neka dvorišta i baštu svećenika do prozora jednog
separea u kafani Lipa. Virimo ih tako da oni unutra nas nemogu vidjeti.
Direktor škole viče kako već treći put vuče trojku pik, a treba da ima samo
dvije u dvostrukom špilu za kartanje. Inače pričalo se da je on lično dočekao
Fetišiste u našem gradu 41-e godine kao presjednik njihove omladine. A tu
omladinu svugje gaje i nad njom bdiju. Na čelu gostiju bješe lično veliki
poglavnik Obscuri. Bio je strašno mrk, a kako nebi jer su ga uprvo izvadili iz
zatvora na Taly-u. Biješe još važeća i smrtna kazna za njega na Rancu zbog
nekih atentata, a možda i onog na Pitera 1, kada usput pogibe i neki Ranc-
plemić visoka roda i ministar u vladi, a oni kad se zainate, borcu za slobodu
odmah smrtna kazna.
56
inače svakog primiti i zibati, a ovi poginuli u ratu su samo podskup sviju nas
koji će malo prije ili poslije kod Boga na raport.
57
Po, 8 drugi 6999
Nije ni čudo što je u toj toliko romantičnoj crkvi slavni režiser Ičko
snimao jedan film u kojem služi jedan lijep i mlad svećenik. On to nije bio
prije rata, u koji ode ostavivši prelijepu djevojku da ga čeka. Naravno da ga
nije sačekala jer su joj javili da je poginuo, da bi je udali za bogataša, itd.
Film je bio toliko tužan da je publika ronila suze kad god bi ga gledala.
Njegove oči su bile tužnije od mojih iz doba promiskuliteta. Glumoca je bila
toliko lijepa da se poslije u životu udala za pravoga princa, jedne veoma male
bogate države na Rancu gdje svi viđeniji u našem skromnom svijetu imaju
svoje vile. Samo mi nije jasno da je ona poslije poginula, jer su joj kočnice
auta otkazale. Kad njoj mogu kočnice otkazati, šta sve onda meni može
otkazati.
ShuShu nikada nije mnogo jela ujutro. Gledala bi do kasno Ekran, koji joj
kupih i protiv svih pedagoških pravila. Smjestih ga u njenu sobu, jer sam se
sjećao dijela moga djetinjstva kad sam spavao u sobi gdje i moji roditelji u
prizemlju porte Anish crkve. Prekrio bih se preko glave, upalio malu
baterijsku lampu i čitao neke romane. Namjerno ili slučajno su tati dali stan
tu, jer svi su znali za masovno ubistvo njegove familije, zložin koju Fetišisti
odradiše. Pred svoj krvavi posao, a pogotovo poslije, Fetišisti su išli u
bogomolje da im svevišnji oprosi, da pomogne da zaborave krikove zapaljenih
ljudi koji su ličili na zavijanje mačaka. Šta god su već oni mislili da iskamače
od Boga, ostaviljali bi crkvama dio, a možda i sve što su opljačkali, naročito
zlato i srebro i dijamante. Anishski Fetišisti u KK crkve, slaveći Isusa, Onishi
Fetišisti u Tornjeve, slaveći Almightya, Enishi u KS crkve slaveći isto Isusa.
58
Tako su u zadnjem ratu govorili. „Ja sam za njega odradio kao niko“ itd.
Ta riječ odradio se uptrebljava kod Sillabicstera kad nekog ubiju. Ovaj put ti
Fetišisti su govorili isti jezik, a mučili, silovali i ubijali: Jevreje, cigane,
humaniste i cijele narode. Tamo na Istoku Galaksije su Panci Fety triebili:
Reance i Neze, Namce, Ajlande, Ambođe, itd. Naši domaći Fety su pravili
logore na Balku. Kažu da je u jednom ubijeno milion ljudi, a od toga više od
pola Enisha. U dva rata su ih ubili sve skupa oko 3 miliona Enisha. U ovom
zadnjem oko dvadeset hiljada. Čak su se i Hammeri zgražavgali nad
patentima likvidacija tog najvećeg logora na na obali 1000 km duge rijeke
Ave.. Interesantno da na samom kraju rata, Koto ladno prođe pored njega ne
udarivši da ga oslobodi. Možda se bojao zaraze, infekcije, ko zna? Ili, što je
vjerovatnije, da li njegovi vojnici nebi spalili grad Oreat. Obscura odmagli iz
toga grada, malo prije svih, i ostavi se komandovanja, pa se smjesti u neki
dvorac, a đe bi drugo, kod Sillabica.
59
kolektiv škole bijaše odličan. One mi na moj “bonžur” nisu nikad
otpozdravile. Čak ni na pustom hodniku dugom 100 metara.
Spram Kupole K1, ovo biješe zaista mnogo bolje za sve imigrante. Na
feštu je došlo svijeta odsavkud i u dva dana tu navrati oko 20 000 ljudi.
Uglavnom to bijahu Enishi, ali eto kao i Maja koja je Anish i Taniju koja je
Onish ništa nesmeta da zajedno, pod velika 2 šatora, slušamo folk i da igramo
kolo. U neka doba Maja reče da mora ići do doma Anisha gdje ima galaktički
sastanak Erventchana, onoga sablasnoga grada u B, kojega uništiše do
temelja, da odnese suvoga mesa nekima koji tamo daleko nisu sušili. Pođoh i
ja sa njom da vidim rođaka moje žene Ogdana, koji je također došao tu na
feštu svih nacija toga grada. Stari dom ali i stara ikonografija. Brate ružno
da ih sve sa zida gleda velika slika tog zločinca Obscure. Užas. Pokvari mi tu
noć feštu nas Enisha koje se svake godine drži u ovom gradu, a sa zida u sali
nas gleda general Drago. Mi baš nismo išli u tu salu jer je tamo bio disko za
60
mlade, ali mi se čini da ti generali i vođe na slikama filtriraju publiku kao
opomena onima koji su druge nacije, a time i vjere, da nisu dobro došli.
Nekako niko ne organizuje nigdje međunacionalne zabave. Stidim se zločina
koje Enishi uradiše drugima pravdajući zločin zločinom.
Zato su im još trn u oku Backeri Kota pa izmišljaju njihove zločine ili ih
preuveličavaju. Moj komšija Sreto tvrdi da su se oni presvlačili u Etnike i
palili i klali Onishe, da bi se narod od njih ogadio i da Dragu proglase ratnim
zločincem. Ma rat je sam po sebi zločin. Ima i uspostavljenih kodexa
ratovanja koji kad bi se poštovali rata nebi ni bilo, pa to onda izludi ljude.
Svi činili zločine, ali ih niko u doktrinama nije imao. Na ulicama velegrada
od 6 miliona ljudi Toro-a u regionu K1, ljudi sa Balka se tuku među sobom.
Oni pripadaju tom istom jeziku, a u različitim regionima Balka, ga nazivaju
različitim imenima. Tako i počnu tuču. Na ulici čuju da njih nekoliko priča
naš jezik, kojem zasada dadoše samo tri imena, Enishski, Anishski i Bonchi, a
priča se da će mu dati još dva naziva, Monte i Negro. Tako neko priđe toj
grupi i pita, a kojim vi to jezikom pričate. Kad odgovor nije po njegovom
ukusu, zove pajtaše i nastaje tuča, a onda i bježanija, jer policija ovde
nepravda pripadanje višem narodu.
Naš poznanik Ento, čiji je otac Onish a mama Anish, se morao izjasniti
koje je nacionalnosti da bi mu kolegica našla stan. Mi ga pitali, pa šta je
rekao, našta on reče, Anish, jer im je religija kretijenska, pa se nada da baš ta
gazdi odgovara. Mudro ali nekako ljigavo. U narodu ti ukazima ništa
nepromijeni, pa ni ovde na Nadi. Samozvani vodja Enisha u B, CaraCara koji
se sad poslije rata možda krije i po pećinama, je narod uvijek poslao u
majčinu, kad god bi mu ga neko spomenuo. Slušali smo njegove tajne
razgovore snimljene od špijuna raznih fela. Sem sovinih, u stanju su snimiti i
šum ptičijih krila u letu.
On je rođen u selu sa samo šest kuća u regionu MN. U naš region B došao
sa 15 godina i svi mislili da je po nacionalnosti Negrijen. Bi kod strica ili
rođaka da izuči škole, pa izučio zaista visoko. Napisa i doktorat na psihologiji
masa pa onda mase gurnu u rat. Sjećam se kako je u parlamentu vikao da mi
Enishi imamo oružje i da će Onisha nestati ako nastave tako kako on nevoli.
Poslije umalo nas Enisha ne nestade odatle, koliko je jak i drčan bio. Mislio
da se neko boji njegove vike i natapirane frizure. Džaba mu je vrli vladar
njegove MN regije Njegosh još davno napisao da „Boj nebije svijetlo oružje
no boj bije srce u junaka“.
Poslah pismo mome agentu za novac, odnosno jednoj dami, Arilin Ule,
koja vodi brigu da li imamo dovoljno za život, da u decembru ništa nisam
61
zaradio extra. Rekao sam joj da može ispravljati greške u mom romanu i da
ću joj platiti kad ga izdam. Kad bih nešto zaradio morao sam proporcionalno
vraćati dio pomoći koju su mi dali prije toga. Tako mi se prethodno ljeto
nakupilo 1200#. Ja ih vratio odjednom, sa jednim čekom, našta su se oni
šokirali jer sam mogao vraćati bez kamata, na rate po 56 $ mjesecno.
Sada vidim da sam bio sirov, surov i elementaran. Mogao sam kupiti
možda bolja kola, otići na Aust, vidjeti brata i njegovu familiju i taj vrući Aust
gdje su stijene crvene kao krv. Tu boju ljudi najviše vole vidjeti prosutu na
ulici. Od nje im sve proradi. Sve ostale boje u ratu doživljavaju kao gadost.
Opet za CaraCaru, jedan drugi zemljak Brko napisa kako mu je otac bio u
Draginoj vojsci i da je lično zaklao dvije Kotove Backerke, a poslije rata zbog
tga robijao, pa onda postao čuvar zatvora na tom kamenitom otoku gdje Koto
posla prvo one koji previše nisu, a onda one koji jesu, volili Talina;
neprikosnovenog šefa Ussije i Istočne glaxije, za kojeg eto pričaju da je pobio
više Jevreja no A-Vegly i ostali zajedno. On 20 miliona, a Oni samo 6. Bome,
ozbiljna razlika, ako je istina. Možda je to izmišljeno, da bi ono 6 izgledao
kao mali broj.
Talin 48-e uvede Kotu sankcije, pa kod nas nasta glad. Ja sam tada bio
beba i umirah više puta. Mama bi tati u Grassland javila da sam umro, a on
bi onda došao tim malim noćnim vozom koji je putovao 6 sati preko brda
Omar u 35 km daleki Onji Akuf, a ja bih odmah progledao i prodisao, čim bi
on došao. I tako se to ponovilo nekoliko puta dok se nismo preselili u famozni
grad Grassland koji me zauvjek priveza za sebe kao nekom nevidljivom
vrpcom. Poslije drugoga rata, kojeg A-Vegly izgubi, po receptu nekoga
historičara još staroga Rima, Hammer podjeliše na četiri djela. Ubrzo, dvije
strane, Grand i Cuzi, dadoše svoje djelove DASu pa ostade samo Usski i
DASki Hammer.
63
se god okreneš neki od njih je zauzimao negdje nekakvu fotelju. To je donosilo
i privilegije po svuga putovanjima, kafanama, građenju vikendica, uzurpaciji
zemljišta, pa i plaža na moru.
Dakle pisac emigrira kod Anisha i osta tamo pet šest godina. Vrati se
poslije u MN gdje ga pokušaše par puta ubiti, ali ga metak neće i uvjek
promaši za dlaku. Ili se slučajno sagne, ili nešto tu ima, kao i kod Uka, pa
metak uvjek ubije nekog drugoga. Baš ti pisci izazivaju dugotrajne nevolje,
prvo kod kritičara pa kod političara. MN sada nijekaše napad na muzejski
grad Vnik, najpoznatiji grad-državu na Balku, a i biser rjetkost u Galaxiji. To
sve pripisaše Kotovoj vojsci, a paravojaci tamo opljačkali kuće gradskih
predgrađa, cio grad Avtat i plodonosnu dolinu Onavle do zadnje kravlje
koske.
Odatle su Enishi 92-e istjerali skoro sve nesenihko. Tako i jednog dečka
Anisha koji zahvaljujući tome postade tenisač u samom galaktičkom vhu. To
ga nespriječi da jednom posjeti taj Enish etno grad i odvede svoju ljubav,
jednu tamo od rijetkih preostalu Onishkinju za ženu. Kad su CariCari jednom
64
tu neki Enishki klinci otkazali poslušnost poslao je tenkove i ušao sa njima
pravo kroz velika stakla u robnu kuću. Usput je u banci podigao 24 miliona #
za neke tekuće potrebe, ćešljanje, tapitanje kose, rulet i td. Tako se pokazuje
sila. Sa čime li sada komanduje, možda gleda slijepe miševe u nekoj pećini.
O danas, ovde igra film sa Balka u kom i naš Osip igra. Tema je rat na
Balku i prilično je vjerno opisana opsada Tradera, ali iz ugla jedne grupe
ljudi koji žele pomoci djeci pobjeći iz grada. Osip je i inače ostao cio rat u
Traderu i postade upravnik drame u Traderovom pozorištu. On je bio
fenomenalan glumac. O kako sam ja to želio biti. Još 62-e sam počeo u
Grasslandu, pa nastavio kao student u Nyorku pune tri godine, pa opet u
Grassland 4, pa u BačBaTchi 8, pa opet u Grassland 8. Imao sam i 8
65
profesionalnih nastupa. Ovaj na Nadi sa TV filmom mi je bio vrhunac. Igram
u cijeloj petoj epizodi i plaćen 50 sati po 90 talira, = 4500# net. Porez su oni
platili ili je to bilo oslobođeno poreza, to neznam.
Snjeg je pao obilato. Poslije podneva sam vozio u školu, 700 metara
daleko; ShuShu, Alve i Salve i dvije male crnkinje i Odri. Imakulee, mama od
crnkinja, taze immigrant sa četvero djece, mi je bila učenica. Jednom je imala
zadatak da odredi koliko će avion Boing 747 preći kad leti 7 sati brzinom od
900 km/h. Ona je pomnožila 747x 7. Drugi put je imala isti zadatak, i istu
grešku napravila, ali je sakupila preko 60% i položila ispit iz 3-og razreda
srednje sa pozitivnim uspjehom. Nemojte se iznenaditi lakoći zadatka u tako
visokom nivou školovanja. Naime u K2 osnovna škola traje samo 6 godina.
Poslije nje, 5 godina je srednja. Dakle njihov 3-i srednje je kod nas prvi, a
negdje ga zovu i 9-i razred. Ovde vojska nije obavezna nego profesionalna,
mada se neki studenti mogu prijaviti da vježbaju koješta, gađanje, marš,
ukopavanje u snijegu i slično, i biti za to plaćeni.
U školi sretoh jednog mladića koji bješe na Balku sa jedinicama TYV koje
posla Direktorium. Potpisao ugovor na 6 mjeseci za 20000# i obreo se u
njihovoj bazi u Isokom, 50 km od Graslanda. Tu bijaše glavno skladište
oružja za Onushe. Tu su vodili i Qustu da mu zaduže puškicu, našta on
prezrivo frknu i ode živjeti u Grizville. Napadali su ga intenzivno, a on uze
pravslavnu vjeru tek toliko da se zna kako će se ukopati, a oni, Onishi,
poludiše. Pokušavaju ga izvesti iz takta, a to se samo njima olupa o glavu, jer
je on toliko ostavio traga u Galaktičkoj kulturi filma da ga posvuda
nagrađuju i zovu. Skoro je bio predsjednik jednog od najvećih festivala filma.
66
Taj je veći jalijaš od njih kad zatreba. Samo mi nije jasno kako TZF vojnici su
osvanuli pod mojim prozorom u centru Balka baš na prvi dan rata.
Dakle, sve je bilo spremno mnogo mnogo ranije. To sam i ovde vidio kako
su spremali narod na Nadi za taj rat. Na mapama koje su bile svuda,
po srednjim školama, višim školama, fakultetima i ko zna kuda, Balk je bio
obojen crveno tj. označen kao neka mizerna propala stvar. Još par takvih
bijaše na mapama, ali za njih zaista znamo da su to decenijama bili. Zašto
Balk koji imade razvijenu mašinsku industriju na nivou galaxije, razvijenu
poljuprivredu, besplatno zdravstvo i školstvo i da ne nabrajam sve što drugi u
regionu nisu uopće imali, a bili obojeni kao srednje razvijeni. Mi smo kod njih
godinama išli na exkurzije ili privatno, pričali sa narodom i vidjeli ogromne
razlike u našu korist. Najmizernije za njih je bilo što oni nisu mogli napuštati
svoju domovinu nego samo pobjeći bez povratka i uz rizik života. Nas su u
takvom okruženju zvali Balk America. Ovde na Nadi su nam emigranti, koji
pobjegoše preko Balka sa tih sretno-obojenih mapa, pričali kako su buljili u
naše izloge, osvjetljene gradove i puteve, garderobu na ljudima, filmove u
kinima, knjge i diskove koje su kod njih bili zabranjeni, kuće, namještaj, vrtiće
i meso, Meso i MESO. Ono se na Balku jelo svaki dan.
Ja sam pozajmio od Hansa litru Njaka, jer sam sav moj već bio podjelio
ili popio sa društvom i svijetla obraza donio kolegi koji je zaista bio
izvanredan glumac. Oni nas ugostiše žestokom votkom sa Ussa. Toga su mogli
kupiti, ali je i to za njih bilo skupo. Zamezismo sa salamom i sirom pa rekoše
da idemo sad na večeru i posadiše nas troje gostiju u trpezariju. Uz prilog
dadoše po jednu šniclu svakom. Ostali, žena mu, njeni roditelji, troje djece i
punica nisu sa nama večerali. Meni to sve prisjede. Dakle on je specijalno za
nas kupio te tri šnicle. Njih ofarbaše baš naprednom bojom na mapi. Poslije
mi je rekao da, ako nebi propagirao te rakete nebi dobio stan sa 2 spavaće
sobe, a ni u teatru nebi mogao da igra. Možda bi i bez raketa sve propalo,
sporije ili brže, svejedno. Čovjek može samo sebe kriviti za propast Zemlje a
ne nekakav društveni system.
67
Sr, 16 drugi, 6999-e
Baš je nevjerovatno pisati; dnevnik, roman, pjesme, članke, bilo šta. Sinoć
sam legao u 2 i 30, a samo sam malo pojasnio neke situacije. Žurim mnogo
kao da ću sutra umrijeti, nove misli navaljuju, zaboravljam šta sam „teo“ da
kažem itd. UŽAS! Oštampao sam mojih prvih 7 strana u školi u sali 202 za
informatiku, pa buljim u njih kao u novorođenče. Bern i Rich me značajno
gledaju i namiguju. „A jel dobro pitaju“? Ma kako nije moj prvi roman u 50-
oj godini. Pa zar već 50. Od toga 32 u Grasslandu, 15 u regionu S, ali sa
silnim dolascima i boravkom po nekoliko mjeseci u Grasslandu i 3 ovde. Kad
je neko slavio 50-i rođendan, to mi je prije više ličilo da slavi svoju smrt.
Bogami i mene uhvatiše godine. Inače, nas 7 od 17 matematičara u školi se
izvrsno slagalo. Svi smo bili razvedeni po jedanput i propatili zbog toga
ostavivši djecu ili živeci sa njima kao samci, a djeci onaj drugi roditelj
nedostaje kao jedna noga nekom jednonogom. Tony spomenu i njegovih 300
veoma dragocjenih diskova koji ostadoše njgovoj bivšoj. Dobro je izvuko živu
glavu.
68
Kupole, neke druge palnete i tamo financirao neke poslove koji su donosili
brži profit nego da je ovde otvorio neku fabriku. Neki su ih davno bili i
otvorili, zatim zauzeli pozicije u politici dok su te fabrike radile, pa ih zatvorii
i odnijeli kapital napolje. Tamio radnike plaćaju 30 # mjesečno, a ovde neki
toliko imaju na sat. Zabarikadirali su se na političkim mjestima glumeći kako
su nesretni jer njihova K2 zaslužuje da bude država, a to nažalost sada nije
moguće i tako sa koljena na koljeno 400 godina ostavljaju svoje fotelje
potomcima. To se sve sazna ako idete malo vani po tampetama gdje gusti
snijeg prigušuje glasove.
Prof Žan nam dade da napišemo nešto na temu da odjeća ne čini čovjeka.
Ja raspalio o mnogim suđenjima ratnim zločincima. U jednom ratu od 24
ratna zločinca sa Hammera, 20 bijahu doktori medicine. Kad ih gledaš na
slici imaš osječaj da je to sa nekog naučnog simpozijuma, obučeni gospodski,
kao iz one moje pjesme gdje kažem neki se oblačili čisto a drugi bili zvijeri i
spolja. Obavezne bjele košulje i odjela, a od njih dosada 1600 samo jedna
žena bi osuđena. Zar ih nije sramota, gdje je tu ravnopravnost polova. Pričali
da je ubila momka za koga se htjela udati ali on nije pristao, pa ostala vječna
cura i bacila se u politiku mjesto kao neke djevojke u neku vodu. Nije htjela
da odstupi a i niko političare neće ni da zamjeni u ratu koji su počeli. Narod
hoće rat a ako ga preuzmeš a nisi za njega do koske, gadno ti se piše.
Jednom je jedan vrli književnik sa Balka, Kr-Leža, napisao priču o tri već
poginula domobrana. Vadili se oni pije toga da neidu u rat na sve moguće
načine. A koliko seljak može imati načina, nego samo jedan. Ići u grad onima
koji su im poziv poslali, to jest pisarima. Ovi im značajno odgovoriše;“
Doktori rekoše biće rat“.
69
istraživanja tla, medicine, pogotovo za ispiranje mozga. Uhvate narodne mase
i isperu im mozak i umetnu im kratke vježbe ubijanja pa ih pošalju na njihove
iste takve jadnike. Mnogi nešalju svoje nego immigrante do pete generacije.
Kad sam vidio u vatrogasnom domu gdje je bilo uvjek struje da na
pregovorima njihovi nosači nosaju neke duge cjevi preko leđa ja mislio
bazuke;“ Ma nije reče neko. To su ti mape“. Generatori rata, pregovarači na
31-om satanku prije 4 godine se nisu mogli ni u snu nadati ovakvom porazu.
Direktorium ih prisili u vojnoj bazi na DASu da razgovaraju mjesec dana i
djele teritoriju i narode, i prijatelje, i sportske drugove, zemlju, rijeke potoke,
šume itd. Oni, potpisaše, porukovaše se zadnji put i razlaz. Nas pomjeriše po
tim mapama, a veliki se okrenuše novim planovima.
Če 17 drugi
70
Nadi i cjeloj Galaxiji nego u regionu B na Balku gdje je rođen i počeo tu
vrtoglavu karijeru.
Ovde na Nadi možeš da ideš gdje god i kad god hoćeš. Bogomolja ima
na svakom ćošku jer su njihovi graditelji oslobodjeni poreza. Pametno, jer su
neštedimice stvoreni prelijepi objekti gdje ljudi sa radošću uđu, oslobode se
straha od smrti i izađu sa novim elanom za život. Neki opet tvrde da se tako
pere silan novac. A šta je taj novac? Neka vještačka tvorevina koja nas kreće
a divni objekti ostaju kao svjedoci da mi nešto ipak možemo lijepo stvoriti..
Uz skoro svaku bogomolju je sala za objede, muziku i ples i tereni za sport i
razonodu. Nijedna religija nije zabranjena, sem onih koji se kose sa zakonom
o bezbjednosti ljudi, životinja i prirode. Stanovništvo više religija najradije
zajedno moli u velikim salama, a kad je lijepo vrijeme i na stadionima sa po
500.000 mjesta, Voda iz vodovodne cijevi je malo kamenita, ali se može kupiti
i bolja u buradima ili natočiti jeftino direktno na izvorima. Počeli su i oni sa
monopolima na vodu, a kolo vode, zna se glavonje. Bože sačuvaj da im neko u
biznis dirne. Nevode ga direktno, nego od njega beru porez, kao mafija reket.
Poslije će uvesti prečišćavanje vazduha pa i od toga ubirati porez. Što je više
poslova, to je bolje za vlast. Hrana je uglavnom vegetarijanska, ali ima i
pravog mesa sa farmi naravno uz dobru doplatu. Cijene se kreću od 2 do 52
talira za kilogram. Dok smo skoro sve saznali i vidjeli trebalo nam je dvije
godine, neke stvari su nam nedostupne. Raditi se ne mora i može se živjeti od
programa pomoći. Ipak, jako je mala nezaposlenost, jer su ljudi svjesni da
rad od budalaština oslobađa i daje čovjeku dignitet. Prisutna je i jaka svjest
da radeći za sebe, rade i za svoje potomke i da sada kad je dobro treba što
više investirati u objekte za humanitarne programe, zdravstvo, škole, sport,
kulturu, nauku i tehnologiju, transport i sl. Kad vidite šta svaka škola ima za
72
boravak u njoj, dodje vam žao što niste više dijete. A tek velike parkove sa
mnogo toga za zabavu. Tu je već skupo ići. Na dan, treba platiti i do 100 # za
jednu osobu. Motivacija za posao je i novac jer ko radi ima i do sedam puta
veća primanja od pomoći za jednu porodicu. Jest da ga pošteno oderu za
porez na kraju godine, a može i odmah po primanju plate, dnevno, nedelnjo
ili kako ko hoće. Da bi se oslobodio poreza , može investirati u svoju penziju
ili mali privatni posao, kao umjetnik i slično i sve što kupi za taj biznis,
oslaobađa se taxe. Kad troje, čak i dvoje, rade u jednoj familiji, može se na
kredit vrlo brzo kupiti jako dobra kuća sa više kupatila i soba, vrtom i
bazenom, bolji namještaj, ekrani,kompjuteri, dvije do tri garaže i više auta.
Auto ti daje nezavisnost i slobodu i nije rijetkost da se samo po jedna osoba
voze u njemu. Kada vidite četvoro odraslih u njemu to su neki tek pridošli, ili
neka tipična Nada familija sa puno djece u velikom Ven-u. Nekada s ovdje
imavali po 20-etero djece. Glasovita pjevaćica, CeliN Dio, je 13-o dijete
njenih roditelja. Svećnici su tada išli ulicama i kad vide ženu ravna stomaka
vikali: “ Zar nisi trudna”. Novi član, novi porez. Kao i za novi biznis, više
para, više crkava. Ovde su mnoge prazne i zaključane ali su predivne.
Međutim, nije kod nas bilo uvjek loše. Rodio sam se na meteoru Balk, koji
je 100 puta manji od Nade, a 91-e imadoše isto, po 25 miliona, stanovnika.
Živio sam tamo u miru 44, i tri godine u ratu. Te tri zadnje su mi pokazale šta
je ljudska vrsta. Zato moj osmjeh ovde malo kasni za njihovim. Nadam se, a
sve više i uviđam da ovdje nije tako. Sve je bilo dobro na Balku dok ne
donesoše neke reflexije iz davne prošlosti. Naime pokupili su fotone iz
kosmosa koju su prenosili slike sa Zemlje od prije 5 i pol hiljada godina.
Došlo je odmah do svađa, ko je kome tada bio saveznik, izdajica, pobjđeni čiji
su grbovi na zastavama, koji se jezik više govorio i ta istorija postade
instrument izazivnja sukoba. Dođe do podjela moći nad policijom i vojskom
koje su se rasule u tri veće armije i koje su ratovale svaka protiv svake, u
istim uniformama, sa istim sredsvima i na istom jeziku.
73
je neko samo to uspio da sakupi, a o raspeću Isusa i obićne priče iz života, još
ništa. Možda je to laž prodavana kao istina, pa šta i da je istina, bilo pa
prošlo. Samo, po čijem naređenju? Od stvarnih ratova se ovde ljudi gade, pa
to i negledaju, a djeca nemogu ni gledati, jer kad se djete pojavi kao gledalac
SyS sam promjeni kanal. SyS zna ko je pred njim i ko šta gleda. Možda nas i
snima? Ma nek snima. Šta će i snimiti? U spavaćoj sobi ga nema.
74
nekud. Tada nam prevoditeljka reče da je ta knjižica prevladala u korist
odlaska. Ko zna da li je to dobro ili ne? Uglavnom totalna promjena prija
mada mnogi ovdje pomriješe od raka. Da li bi i tamo, niko nezna.
Neko kuca na vrata. Nečuje se jasno od buke koju stvara muziciranje tate
od Dženi Klod ispod nas. Uhvatio se električne gitare pa roka roken’roll.
Otvorim. Pazikuća me pita da li mi smeta Rok. Ja mu se derem na uho i kažem
da nesmeta, jer i ja sam isti takav blentavi roker 40-ih godina kao i onaj ispod
nas. On je stanovao sam u stanu sa dvije spavaće sobe, ovde kažu četiri i po
što znači, 4 prostorije i kupatilo. Žena mu je sa dvije ćerke u drugom takvom
istom stanu na istom ulazu, ali na drugom spratu. Stalno su išli na sahrane
nekih narkomana, kakvi su i sami bili. Vidjeli jednom gitaru kod mene i ja im
udarim Žezael, nanana nana..., kažu,-- pa vidi ga ----zna. Ona bi nekad zvala
telefonom u 2 ujutro da nas zamoli da pošalje djecu kod nas na spavanje, da
bi negdje izašla. Mi smo uvjek odbili, ali su se drugi navukli. Čak bi povela i
Inku, našu zemljakinju, a da joj Majo čuva njihovih troje i komšinicinih dvoje.
Operem plastični pod našeg HLM stana u kojem ne smijete ništa mjenajti
ili renovirati,, zatim se okupam, neće li se u to susjed malo smiriti. Taman
sjednem da opišem kako papir može spasiti čovjeka kad telefon. Itrova žena
traži pomoć. Stao joj auto tu blizu kod Kolizea, velike sale za sport, gdje
jednom gostovaše Roly Stones. Naravno da nisam išao. Izdvojiti za ulaznicu
50 talira je bilo previše za naš buđet. Ionako je pola sale bilo prazno jer su
oni ovdje znak Amerijen impreije koju zaista nevole. Sutra dan, Roly su
nastupali u New Zorku. karta je bila 300 talira i bio je dupke puno. Kažem
Itrovoj ženi da sam mokar i da je u potpunosti psihološki podržavam, ali ništa
od toga više nemogu učiniti na ovu kristalnu zimu na - 40°C. Šlepanje auta
bijaše 250 #, malo poskupo. Nekad su tako dani blješavi da zaboravim moj
Grassland koji je većinom u magli. Čak je i u narodnoj pjesmi opjevan,“Ah
što mi se Grassland zamaglio...“
Prvi put spasih moju knjžicu CZ, kad sam naivan k'o i svi na Balku, upao
na kapiju kasarne, da tražim nekoh Araćića Aralampija, studenta u Anja Uci,
za kojeg je brižna majka, iz Enice tražila da se provjeri da li je stigao velikim
konvojem u Grassland. A kakve već majke mogu biti nego brižne, nazivala je
rođake Oliće, a i kod našega člana pozorišta Krge. Ja se tu desio jer je on
htio da svaki dan uveče na pisaćoj mašini štampa moj dnevnik. Bješe to prvo i
zadnje veče preštampavanja. Naime istrčimo mi do moje škole gdje je bilo
okupljanje prognanih, a Oća, naš šef gradske CZ, je prozivao po nekim
spiskovima na megafon da se orilo u maglovitom jesenjem mraku, dok je iz
gomile kuljao dim pušača. Probijemo se do njega kroz gužvu i pitam ga za tog
vražijeg studenta. Osvijetli baterijom neki papir, gleda spisak i reče da ga tu
nema. Sretnemo Aralampijevu rodicu, inače moju bivšu učenicu Oličku, a ona
kaže da ga tu nije našla.
