(sic!

)
Kritika: Muli, Llosa, Mri Interview: Marina Trumi TEMA broja: Kapitalizam, teror, multikulturalizam Satira: Salinovi, Efendi, Sokolovi, Kljuno sic!itat: iek, Eagleton, Derrida, Camus sic!iranje: Rizvanbegovi, Piri, Hajdarevi Proza: Saa Ili Poezija: Almir Kolar

!protustav

Miranda Jakia

Bosanski tekstovi. Pre-ivjeti u knjievnome tekstu

Pojam bosanski tekstovi konkretizira specijalan oblik geopoetike, utoliko to se njime geo-poetika shvaa doslovce. Doslovna se geopoetika razrjeuje od konteksta polazei od kojega je stekla zavidnu karijeru: Krimskij geopotieskij klub i utemeljujui tekst Kennetha Whitea lements de gopotique. Kad velim bosanski tekstovi podrazumijevam taj pojam, bazalnije no to je to ini White sa svojom geopoetikom koja operira na rubnome podruju izmeu geografske istine i knjievne fikcije, kao geo-poesis (stvoriti/kreirati zemlju/dravu). U svojemu istraivanju o topografijama u engleskoj knjievnosti Hillis Miller tvrdi da je prvo i izvorno znaenje rijei topografija (to je na kraju jedna vrsta geopoetike: topos mjesto i graphein pisati) danas obsoletno.16 Kod Millera se jo i veli da sam kraj nikada nije jednostavno zadan, to su samo naina na koje ga se moe ocrtati te samim time i itati. U sluaju topografske konstelacije Bosne17 taj je prostor u dvadesetome stoljeu politiki, kulturalno i povijesno tako prekarno koncipiran da se s vidikovca te ugroenosti pisanje Bosne ini daleko manje suvinim no to to Miller s pravom postulira za druge krajeve. Bosne, prema rairenoj kulturalnoj nelagodi u samoj Bosni i u vezi s njom, uope nema. Za razumijevanje bosanskih tekstova bit e nuno isprva iscrpnije obraditi kulturalne konstelacije na koje se oni odnose. Kada se i samo postojanje kulturnoga prostora opetovano dovodi u pitanje, tada su i modusi njegova opisivanja i lektire po prirodi stvari neizvjesni. Bosanski tekstovi, na stranicama koje slijede to u i pokazati, upisuju se u samu Bosnu unato njezina irealnoga statusa i pri tome - ta to im drugo i preostaje!? - izumijevaju naine njezina opisivanja i prepoznavanja. O funkciji topografskoga u knjievnosti kod Millera se dalje veli: Topografsko prizorite povezuje knjievne radove sa specifinim povijesnim i geografskim vremenom. Tim se uspostavlja kulturalno i povijesno prizorite unutar kojega se moe zbivati kakvo djelovanje.18 U sluaju bosanskih tekstova krajevi spomenuti i opisani u knjievnosti, spomenuta imena mjesta i opisivanje kulturnoga prostora kao Bosne etabliraju ne samo jedno mjesto na kojemu se ispripovijedani svijet odvija te ga se, prema tome, da i intepretirati kao i razumjeti. Bosna u knjievnim tekstovima o Bosni nije tek dijegetika konstrukcija prizorita upala u pripovjednu logiku, niti pak kulturalno uokvirivanje koje omoguuje tumaenje knjievnih zbivanja. Umjesto toga imenovanja su mjesnih injenica (rijeke, planine, gradovi, etvrti, sela) topoloka opisivanja predjela u visinama i u dubinama, a i obiljeavanje prizorita Bosne u knjievnim tekstovima, koje e se ovdje kasnije jo preciznije definirati kao tekstove o Bosni, iznimno esta i pri tome odreujua za same tekstove. U prvome su redu upravo sama ukazivanja na mjesta ono to tek etablira mjesto Bosnu u knjievnosti o Bosni.

Ne-mjesto Bosna

Prije i van toga knjievnoga konstruiranja Bosna je u razlitim kontekstima vaila kao ne-mjesto.19 U politolokim opisivanjima drava Bosna i Hercegovina moe se pronai pod oznakom failed state, te samim tim kao neegzistentna drava. Ne samo da Bosna nakon rascjepa jugoslavenskih republika nije stekla nikakav autonomni status,20 i ranije u socijalistikoj Jugoslaviji Bosna i osobito Bosanci imali su
16 17

J. Hillis Miller. Introduction. Topographies. Stanford 1995, 3.

Kada se govori o Bosni, pod tim se uvijek podrazumijeva Bosna i Hercegovina, dodue ne kao konkretan teritorij i geografski omeiv prostor, ve kao simboliki prostor u koji se postavljaju Bosanci. Ono to se spominje u samoopisivanju Bosne ovdje se na odgovarajui nain shvaa kao Bosna, a da se pri tome samoobiljeavanja ne potvruju ili ne dovode u pitanje povijesnim ili politikim argumentima. Miller. Introduction. Topographies. Stanford 1995, 6-7. Ovdje se ne-mjesto ne primjenjuje u strogome smislu Marca Augsa, makar pojam i bio potaknut njegovom idejom o mjestu s onu stranu ideje povijesti i identiteta. Usp. Marc Aug. Orte und Nicht-Orte. Vorberlegungen zu einer Ethnologie der Einsamkeit. Frankfurt a.M. 1994. O statusu i nesposobnosti politikog djelovanja u Bosni i Hercegovini nakon Daytonskih sporazuma usp. Carl Dahlmann i Gearid . Tuathail: Broken Bosnia: The Localized Geopolitics of Displacement and Return in Two Bosnian Places. Annals of the Association of American Geographers, 95.3 (2005): 644-662.

18 19

20

26

(sic!)

status koji je bio usmjeren ka njihovu gaenju. Nije bilo predvieno biti Bosanac u Jugoslaviji; umjesto toga desetljeima se preporualo opredjeljenje kao Hrvat ili Srbin koje je vodilo do samoukidanja.21 I u jezikome se obiljeavanju srpskohrvatski, termin koji je dugo vremena koriten za zajedniku varijantu novotokavskoga, kako u ime prethodnice titoistike Jugoslavije, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca - danas esto komentirana sveza - Bosna se jednostavno ne pojavljuje. Dok su separatistiki dogaaji devedesetih proizveli katedre za kroatistiku i srbistiku, samo se u Bosni osnivaju katedre za bosansku/bonjaku knjievnost. Tek odnedavno nastaje historiografija vrijedna spomena u ijemu se fokusu nalazi Bosna. Na ovome se mjestu uope ne radi o formuliranju jednoga deziderata kakav je diferenciranje junoslavenskoga kulturnog prostora, naprotiv cilj mi je pokazati irinu i ustrajni kontinuitet neegzistentnosti Bosne u razliitim kontekstima. Bosna kao ne-mjesto simptomatina je i u znanstvenoj i u neznanstvenoj literaturi irom svih akademskih disciplina - to se moe bez dvojbe konstatirati.22 Nirman Moranjak Bambura tu je pojavu pregnantno opisala kao nowhereness tipian za bosansko.23 Tekue ispisivanje toga diskurza tu uzorito obiljeava hrvatski dnevnik Jutarnji list koji topos neegzistencije nedavno, osvrui se na bosanski status quo, saimlje na sljedei nain: Kao da Bosna i Hercegovina ne postoji.24

