Neto nelijepo i neslobodno padne na kudanstvo koje se zasiniva na dugovima.

HELMER: Noro, ta li ja to imam ovdje? NORA (brzo se okrene): Novac! HELMER: Evo, uzmi! (Daje joj nekoliko novanica) Dragi boe, znam ja da za Boid toliko toga treba u kudi. NORA (broji): Deset, dvadeset, trideset, etrdeset. Najljepa hvala, Torvalde, lijepa hvala; s ovim du se due pomodi.

TORVALD: Ah, tako!... Ali sad mi kai, ti mala rasipnice, da li si se neim i sebe sjetila? NORA: Ma hajde... ja sebe? Ja stvarno ne bih ni znala ta...

NORA: Ne, to mi nikad palo na pamet da postupim protiv tvoje volje. HELMER: Da, to ja dobro znam... Pa dala si mi asnu rije.... (Prilazi joj) Eto, zadri za sebe svoja mala boidna iznenaenja, srce moje. Veeras, kad se drvce upali, i ona de ved dodi na vidjelo, u to sam ubijeen.

Da, ipak je divno imati puno, puno novaca i nikakvih briga. Zar ne? GOSPOA LINDE: Svakako mora da je lijepo imati ono to je potrebno. NORA: Ne, ne samo to je potrebno... nego puno, puno novaca. GOSPOA LINDE (smijei se): Noro, Noro! Zar se jo nisi opametila? U koli si bila velika rasipnica. NORA (smijei se): Da, to Torvald tvrdi jo i danas. (Prijeti prstom) Ali Nora, Nora nije tako glupa kao to vi mislite... A nije nam ni ilo tako, da bih mogla rasipati. Oboje smo morali da radimo.

Ah, nemoj se ljutiti na mene! Reci, da li je stvarno istina da ti nisi voljela svoga mua? Zato si se onda udala za njega?

GOSPOA LINDE: Ne, vidi, samo mi je tako neizrecivo prazno. Nema vie nikoga za koga mogu da ivim. (Ustaje nemirno) Zato vie ne mogu da izdrim tamo u onom zabaenom gnijezdu. Ovdje de se sigurno lake modi da nae neto to ovjeka zaokuplja i ispunjava mu misli. Ako mi samo uspije da naem neko sigurno zaposlenje, neki mali kancelarijski posao...

GOSPOA LINDE To je ono najgore u prilikama kakve su moje, to ovjek postaje tako ogoren. Nema za koga da radi, a ipak stalno mora raditi. Ipak se mora ivjeti i tako postaje egoist. Kad si mi ispriala o

sretnim promjenama u vaem ivotu... vjeruj mi... ja se nisam toliko obradovala zbog tebe, koliko zbog sebe.

Kako je, Noro, lijepo od tebe to se tako zauzima za moje stvari... utoliko ljepe to ti sama nisi nikad upoznala teret i nevolje u ivotu.

NORA: Ti si kao i drugi. Svi vi mislite da ja nisam sposobna za neto ozbiljno...

Ne, ena ne moe uzeti zajam bez saglasnosti svoga mua. NORA (zabaci glavu): Tako? A ako je to ena koja ima nekog smisla za poslove... ena koja se zna mudro ponaati... onda...

NORA: Ne, za ime boje, ta ti pada na pamet? Njemu koji je u tim stvarima toliko strog! A osim toga... Torvaldu, s njegovom mukom sujetom... kako bi mu muna i poniavajuda bila spoznaja da mi je duan zahvalnosti. To bi potpuno poremetilo nae meusobne odnose. Na lijepi, sretni dom ne bi vie bio ono to je sada.

Treba, naime, da zna, da u poslovnom ivotu ima neto to se zove etvorogodinje kamate i jo neto to zovu otplata, a novac je uvijek tako strano teko stvoriti. Tako sam, vidi, uvijek i stalno morala da tedim, gdje sam samo mogla. Od novca za kudanstvo nisam mogla gotovo nita odvajati jer je Torvald morao dobro ivjeti. Ni djecu nisam mogla pustiti da hodaju okolo loe odjevena; ono to dobijem za njih, mislila saim, to moram na njih i potroiti. Slatki, dragi maliani!

Sasvim, sasvim bez briga! Igrati se i skakati s djecom, imati u kudi sve divno i udobno, ba onako kako Torvald voli! I zamisli, sad de proljede sa svojim dalekim, plavim nebom!

RANK: Svakako, i ja. Iako patim, htio bih da ta patnja to due potraje. I svi moji pacijenti ele to isto. A ni sa moralno oboljelim nije nita dugaije. U ovom trenutku je ba jedan takav moralni Lazarus kod Helmera...