75
Hajdemo vidjeti u kasarnu. Pred njom učini mi se na hiljade većinom
mladih ljudi obučenih u đempere i jakne. Gusto zbijeni gledaju sa nevjericom
prema tamo odakle su autobusima stigli. Nemogu da vjeruju da su slobodni,
ali da nemogu ni nazad. Osmatraju i da li će se iz Grasslandske magle
pojaviti još neko ili nešto. Na otvorenoj kapiji uljudno pitamo za studenta i na
traženje stražara dam moju knjižicu i bi trenutno uhapšen. Neki ćelo je vikao
kako ni jedan Enish neće preći crtu koju on ćizmom crtaše uzduž one šine na
kojoj elektricna vrata klize, pa nas preko nje nedugo zatim uvedoše u
stražaru. Kako li je znao da sam Enish kad po imenu i prezimenu mogu biti i
Anish. Svjet se uzbuni i poče nešto vikati kao ja sam sa njima stigao busom i
prebrojavam ih, kao da ih nisu na planini mogli prebrojati, čak su im i
spiskove poslali. Neki viču da ih špijuniram, a Krgu i neprimjećuju. Sreća da
nas sprovedoše u stražarsku kućicu unutar kasarne. Mi problijedili, kažu nam
saćete vidjeti kad dođe Amo kome su sve pobili. Mala neka prostorija,
stojimo, ni sam neznam koliko dugo, negovorimo ništa.
Uđe taj Amo sa pištoljem za pasom, ozbiljan kako smrt zna biti ozbiljna, i
još dvojica sa nekim puškama. Gleda on nas, pa one papire, ja šutim pa
kratko i ozbiljnije nego onoj gazdarici za Platonsku, kažem da smo iz CZ i da
tražimo Aralampija Araćića. Nelezi vraže, Krgo, iako je Onish, ima papir
SOH-a. Nabavio mu najbolji jaran iz Enice kome je mama Polishka a tata
Onish. SOH je tvrdio da je cijeli B region do rijeke Rine Anishski, kao za
vrijeme Obscurog, a da su Onishi njihovo cvijeće. Imali su sada puno u
njihovom članstvu, naprimjer u Tocu čak 80%. I kod Obscure ih je bilo
masovno. Ime tih postrojbi neću ni da pominjem. Jasno je bilo pametnijim
Onishima da cvijeće može biti i uvelo pa su slijedeće godine sve Anish
postrojbe napadali dje su god stigli, a Anishe tjerali iz stogodišnjih postojbina
na 200 km dugom frontu niz rijeku Amu pa zelenu Retvu južno sve do mora.
Usput su i mučili, pljačkali, palili, ubijali gdje su mogli stići, ko i sve vojske,
ko nemani. Hengry se naljuti mobilisa sve Onishe iz H regiona i posla ih u
borbu protiv Onisha iz B regiona.
76
mokrim gaćama na štapiću sreli bi ih uz uskotračnu prugu kako se trkaju sa
konjima ili još niže kod kasarne, vičuči za njima po prašnjavoj cesti uz dugu
ogradu da uspore, a ovi vraški nacereni i veseli trče sa grivama i repovima do
neba. Samo nam nije bio jasno, zašto se toliko lijepo sređenih djevojaka u
štiklama tuda šetalo na još vrelom popodnevnom suncu.
Svi smo ćutali. Upitah Amu za moju knjižicu koju je još čvrsto i odsutno
držao u ruci. On se malo trznu i dade nam sve naše papire. Zatim reče nešto
vojnicima više pokretima nego riječima i ode. Uvedoše nas kod oficira za
bezbjednost. Sjede dvojica za stolom. Jednog znam. Bajo moj kolega iz škole.
Predavao je davno neke grafičko tehničke predmete. Pravi se da me nezna i ja
shvatam da je to zbog pratnje. Kad njih po propisu otpusti, vidno odahnu i
upita me pred onim drugim otkud ja sad tu. Kažem mu za Aralampija, a on
nešto zapisa komentarišući nešto na račun ludog ćele na kapiji, na šta i onaj
drugi klimnu glavom kao da je saglasan i poruči kola telefonom. Kaže sagnite
se dobro na kapiji jer taj je neuračunljiv.
Kad smo tako prešli crtu u nekoj pravoj limuzini šofer pita gdje da vozi.
Krgo kaže u kafić, on časti. Meni nije bilo ni do čega. Rekoh da stane i
izađosmo među silan svijet na korzou. Ta gužva mi je bila nestvarna, kratki
spoj između mraka i hladnoga hodnika kasarne i nagle nenadane slobode
među ruljom svijeta u zamračenom gradu. Nije to bio strah kao kad skijaš pa
vidiš da ćeš se slomiti nego neki ledeni strah, gotovo mir. Tako mu to znači
bude duši kad smrt hoda oko njenog tijela. Preda se i leluja. Kao da pleše.
Udarismo skoro u Oličku, koja iz mase izroni. Kaže, našla ga je. Neimadoh
neke osječaje sada za Aralampija nego me oladilo skroz. Mislim kako li je
ljudima sada u zatvoru? To nisu zatvorenici po sili zakona. Ti su svi pušteni
kući. I legionar stranaca Adan bi pušten. Bio je osuđen na 14 godina robije
zbog silovanja i ubistva jednoga mladića iz Grasslanda. Iako Anish, ostade
negdje u brdima kod Enisha. Takve su puštali, a zatim im na uniformama
veoma rado prišivali traku „Policija“da im odrade prljave poslove.
Sada su po zakonu terora u zatvoru bili obični ljudi, žene i djeca, osudjeni
na batinjanje, silovanje i smrt bez suda i exekutirani i bačeni u jame da im se
ni grob nezna. Poslije odlska Kotove vojske, ja sam bio među rjetkim
Enishima koji boravi u toj kasarni i ostade živ, sem naravno onih koji su bili u
Onish vojsci. Iza mene jednom bijaše i moj brat. Uhapsiše ga u ljeto 93-e u
medicinskom centru i to u ordinaciji kod doktora, kad je došao zbog bolova u
leđima. Samo su rekli; „Džo, tebe tražimo“ i odveli ga u kasarnu. Pali su mi
na pamet neki filmovi i romani u kojima je neko nekome zarobio brata,
naročito onaj Tvrđava, ali kako ga spasiti, nijedna ideja mi ne pade naum.
Nazvah policiju. Srećom javi se Emko. “Nebrini buraz” reče, a on kad kaže
buraz to stvarno nešto znači. „Jel on bio u DS partiji?”, ja potvrdim. “Onda
zovem Asima“, kaza Emko i bi sve dobro. DS je bila jedina veča partija bez
77
vojske. Pobjedila je u skoro svim gradovima sa preko 60 % glasova, ali su u
globalu sela sa tri naci partije na čelu odnijeli pobjedu. Šef im bio jedan
pametni alkoholičar. Hodao je po B regionu sa meza na piće i obrnuto, ali se
nije sjetio da i on po ustavu može oformiti vojsku gdje bi otišlo dosta Raje.
Možda je to i pametno, da se sa nacistima nemješa u njihove poslove. Onda bi
nastala totalna kopija Drugoga rata i još veće krvoproliće. Možda ni
seljacima ne treba dati pravo glasa, možda nikome kod nas? Asim jedan
penzionisani policajac koji je uvjek bio Raja. nazva me i reče da dođem u 4
popodne pred opštinu i dodade: „Jedva smo ga izvukli da ide na kopanje na
Planinu“. Mama je bila ponijela nešto hrane i odjeće za Džoa. Kad sam ga
vidio imao samsjećaja da se nismo vidjeli par decenija. Stajali smo sa njim i
grupom za kopanje kad neko sa balkona reče nama troma: „ Ajte vi kući“.
Dođemo u mamim stan odmak kod opštine, sjedimo dugo i šutimo, šutimo i
šutimo. Tada je mislim moj brat odlučio da napusti Grassland zauvjek, predao
je spisak svih stvari u stanu i sa nekoliko stotina drugih jednoga dana sa
autobuske stanice na koju je cio grad izašao i kao stoka plakao, otišao do
samo sedam kilometara daleke, za Enishe „slobodne teritorije“. Od sada ću
je zvati ST, a i neke druge koji produžiše u region H u njihovu ST, a neki i do
drugih ST po svijetu. Od tada ga nisam vidio. Ma nemoram ga ni vidjeti opet
decenijama, nek ostade živ i zdrav, to je važno. Sad ga čak ni leđa ne bole
više na suhoj i toploj klimi Aust-a. To mu neda da ode u prevremenu penziju
koju tamo dijele za svaku sitnicu. Ima naših zemljaka i tamo u jako velikom
broju, također i Grasslanđana. Druže se i slave rođendane. Idu na pecanje,
crkve i slično.
Naše ocjene odoše dole i sve smo pjesmica manje znali što nas je ona više
tukla. Mi se žalili direktoru, a taj dođe na jednom odmoru u razred, odvede za
uho Jopu u kancelariju i izmlati ga gumom za rastezanje. Raskrvavi jadnog
Jopu zato što bijaše malo nemiran i u jurnjavi oko katedre je malo zakači i
nakrenu sa podijuma taman kad on banu u razred. Tada je sve bilo tako
postavljano, vlast na podijumu i piedastalu. Ušutismo se i od dječije graje u
školi nasta muk.
78
Sunčano i vedro do beskonačnosti. Toliko je nebo plavo da me već
sramota koliko piljim u njega. Za ovdašnje uslove na Nadi nije ni mnogo
hladno. To je jedan divan dan od samo – 22°C. U snijeg se nemože gledati od
sitnog svjetlucanja kristala. Stalno nosimo sunčane naočale kao ona
preplanula i nasmijana gospoda na slikama modnih žurnala za džempere koje
je moja mama pregledala, da bi poslije bjesomučno plela i namakla nam koji
talir za studije. Kad se brat Piter oženi, kupi joj ručnu mašinu za pletenje i on
nestade iz naših života. Došao bi u posjetu sa familijom na prolasku za more,
par puta u deceniji. Jednom je kupio mami i novu električnu mašinu za
pletenje kad više nije mogla od alergija plesti sa ručnom. Toliko je bio
zaposlen i napadno štedljiv da smo ga rijetko viđali. Radio je od jutra do
sjutra. Pričao je da mu radni dan počinje u 6 ujutro a ponekad završava i u
11 uveče
Ut 23 drugi 6999
Ipak, čini mi se da živim u zemlji gdje se laži otkrivaju brže nego kod nas.
Gledam redovno seriju Omerta. Radi se o mafiji u Mont-Realu. Prilično
ubjedljivo su ih razgolitili, i sve njihove poslove i trikove su stavili na tapet. U
mnogo nagrađivanom filmu „ Il Padrino“, gdje onaj isti Mrando, doduše u
poznim godinama glumi šefa jedne familije mafije, samo se prikazuju interieri
njihovih vila, kao da si kod predsjednika DAS-a. Oni tamo lijepo obučeni kao
za izlazak sjede, pričaju tiho ispod glasa, ali nikud ne miču. Djecu im prikažu
u kuhinji sa sluškinjama, mamama i bakama ili nekim zasebnim prostorijama
od muških članova opkoljenih do zuba naoružanim telohraniteljima. Jedu
špagete, pričaju, šapuću nešto nekad nekome ko uđe pa izađe. Popodne šef
mafije sadi vinograd i tu tužno umire od infarkta, i tako to. Ništa se ne opisuje
i ništa nevidi šta Mafija rad,i pa svima prosto žao kad kojega koknu ili
uhapse. Prosto kao nekog narodnog heroja. Ispade da je država prema njima
zla, surova i elementarna i sirova a oni kao neki umjetnici. Poslije, gledam
vijesti. Neki advokat ispraznio penzijski fond ćasnih sestara. Nagovorio ih da
79
mu prepuste fond od 120 miliona #, zatim to investirao na JAM, i na kraju
nestao. Našli ga novinari na Riku, kaže kako mu je žao, ali je time i njegova
karijera završena na Nadi, a također i njegove žene. Pikazuju ga u pletenoj
stolici na plaži nekog grimizno zelenog mora, naravno sa suncobranom od
slame kao iz onih prospekta za bogataše i sa nekim načićkanim napitkom u
ruci. Taj trik nebi prikazan u Omerti. Dok pisci istraživači napišu novu seriju
o Mafiji, Koza Njihova već smisli novi trik. Opelješiti časne sestre, pa ni od
Boga starha nemaju. Zbunilo me to što advokat nije bio nimalo sretan, pa se
poslije sjetim da sam i ja u Vinu bio sretan 89-e kao turista, a kao izbjeglica
95-e, do Vina mi uopšte nije bilo. Jest da bi kupio tetrapak od litre vina za 2 #,
i polako pio na slamku da izgleda kao da pijem neki sok, pa lutao i lutao tim
gradom gdje mi sa Balka uvjek gravitirasmo kad nastaju naše seobe.
I oni su se nanosali drveta od nas. Svi toliki prozori, a oko stakala drvo
sa Balka. Ogolili su našu obalu. Ostale nam čudne neke sive kamene planine
u dužinu od 800 km, ma bez ijednog drvceta. Primjetio sam da najveće
pljačke su najsigurnije kad se krade od mase siromašnih, jer i kad se otkrju,
šanse za naplatu su veoma male. Koto Hammeru oprosti ratne reparacije u
zamjenu za predratnu tehnologiju. Maznuli smo tako i prvi generator za našu
hidrocentralu. Time pogodi sviju u srce jer svi regioni kukahu da su bili
najoštećeniji Fetišizmom i da je njegov potez za njih bio katastrofalana
greška, a za ostale med i mlijeko. Niko ne reče što se otvoriše fabrike koje
bejahu naše vlasništvo, a Raja se zaposli, gradovi se osvijetliše i da
nenabrajam.
Koto poruči tom ministru da će mu ubiti brata, koji bijaše ostao kod nas,
ako Obskuri ne smrsi konce. Sve se uzburka i Obscura prebaciše na
dugovječni fety Eshpan kod generalisima Frankya koji posmica pola svoga
naroda da jaše na konju vlasti. Tu Oby nepoživi dugo, ubi ga neki njegov
familiji odani šofer, jer biti više živ nije imalo nikakvoga smisla.
80
Odvezao sam Dra u njenu školu, a ShuShu reče da će nju odvesti Nataly,
mama od Dženi Klod i Sindy. Vratim se za 5 minuta, a kola od Nataly još pred
kućom. Pozvonim joj na vrata, ona otvori i reče mi da je ShuShu otišla sama
pješke, i da njena djeca ne idu jer imaju vaške, pa mi pokaza neki papir od
škole. ShuShu nam je često govorila da nevoli ići autom i da je lijepo napolju.
Imala je dobar ski kostim za zimu, dobre rukavice i kapom koja joj je
obuhvatala čelo i uši, Kupili smo joj neke nepromočive čizme za temperature
do – 60°C. I kad bi se valjala po snijegu ništa joj zima nije mogla. Došla bi
tako i na pauzu za ručak oko pola 12 i otišla nazad u školu oko pola 13 i
došla predveče oko pola 18 sva rumena i puna priča kako bi niz put stali
ispod ledenica niskih krovova kuća oko naše zgrade i čekali da im kapi sa njih
padaju u žedna ustašca.
Jedan dan, mislim 94-e, smo mu išli kući pa zatim na groblje da ispratimo
njegovog oca Lazu. Odoše tamo svi naši očevi iz te zgrade u koju smo se
doselili 63-e. Zbogom naše djetinjstvo. Irko je bio toliko dobar golman da ga
je glavni golman reprezentacije Balka, po nekima najbolji golman Galaxije,
zvao da brani u prvoj ligi i da će jednoga dana Irko njega sigurno zamjeniti
na golu naše reprezentacije. On to odbi zdušno jer je volio taj naš grad više
od svega. Tu se mlad oženi pa im se nije išlo nikuda od društva i familije.
Ipak, i oni emigriraše, neznam samo koje godine. Sada su na Swedu i imaju
već i unuke. Ipak, svake godine idu u Grassland na 10-ak dana. Čak ni stan
tamo nisu prodali da bi imali kod sebe lično odsjesti. Taj grad nam dođe kao
neki doktor koji nas liječi.
82
Če, 25 drugi 6999 godine.
Ma nema ni filma bez ratnog filma. Pa jest, kad izmisle neki rat i snime
film to nikad nije bio realan film kao sa stvarnim ratovima. Stvarnost je
prava inspiracija za film, nemože bolja. Umoran sam već od rata i ratova i
sada me opisujući te situacije neke opet šokiraju pa da se prosto prenem,
nešto drugo pogledam ili uradim. Ako nepišem, kao da ga nje ni bilo, a ni nas
tamo.
I pored prvih mrtvih i sahrana po gradu, vidio sam ozarena lica ljudi, kao
da se nije ništa desilo. Ponašali su se više kao djeca. Pojaviše se neka dva
plaćenika, riđi stranci koji bi naveče sami šetali gradom onako u šarenim
maskirnim uniformama, jedan mali a drugi visok, oba bez vatrenog oružja,
ali za pasom su nosili nekakve bajonete iste dužine, tako da je onom malom
to više izgledalo kao da nosi mač. Pričalo se da obučavaju neke postrojbe
ratnim vještinama. Nedugo zatim, nađoše ih preklane ispod mosta rijeke Ašve,
prema Urbetu, gdje su bile linije bojišnice između Enisha sa jedne i Anisha i
Onisha sa druge strane.
Tamo prvi pogibe mladi konobar koji mi je prethodnu večer donese kafu i
razdragano priča kako ide na tu liniju. Pitao sam ga da povede i mene, a on
reče;“Nije to za vas profesore“. Da to nije za mene znam, ali nije niza koga
moj sinko. Sahrana kod Onisha se zove Jenazza, i na nju žene obično ne idu.
Njegova bi odmah kod Tornja u centru grada blizu već zatvorenog kina. Ja i
83
komšija Hopa došli zajedno. Za vrijeme sahrane jedna granata poslana sa
Planine sablazno odvali. Prvo se čuje detonacija ispaljenja tamo daleko. Svi
poviču,-Evo je, a onda poslije par sekundi, dovoljno da legnete negdje,
detonacija tu negdje pored vas. Onu od koje se gine poginuli nikad nije ni
čuo. Narod se rasu svuda po parku. Ja izgubih Hopu iz vida pa pobjegoh kući.
Samo prije koju godinu bi rastrgli svakog agresora da se usudio napasti Balk,
a sada evo sami sebe napadamo. Možda smo suviše vježbali za rat. Stalno su
bile neke vježbe. Koto bi to omasovio sa TO, teritorijalnom odbranom, i po
25000 vojnika je učestvovalo na vježbama a on bi sa diplomatskim korom
sjedio u velikom hladnjaku na nekom brdu i dvogledom to sve osmatrao.
Rijetko je bio zadovoljan sa tim vježbama. Na njima se probalo novo oružje
kojeg je bilo jako puno. Naročito mitraljezi i novi tenk o kojem su pričali
bajke.
Masa nahrupi na brdo noseći odozgo sve što se moglo naći, a nađe se
zaista mnogo. Od nagaznih mina ostaše neki bez nogu i stopala. Pričalo se za
jednog oca i njegovog sina da im se to isto desilo obojici u dva dana. Ja ih
nikako nisam mogao da se sjetim, neki sa starog dijela grada. Mati mi
jednoga dana reče da je otac toga oca bio glavni organizator ubistva familije
moga oca 41-e godine. Naši roditelji su znali da ta familija živi u istom gradu
sa nama, a nikada prije nam to nisu rekli. Pa jest, svi smo mi tu i nema nam
nikog drugog, idemo u iste kasarne, iste ratove, preplićemo se i prevrćemo po
Balku, pa ko bi drugi no mi. Stranci dođu i odu, a mi ostajemo. Fauna
Balkska, da nekažem stoka.
84
Zanos novim ratom bi kratak. Pojaviše se umor, glad, razočarenje,
problemi sa neprijateljem jer se ne predade od straha nego se drznu i ukopa.
Čak neprestano puca sa brda i ubija sve češće. Uniformisani gledaše po nama
civilima kao da smo mi tome nešto krivi. Za osvetu, pobiše nešto civila po
selima. Često su govorili da im je miris baruta kao droga i da ga se je teško
riješiti.
Hvali se jedan u kafiću kod našeg glumca Pishche kako je sačekao dva
seljaka da se vrate kući i ubio ih iz puške dok su meli dvorište. U gradu je
hodao sa sjekirom posdsječene drške za pasom. Obijao je napuštene, a možda
i nenapuštene stanove. Brat mu na Hameru dobi neku silnu premiju na Lotou
pa otada pri izlasku u grad ostavljaše sjekiru kući. Sjetim se poslije kako je
jedna curica došla na nastavu sva uplakana, Njen brat od dvanaestak godina
je poginuo pokušavši ući u jednu napuštenu kuću. Ljudi su za oproštaj od
komšiluka ostavljali tempirane bombe iza vrata. Mali se pravio važan i svašta
donosio kući. Roditelji trljali ruke dok nisu jednoga dana donijeli njega.
Prođe oduševljenje kao kod onih što prevare nekog dragog pa se taj
izmjeni i više nema povjerenja u prevaranta. U Urbetu ubiše Košću sa 19
metaka u leđa. Mirio ljude i nije bio za rat. Eljka njegova žena Anish a on
Enish, radila je sa Dra u socialnom i bili smo mu sinu 90-e na oproštajnom za
vojsku. Mali je poslije bio na fakultetu u Traderu i kad izbi rat pobježe Na
Hammer pa na Shvitzy. Onishi su imali žrtava u rovovima pa jedana familija
dođe Košći u avliju i kažu mu ono tvoj sin snajperom ubi našeg amidžu i neko
osu paljbu. Sahrana je bila kratka i brza na Enish groblju u Grasslandu.
Nisam smio ni otići. Poslije mi neko pokaza ubicu na ulici kad je sa društvom
izašao u grad na korzo. Neki mlad dečko a već ubica, i živjeće čitav život tako
kao ubica. Koliko ih takvih ima, ubica, koji su ubili čovjeka, ljudsko biće,
Božije stvorenje, željno makar još jednoga treptaja života? U vojskama nekih
plemena Afra su primjetili i djecu sa oružjem. Tako ih jedan novinar pita šta
rade tako mali sa puškama? Ubijaju li ljude? Oni odgovorali da ne ubijaju
nikoga nego samo povuku oroz a ljudi tako samo padnu.
Ponio sam ovamo jednu knjigu koju su skoro napisali na osnovui dnevika
Obrenovog sina Mišela, koji i sam bi neko vrijeme vladar regiona S dok ga
neko ne ubi na jahanju 6876-e. Nikad se ne saznade ko i po čijoj želji. Obren
bijaše onaj što kumu odreza glavu i posla Urcima na uvid a Miša je pisao u
dnevniku da je i njemu tata lično radio o glavi uz pomoć Sillabica. Dakle taj
njegov sin bi 30-ak godina vladar regiona S, osnova dosta institucija poslije
odlaska Uraka, i pokaza se narodu dobar vladar. Tu nema foliranja. To se
nemože falcifikovati, kao u sportu, vidi se jesi li dobar ili ne. Možeš ti vikati ja
volim djecu a mrtva usta govore i spaljena djeca svjedoče da si ti monstrum.
85
Kažu da taj A-Vegly nije čak ni plaćao porez Hammeru. Eto koliki je bio
patriot. Ma niko ga nije smo ni pitati da plati. On je bio Hammeru poturen sa
Sillabica. Zašto ti stranci kad dođu na vlast čine tolike zločine, valjda ih
straha da ih nezbace brzo kad vide koja su to stoka. A domaći nemaju
povjerenja u svoje, pa vele ovaj je drukčiji on će nam pokazati čvrsu ruku
kako se vlada. Dakle iz njegvog dnevnika otkrivamo da je jedna komisija
prije 130 godina bila u južnom djelu regiona B tako po nekima zvanom HB i
otkrila takve zločine, da je pobjegla u grad VNik, jedan stari grad koji bijaše
vjekovima slobodan grad Država dok ga neokupiraše Piter pa zatim Anishi.
Ni Urci ga nisu dirali ni Taly ni vjekovima moćna Enecija. Uvjek se nekako
spasio, nekad novcem, nekad mudrošću.
Nešto kao planet sH-vitzy gdje vlada vejčni mir, a na njemu žive Taly,
Hammeri i Cuzi i puno immigranata. Tamo rata nebi već 6000 godina. Kao
da je tamo mir invarijanta, nepomična tačka u prostoru ratovanja. Svemirska
konstanta mira. Jest da je iz toga regiona potekla familija Sillabica, ali nisu
tu dugo harali nego se premjestiše dalje na Rakus i šire. Šest hiljada godina
bez rata, ej jeste li vi normalni bre boni tamo? Tamo je mogao sin da nešto
naslijedi i od pra-praoca. A mi na Balku ništa ni od oca ili matere. Bar jedan
fotos. Ja neznam kako je moj djed po tati izgledao, a ni jednu babu. Na koga
moja ShuShu ima gene na koga bar liči, na koga je ovaka visoka kao ja i jaka
kao zemlja? Ej, mi uvjek siroćići.
Pe , 26 drugi 6999
Dra je u koledžu, ShuShu spava jer osnovne i srednje škole imaju sedam
dana pauzu, vacation, relache, brejk, ili kako bih to već nazvao. Mi za takvim
nečim planskim nismo imali potrebe nego bi leteći sastavljali radne dane uz
neki praznik i išli na planine, more druge destinacije širom istoka za sirotinju
ili zapada za bogatije. Neki bi opet jednostavno ostajali u našem gradiu sa
100 kafana. Nije ni to bio loš provod.
Sinoć sam instalirao neki novi program i evo sad mi neradi miš, a time ni
internet, a time nemogu igrati ni šah ni pasijans. Možda mi svevišnji daje
znak da više pišem moj roman-žurnal. Javiše iz biblioteke da je neko donio
onaj CD i nemoram platiti kaznu za njega ali 0.2 # imamo zbog neke
nevraćene knjige. Dodje kazna i za parging na univerzitetu, platiti 67 # ili ići
na sud i rizikovati kaznu od 127#. Ja navalio na sud pa na sud a Dra ni
dačuje. Pitam kolege u školi a oni kažu da me jedva čekaju na sudu i da
odmah ponesem ček. Kažu, ako nevjeruješ zovi sudiju telefonom i pitaj. Ja
zovnem i ljubazna žena mi suvo odgovori da ako dođem platiću više. Ma zna
moja Dra, nema šta, imam pametnu ženu. Platih i taj luksuz, ići kolima mna
fakultet a bus mi pred nosom stoji.
86
Gledasmo Ustin film a na Ropien jeziku „Bilo jednom jedna zemlja“ o
borbi za slobodu od Hamera i domaćih izdajnika u Kotovo doba, pa ima i
malo početka novog rata na Balku. Kad smo pričali sa domaćima na Nadi o
njemu mi kao da smo gledali dva tri različita filma. To ti je umjetnost, kad
zadovoljiš široke narodne mase sa jednim djelom. Štediš pare i vrijeme, a svi
ga vide na svoj način. Jedni su ga doživjeli, kao pod zemljom su religiozni a
gore ne. U šivotu je obrnuto. Oni pod zemljom, da lisu oni sada u religiji ili
van nje? Možda je to stvarna istina. Isto je i sa ratom kod nas. Onima koji ga
nisu osjetili nemožeš objasniti da je to tragedija. U ratove se ide čistih
uniformi uz koračnice a tamo je blato, krici ranjenih, rasporena crijeva,
polupane lobanje, sirota djeca, glad i bolesti, zapaljene kuće, gradovi, srušeni
mostovi, itd. Na planini iznad Tradera se jedan konj ubio skočivči sa stijene u
provaliju jer je bio frustriran od nosanja leševa. Pa i konji vide da rat nije
ništa slavno.
Zar nebi mogle postojati tako transparantne države, da onaj što žarko
želi imati svoju ličnu državu nevidi da je već ima i da mu pod nekim njegovim
nacistom vladarem nemora biti idealno, kao nama Enishima pod Negrijancem
Markosom. On pokloni tajnu službu svojoj ženi kao nagradu što ga dovede na
vlast uz pomoć njenog amidže druga Marka. Često iza nekoga vladara
njegova žena vlada ili punica iz sjenke i likvidira ljude na „Halo efekat“;
ovaj mi se nešto nesviđa, opa ode glava, ovaj je labilan, opet opa. Ovaj nešto
piše protiv mene, i opa, zakoprca se na parkingu, ovaj zamislite napada moga
muža po novinama i opa. Još jedna“. Tajna služba postaje igračka u rukama
beštije. Šef tajne službe uživa da joj ispunjava želje jer biva pozivan na balove
kod njih, i tamo odlikovan da drži red kod Švedskog stola i time se osjeća
dijelom familije jer i malom sinu omogućava unosne poslove sa free
shopovima, pa sa drogom, ljekovima, cigaretama, pićem, gorivom, ama šta
god djete poželi.
87
Uglavnom su agresori zdipili nešto krava u plodnom polju, umjetničkih slika i
koješta po vilama koje imađaše svi koji držahu do sebe u mnogim periodima
tog vrlo mudrog grada. On sam po sebi ne da je lijep, onako sav okružen
debelim zidinama, sa uskim ulićicama popločanih kamenim pločama nego i
izgleda pametano.
88
Samit nastavlja, Naši osuše paljbu, po crkvenom tornju, na kom bi
mitraljesko gnijezdo, a u crkvu Anish vojska strpa cio puk Avtata da se dole
mole da ih nebi uništili bacačima gore. Stara taktika. Poturi stanovništvo da
ga Bog kazni preko izabranih vođa. Nekad narod i nezna kakva govna bira.
Uglavnom nisu granatirali ali su ga kao osvojili. Prebaciše ih potom na neki
dozla boga kameniti teren, a drugi tu i nema jer su oni davni osvajači davno
odnijeli svu šumu. On se sa 9- oricom nađe u nekoj uvali na samoj ivici grada
gdje ih 7 pobiše snajperi. Njih dvojica, on i neki Anish iz Adra se sjuriše u
grad. Našli su u nekoj napuštenoj kući civilne odjeće za gornji dio tjela a
maskirne hlaće i čizme su svi već svuda nosili tako da to nije bilo sumnjivo.
Odšetaše do autobuske stanice, izvadiše normalno „na Anishskom“ karte za
autobus i rastadoše se negdje oko Ponta u regionu HB. Anish ode u H, mada
se mislio, jer on ima i rodbine u S. Onish se vrati u mirni B region gdje još
vladaše Bratvsto i Jedinstvo.