Bosanski tekstovi
Dok Bosne, dakle, s jedne strane kao da nema, postoje brojni tekstovi o njoj i iz nje, ija je sredinja tema (upravo stoga?) Bosna. Ivo Andri, Mea Selimovi i Devad Karahasan - prominentni predstavnici tekstova o Bosni koji e ovdje biti uzeti za primjer - piu romane i pripovijesti u kojima se radi o Bosni pri tome se sueljavajui s njezinom bezmjesnou.25 Kao kulturni tekstovi, njihovi knjievni tekstovi preuzimaju funkciju relevantnu za Bosnu; oni su istovremeno mjesta sredinjih kulturalnih pogaanja i knjievni dokazi vlastitoga postojanja. Drukije bi se formulirano dalo ustvrditi da se bosanski tekstovi na svjetlu dana pojavljuju kao kulturni agensi. Bosanskim se tekstovima26 tako ne opisuje jednostavno bosanska knjievnost. Koncept nacionalne knjievnosti pretpostavlja jednoznanosti, dok im se bosanske ambivalencije uspjeno odupiru. Svako se bavljenje Bosnom treba - i to ne samo pri pokuaju konstruiranja knjievne povijesti - boriti s postavljanjem temeljnih pitanja: kakvo se obiljeavanje jezika bira - bosanski, bonjaki, skraenica BHS, srpskohrvatski, hrvatosrpski ili ak ijekavski na novotokavskoj osnovi s turcistikom izvedbom? Kako se nazivaju stanovnici: Bosanci ili Bonjaci? A to je uope s Hercegovcima? Gdje se nalaze granice Bosne i to uope predstavlja tvorevina predoena na zemljopisnoj karti: je li Bosna jedna regija, drava, kultura? Pripada li Republika Srpska danas Bosni? I ne kao posljednje opet se postavlja pitanje o bosanskoj knjievnosti u prostoru: ime se ona kao takva definira? Postoji li ona kao i neki specifini bosanski knjievni razvitak? Gdje spadaju bosanski autori? Je li Ivo Andri kao katolik i Srbin po izboru uope bosanski spisatelj? Ili pitanje unekoliko drukije postavljeno: ako Bosne i bosanske knjievnosti uope i nema, je li onda Devad Karahasan srpski ili hrvatski pisac? Ovdje se svjesno polemiki odnosi prema polemikim diskusijama koje prodiru ne samo u popularne, nego i u akademske debate i institucionaliziranja i formiraju ih - kao naprimjer u Curricula studija slavistike. Pitanja koja se odnose na mjesto, status i knjievnost Bosne pri tome ine nesigurnim nacionalizirajue i esencijalizirajue pojmove koji su ionako izali iz mode. U postmodernim, transnacionalnim knjievnim kontekstima suvremene znanosti o knjievnosti nitko se (vie) ne pita pie li Salman Rushdie englesku, indijsku ili englesko-indijsku knjievnost.27 No Nenad Velikovi, i sam dio bosanskoga akademskog pogona,
21

O povijesti statusa Bosne u socijalistikoj Jugoslaviji usp. Noel Malcolm. Bosnia in Titoist Yugoslavia. Bosnia. A short history. London 1994, 193-212 i Smail Bali. Islam fr Europa. Neue Perspektiven einer alten Religion. Kln, Weimar, Wien 2001. Usp. Noel Malcolm. Bosnia. A short history. London 1994, xxii. Nirman Moranjak-Bambura fenomen bosanske bezmjesnosti saima u pojmovima nowhereness i Bosna kao non-place, na koje se i ja ovdje pozivam. Usp. Nirman Moranjak-Bambura. On the problem of Cultural Syncretism in Bosnia and Herzegovina. Bosnien-Herzegovina: Interkultureller Synkretismus. Wiener Slavistischer Almanach. 52. Wien, Mnchen 2001, 5-42, 11 i 16. Davor Butkovi. Nee biti rata. U: Jutarnji list. 24.11.2007, 31. Osim trojice ovdje izabranih autora u bosanskom tekstu sudjeluje veliki broj spisatelja iz Bosne iz dvadesetog i dvadeset i prvog soljea (od Isaka Samokovlije i Maka Dizdara do Miljenka Jergovia i Nenada Velikovia), kao to e biti prikazano u nastavku ovog teksta. Usp. Miranda Jakia. Bosnientexte. Ivo Andri, Mea Selimovi, Devad Karahasan. Frankfurt a.M. 2008. Usp.Andreas Pflitsch: Literatur, grenzenlos. Aspekte transnationalen Schreibens. Crossings and Passages in Genre and Culture. Pir. von Szyska, Christian u. Pannewick, Friederike. Wiesbaden 2003, 87-120.

22 23

24 25

26 27

(sic!)

27

zamjera to se takva pitanja i dan-danas postavljaju na studiju knjievnosti u Sarajevu na ijemu se nastavnome planu nalaze knjievna djela bogata etnografskim fosilima koja svjedoe o starosti i postojanosti nacije.28 Studenti u Sarajevu, ali se Velikovi, moraju sluati predavanja iz tri odvojena ravnopravna predmeta - istoriju bonjake knjievnosti, istoriju hrvatske knjievnosti i istoriju srpske knjievnosti.29 No problem nije samo postulat kojim se traga za navodnom esencijom nacionalno-jezikoga, to moe postati i samo dovoenje u pitanje jedne knjievnosti i njezine vezanosti za mjesto. Susi Frank pie o tom pitanju i o relevantnosti predodbe o prostoru vezanom za pojedine kulture: Simbolika konstrukcija prostora kao mjesta jedne kulture jest jedno od konstitutivnih obiljeja kulture openito. Bez prostora kao semiotiki nabijenoga mjesta njezina razvijanja kultura je nemoguna.30 Formula koja se tu nalazi da se saeti na sljedei nain: bez prostora nema kulture. No Bosna ne samo da je neegzistentna jer joj se uskrauje pravo na taj simboliki i fiziki prostor. ak i tamo gdje se Bosni pridaje prostor on je problematian, jer je njegova konstrukcija ve unaprijed koncipirana u viestrukoj osujeenosti. Ta ambivalentna i mnogostruka Bosna za proizvodnju i recepciju tekstova igra jednako veliku ulogu kao i bosanska neegzistencija. Stoga bih ukratko eljela ocrtati njezine trans-pozicije.

Trans-Bosna
U smislu hantingtonskog dualizma kultura Bosna se nalazi na pragu Orijenta te se time moe shvatiti kao dezintegrirani prostor koji u svojoj dvostrukoj indiciranosti doivljuje rascjep. Sam Huntington u Clash of Civilizations opisuje Bosnu kao sjevernu granicu islamskoga svijeta te samim tim kao dio drugoga svijeta - podjela koju on vri svodi se na ovdje i tamo.31 Maria Todorova i Boidar Jezernik su dokazali da se, ne samo Bosni, ve i svim ostalim zemljama okupljenim pod odrednicom Balkan, u Zapadnim diskurzima pripisuje status praga izmeu Istoka i Zapada, Orijenta i Okcidenta, te da se to i dokumentira intenzivnom obradom materijala.32 Nastavak ili jedna varijanta pocijepanosti ili Borbe kultura nalazi se u jugoslavenskome meupoloaju unutar politiko-ideoloke podjele svijeta na istoni i zapadni blok. Jugoslavija (te time i Bosna), nesvrstana drava s radnikim samoupravljanjem, uivala je za svoj, makar i prilino zaputeni europsko-zapadni udesni recept - Samir Amin govori o udesnome receptu trite plus demokracija33 - relativan ugled na Zapadu. S oduevljenjem su se objavljivali znanstveni zbornici pod nazivima poput Jugoslavija misli drukije!34 Biti drukiji, to je pozicija koja je i s jedne i s druge strane bila djelotvorna i davala Jugoslaviji njezin poslovini posebni status - promatrano i s Istoka. I unutar same Jugoslavije Bosna je iznova inila prag: onaj izmeu u veini srpsko-pravoslavnoga (Srbija) s jedne i veinsko hrvatsko-katolikoga (Hrvatska) puanstva s druge strane, a to je prosljedak pronalo i u sastavu puanstva same Bosne, dakle iznutra. Bez dvojbe, i unutar se same Jugoslavije, u prilog tomu govori svejugoslavenska kulturna politika i dranje prema Bosni i Hercegovini, Bosna (najzapadnija enklava spomena vrijednog procentualnog sudionitva muslimanskoga puanstva) smatrala domaim mjestom praga te se shodno tome i tragalo za rjeenjem muslimanskoga nacionalnog pitanja. O tome se pitanju, kao to e postati jasno iz primjera, veoma esto izjanjavaju i knjievni tekstovi. Prikazivanje takvih trans-pozicija, a samim tim i potekoa u vezi s kategorijom bosanskoga (naprimjer susret irilikoga i latinikoga alfabeta), koje se bez ikakove sumnje moe produljiti, ovdje valja, budui da su najvaniji dosada ve navedeni, prekinuti. Poloaj Bosne unutar predvojenoga svijeta uzorito odgovara
28

