ISSN 1331-7970

dvotjednik za kulturna i drutvena zbivanja zagreb, 2. studenoga 2,,6., godite VIII, broj 191 cijena 12,00 kn; za BiH 2,5 km; za Sloveniju 320 sit

Chakravorty Spivak - Potlaeni i hegemonija James Putnam - Muzej kao medij Steven Stucky - Nitko ne zna gdje je naprijed

Susreti sa smru

cmyk

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

info/najave
Gdje je to?

Info i najave 2 U aritu Zloin & razonoda Sreko Pulig 3 Maarski pouak Kreimir Kouti 6 Kulturni portali: novo doba suradnje Biserka Cvjetianin 7 Razgovor s Gayatri Chakravorty Spivak Sreko Horvat 8-9 Razgovor sa Stevenom Stuckyjem Trpimir Matasovi 10-11 Razgovor s Aleksandrom Prokopievim Nataa Petrinjak 12-13 O ljubavi, mrnji, trendovima i pohoti Nataa Petrinjak 13 Satira Dijaretika National Lampoon 4 Zarezi ludog smetlara Ivica Jureti 5 Film Svaki aneo je straan Sreko Horvat 14-15 Arhitektura Dinamino vrijeme, neformalni poredak, interdisciplinarne putanje Manuel Gausa 16-18 Glazba Dirigenti za 19., 20. i 21. stoljee Trpimir Matasovi 20 Dobrodoao populizam u ozbiljnom projektu Trpimir Matasovi 31 Vizualna kultura Razgovor s Jamesom Putnamom Iva Rada Jankovi 32-33 Sudjelovanje u svakodnevici Iva Rada Jankovi 34-35 Kazalite Visoki prag dostojanstva Nataa Govedi 36-37 Razgovor s Anicom Vlai-Ani Suzana Marjani 38-40 Kritika Nostalgija cimetne boje Darija ili 41 Prevoenje elektriciteta kenjanja Dario Grgi 42-43 Igra je posao Steven Shaviro 44 Poezija Tebi govorim Draen Katunari 45 Rijei i stvari Panonijeee Neven Jovanovi 46-47 Svjetski zarezi 47 Gioia-Ana Ulrich TEMA BROJA: Susreti sa smru Dom koji sve guta Boris Beck 21 Ljepotica i zvijer Mike Pickering, Jane Littlewood i Tony Walter 22-24 Vano je (p)ostati sretan Katarina Luketi 24-25 Jednostavno koraamo prema kliznim vratima Mikko Kallionsivu 26-27 Pjeani satovi Elvira Koi 28 Legende nespokoja Grozdana Cvitan 29 Antropotanatologija ili o grobu kao vjenoj putovnici Suzana Marjani 30

4. FESTIVAL PRVIH u organizaciji Studija Artless (www.studio-artless.hr) zavrio je svoj ovogodinji program u subotu, 28. listopada 2006. godine u Galeriji SC, proglaenjem pobjednika festivalskog natjeaja na temu MINE te koncertom u produkciji Zdenka Franjia (Sluaj najglasnije!). iri u sastavu Boris Greiner, Agata Juniku i Sabina Sabolovi nagradu 4. Festivala prvih, u iznosu od 7000 kuna, dodijelio je Angelu Naumovskom za reiju predstave Ruke koje plau, u produkciji Udruge Dlan (kazalite, vizualne umjetnosti i kultura gluhih).

www.studio-artless.hr
U obrazloenju svoje odluke iri je naveo sljedee: Predstava Ruke koje plau istie se umjetnikom i izvedbenom kvalitetom te jasnom artikulacijom socijalnog i politikog problema koji tretira. U odnosu na ostale radove predstavljene na ovogodinjem festivalu, izdvaja se jo jednom bitnom odlikom: temu mina obrauje iz perspektive osobnog iskustva redatelja i izvoaa, kojima je ivljenje u drutvu jo uvijek vrlo nesenzibiliziranom za drukijost strukturirano poput permanentnog proboja kroz minsko polje. Osim to se kritiki bavi odnosom dominantno ujueg drutva spram problema i potreba neujuih, ovaj rad otvoreno progovara i o dilemama te previranjima unutar same zajednice koja je pak svjesna injenice da e svoje ciljeve najekasnije realizirati kolektivnim djelovanjem. iri ovom nagradom eli prije svega potaknuti Angela Naumovskog na kreiranje jo mnogo umjetnikih projekata koji e, poput predstave Ruke koje plau, poveavati vidljivost aktivnosti Udruge Dlan, educirati ujue i tako raditi na stvaranju ireg drutvenog konsenzusa oko politike agende Republike Hrvatske u tretmanu manjinskih zajednica i njihovih praksi. Direktor Festivala prvih, eljko Zorica, najavio je temu idueg, 5. festivala prvih 2007. godine. Tema 5. festivala prvih bit e DRUTVENA ODGOVORNOST KAPITALA.

dvotjednik za kulturna i drutvena zbivanja adresa urednitva: Vodnikova 17, Zagreb telefon: 4855-449, 4855-451, fax: 4813-572 e-mail: zarez@zg.htnet.hr, web: www.zarez.hr urednitvo prima: radnim danom od 12 do 15 sati nakladnik: Druga strana d.o.o. za nakladnika: Boris Maruna glavni urednik: Zoran Roko zamjenice glavnog urednika: Nataa Govedi i Katarina Luketi izvrna urednica: Lovorka Kozole poslovna tajnica: Dijana Cepi urednitvo: Grozdana Cvitan, Rade Dragojevi, Dario Grgi, Maja Hrgovi Agata Juniku, Silva Kali, Trpimir Matasovi, Katarina Peovi Vukovi, Nataa Petrinjak, Sreko Pulig, Gioia-Ana Ulrich, Andrea Zlatar grako oblikovanje: Studio Artless lektura: Unimedia priprema: Davor Milaini tisak: Tiskara Zagreb d.o.o. Tiskanje ovog broja omoguili su: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Ured za kulturu Grada Zagreba

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

komentar
a o tome je nadahnuto govorio Ernest Renan i nikakvi sudovi to nisu uspjeli promijeniti. No, vratimo li se sa zaista zanimljivog terena denicije suverena kao onoga tko gospodari izvanrednim stanjem, na normalizirani teren kriminala i borbe protiv njega, lako je uoiti, a to pie i u svakom boljem udbeniku krivinog prava, da je kriminal uvijek i demonizirani Pedro, greni jarac ije proganjanje slui i prikrivanju drugih, nekriminalnih, a jo neugodnijih, drutvenih pojava. Ili, da je deniranje onoga to je kriminal uvijek i povijesno i ideoloki odreeno. Anegdotalno: to je pljaka banke, prema njezinu osnivanju. Dakle, post-politika zamjena uvodnih vijesti i analiza svjetske i dravne politike situacije crnom kronikom, za posljedicu nema samo dalje uruavanje ionako krhke javnosti. Ona je popraena jo jednim fenomenom, koji nipoto nije samo medijski. Anglosaksonski svijet nazvao ga je politikom Tough on Crime, politikom strogoe prema zloinu. Krenemo li iz oita nacionalne situacije, stvar je posebno perverzna. Uvjeravajui ne tako davno svoju nacionalnu zajednicu, kako su najvea prepreka na putu njezine sree i blagostanja, upravo druge nacije s kojima ne/ mora ivjeti, nacionalni politiari i pod njihovim utjecajem formirana javnost, brzo su se prometnuli u djelitelje svog zajedniarskog kolaa. U jednoj od moguih podjela, nacija se dijeli i na svoje potene i svoje kriminalne pripadnike. Kada to osvijesti, veina potenih bi u nas, barem na rijeima, svoje kriminalne sunarodnjake udarila na srednjovjekovne muke. Hrvat bi Hrvata osudio na zatvor od tri ivota, a to ga ne bi i ubio, razlog je samo uklopljenost u EU politiku nepostojanja smrtne kazne (koju bi, vidimo to danas u Poljskoj, novoevropljani rado promijenili). To smo ovih dana mogli sluati i u televizijskoj emisiji Latinica, posveenoj inae sasvim nedostatno tematiziranoj politici i svrsi kanjavanja u nas.

Zloin & razonoda

Sreko Pulig Trenutana normalizacijska hrvatska ideologija pripisuje kriminalu transideoloko, metafiziko znaenje, znaenje glavnog razaraa svih poredaka, bili oni kapitalistiki bili socijalistiki. I time uspjeno zamagljuje injenicu da drave nastaju u situaciji izvanrednog stanja, kada se nova ideologija stavlja iznad zakona one stare, a u nekom smislu i iznad svih zakona
koji on naziva memorabile. Spajanje najbizarnijih i oprenih detalja, koji nisu daleko od Harmsove poetike u stilu Prejeo se graha i umro, u naizgled loginu cjelinu, priu koja ivotu daje smisao i zaokruenost, koju ovaj u stvarnosti nema, ini tako preraene zloine medijski atraktivnima i pogodnim za punjenje nekad politikog medijskog prostora novim, usprkos krvavosti, u biti umirujuim, anti-politikim sadrajima. Ako vam se reeno ini pretjerivanjem ili barem pojednostavljenjem medijske situacije, djelom ste u pravu. Ta ne obiluju li nai mediji, a ba u povodu kriminala i moralnim zgraanjem u stilu: Kamo ide Hrvatska? Je li nam drutvo bolesno? Eksperti, npr. profesor Ivan iber, izjavljuju u jednim dnevnim novinama kako se u nas 1990. drutvo raspalo, a novo jo nije zaivjelo. Profesor Draen Lali govori o besperspektivnosti omladine i transgeneracijskom prijenosu zla, o tome da sinovi plaaju raune oeva: nain na koji se oblikovalo ovo drutvo u posljednjih 16 godina ostavio je posljedice koje su posebno vidljive na mladom narataju itd.

Kriminal je uvijek i demonizirani Pedro, greni jarac ije proganjanje slui i prikrivanju drugih, nekriminalnih, a jo neugodnijih, drutvenih pojava. Definiranje onoga to je kriminal uvijek je i povijesno i ideoloki odreeno. Anegdotalno: to je pljaka banke prema njezinu osnivanju

ilo kuda, zloin svuda. Tako bi mogao rezonirati poslovini Marsijanac konzumirajui masovne medije u Hrvatskoj. Bad Blue Boysi noem izboli mladog Osjeanina. U urevcu ovisnik o kocki u prepadu na poslovnicu Fine ubio zatitara, koji mu je bio i roak, te sluajnog namjernika. Na groblju u Svetom Jakovu ubijeni su loinjski odvjetnik i njegov sin. Lijeeni narkoman u Rijeci ubio roditelje. Dvojica maloljetnika u Duama kod Omia zateeni u pljaki ubili vlasnika apartmana. Prije negoli ponemo zdvajati nad moralom navodno dravotvorne nacije, pa i prije negoli se upustimo u analizu njezinih kriminogenih potencijala, primijetimo promijenjeno mjesto koje je u masovnim medijima zauzela crna kronika. Zauvijek su izgleda za nama ostala vremena kada su novinske ili radio i televizijske vijesti bile strukturirane na nain: najprije najvanije politike vijesti u svijetu, zatim praenje domaih politikih procesa, pa nakon toga sve ostalo. Sada naslovnice i udarne termine moe zapuiti crna kronika, koja se takmii sa sportskim uspjesima za primat u funkciji postideolokog nacionalnog ljepila. Kome nisu dosta normalne vijesti, tu mu je rastui anr ctionfacts infotaimenta, igrani skeevi raznih Istraga, koji da u zemljama poput Rusije metastaziraju iz pojedinanih emisija u posebne specijalizirane kanale non-stop prijenosa zloina.

to je kriminal?
Ispada da je za sve, pa i za sveprisutni kriminal, krivo pravljenje drave. Izgleda i da se oni koji se boje kriminalizacije Domovinskog rata ne trebaju brinuti. Jer, stvari stoje jo gore: cijela naa svakodnevica, i mirnodopska i ratna, ve je vie od desetljea i pol duboko proeta kriminalom. No, to je kriminal, u tom hrvatskom, medijskom i prirunom znaenju toga preopenitog pojma? Je li to svaka nezakonitost? Je li to slavno nepostojanje pravne drave? Je li to ona zloinakost koju uvijek treba individualizirati, pa onda ona kao takva, radilo se i o politiki poticanim ratnim zloinima, kako voli rei na sadanji predsjednik, nema vjere i nacije? Da skratimo: trenutana normalizacijska hrvatska ideologija pripisuje kriminalu transideoloko, metaziko znaenje, znaenje glavnog razaraa svih poredaka, bili oni kapitalistiki bili socijalistiki. I time uspjeno zamagljuje injenicu da drave nastaju u situaciji izvanrednog stanja, kada se nova ideologija stavlja iznad zakona one stare, a u nekom smislu i iznad svih zakona. Samo prije jednog desetljea svakome je dravotvorcu, a takvima se smatrala veina u nas, bilo jasno da je zadatak pravljenja hrvatske drave neto to nadilazi puku zakonitost. Svijest o tome da pravljenje drave daje svojevrsnu carte blanche autorima projekta, danas jo preivljava samo u samorazumjevanju kojim diskusija o kriminalnoj nabavci oruja pod meunarodnim embargom, eli razluiti kriminalce koji su radili za svoju osobnu dobit i koje treba kazniti, od onih koji su radili za Hrvatsku, pa bi ih se moglo i nagraditi.

Ubojica iz susjedstva i ubojica iz parlamenta

Oito, kada su drugi nestali s horizonta, nacije su se, svaka pojedinano, okrenule same sebi. I nisu ba zadovoljne onime to vide. Reeno na razini anegdotalnosti svakodnevice: jest da Hrvati mrze Srbe u zadarskom zaleu, ali kako tek mrze jedni druge? Vidimo to i po broju unutarnacionalnih krvnih delikata, koji sigurno ve godinama premauje one meunacionalne. Tzv. strogost prema zloinu javlja se uvijek u situacijama drutvene krize i besperspektivnosti, kada neka rtva mora platiti ceh nagomilanih frustracija. Tako je u SAD-u, koji je zatvorio znaajan postotak svoga egzistencijalno rubnog stanovnitva i tako rijeio klasne i grupne razlike. U tome pitanju je i EU, iako nema egzekucija u prisutnosti drave, na slinom putu. Dok postsocijalistike zemlje jo ne dostiu razvijene standarde represije. Nije tu samo rije o navodnom i stvarnom nefunkcioniranju pravosua, velikom broju zloina koji prou nekanjeno, iako to jest realan problem. Rije je i o jo ivim reeksima socijalistikog humanizma, koji je, uz svu dijabolinu dijalektiku prosvjetiteljstva na djelu, svrhu kanjavanja prvenstveno vidio u preodgoju, a ne u pukoj osveti. Humanistika penologija s pravom je tvrdila da je maksimalna kazna zatvora od 20 godina i vie nego dovoljna da preodgoji svakoga prestupnika i dade mu ansu da se reintegrira u drutvenu zajednicu. Tko i nakon toga

Novi antipolitiki i umirujui sadraji

Odavno je primijeeno kako su zloin i spomenuti sport odlikovana podruja novinarstva kao anra jednostavnih oblika uglavnom trivijalne knjievnosti. Ubio gazdu zbog rauna za struju, naslov koji je ovaj autor itao u novinama dan nakon to je, kao student prava, davno prisustvovao jednom suenju za ubojstvo, u sebi saima sve one ludosti koje je Hegel opisao u svome zabavnom sastavku Tko misli apstraktno, a teoretiar knjievnosti Jolles pedantno analizirao pod jednostavnim oblikom

Strogost prema zloinu

Da bi nastala nacija, mnogo toga treba zaboraviti, znalo se jo u 19. stoljeu,

vremena ostaje opasan za drutvo, treba biti zadran u izolaciji, ali s medicinskom dijagnozom i pod medicinskim nadzorom. Za razliku od takve politike, koja da je potencijalno totalitarna, desniarski Tough on Crime graani i politiari svugdje oko sebe vide Natural Born Killers, roene ubojice, ija je volja, paradoksalno, i slobodna, da bi mogli biti krivi i osueni i neslobodna, genetski uvjetovanom agresivnou, da bi na osnovu te spoznaje jednom zauvijek mogli biti odstranjeni iz drutva. Demokratsko slobodarstvo tako skonava u najvulgarnijem od svih vulgarnih oblika bjeanja od razmatranja posljedica efekata socijalnih i moralnih utjecaja na ljudsku svijest, a to je onaj koji pripisuje raznolikost u ponaanju i karakteru uroenim, prirodnim razlikama, rekao je jo liberal John Stewart Mill. Sve to ne smeta da se npr. u spomenutoj televizijskoj emisiji novinarpolitiar-novinar Nenad Ivankovi ne eksponira kao veliki zagovaratelj borbe protiv uroenog zloina. Do istrebljenja Hrvata meusobno. On, koji je pisac hagiograje barem jednog ovjeka optuenog za ratni zloin. Ali, to je neto drugo, rei e mnogi i tako moda naslutiti u emu je kvaka 22 svih zagovaratelja strogoe prema zloinu. Naravno, u ideolokoj predradnji, koja dijeli tzv. klasini kriminal od ideolokog, dravnog i paradravnog terora, koji se kao takav, navodno, ne moe niti prepoznati. Za one Togh on Crime, bilo da je rije o amerikoj, hrvatskoj, ili nekoj treoj inaici istih, poeljno je, barem na rijeima, egzercirati strogou nad ubojicom iz susjedstva, ako je ovaj u svome pothvatu privatni poduzetnik, makar i udruen u kriminalnu skupinu. Za ubojice u ime drave, ili njihove ideoloke nasljednike, te ljubavnike nacije, mjesto nije na sudu, nego u parlamentu, vladi, vojsci i drugim dravnim institucijama. Zato u takvim drutvima oni iz prve skupine tendiraju prijei u drugu. Dok im se, pod meunarodnim pritiskom, ba ne mora skinuti politiki imunitet, koji formalno ili neformalno imaju. U Hrvatskoj se to dogaa iznimno rijetko, u SAD-u isto tako. A sluajevi s poetka ovoga teksta? Pa neim nas moraju zabavljati.

cmyk

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

satira
Je li novac izvor svih zala? Samo ako ga predugo dri. Trebalo bi zaraditi goleme iznose novca i brzo ga predati nama da ga drimo i onesposobimo njegovu opasnost u naoj Svinjo-banci [TM]. A to je s crncima? Imamo neke bive crnce kao lanove, no proces postizanja stanja Praznine [TM] koje nalikuje nirvani izbijelio ih je. Naa mala tajna Elrona Hubbarda. Elronova osobna korespondencija i savjeti djeci. Mame i tate to je knjiga na koju ste ekali! Donosi novo, proireno poglavlje o stvaranju modrica. 892.00 $ Cjelokupna oktologija Veliki tatica zloestih planeta Elrona Hubbarda. Evo tu je, cjelokupna serija bibliolsko izdanje uvezano u monje iguane. Sadri djela: Planet boli; Djevojke iz kolonije z-8000; Kapanje nebesa; Mrana strana humaka; Vaginalna udovita dolaze; Svemirski vojnik Joe i crna rupa; Otpadnici iz Lubrizone; Istrai me! Posebna cijena za cijeli komplet: 123.678 $ se-vrti-u-krug [TM], tek za jedan bijedan stupanj bolje od vidre Odlomak iz znanstvene fantastike? Na alost, ne. To su rijei koje je napisao Elron Hubbard kako bi opisao tvoje prijatelje koji nisu dio uda koje se zove dijaretika [TM]. U svom znamenitom eseju Etika osjeaja nadmoi nad svima (78.95 $), Elron vam je dao Tehnoulo [TM] kako biste usadili mone Strategije okupljanja stada [TM] u ljude koje volite. Ma dajte! Budite Govnokarika [TM] i preuzmite kontrolu nad svakim tko ima neto to vi elite! Misija dijaretike [TM] je preivjeti, a preivjeti, kako nam je velikoduno objasnio Elron, znai nikada ne rei da ti je ao. Kao to jaje treba sjeme da bi oivjelo, tako mi trebamo svoje prijatelje, obitelj i suradnike. Potuj zavjete koje smo utjerali u tebe kada si nam doao u obliku bia tek mrvicu razvijenijeg od vidre. Donesite nam svjee meso, i, ako je mogue, budite sigurni da mogu platiti.

Dijaretika
National Lampoon Parodija uenja Scijentoloke crkve

Svjedoanstva
John Travolta (glumac): OK, dakle, kao sav moj uspjeh od prije deset godina stvarno je moju glavu, hmm, kao stavio je moju glavu pod pritisak. Moj um. Ne, moju glavu, hou rei glavu. Kuite? Ali dijaretika [TM] i ienje mog puta prema Praznini [TM] uinili su da se osjeam dobro. Takoer je, kao, u posljednje vrijeme stvarno pomogla mojim odlukama u karijeri. Chick Corea (jazz glazbenik): Postizanje stanja Praznine [TM] nauilo me mnogim stvarima, o meni samome. Sada shvaam da sam JA sam sebi nametnuo vlastitu granicu u vezi s time koliko pretenciozan mogu biti. Sada vidim samougaajuu pretencioznost kao bunar bez dna u kojemu nikada neu nai dno.

Openite teme
Dijaretiko [TM] krstarenje! Zaplovite prekrasnim obalama jezera Erie upoznajui divne ljude i pleui na glazbu Chicka Coreae i njegove klavijature marke Casio! Punit emo vas cijele noi i Prazniti [TM] tijekom dana. Po osobi: 556.789 $. Kuni pribor s C-metrom [TM]: Dovedite ovu skandaloznu tehnologiju u vlastiti dom. Bit ete zapanjeni stvarima koje ujete! Oprema: 890,000 $ Osiguranje u sluaju zloporabe: 1,000.000 $.

ijaretika im. Strukturni izdanak [TM] u kojem je mentalni Model zdravstvenog stanja [TM] neprosvijetljenog Crva u kamenu [TM] isprosuivan [TM] od Uzvienog Prosvijetljenog Olimpskog Boga [TM] kako bi iznova uspostavio Osobizam [TM]), zdravlje i sreu subjekta, te Iscijedio[TM] dotinom pacijentu sva osobna Tekua dobra [TM] koja bi mogla stajati na putu njegova postizanja eljenog stanja Praznine [TM]

Rjenik pojmova
Strukturni izdanak: logika jedinica, misaona linija, ili skupina ideja otprilike veliine Montane. Model zdravstvenog stanja: procjena skupljenih podataka koja odreuje osobni stupanj lakovjernosti i zbrkanosti. Crv u kamenu: poetna klasikacija pojedinca koji poduzima prve poteze prema zdravlju i proienju. Izprosuivanje: iscjeliteljska tehnika koja ukljuuje ismijavanje i gaenje po subjektovim malim nonim prstima. Uzvieni Prosvijetljeni Olimpski Bog: jednostavno reeno: maje dupe. Mentalno, ziki i etiki superiorno bie. Neto kao Bill Bixby ili June Lockhart. Osobizam: onaj udan osjeaj kada telefon naposljetku prestane zvoniti, rauni su plaeni, iz vaeg sterea odjekuje Bach, a tisuu uholaa gmie uz vae none listove. Autsajder u kaosu prodaje: svatko tko nije bio podvrgnut udu dijaretike [TM]. Ovim podljudskim izraslinama najbolje moemo pomoi tako da ih nasilno uhvatimo, utiamo, zaveemo za neobraene drvene grede, a zatim ih zabavljamo glazbom Chicka Coreae. Spuvoizvritelj: ovlaten i potpuno kvaliciran terapeut/raunovoa. Tehnogluparenje: Pogledaj tamo! Vidi li? to, ne, ja sam uvijek imao brkove Ma pogledaj! Jesi vidio? to? Brkove? O emu pria? Ulizivaka drolja: talentirana savjetnica koja pomae visokim slubenicima kada prolaze kroz kritini slom satirikog proienja. Ralph Kramdenhood: specijalni red prosvijetljenih lanova koji su sluajno amorfne grude isparavajueg, vlanog mesa: esto ih brkaju s velikim hrpama pirea. Vano je pogledati izbliza ispod tih nabora ivi mali grumen ugljena, ba poput tebe ili mene. Zabranjena zona: Pa, ne smijemo vam rei previe, izgleda poput Perilice za rublje, a Truman Capote se eli porazgovarati. Tehno-ulo: ovo je rije koja znai togod elite da znai Govno-karika: eljade koje je nauilo ugodno ivjeti ivot koji namee bol i emocionalne ucjene onima koji njega ili nju doista vole. Pravi pobjednik! Strategije okupljanja stada: natjerati autsajdera u kaosu prodaje da uini ono to ti eli. Lova: vrlo opasna imovina koju jo ne razumijemo potpuno. Ako u va ivot ue lova, budite vrlo oprezni i poaljite je u nae laboratorije zbog daljnjeg istraivanja. S engleskoga prevela Sanja Kovaevi. Objavljeno na www.clambake.org/archive/ books/lampoon/lampart.htm

Hou li umrijeti?
Neeeee. Nee ako si dovoljno platio. Ali molim te, upamti, postoji krajnji rok: (Na temelju dvadeset godina donacija) moe postati: * Uzvieni Prosvijetljeni Olimpski Bog za 3,000.000 $ * Ralph Kramdenhood za 2,000.000 $ * Aneo za 1,000.000 $ * Kahlica za ljam za 900.000 $ * Ulizivaka drolja za 125.000$ * Crv u kamenu za 85.000 $

Poslovno Tehnogluparenje!!!
Pred nama je rezultat temeljitog prouavanja Elrona Hubbarda kako doi do velikog, golemog, PROFITNOG STATUSA u svojem poslovnom ivotu! Obvezna za svakoga tko zarauje novac koristei se vremenom i energijom drugih ljudi, ovo tehnogluparenje ima tri osnovna dijela: Hubbardova tajna dvadesetdevetosatnog dana Za srednje rangiranog direktora koji ispod sebe ima mnotvo glupih, nemotiviranih ljudi. Nauite kako da ih cijeli dan drite zapaljenima novim podacima o Usporavanju satova [TM], Hipno-uvjeravanju[TM] i Magiji plaanja kuponom [TM]. iva istina! Moete imati lijene pueve koji trate svoje ivote za ideju i nitko nee biti mudriji! Predloena pokloncijena: 8980 $ Napad pobjednike prodaje! U prodaji radi vie ljudi nego u bilo kojem drugom poslu, pa ipak veina prodavaa ne zna tajne za otkljuavanje centra za ugodu u mozgovima prosjenih Autsajdera u kaosu prodaje [TM]! Nudimo vam vie nego to moete podnijeti s ovim nevjerojatnim tehnoulom; nauit emo vas kako da ih sputate pod svojim konim izmama! Prodajte njihovu kuu njima samima! Predloena poklon-cijena: 34.000 $ Vikend-opstanak sa eirom, za glavne direktore Vratite se primitivnom instinktu uz pomo ovoga nevjerojatnog teaja! Sputamo dvadeset najviih korporativnih voa na zaboravljeni otok, s kremenom, kompasom i obinom toljagom. Tada im kaemo gdje je skriven veliki eir napunjen kladama, uadi i dabrovinom. Slijedi neprekidna tunjava za prava na hvalisanje i ast noenja velikog visokog eira! Otkrijte imate li ono to je za to potrebno. Predloena poklon-cijena: 45.000 $ Uvjeti: morate imati potvrdu da ste direktor vrhunske korporacije, lijeniku potvrdu te odobrenje dijaretiara [TM].

Imamo uzbudljive planove za vas!!!

to u tom laikom osnovnom Rjeniku za Autsajdere u kaosu prodaje [TM], sve to znai? Pa, stvarno je jednostavno. Dok pojedinac ivi svoj ivot, loa se iskustva skupljaju u psihi i izlaze godinama poslije u obliku fobija, psihoza, zikih bolesti i, naravno, strasti za harmoninom glazbom. Na primjer, dijete koje su roditelji ostavili u restoranu White Castle nakon ega ga je silovao opor dobermana, vjerojatno e kasnije u ivotu imati problem s velikim paklenskim psima zaodjenutim smradom rehidriranog luka i ruiastog rumenila za usne meu njihovim nogama. Znanstvenom upotrebom Tehno-gluparenja [TM], uvjebani i disciplinirani dijaretiar [TM] Spuvo-izvritelj [TM] moe vas Isprazniti [TM] od svih tih dugo zakopavanih nemira, imovina, tekuina, i Tekuih dobara [TM]. Genijalni autor, znanstvenik i uenjak Elron prvi put je stekao slavu 1920-ih kao djeak koji je napisao iznimno uspjene i kontroverzne knjige za djecu svoje dobi pod naslovom Mogu li to dodirnuti? Elron je nadmaio svoj preuranjeni uspjeh znanstveno-fantastinom oktologijom Veliki tatica zloestih planeta. Nesporno je jedno od najveih dostignua u njegovu produktivnom ivotu bilo stvaranje lozoje i istraivanje onoga to danas nazivamo dijaretikom [TM]. Od njezine pojave 1950-ih, promijenjeni su milijuni ljudi. Usprkos izvjeima o Elronovoj smrti sredinom osamdesetih, uvjeravamo vas da je Elron iv i zdrav i da jednostavno upranjava svoju dugo obeavanu etnju po zabranjenoj zoni, te da e nam se vratiti sljedee godine sa svim svojim novim podacima i tjelesnim smradovima u obliku balegara.

Kako da pronaem Spuvoizvritelja [TM] i to e mi on raditi?

To je doista jednostavno. Prvo ete nam platiti. Drugo, bit ete privreni remenjem u stolcu i prisiljeni sluati glazbu Chicka Coreae. Tree, i najvanije, bit ete ispranjeni [TM] s pomou upotrebe C-metra [TM]. Da, C-metar [TM] je krunski dragulj tehnologije, genijalno otkrie i pronalazak suvremene dijaretike [TM]. Dok govorite svojem osobnom Spuvo-izvritelju [TM] o svim uasnim sranjima koja su vam se ikada dogodila, informacije putuju kroz sloeni labirint C-metra [TM] i izlaze na drugom kraju, i nikada se vie ne vraaju! Samo izbacite loe uspomene u otvor i nikada vam vie nee dodijavati. Jednom kada se taj dugi i skupi proces pobrine za sve vae probleme, postii ete boanstveno stanje Praznine [TM]. Bit ete izlijeeni.

Marketing
Dok budete naruivali daljnje informacije o dijaretici [TM], razmislite o ovim lijepim koristima i kakvo e one biti ulaganje i va Prazni [TM] novi ivot!

Knjige u ponudi
Zato sam upak? Elrona Hubbarda. Na voa govori njeno i otvoreno o jednom o najveih problema koji ugroava na planet. 78.95 $ Isii ih do kraja Elrona Hubbarda. Napredni teaj namijenjen pobjednikoj lozoji koju ete trebati na estom stupnju za Spuvo-izvritelje [TM] i DroljeUlizice [TM]. Odlino za parove. 123 $ Tvoj te novac moe ubiti! Elrona Hubbarda. Poetnica o metodologiji ubrzanog prijenosa Tekuih dobara [TM] koji e vam spasiti ivot. Donosi prikaz revolucionarne strukture Zaradi-Daj namaZaboravi [TM]. 894.66 $

Je li novac izvor svih zala?

Postoje li oni? Da. Tu su, tik iza vas. Ne gledajte! Zato se ne biste sakrili u svoj Zatvoreni Oklop [TM]? Jesam li ikada ivio druge ivote? Da. U prolosti si bio nevani trun praine. Zato sam tako debeo? Zato to jebeno previe jede.

Novaenje dajte nas svojim prijateljima

Ljudska bia osuena su lutati zemljom u izmaglici neznanja i s tamnim voskom koji se skuplja u njihovim uima; vrhunac ovjekova potencijala sveden je na disanje/ jedenje/parenje Ukletog-Holandeza-koji-

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

satira
Zarezi ludog smetlara
Ivica Jureti

cmyk

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

komentar

Maarski pouak
Kreimir Kouti Od spektakularizirane medijske galame i pokojega baena molotovljeva koktela izazvanih izjavama maarskoga premijera, puno je zanimljivije ono o emu se u naim opilima nije razglabalo: o kojim je predloenim reformama uope rije?
i, uope, nesebina privreivanja vazda u opreci s ostvarenjem punoga kapitalistikoga ideala. Jer u njem je uvijek netko jebena stranka. Je l kako inae doi do dobiti, tj. do vika vrijednosti. A da sve ne ostane samo na teoretiziranju, hajmo vidjet primjere oko nas!

Novac ili smrt!

Nedavno se, u susjednoj nam dravi Maarskoj, digla politika bura i ograniena puka buna zbog javnosti nenamijenjena, ne zna se kako iskuljala govora njihova premijera Ferenca Gyurcsanyja, koji on drae svojim sustranarima, mjestimice puki sonim jezikom. Sm govor, kada ga proitate (povee izvatke moete nai na internetskome portalu Jutarnjega lista), zapravo, po nieme nije osobit; u svojoj je to osnovi agitacijska propovijed, i stilom i sadrajem osovljena samo oko jedne namjere: kako doi do potpore svoje stranake baze za eljeni cilj. A cilj je, dakako: Reforma ili propast! Ne postoji drugo rjeenje. A kad kaem propast, govorim o Maarskoj, ljevici i, da vam budem do kraja iskren, govorim i o sebi... Taj je hinjeno pobuen govor najlake prispodobiti drukanju trenera u poluvremenu neke utakmice, kad se kao ne bira verbalna metoda, a sve za rezultat. No poesto je to samo puki element u opisu posla motivatora. Od sve te halabuke koja se digla na dan, dva, i politiki uobliena prosvjeda nogometnih kluboljubaca i rabijatnih pljeivoglavaca (koji potpuno imbecilno svoga premijera socijalista prozivaju komunjarom, jadni bili, ne shvaajui kako su tomu prezrenomu imenu, po svojeme radnikome ishoditu, blii negoli poslovnjak Gyurcsany; kao i to ubogi vjerojatno ne znaju da je njihovu subkulturnomu habitusu, kao mitski prauzor, najblii Ernst Rhm, stranaki batina Adolfa Hitlere i voa SA odreda, koji, uzgred reeno, bijae homoseksualac, no puno je vanije, neuklopljiv u aristokratski omiljen vojni i politiki sustav Treega Rajha, zbog ega je uostalom i zaglavio), dakle, od sve te spektakularizirane medijske galame i pokojega baena molotovljeva koktela, puno mi je zanimljivija jedna stvarica o kojoj se u naim opilima niti nije neto posebno razglabalo: Pa o kojim je to uope reformama rije? Upuenomu se naijencu brk mora izviti u zajedljiv osmijeh.

to mislite, to nam je to naa partizanska (a i domovinska) borba dala? Koje nam je najvanije ideje marksistika teorija i praksa (a i domovinska) ostavila? Prvu, posljedinu misao proleterske (a i domovinske) prakse vjerojatno pogaate: cinizam i politiki sarkazam deziluzioniranost o ljudskoj naravi i mogunosti ostvarenja utopijske budunosti: Pa onda brate, zgrabi kolko mo! Ako ne ti, neko drugi e. A druga? Nasluujete li moda koja je druga nasljeena pouka, malice zabaena? Ako se ne moete domisliti, evo vam odgovora u vidu vica koji ide otprilike ovako: Znate li koja je bila najdugovjenija komunistika la? Pa, uglavnom, sve ono to nam veljahu o njem smom, tj. o tadanjeme, tzv. socijalistikome drutvu! A najdugovjenija istina? Sve ono, pak, to nam pravljahu o kapitalizmu! Za razliku od jasne poante ove duhovite i ironine, ali ujedno i nadasve ozbiljne dosjetke nepoznatoga autora, u nas se esto (a i u drugim postsocijalistikim zemljama) govori o tzv. divljem kapitalizmu. Kao da negdje drugdje postoji neki ovjeniji kapitalizam, neki nama jo nedosegnut kapitalistiki ideal s ljudskijim licem, da parafraziram i izvrnem onu poznatu o Titovoj Jugoslaviji. No bojim se (a dao Bog da sam u krivu!) da je to jedna velika la. Dato da se puk u razliitim kapitalistikim dravama ne izrabljuje uvijek jednako grubo, nu ipak je, cjelinu motrei, daleko on i od toga da makar donekle razmjerno uiva drutvene blagodati. Zato bih se usudio rei da je koliina drutvene zadrunosti

Naime, rije je o otputanju vika zaposlenih u dravnim i javnim slubama, poveanju poreza i cijena reija, uvoenju studentskih kolarina, te novanomu sudionitvu (participiranju) za usluge javnoga zdravstva. Svaka slinost sa nama, dakako da nije sluajna. Sve nam je to ve poznato. I to ne ba od prekjuer. O domaoj javnoj zdravstvenoj skrbi mnogi nai (bivi) bolesnici imali bi tota rei: za participaciju da je ustvari bezono plijenjenje, dodue, za sada jo uvijek parcijalno, ali tijek je i vidljiv i pretpostavljiv. I to onda mniti o takovu drutvu, njegovu ekonomskomu sustavu i politikoj eliti, koji se nimalo ne brinu hoe li biti i onih koji nee moi birati makar ni izmeu onoga: novac ili smrt! Jer ako ti jadnici (ustvari Mi) ne umru od neke boletine, umrijet e do gladi, ili e oboljeti od ivciranja, i tako u krug. ini vam se pretjerano? Pa, malo jest, ali u biti, ako nema novca crkni beskorisnie! Uostalom, to su tek poetne stube idealnoga kapitalizma. Sjeate li se nedavnoga vremena kada su isti lijenici dopodne radili u javnoj ambulanti, a poslijepodne, u istome tome prostoru, u privatnoj. I kako ste na svoj red za pregled u onoj javnoj morali ekati mjesecima, a u privatnoj ste se pak, ako platite, naravno, mogli pojaviti ve sutradan.

ohari tranzicije
Druga znakovita stvar koja se moe uoiti, tie se pervertiranih (izopaenih) ideolokih znakova: premijer socijalist zalae se za reforme suprotne ideji socijalne, graanskomu sudjeljenju pri-

klonjene drave, ideji koja bi socijalistu trebala biti imanentna, a sklonost prema drutvu tako usmjerenu neupitna. Na alost, zajednica gdje se njezini dionici meusobno potpomau, u dostignutoj je ljudskoj praksi ostvarivana manje milom, a vie poreznom prisilom. Pa ipak, to to je u maarski reformistiki paket mjera ukljueno i poveanje poreza, ne smije nas skrenuti s ovoga misaona puta, jer se u osnovi svi privredni ini prijelaznih (tranzicijskih) drutava, u prvome redu tiu prelaska na uglavnom slobodnotrina pravila i takovu logiku razmiljanja. Jo jasnije, na kapitalistika poela ponude i potranje gdje manjevie danas samoupravljajua pravila trine utakmice, kako se to ve ree, odreuju uglavnom sve! Konkurentnost je jedna od osnovnih mantra. Je, gospon, niste konkurentni, pa odite pro! Prevelik vam je proraunski decit, a javne slube otromboljene i skupe. Treba to srezat. Odbaciti nepotrebno! Samo to od odrezanih radnikih krakova u nas nisu narasle nove poduzetnike zvijezde. Prije tek pokoji Krampus. A konkurentan je onaj koji ima, a ne onaj koji nema. I onda svakako da je lake platiti porez onomu koji se nakrao i poplijenio kojeta, tj. pardon, koji se snaao i kupio neto po povlatenoj cijeni. Ili bio na usluzi reimu kojemu je tada trebao, pa mu se poneko zatejenje poreza i moe progledati kroz prste. Ili jednostavno jer ima! Jer je ambiciozan i poduzetan, vrijedan i marljiv, na ast i diku svake zajednice. To to je usput stlaio i pokojega proleterskoga ohara, a Boe mili, oni su tu i tako da ih se gazi.

Koliina drutvene zadrunosti i, uope, nesebina privreivanja vazda je u opreci je s ostvarenjem punoga kapitalistikoga ideala. Jer u njem je uvijek netko jebena stranka
cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

kolumna
Kulturna politika

Kulturni portali: novo doba suradnje

rije deset godina malo je kulturnih radnika moglo zamisliti brzinu kojom e se razvijati i iriti kulturni portali. Danas su kulturni portali postali neophodni dio djelovanja vlada, nevladinih organizacija, velikog broja kulturnih i znanstvenih institucija, u armaciji kulturnog identiteta i promicanju kulturne komunikacije. Nagli razvoj kulturnih portala pokazuje kako se digitalni tokovi sve snanije proimaju s kulturnom i umjetnikom praksom. Nastaju novi kulturni i umjetniki sadraji i izrazi, novi linkovi. U 2005. bilo je vie od 600 kulturnih portala u svijetu, a njihov broj se poveava nevjerojatnim ritmom, doseui globalni auditorij od vie milijuna ljudi. Kulturne portale naziva se mostovima prema globalnoj zajednici, ali pri tome i dalje perzistira pitanje digitalnog jaza koji nosi sa sobom opasnost stalne marginalizacije iroke populacije bez pristupa sve novijim tehnolokim dostignuima. Moda e rjeavanju tog jaza pridonijeti digitalna solidarnost, pa stoga, na primjer, novoosnovani Fond digitalne solidarnosti (DSF) predvia namjenu 90 posto prikupljenih sredstava za zemlje u razvoju i 10 posto za zemlje u tranziciji. Kao to naglaava Jrme Bind, koordinator Unescova izvjea Prema drutvima znanja, smanjiti digitalni jaz treba postati prioritetni cilj elimo li doista razvoj drutava znanja. sredine, od kole do radnih prostora, ili Muzej 24 sata www.24hourmuseum. org.uk koji predstavlja virtualni nacionalni muzej Velike Britanije i dnevno objavljuje novosti iz mnogih muzeja i svijeta umjetnosti). Tako su, prema nedavno provedenom istraivanju kanadske Decima, na popisu najpopularnijih kulturnih portala muzeji (74%), batina (73%), glazba (68%), multimediji (60%), knjinice (60%), plastine umjetnosti (60%) i kazalite (60%). Najmanje popularni su portali s temama koje upravo kulturnim mreama znae osnovicu djelovanja: kulturne politike (9%), kulturno planiranje (4%) i kulturni razvoj (3%).

Biserka Cvjetianin Kulturne mree i kulturni portali uz zajednika obiljeja kao to su tenja za irenjem komunikacije izmeu kultura, te fleksibilnost i otvorenost, ipak se u neemu meusobno razlikuju. Kulturne mree u toj se komunikaciji usredotouju ponajprije na zajednike pothvate, od istraivanja do mobilnosti umjetnika a kulturnim portalima u prvom je planu informiranje (biti najbolji i najpotpuniji izvor informacija kako za iroku publiku tako i za donosioce odluka, poveati broj posjetilaca, stvoriti efikasne sustave interaktivnosti)

Meunarodni skup o kulturnim portalima u Dubrovniku

Prvu meunarodnu konferenciju o kulturnim portalima odrao je Culture. mondo koji objedinjuje niz kulturnih portala u svijetu, a sjedite mu je u Kanadi. Bilo je to pole godine u Japanu. Druga konferencija, u organizaciji i Culture.mondo, svjetske mree za istraivanje kulturnog razvoja i suradnje Culturelink sa sjeditem u Hrvatskoj, odrana je krajem listopada ove godine u Dubrovniku, a na njoj su sudjelovali predstavnici vie od etrdeset kulturnih portala sa svih kontinenata. U sreditu rasprava bile su nove Web 2.0 tehnologije, meunarodna suradnja, te odreivanje uspjenosti rada kulturnih portala putem razliitih naina mjerenja. Nova generacija web tehnologije donosi neke nove mogunosti za kulturne portale,

Osobitosti i razlike kulturnih mrea i kulturnih portala

Kulturni portali razlikuju se po svojoj prirodi, opsegu, strukturi upravljanja, sadrajima, ali je ovim virtualnim prostorima zajednika dinaminost, zahvaljujui kojoj potiu ljude na sudjelovanje i privlae njihovu pozornost na bogatstvo i raznolikost kultura. Razvoj portala postaje izazov na tritu koje je informacijski zasieno, konkurentno i komercijalno. Kulturni portali javljaju se kao novi javni prostori kulture to nude puteve drukije od uobiajenih, a to znai da odgovaraju izazovima povezivanja s drugim virtualnim izvorima, izazovima interaktivnog povezivanja i otvorenog dijaloga, u konanici percipiranja kulture kao osnovnog razvojnog resursa. Premda ih povezuju neka zajednika obiljeja, prije svega napor i tenja za irenjem komunikacije izmeu kultura, te eksibilnost i otvorenost, postoji razlika izmeu kulturnih mrea i kulturnih portala. Kulturne mree u toj se komunikaciji usredotouju ponajprije na zajednike pothvate, od istraivanja do mobilnosti umjetnika. Kulturnim portalima u prvom je planu informiranje (biti najbolji i najpotpuniji izvor informacija kako za iroku publiku tako i za donositelje odluka, poveati broj posjetilaca, stvoriti ekasne sustave interaktivnosti). ini se da su danas najdjelotvorniji kulturni portali nastali iz inicijative muzeja (na primjer, Virtualni muzej Kanade www.virtualmuseum.ca koji koristi Internet u prenoenju bogatstva i raznolikosti kanadske batine u sve

osobito u otvorenijoj komunikaciji i daleko veoj interakciji, odnosno u razmjeni, stvaranju i koritenju sadraja. Tu se odmah postavlja pitanje uloge kulturnih institucija u promijenjenom kontekstu, na koji nain potrebu za institucionalnim ouvanjem autentinosti sadraja uskladiti s novonastalim kulturnim promjenama. Premda nova generacija web tehnologije nije jo prisutna u irokoj primjeni (izvrsno je bilo izlaganje australskog strunjaka Kevina Sumptona s University of Technology u Sydneyju o novim mogunostima koje primjena Web 2.0 tehnologije donosi u Australiji), sve snanija postaje svijest o razlikama u tehnolokoj infrastrukturi koja je na raspolaganju postojeim kulturnim portalima i njihovim sadrajima. Nove mogunosti koje donosi Web 2.0 odrazit e se i na naine suradnje u virtualnom prostoru, bilo da je rije o korisnicima ili o partnerima na meunarodnoj razini, u meunarodnoj suradnji. Odreivanje uspjenosti kulturnih portala i evaluacija njihova rada ovise prije svega o mjerenju tri faktora: urednikom, marketinkom i nancijskom. Broj posjeta i broj pregledanih stranica, te partnerstvo s drugim kulturnim portalima/organizacijama zasad je najraireniji kriterij procjene uspjenosti portala. Uspijevaju li portali u ostvarenju zadanih ciljeva ostalo je otvoreno pitanje, jer se mnogi, unato sadrajne relevantnosti, suoavaju s ozbiljnim nancijskim tekoama koje onemoguuju njihov daljnji razvoj. Da se vratim na Unescovo izvjee o drutvima znanja, treba naglasiti da razvoj drutava znanja i promicanje kulturne raznolikosti ovise u velikoj mjeri o kulturnim mreama i portalima koji e poticati interkulturni dijalog, komunikaciju i suradnju.

Razvoj kulturnih portala izazov je na tritu koje je informacijski zasieno, konkurentno i komercijalno, no, ti virtualni prostori ipak postaju novi javni prostori kulture koji nude putove drukije od uobiajenih te odgovaraju izazovima interaktivnog povezivanja i otvorenog dijaloga s drugim virtualnim izvorima, a u konanici i percipiranja kulture kao osnovnog razvojnog resursa

cmyk

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

razgovor
Chakravorty

Gayatri
ayatri Chakravorty Spivak danas se, uz Edwarda Saida i Homi Bhabbu, ubraja u najznaajnije predstavnike takozvanih postkolonijalnih i kulturnih studija. Roena je u Calcutti 1942. godine u obitelji srednje klase, nakon studija engleskoga u Indiji seli se u SAD gdje brani disertaciju kod Paula de Mana pod nazivom Myself Must I Remake: The Life and Poetry of W. B. Yeats. Trenutano je profesorica humanistike Zaklade Avalon i direktorica Centra komparativne knjievnosti i drutva na njujorkom sveuilitu Columbia. Sebe samu opisuje kao paradisciplinarnog, etikog lozofa, a od eseja Can the Subaltern Speak? (prvi put objavljen 1985. godine), pa sve do Kritike postkolonijalnog uma Spivak je i na teoretskom, ali i na praktinom planu razvila sosticiranu metodologiju za raskrinkavanje suptilnih mehanizama imperijalizma i novog/starog kolonijalizma koja sadri primjese marksizma, feminizma i, dakako, dekonstrukcije.

Spivak
Sreko Horvat Jedna od najpoznatijih postkolonijalnih teoretiarki za Zarez govori o odnosu potlaenih i hegemonije, kolonijalizaciji postsovjetske Europe, potrebi za ustrajnom kritikom, te transnacionalnim kulturalnim studijima
ciju da se govori o svijesti potlaenih ili o identitetu potlaenih tvrdei da takvi termini neizbjeno objektiviraju potlaene. U nizu eseja, objavljenih i u sklopu knjiga In Other Worlds: Essays in Cultural Politics (1987.), Outside in the Teaching Machine (1993.), kao i The Spivak Reader (1996.), Spivak se usmjeruje na radikalnu dekonstruktivistiku kritiku nekih ustaljenih narativa, primjenjujui irok dijapazon feministikih i marksistikih teorija za iznalaenje novih uvida i kritiku postojeih postkolonijalnih i neokolonijalnih diskursa. Od niza dananjih aktivnosti, moemo izdvojiti Spivakino ureivanje kompletne edicije Odabranih djela Mahaswete Devi, dvije nove knjige Red Thread and Other Asias (koje su izale ili izlaze tokom ove godine), kao i njezino pedagoko djelovanje u Indiji i niz predavanja diljem svijeta. Dosad na hrvatskom govornom podruju, izuzev nekoliko tekstova u sklopu temata pod direkcijom Biljane Romi na 3. programu hrvatskog radija, nita nije prevedeno od Gayatri Spivak. Njezina knjiga A Critique of Post-Colonial Reason: Toward a History of the Vanishing Present (Harvard University Press, 1999.), u kojoj Spivakova istrauje kako kljuna djela europskih lozofa (na primjer, Kant, Hegel) iz svojih diskursa potlaene nisu samo i dalje na neki nain tlaili, nego su aktivno onemoguavali da neeuropljani zauzmu pozicije kao potpuni ljudski subjekti, prevedena je u biblioteci Beogradski krug u Srbiji, a Spivakova je ondje odrala i predavanje. Nadamo se da e se ovim prilogom stvoriti preduvjeti za bolju recepciju njenog djela. moju praksu. Na drugima je da mi kau jesam li i kako pod utjecajem dekonstrukcije. Jedina stvar koju mogu rei je da sam od poetka zamijetila kako se Derrida obraao svojim itateljima i da sam toga moda na neki nain svjesna ovih dana, posebno otkako ga nema. U vaem utjecajnom (ali esto krivo shvaenom) tekstu iz 1985. Can the Subaltern Speak? zakljuili ste da potlaeni, zato jer ne postoji prava komunikacija (pravi primatelj njihove poruke) ne mogu govoriti. Moemo li danas, dvadeset godina nakon prve publikacije vaeg teksta i nakon razvoja postkolonijalnih studija, rei da potlaeni konano mogu govoriti? Potlaeni svijeta su veoma daleko od elitnih akademskih praksi poput kulturnih studija ili postkolonijalnih studija. Pod grubom kapitalistikom globalizacijom ujedno se odvija i neprestano potlaivanje. Drava je izgubila odgovornost. Internacionalno civilno drutvo operira u hegemonijskim jezicima. Koja je vaa trenutana pozicija spram epistemikog nasilja. Dolazi li danas, nakon razvoja postkolonijalnih studija, epistemiko nasilje svom kraju ili zbog takozvane globalizacije i novog politikog poretka koji Hardt & Negri nazviju Imperij ulazi u drukiju i novu fazu? Mislim da je moj termin epistemiki prekraj. Bilo je to prije nekog vremena, ne sjeam se tono. Prekraj je silovanje, posebna vrsta nasilja, katkad produktivna, no u svakom sluaju dvosmislena. Nisam osoba koja vjeruje da progresivna akcija moe povijest dovesti do kraja. Stoga, kao i u sluaju potlaivanja, ne vjerujem da vie nema epistemikog prekraja. ak i institucionalno obrazovanje moe imati svoj udio u epistemikom prekraju. Ja sam pokroviteljica ustrajne kritike. U spisu Can the Subaltern Speak? Michel Foucault i epistemiki prekraj igraju veliku ulogu, a knjiga Outside in the Teaching Machine izravno je povezana s diskurzivnim strategijama (ili poretkom diskursa, kako bi to nazvao Foucault) i akademskom proizvodnjom istine. Slaete li se da je, uz Derridau, Foucault imao vodei utjecaj na vae djelo? Foucault je za mene bio veoma inspirativan.

Potlaeni ne moe govoriti!