Naručimo još po jednu. Pošto sam završio nastavu za taj dan, pivo dobro
klizi nikuda nam se ne žuri. Ima i neke hrane; ajvara, hljeba, konzervi,
kobasica i kuvanih jaja, a i para za platiti račun, pa nastavljamo sa
razgovorom. „A ti Ivo“, pitam onog drugog. On je bio na ratištu drugog
dijela H, sjeverno od regiona B odmah do V, odakle su ljuti na separatiste od
Balka upali vojnici sa Kotovim zvjezdama na šljemovima, a za njima i
paravojske sa znamenjima Dragine Enish vojske iz prethodnog rata od prije
50 godina. Zauzeli su bez velikih problema vinogradarski grad E-Lok i
njegovu staru tvrđavu na obali ogromne rijeke D-Unay. Ušančili se, pili
dobra vina, ma skoro da je postalo dosadno. On tako jednom u razgovoru pita
majora, „Druže majore, mogu li ja na odsustvo“? Major mu kaže;“ Slušaj,
evo ti 15 dana, a ako si pametan nevraćaj se više. Ti kao Anish da napadaš
tvoj narod nije fer“. Slegosmo ramenima, rekosmo jedno „Jah“, malo šutimo
dopijemo pivo i razlaz. Izađem napolje. Divan sunčan dan. Pogledam u nebo i
na njemu nađoh odgovor. Bilo je ćisto plavo i bez bjelih linija od Farovih
preleta turističkih transporta. Neka nam je Bog na pomoći. Svijet nas je
ostavio da se pokoljemo sami..
Čitam preko interneta naše novine. Ove ovdje ne čitam uopšte. Toliko su
velike i djeljene na rubrike i tako debelo smotane pa ipak kad idem u školu
uzmem lokalni „Soleil“, jer je tamo besplatan, i čitam samo naslove. Rjetko
šta o nama ima, a pogledam i oglase polovnih auta i zadovoljan sam cijenom
našeg Mercury-a. Još se drži i zaradio bih par stotina ako ga prodam. Naš
zemljak mali Ziijo se bogami snalazi sa tim, ali smo čuli da se samo tri mogu
godišnje preprodati.
89
Ma znaju ovde ljude napamet i svakoga su limitirali. On je odmah, dok
smo bili u hotelu prvih sedam dana, počeo pitati ko hoće produžiti vozačku
dozvolu. Prevod košta 25# i sa time se ide dalje u biro za trnsport i polaže
vožnja za 100 talira. Ja nisam htio a on me toliko zvao telefonom i bio
dosadan da sam mu rekao da ne zove nikad više nizašta. Poslije kad mi je to
zatrebalo odnesem moju vozačku u neki biro u školi jezika za emigrante i
prevede mi neka žena po imenu Gracija besplatno. Kaže bio tu neki pa
donosio ih po 10 nedeljno. Ona prevodi besplatno, a on ljudima naplačivao
po 25 #, pa su ga „zamolili“ da napusti K2 ili bi mogao i nazad na Balk.
Jedan nam tu reče kako mu njegova punica neda ćerki da idu na Nadu.
Kaže mu „ Gde bre dete da nam vodiš“? Džaba on njoj odgovara da njeno
dete ima 27 godina i da već imaju i malog sina kojeg opet ženin tata hoće da
vodi u B region, gdje je ostao da ratuje, da ga narodu pokazuje. Opet drugi
bračni par nam kaže da su oni Onishi sa lažnim ličnim kartama da bi mogli
iznajmiti stan i taman dobili iseljenje kad sin se zaljubio i neće da ide.
Djevojka i njeni znaju ko su oni i nemaju ama baš ništa protiv što se djeca
vole, pa sad neznaju šta da rade i šta bi uopšte sa sobom i sa njime? Pa svi
smo se voljeli i znamo kako ta, također svemirska konstanta, ljubav djeluje
blagodatno u strahu od vječnosti. Rat više nije mržnja nego je postao droga
baruta i vježbanje Velikih, a ljubav nas je spasila od istrebljenja.
90
Snijeg pada već evo peti mjesec. Ipak, prošla su napokon dva najgora
zimska mjeseca. Bili smo u biblioteci oko podne. Svi već dva dana
viču“Proljeće“. Mita zvao sa DASa i kaže da je ono što će kod nas biti u
petom mjesecu kod njih već davno stiglo. Sestra mu je na umoru. Sjetim je se
kako je skupljala hranu da pošalje kčerki u blokirani grad patnji i smrti
Trader. Rekla bi; „ Samo da nađem još po kome ću posalati“, i poslala po
nekome. Spremiti jedan paket hrane znači nejesti ništa 2 mjeseca. Njena kći to
nikad nije ni primila, ali pošto je bila farmaceut sa visokim ocjenama, Oroš
Agencija sa DASa je odvede tamo s njenim mužem i ona posla papire mami i
daidža Miti.
91
ShuShu, 7,66 godina i Dra 43,5 spavaju. Probaću jednu pravu kj-Uba
cigaru. Tamo su najbolje i izvoze ih svuda sem na Das. Das ih blokirao i neda
im ništa uvoziti ni izvoziti kod njih, pa na njih upiru prstom kao lošim
primjerom društvene svojine sredstava za rad, jer žive u bijedi. Oni su krvni
neprijatelji već 60 godina, a komšije. Ovde pametni oformili pušenje po
klubovima, ulaz 100 #, pa puši koliko hoćeš. Donio mi prijatelj Bleck sa K-
Ube, gdje je bio na odmoru sa suprugom. Studirali smo matematike nekad
davno u NYorku, čak smo bili i cimeri sa još jednim Mil-ojkom. Taj je bio
donio bure rakije od kuće, fixirao ga na sred sobe, pretakao u flaše i prodavao
gdje god je stigao. Tada još nisam pio alkohol pa mi je to strahovito smdjelo.
Stid me bilo kad bi mi došla moja najbrža djevojka od svih koje sam imao u
životu. Jednom pred kraj korzoa u NYorku razilazi se narod i ja idem iza nje,
vrlo visoke djevojke i gustiram njene linije. Ona se zavrti oko znaka Stop i
sudari samnom. Nasmijasmo se oboje i nastavismo dalje zajedno. Kaže da
trenira košarku za naj klub grada. Ja dodam da sam i ja trenirao u Traderu i
tako šetasmo do nekih već pustijih djelova grada kad ona reče:“ Ako me
stigneš tvoja sam“. Pa lagano potrča napred. Ja mislim, čekaj saćeš vidjeti ko
je brz. Pokušavao sam ja tako da je stignem preko pola sata, ma, akcija
nemoguće. Ona ubrza, zatim uspori, skrene sad ljevo sad desno kao gazela, i
igra se sa mnom. Kad sam skroz izduvao i savio se na dvoje ona priđe,
pomilova me čežnjivo po glavi i postasmo momak i djevojka.
92
Kući nas obiđoše počesto neke stare žene i pitahu šta nam još treba.
Napraviše spisakove i donesoše sto stolice, neki kauč u salon i stolić, fotelju,
ma napuni se brzo svim i svačim naš iznajmljeni polupodzemni stan u 25-oj
ulici. Poslije su nam nabavili i gramofon pa navijasmo neke stare diskove
koje nalazismo na ulici. Ljudi nedeljom iznesu šta im netreba i neke to službe
kupe utorkom. Jedan zvučnik sam postavio na „balkon“, naime na betonsku
ploču ispred prozora. Na toj ploči bi roštiljali naše čevapćiće bez kojih nismo
mogli živjeti, a ovde domaćima su ličili na psečiji izmet.
Poslije dva dana nam njegova mama dade skoro nov sto i stolice na
poklon. Tate tu uopšte nje bilo. Jako mnogo djece živi samo sa jednim
roditeljem. Becky, kako su mnogi zvali moju suprugu Dra, kupi šivaču mašinu
za 25 # i saši presvlaku za kauč i fotelju. Kupismo za 50 # kompjuter, IrkoV mi
naštima neke programe za učenje jezika, i stan i naš život dobi neku ljepšu
fizionomiju. Mimi, domaća slikarka i veoma dobra duša, nacrta ShuShu i
stavismo to u njenu sobu ali joj ga mali komšija Ogi ubrzo pošara. Sreća pa
sam ga prije toga fotografisao.
93
Prve pare sam ovde zaradio instruirajući naš jezik 20 # /h baš našu
višegodišnju prijateljicu pofi slikarku Mimi. Imala je momka sa Balka, pa je
žarko željela da priča sa njim na našem jeziku. Instruirao sam i matematiku.
nekoliko naših Balka, naravno besplatno, jer svi bijasmo nekako u istoj
situaciji, na socijali, po jeftinim stanovima, bez auta itd. Bilo je ljudi koji su
upisali informatiku, zadužili se na kredit po 18000#, ali nisu imali neko znanje
ni škole. Bilo je djece koja su izostala po 2 godine iz škole a ovdje sve upisuju
po godini rođenja. Nepita te za razred nego koliko maš godina naprimjer
djete od 12 godin upišu u šesti razred. Nema veze da li je ono bilo prije u školi
ili ne, pokazace se poslije. Naša susjeda sa Balka Alvi je 2 puta pala u prvom
i 2 puta u drugom osnovne, pa je sad išla sa ShuShu u razred. Izgleda da je
bila nagluva i naravno da ništa nije razumjela. Jednom se njih dvije svadjaju
i krešte u dvorištu. Pogledam i sledim se. Ona ShuShu pokazuje neki krivi
exer i kaže da će joj izbiti oko, ako joj dirne sestru Salvi. ShuShu niti je
dirala, niti mislila dirati njenu sestru, ali nije ustuknula. Ja to ispričam
njihovom ocu i odmah zažalih jer on skoči da tuče Alvi. Ona jadna uplašena
bježi ispod stola oko namještaja a on sa nekim prutom za njom. Ja mu vičem
nemoj bolan, ma nepomaže ništa.
Tako sam neke blizance učio matematiku i donio im knjige iz škole, koje
studenti odlože u neke plastčne kade kad im više netrebaju. Može se izbrisati
gumicom njihov rad u njima, jer svi ovdje pišu grafitnom olovkom. Hajro
njihov otac navalio da plati, a ja neću pa neću. Poslije kad smo se selili za
K1, on nam je valjao kao niko. Doveo je cio tim mladih momaka iz pizzerije
koju je uskoro otvorio da nam pomognu.
Ponoć je. Vrijeme teče bez naše kontrole. Meni se ipak čini da isti ljudi
sjede i vladaju našim svijetom. Svi se pozivaju na neke već davno rečene
fraze. Tako, kad napadaju Grand politiku zašto je dozvolio Kotu da vlada do
smrti, neki je tamo slavni ministar, Ertchy rekao „Šta vas briga neka vlada,
nećete vi tamo živjeti“.. Tako kažu i kad nam rat uvedu. Možda bi kralj tražio
da vrati i zlato sa sobom ako bi ga gurali nazad. Dakle ista politika sjedi u
istim foteljama sa istim porukama, rat. Pa i jest logično. Zamislite jednog
generala bez rata. Školovali ga tolike godine, a onda da poslije simulacija
rata ide u penziju, da ga unuci onako još mladog i drčnog vuku za brkove i
razbacuju njegovo civilno ordenje, pa da nema nijedan ratni trofej u kolekciji
ordenja, bar jedan potpis sa mirovne konferencije, sliku sa ratišta pored
uništenog tenka, koji je do maloprije vrijedio kao 200 luxuznih auta, a sada je
samo hrpa gvožđa.
94
Kuka okolo i moli;“ Daj mi šansu predsjedniče“! Zar će njegov predsjednik
ostati bez statua i ulica po „Oslobođenim teritorijama“, a istorija njegovog
perioda stati samo na 2 stranice i to sa herojima u Rock Muzici i pjesništvu.
Generacije bez rata nose jedan komplex kastracije istorije. To su
melankolična društva gdje se cijene neki naučnici i slave teoretičari, baletani
i mazala.
I stvarno jedan dan Dra i ja išli u nekakav biro da vidimo šta Dra može i
gdje raditi poslije njenog koledža. Tamo je sjedila samo jedna djevojke toliko
ljepa da je bilo već neprijatno gledati u nju. Od odjeće na sebi je imala sve
mini, i suknju i bluzu. i nakit i kosu. Prekrstila je noge i okretala se nježno
ljevo desno na pokretnoj stolici. Kad ču odakle smo reče; „ Blago vama vi ste
bar imali rat“. Nisam sebi zadugo mogao doći. Pokušam sa;“Pa znate tamo
je bilo mnogo mrtvih, sakatih“. „ Pa šta veli ona“. Poslije sam odustao od
pridika, uglavnom nas upita koje gradove da obiđe na Euru jer tamo nikad
prije nije bila, a ići će sa momkom kojeg viđa svake pola godine jer on nešto
tamo radi. Ja odvalih; „Gilinu“ i pokazah joj gdje je to. To vam je tamo sve
staro 5000 godina jer tuda nije bilo rata da pustoši. Neki misle da je rat video
igra, neka avnatura, spektakl, a neznaju da je običnim igračima na sportskom
terenu teško kad igraju lopte, a kamo li onima u ratu gdje igrači gube živote.
Baš briga gledalaca, oni su platili kartu.
Mislim da stavim neku frazu kao moto ovog romana, naprimjer od Georga
Alaša; „Samo da rata nebude“! To su sva djeca pjevala na Balku. Čak su
velike role papira odmotali niz glavnu ulicu našega Grasslanda i veliki i
mali tu frazu potpsivali. Mora da nije bila dovoljno jaka. Djeca su bila
zauzela i našu opštinu. Bože šta sve djeci naum padne. Ništa nije pomoglo, ni
fraze ni revolucija djece, ali tada sam vidio da djeca imaju svoje mišljenje i
da im je do njega stalo. Pokazali su da imaju ličnost, da to nisu samo oni mali
kojima spremamo programe za Deda Mraza.
95
godine duga šutnja izmeću nas. Naveče pita ona Dra oću li iostati sa njima
zauvjek. Poslije smo se stalno družili. AvaSha nam dođe dva puta sa njenom
mamom u posjetu pa imamo i fotose, Tata sa dvije kćeri. Ide život.
Sinoć smo bili kod Elia i Nije, naravno naših sa Balka, jer kod drugih
skoro i neidemo. Tamo smo volili ići jer je vožnja bila veoma romantična zbog
dugog puta uz Veliku rijeku i punoi kuća starog stila. On je trebao nekakve
dvije knjige a nije ih našao u biblioteci njegove opštine St-Mal. Ako bi htio
dizati knjige iz naše, treba za članarinu odvojiti 100 # godišnje dok smo mi za
to plaćali samo 1 # za 3 godine. Inače sam ga učio trikovima kako raditi bez
miša na kompjuteru, jer sam skoro bio prinuđen sam to otkrivati kad mi se
dezinstalisao onaj program. Elia je pravio nekakve lustere od lišća, željeza,
stakla i pokušavao nešto sa tim. Dobio je čak godinu dana besplatnog kursa iz
informatike, pa kaže da mu to veoma teško ide. Imaju dvoje djece, sve nove
stvari u stanu, lijepe umjetničke slike, auto, i stanovali su u veonma lijepom
kvartu. Kažu zarađivali su kao pazikuće i čisteći snijeg tu i tamo. Sjetim se
jednom me sa lopatom u ruci gazda–ljubavnik zvao da čistimo sa trotoara
snijeg ispred kuća. Neko bi mu dao i do 5 # . ja prezrivo frknuo a poslije vidim
kako se ovde bori za svaki cent. Nismo mi navikli da štedimo, a i kome i zašto
kad svakih 20 godina neko isprobava oružje na našim životima, kućama,
mostovima, vojskom, brdima, rijekama, nebom i jezerima. Tu u toj
romantičnoj ulici St Luis smo slavili Novu 99-u Godinu. Iznajmili smo salu
pored crkve St John, donijeli hranu, piće i pleyer. Dr Shebez je uneka doba
raspotegao iznajmljenu harmoniku. Sve je bilo u redu do pred zoru kad je
neko odvalio poklopac klavira, pa kad Dr krene sa pjesmom, neko od mlađe
klape drnka na tipkama. Tako se narod iznervirao da se skoro potukoše. A šta
je to sa nama? Izašao sam u predvorje, zovnem taxi telefonom koji je tu visio i
izađem van. Zora je svitala. Snijeg u ogromnim količinama natrpan svuda
okolo je prekriven još sa bar 10 cm novoga. Vazduh treperi od Božijeg mira i
tišine na hladnoći od -40°C, a naši se unutra svađaju. Mladi hoće da biju
doktora koji na harmonici svira naše pjesme. Mi se sami dovoljno svađamo i
bijemo ni zašta, a zamislite tek kad DAS ili Ussija nešto lijepo dobro za rat
razviju. Preko emisara nas huškaju i svađaju, nude pomoć, pare, oružje.
Naročito ako je kaso besplatno ili uz dugoročni kredit sa malom kamatom.
Nađu; ambiciozne, zarvorenike, ludake, doktore, pjesnike, privrednike,
omladince, potomke onih što izgubiše prethodni rat, itd. Predstave ih svijetu
kao protivnike i žrtve bivšeg režima koji im je branio da slobodno kradu.
Dovedu ih bestidno na vlast uz pomoć mašinerije, a usput podmite ih sa toliko
novca koliko košta jedan jedini tenk. Jednom se Muddy odade da je primio u
ratu nekih #10 miliona u kešu, a kad ga šef štaba upita gdje su pare, jer za
vojsku nije dao ni centa, ovaj ga ljuto pogleda i nereče ništa. Ma ko je on da
postavlja pitanja jednom skoro svecu. Ovi što spremaju ratove ekonomišu
tako da kod nas nađu tri osobe u tri nacije sa što više njima podobnih
kvaliteta da pokrenu množinu koja besplatno ratuje. Desilo se da među
96
Onishima iznikoše dva jaka kandidata, a trebaše samo jednog. Nagovore
AbuBabu, koji je trebao da ide u zatvor bivšeg nenarodnog režima (zbog
teških privrednih prevara), da da glasove i vlast Muddyju koji već imade tu
kvalifikaciju političkog zatvorenika. Bez te kvalifikacije se rijetko kod nas
dolazi na vlast. AbuBaby dade glasove Muddyju, ode u svoj Azin i nedugo
zatim, poslije kratkog mira među njima, poče oružanu borbu lično i samo
protiv Muddyja. Pričao mi Uhamed, moj prijatelj i mehaničar kad našem
Merkuriju nešto zafali, kako je zajedno sa sinom ratovao za Ab vojsku protiv
vlastitog daiđe u Muddy vojsci, a kuće su im jedna do druge u zajedničkom
dvorištu. Oni su onda naizmjenično iznajmljivali artiljeriju od Eniša i to na
sat plačali.Pokazivao mi i nekakve videofilmove, a ja mu sa interneta štampao
novine iz njegovoga kraja. Najviše se nadao u poratne izbore i pričao kad
bolesni iz Azina odu doktoru u Muddijev Ihać, obično ih vrate u sanduku.
AbuAbu-u skidam kapu jer je u jednom danu bio u posjeti kod „ljutih
neprijatelja” Hengrya i Markosog. Namještaj za kastel u Azinu je ipak
poručio od glasovite kuće iz Grizvilla, uporištu i skoro privatnoj prćiji
familije MarkosoMrkog. Hengriju je nudio priključak svoje teritorije njegovoj
Anyshka. Poslije ga u toj Aniški osudiše za nekakve zločine i strpaše na
robiju.
Međutim, Koto je bio nepotkupljiv, pisaše neki vrli zapadnjak svojoj vladi,
zadužen da ga trzne na drangulije. Rekao je da sve možete drugo sa njim
pokušati, otrovati, paliti, pucati mu u glavu bombardovati, ali potkupiti;
akcija NEMOGUĆE! Čudan bješe neki taj homo homini Koto.
97
Toplana u gradu neradi. Struje ima toliko rijetko da se na nju kao ozbiljnim
faktorom grijanja nemože računati. Ostaje samo Ugalj i drva. Uglja nema,
dakle drva. Neki se dosjetili da Gaj pripada, sada u nemilosti, KK religiji i
posjekoše ga kompletno. Zatim, ispiliše trupla na cjepanice i prodavaše 120
talira za kubik. W-Ajtin očuh uzalud pokuša spriječiti tu sječu tvrdeći da je
nemoguće da šuma bude religiozna. Odoše sa drvima i imena ljubavi koje su
generacije urezivale na njima preko 100 godina. Ampijeva drva su bila baš
kvrgava, a on ih „preko veze“ nabavio kao dobra. Pokazujemo mu šta je
kupio. On suje, ronda, nudi nas nekim zelenim ušećerenim likerom, pravdajući
se da nema ništa drugo. Mi ga ipak pijuckamo pa se mrštimo. Ork!
Dakle, Rcko je brat blizanac moje komšinice Dajde, jedan jaran pri dudi,
ne baš golem i jak sa ukočenom nogom. “Pri dudi”, znači da redovno pije
alkoholna pića svih vrsta. Tada sam i ja bio u toj fazi. On i ja smo dobro već
napredovali u cijepanju kad poče neka muzika sa nekog balkona, vriska i
cika. Neko se dočepao konzervi i pića. Tako jedno pola sata kad odjednom
zlokoban pucanj. Sve se utiša. Gledamo prema gore na Amerikanku, veliku
stambenu zgradu. Ništa se nemiče. Poslije nekoliko minuta svi su znali da se
neka žena ubila. Poznavali smo njenog muža jer me je Rco jednom na ulici
upoznao sa njim. Imao je samo osnovnu školu pa htio upisati nešto vanredno
kod nas. Oboje su bili pripadnici Onish armije, iako je ona bila Anishka. Sina
od 10 godina su dali na čuvanje njenim roditeljima na obali mora gdje su se i
upoznali kad je on prije rata dolazio da zida kuće kao sezonski radnik. Sina
ostaviše i stuštiše se u rovove, šume, ratišta, maglovite noći i jutra kad ti se
čini da ti neprijatelj diše za vratom. Anishi i Onishi zaratiše to proljeće 93-e.
Optuživali su jedni druge za svašta. A ne da su ratovali. To su bili pokolji po
selima, gradovima. Iz Toca istjeraše Onishe, pa oni onda istjeraše Anishe.
Uništiše grad dva puta ako se nešto dva puta može uništiti. Skoro se Šofer,
Enish komadant i vrli mali diktator pozorišnog grada Rebinja koji se nalazi
blizu VNik-a, žalio da mu Anishi nanose veliku nevolju što ga optužuju za
ratna zlodjela: zavrtanje vode, granatitrnja, invazije na Vnik, jer je on kaže
noću Anishe prebacivao na ST Enisha i dalje u H region. Kaže i to da bi ga
njegovi vojnici streljali da su to tada znali, jer su im već stoljećima Anishi
radili o glavi, i mjesto da ga Vlada H-Aniške odlikuje oni ga optužuju. I
stvarno optužbe stadoše. To što im je vodu naplaćivao 2 miliona talira
mjesečno zaboraviše. Tako mi priča stari Anto da su njih iz New Grasslanda
isvukli Enishi preko Ugojna i dalje u H region, Tako i ovih 13.000 iz
Grasslanda preko Planine. Pa dobro ljudi jel vi ratujete ili glumite Crveni
Krst, Križ ili Polumjesec? Vidim da je ipak naš narod milosrdan, Neće odmah
da se potrijebe, nego ostave i za slijedeći put. Ma ko njih uostalom pita.
Dodju stranci obećaju nekom komadantu da ga neće na sud za zločine, koje
su uradili neki, možda i strančevi plačenici, zatim narede šta da se radi. Cilj
nebira sredstva. Elia mi dao original Koran pa nađoh : (Sura X, Yünus 44
dit que Allah certainement ne sera pas faire aucune injustice, les hommes le
98
fait soi-même) Almighty neće sigurno činiti nikakvu nepravdu, ljudi je čine
sami sebi. Znači li to kad ljudi čine nepravdu drugima čine je i sebi? Jest
malo filosofsky. Ne spominje ni Šejtana to jest Đavola. Nikoga samo ljude i
nekih 19 osvetnika, šta li.
Opet nađem onog Jakob 4 u Bibliji: D'où viennent les guerres et d'où
viennent les combats parmi vous ? N'est-ce pas de ceci : de vos désirs
insatiables de plaisir sensuel, qui combattent dans vos membres ?
2 Vous désirez, et pourtant vous n'avez pas. Sans cesse, vous assassinez et
vous convoitez, et pourtant vous ne pouvez pas obtenir. Sans cesse vous
combattez et faites la guerre
Otkuda dolaze ratovi i bitke među vama? Od ovoga zar ne: vaših
nezasitih želja .Ovo masnim slovima bi bilo: Bez prestanka vi ubijate i žudite,
a ipak ne ostvarujete. Dalje nađem ispod toga u našoj bibliji - borite se i
vojujete, a nemate jer neištete, a kad ištete, neprimate jer zlo ištete da u
slastima svojijem trošite.
Ma znali su ljudi mnogo o nama i prije 7500 godina. Rat djeli familije i
uništava ih. Mogi napustiše svoje 'nepravovjerne' supružne partnere pa se
poženiše 'pravovjernima'. Ipak, u Grasslandu se oženiše dvoje mladih
različitih konfesija. Ona, inače moje nekadašnja učenica, bijaše Onish, a on
Anish. Poznavao sam ih oboje, čak i njihove roditelje. Sreo sam ih tako jedno
veče, onako mršave od gladi držeći se za ruke rekoše mi: “ Mi se oženili“.
Majka od mladoženje je Arova sestra. Ona je otišla na more da predaje u
nekoj školi i prevodi dokumenta. Tako je nekog sa Hammera pitala da joj
nađe posao za snaju ili sina. Ovaj okrenu neki broj i sve bi ok. Djeca mogu
odmah po dolasku od da rade, on kao časni brat, a ona, kao frizerka u istom
staračkom domu. Da zaplačeš od sreće i inata nacistima i njihovim idealima.
100
pod terasom, a sa nje se im obrati Senish lider H regiona, inače neuro-
psiholog, koji jednom izravno na TV reče Hengryu da se ne igra i da je dole
lud narod. Valjda ti psiholozi znaju ko je lud a ko ne. Poslije kratkog govora
opkoljen saradnicima diže obe ruke i zapovijedi da se ide na stadion. Ja ne
odoh.Nedugo zatim je umro. Pričalo se da su ga protivnici otrovali.
Tada bi i zadnje Balk festivalsko ljeto jer 91-e poče napad na Vnik i td., po
H regionu. Najbolje amatersko pozorište iz svakog regiona bi došlo na taj
festival., Ja sam 88-e godine bio nagrađen za scenografiju na festivalu u
regionu V i poslije 10 i po godina “izgona”, na povratku u Grassland, proveo
ovde 10 finih dana. Nikad prije nisam bio u ovom kamenitom pitoresknom
gradu. Tada me jedno veče zamoli jedna veoma poznata profi glumica iz
Grizvilla, RadaČ, koja je izvodila monodramu „ Oj Peroviću“, da joj na
određene šlagorte puštam muziku.
Jučer popodne smo bili u Galeriji. Tako ovde zovu neku salu gdje ima
klizalište, a po plafonu voz na tri šine i dalje nizovi hodnika sa prodavnicama.
Na klizalištu bi hokey meč pa ništa od klizanja za našu ShuShu. Popesmo se
na vozić. Luda kuća, svi vrište, i ludo se cerkaju. Primjetih da me jedva
smjestiše u sjedište. Stomak mi narastao od dobrog života. I inače je ovde
narod veseo. Imaju festivale smijeha, mono nastupe gdje zasmijavaju pune
sale sa komentarima na svakodnevnicu, a skrvena kamera im je najbolja u
svemiru. Jučer prikazuju kako stari ministar ode taxijem kući jer su mu
upravo ukinuli pravo na limuzinu. ShuShu me iznenadi sa novim cipelama na
nogama. Pitam je otkuda ti, a ona kaže da ih je posudila u radnji. Odemo
tamo i šta ću platim joj neplanirane cipele. Zatim, gledamo hokey. Kad voz
101
nisko naleti sa radosnim vrištećim facama sa tavana, to izazove buru smijeha
i dole među nama. Uslikao sam ga par puta ali sve je ispalo mutno. Svetlana,
naša najljepša iz 4c, a ni Olivuda se nebi bogme postidjela je uvjek govorila
da trebaš vrištati da se relaxiraš. Kad je bila student u Grizvillu pjevaše u
nekom studentskom horu, a poslije proba bi ona i Jadra, njena naj prijateljica
išli kući preko nekog dugog mosta i vrištali do mile volje. Mita me nazva sa
DASa. Sestra mu je umrla i sahraniće je tu po Onish običajima. On nemože
da ide jer ga je napala jaka gripa. Kažem mu da se mrtvi nevraćaju na naš
svijet jer im je tamo bolje. Nešto slično je i sa nama ovdje, bolje nam je nego
se vratiti na Balk. Tamo je čovjek čovjeku vuk. A opet ima pravih ljudi. Eto
naš vrli x-gradonačelnik Izo me je tri puta vozio u New Grassland da izvadim
propusnicu za konačni let izvan Balka. Kad su se smirili Anish–Onish sukobi,
on nabavi nekakvu dozvolu da vozi auto po ST i da niko nema prava da ga
pita koga on to vozi i zašto. Ja mu instruirao starijega sina matematiku, našta
mi je redovno plaćao 5# na sat. Uz to bi išli do njegovog staklenika gdje je
imao oko 100.000 kaktusa, drva za zagrijavanje i jednu kuju koja bi nas
skačući sačekala. Kad bi Anish Božić 94-e, odosmo tamo treći put i konačno
izvadih tu potvrdu da mogu dva puta ući i dva puta izaći kroz Anyshka. Jedna
mi gospođica zavede sve u knjige naredivši da se otvori i opština i sefovi sa
knjgama i čak nenaplati ništa, jer nisam imao para. Na kraju samo reče :
„Pozdravite Beku puno, mi smo zajedno curovale“. Moju su Dra tako zvali
jer kad je bila mala imala je jedno jagnje koje je za njom blejalo i išlo kao
pas po Čaršiji, dok nije poraslo da bi bilo zaklano i pečeno na ražnju za Prvi
Maj, kultni praznik rada Kotove države. To pečenje janjeta na ražnju ovdje
na Nadi njihovi stanovnici uopšte ne razumiju. Kad im to spomenemo ili kad
vide na fotosima oni se kao malo zgražaju. Doduše, nikad nisam ništa ni
zaklao u mom životu, al’ naši redovno na poljanama peku jance i ovde. Drva
im donesu volonteri. I ima ih po livadama i uz potoke svuda naslaganih.
102
hotelu sa 5 zvijezdica i još smo dobijali dnevnice za trošak. Po danu seminar,
za nas starije profesore ništa novo godinama, a noću provod. Bio sam jedan
dan na seminaru i ovdje u nekom hotelu niskih plafona, a zvučna imena
„Plazza“. Hladan zimski dan. Skupila se cijela K2 koja ima 4 miliona km².