Nenad Velikovi. Bedel. Drugi pored nas. Antologija pria i eseja pisaca Jugoistone Evrope. Beograd 2007, 220-230, ovdje 223. Isto, 223. Susi K. Frank. Imperiale Aneignung. Diskursive Strategien der Kolonisation Sibiriens durch die russische Kultur. Habilitationsmanuskript. Konstanz 2003, 1. U nastavku citiranoga mjesta Frank prua pregled raznolikih konceptualizacija prostora (i mjesta) koje su u svojim razliitostima ipak povezane s predodbom o prostoru kao zadanoj veliini, koja se kao takva poimlje i u simbolikoj upotrebi. Samuel P. Huntington. The Clash of Civilizations?. Foreign Affairs. 72.3 (1993): 22-28. Jezernik kao primjer navodi Jamesa T. Shotwella, kanadskoga povjesniara ija su istraivanja Balkana nakon Drugoga svjetskog rata bila veoma utjecajna u stvaranju slike poluotoka na Zapadu. On pie, tek jedan primjer meu brojnima, o Sarajevu, te ustvruje da se tamo istinski susreu, okom u oko, Istok i Zapad, Europa i Azija. James Thompson Shotwell. A Balkan Mission. New York 1949, s. 50, ovdje navedeno prema Boidar Jezernik. Zemlja u kojoj je sve naopako. Prilozi za etnologiju Balkana. Sarajevo 2000, 321. Maria Todorova je u svojemu veoma cijenjenom istraivanju Imagining the Balkans. New York 1997 mogla dokazati da su peorativni balkanizmi, poput trajnoga prijelaznog stanja, stari otprilike dvije stotine godina, a da su istinski ugled stekli tek u vrijeme oko Prvog svjetskog rata, te otada dominiraju diskurzima o Balkanu, upravo zato to je on u svojoj ulozi ambivalentnog drugog izmeu ostaloga i konstituirao (zapadno)europsko shvaanje samog sebe. Samir Amin. Preface. Eurocentrism. New York 1988, xii. Jugoslawien denkt anders. Marxismus und Kritik des etatistischen Sozialismus. Prir. Rudi Supek i Branko Bonjak. Be, Frankfurt a.M. 1971.

29 30

31 32

33 34

28

(sic!)

!protustav
35 36 37 38

ambivalentnoj drugosti to Todorova opisuje kao balkanizam, a koja je etiketirana kao polurazvijena, polucivilizirana, poluorijentalna.35 Lik Hasana iz romana Dervi i smrt Mee Selimovia na sljedei nain formulira tu trans situaciju Bosne: A mi nismo niiji, uvijek smo na nekoj mei.36

Bosanski tekstovi kao agensi kulture

Kako se, dakle, bosanski tekstovi odnose prema navedenim komplikacijama bosanskoga? Odreeni knjievni tekstovi o Bosni, koje se ovdje obiljeuje kao bosanske tekstove, ispisuju se unato tomu statusu ne-mjesta, rezultatu permanentne dvoslojnosti ili vieslojnosti, i to tako to postaju sami fiksna mjesta kulture. To se knjievno mjesto suprotstavlja opasnosti ambivalencijom, utoliko to bosanski tekstovi postuliraju da, kao prvo, ionako ne postoje mjesta i stvarnosti s one strane knjievnoga. Bosna za bosanske tekstove postoji u knjievnosti i nastaje iz knjievnosti. Osim toga oni, kao drugo, istiu dvostruku indiciranost kulture (pod kojom se podrazumijeva sve ono to se moe saeti pod Istokom i Zapadom) kao njezino najznaajnije obiljeje. Stigma se na taj nain transformira u vlastitu karizmu. Osobitost Bosne u predoavanjima bosanskih tekstova je viestruka tuost. Trans-pozicija i stanje izmeu, kako ga Hasan iz Selimovieva romana obiljeuje daleko prije Homi Bhabhe,37 jesu istovremeno i definirajue i definirano. U nastavku u teksta na korpusu primjera (Ivo Andri, Mehmed Selimovi, Devad Karahasan) pokazati, kako tekstovi o Bosni i iz nje u-pisivanjem neegzistentnoga izumijevaju bosansku topiku koja postoji samo u knjievnosti, kako njezinu prekarnu su-odnosnu kulturu uvijek iznova, dogovorno i ugovorno, situiraju izmeu Istoka i Zapada, Orijenta i Okcidenta i kako pri tome, tj. preko puteva i stranputica knjievnosti, izvode performativnu i trajnu proizvodnju te kulture u knjievnosti.

Izmiljena topika Bosne

Ono to odmah upada u oi prilikom itanja tekstova bosanskih autora iz promatranoga perioda (i mimo izabranih primjera) jest da ne samo to je Bosna veoma esta eksplicitna tema knjievnoga teksta, ve i da - makar tekstovi bili veoma razliiti i makar potjeu iz razliitih desetljea - prikazivanja Bosne u njima stoje u jasno prepoznatljivoj vezi. Dok to dvoje, promatra li se skupa, isprva i nije neto osobito neobino i esto se pojavljuje u knjievnosti, ipak se uoava da se prilikom uspostavljanja veze bosanskoga teksta prema bosanskome tekstu ne posee za mustrama koje su ve od ranije tradirane, te su prema tome sastavni dio postojee topike. Umjesto toga se bosanski elementi koji odlikuju bosanske tekstove pronalaze iskljuivo u tekstovima dvadesetog i dvadeset i prvog stoljea, te su u prolome stoljeu stvoreni iz niega. Jo jedna panje vrijedna razlika prema drugim knjievnostima specifinim za odreene regione nalazi se u tome to se bosanski tekstovi usporeuju osobito u preuzetim odnosima kontiguiteta. Oni se vie po-zivaju u punktualnome dodirivanju nego to lie jedni na druge. Poblie istraivanje te osobitosti iznosi na vidjelo da, prilikom pisanja o Bosni, autori ne uzimaju u obzir njezine osobenosti, ve sklapaju meuodnose kao proizvoai kulture i ukazuju na druge tekstove kao jednu vrst kulturalnih zastupnika. Tako nastalo intertekstualno pozicioniranje kojim se opisuje jedna knjievno interna Bosna, izdie se, svakim novim citatnim slojem, kao bosanski skup, iznad ostatka knjievnosti na bosanskom-hrvatskomsrpskom jeziku. Budui da se zajedniko prikazivanje Bosne ne zasniva na similaritetu, ve jedan bosanski tekst, kako bi pri-zvao Bosnu, umjesto njezina opisivanja uvodi u igru kakav drugi tekst u kojemu se radi o Bosni, cjelokupno prikazivanje Bosne stjee novu kvalitetu: novo izumljivanje Bosne zbiva se kao intencionalna, unutarknjievna akcija spasavanja te time kao akcija koja (re)vitalizira intertekstualni potencijal knjievnih tekstova u vanliterarnome kontekstu.38 Intertekstualni bosanski tekst, kakvim ga se ovdje shvaa, dalje se ispisuje i sinkrono i dijakrono. Na ovdje odabranim primjernim tekstovima iz razliitih desetljea moe se pokazati kako mrea bosanskih tekstova funkcionira u vremenu kao konstitutivna za kulturu. Vaan inicijator bosanskih tekstova, na kojega se svi kasniji i pozivaju, jest Ivo Andri. On o Bosni pie opsesivno; njegovi se brojni romani i pripovijesti gotovo iskljuivo bave regionom Bosne i Hercegovine. Pri tome su u njima moguni povratni komentari o Bosni, oni se sami nadopunjuju u vezi sa svojom usmjerenou na Bosnu i na njezino prikazivanje, makar su i radnje koje se odvijaju intradijegetski potpuno neovisne jedna o drugoj. Prema tome, Andrievi tekstovi sadre i unutar samih djela bosansku topiku koja rezultira iz iscrpnoga, gotovo etnografskog i etnolokog opisivanja Bosne i koji predstavljaju jednu knjievnu bosnologiju. U njima se izmeu ostalog mogu pronai prenoenja lokalnih dijalekata, detaljni
Maria Todorova. Die Erfindung des Balkan. Europas bequemes Vorurteil. Darmstadt 1999, 34. Mea Selimovi. Dervi i smrt. Beograd 1986, 307. Homi Bhabha. Location of Culture. London, New York 1993. Ovdje su bosanski tekstovi visoko politizirani a njihovo crpljenje intertekstualnoga potencijala nadovezuje se na stavove ranijega istraivanja intertekstualnosti u kojemu se razgraniavanje tekstova shvaalo i kao politizacija.