Supermarket) koje tvrde da je Spivakin stil potpuno nerazumljiv i previe postmodernistiki komprimiran za praenje (uputno je vidjeti tekst Stevena Shavira o toj temi nedavno objavljen u Zarezu). Jedan od kljunih termina Spivakove rane teorije jest i ostaje pojam preuzet od Gramscija subaltern, koji na hrvatski aproksimativno moemo prevesti kao potlaeni. U poetku svog djelovanja Spivakova je bila lanica takozvane Subaltern Studies Group koja je s radom zapoela osamdesetih s namjerom da promisli povijest Indije i ispie novu. Tradicionalne povijesti su prema Spivakovoj esto pod utjecajem marksizma te se stoga s prikazom Indije najee poinju u feudalnom razdoblju, zatim prelaze na britanski kolonijalizam i rat za neovisnost kao i osloboenje. Heroji tih narativa su indijske elite, a Subaltern Studies Group usprotivila se upravo takvim naracijama, dajui kljunu ulogu upravo potlaenim. Gayatri Spivak na kraju odustaje od svog angamana u Subaltern Studies Grupi, i to prije svega zbog neslaganja s njihovom konceptualizacijom odnosa identiteta i diskursa. Naime, odbacuje tenden-

Dekonstrukcija i proizvodnja istine

Prvo priznanje na podruju humanistikih i drutvenih znanosti Spivak dobiva prvim engleskim prijevodom Gramatologije Jacquesa Derride (1976.). U jednom od brojnih intervjua Gayatri Spivak ovako opisuje praksu dekonstrukcije: Krenimo od poetka, dekonstrukcijski pomak. Dekonstrukcija ne tvrdi da ne postoji subjekt, da ne postoji istina, da ne postoji povijest. Ona jednostavno propituje privilegiranje identiteta, na nain da netko vjeruje da posjeduje istinu. Nije rije o otkrivanju pogreke. Rije je o neprekinutom i neprestanom prouavanju naina proizvodnje istine. To je razlog zbog kojeg dekonstrukcija ne tvrdi da je logocentrizam patologija, ili da su metaf izike ograde neto emu moete pobjei. Dekonstrukcija je, ako elite formulu, izmeu ostalog, neprestana kritika onog to pojedinac ne moe ne eljeti. I da u tom smislu nalazi se na samom poetku. Kritike poput onih da je njen uvod u Derridinu O gramatologiji vjerojatno jo kompliciraniji od djela samog Derride danas se nastavljaju u kritikama (vidi, na primjer, Terry Eagletonovu kritiku Kritike postkolonijanog uma pod nazivom In the Gaudy

Smatram da je loa ideja traiti primjere koji bi uli u teoriju. Povijest nas mora iznenaditi, normirati teoriju. Nije teorija ta koja je normativna

Neprestano potlaivanje
Zasluni ste za prvi prijevod knjige Jacquesa Derridae O gramatologiji na engleski jezik. Moete li ukratko rei koji su osnovi aspekti Derridaove lozoje koje ste inkorporirali u va rad i vae trenutane studije? Ne vjerujem u to da se namjerno treba inkorporirati aspekte teorije u praksu. Veoma paljivo poduavam i uim teoriju prema njezinim vlastitim uvjetima. Njezini aspekti vjerojatno ulaze i u

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

razgovor
Jezik je klju. Gubitak jezika je tragedija koju ne moemo sprijeiti ali moramo uiniti sve to je u naoj moi da je zaustavimo. To je nemogu, ali nuan zadatak. U predgovoru srpskom prijevodu Kritike postkolonijalnog uma rekli ste da odnos postkolonijalne teorije prema Balkanu kao metafori predstavlja glavni zadatak naega svijeta. Moete li pojasniti tu tezu? To je stoga jer biti postsovjetska a ujedno druga Europa u kontekstu starijih multietnikih imperijalnih formacija proiruje prvi model postkolonijalnosti, zasnovan na osloboenju od pojedinane kapitalistiko-imperijalistike nacionalne drave. Na stjecaj okolnosti je dovoljno razliit danas da se pitanje to je Europa u globalizaciji takoer mora postaviti. ak i ako je to pitanje odgovoreno, europeinost kao postkolonijalnost je novi zaokret. Osim toga, tvrdite da termini kolonijalizator i kolonijalizirani, ako se def iniraju savjesno, mogu biti poprilino elastini. Smatrate li da nakon europskih integracija ovaj dio Europe nee vie biti ono to je Maria Todorova nazvala Imaginarnim Balkanom ili e postkolonijalna teorija morati transformirati svoj aparat i inkorporirati Balkan kao specif ini oblik kolonijalizacije? Smatram da je loa ideja traiti primjere koji bi uli u teoriju. Povijest nas mora iznenaditi, normirati teoriju. Nije teorija ta koja je normativna. to se tie toga to e se dogoditi ako se i kada se Balkan integrira u Europu, ne mogu rei jer nisam prorok. Radim s uvjerenjem da se nita ne dogaa konano, da je svaki anonsirani raskid ujedno i ponavljanje. Naravno, ne bi svi trebali raditi na taj nain. Moj rad je nuan dodatak. U predgovoru Kritici postkolonijalnog uma tvrdite da vaa knjiga predstavlja napredak istraivaa od studija kolonijalnog diskursa prema transnacionalnim kulturnim studijima. Koji bi bio glavni zadatak transnacionalnih kulturnih studija i po kojim se aspektima oni razlikuju od kulturnih studija, kolonijalnih i postkolonijalnih studija? Transnacionalni kulturni studiji istrauju kulturne politike globalizacije s posebnom panjom na igru moi jezika, njihovu gradirajuu privatizaciju i izumiranje. Na kraju, moete li nam rei koji su vai trenutani projekti uz ureivanje odabranih djela Mahaswete Devi? Zavravanje mojih dviju knjiga Other Asias i Red Thread tako da mogu raditi na mojoj knjizi o Derridi. Hvala na vremenu koje ste nam posvetili. Hvala na vaem interesu za moj rad.

Na putu prema hegemoniji

U vaoj studiji Can the Subaltern Speak? tvrdite da svaki pokuaj izvana da se popravi stanje potlaenih na nain da im se dodjeljuje kolektivni govor uvijek rezultira dvama problemima. Prvo, logocentrinom pretpostavkom o kulturnoj solidarnosti izmeu heterogenih ljudi i, drugo, ovisnou o zapadnim intelektualcima da govore za potlaene umjesto da im dozvole da govore za sebe. Kulturni i postkolonijalni studiji, dakako, pomau u upisivanju njihove pozicije u drutvo, ali ne postoji li potencijalna opasnost da svi mi samo govorimo za njih umjesto da im dopustimo da oni sami govore za sebe? Vjerujem da trebamo izgraditi infrastrukturu zbog koje e potlaeni moi biti na putu prema hegemoniji. To je Gramscijeva formula. Tekst Can the Subaltern Speak? nije bio o spaljivanju udovica nego prije o enskom samoubojstvu. Ona je govorila, ali nije ju se ulo. Potlaeni nemaju problema s govorom. On/a ne moe biti sasluan/a. To sam, poetino i sa strau, nazvala potlaeni ne moe govoriti. to se tie udovica, problem nije bio u tome da se reformatori nisu bavili subjektivnou ena, nego da su s jedne strane kriminalizirali tu praksu i s druge strane da su instrumentalizirali mobilnost enske klase. Tako da u stvarnosti nije bilo prave reforme. Opozicija govoriti za i govoriti kao me se nije previe ticala. Ime odgovornog (to je vano) govorenja za je demokracija. Osim Can the Subaltern Speak?, vai stavovi o esencijalizmu su, kako tvrdite u jednom intervjuu, druga stvar po kojoj ste najpoznatiji. Moete li objasniti va koncept i strategiju esencijalizma i koja je vaa dananja pozicija? Esencijalizam nije moja rije. Bavila sam se njime jer

mi se inilo da je postao vaan. ini mi se da on znai vjerovati u to da su historijski dinamine injenice suprahistorijske esencije. Smatram da se za to ne treba zalagati, ni strateki ni drukije. Dio tog koraka je neizbjean ako namjeravamo misliti i ivjeti. Najbolji nain da se on propituje, da mu se opire, jest u irenju naeg kruga znanja i aktivnosti. Na neki nain komplementarne stratekom esencijalizmu i njegovom aspektu igranja uloga (role-playing) su dihotomije margine/centar i izvan/unutra koje ste elaborirali u vaoj knjizi Outside in the Teaching Machine (1993). Demonstrirali ste da kroz dekonstrukciju hegemonijske naracije mogu biti razotkrivene, no kako moemo biti sigurni da subverzivni diskursi i strategije (a dekonstrukcija je takva par excellence) nee jednog dana postati dio hegemonijskih naracija? Subverzivni diskursi su u konstantnom procesu dominantne aproprijacije. To sam nauila od Raymonda Williamsa (Marxism and Literature). Postati hegemonijskim nije nuno loe ako se to dogaa kroz persuaziju, a ne pod prinudom. To je Gramsci kako ga tumai Ranajit Guha (Dominance Without Hegemony). Naa je zadaa povratiti emergentno iz dominantnog, odrati ga opozicijskim prije negoli samo alternativnim. Na je zadatak, osobito kao literarnih kritiara i socijalnih lozofa, studenata kulturne politike, ako hoete, biti na tragu onoga to Williams zove preemergentno uei da slijedimo strukture osjeaja.

Biti postsovjetska a ujedno druga Europa u kontekstu starijih multietnikih imperijalnih formacija proiruje prvi model postkolonijalnosti, zasnovan na osloboenju od pojedinane kapitalistikoimperijalistike nacionalne drave

Povijest mora normirati teoriju

Da se nadoveem na prethodno pitanje, nije li Barthes pokazao da neki nulti stupanj pisma nije mogu ili da traje samo kratko vrijeme?

cmyk

10

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

razgovor
edno od vaih recentnijih djela, Drugi koncert za orkestar, priskrbilo vam je lani Pulitzerovu nagradu za glazbu. No, dok su Pulitzerove novinarske nagrade opepoznate irom svijeta, one koje se dodjeluju za druga podruja uglavnom prolaze nezapaeno izvan Sjedinjenih Drava. Koliko znaaj i, u krajnjoj liniji, presti, donosi nagrada koju ste vi dobili? Pulitzerove nagrade za glazbu i druge stvaralake umjetnosti su mlae poele su se dodjeljivati etrdesetih godina, a neke i kasnije, dakle nakon novinarskih nagrada. One su manji dio Pulitzerovog carstva, ali, kako je bt Pulitzerovih nagrada veinom novinarstvo, novinari ih vrlo paljivo prate. Tako svake godine na dan ili dva neki umjetnici u Sjedinjenim Dravama iznenada postanu poznati, a potom to sve skupa proe. Jednu se nagradu svake godine dodjeljuje skladatelju za novo djelo, i vrlo sam sretan to sam se pridruio dugom popisu dobitnika, koji poinje s ljudima poput Aarona Coplanda, a u posljednje vrijeme na njemu se naao i John Adams. Koliko god bilo nezahvalno o glazbi govoriti rijeima, a ne glazbom smom, moete li u glavnim crtama predstaviti svoj Drugi koncert za orkestar, s obzirom da je to djelo, kao, uostalom, i va opus u cjelini, u Hrvatskoj jo uvijek relativno nepoznato? Ljudima koji nisu uli to djelo ili uope ne poznaju moju glazbu uvijek kaem da, ako mogu pronai neko zadovoljstvo u sluanju Stravinskog, Bartka, Ligetija ili Messiaena, vjerovatno e im biti zadovoljstvo sluati i moju glazbu. Time hou rei da ona nije toliko udaljena od srednje struje povijesti glazbe 20. stoljea da bi ljudima bila posebno neuobiajena. Pokuavam imati neki vlastiti glas, ali to nije osobni glas kojeg sam izmislio doavi s Marsa to je glas koji je svojevrsna interpretacija jedne duge tradicije koja mi puno znai. Moemo li onda rei da je va osobni glas uvjetovan i glasovima drugih skladatelja? On je u stalnom dijalogu s drugim glasovima. Zapravo, Drugi koncert za orkestar je u tom smislu i ekstremniji od veine mojih djela. U toj skladbi vodim dijalog s nekim svojim prijateljima skladateljima, kao to su EsaPekka Salonen, koji je i ravnao praizvedbom, Oliver Knussen i Magnus Lindberg. Takoer, tu je i svojevrstan dijalog s prolou u ovom djelu avrljam i s gospodom Ravelom, Stravinskim, Sibeliusom, i tako dalje. Nekad su to ak i, ako ne ba doslovni citati, onda svakako prilino jasne aluzije i posvete koje se odnose na glazbu prolosti. Za mene je neuobiajeno da idem tako daleko, ali ovo mi je djelo bilo prilika za svojevrstan povratak kui i pregled ostavtine. Pokazalo se da mi je to bilo vrlo vano, a u konanici mi je bilo veliko zadovoljstvo raditi na tom djelu i osvrnuti se prema posljednjih dvadeset ili trideset godina vlastitog rada, ali i posljednjih dvjesto ili tristo godina zapadne

Stucky
Trpimir Matasovi U veini se zemalja i klasinih glazbenih kultura danas staromodnom smatra ideja kako postoji samo jedan ispravan nain razmiljanja o glazbi i samo jedan napredni nain komponiranja
Je li u konanici i publika va Drugi koncert za orkestar prihvatila jednako dobro kao i izvoai? ini mi se da u posljednje vrijeme imam uspjeha kod publike. Naravno, moe vas i uznemiriti ako je vau glazbu lako voljeti. Odnosno, barem su nas tako odgajali sredinom 20. stoljea naime, da budemo nepovjerljivi prema popularnosti. Ne radim na tome da steknem oboavatelje i postanem popularan. No, ini mi se kako injenica da su ljudi u stanju sluati moju glazbu s nekakvim zadovoljstvom znai da su mnogi sluatelji otprilike poput mene. Dakle, ako mogu ugoditi sebi, imat u uspjeha i kod drugih ljudi, i to mi je velika zadovoljtina.

Nitko ne zna gdje je naprijed

glazbe, obuhvaenih u ovom jednom jedinom djelu.

Djelo za prijatelje i o prijateljima

Kada se spomene Koncert za orkestar, prva asocijacija veini e poznavatelja ozbiljne glazbe biti istovrsna djela Bele Bartka i Witolda Lutosawskog. Koliko vaa dva takva djela imaju zajednikog sa skladbama te dvojica autora? Openito govorei, puno dugujem tradiciji kojoj pripadaju i Bartk i Lutosawski. Pritom Lutosawski duguje Bartku, a ja obojici. Lutosawski nije bio izravno moj uitelj, jer, zapravo, nikad nije imao studente, ali mi je neizravno bio mentor. Bio mi je i prijatelj posljednjih dvadesetak godina svog ivota, i kao takav vrlo vaan u mom razvoju. Naravno da e ljudi pomisliti na Bartkov i Lutosawskijev koncert, ali mogu se sjetiti i drugih koncerata, poput onoga Michaela Tippetta. To je odlino djelo, iz kojeg sam prije puno godina mnogo nauio. Zato sam, dvadeset godina nakon prvog, napisao i Drugi koncert za orkestar? Veina ljudi napie samo jedan zapravo, pretpostavljam da veina ne napie nijedan. Taj Drugi koncert za orkestar bio je narudba Losaneleske lharmonije, koja je moj matini orkestar, s obzirom da sam pri njoj ve gotovo dvadeset godina rezidentni skladatelj. A, zapravo, nikad prije nisam za njih napisao neki takav showpiece prethodni je Koncert bio skladan za drugi orkestar. Pomislio sam da je najmanje to mogu uiniti pruiti im barem onoliko koliko sam pruio, primjerice, Filadeljskom orkestru. Dakle, to je djelo uvelike bilo napisano za moje prijatelje u orkestru, za zvuk tog orkestra i o zvuku tog orkestra. Odrednica svakog koncerta za orkestar je, to je naznaeno ve i samim nazivom, virtuoznost svih lanova ansambla. No, pritom se nerijetko od orkestralnih glazbenika zahtjeva i previe, to moe poluiti i uinak suprotan od oekivanog. Na koji ste nain izbjegli, ili barem pokuali izbjei tu zamku? Ono to pokuavate uiniti je ne zadati im none more, nego im pruiti prave izazove. Dakle, to je glazba koju je teko uvjebati, ali dovoljno zahvalna da njeno uvjebavanje bude zabavno. Uvijek se smatram uspjenim kad orkestar voli neko moje djelo. Publika uje djelo samo jednom ako joj se svidi, to je lijepo. Ali, je li se na jedno sluanje nekome svidjelo ili ne, meni ne govori puno. Puno mi vie govori ako orkestar dobro prihvati moju glazbu, jer to znai da je to njima, na neki nain, prava glazba.

i prije. Otiao sam u knjinicu, prouio koje su skladbe vezane uz taj konkretan pogreb, i poeo orkestrirati. No, kakav ve jesam, nisam mogao stati na tome, nego sam morao pustiti Purcellovu glazbu da povremeno otklie na strani teren. Bilo kako bilo, dovrio sam obradu, a Esa-Pekka mi je rekao da e to biti veliki hit. Mislio sam da se ali, ali djelo se sada zapravo prilino esto izvodi po cijelom svijetu. Sve je to bila sluajnost, jer, da se Esa-Pekka nije naao u iznenadnoj situaciji, nikad se ne bih odluio na tako neto. No, injenica je da sada, kad se osvrnem na posljednjih dvadesetak godina svog rada, vidim da sam nekoliko puta vodio razgovore s ranom glazbom. Dakle, moda ipak nije rije o sluajnosti moda je rije o neemu to me uistinu zanima, ali sam o tome tek u posljednje vrijeme poeo svjesno razmiljati. Nedavno sam razgovarao s Williamom Byrdom, na narudbu a capella zbora Chanticleer iz San Francisca. Imam jo nekoliko takvih djela. Postoji jedno koje se zove Valceri, u kojem se Richard Strauss i Brahms pojavljuju u gostujuim ulogama.

Steven

Dijalog s prolou
Ve ste spominjali svoj dijalog s prolou, uglavnom sa skladateljima dvadesetog stoljea. No, vae najpopularnije djelo, barem ako je suditi prema broju komercijalnih snimki, jest Pogrebna glazba za kraljicu Mary, u kojoj vodite dijalog s jednim puno daljim skladateljem engleskim baroknim majstorom Henryjem Purcellom. Kako je uope dolo do tog glazbenog susreta? Upravo sam neki dan dobio e-mail iz kojeg sam saznao da sada postoji est komercijalnih snimki tog djela. To je bez premca moj najvei hit, a prilino vas moe uznemiriti kad va najvei hit nije va, nego od nekog drugog, ali navikavam se na to. To je djelo nastalo sluajno. Esa-Pekka Salonen me prije kojih dvanaest godina nazvao i rekao mi da ima problem, jer je za naredni mjesec zakazao izvedbu Pogrebne glazbe za kraljicu Mary, a u knjinici su mu rekli da nemaju orkestralni notni materijal za to djelo. Upitao me mogu li neto poduzeti, a ja sam mu odgovorio da nemam pojma o emu govori, jer nisam ni znao o kakvoj je Pogrebnoj glazbi za kraljicu Mary rije. On mi je rekao da nabavim lm Paklena narana, posluam malu koranicu u njemu, te da je to ono o emu govori. Dakle, posudio sam taj lm, kojeg ve dugo prije toga nisam gledao i ustanovio da mi je jo uvijek jednako odvratan kao

Biznis u i izvan zatvorene zajednice

Ve osamnaest godina djelujete kao rezidentni skladatelj pri Losaneleskoj lharmoniji, to vam, naravno, omoguava i da vam se nova djela redovito izvode. No, koliko suvremeni skladatelji u Sjedinjenim Dravama openito dobivaju priliku da im djela izvode veliki ansambli? Rije je o neemu to uvelike varira. Zlatnih doba suradnje skladatelja s orkestrima bilo je nekoliko. Jedno od njih je bilo dvadesetih i tridesetih godina, usredotoeno oko Bostonskog simfonijskog orkestra i Koussewitzkog. Tu je bio velik broj zanimljivih mladih skladatelja, ija se djela esto izvodila i vie od jednom unutar sezone. Koussewitzky bi praizveo, recimo, Coplandovu Prvu simfoniju, a onda bi je ponovno izveo par mjeseci kasnije, isto da bi pokazao publici da je mislio ozbiljno. Osamdesetih godina se u Sjedinjenim Dravama takoer pojavio veliki pokret za stvaranje pozicija rezidentnih skladatelja pri orkestrima. Neko je vrijeme bilo dosta uzbuenja oko toga i puno izvedbi, a i publika je vie-manje bila zainteresirana za taj projekt. Danas stvari, ini mi se, nisu tako zdrave kao onda. Biznis oko orkestralne glazbe i klasine glazbe openito a zvati to biznisom je ionako pomalo preoptimistino prolazi kroz teko razdoblje u Sjedinjenim Dravama, kao to je to sve vie

Stvari u kojima je kompjuter fiziki najbolji, poput transponiranja, kopiranja i ureivanja raznih stvari su najdosadniji skladateljski alati. Zanimljiviji skladateljski alati su oni koji se jo uvijek nalaze u onome to zovemo warmware ili wetware, dakle u ljudskom mozgu

teven Stucky, jedan od najznaajnijih amerikih skladatelja dananjice, autor je velikog broja djela, poglavito zborskih i orkestralnih, pri emu mu je svakako pomoglo i to to je jo od 1988. rezidentni skladatelj pri Losaneleskoj lharmoniji. Krunu njegovog dosadanjeg rada predstavlja Drugi koncert za orkestar, djelo na temelju kojeg je lani dobio i Pulitzerovu nagradu za glazbu. Osim skladanjem, Stucky se bavi i dirigiranjem, pedagokim radom na Sveuilitu Cornell, a autor je i niza muzikolokih radova, od kojih su posebno zapaeni oni posveeni opusu poljskog skladatelja Witolda Lutosawskog.

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

11

razgovor
sluaj i diljem svijeta. Menaderi, orkestri i izvoai gube hrabrost, jer se boje da e izgubiti posao. Stoga je konzervativizam u programskoj politici sada puno izraeniji u veem dijelu Sjedinjenih Drava, a vjerojatno je i publika konzervativnija nego prije dvadeset ili trideset godina. No, bez obzira na to, postoje neki sjajni punktovi. Jedan od njih je i Los Angeles. Naime, orkestar odlino svira, ve godinama svake se sezone izvodi puno nove glazbe, pa se publika navikla na to; ef-dirigent, Esa-Pekka Salonen, i sm je skladatelj i sjajan zagovaratelj nove glazbe; k tome, sve zanima nova koncertna dvorana i ele uti glazbu u njoj. U takvoj situaciji, mogli bismo bilo kada organizirati festival Xenakisove glazbe, i rasprodali bismo ga, jer svi ele ui u tu dvoranu doli bi na manje-vie bilo to. Dakle, zapravo ima mjesta u Sjedinjenim Dravama u kojima se stvari tenutno odlino razvijaju, a ono to elimo je da drugi gradovi postanu ljubomorni na taj uspjeh i pokuaju ga kopirati. Spomenuli ste situaciju u Los Angelesu. Koje biste jo gradove izdvojili kao one u kojima je suvremena klasina glazba u dobroj poziciji? Dosta se toga dogaa u New Yorku, te Chicagu i San Franciscu. Kao i u nekim drugim zemljama, dosta se toga dogaa i na koledima, konzervatorijima i sjeditima sveuilita. Jedino to zabrinjava, koliko god je lijepo to sveuilita podupiru takve aktivnosti, ili druge vrste suvremene umjetnosti, jest da je rije ipak o zatvorenoj zajednici. A ipak biste htjeli biti na tritu i uspjeno se natjecati s, recimo, Michaelom Jacksonom iako, sada se vie ni on ne moe natjecati sa samim sobom. U Sjedinjenim je Dravama spektar vrlo irok, ali istina je i da je publika jako fragmentirana. Postoji publika za Stevea Reicha i malo drukija publika za Johna Harbisona, koja je, pretpostavljam, i moja publika. Postoji i publika za Johna Zorna, za koju ne znam tko je ini, ali Bogu hvala da i ona postoji. Ako u Sjedinjenim Dravama idete na pretplatniki koncert tradicionalnog orkestra, ut ete glazbu koja je na jednom kraju tog spektra. To je, u osnovi, moj kraj tog spektra, zagledan unatrag i uvelike povezan s tradicijom simfonijske glazbe. No, istovremeno, jedna od najveih nagrada u Sjedinjenim Dravama, takozvana Genius Grant, upravo je dodjeljena Johnu Zornu, koji je na drugom kraju spektra u svakom pogledu. Mislim da je bio odlian potez MacArthurove fondacije na tako velika vrata pogledu javnosti izloiti skladatelja koji uglavnom ne dopire do svijesti veeg dijela publike. Na koji to nain upuuje na budunost, nemam pojma. Ono to znam je da u mojoj zemlji, kao i u mnogim europskim zemljama, dostiemo trenutak u kojem kompjuterska i elektronika glazba konano neto vrijede. Time elim rei da su naini na koje takozvani klasini glazbenici sada mogu ostvariti ive interaktivne izvedbe s kompjuterima doli do stupnja sosticiranosti kada to postaje stvarno uzbuljivo. Siguran sam da e budunost, izmeu ostalog, donijeti i mnogo bliskiju simbiozu ovjeka i kompjutera. Jedna od kljunih razlika izmeu funkcioniranja glazbenog ivota u Sjedinjenim Dravama i u Europi jest injenica da su glazbene institucije i pojedinani glazbenici u Europi jo uvijek uvelike dotirani iz proraunskih sredstava. S druge strane, ameriko je glazbeno trite potpuno privatizirano, to se pomalo poinje uvoditi i u nekim europskim zemljama. Na koji se to nain odraava na produkciju i reprodukciju suvremene glazbe? Mogli bismo biti zabrinuti zbog injenice da je kulturna produkcija u Sjedinjenim Dravama privatizirana, te da bi zbog toga tetne posljedice trita mogle biti uoljivijije na proizvodu. Nadam se da to nije sluaj. To jest, nadam se da svaki umjetnik vrijedan pozornosti stvara umjetnost za trite od jedne osobe smog sebe s najveim moguim integritetom i iskrenou. S druge strane, programska je politika u Sjedinjenim Dravama konzervativnija nego to bi bila da trine zakonitosti nemaju toliki utjecaj. Premda nisam u to dovoljno upuen, zabrinut sam i zbog toga to se europske zemlje malo-pomalo pribliavaju amerikom modelu. Dakle, u nekim gradovima propadaju radijski orkestri, a nanciranje narudbi, snimki i koncerata u nekim se zemljama sve se vie privatizira. To se, primjerice, dogodilo u Velikoj Britaniji. To znai da bi, kako se ve kreu globalizacijski procesi, nesretni aspekti amerikog modela mogli postati uobiajeniji i u Europi.

Dvosjekli ma novih tehnologija

Spomenuli ste kako mislite da e u budunosti biti puno vie iskoritene mogunosti simbioze izmeu ovjeka i tehnologija. Tehnologija kojom se mogu sluiti i glazbenici u svakom je sluaju posljednjih godina bitno napredovala i postala puno lake dostupnom. No, koliko god to bilo dobro, ini se da to ima i neeljenih posljedica. Naime, tehnologija je sada dostupna svima, a ne samo onima koji se njome znaju sluiti na umjetniki kvalitetan nain. Hoe li, dakle, zbog toga doi do openitog pada u kvaliteti produkcije, posebice recimo elektronike glazbe? Zasad je to dvosjekli ma, ali tako mora biti sa svakom novom tehnologijom. Neko vrijeme vlada konfuzija, i veini je ljudi teko razluiti to je dobro. No, iz povijesti znamo da takve stvari u konanici, na ovaj ili onaj nain, ipak dou na svoje mjesto, i moram vjerovati da e ljudska bia i dalje biti sposobna za to. Istina je da je stupanj u kojem su danas svakom tinejderu dosupni obrada zvuka i skladateljski alati neto o emu pioniri te glazbe etrdesetih i pedesetih godina nisu mogli niti sanjati va mobitel ima bolji procesor od RCA-evog glazbenog raunalnog centra u New Yorku, koji je bio prvi takav veliki centar u naoj zemlji. S obzirom da poduavam na Sveuilitu Cornell, tinejderi mi svakodnevno alju CD-e i DVDe sa svojim kompozicijama, to je svojevrsna audicija prilikom njihove prijave na koled. Razina produkcije je mnogo via nego to bi se oekivalo, ali razina ideja je puno nia nego to se nadate, i to jest problem. Kad smo prvi put dobili kompjutere, pa sam poeo koristiti programe za obradu teksta umjesto pisanja rukom, mislio sam da je to poetak kraja kada svaki klinac moe izvesti da mu sastavak izgleda kao da je tiskan, nee pisati neto to e biti dobro, nego neto e samo zgodno izgledati. No, mislim da nam nije trebalo dugo da prebrodimo tu fazu, pa se nadam da e sa zvukom biti isto tako. Mnogi su skladatelji oduevljeno doekali ne samo razvoj tehnologije koja omoguuje skladanje elektronske glazbe, nego i pojavu softvera koji bitno olakava skladanje i glazbe za tradicionalne, ive izvoae. Koristite li se i vi kompjuterom u skladanju, ili se i dalje drite dobre stare olovke i papira? Najee se koristim olovkom. Kompjuter koristim za tiskanje, ali ne i za razmiljanje. Pokuavam ne komponirati previe izravno u kompjuter. Naime, stvari u kojima je kompjuter ziki najbolji, poput transponiranja, kopiranja i ureivanja raznih stvari su najdosadniji skladateljski alati. Zanimljiviji skladateljski alati su oni koji se jo uvijek nalaze u onome to zovemo warmware ili wetware, dakle u ljudskom mozgu. Zato najee partituru ispiem olovkom, a zatim je poaljem nekome tko e je upisati u kompjuter vjetije od mene.

Bio sam prilino iznenaen i pun potovanja kad sam uo kako izgleda skladateljski proces mog prijatelja Magnusa Lindberga u Helsinkiju. On je neto mlai od mene, otprilike deset godina, tako da je praktiki odrastao uz kompjutere od samih poetaka. Sve je to njemu potpuno prirodno on koristi kompjuter kako bi analizirao zvukovne pojave i izraunavao temelje velikih akorada softverom iz parikog IRCAMa. Kompjuter koristi i kao blok za skice, u kojem dri puno materijala. Meutim, kad obavi sav taj posao za kompjuterom, odlazi od njega i olovkom ispisuje itavu partituru. Nakon toga se vraa za kompjuter, u kojeg unosi partituru koju je prethodno zapisao olovkom. On, kao i ja, smatra da je taj ziki odnos s vlastitim djelom nenadomjestiv. Rije je o onom trenutku kad radite vlastitim rukama, ne putem ica i struje, nego miiima.

Simfonijski orkestar i opera (jo) nisu mrtvi

Postoji li opasnost da bi razvoj tehnologije u budunosti mogao ugroziti opstanak ivih glazbenika, ili barem skupih velikih izvodilakih tijela. U krajnjoj liniji, simfonijski orkestar, kojem ste i sami posvetili veliki dio svog opusa, zapravo je tekovina 19. stoljea. Prijeti li, dakle, orkestru izumiranje u nekoj blioj ili, nadajmo se, daljoj budunosti? Cijelog svog odraslog skladateljskog ivota, koji se sada protee na vie od trideset godina, itam o smrti simfonijskog orkestra a to se dogaa puno sporije nego to se proricalo. Mogu zamisliti dan kad simfonijski orkestar kao ekonomski ili industrijski model iz nekog razloga vie nee biti praktian ili uinkovit, ali nadam se da se to nee dogoditi jako skoro, barem dok se ne povuem u mirovinu, jer se odlino zabavljam s orkestrima. Zanimljiva je situacija da posebno dananje mlade generacije glazbu najvie doivljavaju preko snimki, koje obino konzumiraju sami, preko iPoda ili u dnevnoj sobi. Drutvena situacija bivanja u publici, kao i svojevrsna neuredna, nepredvidljiva situacija ive izvedbe, koja nije ureivana i kozmetiki doraivana, takvim je sluateljima strana. No, mislim da im je, kad se prvi put nau u takvoj situaciji, puno uzbudljivija od njihovog uobiajenog naina sluanja glazbe i da jo uvijek mogu postati ovisni o tome. Orkestralni i komorni ciklusi koje posjeujem uvijek imaju i neto mlae publike, premda moda ne i puno. Uvijek sluamo o publici koja je puna sijedih glava, i to je tono. Ali, ljudi sijedih glava su oni ija su djeca odrasla, pa se ne moraju brinuti o bebama dakle, ima i drugih faktora. Mislim da se publika pomalo obnavlja. U Los Angelesu imamo iskustvo da je programska politika u nekim situacija postala toliko avanturistika, da je dio starije publike poeo vraati ulaznice i prestao dolaziti, ali i da ima mladih ljudi

koji stoje u redu za ta mjesta. Dakle, ne mogu rei to e se dogoditi za sto godina, ali mislim da u sljedeih deset ili dvadeset godina jo neemo izumrijeti. Jo jedna institucija klasine glazbe kojoj se prorie izumiranje, i to ak i dulje nego simfonijskom orkestru, jest i opera. Kakvo je vae vienje budunosti te forme? Jo nisam napisao operu to je otvoreno za raspravu u vrlo dugoronom okviru, ali jo emo vidjeti. U Sjedinjenim Dravama je opera u snanijem proboju nego ikad. Zato je tako, ne znam ona je najskuplji nain postavljanja izvedbe glazbenog djela. Ulaznice su takoer vrlo skupe u Sjedinjenim Dravama, ali popularnost opere je i dalje iznimno velika. Ono to nije ba sretna okolnost u toj situaciji jest da veina opernih kua ne postavlja nova djela. Bilo je nekoliko vrlo sjajnih i spomena vrijednih iznimki, ali ne ba puno rije je o operama Philipa Glassa, Johna Adamsa i nekolicine drugih autora. Bilo je i brojnih drugih novih opera u Sjedinjenim Dravama, koje su, meutim, toliko konzervativne i puinijanske u svom stilu, da mi, iskreno govorei, uope nisu zanimljive a to vam govori ovjek koji je i sm prilino staromodan. No, kao komercijalan projekt, koji najvie ukljuuje izvedbe glazbe 18. i 19. stoljea, opera je danas u SAD-u uspjenija nego ikad prije.

Od povisilica i snizilica do kulturalne teorije

Osim to smi skladate, kompoziciju i poduavate. Koliko su danas mladi ljudi uope zainteresirani za studij neeg toliko neisplativog kao to je komponiranje klasine glazbe? togod bio razlog, puno vie mladih ljudi studira glazbu danas nego prije dvadeset godina, barem na kolama na kojima ja predajem. Ne znam znaju li njihovi roditelji za to, jer ti roditelji sigurno imaju none more ako im djeca studiraju glazbu, umjesto neega od ega bi se moglo ivjeti. Ali, postoji neto toliko privlano u tom obliku izraavanja, da si ljudi jednostavno ne mogu pomoi. To je osnovni izvor mog optimizma glede budunosti glazbe njena mo se zaista ne moe izgubiti, bez obzira kojem se ekonomskom modelu ili drutvenim uvjetima morali prilagoditi. Ono to ja poduavam je, u cjelini, samo skladateljsko tehniko zalee kontrapunkt, orkestracija i slino. No, moram rei da u veini amerikih institucija danas ima prilino puno i kulturalne teorije, povijesnog konteksta mnogo vie nego kad sam ja bio klinac. Ponekad poelim krenuti ispoetka, temeljito proitati svog Adorna i slino, kako bih malo bolje razumio svoju ulogu u drutvu. Ali, ja sam odrastao na svoj nain - sa svojim zaleem i svojim vjetinama, veinu sam vremena proveo s osminkama, snizilicama i povisilicama. Razgovor je emitiran na Radiju 101 u emisiji Kulturni intervju 19. listopada 2006.

Budunost u simbiozi ovjeka i kompjutera

Ranije smo bili govorili o vaem dijalogu s prolou. To je i jedna od openitih karakteristika suvremene klasine glazbe. No, ona je istovremeno u konstantnom dijalogu i s drugim vrstama glazbe. U svemu tome svakako vlada veliko arenilo. to biste vi, iz svoje perspektive, izdvojili kao najznaajnije pojave u dananjoj klasinoj glazbi. I, to bi u njoj moglo predstavljati neto to e upuivati i na njen daljnji razvoj? U veem dijelu svijeta je sve to potpada pod pojam klasine glazbe danas puno ire podruje djelovanja nego to je nekad bilo. Njene su granice sada mnogo otvorenije prema drugim vrstama popularnoj i etno glazbi nego to je prije bio sluaj. Sve to doivljavam kao vrlo zdrav fenomen. Mislim da se u veini zemalja i klasinih glazbenih kultura danas staromodnom smatra ideja kako postoji samo jedan ispravan nain razmiljanja o glazbi i samo jedan napredni nain komponiranja. Zapravo, ve dugo nisam uo da je itko iz mog kruga upotrijebio pojam avangardnog ili naprednog, jer jednostavno nitko ne zna u kojem se smjeru nalazi naprijed. Mislim da je i to zdravo.

cmyk

12

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

razgovor
Aleksandar
ntervju s Aleksandrom Prokopievom zapravo je razgovor dugog trajanja. I vremenski i prostorno. Poeo je izmjenom upoznavajuih generalija pri susretu na Danima eseja u Puli, nastavio se razmjenom priznanja u minju kako nas poezija nikada nije dotakla kao neka proza, potom suglasjem u Svetom Petru u umi da je svaki razgovor koji je, uslijed grupne dinamike, ostao nedovren zaprvo riznica novih pitanja za budue prostore i vrmena. Dogovoru za formalni razgovor, odnosno intervju, prijetili su zaboravljeni mini-disk, iznenada pokvaren diktafon, kanjenje pri dolasku u Rijeku. Spasonosno preseljenje u virtualni svijet potvrdilo je svu njegovu stvarnost. Razgovor se nastavio, pitanje po pitanje, uz pomo kompjutera u skopskom uredu i stanu te dorolskom cybercaffeu. Prvo nas je pitanje vratilo u Pulu, neposrednom susretu kao povodu za ovaj razgovor, eseju Labirint i Let; Tantos i Eros u slubi uda koji je autor predstavio na Danima eseja.

Prokopiev
Nataa Petrinjak Makedonski pisac i jezikoslovac, koji je bio gost Dana eseja u Puli, govori o svojoj novoj knjizi Antiuputstva, percepciji hrvatske knjievnosti u Makedoniji, odnosu prema Balkanu i vezi izmeu haikua i rocknrolla
umjetnikih i znanstvenih podruja daju nam prostor za ono openito pitanje o situaciji u Makedoniji danas. Naravno, s obzirom na to da su jezik i knjievnost podruja vaeg ueg interesa, kako i kakvima biste ocijenili knjievnu, ali i knjinu scenu? Postoje li i koriste li njihovom razvoju knjievni asopisi, u kojoj mjeri se koriste prednosti suvremenih tehnologija, tonije Interneta? Stiu li hrvatski/e autori/ice do makedonskog knjinog trita? Kako se nancira makedonska knjievnost i knjina produkcija? Makedonskoj knjievnoj publici poznate su hrvatske autorice koje se prevode i komentariu: Dubravka Ugrei, Vedrana Rudan, Julijana Matanovi. Neki od hrvatskih pisaca koji su osamdesetih bili aduti nove poetike, recimo Goran Tribuson ili Pavao Pavlii, manje su poznate mlaim makedonskim itaocima nego to su bili nama. Isto vai i za asopise, kao tada kultni Quorum ili Maleovo Oko, na ijim je stranicama voena djelimina polemika o makedonskom postmodernizmu, i iji su se novi brojevi ekali sa nestrpljenjem. Sada je, bez podilaenja, Zarez najpoznatiji hrvatski asopis, mada se do brojeva dolazi tee, preko ruke. Je li i kakve politiko dravotvorno osamostaljenje donijelo promjene? Hrvatski jezik, a na slian nain i srpski posljednjih su petnaest godina izloeni velikom ienju, pa svakim danom sve vie nalikuju jedan na drugog, vie nego kada su bili prljavi? to se dogaalo i dogaa se s makedonskim jezikom? Koliko i kako na nj utjeu svakodnevne politike prilike, odluke vezane uz napose albansku, ali i druge manjine u Makedoniji? Profesionalci u oblasti jezika, lingvisti mogu (i obavezni su) da struno tumae pretumbacije, inovacije, perverzije jezikog razvoja. Piscima ostaje onaj oslukujui, polifonini, estetski sloj jezika, koji se nudi za uporabu. Lanac kraih ili duih spojeva realnosti i simulakruma, fakcije i kcije. Makedonski jezik je sklon obogaivanju putem knjievnosti, ne samo zbog bogatstva dijalekata, ve i zbog dinaminosti urbanog argoa, koji nonstop daje materijal piscu. Meni je osobito zanimljiv odnos pisac lektor, njihovo meusobno nadmetanje, koje moe ponekad prei u dvoboj, ali svi, pa i najtanuniji tumaenjski renici pokazuju da se mo rei njedri ne samo iz standarda, nego i iz iskoraenja.

Let iznad spisateljskoga gnijezda

jenju Dedala graditelja. Spoj ei i suptilnosti, poniranja i gotovo geometrijske tonosti u strukturiranju dela. Na prateoj pjesnikoj veeri pozvali ste se na pouku prijateljice s velikim plavim oima kako ete poeziju poeti pisati kad se zaljubite, i zakljuili da niste poeli pisati poeziju, ali jeste haiku. Znai li to da haiku ne svrstavate u poeziju ili je izostalo zaljubljivanje? Ili se poezije ne laate zbog, kako ste jednom prilikom rekli, njezine nekomunikativnosti posljednjih desetljea? Mnogi smatraju da najljepi haiku piu djeca, no mnogi spisatelji i spisateljice okreu se toj formi upravo u zrelim godinama, kada su iskusili sve druge knjievne forme? Haiku se moe prihvatiti i zavoljeti i kao svojevrsna vebaonica za izotravanje moi asocijativne saglasnosti izmeu stvari i pojava koje tvrdokorni klasikatori oznaavaju kao daleke. A i jednostavnije, kao sedamnaesto slogovna manifestacijica radosti ivljenja. Haiku bratstvo i sestrinstvo je ubedljivo demokratsko po svom sustavu; ima i penzionera i uenika, i radnika i profesora univerziteta, i mravih i debeljukastih, o boji koe da ne govorimo. Kod mene se haiku poeo stvarati iz druge ruke, naime lik iz jedne moje prie je bio haidjin-amater i smiljao trostihove, igra me je dobrano zavukla tako da sam i sam poeo pisati haiku. Naravno tu moe uploviti i pria o zenu, tako naivno lovana pretenzijama begunaca iz preracionalnog svijeta bijelaca. Za mene je ista zabava i radost, kao to je ranije bio rock and roll.

engenoida etiketa Balkana

Svojedobno ste rekli da je Balkan najneistraeniji i najstrastveniji dio Europe kojeg se zbog toga i pribojava? Pozivanje na strastvenost mnogi ocjenjuju kao romantiarsko opravdavanje krvavih sukoba na Balkanu. Kako objanjavate da se, svim razliitim objanjenjima imaginarija usprkos, lake utvruje pojam Balkana od npr. srednje Europa? Pripada li, iz makedonske perspektive i Hrvatska Balkanu? Balkan koji je za zapadnjake imenovan u mnoini Balkani, ak je u svojoj geografskoj, a kamoli kulturolokoj pojmovnosti labavo utvren. Sve ee i skoro namerno ignoriranje hronotopa Balkan i njegovo sve ree uivljavanje i hrabrenje zavisi od brzopetnih politikih stereotipa. Kolevka civilizacije ili bure baruta? Pozicija pravih staroevropljana ili samooptuenikih mazohista? Zavisi od vae privatne postavljenosti nasuprot. Osobno, sve manje trpim iivljavanje alterskih slubenika u stranim ambasadama, kasnije carinika, zbog jedne smenog, potpuno nekriterijumskog peata, nazvanog viza. I sve vie se ponosim svojom neengenoidnom etiketom. Rasizam i netolerantnost su njihovi, a ne moji problemi! Vau posljednju i do sada najuspjeniju knjigu Antiuputstva jednom ste prilikom opisali kao ujed muza. Prijevod to je izaao u beogradskoj Geopoetici pribliava je i zainteresiranim hrvatskim itateljima/icama,

Haiku kao rocknroll

Je li nam, doista, potrebna smrt (bilo stvarna bilo simbolina), kao to je Dedalu trebala Ikarova, da nam samo nesebino darivanje znanja prui mogunost spoznaje najerotskije ovjekove elje neuhvatljive slobode? Bi li odgovornost to je darivanje, nuno pretpostavlja i za mnoge znai tek muku, mogli preoblikovati iz mranog rtvenika u uitak i tako ovjeka ve ivotom, umjesto smru, nauiti da je Let mogu i bez rtve i bez samortve? Moe li se tako ostvariti moda vjeno, a moda samo dugotrajno ueno udo neuhvatljive slobode? ivimo u tipinom vremenu kronisterije, da pozajmim podnaslov Danuncijade Viktora Cara Emina neki budui kroniar bi i te kako u ovom periodu osetio neumoljivog Kronosa (Saturna) koji guta svoju histerinu djecu bez zazora. Histerije krupne (geo)historijske, politike, i one tzv. sitne histerije, egzistencijalne, pojedinane, dvojnih ljudi sa dva ivota, sa momentalnim saveznicima-suparnicima teko je u ovo vreme nai Ikara u sebi, kada se Let survao u zgrtanje. Ipak za pisca (umetnika) Let je jedini mogui rizik da se savae stvarnost, jo tei zadatak, jer gajenje Ikara zanesenjaka, mora podrazumevati jo vee strpljenje i upornost u ga-

Mo jezika u iskoraenju iz njega

Ipak samo sporadine veze makedonskih i hrvatskih

Balkan: Sve ee i skoro namerno ignoriranje hronotopa Balkan i njegovo sve ree uivljavanje i hrabrenje zavisi od brzopetnih politikih stereotipa

leksandar Prokopiev ( roen 1953.) jedan je od vodeih makedonskih pripovjedaa i esejista, ali je italakoj publici poznat i kao autor haiku poezije, djejih pria, scenarija za TV lmove. Doktor je lolokih nauka i zaposlen na Institutu za makedonski jezik u Skopju gdje mu je i stalna adresa. Objavio je petnaestak knjiga od kojih istiemo Mladi majstor igre (1983.), Plovidba ka jugu (1987.), Ars Amatoria (1997.), Postmoderni Vavilon (2000.), Voajer (2001.), Antiuputstva (2003.) ira, neto starija i ne nuno italaka publika sjea ga se kao lana grupa Idoli i Zlatni deaci.

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

13

okrugli stol Antiuputstva: To gomilanje materijala, sa neznatnom montaom, je moj privatni odgovor na stalna putovanja, vlakom, zrakoplovom, peice i ponovna pitanja koje mi bezmilosno postavlja moj dinamini um

O ljubavi, mrnji, trendovima i pohoti

Nataa Petrinjak Na 4. pulskim danima eseja posveenim temi Ljubav i mrnja posebno su bili zapaeni eseji Alide Bremer o supostavljanju Thomasa Manna amerikom graaninu, te Helene Sabli Tomi o tome postaje li ljubav bez mrnje trend suvremene hrvatske proze
4. pulski dani eseja; organizacija Istarski ogranak DHK i asopis Nova Istra, Pula, 21. i 22. listopada 2006.
ih togod napisano i izgovoreno, sporije, tim upeatljivije, dotakne i sasvim osobno nisu ostali uskraeni. Autorska promiljanja o ljubavi i mrnji, ne nuno i ne uvijek kao dva kontrapunkta pojma, uspjeli su zaokupiti panju sluaa i puno dalje i dulje od vremena i prostora slubenog programa. Uvodno iskoriten citat dio je eseja u kojem Alida Bremer, znanstvena suradnica Centra za enske studije u Giessenu, autorica i prevoditeljica u nizu njemakih asopisa i novina, Thomasa Manna koji je tekoj i sloenoj ljubav prema Njemakoj posvetio tisue stranica svog opusa upravo plovei prema Americi supostavlja amerikom graaninu ispred rupe na junom Manhattanu te nas provokativno suoava s neizbjenim dvojbama spirale mrnje nakon 11. rujna. Jasno argumentirajui da emigrantsko samoubilako zalijetanje zrakoplovom kao ni ameriko love it or leave it nisu jedini mogui izbori. strasti, pa je i mrnja postala tim eksplozivnija, vulkan koji je samo prividno bezopasan, koji e odjednom izbaciti svu svoju lavu, i to u trenutku kada to nitko nee oekivati, pokrivajui pepelom sve ono to se dugotrajno gradilo. Pulskog povjesniara Miroslava Bertou teme o ljubavi i mrnji usmjerile su prema arhivskim izvorima u kojima se, kako je rekao, osim drutvene i gospodarske sastavnice, naziru i sadraji svakodnevnoga ivota. Za svoj zavodljivi esej Arhivski prizori o zatreskanom libertinu i nadobudnoj pohotnici izabrao je priu o graanki Meneghini Moretti i markizu Giuliu Gravisiju u Buzetu 1752.-1755. godine. Kreui od imaginarija hinduistike mitologije anglist i indolog Igor Grbi rastae povrinsku suprotstavljenost pojmova ljubavi i mrnje pridodajui im, po njemu, daleko vanije opreke ravnodunosti, ali i prosvijetljenosti. Protiv ravnodunosti zaloila se i Laura Marchig, pjesnikinja, prevoditeljica, urednica asopisa La Battana i ravnateljica Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Upravo jer je slijepa i ne moe biti kontrolirana, mrnja moe biti shvaena poput iracionalne manifestacije individualne ili kolektivne nesvjesne strane. Zbog toga se s njom treba suoiti uz dozu milosti to moe promijeniti bit. Ravnodunost ne nudi oslonce, nema vjealica na kojima je to mogue okaiti. I zbog toga je njezina priroda pretvara u kriminal to predvia osudu bez mogunosti priziva i bez skraivanja kazne, to je osuda za pakao zapisala je u iskazu o napornom nastanku izdanja La Battane posveene ljubavi. Na tradicionalniji nain i prihvaajui kontrapunkt pojmova ljubavi i mrnje na nasuna pitanja tog odnosa pokuala je odgovoriti Ljerka Car Matutinovi u svom esejistiko-pjesnikom promiljanju Mistikacija ljubavi i depresivni odnosi mrnje.

pa biste li nam pojasnili o kakvoj je knjizi rije? Zavodi li ona kao to je svojedobno, ba prema vaoj elji, zavodila Ars Amatoria? Koji su vai zavodniki aduti? Jo pre tridesetak godina, vreme leti, na samom zaetku spisateljske karijere, namirisao sam ansu. Konvencije anra su se slatko raspadale i to je prualo odline mogunosti da se pismo bez napora prelije preko granice anra. Tada sam poeo pisati Antiuputstva za linu uporabu, meavinu skica, priica, krokija, eseja, dijaloga, dnevnikih zapisa... koja je spontano rasla, kao dobar (nenamerni) primer otvorenog dela. Neka antiuputstva mogu da pozajmim ili jo bolje, da ih dopiem u neku drugu knjigu eseja ili pria. To je gomilanje materijala, sa neznatnom montaom, moj privatni odgovor na stalna putovanja, vlakom, zrakoplovom, peice i ponovna pitanja koje mi bezmilosno postavlja moj dinamini um. U svakom sluaju, to je moja najdua knjiga dosad, koja se stalno obnavlja i proiruje, a ko zna kada e okonati... to je u ovom sluaju medicinska, a ne knjievna dilema.

