Stoji iz mene daleko, petnaest i vie godina daleko, prigueno bosansko djetinjstvo. Da li se sjeam?...

Bila je to jedna kutija - soba, i po njoj ilo napaeno mravo lice, noge u papuama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do pei, od ruka do veere, od jeseni do proljea, u zidovima, meu etiri zida, uzidan, tekao je nelijep enski ivot. Sjeam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su djeije igre i crne poderane seoske koulje prolazile avlijom i ispred p rozora. U polumraku "zelene odaje" amila je mati i krpila. Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz enskih obraza. Sjeam se: jurili smo po vrajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz djeije razigrane prostore, zaboravljajui otii pet puta na dan u damiju i - poslije su oeve batine bile svretak radosti. Mati je sumorno posluna i priguena kao i mi, suzila: "Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala. Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, nedoigrane igre, ena sakrivena u tami i oev nemilosrdni pogled. Straarska sablja to nas je goropadno gonila kroz sokake... Rasli smo. - Da mi se nijesi maknuo ispred kue. Jes' uo. Nemoj da te ja pruljom pitam e si bio! A sad - abdest pa namaz. Zid pred sitnim djeijim eljama. Uiteljeva ipka bila je dua od oeve, a djeca su u koli zaplaeno utala. Moj pla... Sjeam se majke. Blijedila je. Sakrivena iza alosnog crnog vela, "vale", uvijena u iroko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proi ulicom. Kroz na "halvat" prolazile su tetke, daidinice, nane, babe, ene i ene, donosile na licu mrke vale, u zjenama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o kouljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naiao. uah se: jesu li imale oca?! Jesu li ikad bose skakale po livadama?! Tada smo smjeli, da ne smetamo po kui, izii na sokak. Igrali smo se pred kuom i enjivo zurili u daleke vrhove brda to s e miluju sa oblacima. I rasli smo. Svake druge godine po jedno dijete dolo bi meu nas. Majka bi tada obino leala. Samo ne znam zato sam sve ee bivao mlaen, zato majine oi postajahu dublje i zato smo izjutra suh hljeb jeli... ene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, "top", iza, praina. Bjeali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravil i snove. Zaborave. Da! etiri su jabuke u naoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se ba tada pretrgnulo moje djet injstvo. Sjeam se: bijae ljeto. Na prozoru, iznad praine u kojoj smo sjedjeli, bila je majka. Savijena ulica u suncu, uta opustjela, zabavljala se s nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamenia koju je Fikret lijepio okvaenom prainom. Tiho i vrue. Onda neto snano i otegnuto dreknu. udno! ekali smo da ponovo pone. I usmo: tu-uu-uu! tu-u-u! tu-u-u! dva puta. - Ba k'o truba u Ante Micinog - otkrio je Bajro. - Nije vala, veg' k'o kad Mean pjeva. Eno... - Tu-uu! tuu-uu! Zabavljao nas je, a bilo je sve blie. Kao iza naeg avlijskog zida. Sjedei u praini okretali smo glave prema zvuku. Zato je mati tako uporno udarala na prozor. ... Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlaice... A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo adahe. Ili nemani. Sunce je bljetalo iz staklenih oiju koje su ile na nas. Sa svim blizu... blie. Oajno brzo! Tuu! - Tonobil! - prestraeno je skoio Bajro. Ne znam da li se iza prozora zauo silan i beznadan urlik. Ni ta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro bili sa mnom ili nisu. Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima zgrene ruke, sjetih se... Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh jo samo kako malaksalo ruica mahnu ispod toka. Kao da je u uima odje kivao rezak slomljen krik. Gui u grlu. ije je to srce onako lupalo. Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U praini sam nazirao zelene... neto zeleno. Ljudi i djeca. agor. Uas. Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati i stala podignutih ruku nad zgnjeeno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, oajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko zainjala se luda misao: moda sve ovo i nije ovako... nije istina. A majka je imala iroko razrogaene oi. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom pranjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjeam da li je, najzad, bilo i sunca i praine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni je jo uvijek kao teret da poiva, beskrajno rjeita ukoenost majinih oiju.

Zatim je doao otac. Stajao je zaprepaten, malo utao, onda vidjevi nepokrivenu namrgodio se: - Zar ne vidi da te vas dunjaluk gleda? ta si izlazila brez vale? Unilazi! *** Sjeam se: polazio sam na "kole". Mati je grcala ispraajui me: - Pripazi, sinko, grad je dumanin. Ne ii sredinom ade, satre te togod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari neto s krova, vego hajde 'nako, 'nako... Dalje nije znala. Ili nije mogla!