(sic!)

29

opisi epskoga pjevanja uz gusle, opisuju se rijeni tokovi i nabrajaju imena planina, unose se historiografski podaci o zemlji i izvjea o svakodnevici i ritualima etnikih i religioznih grupa. Andrievsko ga je istraivanje u slijedu spomenutih akribijskih i ponavljanih opisivanja Bosne i njezinih osobenosti opisalo kao historiografa i etnografa kulturalnoga prostora. Meu bosanskim tekstovima njegovi spadaju meu rijetke ije knjievno evociranje Bosne uzima spomena vrijedan odnos prema stvarnome predjelu i istinskim geografskim detaljima. Faktiki se osvrt na geografiju u Andrievu djelu osobito realizira u tome to se prikazivanje Bosne uvodi jednim pripovjednim glasom koji iz ptije perspektive opisuje krajolik - najee neki mali grad uglavljen izmeu planinskih lanaca, s rijekom u sredini - da bi se zoomom prebacilo u opisanu sredinu (uvod dobro poznat iz epskih pjesama toga regiona). Rijenim tokovima i imenima rijeka, opisivanjima, izmeu ostalog i imenovanjima planina, opisani se bosanski grad moe identificirati. Nerijetko se navodi i ime mjesta radnje u gradu. Stanovnici predstavljenih bosanskih mjesta pri tome se diferenciraju kao grupe (tako to se, naprimjer, dijelovi grada opisuju po poloaju i etnikome ustrojstvu), ali se naknadno pripovijeda zajednika sudbina varoi ili kasabe pod Osmanlijama, Habsburgovcima ili, rjee, pod socijalistima. Zajedniki junak veine pria a i dvaju najvanijih Andrievih bosanskih romana, Na Drini uprije (1945) i Travnike hronike (1945) jest grad ili mjesto radnje kao kolektivna osoba. Uostalom taj kolektivni junak mali grad ono je ime se komplicira lektira Andrievih tekstova kao separatistikih, ako je se time ne ini i nemogunom. Makar se navode i razlike, opisane mjeovite zajednice malih bosanskih gradova zajedno doivljavaju predoene povijesne promjene i pate od njih, a one se opetovano zavravaju tako, proita li se njihovo injenino stanje unakrsno, da sve ostaje po starome. Tako se roman Travnika hronika, koji se prvenstveno bavi konzularnim prisustvom u Bosni iz napoleonskih vremena, rijeima: Pa, evo, i to bi i proe. [...] pa e se i oni [konzuli] zaboraviti ko da nikad nisu bili. I sve e opet biti kao to je, po bojoj volji, oduvijek bilo.39 I u drugim povijesnim romanima pripovjeda komentira konkretne povijesne i drutvene dogaaje to ih je Andri, u prividnome proturjeju s tim, do tanina istraio i obradio kao na kraju kontingentne i efemerne u usporedbi sa stvarnim ivotom opisanih ljudi i njihovoga ivotnog prostora. Sutina Bosne, saznaje itatelj, ostaje potpuno nepromijenjena unato svim politikim meteima. Tu faktografski elementi upravo ne ispunjavaju effet de rel40 Rolanda Barthesa shvaenog kao otpor faktikog protiv fikcije, oni postiu njegovu suprotnost utoliko to (i eksplicitno) pojanjavaju da se stvarne pripovijesti ouvavaju u legendama i pripovijetkama kojima povijesne injenice slue samo kao markeri. Upravo tim istinitim bosanskim pripovijestima, o kojima mogu priati samo povijesti a ne i povijesne knjige, posveuju se brojni narativi bosanskih tekstova Ive Andria. Njegova fiksiranost na kulturni prostor, to znai da se knjievna Bosna ve ugraena u unutranjosti samoga djela sparuje s Andrievim renomeom na junoslavenskome jezinom podruju, te se time predestinira topinost njegovih predoavanja Bosne. Nasljednici u knjievnom predoavanju Bosne ne samo da ne mogu mimoii Andrieve tekstove, ve i u koncentriranoj akciji istiu njegovo djelo kao nezaobilazni izvorni tekst koji u svojemu bosanskome intenzitetu figurira kao dokaz postojanja Bosne. U bosanskim tekstovima kao zajednikom intertekstu sueljavanje s knjievnim prethodnikom Andriem istovremeno postaje i participacija u njegovoj knjievnoj Bosni. Intertekstualni predmet bosanskih tekstova samim tim nije samo odnos prema kulturi kao opem potencijalu intertekstualnosti,41 naprotiv, on postulira kao cilj stvaranja kulture prema kojoj se odnosi. Pisati o Bosni za bosanske tekstove znai - od prvoga stupanja u odnos s Andrievim bosanskim tekstom - pisati o Bosni u knjievnosti. Knjievni tekst u bosanskome tekstu vie ne obznanjuje, kao to je to sluaj u drugim regionalnim knjievnostima, da pie o jednom krajoliku, jednom regionu ili jednoj zemlji koji su vanknjievni ili ih se kao takve priziva. Tu povezivanje s mjestom koje se deava iskljuivo u tekstovima i izmeu njih knjievnost ini arenom njezine kulture. Jednoj se upitnoj zbilji, i u tome je clou bosasnkih tekstova, sueljava faktum knjievnih tekstova. No kako funkcionira taj paralelni knjievni svijet neovisan o stvarnosti? Kako bosanskim tekstovima uspijeva etablirati internu mreu ukazivanja koja posjeduje sposobnost realiziranja takvog kulturalnog dosegnua? Nakon elementarnog skiciranja i prikaza kvaliteta te mree treba pokazati, na primjeru jedne uzorite konstelacije, kako bosanski tekstovi preko zajednikih, djelimice potpuno novoizumljenih mjesta (u smislu loci) i preko intertekstualnoga tkanja kojim se doputaju vraanja na ranije predmete interteksta stvaraju topiku knjievne Bosne koja jemi za realnost istovremeno je etablirajui.42
39 40 41 42

!protustav
(sic!)

Ivo Andri. Travnika hronika. Sabrana djela Ive Andria. Sv. 2. Sarajevo 1984, 532. O tome v. Renate Lachmann. Gedchtnis und Literatur. Frankfurt a.M. 1990.

Usp. Roland Barthes. LEffet de Rel [1968]. In: uvres compltes. Tome 2, 1966-1973. Paris 1994, 479-484, ovdje 482.