Retko te viam s devojkama

Bili ste aktivni sudionik glazbene scene osamdesetih, najee se u biografskim pregledima istie vae autorstvo teksta uvenog hita Idola Retko te viam sa devojkama. Imate li doticaja s glazbom i danas? Upotreba rokenrola je puno vie od bavljenja muzikom, dok ste u njemu to je jednostavno vrhunski ekstazi. Pre nepunih mesec dana, snimio sam s nekim starim rokenrolerima spot na nekadanje (ali ne bive) rock-teme. Skakao sam kao lud. Posle gledanja spota na TV, moja erka Lara je odmah komentarisala: Tata, malo sam se stidela, ali stvarno si bio super!

rimjer Thomasa Mana pokazuje nam kako se ljubav i znanje mogu djelatno udruiti. Dodala bih da je i za jedno i za drugo neophodno ono trezveno dostojanstvo sporosti, a njihov spoj ljubavi otvara oi. Mislim da je samo mrnja slijepa. Mislim da je ljubav sloena, da je u stalnom preispitivanju, novom deniranju, traenju. Ljubav je naporna, zahtijeva znanje, odgovornost, trud i ljubav prema samom sebi. Mrnja je lagana i prosta vjetina, u svom istom obliku podrazumijeva samounitenje. Na ljubav je naporno odgovarati ljubavlju, na mrnju je lako odgovoriti mrnjom. Ulomak je to iz eseja O ljubavi, sporosti, slobodi i milosti Alide Bremer, a koji je, dakako sasvim subjektivno, jedan od dijelova koji su bitno obiljeili 4. pulske dane eseja. U organizaciji Istarskog ogranka DHK i asopisa Nova Istra, 21. i 22. listopada 2006. bili su jo jednom prigoda doivjeti Pulu i kao grad-esej. U lijepo ureenoj podrumskoj, ali svijetloj sali Gradske knjinice i itaonice Pula, ta su dva dana u prvom planu bili autorski tekstovi, eseji, promiljanja na zadanu temu Ljubav i mrnja devetero autora/ica Ljerke Car Matutinovi (Crikvenica), Simona Mocennija (Pula/Milano), Igora Grbia (Pula), Alide Bremer (Njemaka), Taje Kramberger (Slovenija), Helene Sabli Tomi (Osijek), Laure Marchig (Rijeka), Miroslava Bertoe (Pula) i Aleksandra Prokopieva (Makedonija). Svi oni koji su imali mogunosti i elje izvui se iz ubrzanosti svakodnevice i prepustili se riziku da

Ljubav bez mrnje kao trend hrvatske proze

Potpuna istina o drugome je nedokuiva, no to ne znai da ne treba pokuavati. Jer upravo ona inicira energiju koja jednu dimenziju strasti, onu ljubavnu, pretvara u drugu, a druga, ona oznaena mrnjom, na taj nain ne dozvoljava razvodnjavanje prve drugi je, takoer subjektivni, biljeg za isticanje dana posveenih eseju. Isjeak je sjajnog eseja Postaje li Ljubav bez mrnje trend suvremene hrvatske proze? Helene Sabli Tomi, docentice Filozofskog fakulteta u Osijeku, u kojem kroz vizuru suodnosa ljubavi i mrnje kao arhetipskih zadanih suprotnosti propituje hrvatsku proznu produkciju. Analizom radova suvremenih hrvatskih autora i autorica utvruje na koji nain sline diskurzivne situacije djeluju kao pokretaka energija proznih tekstova autora, a kako proznih tekstova autorica. A uoljive razlike, kako je pokazala, postoje. Nadasve zanimljiv bio je i dio rada Taje Kramberger Nijansiranje svjetova meu spolovima ili otpor protiv manihejskog shvaanja svijeta koji je znatieljnike doekao u izvrsno pripremljenim materijalima, no za svu puninu naznaenog ostali smo uskraeni zbog nedovoljnog poznavanja slovenskog jezika na kojem ga je, opirnije, ta kulturalna antropologinja i urednica asopisa, vie kao predavanje, prezentirala. No, time e s vie znatielje biti doekano ono izdanje Nove Istre u kojem e biti objavljeni svi radovi. Kratak osvrt o ljubavi i mrnji u suvremenom drutvu naslov je eseja slikara, kipara i pjesnika Simonea Mocennija u kojem govori kako se denicija samih pojmova ljubavi i mrnje mijenja kroz vrijeme te da se upravo polazei od denicija tih termina mogu shvatiti vrijednosti na kojima se neko drutvo temelji. Dananje vrijeme vidi kao doba u kojem se ljubav sve vie percipira na apatian nain, gdje su razgovori puno vie posveeni pukoj

Nova knjiga Milana Rakovca La Triestina

Tijekom, neki bi rekli, samo dvodnevnog skupa, obiljeena je deseta godinjica izlaenja asopisa Nova Istra, predstavljen je najnoviji dvobroj, najavljena je suradnja s asopisom La Battana u obliku razmjene tematskih blokova, a Boris Domagoj Bileti, urednik Nove Istre, te autor i voditelj Pulskih dana eseja najavio je i bibliograju asopisa autorice Marije Petener-Lorenzin. Program je obuhvatio i posjet akavskoj kui u koju je smjetena Knjinica minj i koju vodi je pjesnikinja Nada Galant ija se nova knjiga oekuje ovih dana. La Triestina nova je knjiga Milana Rakovca kojoj je pripala ast da kao promocija iznenaenja u Svetom Petru u umi zaokrui ovogodinje dane eseja. Premda sam autor istie da je rije o spoju dva davno zapoeta romana, jo vie draka matu odreenje koje je u nadahnutom govoru iznio predstavlja Aljoa Puar. Po njemu rije je trovrsnom tekstu literarnom antipametu, tranzicijskoj bajci i ljubiu satkanom od autorovih ljubavi i tuih mrnji. Moemo zakljuiti tek uz uzdah ah, ljubav!, ah, mrnja!

cmyk

14

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

film

Svaki aneo je straan

Sreko Horvat Unato rairenoj i moda jedinoj interpretaciji filma ivot drugih, nagraenog na ovogodinjem Zagreb Film Festivalu, kao kritike totalitarizma, valja napraviti obrnut i naizgled paradoksalan korak i taj film pokuati shvatiti posve suprotno, kao radikalnu kritiku humanizma
ivot drugih (Das Leben der andern), reija: Florian Henckel von Donnersmarck, Njemaka, 2006.; glavna nagrada na Zagreb Film Festivalu
pravu, polako ulazi u ivot drugih. Nakon nekog vremena on sve vie poinje sumnjati u svoj posao i u krivnju Dreymanna, no poznati reiser nakon smrti svog prijatelja reisera Alberta Jerske koji si je nakon 10 godina zabrane rada u DDR-u oduzeo ivot, mijenja svoj stav prema dravi. On je dodue uvijek bio skeptian, no nikada nije elio prijei tanku liniju koja ga je dijelila od zabrane rada. Sada odlui napisati lanak o golemom broju samoubojstava u DDR-u koji anonimno objavljuje u asopisu Zapadne Njemake, poznatom Spiegelu. Christa-Maria koja je Dreymana, sve samo da bi sauvala karijeru, ve bila prevarila s ministrom kulture, no u meuvremenu shvatila da ipak eli sauvati svoje dostojanstvo, ipak na kraju odaje Dreymana koji je posebnu mainu za tipkanje (koju je u DDR krijumario glavni urednik Spiegela) sakrio ispod praga u stanu. Wiesler zna gdje se nalazi tajno mjesto i prije nego Christa-Maria s cijelim odredom Stasijevaca dolazi u stan, mainu odnosi i skriva u svoj auto. Christa-Maria koja ne zna da je prag prazan ne moe vie podnijeti sramotu zbog izdaje i izlijee iz kue direktno pred kamion koji je usmruje. Premda se ne moe dokazati da je Wiesler umijean, Partija ga degradira i sada on samo pregledava potu. Godinama nakon toga, kada je Berlinski zid ve pao, Dreyman odlazi u arhiv dravne sigurnosti i ne moe vjerovati svojim oima. Iz dokumenata se vidi da ga je cijelo vrijeme titio Stasi pod tajnim imenom HGW XX/7. Dreyman je, naime, vjerovao da Christa-Maria nije bila kriva i da ga je upravo ona na kraju spasila. Dreyman pronalazi Wieslera koji sada razdjeljuje potu i reklamne letke, no ne kontaktira ga...

a razliku od Good Bye, Lenin! i slinih lmova, debitantski cjeloveernji lm 32-godinjeg Floriana Henckela von Donnersmarcka, koji je ve prijavljen kao njemaki kandidat za Oskara, osvojio je glavne nagrade na brojnim festivalima pa tako i na ovogodinjem Zagreb Film Festivalu, na komunistiku se povijest ne osvre s nostalgijom. Premda je Donnersmarck odrastao na Zapadu i premda vjerojatno nikada nije postojao neki Oskar Schindler DDRa, ivot drugih je odmah pohvaljen kao odlina i originalna kritika totalitarizma. No, unato toj rairenoj i moda jedinoj interpretaciji lma, treba napraviti obrnut i naizgled paradoksalan korak i ivot drugih pokuati shvatiti posve suprotno, kao radikalnu kritiku humanizma.

U zagrljaju Stasija
Dakle, mjesto radnje Berlin. Vrijeme radnje studeni 1984. Pet godina prije svog kraja DDR je na vrhuncu totalitarizma i sve podsjea na poznatu Orwellovu knjigu naslovljenu istom godinom. Stasi (slubenik dravne sigurnosti, Staatssicherheit) Gerd Wielser (Ulrich Mhe) dobiva zadatak prislukivati poznatog i uspjenog redatelja Georga Dreymana (Sebastian Koch). On najprije ne sluti da se iza svega krije nalog ministra kulture Brune Hempfa (Thomas Thieme) koji uz pomo Stasija eli ukloniti Dreymana kako bi se doepao njegove djevojke i poznate glumice Christe-Marie Sieland (Martina Gedeck). Sekretar partije Anton Grubitz (Ulrich Tukur) pod svaku cijenu eli napredovati u svojoj karijeri i pomoi ministru i stoga se u rekordnom roku u Dreymanov stan u svaki kutak stavljaju bubice za prislukivanje, a tavan se pretvara u svojevrsnu bazu za Gerda Wieslera. Wiesler koji je na poetku lma portretiran kao tvrdokoran simpatizer sistema, ovjek koji e istinu pretvoriti u la samo da sistem i dalje bude u

Moe li itko tko je uo Beethovena biti zao ovjek

Maksim Gorki je napisao to je Lenjin jednom navodno rekao o Beethovenu i njegovoj Appassionati, naime da je ne moe esto sluati jer mu onda doe da govori ljupke gluposti i da miluje ljude po glavi, dok bi zapravo trebao udarati po tim glavama kako bi svoju revoluciju mogao privesti kraju. Moe li itko tko je uo, ali zaista uo Beethovena, biti zao ovjek?, pita se Dreyman u lmu, a sam Donnersmarck se pita to bi bilo da se Lenjina moglo prisiliti da slua Appassionatu, da ga se moglo uvjeriti u to da vjeruje kako Appassionatu mora sluati zbog revolucije. Mladi redatelj tvrdi da je upravo to bila jezgra i poetna ideja iz koje je nastao ivot drugih. Za razliku od Lenjina koji je imao izbor, HWG ne moe ne sluati Appassionatu: to mu je posao. On sjedi u tronoj sobi sa slualicama na uima i mora sluati tu predivnu glazbu. Neki su naglaavali da u cijeloj prii tragini lik nije Dreyman nego upravo HGW. To je tono. No za razliku od interpretacija da je HGW tragian lik jer nije

Poanta filma je da i borba za dobar cilj: ideali Zapadne Njemake: sloboda govora, slobodno umjetniko stvaranje, itd., jednako kao i za zao cilj: metode DDR-a: prislukivanje, provedba egoistinih ciljeva pod krinkom Partije, itd., na kraju koristi jednaka sredstva

postigao ono to je htio, traginost se sastoji upravo u tome da je postigao ono to je nesvjesno htio. Na kraju lma on je napokon ulovio svoj objekt elje, ili, da budemo precizniji, on je sam postao svoj objekt elje. Ako se sjetimo poetka lma, HGW je najprije bio pravo olienje Stasijevca da bi postupno, promatrajui ivot umjetnika, poeo shvaati ari umjetnosti i slobode. to se lm vie blii kraju, to vie otkrivamo HGW-ovu elju da on sam postane umjetnik. Dakako, on toga nije svjestan, no svi njegovi postupci kao i njegova (odlina) glumaka izraajnost svjedoe o njegovu podravanju Dreymana. Vrhunac njegove fantazme kao i uvijek otkrivamo na podruju seksualnosti. Nakon naporne noi prislukivanja HGW odlazi kui. Ve se pomalo koleba oko cijelog sluaja Lazlo. Tu no je, naime, sluao kako umjetnici vode ljubav. Prema rijeima njegova mlaeg i naivnog kolege, pa oni samo to i ine, stalno se.... HGW, dakle, dolazi kui i naruuje prostitutku, nimalo zgodnu. Kada doivi snoaj, svoju glavu ugura meu njezine grudi i poput djeteta zamoli je neka jo malo ostane u zagrljaju. No prostitutka, kao svaka prava prostitutka, ve na ekanju ima druge muterije i bez imalo oklijevanja odlazi. Da je pretpostavka da umjetnika ljubav za HGW-a predstavlja fantazmu tona, vidimo drugi dan, kada HWG koristi priliku da nema nikog u Dreymanovu stanu. On njuka malo po stvarima a zatim u jednoj sceni prilazi krevetu i njeno stavlja ruku na njega kao da misli oni su juer ovdje vodili ljubav, s toliko prisnosti i topline, i cijelu no su proveli u zagrljaju, a ja... ja sam osuen na kurve kojima sam samo jo jedna muterija u nizu. HGW-ovu preobrazbu iz agenta tajne slube i humanista moemo iitati upravo u tom kljuu: najprije je mislio kako je ljubav izmeu Dreymana savrena, neka vrsta idealne umjetnike ljubavi, no na svoje zaprepatenje otkriva da je i Christa-Maira zapravo kurva. HWG se stoga poistovjeuje s Dreymanom i na sve mogue naine pokuava spasiti njihovu ljubav i njegovo dostojanstvo. Poistovjeivanje moemo razabrati i u sceni kada HWG

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

15

film
poput Larsa von Triera u Dogvilleu na katu iznad stana umjetnika kredom iscrtava tlocrt, toan razmjetaj svih prostorija. Da Dreyman za HGW-a nesvjesno predstavlja objekt elje izlazi na vidjelo u trenutku kada Dreyman za zapadnjaki Spiegel pie tekst o samoubojstvima u DDR-u. HGW u svrhu kamuiranja i zatakavanja te injenice u svom zapisniku navodi da redatelj s prijateljima pie dramu pod nazivom Zubna ordinacija i upravo tu HGW ve na neki nain simulacijom postaje umjetnik: on sam poinje pisati navedenu dramu. U neku ruku on postaje vlastiti objekt elje. Jedini je problem da on za razliku od Baudrillarda jo uvijek razabire simulaciju od realnosti. Unato tome, ili moda upravo zbog toga, HWG i u vlastitu realnost poinje inkorporirati Dreymanovu realnost. Iz Dreymanova stana on potajno krade jedan Brechtov svezak iz kojeg ita Sjeanje na Marie A i polako mu se oi pune suzama nakon ovih redaka: A na lijepom ljetnom nebu iznad / Bijae oblak koji dugo promatrao sam ja / Bio je vrlo bijel i na strahovitoj visini / A ieznuo je, kad pogledao sam uvis. Drugi takav moment je kada slua kako Dreyman nakon smrti svoga prijatelja Alberta Jerske (Volkmar Kleinert) svira Beethovenu Apassionatu: nakon tog vojaerskog uitka/tuge u prekrasnoj glazbi/tuoj tuzi HWG odlazi kui i u dizalu susree plavog djeaia koji ga ne znajui da bi tako mogao nastradati njegov otac koji mu je proirio tu vijest pita Jesi li ti stvarno Stasi?. HWG to naravno vie nije. ali reagira smireno i ne kae nijednu rije protiv sistema. Tek nakon uplitanja HGW-a, a to je trenutak kada on u kau susree Christa-Mariju i ondje je uvjerava u njezinu umjetniku vrijednost i da joj ne treba podli ministar kako bi i dalje mogla biti umjetnica, HGW zakljuuje da je vrijeme da napokon poduzme neto. I u neku ruku to je ona poznata Canettijeva toka koju treba pronai kako bi se uspjelo vidjeti gdje je tono sve polo krivo (simulacija zvonca). HGW se Christa-Mariji obraa iz najbolje namjere, on eli da ona prestane varati Dreymana i da zapravo okrene lea sistemu koji je personiciran ministrom kojim ga vara. Da je HGW ostao Stasi, on bi jednostavno pustio da stvari idu svojim tokom i taman da nije naao nita sporno kod Dreymana to bi ga moglo teretiti, Christa-Maria bi vjerojatno sama toliko zagrizla u svojoj egoistinoj elji da i dalje bude umjetnica-glumica da bi ona na kraju ionako bila ministrova to je na poetku bio i glavni razlog zato

vidimo na poetku lma kada u posve istinitom iskazu nekog svjedoka pronalazi potpunu suprotnost, odnosno la i pronaao neto kod Dreymana, pisac bi u najgorem sluaju odleao

minizam. U nalnu kalkulaciju pokuavaju se uraunati najbolja sredstva a da se istovremeno zaboravlja da je moda zapravo svejedno je li tvrdnja da cilj opravdava sva sredstva nemoralna ili ne.

Sva su sredstva jednako loa

Svaki aneo je straan. To je u jednoj svojoj pjesmi napisao Rilke. Trebalo bi dodati: jer previe zna. Poanta lma je da i borba za dobar cilj (ideali Zapadne Njemake: sloboda govora, slobodno umjetniko stvaranje, itd.) jednako kao i za zao cilj (metode DDR-a: prislukivanje, provedba egoistinih ciljeva pod krinkom Partije, itd.) na kraju koristi jednaka sredstva. Upravo to je moda jedan od najvanijih zakljuaka lma, da unato vjenim traktatima o odnosu sredstvo-cilj (cilj ne opravdava sredstvo i drugi spomenici humanizma koji kritiziraju Machiavellija) cilj kao krajnja svrha neke radnje (HGW-ova elja da spasi Dreymana) ve u sebi a priori sadri dozvolu za upotrebu svih sredstava pa stoga ona mogu ispasti dobro (kao to je bila HGW-ova namjera) ili loe (kao to je bilo na kraju). Iz tog razloga lm treba shvatiti kao briljantnu kritiku humanizma: za razliku od starog naela u koje se uvijek iznova kunu i svi protivnici amerike politike koji su ujedno protivnici terorizma (ukazati na nedostatke Busheve politike je super, ali zabiti avion u toranj je ipak previe), ivot drugih nas pouava sljedeem: sva sredstva su jednako loa. A ni cilj nije nuno bolji. Ako bolje promislimo, unato svim naim gledateljskim simpatijama prema HGW-u i tuzi kada ga vidimo kako pokunjen za sobom vue kolica s potom, on je na kraju postigao upravo ono to nije znao da je elio. Postao je predmet opsesije onoga koji je bio njegova opsesija. Kada ve nije mogao biti umjetnik sam, postao je predmet umjetnosti. Kada HGW tako na samom kraju lma prolazi pokraj knjiare, uoava veliki plakat s Dreymanovim portretom i oglas za njegov novi roman Sonata dobrom ovjeku. Automatski ulazi u knjiaru i kupuje knjigu. Otvara prvu stranu i na njoj ita u zahvalnost HGW-u. Kupac ga pita treba li knjigu zamotati, a on posve istinito kae Ne, knjiga je za mene. HGW je moda aneo, ali on je u svakom sluaju straan. Moda je za sve, na kraju, kriva Beethovenova Appassionata koju drug Lenjin toliko nije htio sluati.

Humanizam je lo determinizam
Kako bismo nastavili suprotno itanje ivota drugih, koje ne naglaava kritiku totalitarizma nego upravo suprotno, kritiku humanizma, pretpostavimo to bi bilo da se HGW nije okrenuo onome to emo okarakterizirati kao humanizam. Dreyman nikad ne bi napisao tekst o samoubojstvima i konzekventno tome Christa-Maria ne bi nikad umrla. Paradoksalno, pravi humanizam sastojao bi se u tome da je HGW ostao Stasi kakav je bio. Premda se kod Dreymana nije moglo nai nita to bi govorilo protiv njega, ak i kada mu je umro prijatelj Albert Jerska koji se ubio zbog nemogunosti reiranja, Dreyman je dodue slomljen,

je Dreyman stavljen pod prismotru. U sluaju da je HGW, kao to je to radio ve i prije upeatljivu scenu

nekoliko godina, a najkasnije s padom zida bio bi puten. Christa-Maria bi bila iva. Svi HGW-ovi postupci neka su vrsta loeg determinizma: svaki njegov postupak dovodi do novog zapleta i tek na kraju vidimo do ega je sve to dovelo. Lo je zato jer je HGW trebao znati da upravo onda kada predvidimo kakav e uinak neki postupak imati trebamo uraunati i taj faktor da smo to predvidjeli. Ili, drukije reeno, determinizam je uspjean samo onda kada ne znamo da je u pitanju determinizam. HGW je raunao s tim da e radnja A prouzrokovati uinak B, da e njegovim skrivanjem maine za tipkanje iz Zapadne njemake Dreyman biti osloboen svih krivnji, te da e Christa-Maria ponovo biti s njim, umjesto toga radnja A prouzrokovala je uinak C, Dreyman je doista osloboen svih krivnji, no na Christu-Mariju je umjesto da bude opet s njim naletio kamion i ona je umrla. Humanizam je stoga u neku ruku lo deter-

cmyk

16

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

arhitektura

Dinamino vrijeme, neformalni poredak, interdisciplinarne putanje

Manuel Gausa Prostor-Vrijeme-Informacija i Nova arhitektura
Promiljanje suvremene koncepcije prostora i arhitekture selektora 41. zagrebakog salona arhitekture, Trg bana Jelaia, Zagreb, od 19. listopada do 19. studenoga 2006.
apsolutna, zamijenila je rascjepkana ideja isprekidanih iskustava relativnih poloaja koja su ostavila traga na dobrom dijelu moderna pokreta te naoj kasnijoj tradiciji i tumaenju prostora. jedva da su primjenjivi kada ih se usporedi sa sloenou fenomena za koje sada znamo da deniraju nae okruenje. Kako je to rekao matematiar Peter Saunders: Ni sami ziari vie ne vjeruju u taj vjeni svemir, krut i egzaktan, koji je dao tako veliku potporu deterministikoj paradigmi. Danas ga je zamijenio svojevrstan dinamiki svemir u kojem prostor i vrijeme uistinu ovise o promatrau i u kojem veina svih svojstava postoji samo na nesiguran, ranije neutvren nain.10 Newtonovska paradigma, i dobar dio einsteinovske, sada su sueljene s izazovima nekakva promjenjiva svemira u kojem je veina procesa, ukljuujui i one naizgled stabilnije, neobino nedisciplinirana te zavravaju demonstriranjem ne-linearnog ponaanja, to je proizvod njihove vlastite interaktivne i dinamike prirode. U takvim procesima, (globalna) pozicija u prostoru trebala bi se spojiti s posljedicama (lokalne) informacije tako da svaka zasebna situacija (ili trenutak) daje svoj prinos cjelini. Ta informacija u velikoj mjeri utjee na cjelinu, neprekidno modicirajui njezinu putanju. Globalni sustav mijenja se kako varira i akumulira primljenu lokalnu informaciju. U posljednjih 50 godina prouavanje dinamikog sustava, povezanog s teorijom kaosa i kvantnom mehanikom, pokazalo je postupan napredak zahvaljujui novoj sposobnosti tehnologije da uporabom raunalnih metoda simulira (i izraunava) putanje neodreenih i sloenih geometrija11; ono je takoer otkrilo dokaze za naelo neodreenosti koje upravlja naim svemirom, to je jo jedan korak u smjeru njegova razumijevanja onkraj teorije relativnosti.12 Premda jo u tome smislu ne postoji nekakva cjelovita teorija, danas nam je poznato, kao to pie i Stephen Hawkin, da je naelo neodreenosti povezano s uzajamnom djelatnou i dinamikom prirodom kvantne

Bog se ne kocka
Ignasi de Sol-Morales, s velikim umijeem istie6 vidljivu analogiju izmeu einsteinovskog prostora-vremena i analitikog kubizma, ili post-kubizma jednoga LEsprit Nouveaua, u kojem su tradicionalniji termini poput poretka, geometrije i kompozicije, ponovo preuzeli ulogu alata kojim se razumijevanje nove arhitekture ini pristupanijim, to su prvi analitiari moderne arhitekture ve iznijeli. To je dovelo do zamjene klasinog apsolutnog poretka kontinuiranog, homogenog, jezgrovitog i deterministikog novim, relativnijim, diskontinuiranim, ali nita manje uvjerenim u striktnu (racionalnu) kontrolu oblika i rezultata.7 Einsteinovska vizija svemira nalazi se u biti u temeljima ove vizije deterministike kontrole. Sam Einstein nikada nije prihvatio nekakav svemir u kojem vladaju kaos i sluajnost Bog se ne kocka nego svemir ureen opim pravilima koja podrazumijevaju predvidljivost rezultata.8 Mogli bismo rei, meutim, da je suvremeno poimanje svemira odnosno, relativistiki stav prema svemiru znailo prijelaz s hijerarhine ideje kompozicije na slobodniju ideju pozicije, ali se ova potonja i dalje oslanjala na stabilnu i suvislu deniciju nekih prije utvrenih rezultata utemeljenih na snazi vertikalnih vektora (volumena) i njihove precizne (tone) organizacije na horizontalnoj ravni. Horizontalna i vertikalna ravan, kao osnovne (racionalistike) kartezijanske geometrije, morale su se transformirati u temeljne mehanizme poimanja fragmentiranog prostora, ali istodobno ostati povezane sa strogim unaprijed utvrenim denicijama. Giedion je zapisao: Volumeni su oni koji stvaraju prostor. Arhitekti bi se danas trebali konstantno sueljavati sa zadaom rasporeivanja volumena na razliitim visinama, reciprono odgovarajuih. Nova povijest poinje optikom revolucijom koja je odbacila hijerarhijsku perspektivu sa samo jednom tokom motrita. Mi smo danas sposobni uoiti energiju volumena koji su slobodno smjeteni u prostoru i koji nisu ni u kakvu odnosu spram perspektive (...).9

e dulje vrijeme branimo jedno iitavanje proizvodnje najnovije arhitekture koje se temelji ne samo na preporuci struke, profesionalnoj praksi ili pukom slijedu dogaaja, nego i na transverzalnom pogledu na suvremenu scenu1, to omoguuje povezivanje denicije i organizacije habitata i okruenja (koji su bit arhitekture) s ispravnom interpretacijom znanstvenom, drutvenom, lozofskom i umjetnikom prostora, vremena i njihovih pridrunica. Ovo pribliavanje nije posebice novo. Ono je povezano sa slinim pokuajima cilj kojih je bio povezati (lokalnu) kritinu difuziju injenica tehniku ili umjetniku kreaciju s pravilnim (globalnim) kulturnim razumijevanjem zbilje.

Poznavati prirodu stvari kako bi se prema njoj postupalo2

Ovo je holistiki poziv, koji putuje novijom povijeu kritike, od Veynea do Virilija, od Kblera do Jencksa. Pa ipak, ba je paradigmatino djelo Space, Time and Architecture (Prostor, vrijeme i arhitektura) Sigfrieda Giediona iz 1941. ponajbolje odrazilo onodobnu spremnost na interakciju unutar arhitekture, umjetnosti i znanosti. U trenutku kada je Giedion objavio svoje djelo 1943.3 godine, proteklo je samo 36 godina otkako je Albert Einstein stvorio svoju slavnu teoriju relativnosti koja e imati tako velik utjecaj na nae razumijevanje svemira. Sam po sebi, izraz prostor-vrijeme, koji je rabio Giedion, usvajao je sluajno odabrane znanstvene odjeke koji su sami po sebi implicirali suodnos novih estetskih eksperimenata i novih znanstvenih teorija o relativnosti.4 Te su teorije odbacile aristotelovsko (a s njim i newtonovsko) shvaanje vremena kao neeg bitnog, metazikog odvojenog od prostora kako bi dole do novih, koje su denitivno ukljuivale oba shvaanja: sve od toga trenutka, mjerenje vremena ovisilo je o poloaju promatraa u prostoru, a sukladno tome i o relativnom pokretu.5 Jezgrovitu ideju nekakva svemira u kontinuumu, hijerarhijski ustrojena i

Ako je koncept moderna prostora u svojem vremenu znaio naputanje ideje kompozicije, kao regulacije (pozicije), kao korelacije, koncept suvremenog prostora danas znai tranziciju s ideje pozicije na ideju dispozicije kao taktike odluke, ali i kao mogue kombinacije informacija

Dinamiki sustavi <in> svojstva

Jo koristimo ostatke toga modernog poimanja arhitekture pozicijskog, euklidskog i linearnog isto onako kako rabimo i prastare znanstvene zakone poput gravitacije pa ak i relativnosti, koji su u dobroj mjeri jo uinkoviti, premda

anuel Gausa Navarro (roen 1959. u Barceloni, panjolska, gdje ivi i djeluje) jedan je od utemeljitelja Actar Arquitectura i Actar izdavatva za dizajn i arhitekturu, osnovanih 1994. Trenutano je profesor na Arhitektonskom fakultetu (ETSAB-UPC) u Barceloni, gdje je doktorirao. Priznati je teoretiar arhitekture, predsjednik Znanstvenog vijea na Katalonskom institutu za naprednu arhitekturu i lan EUROPAN-a.

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

17

arhitektura
Topologija praenja
Pred nama kao arhitektima danas je izazov da proizvedemo nove mehanizme akcije koji e odgovarati na poticaje globalnog novog poretka u stalnom stanju uzbuenosti. Poredak osjetljiv na dinamine (interaktivne) procese koji deniraju nae poimanje suvremenoga svemira i vremena. A to su doista sloeni procesi, denirani onim to emo ovdje nazvati <in> faktorom povezanim s: visokim stupnjem informacija, naelom incertidumbre (neodreenosti); indeterminacion (nedeterminiranou), inestabilidad (nestabilnou) i incoherencia (nepovezanou); infrastrukturnim nekretninama, inmanencia (imanentnou), intermitencia (isprekidanou) i interakcijom; vocacion de incomplitud (smislom za nedovrenost); innitud (neizmjernou); i iznad svega, kao to i sam Balmond istie, tendencijom ka informalidad (neformalnosti) izravno povezanom s njegovom oitom indisciplina (nedisciplinom). Rutina i disciplinska konvencija zaista su skloni uporabi repetitivnih zakona kontinuiranih i predvidljivih kao tradicionalnih oblika akcije. A oni imaju tendenciju oslanjati se na linearne procese, temeljene na postojanim putanjama, ksiranim i izbalansiranim (kom)pozicijama. Njihove putanje zaista pokazuju mnogostruke uktuirajue i/ili kombinatorne pokrete latentna stanja, razliita i mogua koji uzmiu pred neizvjesnim situacijama ravnovjesja. To su pokreti koji, openito govorei, premda imaju tendenciju traenja potpore u generikim shemama koje pokazuju vei ili manji stupanj predvidljivosti i ponavljanja (otoci izvjesnosti), prate zauujue spontane i po deniciji sve slobodnije putanje: Dok linearni sustavi imaju gotovo uvijek samo jednu toku ravnovjesja, ne-linearni sustavi imaju vie stanja ravnovjesja koje ukljuuje i bifurkacijske toke, kao i prijelaze iz stabilne putanje prema nekoj drugoj, to izaziva velike promjene u kratkim intervalima.16 Oni govore o topologiji praenja, temeljenoj na pokretu i interakciji estica na bazi individualne informacije koja ukljuuje vlastitu (pozitivnu) preinaku prvotnih shema pa stoga i veu raznolikost s obzirom na ono to je neizvjesno, izvanjsko. Tradicionalno poimanje poretka koje je obiljeilo klasine interpretacije prostora (temeljeno na ideji kompozicije kao nekakva hijerarhijskog odnosa, ali i kao kohezivne, zatvorene guracije, predvidljive meu dijelovima)17, napala je moderna ideologija, koja nudi alternativni novi poredak povezan s relativistikim tumaenjem prostora i vremena (temeljenim na prostornoj poziciji kao slobodnijoj vezi, ali ne i manje strogoj iz istoga razloga izmjerljivoj meu predmetima). Pozicija kao organizacija, ali takoer i kao nekakav nepromjenjiv, pobuujui princip (u skladu s odgovarajuim ideolokim dogmatskim trenutkom moderna vremena-prostora). Svestrani sustavi, a ne besprijekorne kompozicije. Tijekom ovoga stoljea vidjeli smo prijelaz s klasinog poimanja vremena i prostora: neprekidnog, krutog, apsolutnog, statinog, egzaktnog i reguliranog, ali takoer vjenog, simbolikog, metazikog i obrednog (temeljenog na harmonijskoj estetici evokacije) na moderno prostor-vrijeme: isprekidano, razlomljeno, relativno, precizno ali i rigidno, nepromjenjivo i mehaniko (kako je izvedeno iz funkcionalne i mehanike krutosti, strogo, tehniko, tipoloko, precizno). Suvremeno prostor/vrijeme ipak se predstavlja kao nekakav progresivno nepristran krajobraz, nepostojan i kako je ve reeno neformalan; podlono je snazi pojedinca i sluajnosti, heterogenosti koliko i razliitosti, ali i infrastrukturalnosti. Prostor-vrijeme meusobno povezanih i uzajamno djelujuih poruka koje ima novi dimenzionalni vektor u informaciji. Prostor-vrijeme-informacija, kombinatorna, otvorena i diferencijalna; prije vjerojatna nego odreena, precizna ili tona; prije taktilna i digitalna nego evokativna (ritualna) ili mehanika; prije oportunistika nego simbolika ili dogmatika; prije promjenjiva nego vjena ili pozicionirana. Ako je koncept moderna prostora u svojem vremenu znaio naputanje ideje kompozicije, kao regulacije (pozicije), kao korelacije, koncept suvremenog prostora danas znai, tranziciju s ideje pozicije na ideju dispozicije kao taktike odluke, ali i kao mogue kombinacije informacija. Od nekakve predvidljive vizije svemira prvo smo evoluirali do izmjerljiva svemira; danas smo doli do onog diferencijalnog. Od prihvaanja one neobine situacije kohabitacije, sainjene od ugovora i krianja, mi smo danas sposobni razumjeti kulturu suvremenog projekta. Odmaknuli smo se od spremnosti za intervenciju, temeljene na prihvaanju nekakvog hibridnog ugovora (umjesto na nametanju nekakva novog jedinstvenog totalizirajueg poretka), s njegovim vlastitim polazinim uvjetima koji od nas zahtijevaju primjenu selektivnih kriterija umjesto ranije utvrenih modela: eksibilnih (dis)pozicija, sposobnih procesuirati primljene informacije i mijenjati se s njima. To je hibridna, uktuirajua i elastina situacija koja prenosi nekakav novi nepredvidivi poredak, deniran iz premise sloenih geometrija nestalne topologije i slobodnijih i ekstrovertiranih oblika. Tako emo potaknuti istraivanje novih pristupa projektu: organizacijskim sustavima, eksibilnim i sposobnim da stvore odnosne strukture koje su otvorenije, ali i sposobne artikulirati pojavnost prostora proturjeja i nekoherentnosti.

Paradoksi
Neobini izriaji kao mogui protokoli povezani s lokalnim sustavom, ali koji odjednom stvaraju neposlunu dinamiku u superiornom globalnom meta-sustavu, iskrivljuju vlastitu konvenciju artikulirajui naizgled nemogue (ili apsurdne) kombinacije. Nametljivi pokreti koji destabiliziraju dinamiku rutine predlaganjem neoekivanih putanja kombinacija. Pisao sam svojedobno19 o nadilazeem htijenju suvremenog projekta i njegovoj sposobnosti iznoenja i rjeavanja novih paradoksa u sustavu predlaganjem alternativnih rjeenja osuenih na ruenje opeprihvaenih kodeksa discipline (i onih svjetovnih), spajanjem raznorodnih koncepata (gore i dolje, eksterijer, interijer, izvanjsko i unutarnje, pozadina i gura, privatno i javno, itd.) u nove hibridne spojeve. To su mogui protokoli koje se iznosi istodobno u sustavu i izvan njega oni mu slue i destabiliziraju ga20 dok istodobno lee u temeljima nedisciplinirane denicije dinamikih sustava, aludirajui na eksibilni karakter oblika i poretka povezanih s njima, kao i na vlastitu (i implicitnu) mogunost nadilaenja i promjene.

informacije ve duboko utjecalo na nae suvremeno vienje svijeta, te da je, unato injenici da lozo i tvorci i vie od pedeset godina nakon njihova pojavljivanja jo uvijek ne cijene u potpunosti te teorije, njihovo iznoenje u svakom sluaju znailo kraj deterministikog sna kojega su u 18. stoljeu, u Dobu razuma, zaeli Laplace i Newton, i koji se potom razvijao sve do Einsteina.

Prostor podijeljen na odjeljke

Kvantna mehanika i teorija kaosa uveli su u znanost neizbjean element nasuminosti; tovie, one ne sugeriraju precizne i nepromjenjive (jedinstvene) rezultate, nego najavljuju samo mogue protokole: sustave i kombinacije rezultata, kao i mogunost njihova stvaranja, ovisno o taktiki procesuiranoj informaciji.13 Ovdje moemo rei da su klasini prostor i moderno prostor-vrijeme slijedili svojevrsno informacijsko (interaktivno) prostor-vrijeme koje je u naem poimanju svemira izazvalo nove nestabilnosti i neodreenosti, ali je, istodobno, omoguilo trajno uvoenje utjecaja informacije (raznolike i apstraktne, individualne i globalne, proturjene i zdruene) kao i njihovih nediscipliniranih uinaka na dinaminu manifestaciju procesa. Na svemir, nai gradovi, nae ponaanje, ak i nae vrijeme, u velikoj mjeri reagiraju na dinamike, ne-linearne procese.14 Meutim, arhitektura se i dalje oslanja na modele koji se temelje na krutim, ranije utvrenim, implicitno nepromjenjivim i trajnim strukturama: istim, strogim i neospornim. U nekim svojim najnovijim zapisima Cecil Balmond je u vie navrata spominjao razdvajanje i disharmoniju nove znanosti i stare arhitekture15: Kako povezati arhitekturu deniranu na temelju ksnih oblika i statikih struktura sa suvremenim istraivanjima dinamikih sustava? Kako postii prijelaz s nove znanosti na novu arhitekturu? Zahvaljujui kartezijanskoj tradiciji, a priori dijelimo prostor na odjeljke i to prema strogim vertikalnim i horizontalnim linijama. Nai projekti ponovo otkrivaju topograju rigidnih kostura, pravih kutova i poretka poznatog kao strogi obris. Ali u neredovitim ritmovima i u raznolikosti koju vidimo svuda oko sebe, zbilja je nepredvidljivija i bogatija sluajnostima. Kaos se manifestira kao niz razliitih poredaka, sasvim drukijih od tradicionalne ideje koju nazivamo poradak. Je li to novi poredak koji nije ni neformalan, niti nasilno sluajan ili proizvoljan, utemeljen na nizu izvjesnosti, ali i promjenjiva i skrivena informacija? Neformalno ne postoje nikakva utvrena pravila ni stalni obrasci prikladni za sveope kopiranje, nego samo ritam zakljuivih odnosa i veza pojedinih dogaaja.

Paradoksi, djelotvorci
Biti istodobno svoj i nekoliko drugih: biti sluaj i vrsta. Stvar je u tome da se pristupi nedovrenoj deniciji i infrastrukturalnom karakteru dinamikih sustava kroz analize kombinatornih mehanizama osuenih na stvaranje procesa prostorne organizacije u kojoj se konana forma manifestira kao tona snimka nekog prekinutog razvitka (forma u stanju latentnosti u stanju pripravnosti spremna biti povezana s nezavrenou i neizmjernou, to su osobine znakovite za sve otvorene sustave). Mehanizmi konstruirani kroz osnovne razvojne geometrije (armature, matrice, tornada, mreaste strukture podanaka), ali ipak sposobni prihvatiti skrovite informacije i zajedno s njima se mijenjati. Razvojni dijagrami koji se manifestiraju kroz imanentne strukture premda eksibilni kod promjene mjerila i promjenjivi u svojem razvitku dostupni iz matematike teorije fraktala u kojoj i globalizam i fragment reagiraju na otvorene parametre poput veranja i samo-slinosti. Odnos s genetikom kao temeljnom informacijom bio bi zanimljiv i mogao bi izazvati sloene interakcije, poevi od elementarnih uvodnih naputaka: konguracije varijabilna razvoja iz kojega serijalizacija, interakcija i interna izmjetenost ili odvijanje doputaju razvitak i zbiljsku mutaciju forme u sloenim spiralama svojstvenim za otvoreno vrijeme i denitivno nezavrenima.

Spirale, petlje, blistava svjetla, triptih vremena

Razmotrit emo razliite pristupe ovoj suvremenoj interpretaciji prostora i vremena u vezi s novim poimanjem dinamikih sustava koje preferiraju nove tehnologije te emo istaknuti neke potencijale u vezi s pravilnim implicitnim poimanjima poretka, strukture, geometrije i razvitka, kao i s nekim neodreenijim pojmovima, kao to su prolost i sadanjost sjeanje i povijest ili percepcija, zauzimanje ili prisvajanje. Pristupe koje se realizira sredstvima nekih temeljnih putanja spiralama, podancima, isprepletanjima, petljama, skokovima ili iskrenjem, to e nam omoguiti povezivanje dogaaja, ba kao i u njihovim vlastitim dinamikim sustavima, s kondenzirajuim generikim pokretom oko nekih dijagrama to se ponavljaju ili gura: neobinih privlanosti jedne uobiajeno razlomljene geometrije, to e nam omoguiti da govorimo o jednom umanjenom pseudo determinizmu , povezanom s <in> osobinama te nove prostor-vrijeme-informacije.

Novi nepredvidivi poredak

Suvremena promjena paradigmi, i nova ideja vremena koja je s tim povezana, donijela je novi nepristran i neformalan poredak utemeljen na dispozicijama otvorenim za raznolikost i individualnost. Dispozicijama kao kombinacijama, ali i kao taktikim odlukama, nainjenim iz postupnog oitavanja, svjesnog i eksibilnog, razliitih informacija, koje je u stanju izazvati mnogostruke i heterogene dogaaje. Odluke, a ne namjere. Kriteriji, a ne guracija. Uinkoviti, ali istodobno i infrastrukturni kriteriji prije nego oblikovani (ili unaprijed oblikovani) odgovori.

Uinkovita prolost je preneseno sada

I, napokon, osvrnut emo se na onu nediscipliniranu i na prvi pogled nekoherentnu karakteristiku dinaminih sustava primijenjenu na neodreene odnose koji se mogu stvoriti izmeu memorije i akcije: sada i onda, povijesti i aktualnosti, prolosti i sadanjosti, koje vie nisu vrste kategorije, statine, nego otvorene i savladive koordinate,

cmyk

18

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

arhitektura
koje se dade saeti i proiriti u novim neoekivanim kombinacijama. S onu stranu linearnog statikog iitavanja dogaaja, stao bih u obranu mogueg taktikog iitavanja osloboenog predrasuda sastavljenog od manjih i veih skokova, nazadaka i obrata: neposlune i omalovaavajue igre asocijacija i izmjetanja u kojoj se prolost uvijek ponovo susree sa sadanjou, a sadanjost odlazi u prolost. Drevni bihevioristiki smjer kronoloki, hijerarhijski, puristiki i dogmatski historiografskog, opeprihvaenog iitavanja ustupa svoje mjesto jednom operativnom pogledu taktikom i aktivistikom gdje dijalog ne podrazumijeva oboavanje i potivanje prolosti, nego sudionitvo kulturnih odjeka, poput elemenata usklaenih informacija, koji odjednom otkrivaju jedni druge i isprepliu se. Putanje u pokretu ne nepokretni odjeljci koje doputaju neobina udruivanja onoga sada i onda, ne vie kao nekakvu anticipaciju i stvarnost, nego kao tragajue nizove u suzvuju, u kojem ak i neke slike prolosti a zato ne? mogu biti protumaene kao slike sadanjosti otete unatrag; svjedoci neke memorirane akcije transportirane petljama prostora-vremena zakrivljenih dimenzija. Povijest, kao linearna i disciplinirana putanja dogaaja uzmie pred odreenim krajobrazom ponuda i mogunosti promjenjivih kutova, neoekivanih obrata i interpretacija osloboenih predrasuda. Izrazi entropije jednog ne-linearnog poretka koji e podrazumijevati neku ideju napretka u diskontinuitetu, utemeljenu na baenim i uhvaenim naborima, petljama, vorovima poruka: signalima svjetlosnim pulsevima iji put presijeca nae interese i otkriva informacije do sada skrivene i odjednom vidljive. Iz toga razloga, umjesto da govorimo o prisjeanju, trebali bi govoriti o ponovnoj pojavi, ne o anticipiranju nego o ponovnom susretu.
Biljeke:: 1. Neki rabe izraz helikoid. 2. Guallart, Vincent, Vivienda en el lmite e la ciudad (ivjeti na rubovima grada), u Quaderns br. 211. 3. Giedion, Sigfried, Space Time and Architecture, Harvard University Press, Cambridge, 1941. 4. Sol-Morales, Ignasi, La construccin de la historia de la arquitectura (Graenje povijesti arhitekture), u Quaderns br. 181/182, travanj-rujan 1989. 5. I Aristotel i Newton vjerovali su u apsolutno vrijeme. Drugim rijeima, vjerovali su kako je mogue nedvojbeno mjeriti vremenski interval izmeu dva dogaaja te da e to izmjereno vrijeme biti isto bez obzira tko ga mjerio, pod uvjetom da rabi jednako dobru uru. Vrijeme je bilo potpuno odvojeno od prostora i neovisno o njemu. To je uostalom i ono to bi veina ljudi smatrala zdravorazumskim gleditem. Ipak, morali smo promijeniti nae poimanje prostora i vremena. Premda su nae, na prvi pogled, zdravorazumske predodbe sasvim uinkovite kada ih se primijeni na stvari kao to su jabuke ili planeti koji se gibaju relativno sporo, one potpuno zakazuju kod stvari koje se gibaju brzinom slinom ili identinom brzini svjetlosti. (Hawking, Stephen W., A Brief History of Time, Bantam Books, New York, 1988/1996.) 6. Sol-Morales, Ignasi, op. cit. 7. Pojam relativnosti koji se na prijelazu stoljea pojavio simultano u umjetnosti i znanosti, implicira da koherentnost stvari ne lei u njihovoj podinjenosti nekom sredinjem, dominantnom naelu, nego u njihovim recipronim odnosima. On kae da zbilja nema neku uroenu hijerarhijsku strukturu kojom upravlja neko vrsto sredite. On odbacuje nekakav apsolutni referentni okvir u kojem su sve stvari i dogaaji relativni i umjesto toga dri da su svi referentni okviri relativni. (...) No ta policentrina realnost ne samo da nije svojevrstan kaos nepovezanih fragmenata, nego ima sloenu koherentnost u kojoj su stvari, premda autonomne, ipak povezane isto recipronim odnosima; koherentnost u kojoj su ti odnosi isto toliko vani, koliko i same stvari. Strauven, Francis, Aldo van Eycks Orphanage: A Modern Monument, Nai Publishers, 1996. 8. Cjelokupna povijest znanosti bila je postupno shvaanje da se dogaaji ne zbivaju na neki proizvoljan nain, nego da odraavaju stanovit temeljni poredak, koji moe i ne mora biti boanski nadahnut. Hawking, Stephen W., op. cit. 9. Giedion, Siegfried, op. cit. 10. Saunders, Peter, Nonlinearity: What is it and why it matters, u Di Cristina, Giuseppa (ur.), Architecture and Science, Wiley Academy, London, 2001. 11. Takozvani linearni sustavi ponaaju se na vrlo jednostavan nain: oni nisu nikad kaotini, njihove putanje uvijek su predvidljive, a njihovi pokreti redoviti; sve do izuma raunala, negdje oko 1950., bili su jedini ije se putanje i pokrete moglo prouavati. Znanost je razvila prirodan interes za njih i tijekom etiri stoljea bili smo svjedoci evolucije svemira linearnih modela, od zike do ekonomije. Meutim, zahvaljujui razvitku informatike, numerika simulacija omoguila nam je otkrie sasvim drukijih obiljeja ne-linearnih sustava. Matematikom analizom to je i potvreno. Teorija kaosa nastala je iz tog odnosa raunalnog instrumenta i matematike analize: raunalo otkriva matematiaru fenomen koji valja prouiti, a matematiar demonstrira ogranienja raunala (...). Ekeland, Ivar, Le Chaos, Flammarion, Paris 1995. 12. Hawking, Stephen W., op.cit. 13. Ekeland, Ivar, op.cit. 14. Saunders, Peter, op.cit. 15. Balmond, Cecil, New Structure and the Informal, u Architectural Design, vol. 67, 1997. 16. Saunders, Peter, op.cit. 17. Konvencije klasine arhitekture ne diktiraju samo proporcije pojedinih elemenata, nego i odnose meu pojedinim elementima. Dijelovi tvore skupine, koje pak formiraju vee cjeline. Organizacijom cjeline upravljaju precizna pravila osovine, simetrije ili formalnog slijeda. Klasina arhitektura pokazuje irok dijapazon varijacija tih pravila, ali naelo hijerarhijske distribucije dijelova u cjelini je konstantan. Pojedine elemente odrava se u hijerarhijskom poretku ekstenzivnim geometrijskim odnosima kako bi se sauvalo sveukupno jedinstvo. Allen, Stan, Distributions, Combinations, Fields, u BAU, br. 014, 1997. 18. Teorija kaosa dala je svoj doprinos time to je iznijela pseudo-deterministiki model koji ostavlja prostora sluaju, kao i onom nepredvidljivom, te srei. Sustav je ogranien na manje ili vie nepromjenjive putanje neobine privlanosti ali njegov pokret nam izmie. Njegovo vrijeme T tipino takoer ograniava sposobnost prevencije. Ekeland, Ivar, op.cit. 19. Gausa, Manuel, Arquitectura reactiva, br. 219, 1997. 20. Sam pojam petlje sadri u sebi pojam beskrajnog rasta; u spirali, izraz tipian za sve otvorene procese koji evoluiraju; ali on takoer implicira i nejasan pojam isprepletenosti. Petlja je svojevrsna Zamrena Hijerarhija, koja je (kao i u sluaju slavne Kleinove boce) sposobna na sebi izazvati iznenaujuu konverziju nekoliko hijerarhijskih razina itaj, primjerice, teritorij, grad, krajobraz, zgrada itd. naruavajui time svoje vlastito poetno hijerarhijsko naelo. Tako se javlja iznenaujui i zabrinjavajui fenomen, koji potie pouke za okonanje razgovora o drugim superiornim poucima koji se pak odnose na one prve. Vidi: Hofstadter, Douglas R., Gdel, Escher, Bach: An Eternal Gold Braid, Penguin Books, London, 1979.

Povijest, kao linearna i disciplinirana putanja dogaaja uzmie pred odreenim krajobrazom ponuda i mogunosti promjenjivih kutova, neoekivanih obrata i interpretacija osloboenih predrasuda

Nagrade 41. zagrebakog salona 2006

Prve nagrade
Jedna od dvije jednakovrijedne prve nagrade /Helena Paver Njiri, arhitekt, za sveobuhvatan pristup okoliu kao osjetljivom i osjetilnom polju. Njezin iskren i perceptivan pristup raznolikim prostornim mjerilima u ovoj se prilici pokazuje kao posebna kvaliteta njezinog istraivanja novih matrica i platformi urbane sredine i okolia (to je posebno zanimljiv aspekt prijedloga Detaljan plan ureenja Graana u Zagrebu), to takoer vrijedi i za dobro rjeavanje razliitih prikazanih dojmljivih prostora iskustva i memorije. U tom smislu eljeli bismo istaknuti njezin projekt Novog stalnog postava izlobe memorijalnog muzeja u Jasenovcu, projektiranog u suradnji s Leonidom Kova (izlobeni koncept). Jedna od dvije jednakovrijedne prve nagrade / Njiri+arhitekti, za doprinos aktualnim razmiljanjima o Krajoliku i Stanitu. Njegov prilog obnavljanju starih tema povezanih s urbanim i prostornim uvjetima, te tipologijama ivljenja posebno je vaan za poticanje matovitih rjeenja novih projekata, povezanih sa sve prisutnijim turistikim fenomenima i prostornim utjecajima koji iz njih proizlaze. Istie se projekt Ciljne kue na Sljemenu (Zagreb) kao eksperimentalnog objekta u okoliu, na projekt Prototipova turistikih kua i posebno na inovativni Hotel Superdalmatia na iovu, kao na nekonvencionalno arhitektonsko rjeenje.

Druge nagrade
Jedna od dvije jednakovrijedne druge nagrade / Veljko Olui i Toni arni za projekte s Natjeaja za Erste Bank u Zagrebu, Nacionalni ispitni centar i zavod za kolstvo u Zagrebu i Stambeni i poslovni centar Bundek u Zagrebu, a takoer i oblikovanje Industrijsko-obrtnike i tehnike kole u Zadru, kao dug i nekonvencionalan proces nastanka evolucijskog projekta. Jedna od dvije jednakovrijedne druge nagrade / Dinko Perai i Roman ilje za Osnovnu kolu i sportsku dvoranu na lokaciji Ivanja Reka, Sportski centar GranaKlaka u Zagrebua posebno za projekt Graevinskog fakulteta u Osijeku.

Tree nagrade
Tri jednakovrijedne tree nagrade / Ivana Ergi, Vesna Milutin i Vanja Ili za viestambenu zgradu iz programa POS u gradu Cresu / Iva Letilovi i Morana Vlahovi za viestambenu zgradu iz programa POS na lokaciji Otruevac Samobor / Vesna Mravinac i Dubravka Vrani za viestambenu zgradu iz programa POS u Krapini.