Neki ljudi putovali i cijelu noć da bi ujutro bili tu. Oko 16 h ručak koji je
toliko kasnio da smo mazajući male putrćiće sav hljeb pojeli. Pedagog Pjer je
došao biciklom naravno, jer je on predsjednik kluba biciklista i pita me kako
mi se sviđa to što smo u hotelu sa tapetama i velikim akvariumom pored
bazena. Mrzi me da mu pričam za naše luxuzne seminare i kažem mu da smo
ih imali i u pećini kada je bio rat.
Glavni šef bi onaj „Ćorkan“ iz Busso što leži sad 45-ogodišnju kaznu u
zatvoru. Došli su u koloni auta i kamiona a on na čelu sa nekim kamionom na
koga su zavarili neke ploče da bi ga blindirali. Kao da su ga djeca radila za
104
zadaću iz tehničkog. Tada se još nije ni pucalo a oni se već oklopili. Da
nepočnu oni prvi? Pa svi su izgledi da će neko početi. Perthodnu noć pred
veliki miting Anisha smo mi profesori imali neku feštu u restoranu škole.
Svratimo poslije ok 2 ujuto do ljudi koji su ga pekli u dvorištu ispod Gaja. To
im bijaše već ko zna koji po redu bik gdje se mitingovalo. Dodijalo im, klati i
gulti bikove koje zvaše bakovi, ne spavati, stalno dolivati u sebe alkoholna
pića i peći po cjele bogovetne noći sa dimom u krvavim očima. Nude nas
arsenalom pića. Oni bi kući. Svak bi kući. I ja bih kući sad odavde sa Nade,
ali nemam kuće ni domovine. Čak su me ubjedili da je nisam ni imao. Ova mi
na Nadi ispade jedina, pa i nije loša kako god je uzeli.
Možda se mrtvi pobuniše protiv toga projekta i napravše nam taj rat.
Uglavnom se groblje poče i raditi. Sahraniše neke poginule Anish vojnike koje
Earlyavi nesebično posla na planinu, a on osta u kafani da preko radio veze
sluša prenos i sa štabom sjediše tamo cijelu noć uz piće i pečeno jagnje. Neki
hrabri borci tamo na sahrani otvoriše paljbu na jedno poznato malo auto i
ubiše u njemu starog njihovog učitelja i njegovu trudnu snaju. Znali su da je
Učo Enish i da tu ima neku baštu na koju dolazaše nebi li šta zasadili i
prehranili se. Jedan od vojnika bi toliko zgranut ubisvom da odluči odnijeti
njihova tijela na Planinu. Kada se vraćao, ubi ga neko iz šume metkom u
glavu. Zovu Arka, mog školskog druga, vozača pogrebnih kola Urbanizma, da
ga snese sa Planine. Ark, iako Onish ladno ode i stvarno se vrati živ i zdrav
čak i sa autom kojim je otišao po njega i lešom tog naivnog mladića. Par puta
su Arka tako pustili nazad kući, ali bez auta. Sljedeći dan od jutra njije nikako
dolazio kući pa me njegova žena predveče srete uz Ašvu i zamoli da ga
nađem. Bi pored šarenog tornja, u kafani kod Arka. Vrata su bila širom
otvorena. Zovem ga rukom da izađe, a on mene zove unutra.
Prevarih se pa uđoh. Izašao sam poslije „tri debela sata“. Naime kad on
reče Arku, specijalcu policije:“Daj profesoru jedno piće“, tri pjana i do zuba
naoružana vojnika sa punim stolom litarskih flaša od vina počeše da kao
pitaju da li sam ja to taj profesor fizike snajperista. Pričali za J-Okana da je
on navodno bio snajperista pa ga svi uzaludno tražili po gradu jer je davno
zbrisao. Neko se vjerovatno našalio u kafani na njegov račun jer je nosio kao
105
dno flaše debele dioptrije. Mislim da zbog toga ni vojsku nije služio. Ja
ljubazno priđem i kažem im da sam ja prof Matematike, ali džaba, ništa
nepomaže. Kad moj školski drug Ark stade između nas potvrđujući to
dreknuše da bježi van. Kad Ark specijalac pokuša nešto reći, a baš je bio
dobar drug brata moje Dra, istjeraše i njega. Ostadoh sam sa njima. Jedan je
hodao ispred mene tamo amo smišljao nešto, pa nešto i drvio o snajperima, a
ja gledao kako da pobjegnem, ali sam se zeznuo i prišao im suviše blizu.
Vrata ostaše daleko iza mene. Ona uskoro postaše samo crna rupa jer je brzo
pala noć.. Razmišljam i kad bih ih se dokopao, vani je toliko čistog prostora
da me rafalom mogu stići pa čak i ako pretčim 50 metra. Ona dvojica se
cerekali pijući i sjedeći i dalje. Glavni očigledno hoće da ih impresionira
dosjetkama koje su bile pravo džutanske bez ikakvog duha. Ja ispadoh naivni
Balk koji misli da može nešto dokazati onima kojima dokazi netrebaju. U
neka doba stavi mi njegov kažiprst u usta, zakači ga iznutra za gornju vilicu i
privuče se pa kaže kako se vidi da me je strah. Ma ni naum mi nije palo da me
je strah nego kako da zbrišem a u trenutku mi sjevniu kako bi bilo smiješno da
ga ujedem. Viđao sam to na originalnim snimcima na TV prije nego ubiju
zarobljenog vole da ga vuku za nos, čuškaju po glavi, kao neki dah-kontakt
prije smrti. Da nebi došlo do te faze sačekah da on izvadi prst, i rekoh što sam
mogao hladnije frazu iz nekoga filma: „Ja sad odoh a vi možete da mi pucate
smo u leđa“. Ona su se dvojica i nato cerekala i on ih pogledao kao da je on
odvalio dobar štos, a ja skok u mrak.
Nikad više na jednom mjestu ljudskih očiju nisam vidio upiljenih u mene u
tamnoj noći i grobnoj tišini. Samo u pozorištu. U prvim redovima do samih
vrata su bila djeca i otvorenih usta piljila u mene. Propustiše me kroz špalir
koji se rastvarao ispred mene velikom brzinom. Skrenem desno prema ulici
jer pravo je dubok jendek i na 10-ak metara kod ivičnjaka nazirem parkirano
auto sa zatamnjenim svjetlima. „Gile, uđi unutra“ veli šofer. Ja otvorim vrata
iza njega i taman da sjednem stiže me onaj i šoferu nekako bolno
jauknu:“Pusti mi ga on je moj“. Masa šuti, totalni je mrak. Ja mu kažem da
sam pripadnik CZ i vadim tek sada knjižicu dajem mu je i sjedam iza šofera.
On na njoj vidi petokraku, psuje je i baca kjižicu u vazduh i dere se“Ovo
meni netreba, ovo su komunisti“. Ona knjžica zaleprša kao ptica i pade
između ivičnjaka i još otvorenih vrata. Ja je uzeh i zalupih vrata. Šofer im
osova alkoholičarsku majku i krenu. Poslije par metra me upita: „ Đe ti ono
stanuješ jel' kod Amerikanke“. „ Zar nećemo u zatvor“ ja odvali jer sam bio
još pod dojmom da sam uhapšen.“ Ma nemoj bar ti matre ti.“, veli on.
106
kad ga pitah ko to bi on mi dade signal da se o tome ćuti. Pitam čevabdžijinog
sina, Majstorovog unuka, jeli on bio onaj šofer od te noći, jer on ima isto auto
a on me čudno gleda i kaže da nema pojma o čemu pričam.“Kakve noći, ja ne
izlazim više noću, šta je tebi jesi li lud, ko noću sad izlazi “. Ispade kao da
sam sve to sanjao, a ta knjžica, poslije preljepljene zvijezde, me dovede na
Nadu. Kakva povezanost svih tih događaja. Vidite šta biva ljudima kad
Earlyavi kriminalci komanduju operacijam, tu i sekundarno strada mnogo
ljudi.
Pada snijeg, a ove zime ima ga preko 4 metra. Čista ogromna priroda
koju ostavljam mojim naslijednicima. Mrtvi se još ne sahranjuju jer se čeka
da zemlja popusti. Iznenadih pitanjem jednog profesora koji nam reče da se
prije sahranjvanja, po zakonu na Nadi, mrtvima isisa sva krv rekavši: „ A šta
rade sa njom“? Kaže da nema nikakvih podataka, niti ideja, niti ikad ikome
pade na um da postavi to pitanje. Mislim i dalje ali ne pitam više, da je ne
prodaju negdje za transfuziju? Znam da bi mi tada pokazao onu nijemu
horizontalnu kretnju sa dva prsta preko svojih usana kao da zipzarom
zatvorim zatvara usta, što znači da šutim i nikad više takvo pitanje ne
postavim. To se redovno dešavalo svima kad bi postavljali nezgodna pitanja
koja su i oni sebi možda postavljali ali nikad javno. Neki ljudi su svašta u
stanju da rade za pare. Po našem dolasku bi neka afera sa Herpesom i
smrtnim posljedicama pri transfuzijama, ali mi ne razumjesmo mnogo jer
nismo znali dovoljno jezik. Uglavnoma šefa premjestiše sa te funkcije na novu
dužnost, čini mi se negdje za ambasadora.
107
Oni što organizovaše hapšenja nekih Ne-Onisha po našem gradu da bi ih
odveli Munđačerosima na vježbu klanja u selo Ehury možda su i mene tražili.
Vozač bi jedan sa Siriusa koji prije rata oženi neku našu mještanku, smjesti se
lijepo u naš grad, a u njenoj kući smjesti videoteku i sve klijente, cio grad,
popisa u kompjuter. Tih večeri kad je nesretnike vodio u Ehuri, njegova žena
me je više puta zvala da vratim neki film za koji sam znao da sam ga još u
miru vratio. Bila je dosasna i uporna, samo da dođem da vidim i sam u njen
kompjuter. Ja nisam otišao u te gluhe noći na drugi kraj grada gdje uskoro bi
ubijanja ljudi i svinja. U našim novinama na internetu čitam da je poslije rata
Siriac bio otvorio izvoz – uvoz droge u lux namještaju, rastao se sa ženom i
ostavio je sa troje djece bez ikakvog izdržavanja. Kukala je po novinama kako
sa troje djece nema za hljeba, a nesjeća se više kako je cvrkutala k’o slavuj
kada je mene zvala da virnem u njen kompjuter. Poslije su ga sudili 5 godina
zatvora, zbog zločina nad policajcem DraGanom čije klanje baš nije odmah
uspjelo jer se mladom studentu klanja Munđiju pozlilo, pa je jadni Gan, neki
kažu zakopan do vrata u zemlju, krkljao tu na livadi, a onda ga je neki Munđa
učitelj doklao skroz. On dobi 5 godina, a učitelju i ubicama ni traga. Baš tu
večer kad su ih hapsili, Rco i ja smo nazdravljali našem prijatelju
AmpiAmpiju jer nam dade dvadeset talira za cijepanje drva, a mi odosmo kod
nekog u mahali kupiti litru rakije. Podjelimo je u dvije boce, šetamo po
zamračenom gradu i da nebude svađe pijuckamo svak iz sopstvene boce.
Malo smo tako šetali, sreli par prijatelja, Miru, vječnog konobara koji je
mislo već otći, ali nikad nije otišao i još neke. Malo smo se sa svima ispričali,
pijuckali pa u vatrogasni dom na TV, bilijar i video. Tu, zbog njihove
nesebične i hrabre aktivnosti uvijek ima struje. Kaže mi Paša, presjednik
saveza boraca, a i sam Kotov borac, koji organizova sahranu moga oca sa
limenom glazbom na čelu, jer je moj stari bio prvoborac od 41-e, da je mene
uživanje gledati kad uzmem tak i završim partiju iz cuga. Na video nesmiju
puštati druge pjevače sem Onish pjevača, i Onish texto-pisaca textova. Kažu
nam poneki: „Da mi je samo jednom Tozu pustiti“! Pa znamo svi da je jedan
navijao za najbolji tim Balka iz Grizvilla Red Sta,r koji jednom bi i prvak
Galaxije u fudbalu, tj socceru kako ga ovde zovu. Jednom je putovao čak i na
Taly da ga gleda u među planetarnom takmičenju gdje i pobjedi glasovitog
Napolta.
108
za sve. Jedan je čak navijao za Zmajčeke iz Grooma, 400 km daleko od
Grasslanda prema sjeveru. Da nedužim, igrasmo dugo bilijara. Htio sam ja
ići kući, ali Rco navalio da igramo još kao da je nešto slutio. A vjerujte i meni
je tada nešto šaputalo;“Nejdi“.
4 prvi 6993. Dra, mi pisala preko CK. Čitam po stoti put kako ShuShu ima
godinu i pol, trči, grize i blebeče, dok ona radi čisćenje po kućama. Ovde u
Grasslandu pada kiša kao iz kabla. Mrtva tišina, samo se čuje kako kiša lije.
Po usranim vojnim doktrinama, to je pravo vrijeme za napad. Tako i bi.
Oosuše granate sa planine. Nisu inače tukli kao Trader, ali su postavili
ultimatum da se ne kreće na njih gore jer će u protivnom granatirati grad.
Jednom je doletjela na smetljište neka od onih ogromnih raketa. Nije bilo u
njoj nikakvih eksplozivnih punjena, ali je bilo nekih pisama i poruka. Takve tri
bi uništile cio naš grad do temelja. Zašto ih Enishi nisu bacali? Neznamo mi
mali. To je dogovor po moći malo većih, onih kojima je trebao ovaj limitirani
rat.
Nakupio sam nekih troslojnih vreća od papira. Djelili smo brašno ljudima
na vagu i vidim dobre vreće za potpalu. Odvučem ih kući onako vukući ih po
asvaltu povezane sa nekom plasticmom trakom i natrpam to ispod stepeništa
u prizemlju. Dala nam komšinica Stoja, jednu peć koja biješe na naftu, a mi je
premontirali kao na drva. Čim naložim tu jedanu vreću odmah bi toplo.
Poslije 10 minuta sa šestog sprata dođe Rcina sestra Dajda i kaže da joj je
stan pun dima. Ugasim vatru i siđem do biroa CZ. Tamo jedan kolega ima
posjetu jedne dame i vidim da će i ona cijelu noć ostati na dežuri sa njim.
Posjedim malo, i odoh napolje. Prođoh pored naoružanog stražara koji će tu
na toj strašnoj kiši također biti cijelu noć. Čudnih sudbina razdvojenih samo
jednim staklom od pola centa. Tražim po kafanama Širlija, najboljeg
Grassland dimnjačara. Nađoh ga u jednoj, pa kad vidi da netrzam naruči mi
jednu lozu. Do nas neki baš zamezili. Pun sto hrane i pića kao da je sudnji
dan. Širli kaže :“Buraz, nađi šišu rakije i nešto Anisha, misli na Anyshka
valutu, i dolazimo sutra oko 9-10 sati. Inače je svakoga tako jednostavno zvao
Buraz. Dobro je pjevao i meraklijski živio. Dođoše tek sutradan oko 4
popodne. Jedan se pope na krov i ubaci olovnu kuglu na dugoj sajli. Mi u
stubištu osluškujemo. Na 20 m dubine od vrha dimnjaka ona učini jedno
„Tup“. Tu bi začepljenje jer je neka ptica na tom mjestu savila gnijezdo tako
tvrdo da ga ni kugla nemože razbiti. Prokopaše rupu sa strane. Tu je bilo
zaista mnogo granja uvezanog sa nekom masom tvrdom kao beton. I ptice
109
znaju da na Balku treba višestruka i duboko cemntirana sigurnost. Dimnjaci
se nisu nikako upotrebljavali jer smo imali gradsku toplanu i instalisano
parno grijanje. Dok smo tu bili, njegov dvadesetogodišnji stariji sin priča
kako je bio zarobljen na Planini dok su kopali rovove. Od njih 12 prživjeli su
samo dvojica. Njega bi noću objesili naglavačke da visi u jednoj oko 1000
vikendica. Jedan mu je školski drug inače Enish iz NewGrasslanda, tu krišom
donosio hranu. On se nekako oslobodi dok je bio bez nadzora. sačeka tog
druga iza vrata, udari ga nekom letvom po glavi, zgrabio mu snajper i onog
drugog već ranjenog momka, skoro dijete i sve snese niz planinu.
110
vrlog Hengrya do Boga. On nam svima objasni da se država nemože
drugačije dobiti nego samo ratom.
Kad bi naše pozorište došlo u Ehuri, Aljo krčmar, čijem sam sinu Mehi
predavao mat, bi nas burno dočekao, i bilo bi radno i nezaboravno do kasno u
noć. Nekad bi na pola predstave u školi, a đe bi inače bila, pitali mještane, da
li da nastavimo ili prekinemo jer se od njihova žamora nije moglo igrati.
Najviše su dolazile žene sa pletivom. Nisu nas ni gledale nego bi hitro plele i
tručale koješta između sebe. Alju, iako je Onish, Onishi su isto bili zarobili i u
podrum metnuli jer je 92-e, za Prvi Maj, praznik rada, izvjesio Balk zastavu
sa Zvijezdom petokrakom, a povrh toga je kao konobara zaposlio nastavnika
Enish-Anish jezika koji dobi otkaz u školi jer je lično bio Negrijen. Tu u
podrumu bi još nekih ljudi iz raznih sela i raznih nacija. Priča mi Aljo kad bi
navratio u našu radnju na pelinkovac i po običaju izvadio gutu para i počasti
pelinkovcem i mene: „Svezali mi ruke žicom, pa u podrum, a ja imam slab
111
mjehur pa moram često van i sa onom žicom 'nako se patim da mokrim.
Kažem ja njima uvjek ima i jedno mjesto za nas ljude, makar i u podrumu“.
Bilo je tužno tog 20-og aprila 92. Ponedeljak, kraj škole kao nikad do
tada. Iako je naređeno da svima damo pozitivne ocjene, nema ni pjesme ni
112
radosti. Učenici su mislili da su njhovi profesori neko i nešto u društvu i
nadali se, da mi možemo zaustaviti rat. Kad ućenici odoše, sjednemo mi
profesori u bife, popismo po nešto bez ikakvih šala gledajući se nekako nijemo
i misleći svakom je bolje nego meni? Ušeprtljano se vraćam kući i neznam
kud bi. ShuShu ima tek 8 mjeseci, mljeka je nestalo u gradu. Kao i 49-e kad
sam ja bio beba.
114
Dođe mi da šutnem našu situaciju nogom da odleti negdje daleko. Evo,
poslije šest godina čitam na internet novinama da je potpresjednika
Muddyjeve vlade ubio epileptičar sa minimumom kontrole kad se ovaj vraćao
sa aerodroma i sastanka sa Urskim presjednikom vlade koji, uz zaštitu malo
većih sila, nekim poslom sleti u Trader. Nerekoše, ko je iznutra blindiranog
vozila US (united space) otvorio vrata, ni ko naredi da epileptičar puca. Isti
dan negdje u šumi na brdu on primi od CarCara vlade orden za ubistvo.
Doktori koriste oboljele za njihove prljave poslove u ratu jer su njihove misli
uvjek i bile u ratu sa stvrnošću. Tako sam u Grasslandu na TV gledao
direktno suđenje nekom bolesnom Enishu koji posilova i pobi mnoge djevojke
u okolini Tradera. Interesnto je da su za vrijeme suđenja tamo mnogi javno
pušili, pa je optuženi neprestano tražio cigarete od prisutnih u sali. Strani
novinari bi mu davali pokoju cigaretu a domaći nikad. On je pušio i opisivao
silovanja i poslije bi te djevojke puštao da trče, a onda pucao po njima. Na
kraju ga osudiše na smt. On tada zatraži jednu cigaretu i interesantno da mu
je tada niko nedade. Poslije su mu preinačili kaznu na doživotnu robiju i leži u
zatvoru u Enici.
Pada snijeg. Prava mala snježna oluja, idealna za šetnju i trač. Ovde je
zovu tampet. Na Balku je sada mirno već od jeseni 95. Završeni su svi ratovi,
u Groomu davne 91- koji je trajao samo 7 dana, a sad i u H, i B regionima.
Sve bašte i polja gdje nema mina su posijana. Vrijeme je idealno za neki novi
rat negdje drugo. Ovaj put u regionu S. Mnogo zapadne vojske se sakupilo u
oko njene bivše autonomne pokrakine regiona K.
115
ali nismo smjeli ipak da ga diramo, jer šta ako se pokvari tako skupa stvar?
Kud bi onda? Mama bi kuhala ili pekla hljeb, a tata bi sjedio za stolom pored
sećije i slušao svaki dan duge vijesti iz naših sve naprednijih pobjeda u
privredi i ekonomiji, a potom i vjesti stranih krajeva. Tada bih čuo o
zauzimnaju tih toliko važnih aerodroma od nekih pobunjenika negdje daleko.
116
Pe, 19 treći 6999 godine.
117
baciše se ljudi zdušno na kopanje. Ja i Fata, stari bard Grasslanda sjedimo u
visokoj travi i pričamo. Sa onog brda sipa neka svijetleća municija bez
prestanka, ali smo mi daleko i malo više od njih i neznaju za nas nego pucaju
dole po selu kao ona Bengalska vatra. Do mene i Fate dođe neki kepec pa
pita zašto mi nekopamo? Fata se pravi da ga nečuje i meni kaže da
neobraćam pažnju i nastavljamo šapat. Mali nam se unosio u lica, prijetio,
naređivao šapatom, režao a mi kao da ga nema. Dodija mu pa ode.
ShuShu priča, priča, priča. Pita me pita gdje ćemo za vikend, i nabraja
skupe destinacije, bazen, biliard, Mc Doo i Galery. Ja kažem, samo Bibloteka.
Osmatram joj lice. Mršti se ali nakaže ništa protiv i zaputi se ka školi. Već
nenosi ski kostim, ni čizme ni kapu nego samo platnene pantalone neku
jaknu, nove cipele i bando, onu traku oko glave kojom se i uši mogu malo
prekriti. Sinoć je bila napolju sa Sabrynom i telefonira iz moje adult škole da
su tamo i posmatraju pse u nekom kabinetu. Škola je iznajmila prostor za
kurs pasa.
Biznis je ovde raširen na sve strane i niko nedrjema. Pišem moj dnevnik a
Beka me opominje da je već osam i da idem po nju. Napolju je bilo prijatno.
Snijeg je padao i bilo je tri Celziusa iznad nule. U školi nađoh neki oglas u
vezi penzija, a Žan me pozdravi ispred kabineta informatike sa jedno „Kako
ide dragi moj“. Ljepe riječi uvjek prijaju. Njegovi studenti kažu da su psi u
229 kabinetu. Tamo bi dosta pasa sa gazdama i naša kolegica, koja inače
dolazi u školu sa jednim velikim i crnim psom, ali ShuShu i Sab ne bijahu
tamo. Kad sam je vidio prvi put sa psom u zbornici, to me je prijatno
iznenadilo, konačno da među nama ima još neko iz čiste prirode. Nisam znao
zašto i po danu, kad tog kursa nema dolazi sa njim na nastavu. Jednog dana
mi Tony reče da ima jedan kompjuter za mene, koji je njemu dao Nury prije tri
godine, pa ako hoću da ga uzmem treba da odem u salu 134 i da nosim kući.
Taman da iznenadim Denu i njegovu Dra sa jednim poklonom. Odem tamo,
kad zaljučano. Virnem kroz staklo, ona profesorica je sa psom i učenicima,
118
ima kurs sa retardiranom omladinom i odraslima. Nerekoh ništa i nepitah
nikog da li je pas maskota razreda ili za zaštitu kolegice.
119
bratstvo istoga naroda u dva plemena. Poslije su njegove slike objavljivali po
novinama i vodili polemiku da ga uhapse zbog izazivanja rata govorom
mržnje. Jednom me i neka profesorica zvala na fakultet kod nje u kabinet da
joj pričam o nama tamo daleko. Provedoh tu 2 debela sata i na kraju joj
dadoh disketu sa ovim mojim dnevnikom na Ropejskom. sa puno grešaka ali
sa punom istinom. Čini mi se da mi je dala jedan ček na 100 Talira.
13 drugi 93, Sahrana našeg komšije Nika; 46 godina. Srčani udar. Mnoge
u našem gradu već tako pokosi takva smrt. Sakupimo se u dno brda na kome
je groblje i trudimo se da nas ne opaze sa Planine. Došao je cio grad. I
glazba je tu čiji Nik bijaše član i predsjednik, a svirao je sax i sa onim dobrim
Sheikyima. Stigla mu je i supruga Rada sa mora gdje je izbjegla sa troje
djece. I oni su „mješan brak“ Slovish i Enishka. Po nju su išli autom iz velike
fabrike oružja iz New Grasslanda, gdje bi zaposlen kao inžinjer. Prođoše sa
velikim peripetijama i intervencijama oko propusnica. Djeca su naravno
ostala tamo.
Moj brat Džo je išao sa njim 12 godina u školu, dakle provodio je više
vremena družeći se sa njim nego samnom. Kad smo se popeli do groblja,
kolege ga ponesoše prema otvorenoj raki. Glazba svira neku koračnicu ili
posmrtni marš kad u susjednu njivu grunuše dvije granate. Jedan veći geler
doleti i mlohavo udari jednu ženu u glavu i samo je malo raskrvavi. Zemlja je
bila blatna i to ublaži udar i rasprskavanje, a i groblje je bilo zakrenuto u
odnosu na tu njivu tako da su geleri prohujali iznad nas. Narod u prvom
momentu polijega po mrtvima, zatim se u tren ražbježasmo kojekuda, ali
uglavnom niz brdo. Hopa i ZriZri nose između sebe veliki bubanj od glazbe,
koji im zapinje o nadgrobne spomenike. Uspijem se našaliti i kažem Hopi da
bi bolje bilo da je vježbao trubu; „Jel tako Sujo“? „Jest GileaGilea“ viče
Sujo i grabi sa trubom u ruci niza stranu. Piki mi viče: „Ovamo“i liježe do
nekog većeg groba. Ja i onaj Rge što me prozva Tugaljivi i koji bješe šepav od
neke saobraćajne nesreće, zastadosmo na jednom mjestu i neznamo kojim bi
krenuli od dva putića naglo iznikla pred nama. Tačno vidimo kako možemo
fatalno pogriješiti, a neznamo pravi izlaz. Sreća da su prestali granatirati, pa
je to poslije bilo svejedno, ali ostade mučna uspomena da se tako može
zapasti u nevolju između samo dva izbora. Javiše poslije na radiju da su njih
na Planini prethodno granatirali i da su imali 6 mrtvih.
120
CaraCara bombarduje, a
MohamCara mu odgova-ra
Kad su Anishi izdali i napustili Ajce povlačeći se pored linija Enisha samo
na 2 metra ostojanja, ostavivši Onishe same, Onishi se povukoše preko
Planine u naš grad. To mi je pričao otac našega člana koji me pozva na Božić
25 decembra i ispriča da mu je to sin preživio u Anish vojci. Kad su prolazili
pored Enisha na samo 2 metra ovi su držali ruke na leđima i mjerkali ih, a
puške su im ležale na dohvat ruke na grudobranima. Bio je to adrenalin-šok.
Gledaju se neprijatelji u oči sa 2 metra distance i ništa ne čine jedni drugima,
kao mazohisati.
Kad sam bio u vojsci, na moru u gradu Plitu, došao bi petkom kući preko
Upresa, a nazad nedeljom naveče preko Tradera, gdje sam imao pauzu od 2
sata pa preko grada Bridgea okolo za Plit u kasarnu taman na doručak. Ako
bih bio umoran javio bi Pukovniku Shpertzu da ću držati Moral vojsci i legao
da spavam. Mitja bi me probudio na ručak i uz pečenje i vino bismo se
ispričali kakav je bio vkend. On bi rijetko otperjao u Groom kod žene i sina,
121
jer je bilo jako daleko, a vikendom je radio kao i ostalima danima kao
intendant menze, pa smo imali dobru hranu sa puno mesa i ribe i vina.
Jednom su ga zvali na saslušanje zato što je vojsci davao teletinu, a oficirima
govedinu.
Stara klasa ode. Bili smo jedno vrijeme sami u sobi, a poslije dođe Lojko
koji dovuče i auto u kasarnu pa bi ludo jedno vrijeme po Plitu i okolini dok ga
ne zamoliše da to vrati kući u Ivno samo 80 km daleko. Lojko nije pio, a Mitja
do podne konjak, pa me onda zove na pivo. Navečer smo išli po kafićima tu i
tamo i čak i u kino, ali najviše u kafić „Jupiter“. Tu bi naručili špricer i
uspjeli platiti samo taj prvi. Od plovilaca se poslije nije moglo oko otvoriti.
Špricri su samo stizali, sad od nekog ko je doša, sad od drugoga koji je poša.
Sjećam se jednog kome se cura bila udala. Nije micao od vrha šanka danima i
svima je ko bi ušao plaćao piće i govorio: „ Zamislite ona se udala“! „Blago
tebi ti bar znaš da se udala i imaš razlog da slaviš“ kazali bi u mu poneki.
122
Sreo sam ga jedno jutro, pita me za taxi jer već kasni na let. Dam mu šta sam
imao i on ode. Poslije par mjeseci se pojavi u gradu i kaza da su ga ipak
čekali, jer to ti je tertni brod pa nemora u sekundu da startuje.
ili rat mira, a najslađi bješe mir mira, Kao ovaj na planeti Nadi
123
volje, neki da ne ideš kući nego jedeš ćevapćiće u kafani, kockaš i piješ
alkohol.
Kao oni iz Erite što su cijenili sve po pamuku, alkosi su sve mjerili i cjenili
po pivu. Njima valuta nije bio novac nego pivo. Rekli bi za satnicu, a dobra je
mogu kupiti gajbicu piva, a šef može onu veliku sa 20 flaša. Za Kotove
vladavine omjer plata radnika i generalnog direktora u nekom preduzeću je
uvjek bio 1:4. A kad bi izgradili nešto lijepo, mi bi jedva čekali da ga srušimo
u ratne svrhe. Tako i taj most srušiše. Dakle most star 5555 godina pade sa 35
metra visine u vječno hladnu i duboku rijeku Retvu, takve zelene boje da bi
Irci trebali ovde dolaziti slaviti St-Patrika. Na kursu jezika me pita jedna
starija gospođa koja je došla iz K3 za ćerkom koja se udala, ko je srušio taj
glasoviti Most. Ja joj kažem da je tada tu sukob bio samo između Onisha i
Anisha, dakle ako Onishi nisu, jer im je most bio veoma važan, onda su
Anishi. Ona pita koje su vjere te bitange Anishi? Ja joj kažem, a ona bukvalno
pade sa klupe na kojoj je klatila noge, pa se pravda;“Ali mi smo tako dobri“.