Na podrobniji dokaz toga postupka u bosanskim tekstovima, koji se moe izvesti iz brojnih primjera, ukazujem u poglavlju Literatur als Archiv der Kultur: Die intertextuelle Bosnientopik in Bosnientexte. Ivo Andri, Mea Selimovi, Devad Karahasan (Bilj. 10).

30

U topici Bosne koja se sree kod Ive Andria, a u kojoj sudjeluju i njegovi nasljednici, zateeni topoi su veinom arbitrarna mjesta koja nastupaju ulanana u motiv. Tako u prikazivanju Bosne u svim bosanskim tekstovima, kako bi posredovali egzemplaran dojam, sudjeluju kontekstualizirani sljedei topoi: snijeg, tiina, smrt, ravnodunost i nuni odlazak iz Bosne (u svakom je bosanskom tekstu spominjanje Bosne vezano s nunou naputanja toga mjesta). Osim toga su topini svjetlo i nevidljivost43 kao i arhitektonske metafore, s osobitim znaajem mosta, puta i slika arhitektonskih slojeva koji se mogu pronai ispod bosanske zemlje.44 Dodatni je topos Bosne, koji je ve spomenut u vezi s Andrievim pripovjednim perspektiviranjem i koji je najvie fundiran u realnome, rascijepljenost krajolika i surova meteoroloka situacija. I jedno i drugo se u bosanskim tekstovima - citirajui od 1910. pa nadalje popularizirane balkanizme i etnografske i antropogeografske radove Jovana Cvijia45 - promilja sa stajalita teorije klime koja se povezuje s mentalitetom. Teki vremenski i topografski uvjeti prema tim teorijama, a u bosanskim se tekstovima na njih opetovano i ironino ukazuje, proizvode neotesane, necivilizirane i tvrdoglave ljude. Ova ukratko ocrtana zajednika topika Bosne, koju je moguno dokazati tek na velikom korpusu tekstova i o kojoj se ovdje moe posredovati tek jedan utisak, obuhvaa i brojne druge elemente. Ona predstavlja temelj zajednikosti tekstova i ini njihovu misiju: ouvanje ili kreiranje Bosne. Tek oni omoguuju bosanskim tekstovima da se dre Bosne a da pri tome ne uzimaju u obzir isitnsku zbilju. Ona se opetovano pojavljuje tek komentirana, knjievno posredovana i degradirana na sekundarno. Vratim li se jo jednom na to, mogu ustanoviti, s obzirom na dosadanji stav argumentacije, da se izmiljenim mjestima u Bosni (kao i u uenju o pamenju iz topikih koncepata antike retorike) moe koraati kako bi se evocirala cjelina. Toposi bosanskim tekstovima slue za produkciju tekstova i anticipaciju recepcije, budui da doprinose tome da se jedan razumljivi, ve poznati i priznati svijet, moe iznova prizvati te tako uiniti itljivim. Prizivanje pojedinih elemenata od izvjesnoga je stupnja etabliranja topike dostatno da bi se moglo presegnuti za jednom tradicijom i da bi je se nastavilo ispisivati vlastitim dodacima. Imenovanje jednog ili dva topoi, kao to u pokazati na uzoritom intertekstualnome nizu (topos nestvarnosti Bosne), prema tome je dovoljan novim bosanskim tekstovima kako bi Bosna neposredovano izbila u knjievnost i kako bi joj se omoguilo pojavljivanje na sceni. Andri je, da se posluim jednim primjerom, opetovano opisivao kako je zima u Bosni otra, kako je zemlja esto potopljena, da je u ljeto napadaju sue i da stranci, naprimjer zapadnoeuropski posjetitelji i diplomati ili osmanski veziri, pate pod surovim ivotnim uvjetima. Oni se u Andrievim tekstovima neprestano ale na tegobnu klimu i neotesanost ljudi. Tako vezir Jusuf iz Mosta na epi u snimanju injeninoga stanja Bosnu opisuje kao stranu zemlju:

Mislio je na daleku brdovitu i mranu zemlju Bosnu (oduvek mu je u pomisli na Bosnu bilo neeg mranog!), koju ni sama svetlost islama nije mogla nego samo delimino da obasja, i u kojoj je ivot, bez ikakve vie uljuenosti i pitomosti, siromaan, tur, opor. [...] U mislima mu se otvarao svet, pun svakojakih potreba, nude, i straha pod raznim oblicima.46
Navodno neprijateljstvo Bosne prema svemu ivome zahtijeva i u Travnikoj hronici maksimum i od domaeg i od stranog puanstva, a tamo su obje grupe eksplicitno odvojene jedna od druge:

Niti je vie jesen niti poinje zima; to vreme-nevreme koje nije ni jesen ni zima, a gore je od jednog i od drugog, to udovite od godinjeg doba traje danima, nedeljama [...]. Kia i blato i sneg [...] sivi dan [...] vlaga [...] vetar [...]. Nigde se ovek ne moe sakriti [...]. I svako ivo telo brani se jo samo svojom sopstvenom toplinom [...]. Pred tom smrtonosnom najezdom vlage sve se uvlai u sebe, uzima oblik najboljeg otpora [...]. Domai ljudi, navikli i otvrdli podnose sve to, odravajui se, hrane i greju po nagonu i iskustvu [...]. Druga je stvar sa strancima koje je sudbina bacila u ovu usku dolinu [...]. I same ivotinje koje je vezir doneo u Travnik, angorske make, papagaji i majmuni, ne kreu se, ne viu i ne zabavljaju gospodara, nego snudile se i uutale i, povuene u nekom oku, ekaju da ih sunce zagreje i obraduje.47
43

Tako se naprimjer topos svjetlo realizira kao nedostatak prosvjetiteljstva, kao socijalistiki pothvat elektrifikacije, kao svjetlo islama i dovodi u vezu s Bosnom. Nevidljivost kao podjednako topiki element prikazivanja Bosne nerijetko se nalazi kontrastiran sa svjetlom kojemu se, opet, kao tuem utjecaju suprotstavlja govor iz nevidljivosti kao mona vlastita govornika pozicija. Sinkretizam kulturalnoga prostora shvaa se kao manje ili vie zatrpana kulturalna osnova - analogno s Freudovim slojevima Rima koji se uvode u igru kao metafore za izgradnju due u Nelagodi u kulturi. Jovan Cviji. La peninsule balkanique. Gographie humaine. Paris 1918, Das Karstphnomen. Wien 1893 kao i Balkansko poluostrvo i junoslovenske zemlje. Osnovi antropogeografije. Beograd 1931. Ivo Andri. Most na epi. ed. Sabrana djela Ive Andria. Sarajevo 1965, 226-236, ovdje 235. Ivo Andri. Travnika hronika. Sabrana djela Ive Andria. Bd. 2. Sarajevo 1984, 141-143.

44

45

46 47

(sic!)