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

19

cmyk

20

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

glazba

Dirigenti za 19., 20. i 21. stoljee

Trpimir Matasovi Premda smo se u Zagrebu ove godine ve nasluali odlinih interpreta Mozartovih djela, ipak jo nijednom nismo doivjeli tako savreno usklaenu interakciju izmeu solista, dirigenta i orkestra, ostvarenu u potpunom suglasju s glazbenim mikrokozmosom salcburkog majstora, kao to je to bio sluaj s Martinom Frstom, Mariom Venzagom i vedskim nacionalnim simfonijskim orkestrom iz Gteborga
Uz gostovanja vedskog nacionalnog simfonijskog orkestra iz Gteborga, Minhenske filharmonije i Nizozemske filharmonije, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Zagreb, 17., 18. i 26. Listopada 2006.
kovanju koncertnog programa i, to je osobito bitno, jednako razliitih dirigentskih estetskih koncepata. Gosti iz Bavarske kao adut u rukavu imali su ne samo sjajnu tradiciju, nego i Lorina Maazela, jednog od najpoznatijih, ako ve ne nuno i najboljih ivuih dirigenata. S druge strane, vedski je orkestar svoje mjesto na meunarodnoj sceni izborio tek u posljednjih dvadesetak godina, a ovom ga je prilikom predvodio vicarac Mario Venzago, umjetnik iji se marketinki potencijal ni priblino ne moe mjeriti s Maazelovim. Negdje na pola puta je Nizozemska lharmonija, takoer relativno mlad orkestar, ali predvoen Yakovom Kreizbergom, dirigentom koji je na svjetskim koncertnim pozornicama sve samo ne nepoznat. Lorin Maazel pripadnik je stare garde, dirigent koji u sredite pozornosti stavlja vlastitu osobnost i autoritet ili barem autoritarnost. Sma glazba u takvom kontekstu nije cilj, nego samo sredstvo, pa onda ne iznenauje da kod Maazela gotovo jednako zvue dva tako razliita djela kao to su Prokofjevljeva Klasina simfonija i Kodalyevi Plesovi iz Galante. Osim toga, Maazelov kult vlastite linosti jednostavno ne doputa konkurenciju, pa je tako koncert bio bez vokalnog ili instrumentalnog solista koji bi pozornost sluateljstva odvukao od dirigenta. Treba priznati da Maazelova samodopadna gesta nipoto nije neuinkovita, no efekt je kratkotrajan i prestaje onog trenutka kad se napusti dvoranu, ako ne i jo prije. Mario Venzago posve je drukija umjetnika osobnost, predstavnik nove generacije dirigenata koji u prvi plan stavljaju glazbu i glazbenike, a ne sebe sme. U etiri izabrana djela stoga se mogao stei dojam da sluamo i etiri razliita, ali jednako kvalitetna orkestra. Stenhammarova je uvertira Excelsior! tako donijela tipino germanski zvuk poneto staromodne gestikulacije, a Mozartov Koncert za klarinet i orkestar iznimno doraeno klasicistiko preplitanje dionica u djelu iji orkestralni segment dirigenti obino smatraju tek pukom pratnjom. Sibeliusova je Sedma simfonija pak otkrila potencijale orkestra u kreiranju prepoznatljivo nordijskog

Forma s malo sadraja

Pa ipak, stjee se dojam da je, barem u suvremenosti pristupa, prevaga na strani Gteborga i Amsterdama. Jer, uza svu briljantnost zvuka i tehniki perfekcionizam njemakih glazbenika, ton je vedskog i nizozemskog sastava kompaktniji i kultiviraniji. Ne treba pritom zavarati moan fortissimo Minhenske lharmonije on je, naime, tek forma s malo sadraja, za razliku od svirke drugih dvaju orkestara, obiljeene pravim osjeajem za mjeru i supstantnim, ali ne i prenatrpanim orkestralnim zvuka. Svakako da je ovdje rije o neemu za to odgovornost ponajprije snose dirigenti.

tona, dok je uvertira Verdijevoj Moi sudbine probudila strastveni mediteranski duh u tek naizgled hladnim Skandinavcima.

Skladatelj u prvom planu

Yakov Kreizberg Nizozemsku je lharmoniju vodio na nain koji je u odreenom smislu na pola puta izmeu Maazelovog i Venzagovog pristupa. U relativno uniformnom pristupu orkestralnom zvuku, pri emu su razlike izmeu zvuka Mendelssohnovog Koncerta za violinu i orkestar i ostakovieve Jedanaeste simfonije Kreizberg je u svakom sluaju blii Maazelu. No, s druge strane, on, bez obzira na nezanemarivu koliinu vlastitog umjetnikog ega, ipak u prvi plan stavlja skladatelja. Minuciozna razrada orkestralne pratnje u Mendelssohnovom je Koncertu tako bila gotovo ravna Venzagovoj u istovrsnom Mozartovom djelu, dok je ostakovieva partitura zazvuala u najirem spektru svih u njoj sadranih zvukovnih situacija. to se solista tie, u svom je samozatajnom, glazbi u potpunosti posveenom pristupu Venzago je idealnog sura-

razmaku od tek neto vie od tjedan dana, na pozornici su se Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskom izredala tri vrlo ugledna gostujua simfonijska orkestra: najprije vedski nacionalni simfonijski orkestar iz Gteborga, potom Minhenska lharmonija, te, naposljetku, Nizozemska lharmonija. No, bez obzira to je, u osnovi, rije o ansamblima gotovo iste razine kvalitete, njihovi nastupi primjer su oprenih pristupa obli-

Lorin Maazel pripadnik je stare garde, dirigent koji u sredite pozornosti stavlja vlastitu osobnost i autoritet ili barem autoritarnost

dnika pronaao u klarinetistu Martinu Frstu. Premda smo se u Zagrebu ove godine ve nasluali odlinih interpreta Mozartovih djela, ipak jo nijednom nismo doivjeli tako savreno usklaenu interakciju izmeu solista, dirigenta i orkestra, ostvarenu u potpunom suglasju s glazbenim mikrokozmosom salcburkog majstora. Yakov Kreizberg imao je neto manje sree, jer je njegova solistica bila Julia Fischer, glazbenica usredotoena vie na veliku virtuoznu gestu (koja, dodue, nipoto nije bez pokria), a manje na no nijansiranje detalja Mendelssohnove partiture. Naravno, hvalospjevi koncertima orkestara iz Gteborga i Amsterdama ne znai da je nastup Minhenske lharmonije bilo lo - dapae, rije je o jednako uspjenom i u kontekstu zagrebakog koncertnog ivota jednako bitnom dogaaju. No, postoji ipak jedna bitna razlika Lorin Maazel u duhu je jo uvijek u 19. stoljeu, a Mario Venzago vrsto stoji u 21. stoljeu, u koje je, pak, Yakov Kreizberg zasad tek djelomino zakoraio.

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

21

susreti sa smru

Dom koji sve guta

Boris Beck Samrtnici budunosti nee biti privatnici na krevetu u spavaoj sobi nego kiborzi koji bez struje ne mogu funkcionirati; budui da ne ulaze u nevienu beskonanost, okrenut e se nazad i traiti pogled na raskonu prolost; umjesto da se uljepavaju leevi, uljepavat e se njihovi ivoti

Svetac je krevet na kojem je umro ostavio uenicima kao znak, kao svojevrsna vrata u nebo. Danas ne spavamo vie na krevetima na kojima je netko umro nego na onima koje smo prije nekoliko godina kupili u Ikei

enjaminova pria iz Wangova lma Dim o tome kako je Sir Walter Raleigh pred kraljicom Elizabetom izmjerio teinu dima da je izvagao cigaru, potom je zapalio i poeo puiti paljivo tresui pepeo na zdjelicu vage, a kada je s pepelom izvagao i ostatak cigare, bila je laka upravo za teinu dima ista je kao i pria iz 21 grama: izvaemo li tijelo prije i nakon smrti, i ustanovimo da je lake, mogli bismo utvrditi teinu due, odnosno da ona uope postoji te da je nekamo otila. No ba to nije nitko uspio izvagati, pa razlono zvui Epikurovo miljenje da su atomi due raspreni po tijelu i da se s njim raspadnu. Pa ako jo znamo da Allah ima sofru koju ljudsko oko nije vidjelo, niti uho ulo, niti to ljudska pamet moe dosegnuti, to je formulacija preuzeta iz Novog zavjeta, nije udo da su ljudi pred crnim zidom smrti pribjegli drugoj taktici, deuranjem uz samrtnika.

Recite im da sam imao lijep ivot

Okupili bi se oko umiruih i gledali u njih kao u lijevak kroz koji se onostrano slijevalo na Zemlju. Sveta Magdalena de Pazzi, karmelianka iz Firence, umrla je 1607., a malo prije smrti imala je u samostanskom vrtu vienje istilita. Redovnice su ule kako odgovara na neiji poziv Da, evo me, a zatim kako zapomae pred stranim prizorima Jadne due!; hodala bi po vrtu, a onda zastala potresena novim prizorom i zavikala Dobri Boe! Kako se te due mue!; neke su muke bile toliko odvratne da je redovnica povraala dok ih je gledala. Budui da su umirui bili napola u jednom, a napola u drugom svijetu, pozorno se na njih motrilo da se otkrije kakva e im biti vjenost: ako bi zapomagali da ih odvlae avoli, kako se prialo za Voltairea, bio je to siguran znak njihove propasti; ako bi pak okupili svoje blinje, poticali ih da ustraju u vjeri i pritom se molili, poput Jeronima, ili ispovjedili i priestili poput Augustina, bila je to dobra smrt, smrt kroz koju se ulazi u Kraljevstvo nebesko. No umiranje nam danas vie nije dostupno. Ili e nas smrt zatei iznenada, u nekoj nesrei ili katastro, pa emo nestati trenutno, ili umiremo u bolnicama prikopani na cjevice, ice i mjehove, a svi nas tjee, kako to kae C. S. Lewis, da neemo umrijeti i da emo sve to sigurno nadvladati. Ako bismo poeljeli okupiti djecu, unuke i praunuke i onako se staromodno oprostiti od njih, nitko se ne bi odazvao da nas ne deprimira i tako umanji anse za ozdravljenje. Da uhvatimo njegovateljicu za ruku, i izreknemo Wittgensteinove zadnje rijei, Recite im da sam imao lijep ivot, ona bi nas samo ljubazno ignorirala, natufkala bi nam jastuk i otila. Pa iako je umiranje prestalo biti metazika injenica, Stvoriteljeva objava da nas poziva k sebi, to ne znai da ljudi jednom nee poeljeti uivati u njemu, kao u lmu Soylent Green (u nas preveden kao Zeleno sunce). U toj antiutopiji detektiv Charlton Heston istrauje ubojstvo jednoga od elnika korporacije Soylent i otkriva kanibalistiki skandal: u ekoloki

Smrt Svetog Dominika: dok samrtnik na odru pred okupljenim uenicima oituje pobonost, nad njim se otvaraju nebesa kao znak da e u njih uskoro ui potpuno unitenom New Yorku siromahe hrane ljudskim truplima samljevenim u hranjive zelene ploice, lano predstavljene kao preraevinu planktona. No ovdje nas zanima neto drugo. Hestonov cimer toliko je star da se sjea svijeta kakav je bio prije i prihvaa ljubazan poziv koji su vlasti uputile svim starim ljudima da se prijavi u Dom. U toj divnoj klinici smrti stari se udobno smjestio i pogledao raskoan lm na sinemaskopu o tome kakva je Zemlja nekada bila: uz zvuke klasine glazbe na ekranu teku potoci, a izmeu drvea ugleda i pravog jelena. Usput dobije i bezbolnu smrtonosnu injekciju (a tijelo mu poalju Soylentu, zajedno s uhienicima s brojnih masovnih prosvjeda zbog skupoe hrane, no na tekst ide u drugom smjeru pa se s njima sada opratamo).

smrt, kao u bankama, ovisno o platenoj moi, Classic, Optima, Expert, Gold. Za one imunije program se moe personalizirati pa da umirui ode s ovoga svijeta okruen ljudima i mjestima koje je najvie volio, onako kako zavrava Velika riba Tim Burtona. Tehnoloka kua budunosti s prozirnim zidovima, koja je zamiljena i kao grob vlasnika, sve to moe pruiti. Vlasnik u danom trenutku ukljui program za lijepu smrt, izmeu gumba za ukljuivanje perilice i tipke za podeavanje vlanosti zraka, a kua uini sve ostalo: na osnovu ivotnih i internetskih navika vlasnika montira kola njegovih omiljenih isjeaka iz ivota i fantazija te mu ih pusti uz letalnu dozu nekog preparata iz svojeg kemijskog laboratorija, a tijelo poslije procesira i tako se pretvori u mauzolej. Claude Shannon nije samo izmislio teoriju informacija nego i autoreferencijalni stroj: na kutiji je gumb, a kada ga pritisnete, iz nje izae ruka, pritisne gumb i vrati se unutra zatvorivi za sobom vrataca. Jo vie od autoreferencijalnog stroja, to je prikaz ivota koji odbija umrijeti te se na svojemu kraju uvlai u sama sebe. Svetac je krevet na kojem je umro ostavio uenicima kao znak, kao svojevrsna vrata u nebo. Danas ne spavamo vie na krevetima na kojima je netko umro nego na onima koje smo prije nekoliko godina kupili u Ikei. Odar budunosti bit e u zatvorenoj prozirnoj kutiji unutar koje e se projicirati odabrani pokojnikovi doivljaji i snovi, poeli li ih itko ikada vidjeti. Eksploatacija smrti 2022: kamioni utovaruju prosvjednike koje e odvesti u Soylentove tvornice da ih prerade u hranu

Trite lijepe smrti

Ozakonjivanjem eutanazije otvara se potpuno novo trite s enormnim protima za one koji prvi u nj ulete: trite lijepe smrti, u kojem je etiku dobre smrti zamijenila estetika. Kada se ve neko odlui za iskljuivanje, kao to je Mirko Draen Grmek iskljuio gumb na svojim umjetnim pluima nakon to je sredio sve svoje poslove, zbilja bi mu se mogao ponuditi kakav multimedijalni spektakl u kojem e uivati dok mu se gasi svijest. Poznavati datum smrti oduvijek je bila povlastica svetaca: Antun Pustinjak umro je na dan kada je prorekao, Martin iz Toursa predvidio je svoju smrt davno prije nego je stigla, Beda asni znao je za smrt pedeset dana prije, Benedikt est dana prije, Ivan Pustinjak tri, a Onofrije barem jedan dan. Samrtnici budunosti nee biti privatnici na krevetu u spavaoj sobi nego kiborzi koji bez struje ne mogu funkcionirati; budui da ne ulaze u nevienu beskonanost, okrenut e se nazad i traiti pogled na raskonu prolost; umjesto da se uljepavaju leevi, uljepavat e se njihovi ivoti, ta budunosti vie nema. Za obian puk mogu biti pripremljeni standardizirani programi za lijepu

cmyk

22

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

susreti sa smru
Hans Baldung, Djevojka i smrt za rodbinu i prijatelje povezane s priama ili kasnijim medijskim praenjima tih pria. Mjeseci svibanj, lipanj i srpanj odabrani su nasumice, a kao uzorke smo uzeli sva britanska novinska izdanja tabloida. Tijekom tog razdoblja otkrili smo da su najee i najopsenije prikazivane bile tri prie. odnosile su se na smrti Alison i Matthewa Manwaring, Alison Shaughnessy i Rachel Nickel. Svi su bili rtve brutalnih oblika ubojstva i u prikazima i praenju tih ubojstava u tisku pitanja vezana uz spol i rod nametnula su se kao vrlo vana i omiljena.

Ljepotica i zvijer
Mike Pickering, Jane Littlewood i Tony Walter Seks i smrt u tabloidima
prethodnom smo radu osporili konvencionalno stajalite sociologije da je smrt u suvremenom zapadnom drutvu javno odsutna, ali privatno prisutna. Prouavanjem osobito prie u tisku o neobinim smrtima inae obinih pojedinaca, pokazali smo da je u Velikoj Britaniji u medijima operaireno izvjetavanje o smrti i pitanjima vezanim za smrt. Takoer smo osporili utjecajno stajalite Georeyja Gorera da su pitanja povezana sa smru u javnim prikazivanjima emocionalno blagotvorna i ljekovita na slian nain na koji je to i pornograja i to pokazivanjem da je, barem to se tie tiska, njihov tretman zasien osjeajima, koliko god senzacionalistiki obraeno to moe biti. Daleko od toga da je ta tema neka vrsta tabua: tugom shrvani osjeaji roaka i prijatelja pokojnika u sluaju izvanrednih javnih smrti zaista jesu u sreditu intenzivne pozornosti i zanimanja tiska. Ponudili smo tri mogua objanjenja za takvu vrstu pozornosti, koja se naravno iri izvan novinarskih krugova i na one koji kupuju i itaju novine za koje novinari piu, iako ne na naine koje bi bilo nuno pretpostaviti na temelju svake analize samih novinskih tekstova. Ta tri tumaenja bila su sljedea: Ljudi koji su doivjeli gubitak a njihovi tjeitelji ne znaju to da rade ili kau nakon zavretka rituala tugovanja. Dakle, u novinskim priama postoji zanimanje za pitanja vezana sa smru. Ljudi koji su oaloeni u (bjelakoj mainstream) Britaniji potvruju kulturalnu vrijednost stoicizma, ali ele takoer neizravno pokazati koliko snano i duboko osjeaju svoj gubitak. Potekoe vezane s time objanjavaju zanimanje za to podruje. Sve se ee smatra tetnim potiskivati suze i rune, mrane osjeaje, pa, dakle, postoji zanimanje izraze istih.

Smrt u javnoj ulozi

Moda je najvanije saznanje proizalo iz nae analize sadraja tijekom tog tromjesenog razdoblja bio stupanj do kojega se sama smrt nadvila nad cjelokupni raspon tema to ih je tisak pratio. Unutar tog razdoblja, prikazana na ovaj ili onaj nain, smrt se pojavljivala na 41,5 posto svih naslovnica. Izvjetavanje i praenje teme u medijima kretalo se u rasponu od onoga iz danas ugaenih novina Today (56 posto) do onoga iz Suna (33 posto). Komercijalna motivacija koja stoji iza tako rairenog izvjetavanja i medijskog praenja temelji se na pretpostavci urednika i novinara da je smrt kao tema javnog diskursa pitanje koje zanima i zaokuplja njihovu publiku. To povlai za sobom itav niz sloenih pitanja, no, samu pretpostavku oito podupiru podaci o prodaji i odravanje tih brojki tijekom razdoblja o kojemu je rije, pa i dulje. to je jo vanije, sredinji argument ili smisao naeg prethodnog rada empirijski je potvren; smrt je bila uoljiva po svojoj javnoj prisutnosti a ne po svojoj odsutnosti iz javnog ivota. Smrt ima vrlo izraenu javnu ulogu. Pitanja vezana uz smrt to su ih pratili tabloidi tijekom spomenutog razdoblja bila su, od najuestalijeg do najmanje uestalog, kako slijedi: ubojstvo i velika alost neoekivane nesree zabranjena ubijanja umirua djeca smrti slavnih pitanja javnog zdravstva i AIDS-a djeja samoubojstva naknada za gubitak ivota.

Naruavanje konvencionalnog poretka

U ovom eseju elimo nadograditi prethodni rad kroz istraivanje naina na koje se spol i rod pojavljuju kao sredinje strukturalne komponente pria s naslovnica tiskanih tabloida koje se bave smru. Nae istraivanje pokazuje da je prikazivanje smrti i s njom povezanih tema u tabloidima uglavnom strukturirano oko inverzija, odnosno izokretanja suvremenog diskurzivnog poretka smrti u zapadnim drutvima, te da su spol i rod u osnovi uvelike ve implicirani u tom procesu. Dodan ovima, zloin ubojstva bio je trea glavna tematska nit utkana u prie posveene kategoriji smrti. Upravo kroz ispreplitanje tih rodno-povezanih inverzija a vezano za prie o ubojstvu, karakteristino se razvija njihova glavna ideoloka usmjerenost na ruenje konvencionalnog poretka. Drugim rijeima, prie koje ukljuuju ili mogu biti prikazane kao da ukljuuju trostruku prijetnju smrti, seksa i zloina, smatraju se osobito vrijednima spomena pa su kao takve zrele za novinarsku berbu s glavnog drveta svih dogaaja. U poetku smo svoje istraivanje medijskog prikaza takvih pria u tisku zamislili kao pilot studiju i zbog toga smo se usredotoili na prie s naslovnica tijekom tromjesenog vremenskog razdoblja, usmjerivi svoju pozornost na takozvani uti tisak jednostavno zato to takve novine doseu najvee novinske naklade u Velikoj Britaniji. Za prouavanje smo odabrali prie objavljivane tijekom 1992. na temelju toga da vrijeme proteklo izmeu prikaza izvornog materijala i nae analize istoga bude dovoljno dugo da maksimalno umanji mogunost bilo kakve dodatne patnje i uznemiravanja

Vrijeme i mjesto
Ono to upada u oi kod gotovo svih navedenih smrti jest i njihov tajming i njihove lokacije. Prvo, tajming tih smrti u velikoj veini sluajeva obiljeen je njihovom prijevremenou. Spominju se gotovo iskljuivo smrti mladih ljudi i djece onih koji su doivjeli svoj smrtni as mnogo prije bilo kakvog osjeaja prirodnog protoka vremena. Bilo je zapravo samo tri smrti starijih ljudi praenih u medijima tijekom razdoblja naeg vremenskog uzorka. Meu njima jedan je bio obini graanin, Matthew Manwaring, ijom emo se smru pozabaviti dalje u tekstu. Druga dva sluaja bavila su se slavnim medijskim zvijezdama Frankijem Howerdom i Marlene Dietrich. Ono to je moda najzanimljivije kod medijskog praenja njihovih smrti jest kontrast izmeu mladosti i starosti. Fotograja koja je pratila priu o smrti Frankija Howerda, slavnog engleskog komiara, prikazuje ga kao osobu starije ivotne dobi. Poznata glumica Marlene Dietrich bila je u stvari mnogo starija od Howerda kada je preminula, no, iako je njezina dob od devedeset godina u trenutku smrti spomenuta u tekstu koji se bavi tim dogaajem, fotograje koje su tekst pratile prikazuju je kao mladu enu. Naslovi to su objavljivali njezinu smrt jasno su poticali javno sjeanje na Marlene Dietrich kao na mladu enu, a ne onakvu kako je izgledala u nemoi starije dobi. Daily Star je 7. svibnja 1992. objavio njezinu fotograju iz mladosti s naslovom Seks bomba Dietrichova umrla u devedesetoj godini, dok je Today (7. svibnja 1992.) reproducirao drukiju fotograju, ali

Nae istraivanje pokazuje da je prikazivanje smrti i s njom povezanih tema u tabloidima uglavnom strukturirano oko inverzija, odnosno izokretanja suvremenog diskurzivnog poretka smrti u zapadnim drutvima, te da su spol i rod u osnovi uvelike ve implicirani u tom procesu

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

23

susreti sa smru
takoer snimljenu u glumiinoj mladosti i popraenu naslovom Smrt Anela. U stvari, upravo ta naslovnica Todaya sadravala je tri prie vezane uz smrt i pridruene slike meu kojima i fotograju Marlene Dietrich postavljenu izmeu fotograja dvaju mukaraca. S njezine lijeve strane bila je fotograja zarunika ubijene ene, Gordona Hrealisa (Tragina Alison i ja), a njoj s desna slika nogometnog igraa, Trevora Stevena, koji je sudjelovao u kobnom incidentu na nogometnom stadionu (Tuga hrabrog Trevora). Drugo, zike lokacije smrti medijski praenih pod kategorijama koje smo citirali takoer su intrigantne po tome to su se sve dogodile ili kod kue ili na javnom mjestu. Ta su mjesta u suprotnosti s velikom veinom smrtnih sluajeva, to se dogaaju nakon kroninih bolesti meu starijim stanovnitvom u bolnikim ili slinim institucijama. zin tata isjeckani su mesarskim noem gdje je ena ta koja je identicirana imenom i kojoj je dana prednost u procesu imenovanja. Slino tome, Daily Mail je istoga dana objavio fotograju Alison koja je bila dvostruko vea od fotograje Matthewa. ak i ti iznimni sluajevi spadaju, dakle, u openitiji obrazac gotovo iskljuive pozornosti usmjerene na Alisoninu smrt i detalje vezane uz nju, dok je Matthew protjeran na margine vijesti. Prema naslovnim stranicama tabloida, svi su tugovali za naom Alison. prikazivali neki tabloidi, bez ikakva osjeaja moralne dvojbe, vienu oima njezina sinia. Na primjer, Daily Mail je objavio naslov Ubijena dok je njezin sini gledao i izvjetavao da je djeak star dvije godine juer proivio nezamislivu nonu moru kada je est napadaa prerezalo vrat njegove majke dok su prolazili kroz park. Djeai je 45 minuta ostao priljubljen uz beivotno, polugolo tijelo. Alexander Nickell bio je toliko traumatiziran tim iskustvom da nije mogao govoriti. Unato toj nezamislivoj nonoj mori izvjetavalo se da je est dana kasnije odveden natrag na mjesto zloina, u pratnji ene svijetle kose (koja je oponaala njegovu majku) i oca Andra. Vjerojatnom posljedicom te oito okrutne i moralno dvojbene policijske strategije tabloidi su manipulirali dvojako. Daily Mail se nastavio na svoju prethodnu temu naslovom Povratak u nonu moru, ali u ovom sluaju nije nagaao o razlogu takvog tretmana djeaka. Daily Star je, meutim, nakon naslova Mjesto na kojemu je ubijena mamica nagovjetavao da bi rekonstrukcija mogla probuditi sjeanje djeaia. Alexander je imao dvije godine. U svjetlu toga, izvjetaj Stara o njegovoj reakciji bio je gotovo suvian: Dijete je izgledalo jednostavno zbunjeno, kao da ne shvaa to se zapravo dogaa. No, vano je da je plava Rachelina prijateljica koja je glumila njezinu ulogu opisana da je izgledala sasvim izvan sebe i brzo se slomila, dok je Andr zadrao hrabar izraz lica, radi svog sina. To je otra suprotnost u odnosu na prijanje izvjetaje o tome kako se on slomio i jecao. Nakon relativno kratkog vremena, spolno-odgovarajue uloge ponaanja bile su, dakle, prikazane kao iznova uspostavljene, nakon pomaka izvan spolno-odreene faze liminalnosti koju se smatra prikladnom za uronjavanje u nju u prvim mukama alovanja. Za nekoliko dana maskulinitet oca ponovno se pojavio proien i netaknut.

Voajerski pristup
Dok su druga dva ubojstva to su se dogodila tijekom naeg vremenskog okvira uzorka bila istaknuta zahvaljujui vrijednostima i metodama rutinskih komercijalnih vijesti, ono to je smatrano vrijednim prie, kao i kod Alison Manwaring, bila je mladost rtava te njihov spol u izravnoj vezi s njihovim stravinim smrtima. Alison Shaughnessy prikazivana je nasmijana na fotograji s vlastitog vjenanja, a objavljivane su i fotograje Rachel Nickell s partnerom i malim sinom ili, ponovo, uveana snimka njezina lica, uokvirena plavom kosom i s pobjednikim osmjehom. Poentu je dekorativno uspostavila Sunova istaknuta primjena te fotograje kao potpore naslovu Zvijer zaklala ljepoticu (Beauty Slain by the Beast). Otar kontrast izmeu stereotipnih obiljeja seksualno privlane mlade ene i stravine prirode njezina silovanja i ubojstva dvostruko ziko oskvrnue bio je dodatno rasvijetljen tom mitolokom referencijom. Strukturalna opozicija ljepote i zvjerskosti odjekuje strahom i fantazijom na naine koji idu jo dalje od te referencije, kako su pokazali Schlesinger i Tumber 1994. u svojoj analizi vrlo sline prie o ubojstvu mlade ene Tesse Howden, nakon seksualno motiviranog napada koji se dogodio dok je spavala u svojoj sobi. S jedne strane, prisutan je javni strah od nasilnog zloina koji prodire u svetost privatnog prostora, za koji se kao javni strah moe rei da ga uglavnom osjeaju ene, dok, s druge, postoji privatna usmjerenost na voajerizam i njegova privlanost u priama iz tabloida koje zanimaju ljude, a za koju se kao za privatnu dopadljivost moe rei da javno cilja na mukarce. Ono to zatim osobito zaokuplja Schlesingera i Tumbera su oblici izvjetavanja koji mogu podilaziti mukim fantazijama o razaranju izvrenom nad tijelima ena. Ta zaokupljenost, zajedno s analizama samih fantazija, nije nita novo, no, na alost, to i nije iznenaenje, na temelju nae analize ini se da praenje vijesti o smrti Tesse Howden nikako nije bilo atipino. Upravo o tim vrstama smrti najvie se izvjetava u tabloidima.

Smrt spomena vrijedna

Moda su te smrti vrijedne spominjanja upravo zbog svog potencijala da prijete konvencionalnom poretku pitanja vezanih za smrt. Smrt bi trebala, u konvencionalnom poretku stvari, biti javno odsutna i privatno prisutna. No, upravo zato to tome nije tako, smrt se pojavljuje u vijestima. Preciznije reeno, konvencionalni poredak smrti, to jest, smrti starije osobe uzrokovane kroninom bolesti, u instituciji, preokrenut je u tim priama koje su sklone pratiti iznenadne smrti mladih ljudi ili djece koje su dogaaju kod kue ili na javnom mjestu. Dobri primjeri te tendencije su medijska praenja triju pria kojima su sve ute tiskovine dale najvie prostora tijekom razdoblja nae studije, to jest smrti Alison i Matthewa Manwaringa, Alison Shaughnessy i Rachel Nickell. Detalji o tim smrtima navedeni su dalje u tekstu. Naznaeno je da su te prie dobile znatni medijski prostor zato to ubojstvo, seks i smrt mogu biti uinkovito iskoriteni kako za izazivanje osjeaja prijetnje, tako i za poveanje prodaje. U nastavku prouavanja triju novinarskih pria koje se bave smru i koje su dobile najiri medijski prostor tijekom naeg uzorka vremenskog razdoblja, moglo bi biti korisno zapoeti rekapitulacijom golih detalja vezanih za njih. Prvo, Alison i Matthew Manwaring ubijeni su i raskomadani u svom domu, a pronaeni su, jedanaest dana nakon to su ubijeni, zakopani u vlastitom vrtu. Izvjetavano je da su ih oplakivali brat i sin, Mark, i Alisonin zarunik, Gordon Healis. Novinsko praenje prie ukljuivalo je otkrie leeva i neposrednih posljedica njihovih smrti, obrazac ponovljen u sluaju Rachel Nickell koja je silovana i izbodena dok je pjeaila do kue sa svojim sinom i psom u Wimbledon Commonu. U tom drugom sluaju, tisak se usredotoio na tugu njezina partnera Andrea, njezinih roditelja i njezina sina Alexandera, koji je naalost bio neposredni svjedok zloina. Tree, Alison Shaughnessy bila je rtva viestrukih uboda noem u vlastitoj kui, a bila je prikazivana kao osoba koju oplakuju suprug John, brat i njezini roditelji. Nain medijskog praenja prie ukljuivao je suenje i iz njega proizalu osudu dviju sestara, Michele i Lise Taylor, za njezino ubojstvo.

Kako umiru djevice

U svojoj analizi praenja sluajeva silovanih ena u tiskanim medijima, Helen Benedict istaknula je neizbjenu dihotomiju djevica-kurva kao prikrivenu, ali stalno prisutnu u medijskim opisima ena Domaice su tip djevice. Zavodljive sirene oglasa su kurve. Prema Helen Benedict, da bi enska rtva seksualnog zloina bila tretirana uz suosjeanjem, kao djevica a ne kao vamp, ona: ne smije poznavati svog napadaa, mora doivjeti prijetnju orujem, mora biti drukije rase od svog napadaa, mora biti iz klase vie od svog napadaa, mora biti iz dominantne etnike skupine, ne smije biti mlada, ne smije biti lijepa, ne smije ni na koji nain odstupati od tradicionalne enske rodne uloge.

Fantazije na djelu
Unato injenici da je samo ubojstvo Rachel Nickell bilo izravno povezano sa seksualnim nasiljem, smrti kako Alison Manwaring tako i Alison Shaughnessy obraivane su na isti nain, a oitu namjeru koja stoji iza takvog naina obrade razotkriva potreba da se, kada sve ostalo propadne, pribjegava nagaanju. Tako je, na primjer, Daily Star (7. svibnja 1992.) tvrdio: Smatra se da je Alison 25 moda bila prisiljena gledati ubojstvo svog oca u njihovu domu... prije nego je skinuta do gola i povedena na uasno putovanje do vlastite smrti (italik na). Opravdanje za ovakvo nagaanje u izvjetavanju osigurala je injenica da u trenutku kada je to pisano, nain Alisonine smrti nije bio poznat, iako je zakljueno da je Matthew ubijen pukom hitac je njegovo srce raznio u komadie. Meutim, to bi bilo tono i za ostale vane aspekte istrage o ubojstvu a oni nisu uzeti kao osnova za oslikavanje ivopisnih detalja hipotetskih scenarija. Zaista nije jasno ije fantazije ovdje predstavljaju osnovu izvjetavanja, to je sluaj i kod ostalih istaknutih pria o smrti iz razdoblja trajanja nae studije. Alison Shaughnessy, na primjer, prikazana je kao rtva pedeset i etiri ubodne rane nanesene noem s otricom dugom 12 centimetara, iako se njezin sluaj donekle razlikovao po tome to je njegovo medijsko praenje bilo usmjereno vie na njezine ubojice i suenje istima za ubojstvo nego na nain na koji je Alison umrla. U sluaju smrti Rachel Nickell, njezinu su smrt

Smrt i enska tijela

Analiza vijesti to su izvjetavale o tim ubojstvima otkriva izrazitu pozornost usmjerenu na enska tijela rtava. To je moda najoitije pokazano razliitim tretmanom Alison i Matthewa Manwaringa, koji su oboje umrli na istom mjestu i otprilike u isto vrijeme, a i oboje su raskomadani. Unato tim zajednikim detaljima, Alisonina mladost i spol, suprotstavljeni kategoriji starijih osoba u koju je uvrten njezin otac Matthew, od nje su stvorili temu kojoj je posveeno znatno vie pozornosti. Na primjer, sve su novine objavile fotografski prikaz Alison, dok su samo dvije tiskovine, Sun i Daily Mail, objavile i slike Matthewa. Sun je (4. svibnja 1992.) objavio fotograje Matthewa i Alison jednake veliine. Te su fotograje glave i ramena bile postavljene jedna pokraj druge, a potpis uz Matthewovu glasio je: Osakaeni... Matthew Manwaring umro je zajedno sa svojom keri, dok je ispod slike njegove keri eksplicitno naglaena makabristika priroda njezine smrti: Uas... Tijelo Alison Manwaring bilo je isjeckano na komade. Spolno-usmjereni kontrast iskazan u tome bio je poduprt vie klinikim rjenikom odabranim za opisivanje komadanja Matthewova tijela (osakaeno) i melodramatinim opisom Alisonina, to je jo vie naglaeno uvodnim jezinim pojmom uas. Kontrast je dodatno osnaen nainom na koji je pisano o tome kako je Matthew umro zajedno sa svojom keri a ne obrnuto, kao i naslovom stupca koji zatim slijedi Alison i nje-

cmyk

24

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

susreti sa smru
Iako su tri ene u naim priama tabloidi tretirali uz suosjeanje, ini se da su ene koje su bile silovane i/ili ubijene prikazivane drukije od ena koje preive seksualno nasilje. U tom smislu, detalji to ih naglaava Benedictova razlikuju se od onih spomenutih u ovim priama: nagaalo se da su i Slison Shaughnessy i Alison Manwaring poznavale svoje ubojice, to situaciju ini loijom za ene. Oruje je spominjano kao koriteno prije ili poslije smrti u sva tri sluaja, sve tri ene opisane su kao mlade i zgodne a dok su ubojice Alison Manwaring i Rachel Nickell bili nepoznati, Alison Shaugnessy navodno su ubile dvije sestre sline klase i etniciteta. Unato tim razlikama svi su se tabloidi trudili pokazati kako te rtve odgovaraju tradicionalnim ulogama enskog spola, posebice u odnosima s mukarcima: Alison Manwaring kao zarunica, Alison Shaughnessy kao mladenka (unato injenici da se udala jedanaest mjeseci prije nego to je ubijena) i Rachel Nickell kao partnerica i majka koja se odrekla karijere modela da bi vie vremena provodila sa sinom. Sve su tri ene prikazane kao one koje iskazuju tradicionalnu skupinu enskih osobina tople izraajnosti to ukljuuje pruanje ljubavi i panje, brian odgoj, osjeajnost, toplinu i ljubav.

Vano je (p)ostati sretan

Katarina Luketi Patnja se osuuje na samou, a osoba koja ne umije kontrolirati svoju tugu neminovno se izopuje iz tople i sretne zajednice

Rodna odreenost kao temelj

Po mnogo emu ovaj tekst, iako se kree u smjeru odgovora na naa poetna pitanja, postavlja vie pitanja nego na to ih odgovara. Moda je najvanije da, iako je smrt vrlo jasno javno prisutna, upravo je ta njezina prisutnost prikazana kao prijetnja konvencionalnom poretku pitanja vezanih za smrt. Iz toga slijedi da bi se moglo ustvrditi kako naa analiza potvruje jednako koliko i osporava javno-odsutne i privatno-prisutne teze. A ipak, jednostavno ima toliko mnogo sa smru povezanih pria koje prati uti tisak da je vjerojatno da se u medijsku praenju istih primjenjuje nekoliko razliitih diskursa i to gotovo svakodnevno. Meutim, to se tie triju pria koje su za trajanja nae studije dobile najvie naslovnica, prikazivanje prijetnje loih smrti bilo je duboko rodno odreeno. Kao prvo, tipovi domaica-djevica bili su brutalno ubijani. Drugo, te su smrti rezultirale javnim iskazima rodno netipinih osjeaja. Tree, konvencionalni i duboko rodni poredak prikaza loih smrti u tabloidima bio je ponovno uspostavljen tek nakon suenja i osude onih koji su smatrani odgovornima. Dakle, nasuprot Georeyju Goreru, emocionalne posljedice tih smrti bile su u sredite pozornosti tiska, iako je teko iz toga znati pojavljuje li se uope ikakav stupanj identikacije izmeu potroaa vijesti i ljudi koji su oaloeni. No, struktura tih pria ukazivala bi na to da mogu potaknuti udaljavanje i distanciranje, a ne identikaciju. Struktura tih pria kako se pojavljuju i nestaju s naslovnica tabloidnih tiskovina ini se prilino jednostavnom: otkrivena je uz smrt vezana prijetnja konvencionalnom poretku; ta prijetnja rui konvencionalni rodni poredak; konvencionalni je poredak ponovo uspostavljen osudom onih koji se smatraju odgovornima. Meutim, ostali diskursi o smrti mogu proizvesti identikaciju te e se neki itatelji identicirati dok drugi nee. Unato ogranienom opsegu predstavljene studije, ista je pokazala da je izvjetavanje o smrti i sa smru vezanih tema bilo, u sklopu zadanog vremenskog okvira, duboko rodno odreeno. Tono tko umire a tko ubija, te tko oplakuje i kako, rodna su pitanja koja zahtijevaju mnogo detaljniju dokumentaciju i analizu. Ipak, iz triju pria koje su dobile najveu medijsku pozornost ini se oitim da je rod najvaniji za konstrukciju pria vezanih za smrt. tovie, dok je feministiko istraivanje zaista, i to opravdano, uinilo mnogo u ukazivanju na vanost utjecaja negativnog stereotipiziranja ena, osobito unutar sustava krivinog prava, pozitivna stereotipizacija ena je na mnoge naine jednako uvredljiva za njih. Stravinost tabloidne konstrukcije ljepotice moe isto tako prkositi svakom bajkovitom sretnom zavretku. S engleskoga prevela Lovorka Kozole. Skraena verzija poglavlja Beauty and the Beast: Sex and death in the tabloid press iz knjige Death, Gender & Ethnicity, ur. D. Field, J. Hockey & N. Small, London, Routledge, 1997. Odabrala Suzana Marjani.

e, ne zna za metastaze, to bi ga dotuklo... Nemojte mu rei koliko mu je vremena ostalo... Kad uete u sobu pravite se da ne primjeujete koliko je propao zadnjih dana... Izgleda odlino, vidi se da terapija djeluje... Utjeha mi je da se nije dugo muio... Umro je lako i bez bolova... Dobro se drala na sahrani, na sedativima je... Trebat e vremena da zaboravi... Vano je da se zanima s neim, da lake preboli njegovu smrt... Sprovod je proao dostojanstveno... Koliko vijenaca, koliko ljudi... Formule su to kojima svakodnevno ublaavamo neiju teku bolest, odagnajemo pomisao na skoru smrt na tuu ali i vlastitu smrt ili pak zatomljujemo alost i suspreemo emocije kako bi to bezbolnije i to bre ponovno uronili u tzv. normalni ivot. Takve se formule i pratee prijetvorno ponaanje (guenje suza, hinjena racionalnost) u suoavanju sa smru danas ponavljaju u zapadnim drutvima u tolikoj mjeri da su poprimili oblik civilizacijske konvencije, ili nekog propisanog rituala od koga se u modernoj verziji mita o odlasku/prijelazu ne smije odstupiti. Danas je uobiajeno nekome tko je teko bolestan preutjeti dijagnozu; ili se pred nekim kome je ostalo jo nekoliko tjedana ili mjeseci ivota pretvarati kao da je smrt zadnje to treba oekivati. U tom sporazumnom varanju sudjeluju i lijenici i obitelj i prijatelji, znai i nepoznati koji su u moderno doba zamijenili sveenstvo postavi najpozvaniji da stanu uz uzglavlje umirueg i otprate ga u smrt, a ponekad ak i odlue vrijedi li odravati neiji ivot ili treba obustaviti terapiju/iskljuiti aparate; i oni bliski koji su tijekom vremena izgubili svoje mjesto uz umiruega i mogunost da mu pomognu u pripremanju za smrt. Varanje se opravdava brigom za bolesnika, time da ga se ne uznemiruje, da mu se prui nada kako bi se do zadnjega borio i vjerovao u izljeenje. Umrijeti brzo, bezbolno, nesvjesno, na morju... postao je na ideal prijelaza; pa se vie ni ne pokuava pripremiti nekoga na smrt, omoguiti mu da dovri zemaljske poslove ili razrijei emotivne vorove s blinjima, kao to se to inilo stoljeima (testament je npr. tek u novije doba postao iskljuivo pravni dokument o nasljeivanju). Ako nije rije o nasilnoj smrti, umirui je najee samo pacijent, i to pacijent kojemu se oduzima pravo na vlastito tijelo i vlastitu smrt. Njemu se ne govori istina koja se zapravo jedino njega i tie, ili ga se, omamljena laima o ozdravljenju povlai tunelima moderne medicine iz kojih za njega nema izlaza.

Sprovod bez tijela

Obiaj da se od bolesnika prikrije ozbiljnost njegova stanja, prema tvrdnjama Philippea Ariesa iznesenim u glasovitim Esejima o istoriji smrti na Zapadu, javlja se od 19. stoljea i njegov je lajt motiv da se potedi samrtnika, ali i drutvo i okolinu od uzbuenja i jakih emocija. Naime, u prolosti je ovjek bio intimniji s mrtvima i imao je jasnu svijest da je njegova smrt samo odgoena i da je rok te odgode kratak. ovjek srednjeg vijeka sudjelovao je u ritualima pripreme za umiranje, glasno je izraavao svoju alost, i njegova su groblja bila uza sve i javna mjesta, mjesta susreta i igara (Crkva je npr. morala koncilom zabraniti plesanje na groblju). U moderno je doba prihvatljiva samo ona smrt koja se moe podnijeti, a moe se podnijeti smrt koja je skrivena, koja se odvija daleko od oiju (u bolnicama gdje se odlazi umrijeti) i bez eksplicitnih prikaza (ne izlae se tijelo, uvode se simboli i zamjenski

Biti uvijek dobro raspoloen, raditi na sebi, osjeati sveproimajuu energiju svijeta, otkrivati mistika u sebi, meditirati, vjerovati u univerzalne zakone... ukratko biti sretan u zagrljaju nove duhovnosti imperativi su naega vremena; a oni, bez sumnje, nose u sebi neto totalitarno, jednoobrazno i onkraj realnosti

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

25

susreti sa smru
atributi smrtnosti). Spomenuti su rituali ublaavanja i udaljavanja smrti toliko raireni da je vrlo esto bolesnik svjestan svoga stvarnog stanja, no zbog uvjerenja da blinje ne treba optereivati i zbog nijemog uasa pred smru a oba su stava posljedice trauma desakralizirane kulture on pristaje na najveu obmanu svoga ivota. Smrt je naizgled paradoksalno postala najzazornija u 20. stoljeu, dakle upravo u vremenu eskalacije nasilja, sveprisutnosti slika smrti, javnih opaina i izravnih medijskih prijenosa umiranja. Zanijemjeli smo pred stvarnom smru, dok su istodobno nai mentalni arhivi prebukirani slikama medijski posredovanog umiranja: slikama rata u Zaljevu, masakra u eeniji ili pojasu Gaze... (konkretno i osobno, slikama Srebreniana ubijenih na Trnovu, mrtvog psa na cesti u Vukovaru, zaklanih teroristkinja u Moskovskom kazalitu, egzekucije Ceauescua...). U knjizi Prizori tueg stradanja Susan Sontag pie kako ti prizori tue smrti za zapadnoga promatraa najee dolaze iz prostora Drugosti, jer to je neki dio svijeta udaljeniji ili egzotiniji, vea je vjerojatnost da e nam fotograje pruiti neskriveni pogled na mrtve. Takvi prizori nose dvostruku poruku: prikazuju stradanje koje je skandalozno, nepravedno i treba ga sprijeiti, a usto potvruju da se takve stvari dogaaju na tim mjestima. Koliina tih fotograja i tih uasa pothranjuje nae uvjerenje u neizbjenost tragedija u zaostalim ili nazadnim dijelovima svijeta. Danas, opominje Aries, vie ne mislimo o vlastitoj smrti, zaozbiljno ne uzimamo ni ideju, u tradiciji toliko prisutne, pripreme za smrt. Najvie se bojimo tue smrti i naina na koji emo je prihvatiti i preboljeti. Slika lea u raspadanju ili govor o njemu smatraju se morbidnim, interes za zioloke promjene tijela koje vie ne die smatra se nastranim, dok se istodobno kupnja grobnica, uplata posmrtnih pomoi za ivota i pisanje testamenata u najveoj ivotnoj snazi smatraju racionalnim i mudrim potezima kojima se ponajprije titi one koji ostaju. Smrt je, kako je zakljuio u prijelomnom tekstu Pornograja smrti (1955.) ameriki znanstvenik Gorer, doista postala tabu i u 20. stoljeu je zamijenila seks kao dotadanji glavni predmet zabrane. Tabu je tijelo mrtvoga koje se vie ne izlae pred obitelji, ve se seli bolnikim odjelima ili pak, ukoliko je smrt nastupila u kui, odnosi to bre poput nekog sramnog dokaza u mrtvanicu, te ga tamo nepoznate ruke diraju, peru, oblae i polau u sanduk... Tabu je govor o smrti, tabu je pomisao na vlastitu smrt, tabu je iskazivanje alosti zbog tue smrti. Tako je danas neprilino javno, strasno i dugo tugovati, pa se na sahranama kao neugodan eksces doivljava svako intenzivno izraavanje emocija ridanje, vikanje, gubljenje svijesti... koje se u prolosti, podsjea opet Aries, smatralo normalnim i nerijetko se ak simuliralo (sjetimo se romantiarske grobljanske strasti ili pak unajmljivanja profesionalnih narikaa). Zapravo je neprilino izraavanje bilo kakve emocije, ne samo tuge, pa se i obrnute reakcije smijeha, bijesa, pijanstva, bogohuljenja ili pojaane seksualne elje u vrijeme propisano za suzdrano alovanje smatraju skandaloznim, iako je, naravno, rije o pokuajima da se silina emocija u praksi kastracije izrazi na bilo koji nain. Sve je uobiajenije i kontroliranje emocija oaloenih pomou raznih sredstava za umirenje, pa se oni koji najvie pate esto i najmanje sjeaju pogrebnog obreda, jer su ga preivjeli u stanju zombijevske otupljenosti. jenci, kult uspomena... (osobito izraeno u katolikim kulturama kakva je naa) ukazuje i to da se njome, kao i vjenanjima, vrlo esto odailje poruka o socijalnom sloju i drutvenom ugledu pokojnika/ce i njegove/njezine obitelji. Danas se oekuje da sprovod bude dostojanstven i bez eksces, a da sve protekne u revijalnom tonu pobrinut e se umjesto nas industrija pogrebnih poduzea. Njihovi su reklamni slogani, ophoenje s kupcima, strategije razvoja... ravni najluoj grotesci, pa ispada da bi doista trebali biti sretni to nam je netko umro da napokon moemo krenuti u dobar oping. Npr. u Hrvatskoj se jedna od najstarijih pogrebnih udruga reklamira kao udruga za sjajne pogrebe, a ponuda modela ljesova i nadgrobnih znakova sve je bogatija i prilagoena je drutvenom trenutku obnovljenog patriotizma. Putem Interneta mogue je ak izbrojiti mrtve due Mirogoja, jer slubeni je site zagrebakoga groblja uveo i trailicu za mrtve. No, sva je ta grobljanska ponuda u nas jo mizerna u odnosu na onu u Americi, gdje se redovito stoljee i vie izrauju slike odreenoga groba koji e visjeti u kui obitelji, i gdje je mogue putem mree izraunati vlastitu smrt ili pak kupiti bizarni posmrtni dar, poput zvijezde na koju e se pokojnik preseliti. Dananje strategije ublaavanja neije smrti uglavnom su strategije zabrane, skrivanja tijela, suzdravanja emocija, samokontrole unutarnjega svijeta, i brige za ono izvanjsko, za imid smrti. Pred tim se zahtjevima ovjek koji ali sve vie povlai u sebe, primajui signal kako se osjeaji smiju izraziti samo posredno i u prihvatljivoj mjeri kroz zamjenske atribute alovanja. Traume se zatomljuju ili se nastoje brzopotezno zalijeiti, kako bi se pribliilo idealima ivota bez problema i sretne smrti koje nam je nametnula kultura. Silina emocija koja vrije ispod te uglancane i racionalizirane dananjice prijeti da se izlije u drukijem, transformiranom i nakaznom obliku. Jer, suzdranost neminovno vodi ka devijaciji.

Trauma sree
Spomenuti zahtjevi za brzim oporavkom, za prolaenjem kroz traumu s osmjehom na licu i za sretnom smrti u velikoj su mjeri uvjetovani New ageom i novom duhovnosti, iji su postulati toliko prodrli u svakodnevicu da ak i prikriveni vrlo aktivno oblikuju kolektivne svijesti Zapada. Nije vie nuno da ste konzument nekog od novoumiksanih religijskih koktela, da ste fascinirani idejama o eri Vodenjaka ili mitom o Geji ili da pohaate teajeve za poboljanje kvalitete ivota i osobne preobrazbe (ishrana, vjebanje, grupne terapije...), jer vi ste ve samom izloenou medijima i razliitim proizvodima kulture jednostavno usisani u vrtloenje novih instant vjerovanja. itajui enski magazin, gledajui hit seriju, sluajui reklamne slogane banaka i velikih korporacija, sluajui savjete o zdravlju i dugovjenosti..., stalno primate poruke o srei, svjesnosti, energiji, vitalizmu, univerzalnoj povezanost itd. Biti uvijek dobro raspoloen, raditi na sebi, osjeati sveproimajuu energiju svijeta, otkrivati mistika u sebi, meditirati, vjerovati u univerzalne zakone... ukratko biti sretan u zagrljaju nove duhovnosti imperativi su naega vremena; a oni, bez sumnje, nose u sebi neto totalitarno, jednoobrazno i onkraj realnosti. Teror takve naizgled pozitivne psihologije, optimizma i osobnog razvoja vodi nerijetko do kontraefekta od nove duhovnosti do novog otuenja: stalnog straha zbog neuspjeha, depresije i osamljenosti (romani Houellebecqa stoga vrlo tono detektiraju duh naeg vremena). Ima mnogo istine u poleminim rijeima francuskoga teoretiara Michela Lacroixa iz knjige Ideologija New agea (poglavlje Groblje duha) totalitarizam je sastavni dio same logike koncepata novoga doba... Osobna preobrazba vodi do pranja mozga: projekt ovjek bez granica ponitava sam pojam subjekta, globalni mozak Geje okonava svaki politiki i drutveni ivot; kultura novog doba prijeti naoj kulturnoj batini... Ukratko, nije teko zamisliti scenarij po kojemu e svi oni koji ele javno izraziti svoju tugu i odalovati do kraja neiju smrt, i oni koji nisu u stanju statirati u farsi nove duhovnosti stoga to su svjesni stvarnosti: nasilja, okrutnosti i otuenosti, koja se valja u pozadini u Novom dobu biti prognani na drutvenu marginu. Jednostavno nee ih pustiti da uu na najlui party dananjice, na kojem je ponuda jela, pia i halucinacija doista impresivna, na kojem su svi istodobno i obini ljudi i mistici, i na kojem e se sama smrt navodno pojaviti nasmijana i odjevena sva u ruiasto.