Pa Vas gospođo ima milijarda. Neočekujete valda da su svi dobri. Ona
posmatra ljude suviše jednolinijski kao milijardu ljudi iste vjere su ovakvi, 3
milijarde druge vjere su onakvi. I ovde je klasifikacija na podskupove
eqvivalencije sprovedena. Niko živ sem mene i nepomisli da bi to Onishi
mogli učiniti tom Mostu, koji su smatrali njihovom baštinom, jer ga Urci
izgradiše, a oni su im donijeli Onish religiju tamo na divlji Balk i u grad
Bridge. Sjećam se jedne žene koja mi je u Grizvillu pričala kako je pobjegla iz
toga grada preko velike kamenite planine Elež i prešla je pješke sa dvoje
djece. Da je imala treće, sigurno nebi uspjela. Umrli bi od gladi ili bi ih
vukovi pojeli. Reče da njoj nikada više nepada naum da se tamo vrati, što je i
bio cilj etno čišćenja. Sjećam se videa na Tv iz tog grada kako združene snage
SR slatko upadaju u neke Enish kuće, odvaljujući nogom zakapijana vrata.
Bjehu to neki podebeli branitelji u maskirnim uniformama i srednjih godina.
Vjerovatno neki poduzetni ljudi. Kod nas čim neko dođe do malo para, ide po
kafanama, mjerka okolo i hoće da uzme vlast. Tako su naši krčmari postali
glavni zavjerenici i snabdjevači oružjem na sve strane. Na mitinzima gdje se
pojavljvao Muddy sa bratijom iz zatvora i okoline, oni su naređivali i vezivali
zastave Onisha i Anisha, što je kod Enisha izazivalo opravdan strah, jer su od
toga saveza stradali više puta.
Tamo negdje krajem 93-e, kada se smirio rat Anisha i Onisha, Muddy ode
u Bridge i obiđe ga autom, a Tv za njim i pustiše nam nemontirane snimke u
trajanju od sat i pol. Djelovao je kao oni ostatci gradova iz prahistorije. Kao
da je neka neman prošla njime, palila i rušila danima i noćima pa ostali samo
patrljci od zidova. Sjetim se toga ljeta kad narod nije imao šta da jede, pozva
me neki bivši učenik u hotel na kafu. Sjedimo za dva spojena stola sa bijelim
stoljnjacima. Nema skoro nikoga od gostiju. Velika stakla popucala od
detonacija i metaka su poljepljena selotejpom. Pričamo malo o školskim
124
danima i pijuckamo tu crnu tečnost čiji jedan kilogram u zrnu košta 100
talira i koja glad vara, kad nam priđoše mještanin Sejo i još jedan meni
nepoznat, ali sam ga viđao da se muva nekako biznismenski po gradu. Pitaju
jel' slobodno i sjedoše. Onaj odmah poče kako je imao kafanu i da se odbrani
od čašćavanja gostiju, bježao iz nje na janjetinu u neku drugu, kako se imalo
para, kuće se pravile, auta se vozala i kako je njegov sin prvi nosao zelenu
beretku po školi. Za neupućene beretka je znak belaja, tj rata, a zelena boja je
simbol Onish religije. Ta boja je toliko isforsirana u svemu pa su i sarmu
počeli da motaju u zeleno ofarbani kiseli kupus. „Jest veli, ja sam išao u H i
plaćao oružje. Dvije pune traktorske prikolice sam proveo miteći miliciju na
putu od H u B. „Pa zašto“ pitam ja. „Jel ovako bolje, sve si imao u onom
sistemu, a ti ga rušiš“. „Ja mrzim Enishe“ veli on. „Sada da mi pokažeš
jednoga ja bih ga odmah zaklao“. Sejo, kome je žena Enishkinja već davno
otišla sa djecom kod svojih na jug regiona S, u isti onaj grad Aajas gdje živi
moj brat Piter, me pogleda nekako kratko. Ćuti i onaj moj đak. Ćutimo svi.
Onaj zaneseni očekuje aplauz ili da mu zovemo neko piće, a dočekala ga
duboko duboka nijema šutnja. Ja kakvih ljudi ima na svijetu. Pa nije ni čudo
da ima i ratova. Mržnja ih hrani i iznutra izjeda.
125
laknulo kad bi nam usput poručio i neko piće. Taj su restoran bili okupirali
neki bivši robijaši, sada u uniformma policije. Tu su jeli i stanovali, a noću
išli u patrole po gradu, a možda i po radnjama koje često osvanjivahu
obijene. Šef im je bio moj bivši učenik Eče. On prebi onog taxistu što odvede
moju Dra i ShuShu do Enice. Još u miru je pucao u vazduh kad su krenuli na
njega radnici komunalng, jer je jednom od njh ledom razbio glavu kad mu je
ovaj rekao da se nemože proći autom od toga leda koji su razbijali, jer je
pukla vodovodna cijev. Mi smo tada bili u susjedstvu u kafiću nazdravljajući
rođenje sina jednoga poduzetnika koji prethodno uleti nas čašćavaše nas sviju
flašama pića a ne čašicama. Kako to grozno zvuči, samo ta dva ili tri pucnja.
On bi zaista kratko “policajac” sa krimosima i zbrisa na Hammer, a
pripadnici policije zadržaše i dalje to ime Eče-policija. Pričalo se da su
zajedno imali 500 godina odležanoga zatvora.
Jednom im je neko iz Gaja poslao kumulativni minu u tri sata noću. Sreća
po takvu pitoresknu zgradu, da se aktivirala u granju drveća pred restoranom.
Tamo se pilo i u ratu, iako su na sva usta vikali da Onish religija ne podnosi
alkohol. Interesantno da su na Balk Urci donijeli Onish religiju ali i recepte
za rakiju, brendy, koja se pravi od svih voćki. Moj jedan poznanik ju je jako
volio i tvrdio da su je zatvorenici pravili od izmeta, jer drugo nisu imali. Kod
nas se zaista puno pilo. U ratu je litra oštrog pića ponekad dosezala i do 50
talira, koliko je ovde uvijek, a inače u miru litra vina je bila 2#, a konjaka 3#.
Kaže mi onaj prijatelj sa Afro da su i oni konjak ljuštrili nemilice. Kupe šišu
pa na kamionćić Tozota, i u džunglu. Stara taktika osvajača je da se narodu
uvali opijata, pa ih možeš handrit kako hočeš. Kad bi ovde bilo piće tako
jeftino i da se može kupiti u svakoj radnji, mnogi bi se od jutra valjali po
travi. Ni ovde nebi bilo autoputeva, tj. Hajveja. Kome bi trebali kad sve
imamo?
Večeras stiže prolječe. ShuShu Tricia i ja smo bili u bazenu Ferlan Parka
da ShuShu kliže na sličurama. Trici ponese samo čizmice. Ljila i Romi su se
javili i došli na kafu. Već sam pripremio pa im pokazujem jedan program na
kompjuteru koji prevodi sa Ropejskog na Amerijen i obrnuto. Čak i glasno
čita sve na oba jezika. Kažem im dajte jednu rečenicu. Romi je diplomirani
prof Enish-Anish jezika kojega sad na Balku podjeliše na tri različita, Enish,
Anish i Bonchi. Još će i oni u MN regionu uvesti njihov, Monte-Negrijen, a
možda i njega podjele na dva zasebna jezika pa ću ih od jednog govoriti
ukupno pet. Romi reče frazu; „Svijet ide napred a na Balk u rat“. Mi ni našta
drugo nemislimo. On bi u Enish vojsci, iako mu je mama Anish. Mogao je da
bude i u Anish vojsci i pjevati rodila me majka Anishka, ali desilo se ovako.
Jedan dan je toliko pucao da mu je od baruta sva ruka bila crna. Kad mu je to
navečer otac, negda i sam prof i direktor u škole vidio, bukvalno se rasplakao.
126
Romi bi neko vrijeme opredjeljen, ali kad je vidio kako neki mračni došljaci iz
S po njihovom gradu Amcu u po bijela dana ubijaju na ulici ljude koji su bili
za mir i Bratstvo i Jedinstvo bez obzira na naciju, smučilo mu se i otperja je
sa dvoje male djece i Lili u S, pa na Nadu.
Jednom u Grasslandu me pozva onaj isti bivši učenik, u naš hotel na kafu.
Već su bili prošli fazu kad su otjerali Anishe koji su se tu bili ugnijezdili na
čelu bivšeg portira kockarnice i kriminalca Oranža. On je bio jak i brz i
jednom kao mlad pobježe Kotovoj policiji trćeći uz Vila brdo, a također mlad
policajac, osta daleko za njim. Ipak, nije htio da puca, ali je u Oranža pucao
Tulan, jedan ljuti Anish, kad su se posvađali u hotelu koji ovaj put Oranž
okupira u Itezu. Još kao mali Tulan bi kriminalćić, koji se provlačio i krao po
tuđim tavanima. Oranž preživi, ali osta oduzet od brzih nogu. Tulan pokuša
bijeg iz doline, ali zaglavi na nižoj planini Pavlici odmah iza New Grasslanda
na putu za more, koje je uvijek bilo simbol slobode.
Drage moje dvije srodne duše evo dođoh k ovom moru kad svjetovi se
moji ruše da razveselim koju boru
Imao je Tulan dvije tegle pune Talira, naravno nestale u onoj istoj šumi
gdje pogibe i Tomin otac. To ubistvo Tominig oca, pred sami početak rata, nas
je totalno šokiralo jer je tada nekako mir kojem se većina nadala odjednom
stao. Enisha, na koje sve zločine svaljivaše, tamo nije bilo. Pa ko ga ubi
onda? Anishi. Pa kako kad je i on Anish. Pljačka. Oteli mu pare i auto, a leš u
šumu. Prošli su nekažnjeno pa se tamo taj biznis raširio i neka veća grupa je
tamo pljačkala preko 2 godine. Niko im ništa nije mogao dok iz H sa
helikopterima ne dođoše neke desantne jedinice. Glavnoga su osudili na smrt
streljanjem i odveli u glavni grad jednim od tih zrakomlata. Kako su
pljačkali? Banda bi u nekoj od mnogobrojnih šuma kuda je taj improvitovani
put vodio zaustavila autobus i odvezli ga kratko negdje u stranu sa puta.
Vozača bi uzeli kao taoca nekad i po više dana. Putnicima bi rekli da sakupe
od 50 do 100 Talira po osobi i nisu im dali napolje nego bi ih zaključali. Kad
bi svi sakupili i dali im pare, šofer bi misteriozno došao i mogli su da krenu.
Nekad bi ihpustili u sela da spavaju kod mještana. Išao jednom iz Plita naš
bubnjar “Sheikya” C-Eki, pa kaže da u životu nije sreo tako nekomunikativne
ljude, masne, bradate, naoružane do zuba, a Anishe. Mi bi da im svratimo
pozornost lagano ma skoro tepajući napomenuli „buraz, pa i mi smo Anishi“,
a oni bi odbrusili: “Mi nemamo nacije. Mi smo banditi“. Tu Tulan završi
njegov mladi život. Po gradu je hodao sa za pojasom sa leđne strane
zadjenutoj dugačkom i veoma šiljatoj bajonetom, onako bez korica, i imao
ugovor da će poslije službovanja od 3 godine za H vojsci dobiti stan u Plitu.
Tamo je ostalo 12.000 napuštenih stanova od Enisha ili Kotovih vojnih lica.
Kažu da on uplaši onog što mu srce puče na straži kad mu se dozla boga
maskiran po licu prišuljao u noći i stao pored njega rekavši „Hej “ . To bi
samo par dana prije na onom istom mjestu gdje smo išli kopati rovove iznad
NewGrasslanda. Kad je onih 13.000 pretežno Anisha prešlo Enishima na
Planinu, on i još neki nisu smjeli gore nego napraviše luk ispod planine i
stigoše Oranžu u Itez. Ovde na Nadi, ima jedan Anish iz te mase sa Planine
koga su Enishi osudili na vojni zatvor od 6 mjeseci, jer je bio oficir
neprijateljske vojske, i stvarno je to odležao ko njih u logoru Anjača. A taj
logor je Enishima zasolio. Strpali ljude iza žice i slikali ih za novine. Trefio se
i jedan toliko mršav da je to šokiralo svijet i podsjetilo na Holkaust. Poslije je
i ležo u bolnici u Grasslandu, a njegovi poznanici su tvrdili da je takav bio
uvijek. CaraCara mislio da će nekoga time impresionirati, a cio svijet se onda
digao protiv nas Enisha ma gdje bili. Kad su tom Anishu poslije robije rekli
da može da ide gdje hoće, on ode u S region u Grizvill, glavni grad Enisha, i
predade molbu za Nadu, kaže da nije imao nikakvih tortura i slično. Moj
komšija Enish iz IlijaGrada, samo 20 km od Tradera, ga je tamo u Grizvillu i
sreo. Družili su se, išli na jezik gdje mu to sve ispriča. Sada se ovdje ponekad
nađu i posjete. Što da ne? Naci zvijeri kako vam ovo prija? Režite li? Inače
128
smo i mi tamo sreli izbjeglica svake fele učili zajedno jezik, opušteno pričali i
konačno se radovali životu bez straha.
129
Zovem brata Pitera. Pita me hoće li se ostvariti pretnje BooM-a
bombardovanjem na S. Ja mu kažem da hoće. Oni su toliko vjerovali da je
MarkosMrky moćan i da vrti cio svijet oko malog prsta, kao što je njih vrtio
na izborima i u ratu na Balku. Naročito ih je smirivalo to što on počesto, do
jutarnjih sati, pije rakiju sa predstavnikom Das-a, Rukom. Već godinama se
smatraju prijateljima i ovaj zaista počesto dolazi. Prijetnju bombardovanjem
su smatrali kao da je to zapadna fora, kao oni moraju nešto reći jer ih je
Murky bacio na koljena. Tako i u onom romanu „Most na Rini“ vrli pisac
Andi kaže da su poslije odlaska Uraka i anexije regiona B 6876-e godine od
strane Silabika, često dolazili neki službenici, stavljali brojeve na kuće, koje
bi domaćini cereći se skidali ili prekrečili, zatim im popisivali krave,
udarajući im neke brojeve na uši, a neuki narod se kikotao, klao ili
preprodavao te krave dalje, rezao im uši i smatrali su da je to dobra šala.
Poslije godinu dolazaše ponovo službenici i ponovljali sve, pa slijedeće
dođoše ponovo, ali sa njima dođoše i poreznici. Smijeh je umukao. To mu
ispričam i on zaključi:“Znači bombardovaće nas“. „Da buraz i molite Boga
da nedođu i pješaci“.
130
zadnje tri godine svoga života. Možda zato lako nađe saveznike za ratnu
opciju da ocjepi ljepu njihovu od Balka.
Danas baš puše. Poslije ručka odvezem ShuShu u njenu, a onda po Dra
pred njenu školu. Na TV ništa o nama kažu da sada poćinje rat u regionu S.
Prikazuju mrtve po selima njegove regije K. Niko više od stranaca ne pije
rakiju sa Markosjem. Sad se krije i pijucka sam u nekom bunkeru. Štab svoje
vojske je kompletno poslao na teren. Šta danas pisati. Listam sitno pisan
dnevnik pa je teško naći nešto čitljivo. Tu će trebati uvećanje. Evo 17 /09/92.
Hrana za penzionere nestiže više. Oko 1000 ih ostade bez pomoći, pa su
danas došli i čekaju od 6 ujutro, mada je na radiju trebao biti oglas da ne
dolaze. Opkolili su nas volontere u starom auto-motu gdje je hrana bila
uskladištena i vikali: “ Lopovi“. Bilo je dosta napeto dok jedan stražar ne
ispali metak u vazduh. Sve se utiša, ljudi oboriše glave. Gledamo svi zbunjeno
u šljunak koji sve više liče na izvaljene komadiće paštete.
131
Na red za zadnju vreću brašna su došli Pikijeva mama i naš režiser
pionirskog pozorišta Božo. Pitam ih ko je prvi došao od njih dvoje. Oni
neznaju, jer je bila velika gužva. Kome da je dam? Toliko sam u mladosti
proveo vremena kod Pikija na prvom SyS-u u gradu, uz Njak sa orndž
sirupom, a kako opet Boži, koji toliko vremena provede sa nama u pozorištu
da ga nedam. Dadoh vreću njemu, ubjeđen da ću njoj odnijeti njenu vreću
samo da to brašno dođe.
132
sukobi Anisha i Onisha u HB regionu kad su otjerali Enishe koji sa
helikopterima napustiše kasarnu u Apljini ali ipak 30 ljudi nisu mogli ponijeti
sa sobom.
Rco se nenadano zaposli kao pomoćni kuhar kod US (United Space) čiji
logor bijaše 10 km prema istoku, u polju suprotno od fronta. Donosio bi mi
rebarca krmetine koju bi oni inače po propisu bacili u neke rupe i zapalili
benzinom. Na našu sreću Rco i njegovi ne jedu svinjsko meso. Obećaše mu
platu oko 1000 # mjesečno. Pijuckajući konjak na veresiju zaduži se on kod
Ese na oko 350 #, koje neisplati, bar za moga boravka tamo, a za poslije
neznam. Poslije probnog rada, US ga više ne zaposli. Tvrdio je da mu ni
platu nisu dali. Eso ga zamoli da mu se bez para više na oči ne pojavljuje.
Kad ga se sjetim kako bi na fajrontu uz osmjeh nasuo Rci još konjaka u
flašicu da ponese kući. Ovi što se zadužuju nađu tako pohlepnog čovjeka pa
mu opušu sve ono što je na drugoj strani ušićario. Kod rasipkuća kao ja se
nemogu ni zadužiti jer nemaju im otkuda dati.
133
neinteresuje ni sadržaj ni njihovi: bazeni, kuće, gardaroba, auta nego samo
šta jedu, ŠTA JEDU? A jedu nekakve ovale i ovale, večere servirane na
ovalima prečnika od jednog metra. O Bože, nikad nisam pomislio da bih
obraćao pažnju na te i takve dijelove filma.
Svakakvih protesta bi, ali luđeg nebi. Možda je i pivo doprinijelo do sada
neviđenom obliku kuraži ili čista računica da im ovaj put izmače slava, u
kojoj su opet odbranili slobodu, i tako kao sužnji vječno pjevati o njoj uz
pratnju na pitoresknom instrumentu Gusle. Navodno da je predivne
željezničke lučne i krivolinijske mostove na pruzi dugoj 800 km Grizvill-More
visoke i preko 100 metara i samu luku Kar u MN spasio predsjednik
NarkoRanca jer smo sa njima tradicionalni prijatelji, pa su bombardovali
samo manje mostove i gradove. Mi odavde to gledamo isto kreteni, kao što i
jesmo.
136
naredi, bivšeg presjednika skupštine Momu. Najveća zabava svima je bilo da
gledaju sokake odakle su jer su u toj bazi na DASu imali takve uređaje da
vide iz kosmosa šta god žele na bilo kojoj destinaciji. Tako im nađoše i neke
staze kuda će probiti puteve za neke udaljene enklave od matice.
Ovo je dio nekada zabranjene pjesme Barbara. Naš prof jezika Pier se
uvijek čudio zašto mu je mama branila da čita tu dosadnu pjesmu. Nadao se
nečemu lascivnom kada mu je jedan drug doturio i pobjegao na tavan da je
čita a ono ništa:
137
Sur ton visage heureux On your happy face
Oh Barbara Oh Barbara
Et celui qui te serrait dans ses bras And the one that tightened you in his arm
Amoureusement Lovingly
Est-il mort disparu ou bien encore vivant He is extinct death or again living
Oh Barbara Oh Barbara
Mais ce n'est plus pareil et tout est abîmé But it is not more alike and all is damaged
C'est une pluie de deuil terrible et désolée It is a rain of terrifying and sorry mourning
Qui crèvent comme des chiens Who croaks like some dogs
138
Au fil de l'eau sur Brest To the thread of the water on Brest
Imao sam posjetu. Onaj isti Olzy što htjede tući doktora na onoj zabavi
dođe da ga posavjetujem šta da radi. Ima šansu da radi i studira konstrukcije
daske za surfanje ali su mu dali za ispite mnogo matematike koju je on već
slušao u Traderu u srednjoj tehničkoj školi. Ja mu dam moj CV u kom sam
naveo neke značajnije lekcije koje oni nemaju u srednjoj školi; derivacije i
integrale, Redove, izometrije, logiku, komplexne brojeve kompletniju
trigonometriju, statistiku i logaritme. On mi pokaza ReePlejer na kompjuteru
i otvori radio Grizvill. Kad se nisam šokirao. E Olzy valjaš mi para.
Opraštam ti za doktora. Kaže uskoro se ženi Mexikankom iz razreda. Poželim
im sreću i baš se nešto za njega više neinteresujem nego slušam vijesti preko
tog čuda naćuljenih ušiju, isto kao onaj radio Šumadi kad sam bio mali.
Slušam da dolazi u Grizvill visokikopoticionirani ministar vlasti sa Ussije
Mirzin. Kako sad da sleti pored stotina aviona koji nose bombe, mitraljeze itd.
Ipak sleti. Da li su on i Markos pili rakiju neznam jer ne prikazaše nigdje.
ShuShu mora zubaru. Frans joj izvadi neke mlječne zube koji još nisu ispali i
reče da mora poslije staviti neke ploćice što košta 250 #. Odemo na gišet i
izvadim 100 #. Ostade nam još 60 centi.
141
Tamo se mira i nesjećaju. Ilegalno se ukrcavši na neki brod za koji nije
znao ni gdje ide zajedno sa pamukom koji je utovarivao stiže na Nadu u K2.
Priča da su ga otkrili i mjesto ispustili u svemir kakav je bio običajza ilegalne
putnike, kapetan ga uze u zaštitu i večeravaše svaku veče za njegovim stolom.
U domovini su mu probili glavu sa uzgojem pamuka, te meke organske
materije kojom se sve vrednovalo. Kad je vidio snijeg sam sebi čestita na sreći
i reče ovo je baš dobra destinacija kad pamuk pada sa neba. On nekrije da je
zaista tako i mislio.
Poslije me pita neki predavač engleskoga, koji nikada nije skidao safari
šešir sa glave, koje sam ja nacije, a kad je vidio moj pogled dodade da misli
koje nacije su mi bili preci. „Iz kojeg vijeka“ pitam ja malo glasnije. Nury se
samo nasmija i potegnu iz neke flašice da sakrije osmjeh. „Ma neki je vaš
predsjednik ukinuo titulu Miss nekoj djevojci jer nije odgovarajuče nacije“,
veli šeširdžija. „Nije ovde gdje vi bombardujete“ rekoh mu kao nešto tako.
Nerekoh mu da je u H izabrana miss koja je Onish pa se Hengry, a ko bi
drugi, narogušio i ukinuli ljepotu na naci bazi. Jest, konačno! “Ja nemam više
predsjednika” dodajem. Pa i jest tako. Konačno sam oslobođen od njih i od
svega uz to mobilizacija, idolopoklonstva, sletova, slika po razredima i
biroima, dočeka i prolazaka, govora i obećanja i ratnih Vježbi orušanih snaga
142
i vježbi Civilne Zaštite. Nekako se osjećam prazno bogato. Bogatstvo netreba
mjeriti samo sa onim šta imaš nego i šta nemaš.
Neki susjed ih je pitao: „Ko će jednog psa od ova dva“ i naša ShuShu
odmah pristala. Ja kažem neka ostane dan dva da vidimo kakav je. Žao mi ga
bi, jer je jadnik uletio u stan ispred čopora drečeče djece i došao pravo meni
pod zaštitu. Mislim se: „ E, Crnjo otrasiću se ja već tebe“, a on osta sa nama
10 godina. ShuShu dođe i kaže da idemo u radnju na ćošku da mu kupimo
uzicu, ogrlicu i konzervu. Odemo a on me pogleda i nekako kao da razgovara
sa mnom. Prenem se ali vidim da kapira sve i da je poslušan. On shvata i
prihvata ko je gazda a ko pas.
Dra sad voda psa ali je ostavila toliko jak zvuk na SYS da me probudi i
presječe moje snove u kojima sam bio još u BačBaTchiju pod patronatom
moje punice koja me bila zatvorila u daščani kavez i pokazuje komšinicama.
Ona je neobično ličila na Hengryu, i imala tako ljut izaz lica i sjevanje očima
ispod naočala kao i on što je značilo bespogovorno podvrgavanje i
poslušnost. Kada me je bivši šef policije odmah početkom januara 93
obavjestio da bi me postavio za načelnika CZ za Anishe ja sam se šokirao.
Kad su Kota skinuli sa zidova nisam mogao zamisliti da sjedim ispod slike
takve ljute osobe kao HengryHengry, jer Koto je imao naki smiren i blag izraz
na fotosima sa pogledom vizionara a kažu očevidci da je imao leden pogled
kao santa. A Hengry se nikako nije ukapao samnom u istom uredu i ona
karirana njihova zastava pod čijim okriljem ubiše mom ocu 35 članova
familije.
Promucah nešto kao ja sam več član CZ a on odmahnu glavom, kao i taj
savez je u raspadu. Imao bih puno više hrane to je sigurno jer su njih
snabdjevali iz cijelog svijeta po naređenju ili preporuci vjerskih poglavara
KK koji imadoše pod kontrolom punjena i pražnjenja oko milijardu glava.
Jednom su im obili magazin koji bješe u našoj školi u crkvi. Ma nagurali bili
svega. Lopovima curilo iz vreća i šećer i brašno i sol. Ma 2 kg šecera je bilo i
do 50#, a vreća od 50 kg brašna 1000 #. Ja sam za tri godine rata od škole
primio toliko; 1000#. Svi me pitaju jel mjesečno, ma ne bre boni nego 1000 #
143
primio u te tri godine. Da je rat nastavio ja bih primao 1000 # svake tri
godine. Razumijete li sad.
Ut 6 četvrti 6999-e
Išli smo kod dvorca Fronte-Nac, odmah preko puta DAS konzulata da
protestiramo protiv bombardovanja regiona S od strane 19 članica njihovog
vojnog saveza BOOM-a. Skoro svi smo nabili kačkete i stavili sunčane
naočale da imaju muke otkriti naše identitete. Meni nezgodno da ja
demonstriram nešto protiv ovakve perfektne zajednice. Ispred nas kordon
policije u crnim kompletima oboružane svim i svačim. Sa nama je i jedna
zamotana žena očigledno Onish religije. Drži nekog muškarca pod ruku i
pokušava da prođe do konzulata ali nemože. Mislio sam da napišem jedan
plakat: “ Troisième guerre pour ma mère“, da se svi pitamo u kakvoj to mi
144
civilizaciji živimo kad moja majka, jedno ljudsko biće, doživljava u svom
životu koji joj je Bog dao tri rata. Tri puta ostaje bez svega što je imala i
života najdražih, ali koga to briga. I mene kao i vas neki drugi rat brine tek
onoliko kolko ga vidim na Ekranu, a trebao bi nas brinuti kao i svaki, kao i
onaj što mene brine sada u S. Na velikoj terasi pokrivenoj debelim daskama i
dugoj 200 metara sa divnim pogledom na sliv Velike rijeke neki čovjek sa dva
psa izvodi program za malobrojnu publiku. Hladno je i puše neki vjetar pa je
ostali dio te mokre terase pust tako da oni izgledaše iz daljine kao neka
zavjerenička grupa. ShuShu me odvuče tamo. Ma psići su čuda pravili. Trener
je neki immigrant Romanien. Odatle gledam malu skupinu demonstranata i
dojme me kao zatvorenici u zatvoru koji idu u svakodnevnu šetnju u krug.
Svaki je povremeno vikao nešto za sebe. Jedni, u slavu MarkosoMrkog, a
drugi im vikali da smo ovdje upravo zbog njegove nastrane politike, treći
pominjali đevojku Mojku, ljubimicu šefa DASa. I tu ni tako mala grupa se nije
mogla složiti oko nečega a kamo li ceo narod. Ja im nesmjedoh vikati da ja
mislim da je Markosog baš BOOM doveo na vlast da bi imao koga da
bombarduje,a time da se opravda
145
Markos može samo prstom da prijeti avionima. Poginuše dva Enish pilota u
pokušaju da nešto učine na nebu protiv eskadrila BOOM-a. Ko njima naredi
da polete na starim avionima koje njihovi moderni vide na radarima i gađaju
sa sto kilometara kao za vježbu.
Išao sam agentu odnijeti niz potvrda o zaradi u školi, cijeni apartmana i
tako da mi ustanovi koliko treba da vratim para i da mi povećaju kiriju ili ne.
Nasreču ne, jer na nesreću nezarađujem baš puno. Tony, taj kako kaže
potomak 7 nacija, mi reče da se večeras pravi lista čekanja za pozive na
zamjene pa se nadam hljebu preko ljeta. Moram poslati garancije mojoj Avi
jer ona nemože nazad kući mami u region V. Ide ferje pa kuda će dete?
Sumnjam da će mi dati da je dovedem ovamo jer smo na socijali. Ko bi platio
tako skupu kartu i da joj dozvole?
Uprava Nade odredjuje koga žele ovde a koga ne. Nekada se ovamo
prošvercaju ljudi i pod tuđim imenima, sa ilegalnim parama, ali to po
dolasku često priznaju, plate i utope se u masu od samo 30 miliona ljudi.
Jedino ko neplati porez na zaradu i dobit i imanje nemože ostati. Sele ga
nazad odakle je došao on ili neki njegov predak, a ako ga ni oni neće, onda u
neku zartvorsku koloniju da pravi koješta po radionicama. Međutim i na Nadi
nije svuda isto, Ona ima 10 kupola i može se slobodno seliti iz jedne u drugu.
Ovde skoro niko nepuši. Ilegalan trafik droge skoro nepostoji jer je zatvorska
kazna preko 30 godina robije, a možete jeftino imati svoje pilule od doktora.
Bio sam ipak na tom seminaru. Opet je bolje kad se iz kuće među ljude
izađe. Popodne slušam da je vječno pijani predsjednik Ussije Ecin, izjavio da
je moguć svjetski rat, hik, a ako ne baš taj, onda možda, hik, onaj manji rat,
Ropejski, hik. Nestala mu 4 miliona talira u Svitzy, a slučajno u isto vrijeme,
tamo su mu na exkurziji ili šopingu bile obe ćerke. Uvjek je vlast ista. Ljudi ne
znaju upravljati. Za 40 godina će biti neki novi upravljači, a politika će ostati
ista kao sada. Možda je tome uzrok rotacija zemlje. Šta sad ovi drugi moćnici
misle o toj izjavi Ecina. Okreću li na postoljima svoje rakete prema Ussiji ili
ladno odmahuju na njegove hik-nebuloze.
148
zavisi od axioma i primjene. Skupi se neka banda, osvoji izbore i njaka narod
sa promašenim projektima, usput se bogati i smišlja gdje će kad vrijeme vlasti
prođe. Eto u H se kunu u prava sviju, a Enishima oteše sve i kad dođu da se
vrate u pramajku domovinu mnogi budu uhapšeni kao zločinci, jer su branili
kućni prag. Kad sam bio u Vinu kod rođaka on mi kaže da su istjerali sve
Enishe iz Ajca, i njega i brata mu i djecu i oteli im kuće, imanja i tako svim
Enišima i ko je tu sad agresor. Nisu oni napali Ajce, nego one što ih istjeraše
iz njihovih toplih domova, sa posla i pred smrću moradoše sa familijom u
šume da sa vukovima liježu. Ljudi brane prag i ne žele se seliti i počinjati
uvjek od nule kao ovi na velikim planetama. Oni su sad ovde sad onde, nekad
iz radoznalosti, a nekad za 2 talira više po satu. Njima je čak intresantno da
otputuju daleko tražeći unutrašnji mir. Neki ga pak po ratnim zonama traže,
dok ih neko onako pobuđene zauvjek nesmiri. Čim negdje bubne, oni skoče i
pakuju opemu za klanje, davljenje, pucanje trovanje i šta još. Zovu drugove: „
Jesil' čuo, hoćemo li“? U našem ratu na Balku su svi ti drčni momci dotrčali i
uključili se na neku stranu. Oni iz Legije su se zalkeli da jedan na drugoga ne
pucaju. Pišu memoare kako su spavali sa novinarkama osvajajući ih ružama i
legendama o ratnicima, blagu i sličnim avanturama. Pišu kako su svoje
drugove iz Legije smrti viđali kroz nišan snajpera, oni to kažu kao u sportu,
na suprotnoj strani, ali nisu pucali. Pišu kako su mnogo čitali romane o
ratovima i pisce sa teritorije na koju idu da budu bolje spremni. Ti bi rekao da
imaš posla sa nekim koljačima naučenjacima.