31

Andrievi bosanski tekstovi pruaju bezbrojne primjere takvoga opisivanja uasa Bosne od strane tuinaca koji se u Selimovievim tekstovima prizivaju u koncentriranoj citatnoj formi, a da se pri tome opisivanje pojedinanih prijestupa ne smatra nunim. U jasnome citatu (ovdje iz Travnike hronike) pripovjeda u Derviu i smrti samo spominje da se majmuni i papagaji uvezeni s Orijenta odbijaju prilagoditi novome mjestu, a da biljke donesene s Istoka venu. Vezir kao tuinac u Bosni ne moe uiniti nita drugo doli konstatirati: Strana zemlja!. Dok se kod Andria, dakle, jo uvijek prikazuje cijela paleta prirodnih strahota, u Selimovievom je tekstu surova priroda zastupljena u obliku intertekstualnoga citata iz tekstova njegova antecendenta. Devad Karahasan nasuprot tome mora, kada u svojim tekstovima gusto isprepletenim citatima govori o Bosni, jo samo spomenuti da je to jedno posrano mjesto (ahrijarov prsten) ili tamni vilajet, Izvjetaj iz tamnog vilajeta.48 Azra, lik iz ahrijarovog prstena, objanjava, uspostavljajui topinost bosanske odurnosti, da nitko ne zna otkuda dolazi averzija prema Bosni, jedino je jasno da su je Bosanci svjesni jo od najranijih dana.49 Budui da brojna takva povezivanja importiraju Selimovieve i Andrieve bosanske tekstove u Karahasanove, njegov tekst gotovo i da ne mora rei nita vie o Bosni, romani su ve smjeteni u lokalnome prostoru ukazivanjem na druge bosanske tekstove. U Istonom diwanu, koji se odvija na Bliskom Istoku, topika participacija kao kulturalna pozadina funkcionira tako dobro da se Bosna ne spominje niti jednom rijeju a unato je tomu sveprisutna u tekstu. Ako intertekstualna ukazivanja ostanu nepoznata itateljima koji ne poznaju prizvane bosanske tekstove, Istoni diwan prolazi sa samo jednom recepcijskom razinom kao orijentalna kriminalistika pria. Proitaju li se latentna ukazivanja na Bosnu, Istoni diwan je, unato Basri kao mjestu odvijanja radnje i njegovome historijskom setingu, roman kojega se moe tumaiti tek s fona suvremene Bosne.

Orijent i Okcident
Pored zajednike bosanske i, konano, knjievno prenesene topike egzemplificirane u ovoj niti, dodatni je specifikum bosanskih tekstova njihova simultana istonost i zapadnost, za koju stoji i Karahasanov kriminalni roman. I izmiljena bosanska topika, i raspra izmeu Orijenta i Okcidenta igraju sredinju ulogu u konstituiranju knjievnoga kulturnog mjesta za jednu kulturu koja se nala u opasnosti. Svi autori bosanskih tekstova, kada je rije o suprotstavljanju Orijenta i Okcidenta, rasporeuje svoja djela na veoma razliite naine. Kako postupaju autori ovdje odabrani za primjer? Saeto se da rei da Ivo Andri u svojim prevashodno historiziranim pristupima orijentalno reprezentira kao osmansko, a okcidentalno kao habsburko. U tome se prizivanju i jedno i drugo obiljeavaju orijentalistiki (u saidovskom peorativno konotiranom smislu50 orijentalizma) i okcidentalistiki (analogno tome). Prema tome su i Osmani u predoavanju brbljivi, feminini i surovi, Austrijanci, suprotno, usmjereni na red, birokratski i usrediteni na razum. Obe se imperije u Andrievu predoavanju prezentiraju kao multinacionalne drave, a naglaava se njihova koncipiranje kao carstva (u kontrastu prema nacionalnoj dravi): u skladu s time o pojedinim se Osmanlijama saznaje da su izvorno bili Gruzijci, Grci ili upravo Bosanci, poput Mehmedpae iz Na Drini uprije. Habsburzi nastupaju kao raspjevana internacionalna trupa (bilo ih je eha, Poljaka, Hrvata, Maara i Nemaca), veli se o njima u Na Drini upriji (pevaju na raznim jezicima).51 I Osmansko carstvo i Habsburka monarhija u Andrievim su bosanskim tekstovima, a gotovo svi su objavljeni neposredno po Drugom svjetskom ratu, iskrivljene slike jugoslavenskoga. To vrijedi i za multinacionalnost i odreenost kulturnim polovima Istok-Zapad, iji su predstavnici Austrijanci i Turci. Bosna se u Andrievim pripovjednim tekstovima pojavljuje, jednako determinirana tim centralnim kulturalnim polaritetom, na razliitim tokama skale postavljene izmeu njih. Strane svijeta i kulturna usmjerenja to ih zastupaju Osmanlije i Habsburzi pojavljuju se kao kulturalno preformiranje bosanskoga koje slue tome da se Bosni omogui istupanje, kroz spominjanje i smjenjivanje. Bosansko kao ono to ostaje konstantno u svim povijesnim mijenama kod Andria nije (u suprotnosti s klimom i krajolikom) jednostavno dovedeno do opisivanja i sricanja, naprotiv, radi se o praznome mjestu kojim kulturalnim preformiranjima od strane okupatora ostavlja sredite. Ezoterika ideja aurafotografije tu moe posluiti kao podrka predodbi o nainu na koji se bosansko pojavljuje u Andrievim bosanskim tekstovima. Osmanlije, Habsburzi i povijesna vrenja koja napadaju Bosnu auratiko su zraenje koje je u svojemu centru (u aurafotografiji nevidljivom) gotovo negativno odreuju. Ta sredina o kojoj je rije konturira se tek zraenjem. Emanacija Bosne u Andrievim teksto48 49 50 51

Tu je jasno i intertekstualno ukazivanje na Zapise iz podzemlja (Zapiski iz podpolja) Dostojevskoga iz 1864. Devad Karahasan. ahrijarov prsten. Sarajevo 1994, 45. Edward Said razlikuje manifestne od latentnih orijentalizama. Edward Said. Orientalism. New York 1978, osobito 113-197. Ivo Andri. Na Drini uprija. Sabrana djela Ive Andria. Sarajevo 1965, 169.

32

(sic!)