Zanijemjeli smo pred stvarnom smru, dok su istodobno nai mentalni arhivi prebukirani slikama medijski posredovanog umiranja

Sjajna smrt i zvijezda za pokojnika

Traumu zbog smrti bliske osobe drutveno je doputeno izraavati crninom, osmrtnicom u novinama, brigom oko detalja sahrane: izgleda i udobnosti lijesa, izbora pogrebne muzike, (ne)dovoenja sveenika, (ne)organiziranja obiteljskog okupljanja... Poeljno je skrueno pustiti koju suzu i zauzeti odrvenjenu pozu (da se ipak ne pomisli kako ne tugujete), no samo na odreeno vrijeme, jer prekomjerno i predugo tugovanje ocjenjuje se kao znak slabosti i korak u ludilo. Uza to, danas se tuga kao i druge tzv. negativne emocije smatraju tako zamornima, tako dosadnima, pa se onome tko pati ili je u stanju depresije najee preporuuje da ne izlazi meu ljude. Patnja se osuuje na samou, a osoba koja ne umije kontrolirati svoju tugu neminovno se izopuje iz tople i sretne zajednice. Briga oko pogrebnih rituala zasjenila je sve druge manifestacije alovanja, a koliku je drutvenu vanost dobila sahrana sa svom prateom dekoracijom: grob, lijes, nadgrobni natpisi, tijek ceremonije, odjea, vi-

cmyk

26

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

susreti sa smru

Jednostavno koraamo prema kliznim vratima

Mikko Kallionsivu Bijela buka Dona DeLilla kao postmodernistika Ars Moriendi
DeLillovim romanima, In The Loop: Don DeLillo and the Systems Novel iz 1987., istie da DeLilleovi likovi nastoje shvatiti nove informacije a ne potaknuti dogaaje da se dogode; oni ne ue odreivati okolnosti nego procese u kojima sudjeluju. duboko zasiena dvojakou. Konzumerizam je, u mom itanju, vie reakcija na zlou, nego uzrok problema. I uznemirenosti. Ona takoer vee Jacka uz sudbinu materijalnih stvari.

Konzumerizam i rog obilja

Drugim rijeima, ti su likovi vie u procesu stalne potrage nego u stvarnom ispunjavanju koje modernistiki roman, na primjer, protagonistu (ili njima) omoguava i prua tijekom razvoja radnje. No, LeClair ne odbacuje prevladavajuu kritinost koju autor skriva. U jednom od rijetkih intervjua koji je inae povueni autor dao, Don DeLillo govori o svojim motivima kao pisca. Za njega odreene amerike stvarnosti imaju karakteristiku koju njegovi romani pokuavaju uvijek iznova zabiljeiti. DeLillo govori o kombinaciji frustracije, straha i nasilja kod jednog od njegovih likova i povezuje to s pretjeranim obiljem materijalnih dobara: Vidim to oajavanje na pozadini paketa jarkih boja i proizvoda, sree potroaa i svakog obeanja koje ini ameriki ivot, dan za danom, minutu za minutom, posvuda kamo krenemo. DeLillo porie da ima ikakav politiki plan, ljeviarski ili bilo koji drugi. Iznenaujue obiljeje u njegovim romanima jest ironija koja esto samosvjesno umanjuje njegov patos. DeLillo je romanopisac koji izvanredno spaja humor i stravu, strahopotovanje i uenje, jednako kao i trivijalnost i ozbiljnost. U stvari, Bijela buka je savren primjer dvojakosti koje autor tako eljno njeguje. U sreditu DeLillova svijeta nije neka vrsta moralizma, nego zagonetka. Daniel Aaron uoava govorei o autorovim djelima openito: Protagonisti su obino uznemirene inteligentne osobe koje su ve potpuno spremne odbaciti ogranienja i koji su podloni smutnji. On ih stavlja da kopaju sve dublje i dublje prema nekom nedostinom rjeenju ili objanjenju, a zatim ih pokazuje kao igrae u igri kojom upravljaju nespoznatljive sile. U Bijeloj buci protagonist trai put, nain, ifru da razrijei svoj osjeaj praznine. Prisutan je snaan osjeaj strahopotovanja i uasa, osjeaj trajne prestravljenosti onkraj normalnih stvari. DeLillo nam sam kae: Mislim da je to neto to svi osjeamo, neto o emu gotovo nikada ne razgovaramo, neto to je gotovo tamo. Pokuao sam to u Bijeloj buci povezati s tim drugim osjeajem prelaenja granica koje lee upravo onkraj naeg dodira. Ta izvanredna udesnost stvari je nekako povezana s izvanrednom prestravljenou, sa smrtnim strahom koji pokuavamo zadrati ispod povrine naih percepcija. Kako ja to vidim, Jack Gladney odreenu utjehu nalazi u rogu obilja materijalnih stvari. Meutim, utjeha je

Poricanje tjelesne stvarnosti vlastite sudbine

Dok pregledava obiteljsko smee, Jack pronalazi koru od banane s tamponom u njoj i pita se je li to ona tamna druga strana svijesti potroaa. No, smrdljivo smee ne uasava Jacka u nekom ekolokom smislu. On je vie opsjednut injenicom da e i sam zavriti na isti nain, barem ako vjerujemo onome to The Denial of Death Ernesta Beckera iz 1973. tvrdi o ljudskoj prirodi. The Denial of Death je jedno od djela za koje Don DeLillo priznaje da su izvrili utjecaj na njegov rad; Tom LaClair istie da cijeli roman Bijela buka moemo itati kao dijalog s Beckerovom knjigom koja je nagraena Pulitzerom. Becker tvrdi da je strah od smrti apsolutan, temeljniji nego Edipov kompleks ili frojdovska psihologija. Na nain ivota je (uvijek) vitalna la zbog naeg potiskivanja spoznaje o vlastitoj smrtnosti. Dakle, najvea ovjekova iluzija je poricanje tjelesne stvarnosti vlastite sudbine. Becker pie o automatskom kulturnom ovjeku s dubokim osjeajima: Automatski kulturni ovjek, ... ovjek uspavan svakodnevnom rutinom svog drutva, zadovoljan zadovoljstvima koje mu ono nudi: u dananjem svijetu automobil, trgovaki centar, dvotjedni ljetni praznici. ovjek je zatien sigurnim i ogranienim alternativama koje mu njegovo drutvo nudi, i ako ne pogleda sa strane svoga puta moe proivjeti itav ivot s odreenom dosadnom sigurnou ... Zato ovjek prihvaa ivjeti trivijalnim ivotom? Zbog opasnosti od itavog horizonta iskustava, naravno. Conroy, kako sam ve pokazao, tvrdi da je Jack krenuo tim putem kada vie nije imao nikakvog kontakta s prolou. No, Becker opaa da je ta dosadna sigurnost koji nudi svakodnevna rutina drutva normalno ponaanje vrste. Za njega tradicija nije put do spasenja. U stvari, ona je uvijek posve suprotno; sve stvari koje nas meusobno povezuju, bilo da je rije o institucionaliziranoj religiji bilo materijalizmu, drutveno prihvaenom hedonizmu ili idealizmu, uvijek su opijati za mase. Buenje je individualni odgovor na smrtnu situaciju, iako nije ugodno: im ovjek pomakne nos od zemlje i poinje mirisati vjene probleme poput ivota i smrti, smisla rue ili zvjezdanog sustava tada je u nevolji. Veina ljudi potedi samoga sebe te nevolje time to svoje misli zadravaju na sitnim problemima u ivotu ba kao to njihovo drutvo te probleme planira za njih.

rkvena liturgija Ars Moriendi stari je knjievni anr osmiljen da obine ljude podui kako da ispravno umiru, to jest, kako da umru smru dobrog krana. No, ovaj tekst nije o liturgiji Ars Moriendi. Analiziram Bijelu buku Dona DeLilla iz 1985., poznati primjer postmodernistike kcije i pokazujem da je djelo Bijela buka mogue tumaiti kao neku vrstu postmodernistike Ars Moriendi. Roman je savreni primjer teksta koji rasvjetljava postmodernistiki pristup smrti dobroj smrti postmodernistike ivotne strategije. Na prvi se pogled ini da Bijela buka ne donosi nita pozitivno raspravi o ispravnoj smrti ili o naoj smrtnosti uope. Najistaknutiji napad na isprazni svijet u kojemu ivi Jack Gladney dolazi iz lanka koji je napisao Mark Conroy. Conroy tvrdi da je gubitak uvjerljivog autoriteta problem protagonistova ivota, i, tovie, problem drutva u cjelini: Njegov se ivot raspada jer mu je potrebno nekoliko razina tradicionalnog autoriteta da bi ostao u komadu. A u Americi iz DeLillova teksta svi su meta napada: ne napada revolucije, naravno, nego jednostavno napada otrova moderniteta.

Revolucija u tijeku
Conroy potrebu Jacka Gladneyja za egzistencijalnom stabilnou prikazuje kao krizu i porie da je u DeLillovu svijetu revolucija u tijeku. To je pria o liberalno-humanistikom znanstveniku, koji podlegne posrnulom stanju konzumeristikog drutva koje ga okruuje. Conroy Ameriku iz Bijele buke vidi kao mjesto na kojemu prijanje ideoloke poruke o kulturalnoj transmisiji slabe i nestaju bez dobre zamjene. Jackova zajednica, mali sveuilini grad Blacksmith, samo je pozornica za protagonistovu karijeru hitlerovskog znanstvenika, grad pun pospanih potroaa nekako nalik na zombije, koji radije gledaju televiziju umjesto da se stvarno ukljue u komunalne aktivnosti od kojih su preostale samo redovite posjete supermarketu koji nalikuje crkvi. Humanistika ideologija je takoer la. Conroy proglaava cijelu zatvorenu akademsku zajednicu vieg stupnja obrazovanja (ali i smjetenu na ziki povienom brdu, College-on-the-Hill, DeLillovu parodijsku instituciju) ruglom one stvarne, mjestom na kojemu ljudi zarauju svoje plae prouavanjem kutija itarica za doruak i medijskih gura. Iznad svega, osuuje Jackovu karijeru kao lanu, jer Jack, predsjedavatelj Odsjeka za hitlerovske studije, ne zna ak ni njemaki jezik. tovie, iako je predstavnik odreenih vrijednosti, protagonist ni sam ne moe ni u jednom dijelu knjige pronai ikakvu utjehu u humanistikim vrijednostima. Pa, to onda preostaje? to nam nudi Conroy da bi protagonista Bijele buke uinio sretnim? Veza s prijanjim generacijama prekinuta je, pa nam Conroyevo itanje nudi samo slavne i status. Nakon svih borbi da pronae neku stabilnost u ivotu, nakon to je bio izloen oblaku tetnih kemikalija, i saznao da ga njegova supruga Babette vara kako bi dobila tajnu udesnu drogu za koju tvrde da strah od smrti dri podalje, Jack je ponovno roen kao slika vremena: Samo kao takva egzemplarno pasivna gura, potroa, Gladney ima nejasan pogled na besmrtnost koja mu je sada omoguena. Conroy ne priznaje prevladavajuu dvoznanost, razliku izmeu Jacka (kao manje ili vie pouzdanog subjektivnog pripovjedaa koji o dogaajima pripovijeda u prvom licu) i DeLilla. Moramo shvatiti da je za DeLilla kao autora potraga vanija od konanog razrjeenja. Prijelomna studija Toma LeClaira posveena

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

27

susreti sa smru
DeLillo je sreom mnogo bolji pisac od Beckera ili Conroya. Jackova pria o buenju nije predavanje. Becker ne doputa nimalo humora u raspravi o ozbiljnim stvarima. Conroy ne ukljuuje ironiju u svoju analizu. DeLillo si, s druge strane, moe priutiti imaginaciju i zaigranost u svojim zapisima. tovie, smatram da su za razliku od DeLilla, Becker i Conroy moderni lozo, duboko uvueni u epistemoloku igru koja pokuava pronai racionalno rjeenje za problem ljudske smrtnosti. Kako ja to vidim, Bijela buka je knjiga koja ilustrira Jackov razvoj od ograniavajueg modernog pogleda na smrt do otvorenijeg. to kae Bauman, smrt je modernistikom projektu ultimativni Drugi, pa tako nema znaenja koje se moe izraziti jedinim rjenikom na kojega smo naueni i kojega nam je doputeno koristiti. Rjenika opremljenog, prije svega, za kolektivno i jadno poricanje ili prikrivanje te granice nae moi. na tamo iz dana u dan. Svakodnevni ivot postaje stalna proba kostima smrti. Ono to se uvjebava na prvom mjestu su prolaznost i nestajanja stvari koje ljudi mogu stei i veza to ih ljudska bia tkaju. Baumanovi pogledi na postmodernistiku ivotnu strategiju nisu sasvim pozitivni. Dok modernistika strategija izaziva paranoju, postmodernistika ima drugu nuspojavu: posljedica istjerivanja sablasti smrtnosti pokazala se kao kolektivna nesposobnost da konstruiramo ivot kao stvarnost, da ga shvatimo ozbiljno. No, to je ve medijima zasieni svijet Bijele buke. On je takav ak i prije Jackova preobraenja, pa nema ni smisla u vraanju natrag. No, moramo shvatiti da Jack nije lani lik, barem nita vie od svojih kolega i supruge. On je slika vremena, ne toliko slika potroaa kao takvog, nego slika osobe koja ivi u drutvu sve vie opinjenim beskrajnim ponavljanjem slika i svjetlucavih pojava, svakodnevnih simulacija bez jasnog porijekla. Baumonove ideje o naim kulturalnim modelima uglavnom na zanimljiv nain odraavaju i ideje Briana McHalea o specinom odnosu izmeu modernistike i postmodernistike literature. McHale kae da je glavna razlika izmeu te dvije u tome to je moderna kcija sklona u prvi plan staviti epistemoloka pitanja, dok se postmodernistika kcija bavi uglavnom ontolokom strukturom knjievno konstruiranog svijeta/svjetova. Jack, uhvaen u zamku jedne strategije koja ne djeluje, mora uvjebati drugu. Potreban mu je novi jezik s kojim e pristupiti ultimativnoj ontolokoj granici iz svjee perspektive, osloboene moderne tendencije skrivanja smrti od ivota i pretvaranja iste u autsajdera. Ovdje se ukljuuje McHale: Postmodernistiki tekstovi omoguavaju nam da eksperimentiramo sa zamiljanjem svojih vlastitih smrti, da uvjebavamo svoje vlastite smrti. Gotovo smo sasvim izgubili ars moriendi, vie nema nikoga tko nas moe nauiti kako dobro umrijeti ili barem nema nikoga kome moemo vjerovati ili ga shvatiti ozbiljno. Postmodernistiki tekstovi mogu biti jedan od naih posljednjih resursa za pripremanje samih sebe, u mati, za jedan jedini in kojega moramo zasigurno svi izvesti bez iije pomoi, bez nade da emo ga ponoviti ako pogrijeimo prvi put. Postmodernistika je kcija, dakle, kako to vidi McHale, zdrav nain suoavanja s vlastitim konanim ogranienjima. Mislim da je to i najvanija tema cijele Bijele buke, jer roman prelazi granice modernistikog projekta pripovijedanjem prie o Jacku. Kroz uvjebavanje Jack shvaa da ne moe izbjei smrt. Nakon uvjebavanja umiranja iznova i iznova na razliite naine, u mati jednako kao i u formi lozofskog dokazivanja, on je konano sposoban vidjeti istu stvar koju Murray vidi u supermarketu. Nemogue je pronai ikakvo rjeenje za problem smrti u svijetu Bijele buke.

Kraj vezanosti za stvari

Jacku je potreban novi jezik smrti. Bez njega je osuen da se budi nou: Probudio sam se u stisku smrtnog znoja. Nemoan protiv svojih vlastitih iscrpljujuih suza. Stanka u sreditu moga bia. Nedostajalo mi je volje i zike snage da ustanem iz kreveta i kreem se kroz mranu kuu, stiui se uz zidove i ograde stubita. Osjetiti svoj nain, ponovno naseliti svoje tijelo, ponovo ui u svijet. Smrt je neobina i strana divljina koja prijeti izvan granica Blacksmitha, izvan poznatog krajolika. No, smrt takoer normalan ivot ini neobinim i nepotpunim. Tijekom razvoja radnje u romanu Jack ima nekoliko fantazija o svojoj smrti. Hitler je fantazija koju koristi da ne misli o svojoj smrti kao smrti pojedinca, nego da se sa itavim konceptom suoi kao znanstvenik. No, Jack takoer poinje zamiljati svoju vlastitu smrt. Pokuava oblikovati jezik i slike oko sebe da bi zadovoljio posebne potrebe koje ima. John Frow uoava da su Jackove fantazije o umiranju projicirane kroz oglase i reklame, lmove i televiziju. To je, naravno, jedna od glavnih stvari koja Bijelu buku ini tako zanimljivom. No, mehanizam iskoriten ovdje takoer je i klju za Jackovu novu strategiju suoavanja s vlastitim krajem, ivotnu strategiju koju Bauman oznaava kao postmodernu ivotnu strategiju. Jack pokuava zamisliti kako bi moglo izgledati umiranje, kakav bi to bio osjeaj. to to, dakle, znai u praksi? Protagonist Bijele buke i njegov obrazac misli slue kao orue identikacije i osobnog razvoja ili, tonije, tipizacije i puke mentalne promjene. Ono to pokree Jacka je uglaen i pompozan govor to ga njegov prijatelj Murray dri Gladneyjima u supermarketu: Tibetanci nastoje smrt promatrati onakvu kakva jest. To je kraj vezanosti za stvari. Tu jednostavnu istinu teko je spoznati. No, kada prestanemo poricati smrt, moemo nastaviti smireno do umiranja a zatim prijei na iskustvo ponovnog roenja iz maternice, judeo-kranskog zagrobnog ivota, izvantjelesnog iskustva, putovanja na NLO ili kako god to ve eljeli nazivati. To moemo uiniti s jasnom vizijom, bez strahopotovanja ili uasavanja. Ne moramo se grevito drati ivota na umjetan nain, pa ni smrti, kad smo ve kod toga. Jednostavno se kreemo prema kliznim vratima. ... Ovdje ne umiremo, nego kupujemo. No, razlika je naglaena manje nego to mislite. Jack najprije ne primjeuje glavnu poentu koju iznosi Murray da je smrt kraj vezanosti za stvari, a ne problem. No, poinje zamiljati smrt na osobnoj razini. To vodi do fantazije o Hunu Atili, koji je u trenutku smrti bio mlai od Jacka: elim vjerovati da se nije bojao. Prihvatio je smrt kao iskustvo prirodno koje proizlazi iz ivota, divljeg jahanja kroz umu, kao to bi pristajalo nekome tko je poznat kao Bi Boji. To je bio njegov kraj, uz sluge koji su si odrezali kosu i unakazili si lica u barbarskom obiaju, dok se kamera povlai unatrag iz atora i klizi preko nonog neba petog stoljea nae ere, vedrog i nezagaenog, s jarkim prugama treperavih svjetova. Ironija je ovdje, naravno, to Jack koristi medijsku sliku. Ne bira religiozne gure na kraju krajeva, Krist je najistaknutiji uzor za hrabru smrt u zapadnoj povijesti a Imitatio Christi bila bi duga i prilino upadljiva tradicija koje se moe slijediti ali ona iz lmskih epova. No, pokuaj da vidi smrt kao iskustvo koje prirodno proizlazi iz ivota je poten. Jack kasnije ima osobnije fantazije o smrti, ali one su po svojoj prirodi vie lozofske i intimne.

Moderne strategije
Sada se okreem idejama sociologa Zygmunta Baumana o razliitim strategijama kojima se ljudi koriste. Baumana zanima odnos izmeu kulturalnih obrazaca i potrebe da se suoimo sa svojom smru. On smatra da je ljudska smrtnost kljuni aspekt socijalne i kulturne strukture. U Bijeloj buci Dona DeLilla protagonistov sveuilini kolega, Murray Jay Siskind, razmilja na slian nain. Murray shvaa smrt kao kolebajui dio simbolike mree drutva, stvar koju ne treba nametati za prisilno suoavanje. Meutim, za protagonista je smrt prijetnja koja treba razrjeenje na poetku, barem. Dakle, tu su ta dva pogleda, Jackov i Murrayev, na koje u se usredotoiti uskoro. Bauman usporeuje dvije dananje strategije pristupa ideji ovjekove smrti i vidi ih kao na mnogo naine meusobno suprotstavljene. Starija moderna strategija i, kako tvrdim, Jackova strategija nastoji umanjiti strah od smrti i tjeskobu uzrokovanu naim smrtnim postojanjem rezanjem problema na male komadie koje je mogue podnijeti. Meutim, ovaj pristup ne brie smrt iz svijeta, nego je ini posvuda rairenom i prisutnom, kako ivot postaje stalno uvjebavanje za ivot na racionalan nain. Nepotrebno je rei da je ovo, naravno, vrlo instrumentalni pristup, osuen na uvijek pretjerano naglaenu racionalnost, sklon jeziku znanosti, s elementima spoja paranoje i arogancije. Prirodna je smrt postala neprirodna, neto izvan sustava. Podnoljiva je samo smrt uz objanjenje, jer tada moemo okriviti odreeni uzrok. Jackova supruga Babette koja je takoer nepokolebljivi vjernik u modernu ivotnu strategiju, svoj pristup izraava na sljedei nain: Imajui na umu ispravan stav i pravilan pokuaj, osoba moe promijeniti kodljivo stanje svoenjem istog na najjednostavnije dijelove. ... Znam kako rastaviti predmete, kako ih razdvojiti i klasicirati. Moemo analizirati dranje, moemo analizirati jedenje, pijenje pa ak i disanje. Kako inae razumije svijet, to je moj pogled na to. Dogaa se da Babette zapravo poduava starije osobe kako da stoje, sjede i hodaju, jedu i piju. Bauman bi tu vrstu djelovanja odredio kao dio strategije to su je odavno uspostavili moderna medicina i, u irem smislu, moderno terapeutsko drutvo na kojega duboko utjee u njegovoj slici svijeta i njegovim pragmatinim naelima medicinski diskurs. Bauman tu strategiju ocjenjuje kao potpuno neuinkovitu, jer su medicinske prakse samo nadomjesna rjeenja za egzistencijalnu sumnju koji ne omoguava rjeenje. Problem s Gladneyjima jest to, iako oni vjeruju u modernu strategiju, DeLillo ne vjeruje. Tako da moderna strategija ivota moe odvesti samo do poricanja. Kako

Prilagodba nesigurnom ivotu

Roman zavrava s tri odvojene kratke epizode. U prvoj najmlae dijete Gladneyja udesno preivi vonju triciklom po auto cesti. Jack komentira tu epizodu sa stavom koji bih volio oznaiti kao kritiku jednostranih obrazaca promiljanja modernistike ivotne strategije, gdje sve uvijek upuuje dalje od ovdje-i-sada. Sigurno je da ne pokuava pronai nikakvo skriveno znaenje u tome, nikakvu epistemoloku zagonetku, kako bi inio ranije: Vozai ne mogu potpuno uvidjeti. U svom namrtenom dranju, stegnuti pojasom, znali su da ta slika nije pripadala jureoj svijesti auto ceste, modernistikoj struji irokih traka. U brzini je bilo smisla. U znakovima, u obrascima, u kratkotrajnim ivotima duljine djelia sekunde. to znai ta mala rotirajua mrlja?. LaClair o toj epizodi pie: Moda je Jackovo ostvarenje mogui novi odnos sa smru impliciran time to on ne izvlai zakljuke iz Wilderova djela. On samo izvjetava o tome kao o injenici neutvrenog uzroka i posljedice, ne nalazei u njoj ni izbjegavanje ni umijee. Na kraju romana Jack se prilagodio nesigurnosti ivota. Svijet romana Bijela buka je isti kakav je bio od samog poetka. Samo je Jackov ontoloki stav drukiji. A to je kako i nas ue da umiremo: koritenjem rijei samo da bismo pokazali da je istina iza i dalje od njih. DeLillova ironija neodvojiva je od njegove mudrosti. S engleskoga prevela Lovorka Kozole. Pod naslovom We Simply Walk Toward the Sliding Door: Don DeLillos White Noise as a Postmodern Ars Moriendi cijeli je tekst objavljen u Making Sense of: Dying and Death, ur. Laura Cruz, u sklopu projekta Probing the Boundaries 18, Oxford: Inter-Disciplinary Press, 2004.

Dok modernistika strategija izaziva paranoju, postmodernistika ima drugu nuspojavu: posljedica istjerivanja sablasti smrtnosti pokazala se kao kolektivna nesposobnost da konstruiramo ivot kao stvarnost, da ga shvatimo ozbiljno

Moderni i postmoderni doivljaj smrti

I tako je Jack stigao do druge ivotne strategije Zygmunta Baumana za koju on tvrdi da u dananje vrijeme prevladava. Ta se ivotna strategija razlikuje od svoje modernistike prethodnice i svog para po tome to pokuava razrijeiti opsjedajue pitanje preivljavanja inei ga manje zastraujuim. Kako smo ve vidjeli, u modernoj ivotnoj strategiji, besmrtnost je denirana kao izglednost, pa tako budunost ima modalitet proizvoda. Nagrada je uvijek tamo da bi bila viena, ali nikada je ne moemo ugrabiti. Postmodernistika strategija razlikuje se od svoje modernistike protutee po tome to obeava trenutano zadovoljenje: Ona liava smrtnost njezine zle strave izvlaei je iz skrivanja i prebacivanja iste u podruje poznatog i obinog da bude prakticira-

cmyk

28

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

susreti sa smru

Pjeani satovi
Elvira Koi Suoavanje sa smru uvijek nas doeka nespremne. Toliko puta sam gledala kolege kako uporno provode reanimacijski postupak i kada vie nema ba nikakve nade. Uporno i uporno: masaa srca, umjetno disanje To se dogaa i kada bezbroj puta doivi i po tri smrti dnevno. Samo postane oprezan jer zna da stalno vreba iz zasjede
je i kod socijalnih smrti ili suicida. Samo tada ne doniramo organe. Osim moda srca.

to je razliitost u smrti
A to je s drutvenom, emocionalnom i duhovnom smrti? Ako i njih ukljuimo, nastaju komplikacije za znanstvenika. Jer dobro znamo da, iako nestaje tjelesno, nitko ne umire dok god ga netko voli. Smrt je pravedno ista za sve, ali je umiranje ini razliitom za svakog. I svi se vie plaimo umiranja nego same smrti. Jer o umiranju znamo kakvo moe biti, a o tome to dolazi poslije ivota jo ne znamo. Moemo samo pretpostavljati. Shvaanje i doivljavanje smrti mijenja se tijekom razvoja, pod utjecajem odgoja, obiaja, kognitivnog razvoja i iskustava koja stjeemo. Tijekom ivota trudimo se razumjeti i smrt. Jer mi moramo sve razumjeti. U jednom trenutku nesvjesno usvojimo odreeni stav koji nam odgovara i koji svjesno zastupamo, uvjereni kako je ispravan. Jer je lake kada emocije pokuamo racionalno objasniti. Lake je kad stvorimo zreli koncept smrti: da je ona konana, nepovratna, univerzalna i bioloki uzrokovana. Mada moemo razmiljati o smrti kao prestanku patnje, konanom miru, prelasku u duhovni ivot, oekivanom cilju naeg putovanja Teko je ostati sam na svijetu. Ali, ne moemo nita. To se ipak kad-tad dogodi. Tako postupno nakon predkolskog sna shvatimo da je smrt trajno stanje. Djeca u dobi od osam do deset godina mogu shvatiti da je smrt dio normalnog reda u ivotu. Ona vide kako ivotinje i biljke ugibaju i povezuju to s ljudskim smrtima o kojima doznaju. Tada su ve sposobna izraziti i tugu, ponaanjem i rijeima. Konanost smrti moemo shvatiti u adolescenciji, od trinaeste godine dalje. No, veina ipak tijekom cijelog ivota primjenjuje neke tipine obrane, poput one magine kako smrt ipak nije kraj, ve moda poetak novog ivota, u novoj dimenziji, iz koje se ak moemo i ponovno roditi. Video igrice doprinose toj ideji, kao nekada mitovi i bajke, u kojima junaci ne umiru. Mada je to razina razvoja koja odgovara predkolskom ili ranom kolskom uzrastu, odgovara i mnogim odraslima. Lake je ako zna kako e se ponovo roditi i ispraviti svoje pogreke, kojih je toliko mnogo da se ne mogu ni izbrojiti. Ako tako vjeruje, tada zna i da netko to od gore vidi sve, povlai te karte, igra se. I sve je lake. Postoji nada. ak ni ljudski le, anatomski preparat u anatomskoj uionici ne moe uvjeriti u suprotno ili nekoliko poginulih u prometnoj nesrei na patologiji, u sali za obdukciju... Onda se dogodi rat, iji svaki dan znai mogunost glupe i besmislene smrti. No, dok je praha nema straha. Odmah je sve jasno: vano je imati metak za sebe. Ostalo je manje bitno. I tada, kad mnogi postanu gospodari svoje smrti, vie se nieg ne boje. Jer samo je agonija umiranja stranija od smrti. Poseban oblik smrti je samoubojstvo. Smrt i tako dolazi sama, nepozvana. Kada istee neije vrijeme. Moda pet minuta poslije bombe. Ali to je pravednije. Nekako je velika izdaja uiniti to sam. Izdaja sebe i svih koje ostavljaju same. Taj osjeaj usamljenosti nikada vie ne moe napustiti one koji su ostavljeni. A upravo je usamljenost i osjeaj kako su sami i ostavljeni zajedniki motiv svim suicidima. I onda upravo to uine! Uine sebi i svima oko sebe.

smrti zapravo ba i ne razmiljamo. Sve dok se ne dogodi u blizini. Tada se reeksno jave na snani nesvjesni, kolektivni, strah i tuga. Uvijek se i pri samom nagovjetaju mogue smrti reeksno javi i silni, snani, jai od ieg, nagon za ivotom. I tu je sva tajna ivota i smrti. Tako nam strah pokazuje pravi put prema ivotu. Zato je strah na prijatelj i uva nas od moda posljednjeg rebusa koji jo nismo razrijeili, mada naziremo neke elemente rjeenja. No ipak, ponekad i kada je sve u redu, smrt neodoljivo privlai i ini se kao jedino rjeenje u koje se moe tako lako, tiho i glatko kliznuti, kao po povrini stakla. Iako ipak osjeamo kako nije ba lako, jer nas sprjeava i zaustavlja nepoznato. Da smrt nije nepoznanica, etali bismo tamo-amo bez straha. Ili ne bismo? Jer dobro znamo da se zapravo nitko jo nije vratio, mada su mnogi bili u Tunelu i popriali sa Svjetlom. I bili upitani za ono najvanije. Postoje ljudi koji se ne plae nepoznatog, pa ni smrti, ak nekako kao da uivaju u njezinoj blizini i uzbuuju se izazivajui je. Oni se ne plae ni boli, pa ni samog straha. Postoje i trenuci u kojima i obini ljudi prestanu osjeati strah od smrti. Na primjer, kada je tui ivot vaniji od njihovog. Smrt je tako konana da ostavlja bez rijei, pa je teko o njoj govoriti. Kao to je teko govoriti o ivotu, jer je tako neopisiv. Ali bar moemo govoriti o brojnim detaljima, opisivati detalj po detalj Tako bar povrno moemo shvatiti svrhu svog ivota i pribliiti se otkriu njegovog smisla, mada zapravo nitko tono ne zna to je ivot. Kao to ne znamo ni to je smrt. Zato nam je lake govoriti o ivljenju, kao to je lake govoriti o umiranju. To je ono to poznajemo.

Je li smrt stanje bez ljubavi...

ivot je suprotnost smrti. Meutim, lako smo prihvatili Freudove alternative Eros i Thanatos. Nagon smrti nasuprot nagonu ivota, ili ljubavi, to nam se ini u redu. Je li ivot zapravo ljubav, a smrt stanje u kojem nema ljubavi? Ili je to stanje iste ljubavi, a ivot je potraga za njom, kola ljubavi koja nas priprema za smrt. A to je smrt? Neizbjeni kraj ivota ivih bia. injenica o neizbjenom prekidu ivota ivih bia ili stanje svijesti koja nadivljava propast tijela? Slubene i medicinske denicije dijele smrti prema uzroku na: prirodne ili zioloke, koje su rezultat starenja, tj. zavretak dugotrajnog i postupnog procesa gaenja osnovnih ivotnih funkcija i abnormalne ili patoloke smrti koje su izazvane bolesnim stanjem ili ozljedama organizma, odnosno za ivot najvanijih organa (mozga, srca, plua i drugih). Dakle, rije je o biolokoj komponenti naih ivota. Na modanu smrt, kada EEG (elektroencefalogram) pokazuje ravnu liniju tijekom 10 minuta. To je kraj naeg ovozemaljskog vremena. Znak da je na zemaljski pjeani sat istekao. Zjenice se proire, prestane rad miija koje izaziva cirkulaciju i krv se slijeva u mrtvake pjege, tijelo zahvati ukoenost (rigor mortis), lividnost (livor mortis) pa bljedilo (pallor mortis) i hladnoa (algor mortis) Slino

Nespremnost na umiranje
Suoavanje sa smru uvijek nas doeka nespremne. Toliko puta sam gledala kolege kako uporno provode reanimacijski postupak i kada vie nema ba nikakve

nade. Uporno i uporno: masaa srca, umjetno disanje To se dogaa i kada bezbroj puta doivi i po tri smrti dnevno. Samo postane oprezan jer zna da stalno vreba iz zasjede. Postupno moe prihvatiti injenicu da je jaa i da naa nemo u nekim sluajevima ne predstavlja razlog predaje ili razoaranja u sebe i ivot. Jer ponekad tako mora biti. Tako lijenik savlada narcizam i vjeru u maginost svoje profesije. Neki lanovi obitelji takoer vjeruju ne u stvarnu, nego u maginu mo lijenika: Doktore, molim vas, uinite ba sve to moete!, mada su ve svi, ba svi, uinili ba sve to su mogli. A kada se dogodi smrt svi smo skloni prvo negirati. Ne, to nije mogue!. to emo sada? Uglavnom se svi ponaaju nesvrsishodno, u stanju akutnog psihikog oka. Pokuavaju se cjenkati: Molim vas, to se jo moe uiniti?. Tada se Bogu daju obeanja o vjenoj krijeposti, samo ako ga oivi, vrati meu nas Zatim slijedi faza ljutnje, na sve, na osoblje, lijenike, pa i na samog umrlog. Netko je pogrijeio. Moglo se vie, drukije trebali smo nekamo drugdje otii ovdje nisu dobri lijenici. Ili okrivljavaju sudbinu koja je tako okrutna prema njima. (A zapravo je okrutna prema pokojniku.) esto zavlada pravi oaj prije nego se prihvati to se doista dogodilo. A to je samo obina smrt. Prijelaz preko mosta ivota. Ako nismo na tom mostu gradili utvrdu, tada je lake. Ako svakog dana uinimo sve to moemo, doista sve to moemo, za sebe i drage oko sebe, moda emo znati odgovor na najvanije pitanje naeg ivota: Jesi li nauio voljeti? ak i s mrvicom doivljene ljubavi smrt je ipak poetak besmrtnosti. Zapravo ne bismo trebali razmiljati o smrti, nego o ivotu. Kako ga svjesnije i savjesnije ivjeti, to ponajprije znai razluivati vano od nevanoga i uiti se odricanju. Nije vano imati sve to se poeli, nego promiljati to je zaista potrebno. Ako smo naem pokojniku za vrijeme ovoga ivota nanijeli kakvu nepravdu, ako smo mu uskratili oprotenje, ako se nismo pomirili prvi je korak da bez izgovora stanemo iza onoga to je zaista bilo. A zatim, da upravo na onom podruju na kojem smo zakazali, odsad svoj ivot mijenjamo u pozitivnom pravcu. Moda je tu smisao smrti: da se preive promijene i okrenemo se budunosti. To je teko, jer imamo dojam da emo iznevjeriti osobu koju smo izgubili. Za sjeanje su izmiljene obljetnice. Uspomene su ono to ostaje i njih se nikada ne treba odrei. Izgubljenu osobu nikada neemo moi prealiti. Zauvijek e nam nedostajati. No, ba zbog toga se trebamo okrenuti budunosti i svaki dan ivjeti kao da je posljednji.

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

29

susreti sa smru
njemu u ast. Nakon tako tragine smrti to li je gospoa pokopala? I gdje je pri tome izmakao kostur?! Kako su upravo muenici bili izazov za posjedovanje, nakon uvida u brojne monike najee s dijelovima kostiju ili neim slinim, neprolaznim, neim dovoljno vrijednim da se zakuje u zlato i staklo, ostaje pitanje to bi danas forenzika znanost mogla rei o tome to se pokazivalo, u to vjerovalo i emu se hodoastilo kroz stoljea. S obzirom na iroku lepezu onog to se pod raznim svetakim ostacima nudi, ini se da su mnogo vie od osobnih predmeta i dijelova odjee, vjernike nadahnjivali doslovno dijelovi muenikih tijela. Vjera potrebita relikvija pitanje je za sebe. Uz vrlo djelotvornu poruku barem kad su materijalne koristi u pitanju. Uostalom, dovoljno je pogledati rijeku ljudi koja u padovanskoj crkvi Svetoga Ante posjeuje njegove relikvije, ukljuujui i sveev jezik. Posebno je, pak, pitanje tko su bili oni koji su znali ije e materijalne ostatke trebati sauvati za budunost? Tko ih je i kako uvao? Kako pribavljao? Jer svetake potvrde esto su stizale i stoljeima nakon njihove smrti. Mnogi od dobrih i predanih umrli su na glasu svetosti, ali su teko nali pokoj jednog groba. Jedan od takvih blaeni je Gracija iz Mula u Boki kotorskoj. Taj augustinac pustinjak najprije je pokopan (9. studenoga 1508.) u zajedniku redovniku grobnicu na venecijanskom otoiu sv. Kristofora Mira, ali se zakljuilo da ga je vjerniki puk toliko tovao da mu je time nanesena nepravda. Zato je vrlo brzo ekshumiran i prenesen u samostalni grob, a potom i samostansku crkvu, izloen vjernicima na tovanje. Kad je, tri stoljea potom, samostan preseljen na kopno zbog nadiranja Napoleonove vojske, lijes s posmrtnim ostacima blaenog Gracije poetkom 19. stoljea darovan je u njegov rodni Muo. Tamo je najprije pokopan u staroj crkvi, da bi nekoliko desetljee zatim bio smjeten na jedan od oltara nove crkve u Muo. Premjetanje svetakih posmrtnih ostataka bilo je uobiajeno u sluajevima ratova i straha od osvajanja. Na taj nain sklanjani su od oskvrnua, posebice kad su u pitanju bili osvajai razliitih vjera. Tako je u vrijeme reformatorskih ratova est puta opljakana opatija Andin u kojoj je pokopan sveti Hubert. Pritom je nestalo sveevo tijelo. Pria dalje kae da su ga asni oci prenijeli i zakopali na skrovito mjesto u umi. Moda je i to nain da se smire oni koji su miru teili, koji su u to ivot uloili.

Legende nespokoja
Grozdana Cvitan Neki su sveci bili toliko popularni da su njihovi zemni ostaci, nakon velikog razvoja hodoaa u srednjem vijeku, postali predmet pravih ratova. Privatne vojske postojale su zato da bi uvale samostan s vrijednom relikvijom, a ponekad su vojske skupljane zato da se domognu nekog svetog tijela. Kako je to ipak bio skup i ekskluzivan, a i sablanjiv oblik vjerske turistike privrede, stvari su krenule prirodnim putem prijevare
nestvarni, pa su legende o muenikim smrtima bile najkonkretniji znak njihova postojanja koji se odrao kroz stoljea. A legenda kae da se i svetom Eustahiju i svetom Hubertu Krist ukazao u jelenjim rogovima. Pa iako je sveti Hubert slubeni zatitnik lovaca (3. studenoga), ostaje injenica da je on svetac mahom sjeverne Europe jug i dalje (iako sve bljee) pripada svetom Eustahiju. Zanimljivo je da se spomendan svetog Eustahija slavio najprije 1. pa 2. studenog, a od 8. stoljea 20. rujna (u onima od kalendara koji ga jo spominju). Biograje ne upuuju na to da su spomenuti sveci bili lovci, ali legenda je sagradila poneku priu o tome da je i takvo to bilo mogue ini se da je za potrebe zatite onih sklonih tim ekstremnim sportovima bilo nuno dodati poneto prigodno u svetake biograje. Danas bi zasigurno ukazanje tumaili kao zalaganje Krista da se sauva jelen. Neki su sveci bili toliko popularni da su njihovi zemni ostaci, nakon velikog razvoja hodoaa u srednjem vijeku, postali predmet pravih ratova. Privatne vojske (ponekad i samostanske) postojale su meu ostalim zato da bi uvale samostan s tako vrijednom relikvijom, a ponekad su te iste vojske skupljane upravo zato da se domognu nekog svetog tijela koje je svojom slavom bilo u stanju privui to vei broj hodoasnika. Kako je to ipak bio skup i ekskluzivan, a vjerojatno i sablanjiv oblik vjerske turistike privrede, stvari su krenule prirodnim putem prijevare. Tako je zabiljeeno da je u vrijeme velike popularnosti svetog Blaa u Europi nekoliko crkava i samostana tvrdilo kako imaju sveevo tijelo. Mnogo vie ih je tvrdilo da imaju sveeve udove, neki samo glavu. Uglavnom, svetac se udesno umnoio pa su njegovi tovatelji mogli izabrati komu e povjerovati i kamo hodoastiti. A sveti Bla, tako brojan na kontinentu, sakupljen na jednom mjestu mogao je sam predstavljati cijelo malo selo. Trgovina svecima i njihovim dijelovima bila je, oito, vrlo unosan posao ali nije sve bilo mogue jednako triti. Ma kako nevjerojatno izgledalo, autentina slama iz talice u kojoj je roen Isus bila je vjerojatnija od sveca ijih je, primjerice pet tijela i jo est samostalnih glava krasilo razna svetita. Da i danas misli o slinom biznisu nisu strane pokazalo je posljednjih godina uestalo pisanje (uz poneku reportau u elektronskim medijima) o tome kako bi Vodnjan mogao postati sredite vjerskog turizma, jer tamonja crkva uva desetak svetakih tijela i brojne svetake relikvije (zajedno broje stotine!).

ako su se Dan svih svetih i Dan mrtvih (Duni dan) davno razdijelili ne bi li se u onom prvom vjernici spomenuli svih svetih koje je zbog razliitih razloga godinji katoliki kalendar zaobiao, ispustio ili ih nikad nije ni uspio ubiljeiti, dok se Dunog dana trebalo sjetiti svojih mrtvih, politika (ma koliko dogovorna) odluila je da je dva dana za mrtve previe. Osim toga, koliko god se sjeali svojih mrtvih roditelja, roaka i prijatelja nije dobro zamjeriti se svetima ak i kad nisu dio svetakog kalendara kroz godinu. Pa su politiari odluili da se onih koje smo poznavali moemo sjeati radno. Onih koje nismo poznavali a ruku na srce i Crkva ih je to zaobila to zaboravila trebali bi se sjeati u neradnom danu. Svi ute o intimnosti sjeanja i prioritetima radnog i neradnog dana.

Miss onostranosti
I ma kako ne razlikovali Sve svete od Dana mrtvih, ma kako iskazivali svoja sjeanja izletima u rodne krajeve ili etnjom do najblieg groblja, ruku pretrpanih arenim buketima i jednako arenim svijeama, uspjeli smo umjesto razmiljanja o konanosti zemaljskog ivota i udesnim putevima svetakih biograja zakljuiti najnoviji uvoz. Podaci te operne premijere i detalji kupoprodajnog ugovora javnosti su jo nepoznati, ali je razvidno da je netko negdje neto otpjevao dok se potpisivao ugovor. U zamjenu za sva mogua razmiljanja koja bi trebali razmotriti prije nego nam Alzheimer pokuca na vrata (to je onaj gospodin po kojem je nazvana neizljeiva degenerativna bolest mozga), nama su se u Sve svete i Duni dan ubacile vjetice. To je, pak, ona stvar to se u ovo doba godine oglaava kao Halloween, a u Ameriku su je u 19. stoljeu uvalili irski doseljenici. Izabravi naranasto za jesen i crno za smrt, ameriki su trgovci uredili cijeli svijet potrebnih rekvizita kojima svaki poteni i vjerujui graanin treba ni vie ni manje nego proslaviti ono to ime nosi iz davnine kultura Kelta i Brita, a kroz kranska stoljea pretvorilo se u njihove Sisvete. Blagdan Svih svetih u Crkvi se slavio od 7. stoljea u svibnju, ali je papa Grgur III. ve u 8. stoljeu premjestio taj spomendan na poetak studenog kako bi preklapanjem s mnogim poganskim obiajima izbrisao nekranska sjeanja. Vrhunac najnovijega hrvatskog uvoza (pa mi nismo ni duni koliko bismo mogli biti) pokazuje da su pogani vrlo ilava i otporna bia. Jer iz godine u godinu njihov Dan vjetica angaira sve vie oglaivaa. Oglaavaju proslavu! Neki veliki trgovaki centri organiziraju izbore miss Halloween. Uskoro bi novim misicama njihove svetake biograje mogle biti oglaavane na naslovnicama tabloida pa, bude li love, i u izravnom prijenosu neke TV-postaje. Da se napokon upoznamo s onostranou. Da se na nju izravno ukljuimo. Pa i proslavimo tu uspjenu kohabitaciju svetih, mrtvih i vjetica. Nitko se ne sjea kad mu je Alzheimer prvi put pokucao na vrata. Ali je, sudei prema najnovijoj modi, sigurno da su mu mnogi otvorili.

Sveci izgurani iz kalendara

Svece Crkva slavi u dane njihove smrti. Obini ljudi skloniji su (za ivota) slaviti datum svog roenja pa njihov ukupni Duni dan predstavlja simbiozu sjeanja na oba datuma izmeu kojih smo ih poznavali. Predstavlja i sve one u zajednitvu to ih svaki ovjek sakupi kao sjeanje, kao one koji moda nisu mrtvi sve dok su ivi oni koji ih se sjeaju. Dok tako mislei na one to u kalendarima naeg srca dolaze bez obzira na datum, a trebali bi stii svakodnevno, tj. radno (znai li to i manje obvezno) koliko uope mislimo o anonimnim svetakim duama o kojima je takoer esto u povijesti odluila politika. Jer toga neradnog dana trebali bismo se sjetiti svih onih koji su kroz stoljea imali svoje mjesto u kalendaru, ali su, zbog nekog razloga, izali iz mode, pa su nakon nekoliko desetljea ili ak stoljea lagano izgurani iz kalendara. Naila je godina u kojoj ih prepisivai svetih imena vie nisu trebali prepisati. Meu onima s takvom sudbinom nala se bosanska kraljica Katarina Kosaa. Bila je u Rimu politiki zalog okupirane Bosne u trenutku kad su svi radije dogovarali mirne granice na jugoistoku Europe nego oslobaanje tog istog jugoistoka. A i kraljiina oporuka svjedoi da je malo to od zemnih dobara, osim krunskog naslijea pod okupacijom, imala za ostaviti onima to su je u emigraciju slijedili. Procesi beatikacije esto su dugotrajni, mahom skupi i vrijeme nemilosrdno rasporeuje uzore na nain da biti i imati moe biti presudno u uzoritosti. Pridjevak blaena stotinjak godina nakon smrti se negdje izgubio u opem kalendaru Crkve, a time je i 25. listopad ostao bez njezina imena. U kalendaru bosanskih franjevaca uspomena na nju jednako je postojana i blaena.

Osvajai mrtvih
to se tijela tie, voljni su vam pokazati i kostur koji navodno predstavlja zemne ostatke sv. Valentina. Oni koji se razumiju u kosture kau da bi moda mogao biti jelenji. Sveti Valentin legenda je po sebi: postoji dvojba i o dvojici muenika istog imena. Legenda govori o slinoj muenikoj smrti: prema jednoj je zapaljen, prema drugoj odrubljena mu je glava. Stariji izvori spominju i bacanje u Tiber. Uglavnom, tajno ga je u Rimu pokopala neka ena, a kasnije je na njegovu grobu sagraena crkva

Lovci zatitnici ili zatitnici lovaca

Poneki od svetakih likova toliko su se transformirali kroz vrijeme i prostor da je sveti Hubert, zatitnik lova to ga slave na sjeveru Europe, prisvojio legendu svetog Eustahija s europskog juga i iz razdoblja prvih stoljea kranstva kad su muenici bili esti. Ponekad pomalo i

cmyk

30

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

susreti sa smru

Antropotanatologija ili o grobu kao vjenoj putovnici

Suzana Marjani Francuski kulturolog ukazuje na pomirenje proturjenih elja ivih: s jedne strane, ivi nastoje pokojnika zadrati kraj sebe zato da se ne bi ljutio i da bi ih titio, a s druge strane nastoje izbjei njegovu nazonost... to je civilizacija arhainija, to je ivotni prostor ivih ui, mrtvi se nalaze u veoj blizini ivima
Edgar Morin, ovjek i smrt, s francuskog prevela Branka Paunovi, Scarabeus-naklada (Biblioteka Imago), Zagreb, 2005.
dualistinost ovjekova stava prema smrti izlaganje smrtnoj opasnosti i uasavanje od smrti kao ono to najdublje odreuje ljudsku bit; demonstrira kako je ovjek zagospodario smru pomou magije i mita; zakljuuje kako su obiaji i vjerovanja vezana za smrt najiskonskije podruje naih civilizacija; pokazuje kako su dva glavna vjerovanja vjerovanje u smrt i ponovno roenje, zahvaljujui preseljenju due, te vjerovanje u dvojnika koji nastavlja ivjeti nakon smrti esto isprepleteni; propituje kako je ovjek spoznao sebe kao vlastitu stvarnost najprije kao sjenku, odraz vlastitoga tijela, a koje je vidio kao dvojnika preko kojega je otkrio vlastito postojanje kao jedinka. Naime, u okviru prvih shvaanja smrti francuski antropotanatolog istie kako je dvojnik (alter ego, tonije ego alter) jezgra svake arhaine predodbe povezane s mrtvima koji svjedoi o tjelesnoj prirodi mrtvih, i pritom upozorava kako pojmovi due ili duhovi nisu u skladu s tim prvobitnim poimanjem, te kako e se irenjem pojma due znaenje dvojnika smanjivati. Naime, uzdizanje bogova bilo je praeno obezvreivanjem dvojnika, a ujedno i vjerovanje u duu postepeno je potisnulo vjerovanje u dvojnika.

Grob kao vjena putovnica

dgar Morin, autor knjiga iz podruja antroposociologije, sociologije kulture, politike sociologije, socijalne i kulturne antropologije, angairan kad je rije o globalizaciji terorizma, o izraelsko-palestinskom problemu, o ratu jezika, o antiislamskom stanju duha u Americi, prijevodom knjige na temu antropologije smrti prvi se puta predstavlja naoj iroj itateljskoj publici i kao antropotanatolog. Sreom, prijevod njegove knjige ovjek i smrt bio nam je dostupan ve 1981. u prijevodu Branka Jelia i u izdanju Beogradskoga izdavako-grakog zavoda. Pritom bih pridodala kako je grako ureenje beogradskoga izdanja daleko privlanije od ovdje prikazanoga, jer pored itatelju primamljivije naslovnice, beogradski je izdava (urednik: Ivan olovi) pridodao i grake priloge (izbor ilustracija: Nicole Phelouzat). Nadalje, svojom knjigom na temu antropologije smrti francuski kulturolog ukazuje na pomirenje proturjenih elja ivih: s jedne strane, ivi nastoje pokojnika zadrati kraj sebe zato da se ne bi ljutio i da bi ih titio, a s druge strane nastoje izbjei njegovu nazonost. Obje proturjene elje ivih oitovale su se ve u prapovijesnom dobu, to potvruju grobovi pronaeni ispod peinskih obitavalita i nekropole. Naime, to je civilizacija arhainija, to je ivotni prostor ivih ui, mrtvi se nalaze u veoj blizini ivima. Tragom navedenoga, grob Edgar Morin odreuje kao putovnicu koja legitimira ivot sahranjenoga, ali pridodajem jednako tako i ratna putovnica u ime koje je voena uvijek nevidljivo prisutna antropologija zla, rata. Pritom, iznimno su poticajna autorova propitivanja smrti u okviru lozojskih shvaanja smrti, u okviru ega apostrora kako se od druge polovice 19. stoljea (Weltschmerz) oitovala kriza u shvaanju smrti te, primjerice, stranice o antropolokoj istini kranstva koja razotkriva kako se kranska istodobna mrnja prema grijehu i seksualnosti zapravo oituje kao mrnja prema smrti. Posebnu pozornost Edgar Morin usmjerava na injenicu prema kojoj raspadanje predstavlja strano razdoblje kad su truplo i dvojnik jo uvijek sjedinjeni, a razlike u postupcima prema mrtvima odreuje prema odstranjivanju mekih dijelova tijela. Kako se u sprjeavanje raspadanja upisuje spaljivanje (ishod: pepeo), endokanibalizam (ishod: kosti) i balzamiranje (ishod: mumija), uspostavljena je slinost izmeu spaljivanja i balzamiranja kao postupka obrnutoga od vremenskoga protoka, vrtloga prirode nastojanjem da se egipatsko-alkemiarski za-vrati, zaustavi vrijeme raspadanja. Naime, usprkos opreci pepeo (incineracija) mumija (balzamiranje: netaknutost), rije je o istome cilju jer pepeo i mumija kao nekvarljivi/nepokvarljivi (ishodi) predouju pobjedu nad truljenjem. Pritom pobornici spaljivanja (incineracije) prihvaaju vjerovanje o neprekidnom seljenju due, a pobornici inhumacije razvijaju ideju o uskrsnuu sahranjenih tijela. Pored prirodnoga raspadanja, u koje uvrtava zoroastriku koncepciju Kula tiine (ishod: kost) te sahranjivanje (ishod: kosti), Morin pokazuje kako kao manjkavi oblici raspadanja dvojnika-trupla guriraju sramna smrt (nesahranjeno truplo, a ishod su neutjene sablasti) i manjkavi pogreb (ishod: vampir kao dvojnik-truplo).