Otac od Emili nije došao čestitati ćerki rođendan. Kao ni ja mojoj starijoj
več deseti put, od 10-og pa na ovamo. Tužno i ružno. Ja sam otperjao u moj
toliko željeni Grassland da sam pukao i pošao piti po kafanama i dan i noć.
Rakija me održala njojzi hvala. Vikendi su mi bili naročito sadržajni. Počelo
bi se odmah poslije škole i kad je dosta bilo, išlo se kući na predah, a zatim
kad se ustane, kojekuda po cijelu noć, a najviše„kod Brendija“. Tamo je bilo
sjecište policajaca, kriminalaca i polusvijeta, a žene, fala bogu nisu nikad
dolazile. Jednom je i Adan, legionar smrti, tamo stajao i pošto se znamo iz
djetinjstva, jer ga je moj brat Džo redovno šakama istukao, malo smo bez veze
popričali. Poslije mi neko reče da se čudio kako ja sa njim tako ležerno
pričam, a mnogi zaziru i da ga pogledaju. Djetinjstvo je čudna stvar. U to se
nedira. Sjetim se Emilijinog oca, nikad nije radio, mnogo je pušio i pričao.
Jednom mi reče kako je njegov guvernmant lud, jer je i Enishe počeo da
dovlači na Nadu. Ja ne smijem ni reći da smo i mi Enishi i sa još dvije
familije u istoj zgradi. On nezna da na Nadi od bivših i sadačnjih ratova ima
oko 300 000 Enisha. Ali eto da se i on napravi važan da nešto zna i može da
kaže. Jedno popodne me ShuShu zamoli da idemo u dvorište njene škole da se
iga tamo na pjesku i na raznim spravicama, ljuljaške, tobogan, razne životinje
od plastike postavljene na nekim jakim oprugama kao za jahanje. Tamo
149
bijahu samo jedan stariji čovjek sa curicom istog uzrasta kao i ShuShu. One
se zašas uklopiše i nas ostaviše na miru. Mi stojimo na suncu naslonjeni uz
topal zid na prohladnom jesenjem vremenu. Vidi on da sam immigrant i da ne
zinem, pa ljubazno pita odakle smo, pa odmah iza toga koje smo nacije. Kad
ču, vidni se naljuti i verbalno me napade, jer mi Enishi ubijamo Bonchie. Ja
kažem da sam zbog toga i otišao da mi ne uvale pušku da pobijem moje
prijatelje i rođake, pa ako ni tada ne pucam, metak u leđa ili glavu. Smiri se
on, pitam ga jeli on deda toj maloj što se sa ShuShu igra. „Jok ja sam joj tata,
iako imam 64 godine“ kaže ponosno. Zatim ćuti pa kad vidi da mu nema
nekog drugog izbora, nastavlja mirniji razgovor samnom, pa pita koje su
vjere Bonchi. Ja odgovorim da su to Onishi, ali patentirali su novo ime nacije
da sakriju religiju, jer ima ljudi koji nevole Onishe zbog oniške religije. On
onda poče sa onim Tabarwet, Tavarnak što ih onda ne poubijate sve, te on
nije znao, te se izvinjava itd. Ja budale čoeka. Šta da mu kažem. Prvo bi
pobio Enishe, zatim i Onishe. Da sam mu rekao da su Anishi srušili most u
Bidžu i njih bi da pobije. Pa svi bi da ubijaju nekoga, ali ne lično nego preko
veze.
Zračni napadi na S traju već tri sedmice. Moram zvati moje stričeve.
Jedan je bombardovan, a drugi gleda kako avioni bombarderi i lovci i sva ta
flota mirno prelijeće preko njegove dežele, da bi mu brata i potomstvo,
komšije, prijatelje, zemljake; zničili, raskomadali, sasjekli, zgnječili rasporili,
otrovali ili bar osakatili. Na sjeveru S u regionu V živi oko 300.000 Ungara,
Njihova na sjeveru Balka susjedna država Ungar ih zove da se spasu i isele,
ali oni neće nego im kažu:“ Ne trgujte našim glavama“. Tako je to na Balku.
Čak je njihov član nacije u Enish vojsci oborio dotada neoboriv i na radaru
nevidljiv lovac bombarder i time skinuo tu famu o straobalnom avion-raketli.
Time se ponosi sav narod regiona S i onih u svijetu koji navijaju protiv
militarizacije naše civilizacije. Jest da ga demobilisaše na zahtjev zapada, jer
kako se drznuo da puca na nekoga na radnom mjestu ubice djece i rušenju te
prćije MarkosogMrkog. Doduše, dadoše mu poslije da otvori pekaru u
Grizvillu, da bi pravio burek, leb, kiflice itd i ishranio čitav jedan kvart.
OMAN, bivši BOOM, koji učestalo mjenja ime da se nezna ko bombardira, je
tvrdio da idu samo protiv Markosog, a to što ruše neznaju da nije njegovo, ali
se on tako postavio kao da jeste, što je svojstveno Negrijenima, i to dovede do
nesporazuma. Inače nebi oni nikad bombardovali mnogo toga, recimo zgradu
toplanu koja grije moga punca. Ta toplana uopšte negrije Markosog. On
cijepa drva i grije se isljučivo na bukova. Kako to neznaju, a pisalo po onim
sapunicama od novina. Sjetim se jednog Negrijena vozača vojnoga čamca u
vojnoj bazi na moru. Ma taj ga je koristio vikendom za vozanje stranih
turista, familije, prijatelja i čak za pecanje. Svi Negry gdje zasjednu,
društveno postaje njihovo. Jedan direktor škole je na ferju ponio pečat i
prazna svedočanstva na par planeta, pa ih tamo popunjavo, udarao pečate i
„ljuljao po milju“ našim zemljacima, da se ljudi nemuče gubeći dane i dolaze
150
na ispite na Balk. Ljuljao po milju, znači prodavao po 1.000 talira. Prodao ih
je preko 500. Naravno da je bio Negrien. Pa šta? Čoek Humanista. Pomog’o
je tim ljudima da rade isti posao za veću satnicu u nekom tamo stranim
exloatatorskim dršavama.
Šta da pišem i kome. Tamo ljudi ginu a ja da ovde da pišem kako gledam
emisije neke babe o seksu, igre pasa, skrivenu kameru itd. Zanijemio sam na
sebe..
Danas sam čistio naš apartman. To sada moramo ćešće raditi otkad je
prljavko Mus sa nama. Pod je plastični, a napolju popušta zima i ima mnogo
blata. Njegova dlaka mu je oko nogu dugačka, pa ga dovuče i do 4-og sprata
gdje je naš stan. Miran je nekad malo i previše. Stalno spava ili drijema u
svakom trenutku u svakoj pozi. Neskače i što je najvažnije, neoštri nokte po
namještaju. Gostima ženskoga roda se sklupča i grije im noge. U hladne
dane, za tako malog psa neočekivano snažno vuče kući čim u parku obavi
svoj jedini posao. Priljubi se niže uz zemlju, iskrivi leđa i tada djeluje nekako
baš životinjski. Najvažnije je da ga nismo nikada imali rašta veterinaru
voditi. Kažem sada da ovdje na Nadi nas četvoro u familiji. Još jedno muško u
kući pa smo 2:2. Dra priča sa tatom telefonom. On kaže da se mnogo ruši i da
će sve srušiti, ako ovako nastave. Onda ja nazovem brata. Mora da su u
skloništu jer mi sekretarica suvo odgovora da ostavim poruku. Okrenem radio
Trader. Oni su sada u miru. Za 75 mrtvih od aviobombi PAPAN-a u K regionu,
151
oni u Bony javljaju narodu da su ih Enishi pobili. To rade iako PAPAN sam
kaže da su oni napravili grešku i raskomadali Osovare avio bombama, i eto,
to zovu kolateralna šteta. Našli su izuzetno ciničnu facu Mr. Shega, da
saopštava te kolateralne vijesti cijeloj Galaksiji. Na Oreatu opet kažu da je
neki svećenik izjavio da graditi sreću na nesreći drugih nije lijepo. Sada to
kaže kad su se mnogi u Anyshka osevapili na vlasništvu onih 300.000
otjeranih Enisha. Kad su ih bombardovali i otjerali i pljačkali sve njihovo,
onda je šutio. Valjda se nije sjetio ili za njega vrijeme nije važno.
152
neutronima. Taj jedva vuče noge i unosi to u Enish crkvu na DASu, da to baš
tamo explodira, ali glavni junak sve spriječi u zadnjoj sekundi. U posljednjem
momentu mu je pristiže u pomoć i jedna lijepa djevojka. Ona ne igra stalno,
nego samo tu zadnju scenu, pa cjeli film i nismo znali da ima djevojku, no
nako usamljen bez motiva juri po cijeloj Galaxiji za tim koferom. I
kinematografija DASa se udružila protiv Enisha. Jedan drugi film na tu temu
je toliko bio loš da se poslije desetak minuta bukvalno nije mogao gledati.
Nekakvi komandosi ispod vode, u pećinama, na kopnu, moru i u vazduhu
napadaju Enishske specijalce, koji imaju u svojim redovima neku ljepu
plavušu duge kose kao moja Platonska. Svi nose nekakve crne kostime kao
automehaničari nekog osrednjeg auto servisa i stalno su mokrih lica, sad od
vode sad od znoja. Samo njena ljepota i žuta kosa djeluje strano. A joj kuku
mene. Čudilo me samo što je TooDans prihvatio da igra u takvom filmu.
Doduše, on se i proslavio ulogama likvidatora Kuka-Klana, ali tu je bio
fenomenalan sa humanom porukom; da ljubav može da promjeni ubicu u
normalnog čovjeka, kad već opali sudnji metak, to jest odradi posao. Pitam se
šta to radi obrnuto, da od male djece i mirnih ljudi postaju krvoločni
legionari, ubice, palikuće, silovatelji, ukratko rečeno monstrumi. Da li je to
neka pogrešna riječ ili gest mame, dede ili nekog učitelja, ili je klanje u
genima koji se aktiviraju kada neuron socijalnih prilika pogodi mozak. Evo
stigao je rat i sad je sve dozvoljeno.
153
da ih se sada sjetim. Izvinjavam se onima koje sam smetnuo sa uma, a toliko
su neke šokantne da neke mogu navesti kao razlog pobuđenja njihve surovosti
sirovosti i elementarnosti. Ovo elementarnost podrazumjeva čovjeka sa
toljagom, mačem, puškom, tenkom, avionom, raketom, laserom, neutronom,
mikroskopom u surovom dejstvu bez trunke milosti prema sirovome bližnjem
svome. Evo naprimjer obična stvar. Pozove me onaj isti mladi čovjek na kafu i
priča kako je jednom kroz snajper vidio nekog vojnika na kamionu kako
utovara nešto što mu sa tla neko dotura. Taman ga je nanišanio u leđa da ga
slatko skine, kad se ovaj okrenu i on poznade svog školskoga druga Miru. Nije
pucao. Nema te sile koja bi ga natjerala da puca u svoje djetinjstvo, kao
nekog što nemože da zakolje zeca. Da je bio neko drugi pucao bi nemilosrdno
kao i prije. Da li je to kriminal biti snajperista u ratu? Da li su saučesnici
zločina i oni koji znaju imena snajperista? Šta to neke tjera da nebi pucali
nikad ni nakoga, a neki to smatraju običnom reckom.
U razvoju pema čemu, prema crnoj rupi? Taman sam mislio zajaukati da
vlast treba predati ženama, a sjetih se šoka kada je jedna Tziganka iz našega
grada povikala za jednom gospođom: „Evo one što me je strpala u logor, jest
jest, ona, to je ta“ i izašla je za njom iz zgrade suda gdje su se 90-e odvijali
prvi višestranački izbori. I ja sam izašao i gledam za onom gospođom kako,
kao da je se ništa netiče, mirnim hodom otišla kući. Isto u onom filmu kad
bivši šef nekog drugoga logora Yel, sad već starac kao i Akić, dolazi iz neke
Yu džungle na DAS sa draguljima u koferu. Neka žena ga prepozna na ulici i
154
zavija kao smrt da je to krvolok Yel, a ljudi se malo odmaknu, odmjere Yela
kao manekena i naravno ništa ne preduzimaju kao ni ja sa našom
sugrađankom, sa čijom sam ćerkom išao u osnovnu školu. U filmu sam uživao
dok je glavni junak student-maratonac prosipao dijamante u veliki rezervoar
vode za piće, a Yel se koprcao na stepeništu samonaboden na nožekanju
montiranu na ruci. Sa mamom školske kolegice nisam imao šta da uživam.
Sve smo im mogli reći ali ono za sistem nisu mogli gutati. Tada su oni sebi
bili obećali da će oni most jednoga dana kleknuti dole. Oni što su lajali, nisu
patili za mostom toliko kao ja. Ta đubrad nikad nisu ni patila nizačim ni za
svojim drugovima po zatvorima gdje su ih oni smještali, otimali im poslije
sve, i pare i imanja, i pod prinudom im „tješili žene“. Pa meni su od plate
odbijali za njega, da imamo čime da pređemo tih 500 metara tu najveću rijeku
kod nas. Bombardovan je u tri ujutro, kad je namanje vozila na njemu, ali ih
je ipak bilo. Taj video snimak sa pametne bombe nisu pustili, a siguran sam
da postoji. To im čak ni ovaj narod ovde nebi progutao, a vjerujem ni djeca.
Zar kod nas nemože stajati nešto kao ova škola ovdje na brdu vjekovima
pogodna meta topove sa koje god strane pogledaš. Sve se sručilo na Balk.
Mržnja, ljubomora, tvrdoglavost i VJEŽBE navođenja i gađanja.
Kad se sjetim kako je naš direktor škole NofraL opisivao kako su bili
sredili sklonište u njegovoj zgradi, dole stavili deke da se djeca igraju, dok
oni sjede komšijski na kaučima i mirno razgovaraju, piju šljivu, dok Enish
156
granate gruvaju po gradu. Ne prođe dugo i on morade pobjeći iz grada kad
zaratiše sa Onishima. Naravno da je djecu poslao prije u Anish selo iznad nas
odakle bijaše rodom. Nedugo zatim, i to selo im Onishi uzeše pa pobježe u
NewGrassland i osnova školu za naše učenike izbjeglice. Posjetili smo ga u
toj školi kad sam bio sa bivšim gradonačelnikom Grasslanda, treći put u New
Grasslandu, da vadim moju zbogom-Balk propusnicu. Bi mu drago što nas
vidi, mada je djelovao vidno umoran. Nasusmo si po konjak dva, pokloni mi
maštovitu knjigu matematike za drugi razred srednje škole izdatu u Oreatu.
Mus i ja smo otpratili našu ShuShu u školu. Poslije toga me dobro vukao
po parku njuškajući lovački tamo amo. Sad slušam Mocartovu mali noćnu
muziku. Irko mi poklonio CD sa 1500 pjesama različitog žanra. Ima mnogo
muzike iz serija i filmova sa Balka, kada smo mogli sjesti kući ili kod
prijatelja, meziti i gledati ih u slobodi i miru. Mus spava odmah tu do mojih
nogu. Baš je ljepo što ga imamo, on nam olakšava ovaj život bez rodbine. U
parku sam sreo pedagoga Piera na biciklu sa 2 ili 3 ranca na leđima koji
razmjeni samnom par ljubaznih riječi. Nije više nikoga „opkoljavao“. Kaže
sprema se da trči maraton od 42 km u 53-oj godini. Alal mu vjera. Ja sam
malo ubrzano hodao sa Musom po parku pa mi duša bi u nosu. Jučer ShuShu
stavila CD sa twist muzikom. Ja uzeo gitaru, a ona piano pa urlamo i
pratimo. Mus gleda gitaru više kao batinu ili pušku i sav se bio pogubio.
Naveče sam sviruckao malo sjetnu melodiju iz serije « Bolji Život « u kojoj
kaže da život nije diječija igra. E tu je razlika mira i rata, jer ratu prilaze kao
da je on diječija igra. Sada sušam Bolero i sjetim se da moram zvati ; moje
stričeve, mamu, brata, Tetu i ostale prijatelje. Koliko će mi biti račun za
telefon. Mus ustade, kratko me pogleda i promjeni mjesto. Možda mu se nije
svidjela Carmina Burana. Radi vježbe, uzmem da brišem pod, a njemu
pokažem gdje ce da legne. Pođe «Give me some lovin » koju su Sheikyi
šezdesetih fenomenalno izvodili. Zamišljam kao je i piloti slušaju dok bacaju
bombe, a također i narod dole na koje padaju. Ehe hej !
157
Ljubav i mržnja su uvjek uzroci kriminala. Sjetim se jedne priče od
Borhesa kad neki lopov misleći, ako ima auto koje izgleda kao rodica neke
gondole, da je veliki gazda grada i počinje rat protiv neke druge bande.
Političari su više naoružani nego Sillabicesteri pa kad Senator te države
poruči da prekinu, jer će dovesti vojsku na njih, odmah su se izmirili i
nastavili prljave poslove svako u svom kvartu. Senatoru nije palo naum da ih
zatvori ili nedaj bože očisti grad od hamolja. Taj posao Sillabicestera se
toleriše do neke stepenice, pa se neki zalete i misle i oni će ” gondole” vozati.
Međutim ko političarima može reći stop. Narod, ne.
Skoro će peti mjesec, a Mus našao jedan komad oko 2 metra dugačkog
snijega i liže ga kao sladoled. Nadam se da taj snijeg više neće padati do
jeseni. Jedan Golden pas ga je napao već dva puta. Uzeo sam ga u naručje.
Sav se bio prepao i zbunio. Naša mala beba. Ni njegova rasa nije baš
ljubazna uvjek prema svojim članovima kao ni naša. I ja sam bio zbunjen
kada je naša rasa počela da nas granatira, a više nisam imao domovine da
me uzme u naručje. Zato sam tražio, i poslije 5 godina našao drugu majku,
domovinu Nadu. Mnogi nisu uspjeli nego poginuli za onu staru ili neku
apstraktnu novu. Niko im ni hvala neće reći.
Le psaumes 46 9 dit " Il fait cesser les guerres jusqu'à l'extrémité la terre
". Psalm 46, 9 kaže Bog će zaustaviti ratove na cijeloj Zemlji. Zovnem
telefonski broj u našem stanu u Grasslandu. Tamo je jedna Onish familija. Još
su tamo, iako je mir već 4 godine. Kažu nemogu ići kući jer im je sve
oštećeno. Prije njih je bila jedna porodica sa troje djece. Tata Anto Anish, a
žena mu Smilja Enish. Stanovali su u Anish selu u podnožju Planine, a
granate su tamo ječale svaku noć. Mala djeca, strah, šokovi, užas itd. Nisam
ga nikad ni poznavao, nego me upita na ulici ili u kafiću našega super glumca
Gele, koji on nazva po liku iz Russove drame o Grasland “vozovima” « Kod
158
Pišće » i koji je u prizemlju dvospratne duge zgrade ispod toga stana, da li
može da se useli kod nas.
Vidim nešto nije u redu. Ponudi me cigaretom i reče da mora da ide iz stana,
al’ da to ostane među nama. Zahvaljuje se i veli da moraju ići. Pa šta, zašto,
ništa ne odgovara samo hukće. Pitam ga, da moja punica nije šta rekla ili
učinila. On kaže da nije to uopšte u pitanju, da nebrinem za to. Njima se neide
ali moraju ići. I odoše kad i svih onih 13 000 ljudskih stvorenja: Anisha a i
mnogih drugih sa njima iz našega Grasslanda. Tako sam poslije uselio Onish
familiju njih šest iz Araule, opet jednog sela ispod Planine, koje su svi
stanovnici jedne noći napustili. Tri dana Enishi nisu ni znali da je to selo
napušteno, nego ljudima dodijalo čekati smrt i došli u grad gdje je bilo
sigurnije. Oni se smjestiše kod sina koji stanuje ispod našega stana, Njegova
je žena bila iz prve generacije mojih učenika, te davne i divne 6974-e. Pita
sad on mene da li može dio familije premjestiti kod moje punice, a ja kažem
pitaj nju i ona ih primi četvoro. Kad je otišla iz Grasslandaa u novembru 93-
e, sa istim konvojem kad i moj brat Džo, oni se raširiše po cijelom stanu do
dan danas. Moju punicu je vozio utom jedan Onish, brat kontraverznohg
policajca Ćose. Imao je povrijeđene noge i auto sa komandama samo za ruke.
Nije se bojao sto je Onish, a ide Enishima na ruke. Dodijalo mu u gradu gdje
nije prispio jer mu je žena Enish. Pričala mi moja punica kako su joj te
izbjeglice stanari dali 200# da joj se nađe, ali joj je to prva Enish kontrola
otela na nekom punktu. Nadaš se svojima, a oni isti kao i njihovi.
Mišel Pitre me pita o histeriji dole kod nas, ko je ko tamo sad i ko je bio
itd.Ovi stranci su baš čudni. Smatraju se našim gospodarima i da će sve
shvatiti o nama u 10 riječi. Ja mu objasnim malo, a ima mnogo; da je Balk od
6918-e stvoren kao jedna država, kralj Piter 2 je ubijen 34-e, pa u ime
maloljetnog kralja nasljednika Pitera 2 vlada stric-namjesnik do 41-e, kad svi
bježe na Grand. Fetišisti vladaju od 41do 45-e, pa Anish komunista Koto do
njegove smrti 80-e. Poslije se predsjednik mjenjao svake godine, a zadnji,
onaj isti Actor što spasi vicem Hengryu, reče da to više nema smisla da je
njemu muka od Balka da to sve treba pocjepati, rasturiti, uništiti poslati u
majčinu i da je on zaista zadnji i da niko poslije njega to nemože biti. I bi
zadnji, jer budalama kad počneš vikati oni slušaju. Meni nije bilo žao da se
rasturi, ali da kao u braku, svak da uzme svoj dio ili pokloni, ako hoće, a ne
da se otima kako svi uradiše ratom i progonima. Međutim, Hammer je rekao
Hengryu da će imati njegovu potporu za samostalnosću, samo ako to uradi
ratom, da se jednom u Galaxiji prestane pričati o ratu kao isključivo
njihovom produktu, što bi zadnja 2 puta i to neviđeno, 2 najgora i najveća
rata u istoriji čovječanstva.
160
i u zanosu zaletio i crtao nekome te podjele na salveti, a taj neko to maznuo,
objavio u novinama, pa ga optužiše za napad na suverenu zemlju Bony. E
sada imaju pet rijeka po kojima bi se konstruisale granice. Četiri rijelke s
lijeva na desno; Jedina, Saule, Bona i duga rijeka Rina idu sve prema gore i
ulivaju se pod pravim uglom u Avu, a ona u Griyvilu u Dunaj. Retva teče
suprotno od svih njih u vertikali sa Saule, pa prema dole, zatim malo ljevo u
naše more. Obscura je pravio granicu po Rini. Sve lijevo do mora njegovo, a
desno Enishima, ali mu Koto smrsi te račune.
161
hrane od 18 kg za #18. Jutros je bio zavezan napolju, ali kad mu se približih
vidim da mu je sunca dosta. Zamaha ostatkom repića kao da hoće kući. Njima
režu repove po rođenju, a i nama nekima bi mogli.
Sinoć nam pustiše dokumentarni film o Hammeru pred drugi Veliki rat.
Zategnute uniforme, sve ispeglano, parade, ordenje, uspaljeni govori Vođe
kako će oni ovo, pa ono, jer su njih ovako, pa onako i nemože to tako.
Djevojke osmjesima šalju vojnike u sigurnu smrt, jer oni misle da će biti
njihove samo da obave dužnost za patriu i Vođu, koji ni porez toj patriji nije ni
plaćao. Pjesma Erika se ori. Toliko je tužna, upošte nije vojnički marširajuča,
nego kao da pod konac vodi 7 miliona Hammera u tišinu smrti. Poslije 60
godina šutnje, toliko priznaše nedavno njihove vlasti. Dosada je to bila
državna tajna o kojoj se nije volilo spominjati, kao da su još živi njihovi mili.
A sad mi je jasno zašto MarkosoMarkos neobjavljuje broj poginulih. Imitira
SHvabe, kako ih narod zove još odozdo sa Zemlje. Poslije film prikazuje
prazne šljemove bez glava po lokvama, potocima, u kokošinjcima da koke
nose jaja, i najćešće na njivama da straše ptice. Nosili su ih ljudi da bi plašili
ljude i ličili na strašila.
162
ShuShu dođe na pauzu za ručak, ruča i ode nazad u školu. Šta sad da
radim ? Mali popodneni san ili vidjeti Balk vijesti. Da bacim pismo glava,
ako padne grb, vjesti, ako padne glava, vijesti, a ako ostane da visi u vazduhu
onda pti-dodo. Tako ovde zovu spavanje. Na vjestima opet užas, 100 mrtvih
od bombi na regionu S. Zgrada televizije u NYorku je srušena do temelja.
Sjećam se da je koštala mnogo. Za tu TV stanicu sam snimio 4 emisije.
Jednom smo tamo snimali u studiju dječiji igrokaz o zmaju Nabuhodonozoru.
Tu sam svirao gitaru, a moj komšija Ondro Meleg usnu harmoniku. Za nas je
to bio događaj snimati u profi studiju. Predstava je bila jako dobro urađena
pod režijom jednog tek završenog režisera, Majre. On je sve radio za nju;
kostime, scenografiju, muziku i naravno režiju. Kostime je farbao nekim
bojama i kuhao noćima u velikom kotlu u pozorištu. Dobro ga nije zapalio.
Igralo je dosta djece, a naš ponajbolji glumac Čiljo bi zmaj, kome žena
Katka svaki petak traži pare. Papagaja MiroB doigra fenomenalno skaćući i
kričeči po velikom kavezu.
163
dobre ljude. Jednom u zadužbini PavlaB gledam neke slike i nikoga nema sem
mene i jednog starijeg čovjeka. Kako špartamo po galeriji malo nam se
putanje ukrste i otpče priča. On je bio u koloni za pod led, jer je bio Enish
koji je imao fabriku tekstila i bio dobrostojeći u gradu. Uhvatili ga u gluvo
doba noći na spavanju u vlastitoj kući. Spasi ga jedan staržar koji mu na ledu
rijeke šapnu na uvo: « Čika Đuro, lezite oma » On leže, ču kako puška
gromko opali pored njegovog uva i u trenu zaspa. Kad se probudi, skoro
svanilo. Otpuže do obale i obazrivo kući da se javi majci i sestrama. Uze
presvlaku i ode na FG, koja ih mnoge kao majka privi na grudi.
Sjetio se on poslije toga glasa koji mu reče da o'ma legne. U maju 39-e,
kad je sa čezama bio na putu iz Grizvilla, svrati se do jedne krčme u
PazoPazo. Uđe on u krčmu, kad tamo trojica tuku nekoga jadnika. Đura
izvadi pištolj, opali u vazduh i reče da mu je Jurjevdan slava i da svi piju na
njegov račun, a bijeni ako je šta dužan, on Đura, njegov dug plaća. Tri dana
se orilo iz birtije. Bijeni bješe taj što ga spase tu bezbojnu noć kad su žive
ljude gurali pod led. Sjećam se komentara producenta Entropije. On je
špartao gore dole po 60 m dugom hodniku « Sonje » dok smo mi svojski
glumili i znojili se pod vrućim reflektorima. Stalno je gunđao : « Režiseru kad
će to, ta šta si ga oteg'o u očin ». Da se pokaže ko je gazda, što je kod nas bilo
veoma izraženo ili mu je stvarno bilo dosadno, on opet hodaše gore dole pa
opet: „ Jel ti režiseru, znaš zašto je vojsci dosadno » ? Ovaj ćuti i radi.
« Zato što tamo samao čekaš, čekaš i čekaš » Nama je opet režiser bio Bog,
kad sad vidi ovog kako on to sa,njim razgovara. Nemamo mi pojma o
hijerarhiji na TV. Vlada Kaćanski, naš najbolji glumac trupe koji poslije
završi akademiju i posta profi glumac, se nismo čudom mogli načuditi da
neko režiseru komanduje. « Oće li to » viće on njemu već 3 sata. Na jugu
Balka u Doniji i Gre-Ciji i AlbY se nakupilo na stotine hiljada vojnika koji ma
je dosadno. Čekaju komandu za invaziju na S region. Svi su napeti. Vojnici su
spremni jurnuti u smrt samo da više ništa ne čekaju.
164
klupe sa njim, koje su svuda po travnatim površinama metali. « Šta ti
hoćeš » ? pita me jedan. Ja se približim, ali ne suviše kao onda u kafani
« Kod Aruka « 92-e. « Trbate li vatre » ? pitam, iako svi puše već zapaljene
cigarete. »Netreba vele, hvala ipak ». Prođoh i poslije ledamo sa prozora taj
cirkus pa nam ništa nije jasno. Oko 22 h, dolazi policija i pita nas o nekom
mladiću od 21 godine koji se objesio u stubištu. Stanovao je tu sa mlađim
bratom dok je stariji « Elvis »bio u zatvoru. Nisu imali roditelja. Elvis bi se
pojavio na slobodi svremena na vrijeme, ali bi ga opet uhvatili sa drogom u
crnim najlon vrećama od smeća. Kakvi su to transporti tuda prolazili. Sad mi
je jasno zašto onaj kompjuteraš reče da brišemo odatle. Sjetim se i da je u
prizemlju policija često dolazila sa psima kod jednog invalida na kolicima.
Poslije su ga negdje iselili, a došla je jedna žena u kolicima, također bez
jedne noge, koja mi je često tražila otvarač za vinske flaše. Gledam ove u
miru, gledam one tamo daleko u ratu. Svi ratuju. Znam da je droga, kao i
alkohol, koji sam iskusio, jedan rat na život i smrt.
165
U 19 zemalja koje tapaciraju S region, u 18 nisu većinski pripadnici
Onish religije. To bi samo Urska. Kako to da nisu bombardovali Anishe u H
regionu kada su potjerali 300 000 Enisha koji su tu stoljećima živjeli nego je
ambasador DAS-a sjedio na Hengryinom tenku da « razgleda » i priprijrti
prsom da neko ne čini zločine. Jednom je zaista spasio neku gupu civila od
streljanja koje je već bilo počelo. Nazvao je telefonom Hengrya i priprjeti mu
nečim, pa ovaj to odlučno zaustavi. Onih šest što prije toga streljaše vode pod
rubrikom „nisu imali sreće“.