!protustav
52 53 54

vima moe se opisati i s Lotmanovom predodbom semiosfere koja je sainjena od semiotikih graninih procesa i odreivanja centripetalnih i centrifugalnih pokreta kultura. Bosna je tu dodue jedna promjenjiva tvorevina, ali ipak posjeduje konstantno bosansko jezgro koje je performativno na fonu povijesti, to ga istovremeno proizvodi. Andrievi knjievni tekstovi u tome smislu slijede Lotmanovu predodbu o funkcioniranju kulture: osobito su Istok i Zapad, Osmanlije i Europljani kao oni koji naizmjence preuzimaju centar a potom pomjeraju kulturalne utjecaje ka periferiji ono to konstituira Bosnu - daleko kompleksnije nego to proizlazi iz hibridnih figura i predodbi sinkretizma.52 I u Selimovievim romanima u kasnim ezdesetim i spoetka sedamdesetih godina sredinje mjesto zauzima krianje Istoka i Zapada. Njegovi romani Dervi i smrt (1966) i Tvrava (1970) odigravaju se na orijentalnoj pozornici: u Bosni kojom vladaju Osmanlije. Znakovita osobenost predoavanja Bosne u tim djelima jest injenica da se Osmanlije kao takvi ne pojavljuju. Umjesto toga su ispripovijedani tekstovi, u smislu enetovske dijegeze, koji u knjievnome historiziranju istovremeno preokreu povijesno-demokratske odnose, napueni gotovo iskljuivo bosanskim muslimanima. Selimovieva se varijanta sukoba Istok-Zapad sastoji se u njegovu svoenju na situaciju Bosne i Bosanaca u titoistikoj Jugoslaviji koja je ifrirana u romanima. Opozicija Orijent-Okcident i njezino preslikavanje u orijentalizmu/okcidentalizmu koristi se za izraivanje bosanske meupozicije koju se u vrijeme nastanka tekstova negira. U titoistikoj Jugoslaviji osmansko vrijeme i njegov kulturalni rudiment islamskoga nasljea, izuzmu li se strateki savezi s raznim muslimanskim zemljama Afrike i Bliskoga i Dalekog Istoka, negativno su konotirani. Selimovievo hiperboliko preraivanje islamske oblikovanosti Bosne ne nalazi se u suprotnosti s jugoslavenskim samoshvaanjem, njegov bosanski tekst koji prti od bosanskih muslimana na romane rasporeuje bosanski poloaj unutar jugoslavenskoga saveza i borbu Muslimana za priznavanje kao nacije. I u to vrijeme izgraeno i sve dosada raireno shvaanje o religioznoj pripadnosti kao nacionalitetu, na koje se aludira, kao i Selimovieva dananja recepcija kao kunoga spisatelja bosanskih Muslimana mora se uzeti u obzir sa zapanjenou. Razna se distanciranja u Selimovievu djelu kriaju s neprekidnom participacijom u islamskome a najznamenitiji su prilog tome bez dvojbe fingirani citati iz Kurana. Citati iz Kurana koji kao moto prethode svakome poglavlju Dervia i smrti jedna su vrst medleya: slobodno sastavljanje reenica iz razliitih sura. Zanimljivo je da je ta injenica u kritici o Selimoviu jedva komentirana a moe se pretpostaviti da je zasnovana na glasnoj utnji jugoslavenske cenzure. Neortodoksno prenoenje svetoga teksta Kurana samo po sebi slabi, pored brojnih iskaza autora i rasprava o vjeri sadranih u knjievnim tekstovima, poziciju povijesne figure Selimovieva pisara ali i njegovih figura-pripovjedaa Ahmeta i Ahmeda kao glasa islama u Bosni. I potpuno razliiti konteksti knjievnoga i razine knjievnoga djelovanja uope ne dolaze u obzir kao jednostavni proislamski stavovi. No ako ve njegovo itanje kao nacionalnoga pjesnika bosanskih muslimana priinja tekoe, Selimovi se s pravom moe promatrati kao pjesnik bosanskoga koji islamsko, orijentalno i osmansko koristi kao poticaj svoje poruke o Bosni-u-Jugoslaviji.53 Na osnovu citata iz Kurana moe se egzemplarno ukazati na nain postupanja prema Okcidentu-Orijentu kod Mehmeda Selimovia. Citati transportiraju tajne poruke izmeu reenica istrgnutih iz konteksta koje su istovremeno usmjerene na socijalistiki reim i na islamsku zajednicu, utoliko to istovremeno na svjetlo dana iznose nevoljenu muslimansku prolost, koju suvremene diskusije o statusu Muslimana u Jugoslaviji kritiki komentiraju kada u igru uvode i liberalnost bosanske islamske tradicije to je bila drutvena tema u vrijeme nastanka romana. Ona se diskurzivno razvija desetljeima, zauzimajui poloaj izmeu nedogmatikoga tumaenja i nepotpune vjere. Saimajui za Selimovieve bi se romane moglo ustvrditi da koriste rascjep Orijent-Okcident kao kod i meuprostor kojega se uinilo sposobnim za govor i mimo fingiranih citata. Izmeu navodno Zapadnog (naprimjer forma romana) i prividno Istonog (orijentalizirano) kao prikriveni izvlae se tekstovi - u neprijateljskome okruju socijalistike cenzure - koji neobljubljeno postojanje Bosanaca i jugoslavenskih Muslimana (koji se ne preklapaju u potpunosti) dovode do izraza. Kasnije e Homi Bhabha, svetac postkolonijalne kritike, upravo tu formu podreenoga govora u prostoru izmeu (inbetween) nacionalnih diskurza obiljeiti kao monu govorniku poziciju postkolonijalnih subjekata.54
Opirno prikazivanje historizirane bosanke tematike kod Andria, kao i njoj imanentna predodba o kulturi moe se pronai u Miranda Jakia. Literatur als Archiv und Ort des Kulturtransfers: Die Habsburgermonarchie und die Osmanen bei Ivo Andri. Das Osmanische Reich und die Habsburgermonarchie. Akten des internationalen Kongresses zum 150-jhrigen Bestehen des Instituts fr sterreichische Geschichtsforschung Wien, 22.-25. September 2004, Wien/Mnchen 2005, 635-646. U ovome se smislu portret Mee Selimovia kao nacionalnoga reprezentanta opravdano pronalazi ve na prvim tiskanim serijama bosanskih novanica. Opirna obrada tematike Orijenta i Okcidenta i prikrivena ukazivanja na socijalistiku Jugoslaviju u Derviu i smrti i Tvravi nalaze se u: Miranda Jakia. Mehmed Selimovis novels - voices from off-stage. Die Welt der Slaven. Internationale Halbjahreschrift fr Slavistik. 53:2 (2008).

(sic!)

33

Devad Karahasan, iji romani napisani koncem prolog i poetkom ovog stoljea u jednakoj mjeri orijentaliziraju, funkcionalizira drugu varijantu Istono-Zapadnoga teksta u skladu s re-politiziranim bosanskim tekstom. U romanima ahrijarov prsten i Istoni diwan in extenso se participira u orijentalnome koje se - kao i u Selimovievim tekstovima - dovodi u vezu s Bosnom. Upravo se peorativni orijentalizam priziva kao neto to se tie Bosne, te ga se uspjeno kontrakarira. Romani Devada Karahasana diferenciraju Orijent pri tome uvodei u igru znanje o Orijentu, ime se na bitan nain ometa navodno znanje Zapada o Orijentu, ono koje je saeto u pojmu orijentalizma. Ono se raspada kao homogena i nedodirnuta zapadna predodba jednoga itatelja koji je ve sam, od strane teksta, koncipiran kao zapadni. Naravno, ukazivanje na Orijent ostaje uvijek, unato dekonstruirajuih tendenci, prividno i svjesno orijentalistiko, kao to i sudjelovanje Bosne u orijentalnome uvijek mora ostati podlono posredujuoj instanci. Na to upuuje ve naslov romana, Istoni diwan, koji ne stupa u odnos s nekim orijentalnim tekstom, ve s orinjentalizirajuim, naime Goetheovim West-stlichen Diwan. Pri tome ne samo da se naslov skrauje u korist Orijenta na Istoni divan, ve se diwan biljei slovom koje ne postoji u bosanskome i hrvatskom alfabetu, naime w. Na taj ga se nain pozapadnjuje ili, ukazivanjem na drukije prakse transliteralizacije, ouuje. Tu tekst romana ne ukazuje samo na slomljenu trans-koncepciju svojega kulturnog prostora, on bosanske itatelje sueljva i s njihovom vlastitom, zapadno kontaminiranom, perspektivom Orijenta to se u suvremenoj Bosni sve ee zaboravlja. Ono to Karahasan proizvodi naslovom nije ni Saidov orijentalizam ni orijentalno-bosanski tekst. Na slian nain funkcionira i naslov romana ahrijarov prsten, kojim se aludira na kralja ahriyra iz Alf laila wa-laila (Tisuu i jedna no) ija je udnja za pripovijedanjem poslovina. Tekst popularan u zapadnoeuropskim kulturama - ugled Tisuu i jedne noi kao i stupanj poznatosti u podrujima je njegova podrijetla daleko manji - slui kao predloak kompliciranim preklapanjima i uklapanjima romana koji se prezentira kao postmoderni. Opozicija Zapad-Orijent nadslikava se time to su u romanu Istok i Zapad na raznolike naine tako meusobno isprepleteni da sueljavanje i tako i tako potpuno gubi na smislu. Tako Istoni diwan priziva poznate elemente suvremenog trilera o psihopati (u srednjevjekovnoj Basri) kao i knjievno i filmski poznati scenarije koji otvaraju prostore oekivanja duevnih trauma, u zapadnofrojdovskoj tradiciji, koje bi se dale oekivati kod likova, no koje u konkretnome sluaju na frapantan nain izostaju. Romani odstupaju od uobiajenoga anrovskog toka, kao konzekvencija vremenske i kulturalne dis-lokacije, s odreenom gestom. Na strani recipirajue itateljske zajednice to iznevjerno oekivanje vodi do snanoga potresanja orijentalizma-okcidentalizma im se upravo bosansko itateljstvo kritiki poduava, a svako se samopromatranje kao kulturalnih hibrida pokopava ve na samome poetku. No i vie od toga, Karahasanovi tekstovi vraaju, time to su osobito u dijegetikome preklapanju koncipirani kao postmodernistiki romani, Bosnu, skupa s njezinim vlastitim Orijentom, u globalni svijet u kojemu se razlikovanja poput onih izmeu Istoka i Zapada obsoletna. Romani se pojavljuju kao ista udnja za konstruktom koja razliite konstrukcije - Orijent i Okcident tek su jedan dio toga - dovode do krajnjih granica. U suprotnosti Istok-Zapad, ali i u supostojanju ta dva pojma, Karahasanove konstrukcione igre komentiraju i prekarni status Bosne. Istaknuti postmodernizam i osnaenje raspre Istok-Zapad saimaju se u romanima o Orijentu, tako da se stvarnosti u kompliciranim poretcima stapaju jedna s drugom. Jedna unutarknjievna realnost tu proizvodi drugu. Igra mise en abyme dovodi se toliko daleko da se spajanje stvarnosti na razliitim mjestima teksta nadaje samo po sebi ime cijeli sloj koji se nalazi izvan knjievnosti postaje relevantan za nju. U Karahasanovim tekstovima ono to kod itatelja evocira predodbu vandijegetske realnosti jesu metaleptiki skokovi - Grard Genette primjenjuje termin metalepsa za nestabilnu granicu izmeu knjievnosti i stvarnosti. Ona ukljuuje ak i autora (kao povijesnu osobu) kao i itatelja, instanciju koja aktualizira tekst i koja uvelike nadmauje implicitnoga. Dihotomija Istok-Zapad, toliko vana u prikazivanju Bosne, prelazi u problem stvarnosti insceniran na postmoderni nain, tako da se opozicija istinski/konstruirani komprimira na stvarnost i knjievnost.Kako bi se iznova ulo u trag bosanskim tekstovima i njihovoj kulturalnoj misiji, valja nakraju jo jednom spojiti izlaganja o raspravama izmeu Istoka i Zapada u razliitim tekstovima. Kulturalne danosti Bosne, koje su konglomerat historijskih zbivanja, sinkretizama to iz njih proilaze i pripisivanja koja se pojavljuju na presjecitu Istoka i Zapada, ne omoguuju pristup knjievnim tekstovima koji bi se Bosnom mogli baviti s one strane dihotomije Istok-Zapad. Izraena elja za pisanjem o Bosni stapa se s diskusijom OrijentOkcident koja u raznim oblijima postoji u formi (stil i anr) i sadraju, no koja istovremeno i reflektira tu udvojenost. Kada se mnotvenost kao unutarnja tuost tekstova uzdigne do odluujue osobenosti, tada ne kao hibridna konstrukcija ili, ak, popularna multi-kulti enklava: Bosna koja u svojoj pluralnosti lei na karti Europe kao arena mrlja. Razrada teme Bosna kod autora to ih se razmatra ovdje sadri predodbe o funkcioniranju kulture koje se mora obiljeiti kao performativno uvijek-iznova-proizvoenje. U tome Orijent i Okcident, kao kulturalni odnosni polovi Bosne igraju znaajniju ulogu nego negdje drugdje,