Alter ego, tonije ego alter

Rije je o temeljnom djelu iz antropologije smrti, prvi puta objavljenom 1951., a navedeni hrvatski prijevod, treega izdanja na francuskom jeziku iz 2002., pokraj predgovora prvom izdanju sadri i predgovor drugom izdanju (1970.), uvod iz 1976., predgovor iz 2002. te zakljuak Izmeu neodreenog i beskonanog iz 1970. godine u kojemu, izmeu ostaloga, francuski kulturolog detektira kako e, nakon to budu svladani neimatina i glavne bolesti, starenje postati jedan od problema na koje e se najvie usmjeravati istraivanja, a njegovo rjeavanje jedan od glavnih izvora napretka civilizacije. Morinova knjiga ovjek i smrt, koja zastupa bioantropoloku usmjerenost, s obzirom na to da se smrt nalazi tono tamo gdje se bioloko spaja s antropolokim, bez koje je nemogue zamisliti znanstvene studije iz podruja antropologije smrti, utjecala je, primjerice, i na antropologa, antropotanatologa Louisa-Vincenta Thomasa (Antropologija smrti, 1975.), koji isto tako zakljuuje kako uope nije pretjerano smatrati da bi antropologija, na kraju krajeva, mogla gurirati samo kao stidljiva antropotanatologija. Upravo knjiga ovjek i smrt koju je autor strukturirao u pet cjelina: Opi uvod, Prva shvaanja smrti, Kristalizacija shvaanja smrti kroz povijest, Suvremena kriza i kriza u shvaanju smrti te posljednje poglavlje pod nazivom Tanatologija i djelovanje protiv smrti a koju je pisao u razdoblju izmeu 1948. i 1950. godine, kako svjedoi u knjizi Izgubljena paradigma: ljudska priroda (1973.), kada je traio toku spoja i razdora izmeu biologije i znanosti o ovjeku demonstrira da je antropologija izgleda mogua jedino kao antropologija smrti. Tragom navedenoga podsjetimo, primjerice, na pozitivistiku dijagnozu Augustea Comtea drutvo se kroz povijest, tradiciju i sjeanje sastoji od veeg broja mrtvih nego ivih. Sjedinjujui, primjerice, lozojske, povijesne, psihologijske, psihoanalitike, socioloke, psihosocioloke, etnoloke, antropoloke, bioloke spoznaje o fenomenu smrti, Edgar Morin u okviru kulturne antropologije, odnosno njegovoga koncepta genetike antropologije, izmeu ostaloga, istrauje

Bie koje trai smrt

Morin svojom antropotanatologijskom knjigom upozorava kako humanistike znanosti ovjeka prepoznaju samo po oruu kojim se slui (homo faber), po njegovoj racionalnosti (homo sapiens), sposobnosti govora (homo loqax), zapostavljajui odreenje ovjeka kao jedine vrste iji pripadnici nakon smrti svakog od njih odravaju pogrebni obred, koja vjeruje u zagrobni ivot i uskrsnue mrtvih. Dakle, oito je za Edgara Morina rije o bioantropolokom prekidu koji bi mogao uvesti specinost ovjeka, ime se, naalost, ipak uvodi jo jedan jaz izmeu ivotinje i ovjeka. Za Morina je

vjerojatno da je stav prema smrti i truplu ona prirodna crta kojom ovjek djelomice izmie prirodi i postaje ivotinja proeta kulturom. Pored toga taj bioantropoloki prekid, u Morinovu odreenju, demaskira da je ovjek jedino bie koje se uasava smrti i istovremeno jedino bie koje ubija svoje blinje, jedino bie koje trai smrt. Tragom navedenoga, Morin podsjea na odrednicu ovjeka kao bie rata, bie koje voli rat, kao to ga je odredio lozof Alain (mileAuguste Chartier) u svojoj knjizi Mars ili osueni rat (Mars ou la guerre juge). Ipak, ini mi da odreenjem antropoloke specinosti smrti bez obzira na ono to apostrora u svojoj knjizi Izgubljena paradigma: ljudska priroda (1973.) kako se vladajua teorija o ovjeku ne zasniva samo na razdvajanju nego i na suprotstavljanju ovjeka i ivotinje, kulture i prirode te da je sve to nije sukladno toj paradigmi osueno kao biologizam, naturalizam i evolucionizam francuski kulturolog, hoemo-neemo, otvara jo jedan antropocentriki bezdan izmeu ivotinje i ovjeka, i time kao da zaboravlja (istina, imam na umu da je knjiga objavljena 1951. godine) da i ivotinje pokazuju reakcije na smrt; primjerice, ako majka izgubi dijete, kako pokazuje Frans de Waal, primati iskazuju svoju odanost danima nosei mrtvo tijelo dok se doslovno ne raspadne. Osim toga, glorikacijom specinosti ljudskoga odnosa spram smrti, Edgar Morin ujedno kao i da oponira nekim svojim zakljucima zakljuku kako veina kulturnih obiljeja ima nagovjetaj u ivotinjskim grupama te zakljuku kako je ovjek zapravo ovjekoliki majmun. Stoga i u uvodu iz 1976. spomenutoj knjizi Morin zapisuje i kritiki osvrt na vlastite koncepte o antropotanatologiji te upuuje da kad bi danas ponovno trebao napisati knjigu o antropologiji smrti, temeljito bi preradio Opi uvod prema bioantropolokim koncepcijama, a koje je iznio u knjizi Izgubljena paradigma. Zakljuno, zaustavimo se ukratko na Morinovu konceptu genetike antropologije koju denira kao znanost ija je zadaa dijalektiki i kritiki sluiti svim humanistikim i prirodnim znanostima kako bi objasnila postupno stvaranje ovjeka kroz samoga sebe, koja e biti izvorna na nain da emo moi konkretno sagledati povijest u njezinoj ljudskoj realnosti i ovjeka u njegovoj povijesnoj realnosti (str. 3132). Ili kao to Morin detektira svojom knjigom na temu smrti da antropoloki sadraji pojma smrti omoguuju da se sagleda ono to je u ovjeku najljudskije.

Temat priredila Katarina Luketi

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

31

gl a z b a

Dobrodoao populizam u ozbiljnom projektu

Kada je rije o gotovo potpunoj promjeni libreta, premjetenog iz imaginarne poljske ruralne sredine, suoene s tehnolokim napretkom, u svjetlima velegrada obasjan svijet i polusvijet Pariza konca 19. stoljea, Vmos je baletu svakako vie dao nego oduzeo. Paljivo oslukujui Delibesovu glazbu, on nie slike koje s njom u svakom trenutku upravo savreno korespondiraju, nerijetko ak i bolje nego u izvorniku
Lo Delibes/Youri Vmos, Copplia na Montmartru, Hrvatsko narodno kazalite, Zagreb, 27. Listopada 2006. Matovito poigravanje imaginarijem ToulouseLautreca
Dobili smo tako Coppliju na Montmartru, reciklau projekta kojeg je isti koreograf ve postavio na osam drugih europskih pozornica, svuda odreda izazivajui podijeljene reakcije, u rasponu od oduevljenja do zgraanja. Dodue, nije on tek prenio gotov projekt, nego je za Zagreb stvorio donekle novu predstavu, ako ve ne u koreografskom smislu, onda svakako u njenom vizualnom identitetu. Njega, naime, potpisuju domae autorske snage. Dinka Jerievi tako se matovito poigrala imaginarijem svijeta Toulesefoto: Damil Kalogjera Lautreca, a na slinom su tragu bili i ivopisni, ali, sreom, ne i predoslovni kostimi Denise Pecoti. Trezven pristup sagledavanju ove predstave iziskuje otvorenost prema mogunosti preispitivanja plesne lektire i neopterenost prekrutim odnosom prema tradiciji klasinog plesnog pokreta. Uz takve premise, Vmoseva predstava sigurno nee izazvati gnuanje, ali e zadovoljstvo njome takoer biti relativno ogranienog opsega. Kada je rije o gotovo potpunoj promjeni libreta, premjetenog iz imaginarne poljske ruralne sredine, suoene s tehnolokim napretkom, u svjetlima velegrada obasjan svijet i polusvijet Pariza konca 19. stoljea, Vmos je baletu svakako vie dao nego oduzeo. Paljivo oslukujui Delibesovu glazbu, on nie slike koje s njom u svakom trenutku uprafoto: Damil Kalogjera foto: Damil Kalogjera

Trpimir Matasovi

koreografu Youriju Vmosu, umjetniku poznatom upravo po svojim nekonvencionalnim reinterpretacijama hitova baletnog eljeznog repertoara.

vo savreno korespondiraju, nerijetko ak i bolje nego u izvorniku. Naravno, i nova je pria naivna, gotovo operetna, ali smislenost narativnog tijeka ionako nije neto to se nuno oekuje od baleta.

lasini balet bez sumnje je jedna od najkonzervativnijih umjetnikih formi. No, bez obzira to se najee temelji na ogranienom inventaru plesnih pokreta, klieiziranoj glazbi i libretima upitne suvislosti, svaki od tih elemenata u svijesti tradicionalne baletne publike ima gotovo sakrosanktno znaenje. Samim time, ak se i najmanje zadiranje u bilo koji od njih doivljava se gotovo kao svetogre. To, meutim, nije sprijeilo HNK-ovu upravu da koreograju Delibesove Copplije povjeri maarskom

Ansambl prizori u znaku poprilinog asinkroniciteta

Svakako treba pohvaliti i zamisao koreografa da predstavu pripremi bez gotovo ijednog prvaka ansambla, pokazujui time da se i u takozvanim epizodistima krije nezanemariv plesaki potencijal. Pozitivna atmosfera koja je na taj nain stvorena u ansamblu mogla se osjetiti tijekom itave izvedbe, a svakako joj je pridonijelo i, barem za baletne standarde, prilino nadahnuto dirigentsko vodstvo Michaela Collinsa. S druge strane, Copplia na Montmartru nije bez odreenih slabih strana. Jer, bez obzira na novi libreto i naelno vrlo razigranu koncepciju, Vmos nije ponudio nikakve bitnije odmake u smislu oblikovanja pokreta. K tome, ak se i za ovu priliku dosta pojednostavljena koreograja pokazala prezahtjevnom za dio plesaa. Ansambl prizori tako su nerijetko protekli u znaku poprilinog asinkroniciteta, naruavajui tako u osnovi dobre, premda moda malo prenatrpane zamisli. No, bez obzira na to, Copplia na Montmartru i dalje je vrlo pristojna predstavu koju e publika voljeti. Neki od njenih najatraktivnijih elemenata, poput can-cana u drugom inu, moda i jesu sraunati na populistiki efekt. No, to je i dalje prilino ozbiljan projekt, a ako e gledatelji na njega hrliti ak i samo zbog njegove povrinske razine, u tome nema nieg loeg dapae.

cmyk

32

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

vizualna kultura

Putnam
Iva Rada Jankovi U povodu ovogodinje manifestacije Best in Heritage i svog posjeta Dubrovniku, kustos egipatske zbirke Britanskog muzeja, ali i veliki poklonik suvremene umjetnosti, govori o svom projektu koji spaja to dvoje u kui Sigmunda Freuda, o tendenciji da muzeji sudjeluju u svakodnevici, o spoznajama koje donosi takva vrsta suradnje kustosa i umjetnika, o svojoj knjizi Art and Artifact Museum As Medium, o nastojanjima da osuvremeni muzejsku djelatnost...
estetske odnosno narcistike prirode u smislu izraavanje pojedinevih mitologija i ideologija, ve u obzor zanimanja polako poinje ulaziti iri drutveni kontekst... To je neto to je vie svojstveno za SAD nego za Englesku. Tamo je to poelo jo u sedamdesetima. Zapravo, jedan od prvih bio je Marcel Broodhers. Na Documenti 1970., kojoj je selektor bio Harald Szeemann, Broodthers se meu prvima kritiki osvrnuo na muzej kao instituciju. Od osamdesetih mnogi drugi umjetnici takoer su poeli otro reagirati na povijesti kakvima ih interpretiraju muzeji. Budui da sam kao muzejski djelatnik navikao na klasikacije, tako sam nekako osmislio i knjigu. Govorim, primjerice, o umjetnicima koji primjenjuju muzejske strategije u osmiljavanju vlastitih radova: legende, vitrine, taksonomiju Govorim i o onima koji preuzimaju ulogu kustosa, a meu kojima je jedan od najslavnijih primjera Raid the Icebox Andyja Warhola, ve vrlo rano, 1976. u Museum of Art na Rhode Islandu. Warhol je skinuo stalni postav i zamijenio ga svojom selekcijom djela iz zbirke koja je bila u depou. Poneki umjetnici muzeje tretiraju kao fenomen, poput Thomasa Strutha, Louise Lawlor, Daria Lanzarda Dokumentiraju posjetitelje kako promatraju neka remekdjela, fotograraju neobine sklopove u muzejima ili se bave idejom virtualnog muzeja. Svuda postoje takvi primjeri fascinacije umjetnika muzejima, mnogo ih je vjerojatno i kod vas, u Hrvatskoj S knjigom sam imao velikih problema. Izdavai su eljeli ak da izbacim rije muzej, jer su se bojali da se knjiga s tom rijeju u

Mogunost drukijeg pristupa struci

rugi put zaredom Dubrovnik je u povodu manifestacije Najbolji u batini posjetio James Putnam, kustos s osobitim senzibilitetom za suvremenu umjetnost koji inspiraciju pronalazi u muzejima. Kustos egipatske zbirke British Museuma, autor je i knjige Art and Artifact Museum as Medium (Hudson, 2001.) koja je, kada se pojavila, uivala popularnost ne samo meu progresivnim muzealcima nego i meu umjetnicima. Putnam u knjizi polazi od teze da muzeji danas vie nisu samo spremita umjetnina iz prolosti, nego imaju potencijal postati ravnopravnim imbenicima suvremenih umjetnikih procesa. Istraivanja o komunikaciji suvremene umjetnosti i muzeja, osim teoretski, James Putnam je nekoliko puta, kao kustos, proveo i u praksi, organizirajui site specic izlobe u egipatskoj zbirci British Museuma (Time Machine Ancient Egypt and Contemporary Art), ali i na drugim mjestima. Na Best in Heritage predstavio je recentni kustoski projekt kojega je u suradnji s umjetnicima realizirao u kui Sigmunda Freuda, gdje je poznati psihoanalitiar proveo posljednju godinu ivota i u njoj umro, nakon to je bjeei od nacizma napustio Be. Putnamovo predavanje bilo je poticaj za razgovor o jo jednoj mogunosti drukijeg pristupa struci. Najvei broj ideja bio je konceptualne prirode. U sreditu mojeg, ali i njihovog zanimanja bila je uspostava dijaloga. Na primjer, Marca Quina zaintrigirao je koncept mumiciranja, vjerovanje starih Egipana da se nakon dugog sna mogue ponovno roditi, nakon to je vidio jednu mumiciranu glavu u staklenom vru. Posluio se abom, ali ne obinom, nego jednom vrstom koja potjee iz Pennsylvanije (rana sylvatica) i moe preivljavati na temperaturama ispod nule. Otputovao je tamo zbog konzultacija sa specijalistima za tu vrstu abe, uzeo je jednu i vratio se u London. Stavio ju je u odljev svoje glave od pleksiglasa na mjesto mozga podesivi temperaturu na minus 3 stupnja. aba koja je zimski period provela u fazi hibernacije, postavljena suelice egipatskom staklenom vru s mumiciranom glavom, postala je neka vrsta metafore za ideju mumikacije. Kad je dolo proljee, opet je oivjela je i donirali smo je londonskom zoolokom vrtu Budui da se dugo bavite ovom temom, donosi li takva participacija umjetnika u muzejima neke nove spoznaje? Odazivaju li se umjetnici rado pozivu na takvu suradnju? Ovisi o vrsti muzeja. British Museum je jako popularno mjesto, pa izlagati u njemu predstavlja neku vrstu privilegije. Tada umjetnici obino ne postavljaju pitanje novca, a i samo izlaganje u takvim prostorima privlai velik publicitet. Moja je uloga kustosa u tom procesu bila da im omoguim otvaranje dijaloga. Kustosi prenose specijalizirano znanje umjetnicima, a umjetnici vide stvari u nekoj drugoj perspektivi, koja je obino posve neoekivana. U mnogo sam sluajeva primijetio kako se iz te suradnje raaju fantastine ideje. to se tie samog postupka jukstapozicioniranja, stvar je jednostavna: u stalnom postavu se ne mijenja gotovo nita, nego se samo dodaje.

James

Suvremena umjetnost ivotvorna injekcija za muzejsku djelatnost

Radei na egipatskoj zbirci, jednoj od najzanimljivijih kolekcija British Museuma, doli ste do prilino smjele zamisli, jer je rije o konzervativnoj instituciji. Kako je dolo do te inicijative? Oduvijek sam volio suvremenu umjetnost. Od osamdesetih, druio sam se s mnogo suvremenih umjetnika u Londonu. Znali su da radim u British Musemu na egipatskoj zbirci i nisu krili svoju fascinaciju tim mjestom. Jedan od razloga zbog koje sam doao do ideje za suradnju bila je i neka vrsta razoaranja koju sam osjeao u stalnom susretu s injenicom da mnogi mladi ljudi doivljavaju muzej kao izuzetno dosadno mjesto. Meni osobno to je znailo veliku satisfakciju jer sam uspio pronai mogunost za spoj svojih dviju najveih strasti: egiptologije i suvremene umjetnosti. Kako su umjetnici reagirali na zbirku?

Kustosi prenose specijalizirano znanje umjetnicima, a umjetnici vide stvari u nekoj drugoj perspektivi, koja je obino posve neoekivana. U mnogo sam sluajeva primijetio kako se iz te suradnje raaju fantastine ideje

Dvosmjernost suradnje
U knjizi Art and Artifact Museum as Medium suradnju umjetnika i muzeja opisali ste kao proces koji se odvija u oba smjera. Ponekad su umjetnici inspirirani strategijom muzeja i to je primjetno u njihovim radovima. S druge strane, opisali ste situacije kad se ponaaju kao kustosi i izravno interveniraju u muzejske zbirke. Primjeujete takoer kako u osamdesetima ta interakcija prestaje biti samo

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

33

vizualna kultura
naslovu nee dobro prodavati. Glavni cilj bio mi je pokazati da je muzej sam po sebi ve umjetniki koncept. No, to je neto to je ve napravljeno i danas polako postaje kliej. U doba kada je knjiga nastajala, bilo je jo radikalno, znailo je borbu, ponajvie s pojedinim autoritetima i muzejskim birokratima. Ipak, ta suradnja sa suvremenim umjetnicima povremeno se nastavljala i kasnije. Da, u British Museumu postoji centar za edukaciju, koji jako dobro funkcionira. U suradnji s kustosom tog dijela muzeja, imao sam priliku pozivati mnoge poznate umjetnike, poput, primjerice, Tracy Emin ili brae Chapman. elio sam da to postane stalna praksa, mjesto gdje se umjetnici pozivaju u rezidencijalni program, gdje imaju mogunost izvesti performans. U 19. stoljeu British Museum je bio neka vrsta elitnog okupljalita, mnogi su intelektualci posjeivali knjinicu, tu su se deifrirali jezici starih kultura S vremenom, muzej je prestao biti intelektualni stimulans i moja je ideja bila na neki nain to pokuati vratiti. Ali, taj je program ukinut i mislim da je to tuno. lake dobiti sponzorstvo za takav projekt ako se ukljue poznata imena, jer to je unaprijed jamilo da e se napraviti neto izazovno to e privui publiku u muzej. Jesu li umjetnici nakon poziva na suradnju napravili nove radove, ili ste odabrali neke ve postojee koji su se mogli uklopiti u kontekst? Uglavnom su nastajali novi radovi za tu priliku, ali ne svi. Pozvao sam, na primjer, Sarah Lucas koja je ve imala gotovo rad, no kasnije je napravila itavu seriju novih na temu nagona prema smrti (Todestrieb), neeg ime se Freud mnogo bavio u svojim spisima. Sve se njezine instalacije, za koje esto koristi namjetaj, bave temom seksa i smrti. Neke od njih kasnije je otkupila Tate Gallery gdje se ipak nisu tako dobro uklopile kao u Freudov muzej, no, izlaganje u Freudovom muzeju donijelo joj je konkretnu korist. Sarah Lucas nabavila je za tu prigodu jednu staru sofu na koju su posjetitelji mogli sjesti dok su razgledavali knjige prema njezinom odabiru. Kada je izloba zavrila, ta je sofa ostala tamo i postala je jedinim mjestom u muzeju gdje se moe sjesti i predahnuti. Kreativni stimulans u Freudovom muzeju predstavljala je izloba umjetnice Sophie Calle, koja je nakon te suradnje objavila intrigantnu knjigu na ijoj se naslovnici pojavljuje u Freudovom kaputu... Da, Sophie Calle napravila je specijalnu instalaciju, koristei se svojim uspomenama i tekstovima. Iako su nastajale za ranije projekte, njezine su autobiografske pripovijesti s pridruenim artefaktima u glasovitoj Freudovoj sobi za psihoanalitike seanse u kojoj se nalazi originalni kau na kojemu je Freud sluao ispovijesti pacijenata, dobile potpuno novo znaenje. Kada je Sophie Calle realizirala taj rad s pri-

Suradnja s muzejom Sigmunda Freuda

To je vjerojatno bio razlog to ste zapoeli suradnju s drugim institucijama Takav nain suradnje predloio sam muzeju posveenom Sigmundu Freudu kao kustoski projekt i oni su ga prihvatili. Ve su imali mjesto u kojem su se predstavljali umjetnici, mali izlobeni prostor koji je originalno bio Freudova spavaa soba, ali toj je sobi nedostajala atmosfera, to jest, poela je suvie nalikovati uobiajenom galerijskom prostoru. Isprva sam namjeravao pozvati mlade, jo nearmirane umjetnike, no bilo je mnogo

U 19. stoljeu British Museum je bio neka vrsta elitnog okupljalita, mnogi su intelektualci posjeivali knjinicu, tu su se deifrirali jezici starih kultura S vremenom, muzej je prestao biti intelektualni stimulans i moja je ideja bila na neki nain to pokuati vratiti. Ali, taj je program ukinut i mislim da je to tuno

ama u prvom licu ispisanim na jarko ruiastim papirima, u prostorijama Freudove kue jo nigdje nije bilo legendi. To je potaknulo kustose da nakon njezine izlobe naprave sline kartice na kojima su se pojavile Freudove interpretacija snova. Trenutano, na tom projektu suraujem s izvrsnim poljskim umjetnikom Miroslavom Balkom, a vrlo skoro otvorit emo izlobu Tim Noble i Sue Webster, umjetnikog para koji uvijek radi zajedno. Kada sam bio kod njih u studiju zapazio sam stol s mnotvom igraaka,

kao u radionici u kojoj je nastao Pinokio. Igrake su se mehaniki trzale izvodei svakojake radnje: mazohistike, agresivne, erotske. Odluili smo itavu instalaciju takva kakva jest prenijeti u sobu Freudove keri Ane, utemeljiteljice djeje psihologije. Mnogo smo toga proitali o Freudovim idejama, meu kojima se neke bave polimorfnom perverzijom, tj. neobinim seksualnim porivima koji se pojavljuju jo od ranog djetinjstva, a ovaj rad na duhovit i bizaran nain govori upravo o tome.

cmyk

34

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

vizualna kultura

Sudjelovanje u svakodnevnici
Iva Rada Jankovi Vrhunski dogaaj u svijetu muzeologije plasiran kao izvorni hrvatski proizvod ove je godine obiljeila velika zastupljenost muzeja ili projekata ouvanja kulturnog naslijea u malim i (u svjetskim razmjerima) nepoznatim mjestima a kojima je glavni pokreta entuzijazam i razumijevanje struke. Tako se uspjeno ire krugove recepcije, djelujui ne samo kao tvornica za recikliranje i stvaranje surogata prolosti, nego kao korektivni mehanizmi sadanjosti. Iza svakog nagraenog muzeja stoji predanost struci, kreativna sposobnost pojedinca ili dobro usklaenog tima strunjaka
The best in Heritage/Najbolji u batini, Kazalite Marin Dri, Dubrovnik, od 21. do 24. rujna 2006.
ICROMOS, Unasco, Europa Nostra, Svjetske federacije prijatelja muzeja), te uz potporu Ministarstva kulture i Grada Dubrovnika, ove se godine predstavilo dvadesetak nagraenih muzeja. Meu vanijim zadacima je i onaj edukativne naravi, s obzirom na to da se djelatnicima muzejske profesije omoguuje uvid u primjere koji su zasluili prefiks naj . Razlika kojom Najbolji u batini ipak odudara od filmske dodjele Oscara , moe se iitati u prezentaciji nagraenih koji se u svojim govorima ne zahvaljuju, nego na najbolji mogui nain nastoje predoiti razloge zbog kojih su dobili nagradu, a njihovo predstavljanje na kraju biva vrednovano i glasovima publike. Budui da sam prvi put pratila The Best in Heritage , ono to mi se uinilo zanimljivim i posebno inspirativnim, jest velika zastupljenost muzeja ili projekata ouvanja batine u malim, ponekad (barem meni) gotovo nepoznatim mjestima, u kojima je glavni pokreta entuzijazam i istinsko razumijevanje struke, ime se uspjeno ire krugovi recepcije, djelujui ne samo kao tvornica za recikliranje i stvaranje surogata prolosti nego kao korektivni mehanizmi sadanjosti. Iza svakog nagraenog muzeja, nije se bilo teko uvjeriti, uvijek stoji predanost struci, kreativna sposobnost pojedinca ili dobro usklaenog tima strunjaka.

anifestacija The best in Heritage u svijetu muzeja i openito, u podruju ouvanja batine, ima otprilike vanost kakvu u svijetu filma ima dodjela nagrade Oscar . Direktor i zaetnik Tomislav ola, istaknuti muzeolog svjetskoga glasa, ve petu godinu zaredom uspjeno je odrava na visokoj razini, plasirajui je (s pravom) kao jedini dogaaj takve vrste u svijetu, pa tako i hrvatski izvorni proizvod. Na manifestaciji s pokroviteljstvom najznaajnijih muzejskih krovnih organizacija (ICOM,

Trndelag posebna panja mlaem uzrastu

Iako je kao najbolji muzej u Norvekoj 2005. dobio nagradu tek u nacionalnim okvirima, poseban dojam na publiku ostavila je prezentacija etnografskog muzeja u gradiu Trndelagu, koji se nalazi uz samu granicu sa vedskom. Etnografski muzej se, iz tradicionalnog na otvorenom, s vremenom razvio u suvremeni muzej s naglaskom u orijentaciji na najmlae posjetitelje. Do takve je odluke dolo nakon spontane primje-

dbe jedne djevojice. Doavi u posjet muzeju s ocem, izgovorila je reenicu koju su uli kustosi i pretvorili je u svoj moto: Tata, zato su ovdje samo odrasli, zar djeca nisu postojala u starim danima? Jedan od naina kojim se muzej eljelo pribliiti najmlaim uzrastima je i organiziranje dramskih radionica za djecu izmeu 8 i 12 godina. Lokalni susjedi nacionalni neprijatelji naziv je jednog dijela edukativnog programa, ali i sadraj nekih predstava, u kojima posjetitelji mogu glasovanjem donijeti odluku u kojem e se smjeru drama s norvekim i vedskim protagonistima dalje odigravati. Mlada i darovita kustosica ovog muzeja na pozornicu je sa sobom donijela tradicionalnu odjeu, te se pred kraj predavanja preodjenula i publici uivo demonstrirala kako izgleda kada se kroz predstavu i glumu vraa ne samo izgubljeni ljudski kontekst, nego se djecu na posredan nain senzibilizira na razmiljanje o osjetljivim politikim temama.

ispitivanje njihovih oekivanja i elja, a potom ukljuivanje manjinskih zajednica, posebice ljudi iz Egipta i Sudana u aktivan grupni rad u kojem se prolost drevne egipatske kulture promatra iz perspektive suvremenog Egipta. Ispitivanje miljenja javnog mnijenja odvija se svakodnevno na web stranici gdje je uz predstavljanje gotovo svih eksponata (80.000) iz zbirke, tekstom i slikom, mogue on line odgovoriti na nekoliko pitanja, meu kojima su: Trebaju li muzeji prikazivati ljudske ostatke? ili Treba li muzej vratiti Egiptu ili Sudanu predmete koji su tamo iskopani u prolosti?

Cesarea multimedijalna komunikacija s prolou

Kao primjer posve disparatne, ali podjednako uspjene metode, koja umjesto ljudskog faktora rauna s dostignuima suvremene tehnologije, osvrt zasluuje projekt popularizacije lukog, turistikog i povijeu bremenitog grada Cesareje u Izraelu, koji je 2005. takoer dobio prestinu nagradu za izvrsnost (Museum & Heritage Awards for Excellence). Utemeljena u doba Herodove vladavine, Cesarea je predstavljala vitalnu trgovaku poveznicu Rimskog imperija s Azijom. No unato takvoj prolosti, tu atraktivnu destinaciju turisti vie posjeuju zbog pjeanih plaa i restorana, negoli zbog arheologije. Cilj kojeg su postavili muzealci bio je: pronai nain kojim e otkrivanje prolosti grada postati njegovom najveom atrakcijom. U tome su se posluili kinematografskim iskustvima, inscenirajui povijesna razdoblja dramatinim filmom u kojemu se uz stvarne glumce koriste 3D animacije i drugi kompjutorski trikovi. Uranjanjem u svijet virtualne stvarnosti koji je sve samo ne dosadni vodi kroz stilove i razdoblja, posjetiteljima je omogueno arheoloko sondiranje iste vizure

Tomislav ola

Kvaliteta nevidljive promjene

Komplementaran gore reenom i na svoj nain zanimljiv, sveuilini je muzej Petrie u Londonu, jedna od najbogatijih zbirki egipatske arheologije. Ni tu nije bilo rijei ni o kakvim radikalnim inovativnostima u smislu fizikih transformacija muzeja, dapae, muzej od osnutka 1950. izgleda gotovo nepromijenjeno, na to je direktorica muzeja duhovito, u reklamnom stilu prije/poslije, ukazala dvjema skoro identinim fotografijama. U obrazloenju za takozvanu klasinu nagradu ( Museumes & Heritage Awards for Excelence ) navodi se kako je muzej Petrie prikazao izvanredan model sveuilinog muzeja praksom, promjenama koje se ne mogu vidjeti, nego osjetiti. Preduvjet za uspjeh bila je takozvana inside-out metoda, analitiki rad s publikom,

Povratak muzeja
ako vidite ovogodinju manifestaciju, moe li se izdvojiti neka posebna tendencija u odnosu na prijanje, a na koju su selektori posebno obraali pozornost, to jest, postoji li neka tendencija koja na neki nain ocrtava sadanje preokupacije u struci muzeologije i heritologije? Koje biste predstavljanje kao iskusni muzeolog izdvojili meu nagraenima? to se nas organizatora tie, sve je bolje no to je bilo; pet godina konstantnog rasta: od 80 do 130 sudionika i od 7000 do 60.000 posjeta web stranici. Nemamo kriterije mimo dobrog glasa i nae procjene nekih nagraenih projekata prema obrazloenjima irija i lancima o njima. Meni se osobno jako svidio projekt Heathland centre, Lygra, jer je i sam zapravo oblik ivota u to se pretvaraju neki muzeji, a uz to je sveobuhvatan i multidisciplinaran. Ako meu muzejima postoji neka tendencija, onda je to sudjelovanje u svakodnevnici, a ako postoji meu konzervatorskim projektima, onda je to vanost nove, opet ivotne namjene restauriranog spomenika.

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

35

vizualna kultura

u razliitim povijesnim kontekstima. Koristei se multimedijalnim sustavom, mogu ak razgovarati s kraljem Herodom, Poncijem Pilatom, svetim Pavlom, rabinom Akivom, kraljem Louisom XI... Protagonisti koji su obiljeili pojedina razdoblja Cesareje, uprispodobljuju se pred njima elektronikom slikom u gotovo prirodnoj veliini. Iako moda suvie spektakularno i na rubu kia (kustosi tumae kako su posve hotimino slijedili holivudske uzore) ova metoda pokazala se uinkovitom jer je broj posjetitelja u nekoliko posljednjih godina rapidno porastao na prosjek od ak 500.000 godinje!

svojevrsni link izmeu utopistike arhitekture iz ezdesetih i diskusije o mjehuriima i kapljicama koja je u svijetu arhitekture zapoela u ranim devedesetima.

Zanimljiva raznovrsnost prezentirane izvrsnosti

Kunsthaus Graz nova meta kultnog turizma

Gotovo besprijekornom prezentacijom, koja je poela turistikim snimkama Graza, predstavljena je djelatnost Landesmuseum Johaneuma, najstarijeg sklopa muzeja u Austriji. U 2003. godini, kada je Graz uivao status kulturne prijestolnice, dijelom Joanneuma postalo je i futuristiko zdanje arhitekta Petera Cooka i Colina Fourniera. U zgradi koju nazivaju big blue bubble ili prijateljski vanzemaljac, radikalni kritiari muzeja e vjerojatno, kao to je bio sluaj s Guggenheimom u Bilbaou, prepoznati jo jednu paradu institucionalne moi, no ova e graevina, moda i vie od samog izlobenog programa koji se u njoj odvija, bez sumnje postati (ili ve jest) nova meta kulturnog turizma. Po svemu savrena graevina, kojom je nadomjeten latentni manjak mjesta za promociju suvremene umjetnosti u Grazu, ne samo smjelom integracijom u stari dio grada nego i po tehnikoj funkcionalnosti u gotovo svakoj pojedinosti, nagradu je osvojila u brani arhitekture (2004. Royal Institute of British Arhitects). Kunsthaus Graz predstavljen je kao

Uranjanjem u svijet virtualne stvarnosti koji je sve samo ne dosadni vodi kroz stilove i razdoblja, posjetiteljima grada Cesareije u Izraelu je omogueno arheoloko sondiranje iste vizure u razliitim povijesnim kontekstima. Koristei se multimedijalnim sustavom, mogu ak razgovarati s kraljem Herodom, Poncijem Pilatom, svetim Pavlom, rabinom Akivom, kraljem Louisom XI...

Mnogo neobinih primjera s prefiksom naj ovdje e ipak ostati nespomenuto. Kustosi i direktori muzeja pokazali su, na primjer, kako je mogue uiniti zanimljivim muzej iji je jedini sadraj jedna sudbonosna bitka koja se u 1. stoljeu odigrala izmeu Rimljana i germanskih plemena (Muzej i park u Kalkriesu, Njemaka) ili kako prvu pumpnu stanicu za vodu u Australiji osmisliti kao zabavan muzej (No 1 Pump Station, Mundaring Weir, Zapadna Australija). Pojedine nagrade dodijeljene su i izvrsnosti u obnovi (Casa Batlo u Barceloni, zidine dvorca Bauska u Latviji) ili pak muzejima na otvorenom koji se grevito bore protiv nestajanja posljednjih zona krajolika s tradicionalnim oblicima gospodarstva (The Heathland Centre, Lygra, Norveka) ili matovito osmiljenim programom nastoje djelovati na buenje ekoloke svijesti spregom mistike, umjetnosti i folklorne tradicije ivota uz jezero (Otvoreni muzej prirode, Buryatiya, Ulan-Ude, Rusija). Svi oni koji trae pozitivan poticaj ili naprosto dijele muzeoloke afinitete, itavu manifestaciju uskoro e moi vidjeti na DVD-u (u realizaciji tvrtke Novena). Dokumentirani Najbolji u batini zacijelo e dobro posluiti i kao koristan materijal studentima muzeologije i heritologije, kojima se svake godine, na kraju ove manifestacije, uz financijsku pomo Unesca dodjeljuju stipendije. I to drugo zakljuiti nego da ovakvoj manifestaciji koja ve u samom startu barata s toliko naj reklama zapravo i nije potrebna.

cmyk

36

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

kazalite

Nataa Govedi Premda se esto podrazumijeva da je dostojanstvo ustavno pravo zajameno svakome stvorenju samom injenicom roenja, iskustvo nas ui da i svakodnevicu i pozornicu u daleko veoj mjeri obiljeava viestruki gubitak dostojanstva, negoli njegova automatska dostupnost
Uz izvedbu Klitemnestre Alme Price u Eshilovoj Orestiji redatelja Ozrena Prohia, odranu u zagrebakom HNK-u

Glumicama, toliko esto redateljski uutkavanima, umjesto s povjerenjem poticanima na slobodu vlastita glasa. ovod je ovome tekstu iznimna glumaka izvedba Alme Price kao Klitemnestre, junakinje Eshilove Orestije, ugoene tijekom listopada u zagrebakom HNK-u nakon ovoljetne premijere u Dubrovniku (predstava u reiji Ozrena Prohia nastala je kao koprodukcija Dubrovakih ljetnih igara i HNK). U nastavku me zanima sposobnost Alme Price da osobitim unutarnjim fokusom isijava emocionalnu i intelektualnu kvalitetu koju veoma rijetko, ako ikada, imamo prilike vidjeti na kazalinim pozornicama, a i izvan njih: tragiko dostojanstvo. Premda se esto podrazumijeva da je dostojanstvo ustavno pravo zajameno svakome stvorenju samom injenicom roenja, iskustvo nas ui da i svakodnevicu i pozornicu u daleko veoj mjeri obiljeava viestruki gubitak dostojanstva, negoli njegova automatska dostupnost.

ili dragovoljno ponuena. Cijeli niz zloina povezan je s dugogodinjim iskustvima manjka elementarnog dostojanstva, odnosno sa situacijama ponienosti, zanemarenosti, obespravljenosti, posramljenosti. ini se da je slian stav dijelio je i Eshil, napisavi prije dvadeset i pet stoljea Orestiju kao kroniku o ponavljanju zloina iji se trag nikako ne uspijeva sprati s ruku svjedoka, rtvi i poinitelja: majka koja je stajala pred uperenim orujem kompletne grke vojske i promatrala rtvovanje vlastite keri, a zatim je deset godina sluala o surovim vojnim brijainama svoga mua (zanosno kvalitetan hrvatski prijevod Nevena Jovanovia jezino premouje epohe upravo simetrinim uvaavanjem poetskih slika Eshilove arhaine idiomatike i kolokvijalizama naeg vremena), ne moe nego vapiti preuzimanje pravde u vlastite ruke, to dakako znai nove zloine, kao neuspjele pokuaje povratka dostojanstva. Zanimljivo je da u Prohievoj inscenaciji, kao uostalom u sva tri teksta koja ine loloku grau Orestije (nabrojimo ih: Agamemnon, Hoefore, Eumenide), u sreditu pozornosti nije Orestova dvojba oko nastavljanja ili raskidanja prisile osvete (ionako okonana podvrgavanjem Apolonovim instrukcijama ljekovitog ubijanja majke), nego lik Klitemnestre.

toboe programatske neeksibilnosti. Ili je dostojanstvo jedna od posljedica spremnosti na vlastitu smrt, kako to vole tumaiti antiki lozo? Moda, ali zato onda ova Klitemnestra ne gubi ni ivce ni tamni autoritet onda kada je sigurna da e preivjeti? Vjerojatno je ipak stvar u neemu to nadilazi puku samokontrolu. Pretpostavimo da je rije o samopotovanju i to sauvanom na pragu doma koji proroica Kasandra naziva vratima Hada.

Sama svoj sudac

Koje su karakteristike tragikog samopotovanja? Ponajprije, svijest o uzaludnosti jadikovanja, o neumitnosti sukoba te, konano, o dubokom internaliziranju gubitka: Igenija u Orestiji ima istu dramaturku funkciju kakvu imaju Eteoklo i Polinik u Antigoni njihova smrt trai krajnje osobni, a ne samo vladarski odgovor. Individualnu etiku, a ne opi moral. Misliti drukije od logike dravnog pravorijeka i interesa, meutim, izaziva katastrofu. U svjetlu Eshilovih Erinija koje se tako nevoljko pretvaraju u Eumenide, pojedinana katastrofa ini se manjom, ako ne i privlanijom od kolektivnog zla koje ionako divlja dravom. Klitemnestra: Sve ako nam vojska i proe bez grijeha protiv boanstva, progonit bi je mogla patnja poraenih. Ton kojim Prica izgovara ovu repliku potpuno je lien patetike: suh je i opor poput priopavanja medicinske dijagnoze raka. Znanje o sebi u grkoj se drami esto podudara sa znanjem o sudbini cijele zajednice, dakle kako je mogue da Klitemnestra nije poraena vlastitim uvidima? ini se da je pokree ethos koji ne dijeli s korskom staradi niti s ratnicima: ne pristaje na uvrijeene socijalne uloge. Ona nije ni skrena ni skruena enica, jo manje zloinaki hladna mati. I dok verbalno dominira nad Agamemnonom, retoriki ga obuzdava i manipulira pred licima zauenih ukuana i graana, s Orestom ne tedi njene, suosjeajne geste, nijeme zagrljaje (prepoznaje ga u istom trenu kad ga ugleda). Stjee se dojam da je dostojanstvo ove junakinje povezano i s politikom kompetencijom i s jedinstvenom emocionalnom estinom, ija pravda nadrasta i ljudska i onostrana ogranienja: ba zato to razumije zakon, ona stoji izvan njegove iskuane nedostatnosti.

Znanje o sebi
Alma Prica igra Klitemnestru iz pozicije teko steenog, ali zato neotklonjivog dostojanstva, dakle od prve scene kada objavljuje vijesti o padu Troje do njezina zavrnog sablasnog pojavljivanja na sceni nakon smrti, Prica je mirna, uspravna, zlokobna, pribrana i nesmiljena poput zatvorenice koja zna da jedini put izlaska iz desetogodinjeg robijanja divljakom bijesu na ratnog heroja predstavlja njegova smrt, koju je isplanirala tono onoliko postupno i detaljno koliko je Agamemnon lakonski pristao na rtvovanje zajednike im keri Igenije. Moda se stoga ini da je svaki pokret, dah i pogled Alme Price precizno koreograran, toliko odmjeren da svakom gestom i intonacijom prikiva nau pozornost za diferenciranje njezine deklarativne, ceremonijalne srdanosti te stalnog podizanja vidljive razine razornog, dugo gomilanog gnjeva. Agamemnon Milana Pletine takoer je dobro glumaki postavljen: kao umoran ovjek bez savjesti, iji hladni i sebini, katkad i hotimice podrugljivi postupci po povratku iz rata (s Kasandrom o vratu) jo dublje ogoruju Klitemnestru. Kako u takvoj situaciji zadrati dostojanstvo? Govorei o ratu, Klitemnestra komentira da nema suivota s poraenima, no iz njezine perspektive, nema ga ni s pobjednicima. Je li rije o beskompromisnosti, koju s obzirom na grke junakinje kritizira suvremena lozofkinja Martha Nussbaum? Teko, jer nain kojim Pricina Klitemnestra smiruje otvoreno, a zatim i potmulo nezadovoljstvo kora ukazuje na veliku sposobnost dogovaranja, odnosno udaljava je od

Izgladnjelo iekivanje potovanja

Kliniki psihijatar James Gilligan, iji je profesionalni interes prvenstveno vezan za izuavanje najteih zloina, tijekom devedesetih je godina sa sigurnou ustvrdio kako je nasilje neposredno povezano s iskustvom posramljenosti i gubitka dostojanstva poinitelja zloina. U vlastitim studijama te brojnim objavljenim knjigama James Gilligan istie kako kriminalce u daleko manjoj mjeri pokree udnja za novcem ili materijalnom koristi, a u dalekoj veoj mjeri potreba postizanja minimalne kontrole nad situacijom, odnosno prieljkivanje elementarnog dostojanstva. Pred uperenim pitoljem, zapisuje Gilligan, ljudi obino pokazuju potovanje. Nevolja je, dakako, u tome to je rije o nasilno iznuenom ili silom nametnutom, a ne poklonjenom potovanju, no emocionalno izgladnjelima katkad nije vano je li hrana koju vape ukradena

Stjee se dojam da je dostojanstvo ove junakinje povezano i s politikom kompetencijom i s jedinstvenom emocionalnom estinom, ija pravda nadrasta i ljudska i onostrana ogranienja: ba zato to razumije zakon, ona stoji izvan njegove iskuane nedostatnosti

cmyk

foto: Damil Kalogjera

Visoki prag dostojanstva

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

37

kazalite
Porod Ledin
Unato razliitim zanimljivim i grkoj tragediji vjernim redateljskim rjeenjima (poput jazz-kora ili dramatinog razmatanja crvene tkanine baene sa scenskog zida prema tlu, tkanine kojom Agamemnon kree u smrt), Ozren Prohi jo nije umjetniki dovoljno zreo za noenje s Eshilom. Najslabiji je, naime, u onim dijelovima izvedbe u kojima su i koreografska i glumaka rjeenja sklepana dekorativno, bez dubljeg razumijevanja uprizorene situacije (posebno je povran poetak predstave, s gnijedenjem kora po elinim vojnikim krevetima, slino amaterskom evociranju ratnih lmova tipa M. A. S. H.). ini se da je Prohi estetiki traio najveu scensku pomo od Pere Kvrgia, angairavi ga u tri veoma vane role (glas kora, Pilad, Atena), no sm se tekst opire takvoj podjeli: Klitemnestra je i na papiru i na pozornici, a posebno u interpretaciji Alme Price, jaa od trostruko mudrog, pa i transvestitskog Tirezije/Kvrgia. Ona, naime, gubi djecu. On samo promatra scenu smrti. Ona snosi posljedice. On ih tek razmatra. Redateljska odluka da okona predstavu mukom Atenom i sveanim rijeima zazivanja mira s blistavim kopljem i titom u ruci takoer je veoma tendenciozna, ali ne i lozofski opravdana. U originalu, Erinije nisu zadovoljne ni Ateninim ni Apolonovim pravorijekom. Njihova istina nije zasjenjena posebnim ediktom o miru, ma koliko ga Bogovi zagovarali. Nered se ne moe dovesti u red racionalnim vijeanjem; zlo nije sperivo deterdentom ak ni boanskog intelektualnog bljetavila. Hou rei da je povreda kao graa Orestije prisutna i nakon boanske presude, to se redateljski ne smije preskoiti, jo manje potisnuti. Pakalovi ak izaziva smijeh publike pokretima maninog ekanja uiju, umjesto da nas zgromi strahovitim slikama proricanja. Elektra se zatrava i baca u naruje Orestu, kao kakva energina iparica iz Beverly Hillsa, a zatim neobuzdano smijei, umjesto da prizove nemo, beivotnost i gorinu naznaenu tekstom. I samom je Orestu Ivana Hercega veoma teko povjerovati: njegova mlaka pojava s ruksakom o ramenu prije bi pristajala nezainteresiranom lutalici, nego opsjednutom osvetniku. Evidentno je da Prohi gradi predstavu od njezina vizualnog i konceptualnog zavretka, od bogova koji mariraju pozornicom Eumenida nosei u rukama drvene makete hrama, umjesto da svakome od pojedinih likova sabranih u sukcesivnoj izvedbi sva tri komada pokloni psihologijsku i politiku pozornost detaljnog iitavanja. Zbog toga je trosatna predstava veoma neujednaena: pojedini glumci daju vie no to bismo mogli oekivati (posebno su dobri komiari u dramskim ulogama, kao Ivica Zadro u roli Straara i Posluitelja), dok drugi kvalitetni histrioni, poput Biserke Ipe, ostaju potpuno marginalizirani (s kiobranom umjesto ulogom u ruci). enski kor u drugom dijelu predstave (ovaj se dio oslanja na Hoefore) izvrsno funkcionira pretvoren u glazbeni trio raspjevanih i meusobno kompetitivnih dvorskih alapaa u izvedbi Mirte Zeevi, Ane Begi i Olge Pakalovi, dok je kor u prvom dijelu predstave (trihani Agamemnon) dramaturki i koreografski izgubljen, samim time i glumaki nemotiviran. Pero Kvrgi naao se u tekoj poziciji igranja triput razliitog mjerodavnoga glasa, zbog ega kao da se povukao iz individualiziranih likova u bezbojnost principa. Posve logino da je u takvoj situaciji najuvjerljiviji kao ljutiti dio kora, a ne u pozi bijele boanske gurice. lice moe nositi dramu, no to ne znai da njezina kvaliteta iskupljuje ostatak ansambla. Kao i u sluaju Prohieve reije Heraklove duologije, problem je u tome to se grka drama ne moe svesti na dramaturki okljatrenu biograju, na priu o heroju ili heroini: preveliku ulogu igra zajednica, posebno zajednica nezadovoljnih, traumatiziranih promatraa. Kor je ovdje daleko vie od javnog mnijenja; kor je uvar razuma, rasudne moi, mogunosti vrednovanja. Moj je dojam, nadalje, da redatelj nije dovoljno svjestan subverzivnosti lika Klitemnestre, dakle da mu promie njezina mjera ne samo tragikog nego i suicidalnog dostojanstva. Klitemnestra Alme Price u pojedinim momentima podsjea na dijabolini ton ene-bombe Ivane Sajko, postajui spoj buntovnog oaja i rijeenosti da osobno postane orue osvete, ma kakve konzekvence donijela ova odluka. U rukama manje opreznog, pristojnog i naalost scenski previe bezbojnog redatelja, Orestija bi postala komad o ivom aritu ratnog nasilja, ali ovakav pristup zahtijevao bi da prireivaima predstave bude jasno kako je Eshilova tema uvijek i ponovno: prizemnost i vulgarnost rata, unutarnja razorenost nacionalnih junaina, ratna psihoza itavih drutava (posebno onih pobjednikih), u konanici uzaludnost i traginost kompletne ratnike ideologije. ivoga mrtvi ubijaju, veli Eshil. Zbog toga Prohi grijei kad tretira Eumenide kao pacistiki pamet, ignorirajui trajanje rata kao kolektivne sramote koja ne zavrava ni rtvama ni pogrebima ni velikim prizorima suenja. Tu je pisac apsolutno na strani Klitemnestre, koja ne smatra rat slavnim podvigom, nego nakaznim nainom dravnog bogaenja.

Koje su karakteristike tragikog samopotovanja? Ponajprije, svijest o uzaludnosti jadikovanja, o neumitnosti sukoba te konano o dubokom internaliziranju gubitka: Ifigenija u Orestiji ima istu dramaturku funkciju kakvu imaju Eteoklo i Polinik u Antigoni njihova smrt trai krajnje osobni, a ne samo vladarski odgovor

Hram do hrama: hramanje

Za razliku od Alme Price, ije tijelo tek jednim napetim isputanjem zraka za mikrofonom kojim se obraa okupljenim graanima odaje koliko je zahtjevna stamena kontrola revolta, Elektra glumice Zrinke Cvitei, kao i Kasandra u izvedbi Olge Pakalovi, grade svoje likove nizom pretjeranih, gotovo karikaturalnih gesti Olga

Tenzije oko enske kompetencije

Lik Agamemnona vrijedilo bi usporediti i s likom biblijskog Abrahama, kao to bi i vrijedilo promisliti poslunost kojom oevi rtvuju djecu u ime naredbe odozgo. Tome nasuprot stoji Klitemnestra. Ali dok djeca kod Eshila doslovce plau zaklana, kor se neprestano bavi pitanjima enske dolinosti: smije li vladarica verbalno nadvladati vladara, smije li mu se osvetiti, smije li potom preuzeti vlast, smije li izbjei sinovljevu osvetu. Ba kao kad su u pitanju glumaka znanja, nad kojima toboe vlada redatelj, tako je cijela Orestija nedvojbeno zaokupljena prijetnjom enske javne moi: Klitemnestra je stalno na pragu istinitosti, ali i monstruoznosti. Za razliku od zavodnike Helene ili vjerne Penelope, Eshilova Klitemnestra nije u slubi uvarice mukog poretka. Kao i Medeja, androgina je, jezino protejska i neprijateljska ratnikom mentalitetu, pri emu je sposobna i za niz pravnih, politikih, ali i emocionalnih argumenata. Pa dok su teoretiari poput Georgea Steinera dijagnosticirali smrt tragedije u svijetu izumrlih bogova, ini se da jareva pjesma jo uva odreeni horizont svetog: ako nieg drugog, onda bar enske nesvodivosti na povijesne misije u ije ime ne krvari vlast, nego djeca sviju zaraenih strana. Da budem jo jasnija: uvijek je skandal NE biti rtvom. Pred bogovima i ljudima, dostojanstvo otvara prolaz kroza zid koji se domaloprije inio Kineskim, Berlinskim ili naprosto zidom beskonanih racija, patroliranja i smaknua. Dostojanstvo kao da nadigrava tu prepreku, kao da je pretvara u dim, kao da je rastvara. Sablasno je, ali i snanije od zatrtog ivota.