166
Išao sam kod advokata Marinoa da probam dobiti garanciju za Avu, da
nam dođe u posjetu, jer tamo u BaTchiju nema ni vode ni struje, a time ni
hljeba. Ravnica koja može za hrani pola svijeta nema hljeba. Svi koji imaju
nekoga vani, izmještaju se kod njih u goste na duži boravak. To više nije
radost nego briga koliko će to trajati, a svuda je skupo tako da se setra sestri
neraduje, a brat bratu češka po glavi. Jedino se sestra bratu raduje. Ta ljubav
ne umire. Da li će se imati gdje vratiti ili će kao mi ostati dovijeka tu. Advokat
Mrimo se penzionisao pa sad neznam kome bih išao. On je bio baš ljubazan,
sa dugim potpuno bijelim brkovima, mladolik i veseo. Prije nego je otvorio
advokaturu je bio prof engleskog.
Jedna me plavuša u nekakvoj plavoj uniformi pita za neku grupu koju ona
treba da odvede u glavni grad H regiona Oreat. Priča naš jezik, ali dobro
zavija akcent kao sva naša djeca ovdje na Nadi kad naški pričaju. Rekoh joj
da nemam pojma o toj grupi i odem u Turist i pitam DuškaL šta da radim sa
onom mojom femily-trupom. Ostavi ih ovde veli, ja ću se pobrinuti da
otputuju, natravno besplatno. OK! Vraćam se prema školi i sretnem onu
plavušu sa njenom nasmijanom grupom. Poželim im sretan put. Veselo mi
mahnuše i žustro odoše prema stanici. E, svi odoše, a samo ja osta. Gledam
ulice moga lijepog Grasslanda, Još mi se neide. Dođe mi poslije jedan
zanatlija i pita ima li šta gdje raditi. On bi to i besplatno samo da nemisli na
dva poginula sina u nekoj bitci za slobodnu teritoriju.
167
već bila student univerziteta. Poslije smo se vidjeli na oproštajnoj večeri nas
iz Grasslanda, koju nam u svom kafiću organozova momak naše zemljakinje
Ire. Uz dobro društvo i vino, ostadosmo duboko u noć i kad dođe račun, on ni
da čuje da se plaća. Mi, nas 15-ak već sakupili pare i stavili ih na sto, a on
hoće da nam vrati. Mi nećemo, a on ih onda gurnu pred Čiru, jedinog koji
izbježe iz Grasslanda u Enish region regiona B, Senish Rebubliku kako su je
sami nazvali. I on je bio došao da vidi za emigraciju na neku destinaciju sa
ženom i troje djece. Tada pođe plakati, a i Irin momak i svi oni oklo bliže
njemu. Ja i Dra smo tada otplesali ples života. Sve je bilo normalno, dok mi
naum nepade da usporeno plešemo kao da plivamo u vodi. To izazva ovacije i
buru smjeha. Kad smo ilazili odatle već je svanjvalo. Tu na Nadi nas stiže
vijest da je Ćiro poginuo u saobraćajnoj nesreći na nekoj MN cesti.
168
kome je tata Enish, a mama Anish, a baba Ungar je kao pripadnik Onish
vojske išao da oslobodi Planinu i zalutao. Našli su ga poslije više dana u
nekoj jaruzi polu- smrznutog.
Djeca ko djeca, sve kažu. Takvi bi i političari trebali biti. Cio kvart je bio
tamo slobodan cijelu noć da Mušetovi mogu da odšarafljuju vrata frižidera,
dižu podove, razbijaju kade i namještaj da nađu pare, nakit i zlato. U
odlučujučem višednevnom okršaju on sa svojm bandom likvidira čak 16
policajaca. Među njima bi i sin glavnog šefa Onish policije. Musheta su
uhvatili i ubiše ga„u bjekstvu“ iz kampanjole. Jedan očevidac ga je vidio
svezanog i toliko prebijenog, da prstom nije mogao mrdnuti, a kamo li da
bježi. Od poginulih policajaca ostade mi jedno ime, Nebojša, onaj koji se ne
boji. On bi Enish u Onish policiji. E moj Nebojša, rašta te je majka rodila. Da
lopovima pokloniš život u borbi protiv lopova. Bolje prođe, jedan Enish,
muzičar po imenu Boban. On bi u Onish vojsci sa Rajom pa u Anish sa
drugom Rajom, pa na slobodu sa svojom djevojkom, preko H na Nadu. Izeš
Raju. Sa druge strane toga grada, uskoga oko 2, a dugoga 12 km,
Legendarni bandit-general UkaP imade oko 3000 vojnika, sve Jalija i bagra
Tradera. Harali su na najprometnijem mjestu raskrsnici S-Tup. gdje su
prolazile kolone autobusa sa izbjeglicama i bila skladišta firme Energo u
vrejednosti za oko 40 miliona talira.
169
On je bio na heroinu i to su svi znali. Nosio je pojas sa opljačkanim
zlatom i ništa mu nije bilo pucati nekome novo-pridošlome u nogu ako mu se
nešto kod njega nije dopalo. Kad bi vrli Muddy držao konferenciju za štampu,
Ukap bi se pojavljivao nenajavljen na štakama kao mučenik. Neko bi pomislio
da je ranjen u borbama, a on se bio slupao u autu MBW, sa kojim se volio
slikati i voziti po mraku sa100 na sat. Kad on vidi šta bi sa Mushetom,
pobježe od Muddyja na onu planinu preko koje su jadnici bježali od rata.
Gore udari šamar jednom pravom generalu, koji it Kotove pređe u
Muddyjevu vojsku, i zauze glavni prelaz. Tu je malo naplaćivao rampu, pucao
iz VBR-e, Bacač sa 32 granate i još svime i svačim po noći i to bez veze onako
po vazduhu, a zatim pobježe sa svojom vojskom u Anish vojsku blizu Bridža.
Tu je lešio Onish stanovništvo, pa kad vidje da je i dole gusto, emigrira na
Belg i tu ga nađoše mrtvog u u nekom jarku pored nekoga puta, naravno bez
onog pojasa.
Išao sam u Maxi popiti kafu. Tamo je to za sve posjetioce besplatno. Tako
to rade bogati, da im dođeš na noge i potrošiš kod njih koji Talir, a tu ti je i ta
kafa DUPLO uračunata. Tu sretnem Lizu, majku od Gaby, jedne curice koja
je sa ShuShu išla u obdanište i pola prvog razreda. A joj što je ShuShu
plakala na rastankuod te škole. Tu godinu i pol smo svaki dan zajedno čekali
ta naša dva zlata. Liza je plovila 15 godina na brodovima na sjeveru. Kaže da
tamo treba ići, slušati tu tišinu koja uši para, gledati ledenjake, mirno plavo
more dole i sjajno nebo plavo gore. Pitam za njenog supruga koji mi jednom
dade jedne duboke kožne cipele sa zaštitom, koje je on koristio na poslu
električara.
170
Takve nove ovde koštaju 200# i uopšte nisu propuštale vodu. Iznutra su
imale crvenu čoju i bogme sam ih se nanosao. Ona mi reče da on već 8
mjeseci neradi, dok je ona na post operativnom tretmanu od kancera. Tri
mjeseca kasnije, u bolnici smo sreli njega sa dvoje njihove male djece. Išli su
hodnikom i držali se za ruke. Reče da je Liza umrla pa su tu sređivali neke
papire. Odoše dalje niz hodnik u njihov zajednički život bez nje. Inače on i
Liza su živjeli nevjenčano i rekoše da su vjenčanja više za ove mlade moderne
generacije. Smrt je posvuda.
Dra pokuša kontaktirati Snježu i Hopu ali samo ostavi poruku na mašinu.
U autu nađem jagode kupljene jučer. Bile su tople, ali me nesmeta da ih
gutam onako neoprane. Ko zna gdje je imunitet? Mislim kako je sa njima lako
igrati u filmovima fantome kojima curi taj crveni slatki sok ili da neko u
budućem filmu glumi mene kako ropćem na parkingu prebien 25/07/92 od
Onish vojaka pred “SheShka” kafićem. Neke stvari se ne zaboravljaju. Tamo
je Jalija vječno bila. Besposličari i sitni lopovi, koji je jedva čekaše da im
neko plati piće, da neko bude prebijen, ranjen, uhapšen ili ubijen da se ima o
čemu pričati u Čaršiji. Oni su i nahuškali one vojnike na mene. Sjećem se
kada sam ušao na čašu vina i ko je rekao „Evo jednog“, a gazda Šeška mi
strigao očima da zbrišem.
171
Nerko mi reče da predam molbu da se oboružam jednim pištoljem. Nisam
htio. Može mi ga Jalija oteti i ubiti me njime, ovako sam sigurniji. Oni misle
da ga imam, pa možda je to dovoljno da me ne diraju. To mu dođe kao igra
miša i mačke. Tu sam bio preko tri mjeseca, dok Anishi skroz ne otperjaše, pa
se ja vratih na moj posao jer je škola konačno počela da radi. Bilo je nekih
sitnih krađa, i koješta uobičajeno kao i u miru, ništa spektakularno. Bi i
provala u W-Ajtin u stan, gdje je nestala samo jedna boca pića, a imao je
tovar super umjetničkih slika. Jednom uzeh izjavu jedne ciganke koja se
vratila sa Sillabica, ali bez para koje su posalli zemljaci da ponese njihovoj
rodbini u Grassland. Tvrdila je da joj ih je uzela carina pri napuštanju
Sillabica. Jest da je njen suprug naprasno kupio neko polovno auto, pa se
vozikaju kao nikad do sada. Taj što je najviše bio oštećen joj je dao pasoš
njegove ćerke da ode na Sillabic. E, moj ti gospodine, tako smo se sada svi
oslovljavali, mislim se, rizikuješ robiju zbog one koja te poslije pokrade.
172
reče da je nastala kad je prvi licemjer sreo prvoh imbecila. Neobičan čovjek
mora se priznati.
173
imao intervenisati. Slijedeće noći tu kućicu spališe do temelja. Vatrogasci su
uspjeli samo lokalizovati požar. Da li je bila osigurana? Nevjerujem.
Osiguravanje kuća na Balku nije baš mnogo zaživjelo, pogotovo u regionu
B,K,MN i onom što ga zovu HB. Kontraverzni policajac se useli u neki stan i
nikom ništa. Na početku rata Ćosa je došao kod OKe i gazdi, bivšem
policajcu koji ga je sprovodio u zatvor oduzeo Forda za potrebe policije.
Poslije bi se svaki dan vozao ispred OK kafića po nekoliko puta, iako je tu
bilo usko i nikakvog razloga nije imao tuda prolaziti. A njegov kafe Alia bi
iregularan kao i 40-ak novih otvorenih u garažama, podrumima, haustorima,
šupama i slično. Pilo se svuda, a vlast je klela narod da nesmije piti alkohol.
Pred sami polazak Dra iz Grasslanda prolazimo pored kafea „Kod Fišera“
kad Ivo i prof fizičkog u školi Masilo, zovu nas na piće. Zauzmemo poziciju za
šankom kad uđoše Munđi i pođoše prosipati Raji piće.
Mastilu prosuše u lavabo tek nasuti štok, a Ivo neda svoje čaše i hrabro
reče „Nečeš ti meni prosipati piće ja sam Kretijen“. Mi pretrnuli. Muđi se
okretoše i odoše. Tih dana 92-e, ja i mati smo svaraćali u dvorištu ortodox
crkve u Dobri po hranu. Tamo sam bio samo jednom kao dječak kad je djed
od Onija umro. Ja sam postavljao bezbroj pitanja mojoj mami o tom mjestu, a
ona samo vikala ,“Ćuti“. U onoj KK crkvi smo bili često, čak i na zvoniku
među golubovima, kad bi nas stara Marija pozvala upomoć, onda bi i zvonili..
Nekad bi nam Marija dala pet žutih banki da zvonimo mjesto nje. Kad bi bili
u crkvi pokazivala je na neku malu kućicu i objašnjavala nam da u njoj živi
Isus. Ja je pitam da li ima takva kućica u svakoj crkvi, ona kaza da ima. Pa
koliko kućica ima na svijetu i kako može živjeti u svakoj. Ona se malo zbuni
pa mi reče da je to tako svećenik rekao i tako je to i šta ja imam da pitam.
Gurali smo se oko te crkve na pokvarenom svećenikovom motoru vićući Brrrr
i Grrrr, igrali lopte i Ganje.
Kakva smo mi onda trebali imati skrupula prema djeliocima pa ići samo
kod „svojih“. Sjetim sa Tulike, velikog golubara kad je otišao na trip do
Isokog i dvukao neko brašno za grad i dao i nama Enishima 3 kg mjesečno po
familiji. Sjetim se i malog Kaplara kad je pun kamion vreća brašna prodavao
na pijaci. Završio je 4 osnovne, bio nakupac i od toga živio cio život. Otkud
njemu ogroman kamion pun brašna kad ptica nije mogla proći OSAM
174
mjeseci u naš grad. Mi nismo bili veliki vjernici na ulici jer je vjera bila tamo
gdje treba, u bogomaljama i bolnicama, pa ko voli neka izvoli. Poslije
pogroma Drugoga Velikog rata, ljudi su izgubili malo i elan da vjeruju. Tri
miliona ruskih JeW je bez borbe predato Fetišima da ih potruju, pobiju,
umlate vjerujući u boga i da on to tako dopušta. Jedna grupa je održala i
suđenje Bogu u jednom od logora na Hameru. Altijev otac iz Urbeta to nije
htio, pa ode u Backere. Kad dođe iz rata nenađe nikoga živoga od familije.
Nebi ni onako našao i da nije. Nebi ni sebe našao. Kažu da je cijela
Grassland ulica bila JeW, ali i da su derali narod. Pozajme jedan dukat, ali
da im se vrati 10. Tako pričaše stari ljudi da je bilo pred Veliki rat. Uvedeno
je da svaki Enish mora biti Ortodox Kretijen, svaki Anish, KK religije. KK bi
transformisana Talyčka vjera koja pod krilo sakupi i nekih drugih kao
Katolici, Kopti. Nazareni, Baptisi, Evangelisti i i ko zna koliko još. Ko je
Onish mora biti Onish religije. Zato Onishima uvedoše naciju Bonchi, jer
ima mnogo većih nacija koji su također po vjeroispovjesti Onishi. Dakle svi
Bonchi su Onish religije. Region B imade 4,3 miliona stanovnika, a jedan
milion živješe u takozvanim „mješanim“ brkovima. Nema đe spermići nisu
gađali i prolazili po božijoj volji, a sada neki nadobudni stave neke kape i
određuju ko je ko, a ko to nije. To je silovanje naroda, uzurpacija slobode. Da
li je vjerovanje sloboda ili ropstvo? Ako se nagoni bičem i mačem, opet
ćemo biti sužnji i pjevati o slobodi i doći do nje ratom.
Odem malo do OKe, zatim malo do Fišera , starog vagabonda koji za sebe
kaže da je bio lopov, ali nikad to nebijaše na Balku. Tamo čujem da su
kidnapovali MitraV (75), Trubačebog punca. Odveli ga u 13 h u hotel “Na
informativni razgovor”. On je bio Kotov borac i poslije rata hvatao Fetiše i
zločince koji su Enishe masovno bacali u krečnjaćke jame, a kojih bijaše puno
po tom HB prostoru. Dođoše po njega osvetnici, djeca, unuci, a možda i
praunuci tih zločinaca. Možda je načepio i nekoga nevinoga, mada sumnjam.
Meni se počelo da čini da u ratu nema više nevinih. Svi su korisni: i mrtvi
i živi, i djeca i stari, svi, ama baš svi. Nikad nije populacija tako dragocijena
kao u ratu. Na svakog se obrati poseban ponder i čovjek iz mase postane sam
sebi nekako važan, kao neki zec u bjekstvu pred vukom. Ako i poginem, neko
će me istaći da sam živio, jer ću nekome poslužiti, ako ne kao čovjek, a ono
bar kao brojka, a ta brojka će poslužiti uvjek za neki novi rat.
Ovako u miru, ma niko me se nebi ni sjetio osim malo familije. Ima pravo
ona cura što se ljuljaše ljevo desno kad reče; „Blago vama vi imadoste rat“.
Trubač i njegova žema Ilena su sada sa troje djece na DASu. Najstarija im je
primila diplomu predsjednika DASa za pokazan uspjeh u školi. A kod nas su
tvrdi političari i vjerske vođe tvrdili da su djeca mješovitih brakova luda. Ko
li samo izmisli tu groznu riječ mješoviti. To prije nije tako bilo. Ni ljubav nije
pošteđena političkih nakarada. Poslije javi radio Uvno, glasoviti Fetiš grad
175
kroz kojih sretno prođoh, da se Mitar otrovao pilulom sakrivenom u đepu.
Jedan član neke patrole mi je pričao da ga je taj dan vidio okrvavljenog na
zadnjem sjedištu nekoga auta na okuci prema New Grasslandu. Dobro nisu i
mog starog iskopali iz groba, da se i on otruje piluom.
Znam da sam o tome pisao već ali sada je u drugom kontextu kako
vole reći političari i oni što priznaju da su uzimali mito ali u kontextu nije
tako. H presjednik reče pred ofanzivu i istjerivanje 300000 Enisha iz Anyshka
da im se tobože garantuju prava na život, onima Enishima koji ostanu. Sada
tvrdi njegov bivši ministar da je riječ tobože, tobože upotrebljena i da to on
tako nije mislio. Kako bi ovo prevodioci uopšte preveli na neki jezik? I tako u
kontextu oni nisu Mitra ubili nego se sam ubio.
Nidžo reče da nije htio krstiti djecu ni tamo ni amo i nje htio uzimati ni
pomoć od religioznih organizacija, a drugih nije ni bilo. Neki dan se vratio sa
mora, morao je voziti direktora one vojne fabrike iz NewGrasslanda pa
patrole ga nisu simpatisale zbog prezimena koje je identično sa Actorovim
prethodnikom Ovičem, jednim Enishom iz S koji svojom pojavom i
suvoparnom ličnošću doprinese opštoj alergiji od zajedništva kod zapadnih
naroda Balka. Opet Actor i Hengry dovedoše do opšte alergije narode na
Isoku. Muddy izazva odvratnost kod mnogih Enisha i Anisha.
Što se mene tiče svi za mene bijahu neke tumarajuće ličnosti. Ne nađoše
ništa dobro za ovo podneblje. Cara Cara bi fantom smrti za Trader i neke
druge gradove, ili enklave kako ih poslije nazvaše i tako redom. Razni lideri
na jednoj strani bijahu na drugoj grozna strašila. Sjećam se kad mi je Inka
pričala kako su ih istjerali iz kuća, smjestili u kamp, transportovali vozom, pa
su onda puno i pješačili, a ona cijelo vrijeme nosila malu ćerku Alvi. Na
176
nekom mostu su im rekli da pobacaju sve stvari u neku mrežu razapetu preko
rijeke odmah niže mosta. Jedna žena nije htjela da se odvoji od svoje tašne
nikako, pa se na kraju sama bacila za njim na tu mrežu.
Kupio sam kutiju cigareta za 500 Bd ali ih nenosim sve sa sobom nego
samo jednu ili dvije. Toplo je danas, doručkovao sam, čak i ručao i popih i 4
rakice, naravno od 0,05. to jest 2 deca. Ali gdje su Beka i ShuShu? Na TV
prikazuju granatiran autobus koji je išao prema S. Mnogo mrtvih. Kako li
izgleda nekoliko zadnjih trenutaka u autobusu prije nego što ga pogodi
granata. Ljudi spavaju, pričaju, motor zuji i ide se ka spasenju u mir i
slobodu i odjednom Vliki prasak. Na radiju kažu da su Enishi zaklali 248
Onisha na Planini, da Onish žene vodaju kao roblje vojnicima na prohtjeve.
Odem kod Ebojše i Ljilane pješke da se malo proluftiram. Igram sa njihovim
sinom Nenom (8) rauba. Nisam bio odavnio sa nekim djetetom i njegovim
optimizmom i osmjehom. To je svijet za sebe. Mi stari kad vidimo bebu,
odmah mislimo kako će to biti skupo školovati, izdržavati itd, a beba se
smiješi maše rukama i raduje životu. Tada spjevah ovu pjesmicu.
Sad mi sinu zašto sam živio lijepo sa mojim učenicima. Oni su osjećali
da ih sve jednako volim. (Egalite +Fraternite = Liberte)
178
na Ropijen, a onda na Balk. Malo je loš taj kompjuterski prevod, pa sam imao
muke, ali je sa podacima sada sve u redu.
Večeras samo 2°C. Bolje što nisam ni znao da se situacija u dolini Ašve
baš toliko zaoštrila i nije bila nimalo naivna ni za koga. Šta nas je spasilo ?
Bog ? Sigurno, niko drugi. Dobro uzeće nas kad tad, ali možda i način
odlaska nas poslije smrti djeli. Šta mi uopšte znamo o tome ? Nekada je bolje
ne znati.
179
te”. Cilj ovoga rata je rat. Možda poslije bude neka mirna pauza, ali će od
njega nastati opet neki novi. I tako u nedogled, rat pa rat.
Ogromna vojska je ala koja ždere i mora da jede. Sjetim se cara Klaudija
kada je odbijao da uzme presto Rima. Neki mu vrli general reče da mu vojska
nema šta da jede i da uopšte nije važno ko je car.
180
stanje. Stali bi na putu kući ili od kuće i gasarbajteri, onda proslavljali
noćima i oni što idu u vojsku, koja je bila obavezna za muške od 18 do 27- e
godine. Mušterije bi naručivale svoje pjesme, plačali u gotovini, a nekad bi
jednu te istu ponavljali i po 10 puta. Onja ih je odlično opisao u svojim
dramama i Mnodramama. Da su to i drame, vidi se i onoga šta su nam
napravili. Sjetim se kad smo išli u New Grassland po moje papire za konačni
bijeg sa Balka i iz nekoga kafića pošli kući, a sa nama jedan iz Bućić sela
poznatog po Fetišima iz prošloga rata. Priča on kako bi nekad noću, u miru a
ne ratu, uzeli sjekire pa u šumu prema Kovića selu da se sa njma tuku pa ko
živ ko mrtav. Nije bitno što su u oba sela stanovnici Anishi. Tada sam se u
kafiću dobro prepao kad Izo, x-gradonačelik Grasslanda i moj dobrotvor
reče: ”Šta nam fali, eto ja Onish, vi Anishi, a on Enish” i pokaza na mene.
Smrzao sam se bio. Kafić je bio najmanji mogući koji sam ikada vidio, samo
sa jednim stolom. Gazdarica se upravo bračno rastavila i sjedi na tri
stepenika unutar kafića i žedno bulji kroz staklena vrata. Čeka momka mlađeg
od nje 20 godina pa ne mari ni zašta. Ušli smo tamo tog zimskog dana oko
16 a izašli oko 19 sati. Noć među brdima brzo pada. Popismo sa njima po tri
četiri teretna piva. Kad im spomenusmo posjetu njihovog Kardinala Pulija iz
Tradera, nasta neugodno psovanje i stoga, mi brzo okrenusmo o posjetu
novog idola svih Anisha, HengryHengryja, koji tu lično otvori konzulat nove
drzave Anishke koju često zovu i Hany i u kojam sam ja vadio propusnicu z
amoj biti ili ne biti. Poče salva psovki i na njegov račun. Pa šta je ovo sa
narodom. Prestasmo spominjati bilo kakva imena no pismo nako pa samo o
fudbalu i klimi. „Hajmo predsjedniče“ vičem. „Hajmo“ viče on. Mlađi ustaše
da mi prođemo i ostaše tamo, a mi sa onim najstarijim prema Grasslandu. On
izađe negdje na cesti, pa i neznam ni gdje mu to selo tako slavno po
okrutnosti uopšte dođe. Zamišljam sjekirama dvoboj u šumi noću u mirno
Kotovo doba. Šta li tek sada rade? Vjerovatno ništa. Sada u ratu im je
dosadno.
181
du ses avions et ajoute quelque vidéo du massacre du mois mars qui faisaient
ils des Enishes, mais sans ensemble de recherches effectuées à la demande
d'une administration, d'une autorité judiciaire, pour éclairer une affaire
litigieuse, notamment à l'aide de déclarations émanant d'experts, de
personnes impliquées directement ou indirectement dans cette affaire. Les
Enishes, comment ici est appelé le gouvernement S, disent que c'était une
montage filmée en Alby.
182
po, 17 peti, 6999.
183
Koto prođe jednom naveče jasno osvijetljen u limuzini pa mu na pozdrav
odmahnusmo. Tu bijahu jedno blizu drugoga tri kina i kinoteka. Nauka mi nije
loše išla, ali moja opsesija filmom je usporavala moje studije, ne toliko
matematike i fizike, koliko sociologije, psohologije, pedagogije i metodika
njihove nastave. Diplomiram bez ikakvih aplauza i procesa 20-og septembra
70-e. Odem na pivo i pomfrit do doma omladine. Tamo, na popodnevnom
koncertu pjeva mlad i ljep pjevač Dr-TchOliCh kji poslije postade mega
pjevač Balka. Sjećam se još tog texta: “ Plakao sam ja, a smijala se ti si,
plači ti malo sad“. Pobježe i on iz Tradera od Muddyja i „njegove pjesme“.
Tužan je Muddy bio za njim, jer nema ko toga kalibra da mu svojim glasom
Raju sokoli. Tu veče sjednem u voz za NYork. Ujutro se upišem na treću
godinu univerziteta na grupu matematika. Sekretarica nije htjela da primi
moja dokumenta, jer je upis bio do 20-og a ja stigao 21-og. Zatražim pomoć
prodekana, koji po najnovijim pravilima bijaše student. On ih primi, reče da
će biti sve uredu i da mogu slobodno da se vratim na predavanja u oktobru.
To odredi u mnogome sudbinu moju, moje ćerke AveShu itd. Tamo je već iz
Grasslanda bio JO-Okan koji mi, kad u oktobru stigoh na studije nesebično
dade da 15 dana spavam na njegovom krevetu. On se negje na drugom mjestu
snađe. Gurao sam odlično nekakve razlike ispitaza treću godinu, integrale i
izvode.
184
zamršene. Uglavnom se vratim u Grassland 74-e i zaposlim sa preostala dva
ispita. Ustvari sam imao tri ali Funkcionalnu analizu dadoh odmh te jeseni.
185
Moj prijatelj iz BaTchija mi je poslao jedan foto kratera među zgradama
u NYorka, 400 km daleko od K. Pa to je strašno. Prečnik je 20 metara a
dubina 7. Nije mi napisao broj mrtvih ni ranjenih. Da zanjemite od čuda
gledajući tu rupetinu između stambenih zgrada. U toj sredini gdje ima 5
službenih jezika i 25 nacija, oni bacaju te 500 kg teške bombe tražeći
MrkoMarkosog, koji je 100 km južno. Da im nije neko sad javio da se uselio u
dvosoban stan na Detelinari kako se zove taj kvart po djetelini . Tu gdje
granata pade ih više je nije bio ni sa tri, a ni sa 4 lista.
Čitam “Feral”, jedan H nedeljni list. Šta tamo ima grozote. U četiri
članka donosi toliko o neo fašizmu i šta sve ne. Mislim se da je najbolje da
vam dam jedan kompletan članak na 10 strana na kraju ovog štampopisa na
Grand Amerijen verziji. Ko nije dobrih živaca bolje da ne čita. Neznam da li
je to dobra ideja. Možda me list koji više ne postoji, tuži. Bolje vi to nađite
sami u njegovoj arhivi od 1 septembra 6997-e ili mi se javite na
imales1122@gmail.com. Dalje pišu kako se kurlataju milioni u Hengryne
trezore. Ženi su mu našli naprasno položenih u banci 239 000 #, a on ih nije
prijavio na porez. Ministar odbrane H tvrdi 92-e godine, da Enishi imaju
manji mozak, a njegov nasljednik koji se sa Nade vrati u H sa milionima
sakupljenim od emigracije pozdravlja sa Franko- Fety pozdravom, dok
Hengry nezasoli kako je sretan što mu žena nije Jew ili Enish. On to
utvrđuje pipanjem ili kako? Pa bar Adam joj je predak, a on bi; šta ono bi?
Uglavnom ima jednog unuka kojem je jean jedini otac Enish, a i njemu če
pripasti neki dio od jedne MLD# koliko Hengry nabra na svoj kont za 9
godina vladavine. Niko više nenosi pare u grob otkako se počeše i grobovi
186
pljačkati. U gradu Trogu na moru 20 km od Plita gdje se nadaju bogatoj
turističkoj sezoni, na zidovima pišu grafite; ‘Ubiti Enishe i Jews’. Zamislite
sad nekga turistu ili turiskonju kada čita te grafte. Tome se smuči odmor
jedino ako nije neki Fety plačenik.
U tom gradu ima puno ljudi Anisha iz Grasslanda koji su napravili kuće u
Kotovo doba. Jedan od njih bi i Onjin brat Moša koji nažalost dobi rak kože i
umre u 40-oj godini. Žalio ga je cijeli Grassland, pogotovo naša generacija
koja pamti njegove interpretacije pjesama” Pijem, al ne znam čemu sve to...”
Te kuće im u ovom ratu, a i poslije njega dobro posluži za daljni opstanak.
Kad se sjetim toga grada na moru i bjede u kojoj su živjeli 60-ih godina. Nije
bilo ni puteva, ni asfalta, kamene kuće, nikakav namještaj unutra, bez
grijanja. Mi bi došli na more i stanovali kod u tim kamenim kućama i naravno
plaćajući im kiriju. Poslije smo dolazili pod šatore na kampovanje. Turizam
se razvijao i Koto napravi jednu asfaltnu transferzalu u dužini od 1000 km
koja bi odmah uz more i prolazaše kroz svako misto, izgradi hotele na moru i
krenuše i naši sa vikendicama, kućicama i na kraju vilama na obali mora. Jest
da se i ilegalno pravilo a neki su imali kuće od istoga materijala kao i okolni
hoteli. Jedan radnik je na svom placu tako našao gotoviu kuću. Ubjedili su ga
da su greškom i njemu sagradili jednu misleći da je plac nekaoga
funkcionera, valjda šefa policije regiona B. On nije mogao da spava mirno
nego prijavio slućaj. Ma, opet nikom ništa nije drastično bilo.
Eto Mitin punac napravi vilu blizu Vnika, koja je jedno vrijeme vrijedila
700 000 talira. Pored toga je imao i jednu vikendicu na Planini Našalost, ovu
na moru su minirali Kotovi rezervisti. Dakle kod Kota se moglo i skijaiti i
ploviti. Od plovila, naša Raja sa čamčića stiže na jahte. To bi trn u oku
svjetskih kapitalista i nahuškaše nas jeden na druge. Po priči Anisha iz B,
Onishi navališe helikopterima, tenkovima i sa 130 000 ljudi na HB region.
Bilo je 5 na 1 u korist Onisha. Kako je 5-a Brigada H vojske „dobrovoljno“
došla u B da brani Anishe, jer su oni podrijetlom bili odatle kolonizirani 48-
od Kota u Hammerer kuće u ravni dio istočnog H regiona iznad rijeke Ave u
koju se pod pravim uglom ulivaju one 4 famozne rijeke po kojima ovaj put
nebi podjela B-regiona nego više po njihovim pritokama, H bi optužena za
napad na suverenu državu Bonu.