!protustav
(sic!)

34

isto kao to se u njima cijepanje svijeta, clashing civilizations, izvodi i istovremeno izbjegava. Istok i Zapad, kao da bosanski tekstovi postuliraju desetljeima, dijelovi su kulturalne pregovarake mase koju se u sluaju Bosne ne moe izbjei. Kulturalna se pregovaranja u drugim regionima mogu zavriti drukije. Ovdje ocrtana bosanska kulturalna pregovaranja u knjievnim tekstovima, koje nazivam bosanskima, pri tome se ne pozivaju na geo realne Zemlje i predjela, ve u igru uvode prostor opskrbljen geografskom oznakom, koji je uzto od samoga poetka tekst. Andrievi, Selimovievi i Karahasanovi bosanski tekstovi fungiraju kao kulturalni tekstovi koji ne samo da raspravljaju o statusu Bosne dovedenom u pitanje, ve se i sami stavljaju na raspolaganje kao kompenzirajua mjesta kulture. Postupajui tako oni ne samo da ine uslugu Bosni i ovjeravaju njezinu fiktivnu realnost, oni i ine nesigurnim na nain kojim knjievnost insceniraju kao dio stvarnosti, granice izmeu zbilja i konstrukcija. Genette je u Narration (uz podrku Borgesa) takve uznemiravajue knjievne operacije komentirao rijeima da i Vi i ja moda isto tako moemo spadati u neku pripovijetku.55 Genette govori s pozicije ugroene stvarnosti kojoj prijeti zauzimanje od strane fikcije. Shvatiti knjievne tekstove iz Bosne i o njoj kao bosanske tekstove, nasuprot tome, znai proitati ih kao dio vanknjievne stvarnosti koje knjievnost prisvaja i u tome prisvajanju fiktivni karakter svijeta pojanjava u veoma specifinoj varijanti geopoetike. Bosanski tekstovi, dakle, proraunato kalkuliraju s unoenjem nesigurnosti granica izmeu teksta i svijeta, umjetnosti i ivota. Na kraju valja spomenuti i itatelja bosanskih tekstova, budui da on, prema dosada predoenom, igra znaajnu ulogu u njihovome uspjehu. Upravo ekstremni sluaj bosanskoga teksta, Karahasanov Istoni diwan, u kojemu se Bosna uope i ne spominje, a koji unato toga funkcionira kao bosanski tekst zato to su njegova markiranja Bosne nedvojbeno prepoznatljiva, pokazuje da dvostruko zaposjedanje tekstova (kao bosanskog teksta i kao orijentalizirajuega teksta) funkcionira. Raspoznavanje obiljeavaa Bosne, koji se sadre vie u topikim elementima prizvanim iz ivota nego u imenovanju i opisivanju kulturalnoga prostora, a ponovno prepoznavanje intertekstualnoga kulturalnog pamenja bosanskih tekstova, koje se konstituira mimo tih obiljeavaa, tvori itateljsku zajednicu koja postaje svjesna svog unutarnjeg poznavanja kulture u procesu lektire. Tajni savez onih koji deifriraju bosanku poruku na taj nain doprinosi njezinu odravanju ali i projektu njezinoga pronalaenja koji se zbiva u bosanskim tekstovima. Sa svoje strane i oni u tome trenutku omoguuju bosansku zajednicu. Taj aspekt bosanskih tekstova omoguuje i pomirljiviju lektiru od one koju je doivjelo djelo Ive Andria krajem prolog i poetkom ovog stoljea. Andriev lik Kolonja iz Travnike hronike, moda ak i konvertit s kranstva na islam (u tekstu se romana to ne eksplicira, ali navjeuje), iji se govor citira daleko rjee od onoga Maksa Levenfelda o mrnji u Bosni iz Pisma iz 1920, kae o Bosni:

Nit sam sa Istoka ni sa Zapada, ni sa kopna ni sa mora ... To su oni (Bosanci). To je jedno malo, izdvojeno oveanstvo ... To su ljudi sa granice, duhovne i fizike, sa crne i krvave linije koja je usled nekog tekog i apsurdnog nesporazuma potegnuta izmeu ljudi ... To je trei svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta.56
I kao da eli sprijeiti da se njegovi iskazi dovedu u vezu s uobiajenim separatizmima Kolonja zakljuuje reenicom koja, retroaktivno i saimajui, poantira, makar i uz pojednostavljivanje, i jedan dio misije bosanskih tekstova: Na kraju, na pravom i konanom kraju, sve je ipak dobro i sve se reava harmonino. Iako, ovde, zaista sve izgleda neskladno i bezizlazno zamreno.57  

(Po rukopisu preveo: Davor Beganovi)

55 56 57

Grard Genette. Die Erzhlung. Mnchen 1998, 169. Ivo Andri. Travnika hronika. Sabrana djela Ive Andria. Sv. 2. Sarajevo 1984, 330. Istakao I.A. Isto, 331.

(sic!)

35