Ginemo na prevaru, kako smo i ubili

Vratimo se Almi Prici kao Klitemnestri, jedinoj u podjeli ija izvedba postie glumaki maksimum, ujedno opovrgavajui kazaline teorije prema kojima dobra uloga nije mogua u predstavi koju izvrsnou ne podrava i kompletni ansambl. Mogua je, jedno foto: Damil Kalogjera

cmyk

38

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

razgovor

Vlai-Ani
Suzana Marjani S nekadanjom lanicom Kugla-glumita (1975.1985.) razgovaramo o njegovu formiranju 20. svibnja 1975., o njegovu rascjepu na tzv. meku i tvrdu Indoevu frakciju, o izlasku Kugla-glumita na betonsko sivilo ulica i trgova, o estetizaciji ulice, o prijedlogu da se u aktualnim projektnim zamislima rekonstrukcije Studentskoga centra osigura prostor posveen Kuglaglumitu...
Meka i tvrda frakcija
Mislite li da je Indo pojedinim svojim posljednjim predstavama, primjerice, mislim na Njihanje, ovjekvuk, Kineski rulet, Vilovanje, neto ipak blii mekim kugladama, pogotovo, primjerice, kada se usporedi prva iz 1987. i nova verzija Njihanja iz 2001.? Na alost, gledala sam samo Vilovanje. Sudei po toj predstavi, u pravu ste. Uostalom, taj spoj Indo Zlatko Buri-Kio u Vilovanju zasigurno osigurava posve neoekivane, Kugline kontrapunkte... Gotovo da sam, na trenutke posve opinjena udesnom glazbom, uetala u dogaanja, uz one vokalne dionice enskoga glasa... Nakon dugo vremena, naprosto me sve munjevito vratilo u arm kaleidoskopina preokretanja, u ne/ discplinirane ritmove Kuglakreativna kaosa: neiscrpnost mogunosti simultanizma vilovanja misli-slika-glasova... Da, potvrujem: DA. Indo navodi da se politiki aktivizam Kugla-glumita, njihov prodor u politiku zbilju odvijao na bajkovit nain, na nain podsvijesti ili snovienja. U performansu Akcija 16,00, koji je, kako je utvrdio Indo, izvela tvrdo-meka formacija, koristilo se pravo oruje i automobili na otvorenom prostoru. Rije je, Indoevim rijeima, o estokom pristupu doivljaju autentinih politikih dogaaja, o doslovnijem prodoru u politiku stvarnost (usp. Zarez, broj 15). Na alost, u ovoj akciji na zagrebakoj trnici Dolac nisam vie osobno sudjelovala. No, estetika okantnih prodora u zbilju nezaobilazno je prisutna u Kuglinim predstavama i akcijama od sama poetka od prve predstave Ljubav i pamenje 1976.

Urbani rituali Kugla-glumita ili estetizacija ulinoga svagdana

oda da krenemo od poetka i kraja Kuglaglumita? Dakle, kako je formirano Kugla-glumite 1975. te to je iniciralo 1985. rascjep i stvaranje Indoeve Kugle, koju on naziva tvrdom frakcijom? lanovi Studentskoga satirinoga glumita (SSG-a) u prostorijama Savske 25 u Zagrebu 20. svibnja 1975. donose odluku o promjeni naziva u Kugla-glumite. Promjena se odnosila na koncepciju promiljanja vlastita glumita: umjesto tradicionalna kazalita u znaku pravokutno markirana odnosa graanske podijeljenosti na gledalite, kao prostor predvien za publiku-promatraa-konzumenta, i pozornicu, kao kazalino-scenski prostor izvanzbiljske autonomije umjetnosti, nastupa kugla kao novo kazalino biti u sveobuhvatnosti, totalitetu mogunosti ivota u teatru, a teatra u ivotu. Rezultat istraivanja i ostvarivanja tih mogunosti odraavao se u proizvodnji Kugla-akcija/predmeta/ugoaja/dogaanja, i to ve u prvoj anti-pravokutno pomaknutoj Kugla/kazalino-scenskoj montai koja radikalno misli, pomie gledalini kolektiv iz gledalita, uistinu ga dovodi na scenu i pribliava dogaanju predstave. Mislim tu na fascinantnu markaciju poetka predstave oslonjene na jedinstveni tekstni predloak nadrealistiku poemu Ljubav i pamenje Salvadora Dalja iz 1931. I tek to se u velikoj dvorani &TD-a svjetlo polako gasilo, sa scene je silazio etverogodinji Silvio Haramina sa svijeom u ruci, odabirao nekoga iz publike i poveo cijelo gledalite na scenu... Na programskom listiu otisnutom za premijeru Ljubavi i pamenja 1. lipnja 1976. u zagrebakom Teatru &TD, uz Daljeve stihove Ima stvari nepominih kao glava kruha i Gospoo, nemam mnogo zubi, otisnut je i naziv KUGLA-GLUMITE s adresom ispod njega: 41 000 Zagreb, Savska c. 25. U jednostavnoj mekanobijeloj noi papira formata A4, presavijena u dvolist, koji je sve do danas zadrao neke ne/obino tihe odsjaje, itamo i imena izvoaa, koje moemo smatrati osnivaima Kugle. Dakle: inscenacija i reija: KOLEKTIV, rasvjeta: Bogdan Bobi, glazba i autor glazbe: Zoran ilovi, animator pokusa: Zlatko Sviben, iluminacija: arko Ciraki, inspicijent: Branko Milkovi, Zlatko Sviben; zatim igraju na jednoj strani: Darko Blaslov, Zlatko Buri, Vladimir Dajkovi, Smiljana JeliIvanoi, Dunja KoprolecBuri, Branko Milkovi, Zoran ilovi, Lahorka Vlahek, Anica Vlai, a na drugoj: Naco Oster i jo: Silvio i mnoga druga djeca; sviraju: Zoran Fioli, Neven Juri, Katja Marii, Ivica Novakovi, Tihomir Vui, Ivan Ivas. A rascjep... Svakako kompleksno pitanje: kad se nasluivao u prvim kriznim nagovjetajima, osobno sam ga, posveena majinstvu od 1980. i istodobno poslijediplomskom studiju iz knjievnosti, te stalnom zaposlenju u Staroslavenskome institutu Svetozar Ritig od 1981., doivljavala iz ipak pomaknute perspektive, iako sam sudjelovala i u dubrovakoj predstavi Ljetno popodne ili to se dogodilo s Vlastom Hrak 1980., ali ve, to moram spomenuti, s tromjesenim Borisom, iji je pla uivo na sceni izazvao povike nevjerice iz publike: Pa, to je prava beba!? Je, zbilja! Ne, nije mogue?!; pomaknute dakle, iako sam i nakon Sanjinova roenja 1982. jo ustrajno nastupala u Kugla-cabaretu. Meutim, to je znailo da je moj angaman bio sveden na minimum samo na nastup na sceni, i zapravo ne mogu govoriti to se tono dogaalo. U posljednje tri predstave, a to su akcija 16,00 iz 1981., Neprigueni titraji iz 1984. i Rez na nebu iz 1985., vie nisam sudjelovala. No, mislim da moemo ipak nazrijeti neku duboku unutranju logiku temeljna problema. Pred Kuglom se postavilo gotovo konano pitanje egzistencijalno biti ili ne biti na nekoliko razina: prestankom studentskoga statusa veine lanova Kugle trebalo se zapravo profesionalizirati (institucionalizirati) kao glumite, to se ne samo inilo nego i potvrdilo kao nemogue. Raslojavanje na meku i tvrdu frakciju, koje moemo, recimo, shvatiti kao dvije varijante privremene odgode tih nemogunosti, osobno sam doivjela duboko bolno, kao nepovratno ieznue Kugline, nikada vie dosegnute, multiperspektivne kompleksnosti. Usprkos tome, tvrda frakcija Indoeve Kugle, iako svakoj njegovoj predstavi u sebi dodajem nekoliko mekih Kugla-ogledala, zadivljujue je hrabra odluka, koja odolijeva svim ustrajno potvrivanim nemogunostima, koje su veinu od nas za Kuglu zaustavile odavno.

Anica

Kugline SC barake i estetizacija ulice

Zlatko Sviben naglasio je kako su ondanji &TD i uspjeni mu ravnatelj Vjeran Zuppa, slubenik mranog Studentskog centra te Ivica Restovi, pravnik tog istog centra, oduzeli studentsko-kazalinoj mladosti SEK-a i SSG-a prostorije za rad, te vam dodijelili neke barakake kancelarijske sobice, gdje se vei broj ljudi uope nije mogao ni okupiti, a kamoli probati te da je, to se Kugla-glumita tie, ta baraka bila, poticaj da se izae iz centarskog i &TD okruja u neku drugu vrst teatra na ulicu (Zarez, broj 75). Da, svakako, jedan od bitnih poticaja. No, kako u Kuglu dolazim upravo u vrijeme tih baraka, koje su zapravo bile Kuglin dnevni boravak, sve se u meni pobunilo kad su sruene. Kad smo ve kod toga: u aktualnim projektnim zamislima rekonstrukcije Studentskoga centra svakako bi trebalo osigurati prostor na neki nain posveen Kugli! Predlaem neto u smislu Kugla-galerije ili Kugla-cabareta, dakako ne samo povijesno-muzejskog sjeanja, iako je i to za povijest hrvatskoga glumita neosporno bitno; na primjer, sauvati na jednom mjestu materijale koji jo postoje, poput fotograja, plakata, lmova, moda ak i kostima i scenograje. No, prostor bi svakako bio namijenjen radosti slobodna umjetnikoga druenja i oblikovanja studentskih multimedijalnih projekata, i uvjeravam Vas, da bi mu njegova pronjeno nenametljiva Kugla-markacija neosporno osigurala armantnu arobnost osebujne duhovnosti, uvijek stvaralaki novih Kugla-vilovanja. Konano, Indo je jo uvijek tu; Zlatko Sviben, danas redatelj, kazalini je ovjek; kreativni potencijali eljka Zorice ia sve su nevjerojatniji iz godine u godinu; Zlatko Buri-Kio upravo je glumakim znanjem, iskustvom, radom i Kugla-armom koji se vie nigdje na svijetu ne moe kupiti (alim se), osvojio Dansku! Uz to, ovaj je apel svojevrsni odjek onoga prvog, koji je Dunja Koprolec, kao dobitnica Orlanda na Dubrovakim ljetnim igrama 1980. godine, uputila, tada nadlenima: Kugla bi Orlanda mijenjala za najobiniji hangar gdje bi pokrenula kreativne umjetnike radionice... I to je zasada sve, to u o tome rei.

U aktualnim projektnim zamislima rekonstrukcije Studentskoga centra svakako bi trebalo osigurati prostor na neki nain posveen Kugli! Predlaem neto u smislu Kugla-galerije ili Kugla-cabareta, dakako ne samo povijesnomuzejskog sjeanja

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

39

razgovor
to se tie Kuglina izlaska na ulicu, da, morali smo probati pod vedrim nebom, na stazicama izmeu graevina u krugu Studentskoga centra: Teatra &TD, Galerije i one naputene krune zgrade u sredini. Ako se potrudite, moete jo uvijek nai pokoji trag bijele ili plave minke, otisak tenisice ili tule na kojima smo plesali, ili moda pokoji odjek Kugla-orkestarskih kakofonija, izvijenih tamo prema istome nebu... A otvoreni prostor pod nebom sm po sebi rui krhkost svake estetike i po/etike zatvorene scene; on Vas kao pojavu od poetka tretira posve drugaije i sve to ste smislili za scensko izvoenje, svaki pokret, rasplinjuje se i trai novu metodu pokazivanja, kojemu ozbiljno konkurira ivot sam. I tako kreete, hoete ili neete, u estetizaciju ulice. Uz ova nova iskustva kazalinoamaterskoga beskunitva, odluujuim, zapravo i jednako vanim, istakla bih prvi susret s amsterdamskom kazalinom druinom Dogtroep u LAquilli u Italiji 1975. koji postaje jednim od najinspirativnijih za Kugline kasnije uline intervencije. Dogodio se to na Meunarodnom festivalu otvorenih scena, gdje je Kugla-glumite nastupilo s predstavom No vukodlaka prema sinopsisu Branka Ivande. Kao predstava Studentskoga satirikoga glumita, takozvanog SSG-a, premijerno je izvedena 1975. u maloj, polukrunoj dvorani zagrebakoga kazalita Teatra &TD, gdje je odigrana jo nekoliko puta tijekom sezone. Odabrana je i izvedena i u sklopu programa Internacionalnog festivala studentskog teatra u Zagrebu (IFSK) 1975. htjevnost Kuglinih Mekanih brodova, provokativnost, ali i zagonetnost svjetova koji se stvaraju pred vaim oima, neupitnu ljepotu i dragocjenost odgovornosti vaeg vlastitog egzistencijalnog trenutka. Meni osobno, Brodovi su nenadmana, najdraa predstava. to se tie jo nekih alternativnih skupina, na alost, oprostite, ne sjeam se ba nekih znaajnih tragova, ali to ne mora znaiti ba nita, apsolutno nita. Brezovec je jednom prilikom izjavio da je na tadanjoj hrvatskoj sceni Kugla-glumite bilo pandan Coccolemoccu te da poetiku izmeu te dvije trupe usporeuje kao razliku izmeu vina i trave. Mi smo bili na vinu, a oni na travi. Iz tih suprotnosti razvila se i nekakva estetika(Zarez, broj 73). Estetika razvijena iz suprotnosti? Rije je o dva razliita miljenja, izraavanja i ivljenja bia kazalita. Svakako, tu su primjerene kvalitativne usporedbe, kao, primjerice, o zamahu iz kojeg se otisnula Kugla, odnosno Coccolemocco, ili njihovim bitno razliitim putovima prema ostvarenju prava na kazalino pitanje kako se izrazio Matan u Preporuenoj ptici. tvom dostojanstva mate i snova Kugla ponovo senzibilizira, samo/teatralizirajui i Unsku ulicu, tada ulicu radniki-siromanih kueraka iz predgraa, i zelenu mekou prostrane livade nasuprot Filozofskome fakultetu, zateene stanovnike i sluajne prolaznike i, naravno, kazalino-festivalsku publiku; osim zagrebake, i beogradsku na Bitefu i novosadsku na Sterijinu pozorju 1978. Slijede Kugla-preobraenja, da upotrijebimo termin (preobraenja dade) Dragana Aleksia. Prvo: kao-da ili als ob Ubojstvo u lokalu organizirano je u gornjogradskom lokalu Kod uspinjae 17. srpnja 1977. u 19.45 sati, s intencijom Kugla-povratka ljudima ulica i trgova, a inscenirano u programu akcije Muzikoga salona SC Umjetnost na ulici. Drugo: uslijedilo je uprizorenje Bijela soba na beogradskoj Adi Ciganliji na Dunavu 5. svibnja 1978. i na zaputenom zagrebakom jezeru Bundek u proljee 1978. Tree: akcija Zaboravljena lokomotiva odvila se kod naputene lokomotive u snijenobljuzgavome smetlitu urbana Zaprua, tono u podne 24. prosinca 1978. u suradnji s Centrom za multimedijska istraivanja zagrebakoga SC-a. etvrto: slijedi pokazivanje Prie o djevojci sa zlatnim ribicama i cirkusu Plava zvijezda na Trgu kralja Tomislava i ulinom prostoru ispred zagrebakoga Glavnog kolodvora, u programu Zagrebakoga bijenala, odnosno Maksimira u akciji Ljeto u Maksimiru 1979., kao i u urbaniziranim ulinim ritmovima Pule, Slavonskoga Broda, Skopja i Ljubljane, ali i sa zapovjednom stati(sti)kom vojnog poligona jedne pulske kasarne 1979., te i u Splitu na Splitskom ljetu, Sarajevu i Dubrovniku na Dubrovakim danima mladoga teatra 1980. Peto: Kugla-novogodinjeboinom pria Posljednji sati gospodara ledenih strojeva odvila se u trenjevakom parku u Nehajskoj, gdje su djeca bila obdarivana Kugla-lutkama i gdje je cijeli vod JNA preobraen u akciji dijeljenja toplog aja publici iz vojnikih kazana u ledenohladnu zimovitu prosincu 1979. esto: multimedijska anrovsko-scenska antilegenda Ljetno popodne ili to se dogodilo s Vlastom Hrak odvila se u parku Gradac, u uvali podno Lovrijenca s morem, nebom, zvijezdama i festivalskom publikom Dubrovakih ljetnih igara, koja se odazvala pozivima, upuenima joj na prethodnim Kugla-akcijskim plesno-cirkusko-kabaretskim mimohodima na dubrovakome Stradunu 1980. Bili su to mimohodi bijelih djeaka, melankolinih artista i dirljivonjenih plesaica, s najavnim scenskim minijaturama, poput npr. uprizorenja pravoga slavonskoga seoskog Dvorita u Sarvau, Kue u Sarvau i Gostionice u Sarvau, s kazanom u kojemu se upravo kao Kugla-glumiste, Docek proljeca, 1977 predragocjenim za hrvatsko glumite. Predstava Ljetno popodne ili to se dogodilo s Vlastom Hrak 12. kolovoza 1980. na Dubrovakim danima mladog teatra proizvedena i praizvedena je, kako je i najavljeno u festivalskom Biltenu, u suradnji s Kazalinom druinom Coccolemocco, Dogtroepom iz Amsterdama, Studentskim teatrom Lero iz Dubrovnika i drugima. Draga kolegica Dolores iz Coccolemocca zamijenila me u Sarajevu u ulozi Djevojke sa zlatnim ribicama. Osim toga, po meni, koliko zasad dosee moja informiranost, Branko Matan autor je najstudioznijega, najduhovnijeg, najsenzibiliziranijega i najinspirativnijeg esejistikoga teksta Preporuena ptica iz mekane boce (Gordogan, br. 1, 1979.), apsolutno najkvalitetnijeg od svih ikada napisanih o Kugli. Naravno, pritom tekstove Zlatka Buria koji se odnose na Kuglu, kao npr. Pjesma iz mimohoda kao i Izvjee o sudjelovanju Kugla-glumita u akciji Muzikog salona SC-a Umjetnost na ulici (Gordogan, br. 1, 1979.), svrstavam u rijetkosti pisane i opisane, izvorne Kugla-proizvodnje znaenja i smislova. I Matan i Buri jednostavno bi trebali i sada pisati o Kugli! Osim u prvom broju legendaroga Gordogana, Matanov esej objavljen je i u Almanahu Bitef 12 1978., kao tekst koji je Kuglu dostojno predstavio svjetskoj kazalinoj javnosti. Njime je savreno izraena Matanova duboka, intelektualno-senzibilna korespondencija s enjom i ljupkou stvaranja bez ostatka; ivljenja neobinosti jednako kao i obinosti umjetnosti kao to se pije voda i istodobno kompleksnom Kugla-mudrou. Tu je proradilo Matanovo Kugla-oko koje pronjeno zna registrirati dirljivost kao i za-

Kugla i Coccolemocco
Je li Kugla-glumite ostvarivalo suradnju s lanovima grupe Coccolemocco i je li tada u Hrvatskoj bilo jo nekih alternativnih kazalinih trupa koje su bile posveene ulinom kazalitu? Povezano s prvim dijelom pitanja: naime, Branko Matan kao lan grupe Coccolemocco u prvom broju Gordogana objavljuje tekst Preporuena ptica iz mekane boce o Kugla-glumitu. Da, na razliitim razinama suradnja je bila logina i plodonosna, kao i susreti na Zagrebakom IFSK-u ili ostalim meunarodnim festivalima studentskoga teatra, do danas

Uz ova nova iskustva kazalinoamaterskoga beskunitva, odluujuim, zapravo i jednako vanim, istakla bih prvi susret s amsterdamskom kazalinom druinom Dogtroep u LAquilli u Italiji 1975. koji postaje jednim od najinspirativnijih za Kugline kasnije uline intervencije

Doek proljea u Travnom

U lanku o Kugla-glumitu, objavljenom u zborniku radova Hrvatski slavistiki kongres 2 (Zagreb, 2001.) naveli ste kako je Kugla-glumite odravalo uline predstave, primjerice, u restoranu Kod uspinjae, na jezeru Bundek, Glavnom kolodvoru, trnici Dolac, gradskom smetlitu... Molim vas da nekim slijedim pojasnite o kojim je inscenacijama-akcijama rije. Niz ulino-prostornih kao-da ili als ob kazalinih akcija zagrebakoga studentskog Kugla-glumita moemo smatrati nizom mekanih zagrebakih Kugla-palimpsesta. Prva od njih izvedena je 20. oujka 1977. kao Doek proljea na ulicama i najprostranijoj zelenoj travnatoj povrini u novozagrebakom naselju Travno, tada jo neurbaniziranoj. Kao, uostalom, i sva kasnija Kugla-dogaanja novoga umjetnikoga i neumjetnikoga kazalinoga biti, prethodno je najavljivana s nekoliko manjih ulinih inscenacija, reklamnopozivnih Kugla-mimohoda: u pothodniku Glavnoga kolodvora, na tadanjem Trgu Republike, na ulicama nekoliko novozagrebakih naselja. Za izvedbu mimohodnih najava i Doeka proljea na prvoj Smotri otvorenih teatara u Splitu u svibnju 1977. Kugla svjesno odabire betonsko sivilo ulica i trgova Splita III. Premijerna zagrebaka izvedba Mekanih brodova, predstave u 6-7 slika prema Kuglinu Prologu, izvedena je u prosincu 1977. na Meunarodnom festivalu studentskoga kazalita Dani mladog teatra. Ovim poduzetni-

nica Vlai-Ani roena je 15. sijenja 1955. u Varadinu. Na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu diplomirala je komparativnu knjievnost i ruski jezik 1979., a magistrirala je 1992. godine. Kao jedna od osnivaica/osnivaa i aktivna lanica zagrebakoga studentskog Kugla-glumita, od 1975. do 1983. sudjeluje na brojnim meunarodnim festivalima studentskoga kazalita u zemlji i inozemstvu. S kolektivom Kugla-glumita takoer osvaja zapaena priznanja i nagrade. Sudjelovala je na brojnim meunarodnim slavistikim i rusistikim skupovima u zemlji i inozemstvu. Uz strune i izvorne znanstvene radove, objavljene u domaim i inozemnim asopisima i zbornicima s meunarodnom recenzijom, 1997. objavljuje i knjigu Harms i dadaizam.

cmyk

40

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

razgovor
pee rakija i, naravno, dijeli znatieljnoj publici. I sedmo: performans Akcija 16,00 na zagrebakoj trnici Dolac. Za ulinu predstavu, mimohod Doek proljea u spomenutom lanku apostrorali ste kako je Kugla-glumite razbilo samoe kockastih naselja Novoga Zagreba, te da je to prvo montano-kolano, simultanistiko, vizualno-prostorno ozbiljenje Kuglina novoga kazalinoga urbaniziranoga svagdana. U kojim se sve prostorima odvijao navedeni mimohod i koja je simbolika scenografski uobliene lastavice koju ste rabili u navedenoj ulinoj predstavi. Ve od Doeka proljea gotovo svakoj predstavi prethode Kugla-pseudocirkusko-armantni, simulirano (anti)spektakularni mimohodi. Bile su to uline najave-pozivi na predstavu, uprizoreni za sluajne prolaznike u najrazliitijim urbanim eksterijerima. Iz Savske 25 dostojanstveno je kretala povorka graanski(ne)vjeto-kazalino kostimiranih i nekako neodreeno otunobijelih, nesaberivih Kugla-Lica. Lica pamtimo po usnama zatamnjenim do crnog ili preotro osjajenim bljetavilom pre/su/crvenog; s oima nepronino melankolinim i radosnim, otvoreno polusneno zanesenim, ali i posve budno, antikulturnobijesnim. Povorka je redovito praena neuvenim ritmovima i zvukovima uvene glazbene kakofonije Kugla-ilo-banda u markantno otrcanim frakovima... Sluajna ulina publika je zateena neoekivanim prizorima Kugla-kazalinog mekanog preobraavanja. Ne odolijevaju mu ni prolaznike bezbojnosti pothodnika ispod Glavnog kolodvora, ni nedogaanja grada gledaima ekanja na tadanjem Trgu Republike (danas Trgu bana Jelaia), ni dionici kockasto-neboderske samoe novozagrebakih naselja. Najtiom gestom zauene nasmijeenosti publika kree u susret Kuglinoj neumjetniko-umjetnikoj akrobatici plesnih slika, rijei, i pokreta. Svaki mimohod postaje tako unikatna Kugla-palimpsestna estetizacija ulice neodoljivim Kugla-kazalinim biti. U Travnom tog proljea 1977. inilo se da su neboderi ostali bez svojih stanovnika, a ljudi izgubili apsurdne zidove da, ak u smislu Camusa koji su ih obino dijelili od drugih, od vlastite ulice ili od sebe samih na nain samoe stvari. Dovedeni radosnim mimohodom gledali su svoju veliku livadu preobraenu u simultana dogaanja nekoliko ivih slika. Bila je to svojevrsna, dakako, palimpsestno pomaknuta, panorama prizora iz graanske svakodnevice. Zamislite, na primjer: dok Djevojka u obinoj, svakodnevnoj haljini, opinjena nesavladivom hrpom odjee pred sobom, presvlaei se bez prestanka, zaneseno pjevui lager You are my memory, you are my destiny itau novina u udobnoj fotelji dnevna boravka samoe, uredno se vraaju groteskni odjeci vlastita smijeha u prazno. Istodobno, odvijaju se scenske usamljenosti graanskih parova: dok mladi sporta uporno odtrava jednu te istu dionicu staze pred neumoljivim mjeraem vremena, a dvojica ahista igraju tiinu svojih nezavrivih partija, mladi i djevojka na prostirci predaju se lepranju bijelih ritmova perja u prstima, u kosi, na raznjeenim licima. Kao kontrapunkt svim dogaanjima, odvijaju se i simultani prizori utroje: markiran ocvalou pseudo-aristokratske otmjenosti, muko-enski graanski par melankolino prilazi Kugla-pijanistu na starom klaviru, naslanja se na njega i koncertno troi svoje ugaslo trajanje; pred Kugla-ogledalom, u tihoj samozauenosti, otac, majka i dijete promatrai su vlastitih mekanih odraza... Dogaanja se prekidaju rezom: s najvieg nebodera sputa se lastavica, a iz kuice obasjane plamenom istrava i plee djevojka-proljee. I dok dijeli publici mlado zelenilo i cvijee, a Kugla-lica iz zavrenih prizora radosno pleu zajedno, na dugakome stolu, prekrivenom jarkocrvenim stolnjakom, publici je ponuen topao kruh i sladak med. Eto, ta lastavica. Ve kad smo smiljali sve ove scene, sveopu euforiju oko sputanja lastavice s najviega nebodera, prekinula sam primjedbom da ipak jedna lasta ne ini proljee... Jasno, nastao je urnebesan smijeh! No, dijapazon univerzalne simbolinosti i metaforinosti lastavice na svim zamislivim razinama, od fenomenalnosti, tipinosti pa sve do stereotipnosti kao znaka, pojma, lika, oblika i konkretizirana scenografskoga uoblienja zapravo je uvijek bio uronjen u proces proizvodnje Kugla-palimpsesta. Prema tradiciji bila su to uvijek viesmisleno citatnopolemina samopreobraenja svake od moguih perspektiva znaenja i asocijacija. Isto se odnosi i na tek pokrenute tokove doivljajnosti: kao da se sve gotovo lmski pretapa u novi kompleks, koji se ponovo preobraava i ponovo osvaja svoju arhetipsku, gotovo bajkovitu istou. Njezini vas obrisi vie ne naputaju, ak i kad se proces osmiljavanja nastavlja. nika, poveden goruim guterom naputao veliko poprite zadaha kelja iz periferije radnikog svagdana. To su bile slike redovito najavljivane mimohodom i uvodnim Prologom, iji je tekst objavljen u Gordoganu br. 1, 1979. godine. Redom: prva slika Nepomine stvari uprizorena je u malenoj, za tadanja zagrebaka predgraa tipinoj, radnikoj kuici s drvenom ogradom i dvoritem na kraju zagrebake Unske ulice, u blizini Filozofskoga fakulteta. U radnoj uniformi tramvajskoga konduktera zagrebakoga ZET-a, gospodin Ivan Kincig upravo se vraa s posla, silazi s bicikla i ulazi u svoje slobodno obiteljsko popodne: pravi, realistiki obini radniki ruak s draesnom nasmijeenom enom u svakodnevnoj kunoj haljini domaice i petogodinjim sinom Silvijem. Potom izlazi u dvorite da nacijepa drva. Obinost iznenada prekida Kugla-kakofonina glazbena markacija, u izvedbi Kugla-orkestra u crnim frakovima i bijelim kouljama: to je zvuna kulisa za nadrealistiki pomak u munu metamorfozu upravo vienoga. Uprizoren je kao Ivanov vizualizirani tok svijesti: lik ene-dame u besprijekorno elegantnom, crnom kostimu gotovo aristokratski klasinih linija, ukoeno izlazi iz kuice i u transu, kao da sanja samu sebe, baca pregrt osakaenih udova djejih lutaka u upravo ukljuenu agresivno bunu betonsku mijealicu na dvoritu. Potom nestaje, glazbena kulisa prestaje, Ivan u dvoritu cijepa drva. Dolazi susjeda na popodnevnu kavicu, pozdravlja Ivana, smijeei se pristojno, dobroduno; Ivan joj galantno poklanja crvenu ruu i ona ulazi u kuicu. Ponovo okantni pomak u glazbi i slici: u zavodniko-erotskoj, ljubiasto-prozirnoj jutarnjoj toaleti, dijaboliziranih pokreta, susjeda s ruom polako nestaje iza ugla Unske ulice... Iznenadni dim uz promjenu glazbenih ritmova, prati pojavu dobrodunoga, zelenoga gutera; Ivan se odaziva njegovu zovu, i zajedno sa Silvijem naputa poprite zadaha kelja. Kugla-svirai slijede ga u stopu, publika takoer. Na putu ga zaustavlja druga slika: opasno-zavodljiva ena s prstenom od malahita prijeti mu jucima bia, no Ivan svladava prepreku. Ne zaustavlja ga ni tuna artistica u treoj slici Kako je Ivan bio u cirkusu, pa tako ni etvrta, udesno rasplesani Svijet maski (Kuglini djeaci prokletih majki); dakako, ni peta, u kojoj djevojka oaravajue dirljivim glasom pjeva Im wunderschnen Monat Mei. U nalnu estu Bijelu sliku, mudro slijedei gutara Ivan sa svojim sinom dovodi publiku kroz nestvarni bijeli tunel, na prekrasnu livadu nasuprot Filozofskome fakultetu. Dok sunce zalazi, nestvarna bijela plesaica zavrava svoj ples, pale se arobne Kugla-vatre, a publika se rasprostire po bajkovitoj livadi oarana i raarana, osvajana i rastuena, razdragana i kao da sve na toj livadi pod zvjezdanim ve nebom ostaje trajati do dugo u no. Po meni Kugla-palimpsestna, paradoksalna polemika, sa suvremenim kontekstom sedamdesetih, svakako; no istodobno, i s viestoljetnom kazalinom tradicijom. Bacanje ribe bilo je to jednostavno, isto, zauzimanje poze kao ribe u nekoliko kratkotrajnih prizora. Nakon kvazi-spektakularne, pseudo-cirkuske najave sjajne atrakcije, Indo se zaustavlja, gotovo savreno nepomian i uspravan, s rukama priljubljenim uz tijelo, i dlanovima okrenutim prema dolje. Potom se sputa u vodoravan poloaj s desnom rukom ispruenom prema tlu, dok mu se istodobno lijeva polovica tijela podie od tla, sve dok se posve ne spusti do zemlje. U tom vodoravnom poloaju ostaje nekoliko minuta. Publika je uvijek zadovoljna. Bila je to, ako hoete, prekrasna Kuglina scenska minijatura, publici naoigled raaravana, kao Indoeva hokus-pokus mistikacija, u maniri djeje naivne mudrosti igre, ali i istodobna demistikacija viestoljetne umjetnike vertikale, geometrijski isto simulirane, dehijerarhizirane i osporene u univerzalnoj avangardnoj, prizemljenoj horizontali horizontali, koja svesrdno osvaja u svom ljupkom, tihom trajanju. I na kraju: smatrate li da su se nakon Kugla-glumita i skupine Coccolemocco pojavile neke znaajnije studentske kazaline trupe s po/etikom ulinoga kazalita? Naalost, koliko ja znam, nisu no to ne mora znaiti da sam u pravu. Sasvim sigurno ne.

Zaboravljena lokomotiva
Nadalje, kako se odvijala spomenuta akcija Zaboravljena lokomotiva u Zapruu, tono u podne 24. prosinca 1978.? Naime, navedeno me zanima jer sam polazila O Karl Marx iza koje se nalazila ta naputena lokomotiva. Bio je to Kuglin Mekani cirkus na staroj lokomotivi. Za tu priliku ona je oivljena dimila, dok se cijeli Kuglaorkestar rasporedio na njoj, da bi pratio akrobatske toke artistice u bljetavom plavom kostimu, nekoliko atrakcija stranog Bare-Indijanca s obaveznim bacanjem ribe, razigrani nastup Kugla-plesaica, nesaberivi tango plesnih parova u arenim kaputima izvezenim bljetavim stakalcima. A nepotroiva jo iznad svega, kao da traje bijela slika: melankolino njeni, nepojmljivo otuni, dostojanstveno blag u neodredivo nepogreivoj virtuoznosti, bijeli step-plesa na bijelom klaviru ispred stare, zadimljene lokomotive... Eto, to je bilo to. Kugla-slikama markirano i problematizirano postojanje u velegradskoj naputenosti smetlita, jedne obine, stare, zaudno oneobiene lokomotive. U akcijama Kugla-glumita, kako biljei Dunja Koprolec u prvom broju Gordogana, Indo je bacao Ribu. to znai poza bacanje Ribe u kontekstu sedamdesetih godina?

Ve od Doeka proljea gotovo svakoj Kugla-predstavi prethode Kuglapseudocirkusko-armantni, simulirano (anti)spektakularni mimohodi. Bile su to uline najave-pozivi na predstavu, uprizoreni za sluajne prolaznike u najrazliitijim urbanim eksterijerima
Kugla-glumiste, Docek proljeca, 1977

Mekani brodovi u radnikoj kuici

Spominjete da je zagrebaka izvedba Mekanih brodova sadravala 6-7 slika. O kojim je slikama rije? Primjerice, u lanku Kafka, Kugla, Harms: mimikrija lijepog na popritu estetike munine, objavljenom u zborniku Oko knjievnosti (Zagreb, 2004.), spominjete kako je u 3. slici pod nazivom Kako je Ivan bio u cirkusu Ivan, tonije, lik tramvajskog konduktera, ZET-ova zaposle-

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

41

k ri t i k a

Nostalgija cimetne boje

Darija ili Prizivajui Rilkeova Pisma mladom pjesniku, Reicki uoava kako u njima zapravo ne nalazi ono osnovno upute za dostojanstveno pjesniko starenje . Iz te svijesti o neizbjenom protjecanju vremena, nastaje ova zbirka pjesama kao neko bjeanje, ali nimalo autistino, iz svakodnevnice koja je ispunjena najgorim udesima, u prolost svoju i tuu, u vrijeme djetinjstva, mladosti, u vrijeme kad su ivjeli preci, ili jo dalje, u vrijeme postanka svijeta
Delimir Reicki, Aritmija; Meandar, 2005.
me kad smo na bjelini izloeni pogledu Boga, kad ostavljamo tragove po kojima se vie ne moemo vraati. U snijegu su tragovi, koji opet predstavljaju znakove, a upravo su znakovi ono to pjesnika zanima, i zato spominje i Lacana i semiotiku, referira i na tekstove i na lmove, glazbu, stripove... Kada poetizira Fassbinderove lmove, naglaava kako se u njima ve dogodila budunost i kako ne postoji neka zamiljena optimalna projekcija kojoj su stremili avangardisti. On i spominje autore avangardiste kao to je alamun, avangardistiku dramu slovenskog pisca Slavka Gruma Dogaaj u gradu Goga u kojoj se simultano niu slike plamena, svadbe, relikvija Nimalo sluajno, Reicki spominje Alexanderplatz, to neko posebno mjesto iz modernistike knjievnosti, koja je jo vjerovala u ouenje, zatim citira Oscara Wildea koji zapisuje kako je smrt sestra sna (to e postati naslov odlinog romana Roberta Schneidera), spominje i ekspresioniste Trakla, na primjer. A to prizivanje zapravo je traenje poetikog konteksta u koji bi se pjesnik uklopio, a koji ne postoji jer, kako istie u pjesmi Madrigal iz javnog ivota prognan posljednji/ koji je pisao metafore (misli pritom na pjesnika). Naime, Reicki eksplicitno istie kako je u modi socijalna poezija, a on o tome nije mogao pisati niti jedne suvisle rijei. On se stoga radije obraa uzoru vlastite generacije teoretiaru Rolandu Barthesu koji je traio znaenja, bio onaj koji je donosio novo semiotiku i uitak u tekstu. Barthes je uostalom i bio miljenik kvorumake generacije koja ga je mahnito itala. Reicki stoga aludira na njegove semiotike zapise o Japanu (ispod trenje u cvatu stih iz pjesme Roland Barthes), sa sjetom istie kako nitko vie ne slua frulu starog majstora. On u svojim pjesmama eli povezati razna iskustva ona, svoje generacije, zatim i generacije vlastite keri i to zato da bi postigao simultanitet. koji nas jo odreuju. Pjesnik ak i vlastiti dom naziva muzejem umornih sjenki (pjesma Sestre). Taj dosluh s mrtvima, sa sjenama, teak je i muan, gotovo samoubilaki. Posvuda odzvanja potmula atmosfera u kojoj gotovo da je sve i snovito, jer nema danje svjetlosti i otuda esto prizivanje noi, sna San se esto spominje u pjesmama Aritmije. San je, kako pie Dubravka Ugrei, magnetsko polje koje privlai slike iz prolosti, sadanjosti i budunosti. Nalazimo prizivanje nekog drevnog, sanjivog sna, ali i ekspresionistikih slika sna (pjesma Trakl, Grodek, obavezne postaje sna). Kad priziva vlastitu mladost, onda se prisjea nekih svojih umjetnikih planova, zakletvi koje nije odrao, umee subkulturne pasae koje nalazimo i u njegovim prethodnim zbirkama, neku rock osjeajnost. Jer vrijeme je ono koje neizbjeno prolazi otud metafora vode koja tee, a i upozorenje kojeg je stalno svjestan da smo samo prah, nitavni i krhki. Reicki krleijanski spaja slike ratnih kaljua, novopeenih bogataa, mrtvaca ija tijela opisuje naturalistiki kao G. Benn, ali i slike vlastite bezbrine mladosti. I upravo, kao da evocirajui te slike, on eli prebrisati ih zaboravom i prekriti ih mrtvim snijegom. Kroz itavu zbirku provlailo se oporo pitanje identiteta lirski subjekt pita se tko je, pita nekog drugog, pita se tko emo jednom biti ti i biti ja. I nekako postaje na kraju svjestan da je on zapravo niija zemlja, neto na emu se ne moe zastati i neto to se ne moe imenovati. Jer esto u pjesmama spominje upravo to da ime nije zapisano, i ime koje se ne izgovara, nego se preuuje. Imenovanje bi, naime, dokinulo poetsku priu, taj oznaiteljski lanac, dovrilo proces oznaavanja

snovna poetska teza u zbirci pjesama Aritmija jest da sve kree od jezika, to je jedino to nam je ostalo, jer vrijeme je sve pojelo i nije nam ostavilo ba nita, kako istie Delimir Reicki, doli ovaj jezik, ovo gluho kolo/to uhode i biri igraju s veeri/ljubei me kao i svi ini sinonimi/ pravo u zatvorena usta (pjesma Siscia, Sever, Jendriko). ovjeku osim pisanja kao znamenja nemoi ne preostaje nita drugo, a poezija je ona koja je nakon nestanka bogova, jedini komadiak svetosti uope, kako zapisuje slovenski pjesnik Ale Debeljak. Poezija je prije svega rad u jeziku, a pjesnik je nekako svjestan uzaludnosti toga pothvata, onog to ostaje rasuto. Taj je rad mukotrpan, pa ga stoga Reicki i usporeuje s radom u polju koji donosi neizvjesnost, mukotrpnost, izloenost. Reicki e se i zapitati to e uope slobodnim ljudima poezija i zatim e nizati primjere uzaludnosti, bezdomnosti one stvarne, zike i one duhovne.

trae se dijalozi s glasovima koje je prije stroga sadanjost zapadne modernosti iskljuivala. Rije je o zaokretu prema onome to je ostalo od predaka i prema lokalnim tradicijama, povlaivanje ne-sinkronog i heterogenog. A upravo takvoj vremenitosti se okree Delimir Reicki. I zato je i mogue spajati, kao to to on ini, snovite slike koje govore o nastajanju Poljske, tragati za nekim kolektivnim nesvjesnim, obraati se svojim mrtvima, prizivati mrtve umjetnike, mrtve djeake na fotograjama iz vremena Austro-Ugarske povezivati sve to u neku cjelovitost, u jedan povijesni niz, ali ne zato, kao to to mnogi ine, da bi svoju priu uinio mitteleuropski atrakativnom, nego da bi, izgubljen u vremenu straha, naao neko svoje mjesto, neki iri kulturni kontekst u koji bi se uklopio. I zato spominje tekst Brune Schulza, njegove Duane cimetne boje, pa dah melankolije i nostalgije iz Schulzove poetike prenosi u vlastite pjesme. Nostalgija o kojoj Reicki pie je reeksivna odnosi se na individualnu i kuturnu memoriju. I kako je lijepo pisala Svetlana Boym u knjizi Budunost nostalgije, rije je o nostalgiji koja nije enja za prolou, nego zapravo za sadanjou koja nestaje. U sluaju pjesnitva Delimira Reickog, rije je o nostalgiji za svijetom koji nestaje, onim koji nee biti iskljuivo konzumerski, nostalgijom za vremenom djetinjstva kada je vrijeme drugaije teklo, za vremenom usporavanja.

Podsjeanje na ono to je prolo i to je dobro

Sjajna grupa Svadbas pjeva o tome kako svijet je opet mlad i nekako navijeta polet i podsjea nas na ranu mladost. Reicki pie o dalekim avangardnim proleterima zagledanima u budunost, spominje ples, mladost. U predivnoj pjesmi Doktore, oe ocrtava portret vremena u kojem vlada zlatno tele i priziva neke svoje ideale, a koje je metaforiki predstavljeno slikom janjeta koje nikad nije spavalo na Broadwayu, i pie o kukavicama koji govore o hrabrosti... On, koji je odrastao na punku, ne eli se klanjati toj zlatnoj teladi budunosti, nego eli podsjeati na ono to je prolo i na ono to je dobro, podsjeati na ljepotu u besramnom vremenu u kojem boluju oni najplemenitiji, u kojemu one koje nisu niije ljubavnice nazivaju kurvama, vremenu kad nam se s ekrana smijee lica ubojica i kada ene s djecom, kao naputene pse na ulici, ubijaju oajni mukarci pitoljima koji su im ostali iz Domovinskog rata. Lijepo je znati da u tom besramnom vremenu utjehu uvijek moemo nai u jeziku, u poeziji, u ovoj predivnoj knjizi, jednoj od ponajboljih zbirki pjesama koje su se pojavile posljednjih godina.

Kretanje prostorom predaka

Pjesnik trai Boga koji stvara, kao alamun, o ijoj poetici takoer poetizira, trai gospodara, tog umrlog boga, i to zato da bi ga opravdao. On trai iskon, poetak svijeta, i to na mjestima na kojima su sljubljeni prolost i sadanjost posebno tu istovremenost osjea kada prolazi vlakom kroz Poljsku. Odlazak na put vlakom, kretanje prostorom vlastitih predaka, vano je jer postaje putovanje vremenom, a sjeanje na neku sitnicu podsjea ga na kretanje nekim drugim prostorom. Tako vlak, koji je u avangardi bio simbol modernosti, velike nade i budunosti, postaje zapravo neki vremeplov koji ga odvodi u daleku prolost, ali i u onu obiteljsku u kojoj moe priati s precima jer vrijeme kod njega nije ono koje se kree naprijed, nego istodobno moemo biti u raznim vremenitostima. Naime, kako pie teoretiar Andreas Huyssen, dok se sadanjost kree prema entropiji, ticala se pruaju prema razliitim vremenima i razliitim mjestima. I

Zemlja na koju je davno pala pauina

U pjesmi Nostalgija povezuje stoga tmastu zemlju djetinjstva, pretke, slike iz nekih djejih bajki punih vilenjaka i princeza, miris bilja, zagledanost u horizont. I iz tog spoja nastaje enja i elja da se stvori neka zajednica u kojoj zajedno supostoje i pjesnici iz drugih tradicija, i njegovi preci, i prijatelji, takoer umjetnici, povezani u jednu gorku priu o turobnome vremenu. Spominje u tom kontekstu pjesnike koje osjea kao dio vlastite prie to su alamun, Makovi, Mraovi, udina, Jendriko, Kosovel, Carver. U pjesmama Delimira Reickog umjesto tijela, postoje sjene, utvare, aneli... Tijela nisu od mesa, nego od slame, voska, i kao da, itajui Aritmiju, eemo zemljom na koju je davno pala pauina, koja je prestala odavno davati znakove ivota, pa eka nekog putnika da skine taj prah i prainu i da vrati malo krvi u beskrvne prikaze prolosti

Traenje vlastita poetikog konteksta

Poezija i pjesnik imaju istovjetnu kronologiju poezija zajedno s autorom stari, pa tako lirski subjekt u pjesmi Soundtrack psi istie: I starim jednako runo/kao i moja poezija. Reicki, dok priziva Rilkeova Pisma mladom pjesniku, uoava kako u njima zapravo ne nalazi ono osnovno upute za dostojanstveno pjesniko starenje. Iz te svijesti o neizbjenom protjecanju vremena, nastaje ova zbirka pjesama kao neko bjeanje, ali nimalo autistino, iz svakodnevnice koja je ispunjena najgorim udesima, u prolost svoju i tuu, u vrijeme djetinjstva, mladosti, u vrijeme kad su ivjeli preci, ili jo dalje, u vrijeme postanka svijeta. Upravo zato i zima jest omiljeno godinje doba o kojem pjesnik pie tad se moe zavui u kuu, to je vrije-

cmyk

42

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

k ri t i k a

Prevoenje elektriciteta kenjanja

Dario Grgi Knjige o mitolokom junaku Nikoli Tesli; intelektualnim muljatorima, kenjatorima i preseratorima te o mogunostima i ogranienjima prevoenja knjievnosti
Kraljevine Jugoslavije, s gomilom neplaenih rauna po brojnim njujorkim hotelima i restoranima, praktiki posve zaboravljen, ili, to je jo gore, s ozlogaenom reputacijom negdanjeg genija koji je prolupao. Tesla je svojim tekstovima koje je objavljivao u drugoj polovini ivota obilato potkrepljivao takvu famu. Kada je dobio Edisonovu medalju odrao je maratonski govor u maniri Fidela Castra, s time to ga je na izumitelj proarao djetinjstvom, pravoslavnim pogrebnim obredima, prisjeajui se usput svojih strieva i ujni, njihove dugovjenosti (za sebe samoga napisao je u autobiograji Moji pronalasci kako e doivjeti 120 godina, meutim, udario ga je auto, poeo je pobolijevati i umro nekih tridesetak godina prije), priao je o ivotu nakon smrti, kritizitao metode rada ovjeka po kojemu je medalja to ju je primao dobila ime, o seoskom luaku koji je trao po njegovu rodnome selu i plaio djecu, kako ga je kao djeaka za trbuh ugrizao gusan i jo o mnogoemu. Vidimo s jedne strane jednog od nekoliko najveih umova koji su ikada hodili planetom, ovjeka koji se u tehnikom inovatorstvu rukovodio umjetnikom matom svi znamo kako je recitirajui Goethea dobio ideju za indukcijski motor na izmjeninu struju i udaka sasvim neuklopljena u socijalni kontekst u kojemu se kretao. Pandana bi moda u svijetu jet-seta mogao imati u Howardu Hughesu, ne, naravno, u preklapanju njihovih ivotnih stilova, nego u tom bivanju na nain koji je vei od ivota. udatvo, ivot u hotelima, opsesija istoom Tesli su u restoranima morali prirediti setove ubrusa kojima je stalno brisao ruke i vizionarstvo. Moemo samo matati o tome kakav bi lm o Tesli snimio Orson Welles koji se najbolje snalazio u takvim siejima koji konstantno nadrastaju ili izmiu svome okviru. Njegov Graanin Kane kao da je jedna od varijanti Teslina ivota. Welles je, da stvar bude zanimljivija, glumio jednog od Teslinih mecena, J. P. Morgana, u Tajni Nikole Tesle Krste Papia. Da je, kao to je sam rekao kada mu je dodjeljivana nagrada za ivotno djelo, umjesto nagrade dobio novac da snima lmove, moda bi i radio lm o Tesli. Starost i posljednje dane ivota Tesla je proveo na trideset treem katu hotela New Yorker. Bio je osamljen, kako je bio naglaeno nesposoban uspostaviti veze s ljudima, kako se nije enio, a veina rodbine mu pomrla, kontaktirao je jo jedino s roakom Savom Kosanoviem. Scene njegovih posljednjih dana napete su kao kakav pomaknuti triler. Petog sijenja naziva Ratni stoer SAD-a, i razgovara s nekim pukovnikom koji pojma nema tko je ovjek s druge strane telefona. Misli da je rije o nekom luaku. Tesla mu je, naime, ponudio svoje tajne teledirigiranog oruja. Te je veeri otiao na spavanje, no prije toga zamolio je poslugu da ga ostave ne miru. Lomas pie kako su njegova povlaenja znala potrajati i dva-tri dana, i da je Tesla umro negdje izmeu utorka naveer, 5. sijenja, i petka ujutro, 8. sijenja. Pronala ga je sobarica u petak ujutro. Sljedee noi Sava Kosanovi je s dvojicom novinara i bravarom otiao u Teslinu sobu i otvorio sef, traei oporuku. Nje nije bilo ili je zatajena, a ekipu koja je nazoila otvaranju posebno su dojmila dva predmeta: stator prvog indukcijskog motora na izmjeninu struju i hrpa papira s grbom hotela u kojemu je ivio. Na njima su Teslinom rukom bile ispisane gomile matematikih operacija s petoznamenkastim, desetoznamenkastim i petnaestoznamenkastim brojevima. Naslov je bio Posljednja raunanja. Meutim, ve sljedeeg dana u hotel dolaze agenti FBI-a, i kupe sve Tesline stvari, veliine otprilike dva kamiona, koje kasnije skladite u zapeaene bave i, kako se to kae, spremaju na sigurno mjesto. A legenda o njihovu sadraju je godinama rasla, posebno u krugovima intelektualnog podzemlja sklonog ovakvoj vrsti mitova. Tako je Teslina smrt zagonetna kao i njegovi jasni pronalasci, u smislu da je nevjerojatno da je jedan jedini ovjek toliko zaduio ovjeanstvo. I nekako se preselila gotovo odmah u mit, gdje je takvim herojima vjerojatno i mjesto.