187
Grad Ugojno je pao i Anishi se povukli preko Enish teritorije u Epče i
Uvno. Ja prođoh pored onog legendarnog Prozora u januaru 95-e i Uvna
punog naoružanih Anisha i mnogih drugih u njihovoj vosc. Njihov General
Raljak nije uopšte davao naredba za napad, nego samo za odbranu i
odbranili su se tj zaustavili Onish ofanzivu ka moru. Svi bi na more. I on
CarCara je tražio u pregovorima izlaz na more za Enishsku republiku. More,
More. More naše plavo. Lijepo si odozdo a još ljepše odozgo. Ovo spjevah iz
C dura na exkurziji, dok smo čekali vlak iz Negro luke Bar koji je na suncu
kasnio 4 sata. Bili smo na stanici u podne kad ucici kao u onim shpageti
westernima, več očajni, a Hero, naš madi glumac iz Batchija, mi reče :”Ajd
jednu”! i ja ko iz topa, More More.Zašto te 84-e dodah i ovaj text. More
More. More naša tugo. Bilo si naše, a sada si drugo.
Šta reći za ratne zločine Enisha. Sada imamo suđenja na sudu na Olandu.
Podignuta je optužnica protiv Generala Ladicha, komadanta Enish vojske u B
regionu. Optužen je za uistva 8000 zarobljenih Onisha u Srbrenom gradu.
Traže ga na sve strane, a njega nema niotkuda kao ni CaraCare. Ima još
optuženih, a da li su oni to izvršili. Na planini su ubijali onishe bacajući ih sa
neke stijene u 800 m duboku provaliju. U gradu na Rini pored onoga mosta su
silovali i ubijali i zatim spalili više kuća punih ljudi. Ovi na sudu viču da to
188
nisu oni, da im je namješteno, a zločina na hiljade. Pričali su da je 42-e
godine u tom kraju je Dragina vojska poklala oko 12000 Onisha i da Koto od
tada sa njm raskrsti. U H regionu se konačno neko sjetio da pita ko počini
zločine nad Enish familijom Zec u glavnom gradu Oreatu. Ubiše cijelu
familiju i još 92-e bi podignuta optužnica, ali od nekoga naglo povučena. Od
nekoga ko je jači od pravde i zakona, mošda i poreznika. Proces protiiv 8
osoba se ponavlja ovih dana. Svi su pohapšeni i čekamo ishod.
Evo nađem članak iz drugog 1996. Priča kako se 62-e tata Markosoga
ubio, a mama 75-e i kako mu se rođeni brat izjašnjava kao Negrien, da bi
zauzeo mjesto ambasadora na Ussiji. Zatim, kako je CaraCarin tata bio Etnik
i onim dvijema Kotovim Backerkama odrezao dojke, suđen 45-e i sproveden
na Kameni Otok, gdje malo poslije dobi mjesto vaspitača Kotovih
prevrtljivaca. Taj zatvor, po ugledu na mnoge otoke zatvore, nikad nije
rasvjetljen do kraja. Moj kolega mi je pričao da su ga zatvorili tamo na
godinu dana, jer je u nekom parku kao student Usskog jezika čitao letak na
Usskom jeziku, kojih je bilo svuda. Sjećam se kako smo mu otišli u posjetu
nekoliko dana pred njegovu smrt. Znao je već da je tako i mi kolege iz škole
smo došli da ga vidimo kod kuće. Posjedili smo sa njim u dvorištu, popričali,
hvalili njegovo imanje kako je ljepo napravio veliku kuću itd. Tu mu bi i ćerka
sa momkom oboje mladi i puni elana. Ništa posebno kao i svaka obična
sjedeljka. Poslije par dana smo mu svi bili na sahrani.
189
krvoprolića za vrijeme povlačenja, jer su sem nekih maketa i civilnih objekata
i praznih kasarni slabo šta imali vijesti o vojnim uspjesima. Počeo je i svijet
da ronda protiv te agresije.
190
demobilišu i kopaju bašte. Čudno, kad je rat, cio svijet dotura oružje, bombe,
avione, ljudstvo, noževe, žice za davljenje, otrove i Bog te pitao šta već.
26/10/92 čitam moj dnevnik. Jučer sam sreo Eniza, jednog meni znanoga
seljaka. Idu pješke po gradu on i njegov konj. Bili su mokri do kože. Na
samaru, drva. Sve bi dao za 300 Hd. Nekako mi to sve dođe tužno i sjetim se
stiha jedna pjesme;“ Frkće okiso konjic i žurno u selo grabi....“. Danas
sunce. Nebo plavo naravno bez tragova bilo kakvih preleta aviona. Pred
robnom kućom ljudi prodaju svašta; cigarette, benzin, novce i alkoholna pića.
Zvuci pucnjave se čuju iz pravca Urbeta. Tamo je front, samo 5 km zračne
linije ka zapadu.
191
Retvu. Mog tatu su tu zvali negdje sedamdeset i neke na spomen dan te bitke i
vidim na Tv moga staroga u trećem redu kako sluša dok Koto govori. Tu bi
jedan most i Koto te 43-e naredi da se sruši da im nagomilani Dragini Etnici
nebi došli preko njega kad Hammeri i Anish i ko zna koje Fety jedinice
Obscure i BuljookogAveglya krenu na njih. Kad to vidješe, Fašy odlučiše da
daju posljednji udarac Kotu na toj širini; sa avionima haubicama i ljudstvom.
Počeše ofanzivu, a Kota nigdje, ni njega ni njegove vojske ni 4000 ranjenika
koje su teglili sa sobom. Most je bio tako vješto srušen, da su uz njegovu
konstrukciju napravili pontonski i po noći su svi prešli na suprotnu stranu. Na
drugoj strani zatekoše Dragine u rasulu i veselju, razbiše ih do nogu i
nastaviše dalje prema onoj klopci od 100000 vojnika na maloj rijeci Sutjesci i
oko nje strmim planinama. Kažu da je orginalnu kartu te bitke vojska DASa
99-e odnijela iz njenog spomen doma. Ništa nam neće od ala ostati.
Rat jenjava. Lipsali neprijatelji potpisaše mir. Onishi uzeli svoje, Anishi
svoje, a Enishi njihove gradove i gradiće. Naš Grassland posta Onish grad i
vidim da tu nema hljeba za mene. U Anish dio su me zvali da predajem Mat.
Rekoh im da nemam ništa protiv, ali ja se spremam otići daleko u svijet među
malo više od tri nacije. Iako sam Enish, u Enish dio B regiona mi se prosto
neide. Poslije onih slika logora nemam simpatija za to područje. Danas bi
Koto imao 107 godina. On je stalno govorio da će nas BOOM napasti i da se
njega čuvamo. Napade zaista, ali samo region S gdje većinski živi Enish
stanovništvo. Nisu to smijeli nikako prije raspada Balka koliko smo bili
navježbani protiv svakoga agresora.
193
Sre, 26 peti, 6999
194
Pritom sam malo mislio i da se oslobodim vojnih vježbi koje su postale
učestale. I tako provedem mjesec dana u bolnici na odjelu čiji su prozori
okovani rešetkama. Brat Džo i njegov kum Tihy mi donesoše Tv i bi odmah
bolje u toj sobi sa 4 kreveta. Neki u drugim sobama nastaviše piti i u bolnici.
Donjelo bi im staro društvo poneku flašu pa su se kao djeca cucli radovali.
Naslušao sam se svakojakih sudbina. Ma ja sam bio mala maca za neke
alkose. Mene niti je ko nosio kući, ni plaćao za mene ili našao u parku da
spavam i slično; da neznam u kojem sam gradu i koje je godišnje doba. Jedan
je bio odsječenih stopala, jer su mu se smrzla, kad je u zimu zaspao tik pred
svojom kućom na nekoj gomili pjeska. Ne to nikada nisam bio, ali sam dobro
bio na tom putu. Jednom su mi u posjetu na kapiju bolnice došla i djeca
jednoga mog razreda iz škole. Bio sam zbunjen i obradovan jer sam vidio da
iskreno žele da im se brzo vratim. Jednom je i pjevač Latko došao. Ja ga vidio
na hodniku sa nekom kesom pa ga pitam otkud on, da nije bolestan šta? On
reče da je došao zbog mene da me vidi. Baš sam ispao papak.
Došao mi je i Mita jednom ili dva puta u posjetu. Tako pušimo na balkonu
sa rešetkma kad odozdo naš jaran i direktor bolnice Myka meni kaže: “ Kad
misliš izaći iza tih rešetaka“. Ja mu kažem filozofski da je sa moje tačke
gledišta i on meni također iza rešetaka, našta se on nasmija, odmahnu rukom
i ode. Mami sam strogo zabranio da mi bilo šta kuva i nosi za jelo tako da mi
stomak na bolničkom tretmanu ispuha i po izlasku počeh normalno nositi
moja stara odjela. Naš jedan stari boem opet kaže da je prestao piti kad je iz
bifea sa željezničke stanice u Enici izašao da mokri uza neki zid i vidio da je
napolju stiglo proljeće i olistalo drveće, a sjeća se kad je tamo ušao „na
jedno piće“, bila je zima i snjeg je gusto padao po golim granama tog istog
drveća. Sa Dudijm sam neko vrijeme kod OK-e, igrao šaha po običaju u piće
za sve goste, ali meni samo sok.
195
da on uzme neko piće na moj račun. Vidio sam ja da je ulaz 50# kao da je
kockarnica na onoj lux planeti Onako. Pitam ga šta ti je glavi, a on to krivo
shvati pa zbrisa. Valjda je mislio da ću ga i ja mlatnuti kad tako ležerno
izgledam. Jure se iznenadio što se ja uopšte pred njim ne tresem, a ja čovjeka
nikad nisam vidio prije.
196
pomalo tukla. Moj brat Džo je sviju redovno mlatio, najviše zbog mene. Čak
je i legionara Adana redovno tukao. Samo mu je Jean iz Urbeta bi penicilin.
Džo je bi priridno jak i kao dijete.
Policija se nešto baš i nije mnogo sekirala zbog toga. Znala je vlast da
siromašnom narodu treba neki ventil. Sinovi recepcionara jedinog našega
hotela Zijo i Derva bi se uvjek tu našli i tukli. Derva se nešto poslije primiri i
postade kontrolor protiv ribokradica. Bio je nepodmitljiv, svaka mu čast. Taj
kad se pojavi na pony biciklu čuvaj se ako si pecao iznad, a ne ispod mosta na
ulazu u grad sa istočne strane, a obrnuto sa zapadne. Samo smo ta dva ulaza
i istovremeno izlaza i imali u našem Garsslandu, što se u ratu pokaza jako
nezgodno za spas od budala. Erliyevi postaviše samo jednu jedinu rampu na
dvosmjernom put širine 5 metara i cio grad i dolina bijahu blokirani što iznad
i ispod u dužini od 50-ak kilometra.
Naš pjevač Latko koji snimi prvu ploču sa Button grupom zarazi se
pecanjem, ali ga Derva odra na kazne mnogo puta. Ma nikakvo moljakanje
nije pomagalo. E tako, našim ljudima treba malo više ljudi kao Derva. Zijo
nastavi i sa većim manifetlucima i i jednom skočivši u našu rijeku Ašvu sa
lisicama na rukama pobježe policajcima. Njima se nije ni skakalo, a ni pucalo
na mladića, pa ga pustiše da pobjegne.
Tri decenije poslije, sretavao sam Ziju počesto u kafeu kod OKe. Dal li je
OKa bio taj policajac koji nije htio u njega pucati neznam, ali bi Zijo sjedio
tu, malo govorio i kafu pio. Reče mi da sada ide sa vojskom na Planinu, kuha
197
im gore u šumi, ali tako vješto da se plamen nevidi i dim ne osjeti. Hajduk
jednom, hajduk vazda. Taj se baš zna privući. Pokaza mi skorašnji fotos
hotela Banovac čiji snimak on lično napravi na Planini i to gdje bi štab
Enish vojske odmah uz ski lift kojeg na slici više nema. Naime neko je sve
razmontirao i odvukao negdje na neku svoju planinu. Tako nesta i mnogih
fabrika i mašina iz Bony.
U ovom gradu znamo sve između sebe. Eto kad smo isljeđivali Asimovog
zeta zbog nestanka nekih plata koje je trebao odnijeti ljudima na Bukovicu, na
punktu Anisha u podnožju brda sve mu bi oduzeto. Ovi s brda vikali da laže pa
smo pošli u pretres. Kažu da je to u istrazi najefikasnije. Asim policajac u
penziji priča sa nama normalno i kaže ako je kriv ništa nam ne zamjetra. To
ga nije omelo da mi brata izvadi iz Kasarne. Nenađosmo ništa, ali dečko ipak
mora sa nama. Nešto de raziđoše svi na razne strane u cilju istrage, a mene
198
sa njim poslaše pješke do stanice policije. Na ćošku kafić kod Lezbejke, pa me
pita možemo li na kafu. Što da ne. Sjednemo i pijemo kaficu, a on me nudi
najskuplim cigaretama. Preko ceste je satnica i vidim Nerko pa Zri i Teša se
vraćaju sa svojih zadataka. Pođemo i mi. Ovi se čude da još nismo unutra i
da smo bez problema bili na kafi. Pa šta bi da je otrčao od mene. Pa ništa
velim ja. A gdje bi mogao pobjeći. Na zapadu front, a na istoku već punktovi
Anisha, a sa strana, ljevo Planina do 2000 m, a desno poveće brdo, ma i ono
planina od 1000 m nadmorske visine po imenu Vila na kojem Anishi kopaju
rovove ali neznamo još zašto.
Jučer sam dobio 2 konzerve. Pojeo sam jednu na dežuri, a drugu ponesoh
kući. Gdje li su ShuShu i Dra i šta rade sada? Već je 14 mjeseci kako smo
rastavljeni. Na noćnoj dežuri u policiji mi dovedoše dva kuma koji su se
potukli kod apoteke. Bijahu izbjeglice i svašta su prezivjeli u logoru na
Manjači. Dobro su bili i popili, a sa jednim je i njegova nova supruga. On se
kune da je prethodnu i troje djece sahranio tamo negdje pobijene u nekom
199
selu. U svađi su bili povadili i puške i bombe potegli jedan na drugoga i to
kod hotela u 3 ujutro, pa je policija morala intrevenirati. Smirim ih malo i
pošaljem nazad na spavanje. Ja im svima više dođem k’o terapija. Možda se
to svima inspektorima dešava.
Jedno jutro dođe jedan mladić uredno obučen i prijavi silovanje njegove
sestre. Ona i majka spremale i prale veš kod lopova Manjka. Jednom mama
posla samo ćerku, koja sedam dana poslije nije progovorila ni rječi. Navalili
na ju: – šta je pa šta je i ona im reče. Pošaljem patrolu po njega. Javlja mi se
neko iz policije u Amerikanki i kaže da su ga našli i šalju ga nama. Nikada
nije stigao. Poslije sam za njim danima slao potragu, a on propao u zemlju.
Uto sam se vrato u školu i manuo se te nezahvalne profesije. Manjak otvori
poslije neki kiosk i svraćah kod njega na konjak. O silovanju nismo pričali.
Gadan je posao policajca. Stalno si na ivici žileta, pravde i nepravede. To
nam reče i jedan vrli inspektor kad smo bili kod Mite povodom smrti njegovog
oca, čini mi se 81-e godine. Reče da inspektor ne može imati prijatelje i rjetko
će mu ko sem kolega doći na sahranu. Dalje nađem; U Aknju je gusto, 240
Anisha ga je napustilo. Sjetim se jednoga od njih u Vinu, grada prijestolnici
na Sillabicu. Nisam znao hammer jezik, koji se također tu govori, pa na
našem glasno i neodređeno upitam jednu grupu radnika, koja je pod
naranđastim šljemovima kopala ulicu u tom velepnom gradu stvorenom za
imperiju. Jedan mi odmah odgovori kuda ću i reče: „ Hočeš li jednu pravu
Anish cigaretu“?. Pitam ga odakle je, a on reče iz Aknja. To je samo 50 km
od Grasslanda. Mislim se šta je nama falilo dole da sad ti tu kopaš, a ja
skitam bez familije, para, pasoša posla, zdravstvene zaštite i budućnosti i bilo
kakvoh ključeva. Najnormalnija stvar je kad vidiš nekoga čovjeka da ima
uza se neki ključ; od kuće, auta, pa i bicikla ili neki i vikendice, čamca itd.
Pritom, ima i neke ključeve u glavi za rješavanje existencije. Ja imadoh samo
jedan, ključ od stana mojih roditelja u Grasslandu i koji je još u mom koferu.
Stan je mama prodala 95-e i prešla kod brata Pitera. Imao sam nakratko i
kljuć neke garsonjere koju su mi dali kad sam se rastavio 87-e u Bachiju.
Imala je 35 kvadratnih metara i bila u prizemlju trospratne zgrade. Nevolja je
bila u tome što sam ja morao kontrolisati septičku jamu da mi nepoplavi stan.
Ubacio sam samo papuče na kojima je bio simbol olimpijade 6996-e u Los
Angelsy, zaključao i dao ključ nekom beskućniku sa familijom. Ipak mislim,
nije nama falilo ništa dole na Balku, nego nam je falilo gore u mozgu.
200
Bombe, bombe padaju svuda. Da smetnem misli nađem u mom dnevniku;
Ne, 13/06/6993 Na radiju « rokmbejbi » naslušali smo je se na Espaniu 89-e
kada odosmo nas nekoliko profa i građana na exkurziju za 300 # , sedam
polupansiona, sa dva obroka dnevno, u mermernom hotelu, a ukupno deset
dana sa putem preko glasovite Adzuro obale busom i onih slavnih gradova,
filma, glamura i kocke. Ta naša pjesma je neočekivano bila pobjednica
festivala zabavne muzike Galaxije. Toliko smo to željeli decenijama, ali joj se
nešto mnogo ne imadosmo vremena radovati. Sljedeći festival po protokolu bi
trebao biti u Grizvillu, glavnom gradu Balka i na otvorenju, da ta grupa prvo
otpjeva tu istu pjesmu, a onda tek da festival počne. Nedadoše Anishi festival
u Grizvillu nego u Oreatu, jer je grupa iz H regiona. Tu im im nedadoše ni
pjevati kako je bio red, nego samo da mahnu sa bine jer je u grupi bilo suviše
Enisha. Svojatali je pa je ljigavo odbacili pred svima nama, 25 miliona Tv
gledalaca Balka i nekoliko stotina miliona okolo. Čak i Zrijev rođak je svirao
u njoj, a bijehu iz revolucionarnoga grada Zadra gdje 168 lokala Enisha
planu u jednoj proljetnjoj noći 91-e godine, čini mi se na praznik rada prvi
peti.
201
Poslije podne me uhvati mali san od sat I pol. Ćerka tetke moje ćerke
AveShu, Kristina mi je poslala fax da bih joj mogao tražiti dozvolu za
boravak ovde. Igrom slučja seljaci su uhvatili trojicu pilota OTAN-a koji još
jednom promjenu ime, i sa vilama doveli u mjesnu zajednicu Kurčevo. Odatle
su odletjeli na slikanje sa Markosm koji ih zatim dade u ruke nekome
patentiranom mirotvorcu i profi vikaču koji svuda gdje ga pošalju viče da
OKAN griješi. Znate ga po imenu Đesi Bolan. To sam si ime želio dati kad mi
ga budem mjenjao. Sad Đesija čak prekidaju u poslu za mir, šalju po pilote i
daju mu toliko mrske dnevnice mjesto ugovora o radu. Slikaju se zatim
nasmijani, bez onih seljaka MZ Kurčeva koji pokvariše spektakularno
spašavanje sa helikopterima indijanskih imena. Piloti koji su čuli kako tamo
dole sve živo nabijaju na kolac, pa još neznaju dal' je to sve samo šala
diktatora ili oni stvarno idu kući, se ne smeju od srca no nekako kiselo. Možda
im odbiju od plate i penzije za pale avione. Možda moraju po povratku u
glanc nove avijone, sve zavisi od ugovora o radu, pa se brinu šta ako se vrate
opet na ponovno slikanje sa Markosjem. Jessy promrmla filo rečenicu da je
DAS velika i slaba, jer vlada arogancija koja je veliko zlo našega vremena i
velika prepreka za mir među nacijama. Ko li mu samo je napisa? Da li se Šef
DASa slikao sa pilotima ili ih je poslao na vojni sud ili bi bio sretniji da ih je
Markos lično pred kamerama streljao. Ja bi im podjelio pancire i pucao
gumenim mecima da povećam adrenalin kod agresora da povećaju bombe sa
500 kg na bar tonu. Kakva bi bila razlika.
Evo danas 783 aviona bombarduju cijeli region S. Grad moga strica,
moga brata i njegove familije, a od nedavna i moje mame, je divljački
bombardovan. Tjela mrtvih ljudi po ulicama i trotoarima. Hans mi poslao
poruku da nema struje jer avioni bacaju grafitna vlakna koja prekriju
dalekovode i izazivaju kratki spoj. Time nema ni vode jer pumpe na struju
nerade. Za ovaj projekt neko je sigurno odlikovan. Kakva genijalna ideja.
Da je Tesla poživio i slao bežično struju taj imbecil bi ostao kaplar ili bi
bežično strujom palio i žario.
202
desničarima pokazali čvrstu ljevicu. Bijasmo sinoć u parku Ferlan. ShuShu i
Dra su se kupali u bazenu a ja i Mus smo bili sa Viktorom i Kremenom,
bračnim parom iz Blgara, jednoj nezavisnoj državi istočno od S regiona.
Osim nje bile su tu još Romija i Grecija i Alby, Ungarija, a i Urci su imali
jedno parče Meteora Balk taman za slijetanje i polijetanje BooM letilica, a
naravno i Silaby, a đe bi brez njih, mada oni nisu član BooM-a.
Nevolja za Markosog je bila što BOOM ima baze u Greciji i tom djelu
Urka. Pa je to smiješno blizu. Markos je to mogao pomesti sa onim ogromnim
Kotovim raketama, koje ima u spremištima, ali bi oni vjerovatno obrisali S sa
liste postojćih i dali taj teren nekom drugom narodu. Enishi su osjećali
ogromnu opasnost za njihov opšti opstanak i državu. Dešavalo se to već
nekim narodima pa sad lutaju svemirom kao meteori, pa negdje ih prime pa
poslije tjeraju, dave, pale, itd. Kad sam vidio šta rade od Balka povjerovao
sam da je priča o Atlantidi postojana. Viktor mi kaže da su Oni i Donci
rješili pitanje manjina asimiliacijom svaki na svom terenu, ljudi potpisali da
prelaze iz jedne nacije u drugu kao fudbaleri iz tima u tim. Svašta. Stvarno, bi
li bi to trebalo uvesti. I onako su mnogi kroz vijekove prelazili iz nacije u
naciju ili pokrštavani, eto kao ovi sa Afra. Malo mi je smiješno kako ih grabe
u razne vjere pa im onda ratove nameću na toj bazi, što mi nije nimalo
smiješno. Nemislim da bi bilo manje ratova?
Jučer je bilo + 30°C. To je ovde pakleno vruće, a već na +33 ne rade škole,
vrtići biroi i svi koji nemaju klima uređaje. Slobodno se nemora doći na posao
i niko zbog toga ni pitanje nesmije postaviti. Danas je sparno i oblačno. Mus
spava. Nevjerovatno da taj može da spava više od mene. Možda to Bog broji
kad nekoga vrati sebi. Prebroji mu sate spavanja spram onih nespavanja pa
kad dođe u neku razmjeru, hop, ajd nazad na nebo. ShuShu dođe na ručak i
ode opet u školu.. Gledali smo najzad zadnju epizodu teleserije o ratu na
Balku gdje ja cijelo vrijeme glumim. Ispao sam prilično originalno i dobro.
Kako bi bilo ljepo kad bi ovih uloga bilo više. Nikad u životu nisam bio plaćen
90 # na sat. U mirno vrijeme Naše plate u školi bile oko, 1000# mjesečno, a to
sam jednom ovdje dobio za samo jedan dan snimanja. Toliko isto dobih od
škole za tri godine u ratu. Idem se pridružiti mome psiću na jedan mali Dodo.
Pogovor
Mi smo emigranti kao tajni agenti, živimo dvostruki život. Radimo ovde, a
mislimo na pramajku domovinu. Tamo idemo na godišnje odmore, šaljemo
pare, gledamo njihove Tv-kanale preko raznih antena, čitamo novine i knjige
koje se i ovde nalaze po bibiotekama, a i one na internetu. Pratimo sve što se
tamo radi i govori, nemoj da bi nam koja riječ promakla. I knjige došle na red
za uvoz odmah poslije ajvara i rakije. Mnogi immigranti ne žive ovde život
nego polu-život. Nisu ni ovdje ni tamo, nego negdje u havi. Ostali su kao onaj
novćić što je u vazduhu ostao da visi.
Domaći ljudi gledaju i vade oružje da neke posmicaju. Životinje žele biti
zatvorene, ali ih ljudi ne razumiju nego ih puškama tjeraju i plaše. Te
životinje to smo mi emigranti. Kao da smo mi krivi za zločine kod nas.
Nemaju koga drugoga, pa kažu eno onog sa Bodže gdje je ubijeno tri miliona
ljudi i ispada da je i on tomu kriv, Kriv je jer je preživio. Hoda immigrant i
nosi tu krivicu na leđima i posrće pod njom. Rjetkost je da idemo u kino,
pozorištena festivale i spektakle, odmore. Mi smo ubijeni tim vašim puškama
u pogledu. Govorimo sa akcentom pa je vaše prvo pitanje da kažemo odakle
dolazimo. Ako to kažemo, postavićete nam još 100 nekih pitanja u kojima se
moramo braniti da nismo krivi za zločine i pričati kao na saslušanju o
političkoj situaciji prije za vrijeme i poslije rata. Čitava stoljeća treba da vam
sažmemo u tri rijeći.
Domaći će biti krmeći udobno zadovoljni jer kod njih nikad ni blizu nije
bilo tako loše. S pravom nas u čudu gledaju jer nemogu, kao ni mi, da
razumiju da postoji takva sila da natjera ljude na takvo bježanje. Međutim ti
sumnjičavi nadmeni i superiorni pogledi me umaraju i koljena mi klecaju od
tog umora. Ja počinjem da osječam krivnju što je to sve tamo bilo, jer ja sam
dio toga, dio sviju tamo i još sviju tamo VOLIM. Mi se tamo nismo stigli
posvađati pa nam je ostao taj rudiment nekadašnje ljubavi. Sad znam da
patimo zbog nemogućnosti da ta ljubav bude uzvraćena. I sviju mi je žao,
poginulih, ranjenih, sakatih, obespravljenih stanovnika divljega Balka. Zašto
u mojoj domovini, tako mirnoj, prosperitetnoj, otvorenoj, poštovanoj da se
tako ćurak okrene. Ko je sad kriv, ambiciozni ljudi ili žene ili oni koji su ih
birali. Kada se jednom na Tv kod nas pojavio A-Vegly, u familiji naše jaranice
Sene iz Grasslanda nastade vika i psovanje istoga. Nato njena mati reče
;“Nemojte, možda ga je neko nagovorio”. Zaista, šta to ljude nagovara na
zlo?
205
topa “iz Limoalua” kako se zove naš kvart grada Beka odmah dole do luke. To
se lijepo rimuje ako napišem kako se to na ropejskom izgovara:
Quand je l’ai vu, Cette Haut ville, 105 years old Limoilou
Amorcé la bas, d’une dure en fer faite When I saw it, This High city, My life
bombe. became,Pretty, Because,
I answer to them: ``
207
I come from
Limoilouuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu
uuuuuuuuuuuu.
Ja sam pisao istinu i samo istinu, istina, kako se je sjećam istine. Ako vi
Slijedi prilog 1.
Veliki Silabikom a to su dvije veće (njegov kralj, King Willy nije imao
Rat Rat vremena za rat)
države; Sylla i Ungar i svi 1 i 2
14- 14-18 Koto je bio vojnik syllables,
mobilisani b)Hammer i
njegovom vojskom
Petar 2 je bio dječak, gdje li on bi
3) Donia i K su bili pod Urcima
za Prvog rata
i nisu se mješali mnogo
208
1) Ovisna Hány, sastavljena od
1) A-Vegly, ludi vođa iskolačenih očiju,
Drugi Istočnog i južnog dijela H bez
Istrie i pola Dalmatie dođoš iz Sille u Hammer. b) Besni
Veliki
2)Enny pod Hammerom b) Kosy Muso bez kosu sa Taly i njegovom
rat rat pod Hammerom
Regija V podjeljena u 3 vojskom.
41-45 c) 266 Piraeus, šef Titan KK, grupa
dijela a) Ungar Bačku b)
vjerske duge haljine, bez naoružanja
Hammer- Banat
i vojske. Kontroliše mozak od 1
c) Hány -Srijem
milijarde ljudi ili 17% Galaxije. Vojnici
1) a) i Syllables & Hammer &
će platiti parama za uklanjanje
Taly / Titan veliki KK vjerske
njihovih grijehova kod Boga.
tijelo koje ima sjedište na Taly
Zar i to može? c) Veliki
c) Dohamers je (Fety) Fetishests
Dohamersi; Obscury,
svih trideset nationsde Balka
Anish šef Anish & Onisha, trupa
2) a) Koto i njegovi navijači.
ubijeno 1,5 milijuna ljudi, većina
trideset naroda i velikiki
Enishi
postotak žena. Ubili 400.000
tisućama Monicha.Tako
govorahu o njemu Kotovci.
209
Treći rat 1) Enishs; regiji B, 1) MarkosMurky za sve Enishe
ali
30% S onda i V s K, 2) Hengry za sve Anishe
Samo
naš naš 10 milijuna stanovnika
3) Mali, Lovins
rat 2) Anish; regiji Anyshka 4) Lyrics, Doniens
4 milijuna 5Mustach / Milwaukee,
91- 91-95 3) Groom; Lovins 70% Negriens
2 milijuna 4) Donia, 6) Ugova, OsoWars regiji K
7) u Bona; Muddy za Onisha,
Donien 48% i OsoWars 49% MarkosM (Karak MN)
2 milijuna stanovnika HengryT (Bobby HB)
8) AbyBaby jedan Onisha
Nezavisni sjeverozapadno u Boni
5) MoNegry; Negriens 60% Osvojio izbore u Bona i prisiljeni dati
Enishs 30% i Onisha 10 % svoje glasova Muddyju i vodio je rat
ukupno 600.000 stanovnika samo protiv njega, Mudyija. Njegovi ljudi
su uglavnom prognani, 40.000 za jedan
6) Kosova; dan, 6995-e.
210
Biblioteka familije Maleš
105.000 riječi
O autoru
sve najlepše pošto je već više puta umirao
Dnevnik u Dnevniku
211
Balk i Nada,
Roman-Dnevnik u Dnevniku
105.000 riječi
zatim
Mojim prijateljima i ne prijateljima
Koji vole prepričavati činjenice hladne glave.
Ja ih potpuno razumijem
A to njih ne veseli
212