Intelektualno kenjanje Harry G. Frankfurt, Kenjaa teorijski pristup; s engleskoga prevela Lara Holbling Matkovi; Algoritam, Zagreb, 2006.
ako na ovitku knjige jasno pie kako je teta umirovljenome profesoru etike s prinstonskog sveuilita vlastitim napomenama o ovom prekrasnom esejiu kvariti posao, evo nas ipak ovdje, pa makar sve bilo u reklamne svrhe. Kenjaa, to ste sigurno pomislili mnogo puta, sluajui ili itajui kakav ozbiljan govor ili tekst. Svijet je preplavljen njome, s problemom se sreemo svakodnevno, a da zapravo vjerojatno nijednom nismo ozbiljnije razmislili to bi obian ozbiljni govor, orijentiran na relevantno poznavanje teme razlikovalo od ovog proizvoenja magle. Jer mi, kad kaemo kenja, ne mislimo pritom da govornik ili pisac jednostavno lae. Upalimo tv i ujemo politiara koji umilnim ili odlunim glasom (ovisno o svrsi govora) obavjeuje, obeava, prijeti, zavodi, listamo knjigu i naletimo na pretenciozan esej o posljednjim stvarima, otvorimo novine i proitamo tekst iz kojeg se osjeti poznati vam s nekog drugog mjesta neugodni vonj... Harry G. Frankfurt navodi primjer sluanja govora politiara na, primjerice, Dan nezavisnosti: svaka njegova rije ljati od uspjeha to ga je odreena politika imala, od blagoslovljenosti zemlje, od boanskog vodstva, od novog poetka za cijelo ovjeanstvo. To je svakako muljaa, dodaje ovaj profesor etike. Iako govornik ne lae. Lagao bi tek u sluaju da eli u publici pobuditi vjerovanja koje smatra lanima. Meutim, govorniku to nije ni na kraj pameti. Takvi istupi zasnivaju se na pobuivanju druge vrste uvjerenja, na ostavljanju dojma o sebi, a ne o temi o kojoj se govori. Govornik, ukratko, eli da ga se smatra domoljubom, nekim tko je od glave do pete ispunjen dubokoumnim mislima o Bogu, narodu, poslanju i slinim nevjerojatnim stvarima.

Vei od ivota Robert Lomas, Tesla-ovjek koji je izumio dvadeseto stoljee; s engleskoga prevela Alma Keser-Brozovi; V.B.Z., Zagreb, 2006.
obert Lomas predaje inenjerski menadment i cijeli je ivot Teslin oboavatelj. U nas je poznat po Hiramovoj knjizi, koju je napisao u koautorstvu s Christopherom Knightom, gdje ovaj dvojac raspreda o povijesti masonerije na jedan danas ve vrlo uobiajeni, historiografsko-kcijski nain. Knjige kao Sveta krv, sveti gral, Hram i loa ili Drugi Mesija specinom mjeavinom povijesnih fakata i esto vrlo mutnih pretpostavki ponjele su velik uspjeh na tritu i uglavnom bile bestseleri. Ima neke perverzije u tome da je knjigu o Tesli pisao ovjek duboko uronjen u ezoteriju. Sam Tesla nekako slino tome bio je doivljavan za ivota: kao kombinacija vrhunskog inenjera koji je prolupao i sada pria nemogue prie o kontaktima s drugim svjetovima i teledirigiranim orujima. No Lomas je mnogo praktiniji od svoga idola, ijim primjerom se koristi na predavanjima kao ilustracijom za neadekvatno poslovanje. Tako kako je genijalni Tesla vodio svoje poslove a vodio ih je s krajnjim nemarom prema novcu, suradnicima i iroj okolini ne treba ni pokuavati raditi. Tesla umire u siromatvu, s malom mirovinom

Vidimo s jedne strane jednog od nekoliko najveih umova koji su ikad hodili planetom, ovjeka koji se u tehnikom inovatorstvu rukovodio umjetnikom matom svi znamo kako je recitirajui Goethea dobio ideju za indukcijski motor na izmjeninu struju i udaka posve neuklopljena u socijalni kontekst u kojemu se kretao

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

43

k ri t i k a
Zatim, esto za nekoga mislimo da je pretenciozan. No to ne znai da ta osoba kenja, iako je pretencioznost jedan od epiteta koji idu uz kenjatore. Pretencioznost je jedna od maski koju netko na sebe stavlja i kao socijalni izraz ne jami uspjenost lociranja kenjae. Iako je esto razlogom to netko kree u taj specifini oblik zavoenja rijeima koji je profesor Frankfurt u tako beskompromisnoj inaici stavio na naslovnicu svoje knjige. injenica da iza svake kenjae stoji pogrean prikaz vlastitih misli i osjeaja pokree pitanja zato bi to netko inio, to moe biti motivacijom takva zapravo nasilnikog ponaanja, i kako nekoga sprijeiti u tome, ili barem raskrinkati u sebi, pa onda neka on kenja koliko hoe. Bilo bi vrlo nepravedno za kenjanje optuiti samo politiare jednako, ako ne i vie, kenja se u literaturi. Tu se, naravno, vie ne moe govoriti o dobroj literaturi, jedina kvaliteta koju takvi tekstovi imaju ilustrativnog je tipa: eto i tako se moe kenjati. Uzmite doslovno bilo koji knjievni asopis i anse da vas zaboli glava porast e vrtoglavom progresijom. Imat ete osjeaj kako autori vrlo pompozno naslovljenih tekstova rabe vrlo udnu vrstu rijei koje se oplouju iz samih sebe, bez ikakve veze sa stvarnou, dok bi vam od lakonskog tona kojim rjeavaju najtea metafizika pitanja mogao ozbiljno skoiti tlak. Jedino to moete pomisliti jest, emu, hebote, mulja kao prase kad je evidentno da si u nizu ozbiljnih zavada i prijepora, poev ve od gramatikih i logikih, da ih spomenemo za poetak. Primjer koji autor navodi tie se filozofske ikone Ludwiga Wittgensteina, jednog od brand filozofa dvadesetog stoljea, kojemu, neovisno o tome je li netko itao njegova djela ili ne a uglavnom je odgovor ne cijena naizmjenino raste i pada, ovisno o modi. Dakle, odlian primjer, jer je oko Wittgensteina mnogo kenjae. Ludwig Wittgenstein je nazvao prijateljicu Faniu Pascal u bolnicu, njoj su upravo izvadili mandule, i Wittgenstein ju je pitao kako se osjea, na to mu je Fanie Pascal odgovorila da se osjea kao pas kada ga pregaze kola. Upotrijebila je manje-vie uobiajenu hiperbolu ne bi li doarala jadno stanje u kojemu se nalazi. Ali filozof nije bio zadovoljan: ukorio je prijateljicu rijeima da ona ne moe znati kako se osjea pregaeni pas. Iako je ta situacija krcata nijansama, mogue je da je Wittgenstein jednostavno podbadao Pascalicu, ili da je slika koju je ona imala o njemu, kao o turbo ozbiljnom i hiperpametnom ovjeku iskrivila njenu interpretaciju, no svakako je nadoveziva na dio Wittgensteinova poslanja: on je svoju filozofsku energiju uglavnom usmjeravao na iznalaenje onoga to je smatrao podmuklim, naruavateljskim oblicima besmisla i borbu protiv njega. Zbilja i iskazi o zbilji vrve ogranienjima koje govornik mora uzeti u obzir, uraunati u sve to izrie, inae se opasno pribliava nasuminom govoru, kenjanju. Nedostatak savjesne pozornosti prema injenicama, nedostatak adekvatne samosvijesti, svjesnosti o vlastitim rupama, olakava to improviziranje, a rijei treba brusiti krajnjom pomnjom. Kenjatora Frankfurt smatra gorim od pukog laca, s ime bismo se mogli sloiti, jer laac uzima u obzir postojanje istine, dok je kenjator tu da u skladu sa situacijom proizvede efekte koji se iskljuivo tiu plasmana njegove osobe. Pogledajte oko sebe i bez sumnje vidjet ete vie izvoaa nego laaca. Tome je tako, smatra Frankfurt, uslijed preplavljenosti naeg vremena skepsom. ak nas ni iskrenost ne moe spasiti, jer je i pozicija subjekta lako opovrgljiva i to ne samo teorijski, nego esencijalno, jer je osjeaj subjektiviteta amorfan, difuzan, i svaki vrag kroz njega prolazi kako hoe, pa bi i iskrenost mogla biti pukom kenjaom. Validnost iskrenosti ovisi o kvalitetama istraivanja kojima se subjekt spreman podvrgavati. Znate to i sami: va susjed posve iskreno Prousta moe smatrati iznimno dosadnim. I to je to. ne oboje, donekle relativizira, smatra je zastarjelom. Prijevod je uvijek interpretacija, i njegov se rezultat ogleda u fleksibilnosti koju tekst postie u odredinom (prijevodnom) jeziku. No interpretativnost prijevoda mora zadovoljavati i kritika stajalita prema kojima je u prijevodu vaan samo rezultat. Primjer koji Eco navodi je fraza youre just pulling my leg. Prevoditelj to ne bi iskazao s ti mi samo vue nogu , niti s ti me vodi za nogu , nego sa zeza me , ili jo bolje vue me za nos. Neto to je u jednom jeziku smjela retorika fraza ili duhovitost u drugom je potpuna besmislica, tako da se, zakljuuje Eco, prividna nevjernost moe pokazati kao in vjernosti. panjolski filozof Jose Ortega y Gasset smatrao je da je nemogue prevesti knjigu. Naravno da je on znao da postoji more prijevoda, nego je smatrao kako je duh odreene knjige upecan samo jednom, i to upravo na jeziku kojim se autor posluio ne bi li iskazao svoje zamisli. Ona nedokuiva istina kojom se bavi umjetnost, za koju Harold Pinter kae kako kod nje ne postoji velika razlika izmeu onog to je stvarno i onog to je nestvarno, niti izmeu istinitog i lanog, nego je u stanju biti oboje istovremeno, ovisi o atmosferi, tonom izboru rijei i nizu drugih imbenika, to knjievnost ini zarobljenom u jednom, ishodinom jeziku. Eco smatra da je takvo miljenje teorijski tono, no da u stvarnosti nailazimo na paradoks Ahila i kornjae: Teorijski, Ahil ne bi trebao nikada sustii kornjau, ali u stvarnosti (kako nas ui iskustvo) on je pretekne. Moda teorija tei nekoj istoi bez koje iskustvo moe, ali zanimljivo je pitanje koliko i bez ega iskustvo moe. Unato tome to je dosta paualno sveo iskustvo na moebitno slijepo kretanje, nekoliko stranica dalje, opisujui talijansku okupaciju Libije, izvedenu pod dirigentskom palicom najpoznatijeg politikog elavca Benita Mussolinija, skupine Libijaca koje su se borile protiv kolonizatora Eco naziva pobunjenikim bandama, a prevoditelja koji je razblaivao iskaze tih politikih zatvorenika (jer mu ih je bilo ao) huljama. Ako bismo se s drugim i mogli sloiti jer teta je da onaj koji te mui ne uje do koje ga mjere ne zarezuje ona prva oznaka miljama je udaljena od Ecove otprilikosti . to li bi mu na tu nepreciznost rekli njegovi omiljeni strip junaci Cash i Corto Maltese, strah nas je i zamisliti. No kada je profesoriranje u pitanju odmah je mogue uoiti pogolemu razliku u kondiciji, u spremi, pa, ako hoete, i u hrabrosti. A ciglu karate udarcem (za nju nije nuno da ima diplomu) Eco razbija otprve. Za njegovo romanopisanje, za razliku od odlinih ili zanimljivih eseja, neki govore drukije: Salman Rushdie na njega gleda kao na pisca koji pie po receptima, a pisanje romana bi trebalo (po Rushdiju) biti sanjanje naglas, sroeno s instinktima a ne s natrebanom materijom. No to je druga pria, ova je knjiga obavezan prirunik svakom prevoditelju, knjievnom kritiaru, pasioniranom itatelju, ali bogme i karatau-ciglau. Vano je pritom ne zaboraviti rijei genijalnog Brucea Leeja prema kojima cigla ne uzvraa udarac.

Prijevod je uvijek interpretacija Umberto Eco, Otprilike isto; s talijanskog preveo Nino Raspudi; Algoritam, Zagreb, 2006.
tekstu Kako smo prevodili Gavrana Antun oljan konstatira da je srdaan prijam njegova i Slamnigova prijevoda posljedica dobrohotnosti kojom se doekuju mladi i nadobudni ljudi koji pokazuju sklonosti i talenta da krenu mukotrpnim putom lijepih vjetina. Da stvar dobije na zamahu, barem u glavama Slamniga i pisca tog naravouiteljskog teksta, jednoga ih je dana pozvao Mihovil Kombol, jer ih je, proitavi prijevod, poelio upoznati; dvojac je veer zakljuio u oduevljenju i piu, uz vrstu odluku da prevede barem polovicu cjelokupne svjetske literature. Zanimljivo je da je Slamnig, jer su u vrijeme prevoenja njih dvojica radila samo to i nita vie, kupio porculansku imitaciju Fidijine Palade Atene (koja se pojavljuje u pjesmi) i kako su, openito, radnu atmosferu nastojali prilagoditi atmosferi Gavrana . Kao popratne pojave prevoenja javili su se, redom: lupanje akama po stolu, bacanje knjige o zid, a negdje upravo oko kupnje Palade Atene oljan se razbolio od gripe, ime je morbidna atmosfera bila jo prikladnija. No nakon desetak godina, unato spomenutim priznanjima, Slamnig i oljan odluili su se iznova prevesti tu poznatu Poeovu pjesmu. Zato? Jer su se esto sluili zaobilaznim putevima, doputali su si previe stvaralake slobode, jer su prepjevavali. Umberto Eco u svojoj knjizi Otprilike isto konstatira kako pametan itatelj zna da prevoditelj nije prenio tekst neozlijeen preko vode koja odvaja jezik od jezika, nego da trai da se na njegovu jeziku kae otprilike isto to je pisac izrekao na jeziku izvornika. A utvrivanje fleksibilnosti, prostiranja onoga otprilike, ovisi o nekim ranije ugovorenim kriterijima. Prevoditi znai, prije svega, razumjeti unutarnji sustav nekog jezika i strukturu nekog teksta danog u tom jeziku, to znai stvoriti dvojnika tekstualnog sustava koji, s izvjesnom diskrecijom, moe kod itatelja proizvesti sline uinke. Frazu da je prijevod vjeran ili lijep, a

Kenjatora Frankfurt smatra gorim od pukog laca, s ime bismo se mogli sloiti, jer laac uzima u obzir postojanje istine, dok je kenjator tu da u skladu sa situacijom proizvede efekte koji se iskljuivo tiu plasmana njegove osobe. Pogledajte oko sebe i bez sumnje vidjet ete vie izvoaa nego laaca. Tome je tako, smatra Frankfurt, uslijed preplavljenosti naeg vremena skepsom

cmyk

44

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

k ri t i k a
nanciranima mjesenim lanarinama igraa. Dakle, takva vrsta oskudice ne bi trebala postojati. A kako su uoili mnogi teoretiari, online informacija ima obilje i (osim nestaice nametnute autorskim pravima i slinim) i gotovo su besplatne zato to kada je sustav na mjestu, odnosno kad funkcionira marginalni troak stvaranja i reproduciranja dodatnih informacija gotovo da nestaje. Ipak, kae Dibbell, ljudi uivaju u oskudici, uivaju u iskustvu borbe kojom se prevladaju ogranienja. Online igre u kojima je ba sve mogue nisu ostvarile neki osobito dobar uspjeh. No, mnogi e ljudi platiti da ih stimuliraju izazovi oskudice u igri. U atmosferi kisika naa su tijela nauila disati; u svijetu oskudice dua vjerojatno moe isto tako nauiti da joj je potrebna univerzalnu zapreka za njezine elje. Uvijek mislim na to kao na naelo kapetana Kirka: uvijek iznova Enterprise nailazi na neto to se doima poput utopijskog svijeta, svijeta igre bez napora. No, Kirk uvijek na kraju unitava te svjetove izravno krei Prvu zapovijed za dobro njihovih naroda. Jer, ako za njih nema zapreka, ako nema niega emu e teiti, dekadentni su i u konanici prokleti. To je anti-utopijska strana MMORPG-a (nasuprot utopijskoj ideji koja je preplavila mjesta poput LambdaMOO u najslavnijim danima, prije vie od desetljea). Ima neto udno perverzno u svemu tome, kako Dibbell otvoreno i priznaje. No, perverzija je, naravno, i sama beskrajno fascinantna, dok takozvana normalnost nije. da su i sami ljudi. Najee se primjenjuju za prikupljanje informacija op. prev.), mijenjaju tako proizvedena virtualna dobra za virtualno zlato i prodaju virtualno zlato na eBayu i drugim sajtovima za pravu ameriku valutu. Postoje, oito, ak i poduzetnici koji otvaraju virtualne sweatshopove: zapoljavajui radnike u zemljama u razvoju poput Meksika i Kine da igraju kompjutorske igre osam do dvanaest sati na dan, stvarajui virtualne artefakte ili zaraujui virtualno zlato, a poduzetnici u svoj dep spremaju razliku izmeu plaa (u stvarnoj valuti) koje isplauju i novca (u stvarnoj valuti) koji dobivaju za prodaju virtualnih artefakata i zlata izvan igre. Ovaj posljednji scenarij Dibbell predano pokuava raskriti: uje mune izvjetaje i glasine, ali nikada ih ne uspijeva provjeriti, dok napokon New York Times ne izvijesti o tome kao o injenici. To je zaista nevjerojatan scenarij, a ukljuuje proces proizvodnje i izvlaenje vika vrijednosti, koja se potpuno temelji na virtualnoj djelatnosti, te ukazuje da razonodu i igru, ba kao i posao ili, preciznije reeno, razonodu-kao-posao isto tako mogu izvoziti u Trei svijet korporacije koje pokuavaju maksimalno poveati svoju zaradu.

Igra je posao
Steven Shaviro Kako zaraditi stvarni novac u svijetu virtualnih igara, i kako virtualna ekonomija postaje stvarna i sve dominantnija
Julian Dibbell, Play Money: Or, How I Quit My Daily Job and Made Millions Trading Virtual Loot, basic Books, 2006.
suprotstavljen VR-u (virtual reality, tj. virtualnoj stvarnosti). Nije neobino da ljudi provode mnogo svog slobodnog vremena ubijajui zmajeve i izraujui artefakte u igri Ultima Online, nego je udno to to slobodno vrijeme provode odlazei na koarkake utakmice, gledajui DVD-e ili pletui pulovere, a, u stvari, i sve te ostale aktivnosti imaju sve vie online komponenata. Nije, dakle, iznenaujue da u svojoj novoj knjizi Dibbell pie o tome kako se online virtualni svijet ispreplie s ostatkom njegova ivota, a ne o tome da je taj online svijet neko posebno, u sebe zatvoreno mjesto.

ova knjiga Juliana Dibbella njegovi su zapisi o godini provedenoj, ne samo u MMORPG Ultima Online (MMORPG je kratica za Massively Multiplayer Online Pole-Playing Game, odnosno kompjutorsku igru identinu s RPG-om, ali koju igra iskljuivo vie igraa op. prev.), nego zapravo u nastojanju da zarauje za ivot kupnjom i prodajom artefakata iz Ultime Online na web stranicama poput eBaya, za prave amerike dolare. Dibbell se trudi zaraditi onoliko novca trgovinom virtualnim artefaktima koliko je zaraivao kao slobodni novinar (to je njegov pravi dnevni posao). A iako u tome ne uspijeva potpuno, ipak ulazi u nejasan i varljiv svijet i istrauje ga, svijet vezan za novac i trgovinu, te zamagljuje granice izmeu virtualnog i stvarnog, stvarnosti i fantazije.

Ludiki kapitalizam
Glavnina Play Money uglavnom je autobiografska, jer Dibbell usvaja kupnju i prodaju virtualnih artefakata kao svoju stalnu i osnovnu profesiju. Ima neega to opinjava i zarobljava pozornost u njegovoj prii o zaradi i gubitku, ekonomskim usponima i padovima, o protabilnim potezima koje je odigrao i o onima koji su mu izmakli. My Tiny LIfe bavio se zajednicom i socijalnim ivotom online. No, u Play Money, kako se Dibbel sve ee uputa u te ekonomske pothvate, sve jae gubi zanimanje za socijalno, za zajednicu i umreene aspekte ivota u Ultimi Online, pa ak i za aspekte igre nalik na Dungeons-and-Dragons: kako sam ulagao sebe sve vie u ekonomiju igraa Ultime Online, mogao sam osjetiti da klizim sve dalje i dalje od njihove zajednice. Sve to ga je poelo zanimati jest novac. No, isprepleteno s osobnom priom, Dibbell nudi i niz provokativnih teorijskih digresija o odnosu rada i igre, stvarnoga i virtualnog te novca i aktivnosti koje on omoguava i nadomjeta. Na kraju kae da ulazimo u eru ludikog kapitalizma u kojemu se posao i igra spajaju, a Weberov eljezni kavez besmislene hiper-uinkovitosti kapitalistike ekonomije ustupa mjesto ekonomiji utemeljenoj na iznalaenju smislene djelatnosti... kroz mehanizam igre. To je perspektiva koja me daleko vie uznemiruje od Dibbella iako ne mogu navesti dobre razloge za objanjenje zato sam uznemiren bez zapadanja u neku vrstu adornovskog melankolinog moraliziranja. Dibbell u svakom sluaju uvjerljivo dokazuje upravo koliko je virtualna ekonomija ili igraka ekonomija zapravo stvarna. Svjetsku ekonomiju kasino kapitalizma sve vie pokree virtualno bogatstvo, pekulacije stvarima kao to su derivativni proizvodi, a vrijednost novca u takvom trgovanju nekoliko puta premauje vrijednost svjetske zike gospodarske proizvodnje. Takav je novac potpuno virtualan ima ga daleko previe da bi se koristio u kupnji zikih dobara ili u ulaganju u ziku proizvodnju a ipak ima znatne posljedice na stvarne ekonomske uvjete, jer trgovina derivativnim proizvodima lako moe sruiti itave ekonomije, a milijune ljudi otjerati u vrlo stvarnu patnju, uz pomo kratkog niza gotovo trenutnih raunalno posredovanih transakcija. Moda iz te makarade proizae neto novo. S engleskoga prevela Lovorka Kozole

Meetari virtualnih dobara

Dakle, oskudica je ugraena u svjetove kao to je Ultima Online. I ljudi svojevoljno rade mnogo toga to bi se moglo smatrati poslom iako se obavlja dobrovoljno, unutar igre kako bi poveali svoje virtualno bogatstvo u igri, da bi imali ljepu kuu, ugledniji poloaj u drutvu, jo vie cool ili estetski ugodnije predmete. No, jo je vanije a to je zaista ono gdje nastupaju Dibbellova vlastita iskustva prelijevanje izmeu igrane (ili simulirane) ekonomije igre i novca u ekonomije stvarnoga svijeta. Ako elite lijepu vilu u Ultimi Online, ali nemate strpljenja utroiti 800 sati na igranje kompjutorske igre, i to ubijajui udovita da biste prikupili dovoljno virtualne gotovine kojom biste si mogli priutiti kupnju i namjetanje vile, moete odabrati preicu i kupiti vilu na eBayu i to pravim amerikim novcem. Dakle, kako objanjava Castronova, moete izraunati teaj zamjene virtualnog novca iz Ultime Online i valuta iz stvarnog svijeta. Veina stvari nikada se ne proda izvan svijeta igre, ali ipak moete izraunati njihovu vrijednost, pa tako Castronova moe usporediti virtualnu ekonomiju MMORPG i stvarnu ekonomiju zemalja u razvoju. Slijedei tu nit virtualnih ekonomija, Dibbell razotkriva neobian svijet trgovake aktivnosti povezan s Ultimom Online i ostalim MMORPG-ima. Postoje i brokeri koji za ivot zarauju radei kao posrednici, kupujui i prodajui artefakte iz Ultime Online na eBayu, a razliku spremaju u dep. Tu su i uzgajivai zlata (gold farmer je donekle pejorativan pojam koji opisuje aspekt jedne od najnovijih industrija na svijetu: to su pojedinci koji igraju kompjutorske igre, preciznije MMORPG, online, kao plaenici op. prev.) koji pronalaze rupe u programiranju virtualnog svijeta, to im omoguava da lako stvaraju virtualno vrijedne predmete, pokreu botove da obavljaju potrebne ponavljane zadatke (bot, skraeno od robot, oznaava raunalni program koji radi samostalno; u internetskom okruenju i pod tim se pojmom podrazumijevaju softverska rjeenja koja djeluju na i s mrenim servisima namijenjenim ljudima kao

Umjetna oskudica
Play Money je knjiga o trgovini virtualnim artefaktima. Ekonomist Edward Castronova pisao je o tome kako MMORPG-ovi imaju virtualne ekonomije koje su, prevedene na dolarske iznose stvarnoga svijeta, vee od onih u mnogim zemljama u razvoju. Ljudi provode mnogo vremena u igri Ultima Online i ostalim takvim svjetovima, izraujui virtualne artefakte, kao to su kue u kojima e ivjeti, oruje za obranu, predmete koji omoguavaju pojedincu da baca arolije itd. Ti artefakti mogu biti napravljeni obavljanjem mnogo pomicanja i klikova mia. Ponekad je to iskljuivo mehaniki rad, u drugim sluajevima ukljuuje stvarnu kreativnost (pisanje ili programiranje novih obiljeja koja se pojavljuju u izgledu igre i koja imaju stvarni uinak na ponaanje lika). U sklopu igre ti artefakti mogu se kupovati i prodavati za virtualno zlato. Moete takoer zaraditi virtualno zlato obavljanjem takvih ponavljanih zadataka kao to je ubijanje udovita za raspisanu nagradu. Ultima Online ima, dakle, virtualnu ili simuliranu ekonomiju koja nastaje (ba kao i trgovaka i kapitalistika ekonomija u stvarnom svijetu) kao posljedica oskudice. No, zato u Ultimi Online postoji oskudica? Odgovor glasi da je uprogramirana u igru. U My Tiny Life Dibbell je ve pisao o ekonomiji LambdaMOO. S obzirom na to da se taj virtualni svijet vrtio na jednom jedinom serveru, prostor hard-diska nuno je bio ogranien. Svaki je igra dobio odreeni broj bitova; njima ste se mogli koristiti za programiranje ili izradu virtualnih predmeta i prostora. Ako ste eljeli vie prostora na hard-disku nego to vam je dodijeljeno, morali ste svoje planove iznijeti pred demokratski izabrani odbor koji je odluivao tko e dobiti oskudni dodatni dio. LambdaMOO je, dakle, imao netrinu, neku vrstu socijalo upravljane ekonomije. Ultima Online i ostale MMORPG vrte se na viestrukim serverima, protabilno

Preplitanje virtualnog i stvarnog

Play Money svojevrsni je nastavak Dibbellove prijanje knjige, My Tiny Life: Crime and Passion in a Virtual World, koja je prepriavala vrijeme to ga je sredinom devedesetih proveo u LambdaMOO virtualnom svijetu utemeljenom na tekstu. Razlika izmeu tih dviju knjiga govori o tome kako se nae doivljavanje virtualne stvarnosti promijenilo tijekom otprilike proteklog desetljea. Vei dio razlike izmeu dviju knjiga obuhvaen je ve i u njihovim podnaslovima. Dibbell se odmaknuo od zloina i strasti prema planovima za zaraivanje novca. My Tiny Life uglavnom je govorio o tome kakav je to bio osjeaj ivjeti u virtualnom, online okoliu, u vrijeme kada to nije inilo ba mnogo ljudi. Opisao je socijalne, seksualne i estetske aspekte virtualnog ivota, njegova esto intenzivna zadovoljstva i jednako uporne smetnje i neprilike. Play Money, s druge strane, dolazi u trenutku u kojemu je uronjenost u Internet postala uobiajeno mjesto za veinu stanovnitva SAD-a i ostalih industrijaliziranih zemalja. Problem vie nije uvjeravanje ljudi da je online, virtualni ivot stvaran, nego praenje naina na koji se virtualni aspekti naih ivota isprepliu s ostalim njegovim aspektima. Danas u osnovi postoji kontinuitet izmeu zikog kontakta, kontakta preko telefona i kontakta online vie nema nikakva smisla suprotstavljati jednog od njih ostalima, onako kako je RL (real life, to jest, stvarni ivot) nekada bio

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

45

poezija

Tebi govorim
Draen Katunari
prokockao si stih prokockao si stih, moda i lijepu misao, kad si se ve ujutro najeo masnih kobasica sa senfom, napucao salame i luka. Jesi li ikad mislio na krmau koja se oprasila i tuce male praadi? Jo imaju koicu crvenu od poroaja, skviu i trae mlijeko. Majka ih je ula, izvalila se na zemlju, ui joj prepolovljene preko sitnih oica. Praii navalili na njezine pipke krcate mlijeka. Divota ih je gledati kako siu! A ti si se samo prejeo, moj pjesnie, bez snova, bez srca, ijednog zrnca duha. Ostala si ravnoduno sama. Na Staru godinu, sa sijamskom makom gleda porno lmove i uzvraa dobrim eljama na prigodne vip estitke egzibistikoj pjevaici tvoje me pjevanje razapinje usred Korizme. Jesi li koncert dola odrat il zaljuljat prezrele dojke svoje? Da bih pomno sluao Pergolesijevu Stabat Mater, sili me da krijem oi dlanom. I ne gledam vie mesnate grudi ispale iz korzeta. Koncentriram se samo na glas, teko. Preteko. I stae Mater bespomona, bolna. Dolorosa. Prima tijelo mrtvog Sina, quando corpus morietut. Na alobno Quae moerebat et dolebat naginje ih ispod crna vela, do bradavice ruba. Umjesto suuti, ne budi mi ula. I za mene, Dunjo, neko razuzdana libertinca, previe je previe!

jednom stomatologu raspituje se za moju suprugu kojoj si udvarao prije dvije godine na zubarskom stolcu. Valjda te kopka saznati neto vie o njoj od ovjeka kojeg si u rogonju pretvorit htio. Prvo nemilice bui moju trulu etvorku, mui sedmicu svrdlom i koliem za nadogradnju, prolijeva otricom krv iz desni, nazubljenom krukicom ravna kost. Otvorena mi usta dri satima, kvaicom, bez pljuvake i ae vode. Zatim mi uzima lijepe novce, bez rauna. I nije ti dosta neumjesna zapitkivanja, prie. Volio bi doi do njezina srca opet preko mene, ranjenog, mrtvog.

jednoj ljubavnici nudila si se Ano, oenjenjenu mukarcu i velikom ocu drave, nacije diskrecionim pravom, esto se naginju s krpom u ruci nad neistim podom ili kadom kad on prolazae hodnikom u bijeloj, maralskoj uniformi. Od devetoro tvoje kopiladi i zemlja se ljulja ali deseto je vie ne moe podnijet.

domovine sinu postoji li domovina, ne dogaa joj se esto da zadrijema na stolcu kao tebi koji o njoj raspreda noima. Pjesma, crno vino, ljubovca u strasnoj noi ne mogu te zazvati iz mrtvih, ba nitko osim domovine makar se s njom i zaljuljao na stolcu, makar s njom usnio, pao i slomio kljunu kost.

didaskalija vjenom ribaru Vinku Zvono zvoni: umro je ribar Vinko! Utopio se Hrvat i dobar katolik (svi se slau) do juer je bio iv (odobravaju) a sad je umro (ganuti su) umro je prekjuer (samo neki plau) ribar Vinko umro je prole godine (briu suze) ribar Vinko umro je prije devedeset i sedam godina (svi ridaju) umro je ravno prije tri stotine etrdeset i osam godina (oi su im jo crvene) umro je u stoljeu sedmom (tresu se od plaa)

ravnodunome grobu, poljana x, polje y padala nesnosna kia, prilo sunce, bila magla, mraz ili ljeto, tebi je grobe ba sve svejedno. Prolazi kao da je u tvom svemiru prazno. Tko tuje kamenu samou? Bio prekriven snijegom ili crnim algama to grizu te za nadgrobnu plou, vrsto si se usidrio. Svjetluca svijeom, kad je ima, mokri kinom svjetlou i potamni dubokom sjetom. Najkrai put do vjenosti ide preko tebe. A drob, boli li te pokadto drob? ba nitko i ne pita.

kupaici koja je nosila tange na plai nisi se pred zrcalom vidjela prije no to si sila na alo. Vie ti je od ezdeset ljeta, zamanija si od foke, na bedrima strije i celulit, graak u venama. Svejedno si obukla tange za plau. Tanka uzica prolazi ti kroz tjesnac zadnjice kao aluminijska drka od plastine kante. Sjedne li na otru krapu, i ona dva probodena guza zacrvene se od srama. Da si bar gola bila, mi obini kupai rekli bismo: Bog te takvom stvori. Nitko ti zamjerio ne bi. Nit sablaznila bi cijelu plau. Ali koje li muke od tvoje juvenilije! Zacijelo si tako i htjela: izazovnom biti, san je svaiji, Marto.

rijeka uti jer je vrijeme Nee se u istoj rijeci okupati dva puta Heraklit (parafraza) ivot je kratak, no preduga. Samo rijetki prolaznici navrate na nasip da te pitaju: uvaru, koje je doba noi? uvaru, koliko je sati? uvaru, kad e zora? A ti im uvijek odgovori: - Dolazi zora, ljudi moji, neokupani. Jesu li vam suhe kupae gaice? Spremni ste za skok? U hladnu rijeku? Hajde pourite, brzo e dan

u tvom polju daj mu groba usred zimske vijavice, krenuo si posjetiti mirogojske arkade. Crne, grobljanske tragove zamesti u snijegu. Krivo procijenivi korak, zapeo si za mokre ploice arkada. Iskrenuo snano jednu nogu. I u padu udario glavom u nadgrobnu plou Petra Preradovia, ne ba premeku. Dok jealo je u glavi i krvniki boljela te noga, zapne ti za oko epitaf, urezan u kamen: u tvom polju daj mu groba, tvojim cvieem grob mu kiti. Oh njenosti izgubljene! Uronio bi srcem u pjesnikov stih da hitno na pregled nisi morao po, udove svoje slikat. A rendgen e pokazati to je s tvojom glavom i kostima, koja je od njih pukla, koja mrtva, a koja iva. Mihinom proredu svi Mihini dre prored izmeu dva prednja zuba: tu sisaljku za otrov to vodi u mlitave ponore utrobe. Imaju li pjesmu kakvu za uborit, tup govor uljikat, il kosov raport prozvidit, sve proi e tim uskim tjesnacem. I malo ga zapjenuat jezikom vapnenim. Dovoljna je jedna rije.

zdravica senatoru paulusu pjesnikinji koja se dokopala poloaja nisi svilena dua iz Absurdistana. Nisi vie. Pisala si stihove dok te dabar vlasti nije zgrabio za grlo. Nagurala si mu debla i debla, uiljila vrhove umjesto pera. Otada se deblja i trusi estice. Nijedan vir osjeaja ne probija se kroz tvoje salo. diem ti slavljeniki pehar, Pauluse, i umjesto besjede glasno kliem: neka bude ivost! Neka rastu guste vlati na tvojoj beskrvnoj eli, halapljiva mumijo, koja sa ivou nema ba nita

s granama bazge kad sam te vidio sa slomljenom granom bazge, pomislih da od nje pravi sok ili ak vino. Tvoja se preplanula ela vrsno slagala s bojom pranika. Ali doznadoh od tebe da bazgom tue fazane koji ti pojedu kupus, kelj i to raste u polju. Ne smijem rei ti glasno da radije gledam fazane nego tebe koji ih tamani. Oni su rijetki, a ti tako est.

cmyk

46

VIII/191, 2. studenoga 2,,6.

kolumna
Noga lologa

100+

Panonijeee
stao sam bez daha. Zamislite da u struci kojom se bavite naiete na primjer odlino obavljenog posla: automehaniari na genijalno pokrpan automobilski motor, knjigovoe na uzorno sreene i popisane raune, zidari na kuu sazidanu besprijekorno. Pred takvim primjerom strahopotovanje nije prejaka rije. Ono to filologa moe ostaviti bez daha zove se kritiko izdanje. Tekst prireen tako da ga imamo na jednom mjestu u svim inaicama: da imamo na jednom mjestu sva njegova lica. Pouzdano, iscrpno, dosljedno. rojatno od suice, od koje je kronino bolovao bio je u bijegu, nakon neuspjele urote protiv ugarskog kralja Matije Korvina). Panonija su kao pjesnika najvie proslavili epigrami. Na latinskom su, kao i sve ostalo to je pisao. Najvei dio njih nastao je za kolovanja u Italiji, kamo je pjesnik doao s nepunih trinaest godina, da bi ondje ostao sljedeih jedanaest. ini se da je najstariji ouvani epigram Panonije napisao prije 1450. godine; prije nego to je navrio esnaestu. Karakteristino je da je esnaestogodinjak taj epigram uputio ni manje ni vie nego Leonellu DEste, knezu Ferrare, grada u kojem je Panonije poeo svoje studiranje (kod Guarina iz Verone). Jednako je karakteristino da esnaestogodinjakov epigram, u drskom retorikom obratu, obavjetava kneza Leonella da autor u njegov grad nije doao ni zbog njega, ni zbog dvora, ni zbog drugih znamenitosti ve samo zbog Guarina. Duh, hrabrost, retorika okretnost, dijalog sa slavnima, studiranje; sve e te elemente kasniji epigrami dalje razraivati i usavravati, dodajui im i suvereno vladanje antikom knjievnou i mitologijom, sposobnost prilagoavanja antikih obrazaca vlastitom svijetu, brzinu, lakou, raznolikost reagiranja.

Neven Jovanovi http://lologanoga. blogspot.com Filoloko strahopotovanje izaziva izdanje koje je i vaan dogaaj u novolatinskoj filologiji srednje i istone Evrope, i u evropskoj novolatinskoj filologiji openito. Po filolokim vrlinama Panonije Gyule Mayera upravo je uzoran. Po utjecajnosti autora i stanju predaje njegovih tekstova, izdanje prihvaa krupne izazove i hrabro se s njima nosi. I najvanije kritiko izdanje Panonijevih epigrama konano nam omoguava da te epigrame paljivo itamo
Iani Pannonii Opera quae manserunt omnia, volumen I: Epigrammata, fasciculus I: Textus, (Sabrana ouvana djela Jana Panonija), ur. Iulius Mayer (similia addidit Ladislaus Trk), Budapest, Balassi kiad, 2006.

Juha na paretu
Kako moe neki tekst imati razliita lica? Autor ga je napisao; rukopis je odnio u tiskaru, gdje su ga sloili; autor je pregledao palte; tekst je izaao; izalo je drugo, popravljeno izdanje; izalo je tree izdanje, i opet je autor neto prkao; izalo je izdanje u izabranim djelima, ili je ulomak ukljuen u antologiju (gdje je pak Nepoznat Netko neke stvari malo sredio). Takva je situacija, pritom, krajnje jednostavna situacija: podrazumijeva postojanje tiska, djelo koje se irilo iskljuivo objavljivanjem, bez zahvata lektora i urednika i svih onih koji dodaju svoj prstovet soli u juhu na paretu. A to s tekstom koji je neko vrijeme postojao u rukopisima i prijepisima? to s tekstom gdje ne znamo koja je bila autorova volja (jer nisu sauvani ni izvorni rukopis ni autorizirano izdanje)? Takvim se stvarima zapravo bave filolozi; zbog toga je za pripremu kritikog izdanja nuna, upravo kako mu i ime kae, kritika, rasudna mo. Zato se prireivanje kritikog izdanja smatra vrhuncem filolokog posla (mada se tu znanstvenik do krajnjih granica podreuje tekstu, ili barem eli ostaviti takav dojam; tu nema interpretacije iako svaki filolog zna da je tono itanje oho-ho interpretacija). Kritiko izdanje koje mi je dolo u ruke jest izdanje epigrama Jana Panonija; pojavilo se ove godine u Budimpeti. Uredio ga je kao prvi svezak Sabranih djela u izdanju Maarske akademije znanosti Gyula Mayer.

Koliko epigrama?
No, to su ve interpretacije. A da bismo mogli interpretirati, moramo tekst prvo proitati; a da bismo ga mogli proitati, mora nam biti dostupan; a da bi nae interpretacije zadrale vezu s objektivnom stvarnou, moramo tono znati koji tekst itamo. (Najgrublja mogua, ali i posvjedoena omaka: izgradimo itavu kulu tumaenja na neemu to je u tekst unio prevodilac jer smo se oslanjali samo na prijevod, ne prekontroliravi izvornik.) Zato nam treba kritiko izdanje. Ovaj postulat dobro je ilustriran iznenaujuim detaljem iznenaujuim barem za filologe, pastire i sluge egzaktnosti da do pojave Mayerova izdanja nismo bili u stanju rei koliko tono ima Panonijevih epigrama. Najslavniji humanistiki pjesnik Ugarskog Carstva, kultna figura srednjoevropskog knjievnog prostora a epigrama ima vie od 400. Zato je tako? Naprosto, zato to do Mayera nije bilo dovoljno pouzdanog izdanja izdanja za koje bismo mogli rei da je okupilo sve do danas poznate Panonijeve epigrame, da je identificiralo samostalne pjesme i njihove varijante. (Donedavno su znanstveno relevantna izdanja Panonijevih djela izdanja po kojima se moe citirati bila ona iz 1569. i 1784.) A sad, otvorite lijepo Mayera i ondje proitate: Panonijevih epigrama ima 456 (od toga tri ije je autorstvo dvojbeno), a est ih je poznato u bitno razliitim verzijama.

Drska retorika
Jan Panonije utjelovljenje je humanizma i renesanse u Ugarskom Carstvu. Za kratkog ivota (roen 1434., umro 1472. godine, kao tridesetosmogodinjak) dospio je biti i homo novus uzdii se iz relativno siromanog i anonimnog miljea nieg plemstva do asti biskupa, dvorjanina, feudalnog velmoe, diplomata i politiara i briljantan student u Italiji (domovini renesanse!), i zvijezda novolatinske poezije, i cijenjeni prevodilac s grkog (na latinski!), i bibliofil, pa ak i urotnik (kao urotnik je i skonao; kad je umro vje-

Pred nama je, dakle, prvi svezak prvog dijela Iani Pannonii Opera quae manserunt omnia, Sabranih ouvanih djela Jana Panonija. Prvi svezak zato to donosi samo tekst Panonijevih epigrama i nekoliko vrsta tekstualnih biljeaka; drugi e svezak sadravati loloki komentar (itava su Sabrana djela zamiljena kao takav paralelni slalom, svezak teksta svezak komentara). Kritiko izdanje epigrama poinje tekstolokim uvodom (na poneto nespretnom engleskom), gdje su opisani postojei rukopisi i izdanja, odnosi meu njima, a i dosadanji tekstoloki rad na epigramima. Napominjem da samih rukopisa s prijepisima Panonijevih epigrama ima vie od stotinu, tiskanih knjiga s epigramima najmanje dvadeset. Slijedi sam tekst pjesama, s dvostrukim kritikim aparatom. Prvi (koji je sastavio Lszl Trk) popisuje takozvana loca similia: pjesme koje sadre sline stihove, ili dijelove stihova (ono to bi znanost o knjievnosti zvala intertekstualnou). Korpusi u kojima Trk trai slina mjesta jesu korpus antike latinske poezije (ukljuujui i poeziju kranske antike), te prozna i poetska djela nekoliko novolatinskih autora, uglavnom Panonijevih suvremenika, to talijanskih (Eneja Silvio Piccolomini, Basinio iz Parme, Galeotto Marzio, Christophoro Landino, Leonardo Bruni, Michael Tarchaniota Marullus, Naldo Naldi, Francesco Petrarca, Tito Vespasiano Strozzi), to ugarskih (Nikola Istvany, Johannes de Thurocz); meu autorima loca similia susreemo i dva imena iz hrvatske knjievnosti: Panonijeva ujaka Ivana Viteza od Sredne i povjesniara Stjepana Brodaria. Drugi kritiki aparat javlja o stanju u rukopisima i izdanjima: to tono pie u predloku (latinski pravopis prilino je varirao dok su Panonijevi tekstovi putovali do nas), gdje su razliita itanja, to urednik Meyer smatra grekom tekstualne predaje. Knjiga zavrava popisom poetnih stihova epigrama, i reprodukcijama nekoliko stranica iz rukopisa i starih tiskanih izdanja. Zbog svega toga, Mayerovo je izdanje vaan dogaaj u novolatinskoj lologiji srednje i istone Evrope pa i u evropskoj novolatinskoj lologiji openito. Po lolokim vrlinama sustavnosti, eksplicitnosti, preciznosti, iscrpnosti, pouzdanosti Mayerov je Panonije upravo uzoran. Po utjecajnosti autora i stanju predaje njegovih tekstova, Mayerov Panonije prihvaa vrlo krupne izazove i dobro se s njima nosi. Po obuhvatnosti aparata za loca similia aparatu koji je gotovo neizvediv bez modernih informatikih pomagala, baza podataka i digitiziranih tekstova (osobito to se novolatinskih pisaca tie) Panonijevi epigrami postavljaju posve nove standarde za ovaj kraj svijeta. Napokon i najvanije Mayerovo kritiko izdanje Panonijevih epigrama konano nam omoguava da te epigrame paljivo itamo.

cmyk

VII/191, 2. studenoga 2,,6.

47

s,v,j,e ,t,s,k,i , ,,,,,,,,,,,

Rodno mjesto
Jan Panonije predstavlja posebnu kunju za hrvatsku kulturu. On, naime, nije samo maarski; on je i na. Na, u smislu da je roen na podruju dananje Hrvatske, u Podravini, neto prije ua Drave u Dunav te je, poput ujaka Ivana Viteza od Sredne, i Jan Panonije etniki Hrvat; materinji mu je jezik najvjerojatnije bio hrvatski. No, Panonije je roen u doba kad nacija znai neto drugo, kad ovjekov identitet odreuju drukije dimenzije. Osim toga, Panonijev je poloaj slian onome Ive Andria, njegova je pripadnost u najmanju ruku dvojna. I nadalje, hrvatska se kultura u osvajanju Jana Panonija dosad nije osobito iskazala to se osvajanje svodi na svojatanje bez pokria. Jer, iza Mayerova kritikog izdanja Panonija (prvog sveska u nizu nastalog zahvaljujui znanstvenom projektu Maarske akademije znanosti i maarskog Nacionalnog kulturnog fonda) stoje desetljea intenzivnog maarskog prouavanja Panonija. Maarska kultura ima bibliografiju o Panoniju; tekstoloke studije o njemu; prijevode (ukljuujui i one na francuski i engleski), izdanja, reprinte. Hrvatska kultura, pak, raspolae jednim malim izborom Panonijevih pjesama iz 1951, gdje su pjesme slabo izdane, tendenciozno odabrane, mjestimino cenzurirane (na primjer, osjetljiv stih elegije 13, u kojem Panonije kae Sin soli luimus communia crimina Chuni Ako samo mi, Huni [tj. Maari] plaamo za svaije grijehe preveden je tako da su Huni filistarski isputeni). Naalost, daljnja se hrvatska istraivanja i antologiziranja koncentriraju najvie na pjesme iz tog izbora. Hrvatska kultura ima i jedan bedasti Krlein esej o Janu Panoniju ( O pojavi Jana Panonija ) jedan od brojnih autoportreta u zrcalu Najveeg Volumena hrvatske kulture ali Krleine su ocjene, na nesreu, ak i za nekoliko povijesti hrvatskih knjievnosti uzete kao vrhovna arbitraa o Janu Panoniju i njegovu djelu. Takoer, hrvatska kultura ima jedan zbornik o Janu Panoniju, zbornik s iznenaujue mnogo loih radova (Dani hvarskog kazalita 16, iz 1990.)... i pravo more spekulacija o, da prostite, rodnom mjestu Jana Panonija. Pritom se u hrvatskoj literaturi o Panoniju maarski prinosi gotovo i ne registriraju, jer Hunnica non leguntur; kao da je ozbiljno istraivanje Panonija danas mogue bez znanja maarskog. Ako Jan Panonije pojava nadnacionalna, anacionalna poput samog humanistikog pokreta; Panonije, koji se u Ugarskom Kraljevstvu osjeao kao drvo badema presaeno pored Dunava ako taj Panonije pripada nekoj nacionalnoj kulturi, onda svakako pripada onoj koja ga istrauje intenzivnije, i s kontinuitetom. No, itava je ta igra pripadanja u osnovi besmislena, i suprotna samoj biti Jana Panonija nije li on pisao na latinskom upravo zato da bi ga razumjeli onkraj nacionalnih granica? Panonije je ovdje; moemo ga itati. Moemo u njemu uivati, ili se pred njim zbunjivati. Zahvaljujui Gyuli Mayeru, moemo to initi s pomnjom i detaljnou koje su bile dosad nezamislive. Iskoristimo to.

Njemaka

Otvoren berlinski Muzej Bode

uzej Bode, nekadanji Muzej cara Friedricha, smjeten u srcu Berlina na sjevernoj obali berlinskoga Otoka muzeja, otvoren je 19. listopada, nakon sedmogodinje sanacije. Od 1870. ideja je bila da se u izlobenim prostorima na Otoku izlae samo visoka umjetnost; u ono doba iskljuivo europska umjetnika djela, kao i ona s Bliskoga istoka. U Muzeju, koji pripada UNESCO-voj svjetskoj kulturnoj batini izloeno je 1700 skulptura, 150 slika i 300 djela bizantske umjetnosti, a ujedno je otvoren kabinet sa zbirkom kovanog novca. U novom su sjaju osvanuli bizantski mozaici, talijanske renesansne skulpture i barokni kipovi i prije stotinu godina bile su dojmljive raskone izlobene dvorane s ukrasnim namjetajem i umjetnikim predmetima. Posjetitelje oekuje pregled povijesti europske skulpture koja poinje razdobljem kasne antike. Zbog oteenja iz Drugog svjetskog rata cijeli postav nije bilo dostupan publici ve 67 godina. Osim toga, slikama iz zbirke eli se pokazati kako se razmiljalo u odreenom povijesnom razdoblju. Izloene slike odabrane su s namjerom da posjetiteljima prikau odreene aspekte mentaliteta nekog odreenog umjetnikog razdoblja, koji su u slikarstvu i u kiparstvu jednako prisutni. Utemeljitelj Muzeja Wilhelm von Bode 1904. ukinuo je podijeljenost umjetnina na razliite vrste izloivi ih sve zajedno. Novootvoreni Muzej donekle je zadrao taj prvobitni koncept, iako se sadanja zbirka razlikuje od one od prije stotinu godina, jer nije predstavljena odve dekorativno, niti su izloci postavljeni simetrino i zbijeno. Stara romantina ideja prvog direktora Bodea, po kojem je Muzej i dobio novo ime, nije provedena. On je osmislio posebne prostorije za pojedine epohe, koje su bile ureene u skladu s tim razdobljem i time pruale odgovarajuu kulisu za svaku skulpturu. Danas u Muzeju prevladavaju izlobeni prostori zelene i pjeane boje u kojima su razbacani pojedini izabrani eksponati. Posjetitelj moe zalutati u hodnicima Muzeja, a brojne Madonne, bogovi, sveci, oltarski predmeti i kovanice izloeni su uz nedostatna objanjenja. Prvi muzej koji je 1830. otvoren na Otoku muzeja pod vodstvom Wilhelma von Humboldta i nacrtima Karla Friedricha Schinkela bio je tzv. Stari muzej. On je ujedno bio prvi pruski javni muzej. Do 1930. na Otoku su, jedan pokraj drugog, otvorena etiri daljnja muzeja. Sanacija Muzeja Bode, kojega danas nazivaju Berlinskim Louvreom, stajala je oko 160 milijuna eura. Zgrada Bodea druga je od ukupno pet zgrada renoviranih na Otoku muzeja. Njemaka vlada uloit e milijardu i dvjesto tisua eura kao bi se sanirao cijeli Otok i ponovno dobio na vanosti koju zasluuje. Obnova je zapoela devedesetih godina, a sanacija bi trebala biti zavrena 2015. godine. Stara Nacionalna galerija preureena je 2001. kao prva u nizu. Otvaranje Novog muzeja s egipatskom zbirkom i bistom kraljice Nofretete planirano je za 2009. godinu. Radove e zaokruiti obnova Muzeja Pergamon.

Gioia-Ana Ulrich

Italija

Leonardo istonjakog podrijetla??

osljednjih nekoliko godina znanstvenici su prouavali pronaene otiske prstiju Leonarda da Vincija te su doli do zakljuka da je slavni umjetnik bio istonjakog podrijetla. Otisci prstiju jedino je ime znanstvenici raspolau, jer su nakon njegove smrti njegovi posmrtni ostaci tijekom vjerskih ratova raspreni po svijetu. Nakon otkria stotina otisaka na podlogama Leonardovih biljeaka i crtea 2002. godine znanstvenici su zapoeli potragu za umjetnikovim otiscima prstiju, to je bio teak posao jer svi otisci nisu pripadali Leonardu. Najprije su izolirani sve otisci za koje se pretpostavljalo da bi mogli pripadati da Vinciju, no uskoro je primijeeno da je ostavio samo nekoliko cjelovitih. Nakon podrobnijeg prouavanja Leonardovih otisaka, znanstvenici su doli do zakljuka da je umjetnik podrijetlom sa Srednjeg istoka. Time su ujedno potvrene pretpostavke da Leonardova majka nije bila Talijanka, nego robinja s Istoka, kojih je u 15. stoljeu u Italiji bilo vrlo mnogo.

cmyk

Lutajui DJ Zdena

Damir Avdi

Lou Profa

sluaj najglasnije
www.gla.ac.uk/~dc4w/listenloudest/front.html

www.studio-artless.hr
cmyk