Boris Buden

Barikade

Identity means not having to have a home. Awareness, for me, has something to do with not being at home. Awareness of anything. Wim Wenders Abroad Tickets are expensive. So are the hotels. Names range from Rita to Juanita. In walks a policeman, and what he tells you is "You are persona non grata in terra incognita." Joseph Brodsky

Barikade uvajte se, mladi prijatelju, pisaca koji ne znaju ta su napisali, i zato su to napisali Danilo Ki

Ako tekstovi prikupljeni u ovoj knjizi imaju neku zajedniku intenciju onda bi se ona mogla izraziti u slici barikade. Ne samo zato to otvoreno ele potaknuti na pobunu protiv stvarnosti o kojoj govore i to sasvim konkretno nastoje ometati tu stvarnost, preprijeiti put, gdje god je to mogue, svim oblicima drutveno poeljne normalnosti. To bi jo uvijek bilo premalo u drutvu kao to je hrvatsko, drutvu permanentne nacionalne revolucije u kojem je pobuna postala openarodna stvari i utoliko jo samo izraz masovnog konformizma, dok je jednostavna ljudska normalnost tek drutveno nepodnoljivi eksces. Metafora barikade eli znaiti vie. Ona je uvijek bila oblik u kojem je na traumatski nain izlazio na vidjelo neki unutardrutveni antagonizam. Na barikadama je, tovie, roen moderni ovjek i s barikada su proklamirane sve one vrijednosti koje njegovu

ivotu i danas daju smisao i dostojanstvo. Na prvom mjestu svijet demokracije. Njegova suprotnost je svijet granic u kojem se imanentni drutveni antagonizmi mogu podnijeti tek kao neto to dolazi izvana i s im se drutvo susree samo na svojim vanjskim granicama. Postupak iskljuenja, projiciranja unutardrutvenog proturjeja u izvanjsku prijetnju homogenoj zajednici ne moe se meutim uskladiti s demokratskim iskustvom. Ono, naprotiv, pretpostavlja priznanje izvorne drutvene heterogenosti, jednako kao to odbacuje iluziju realizirane drutvene harmonije. Proturjeje, drama unutarnjeg sukoba to je sm nain na koji moderno drutvo egzistira, a ne neto tue to pod svaku cijenu valja odstraniti. Hrvatsko je drutvo, drutvo granic, a ne barikad. Strah od proturjeja, od unutarnjeg razdora i sukoba koji dominira hrvatskom politikom i kulturom, izraz je povijesne nezrelosti i simptom konstitucijske slabosti hrvatskog drutva. Fascinacija pitanjem vanjske granice, odnosno zaokruenja u jedinstvenu, etniki istu, cjelinu, kompenzacija su ove slabosti, bijeg drutva od vlastite istine. Barikade svjesno ele ostati u pluralu. Zato to su podignute na tezi da mnotvo drutvenih antagonizama danas vie nije mogue svesti na jednu privilegiranu toku loma. Ne postoji vie jedno jedino fundamentalno proturjeje koje u sebi saimlje sve drutvene suprotnosti. Kao to vie ne postoji ni jedinstveni politiki prostor unutar kojeg je mogue postii razrjeenje tih suprotnosti. Vie se ne moe podignuti jedna jedina barikada koja bi drutvo podijelila u dva meusobno jasno suprotstavljena tabora. Zato se Barikade ne podiu prema nekom unaprijed zadanom ideolokom planu, a niti a priori priznaju ve uspostavljene demarkacije: mi-oni u etnikom smislu, vlast-oporba, totalitaristi-demokrati, jugonostalgiari-nacionalisti, ljeviari-desniari, fini graani-Hercegovci, normalni-ludi, kulturni-primitivni, zapadnjaci-balkanci, politikakultura, itd. Ove antagonizme, oko kojih se danas u Hrvatskoj tako naivno strukturira kvazi-politiki diskurs, Barikade prokazuju u njihovoj konformistikoj funkciji, kao la koju drutvo proizvodi o samome sebi kako se ne bi moralo suoiti s vlastitom stvarnou, s odgovornou za tu stvarnost i nudom korjenite promjene. Kao i prave barikade, tekstovi u ovoj knjizi ne pokuavaju prikriti spontanost u kojoj su nastali. Sastavljeni su od raznorodnog materijala koji se u danom trenutku i na danom mjestu naao pri ruci: filozofija jezika, popularni vic, psihoanaliza, fenomen masovne kulture, kritika ideologije, narodna poslovica, psovka, ratni zloin, Kant & Sidney Lumet, Lacan & Franjo Kuhari, Aralica & Hamlet, Dagobert Duck & J. B. Tito, Ono to im je zajedniko jest praksa intelektualne urbane gerile. ovjek nije drvo Jo neto je zajedniko tekstovima u ovoj knjizi svi do jednoga napisani su izvan Hrvatske. Nastali su u egzistencijalnoj situaciji odmaka od stvarnosti o kojoj govore. To nikako ne bi trebao biti njihov nedostatak. Stvarnost domovine, ratna, politika, a prije

svega kulturna i intelektualna stvarnost, sveprisutna je u njima. Ono ega nema, al je za tom naputenom domovinom. Iz jednostavnog razloga: upravo je domovina, ta "sakralizacija banalnog", kako je govorio Vilm Flusser, ono to valja napustiti da bi se zbiljski postalo ovjekom. I to najprije kao osjeaj, potom kao ideju i na koncu, zato ne, i kao stvar samu. Ovi stupnjevi emigracije uvijek mogu postati i stupnjevi emancipacije. Otii? Da, otii! Ta tko pametan u nas nije pomislio ono to i Krlea ne tako davne etrdeset tree: "Ve godinama se pitam zato nisam otputovao iz ovog malog grada gdje mi je sve strano () Tu sam inostranac kao da sam doputovao sa jedne druge planete, i tu se gnjavim jalovo ve godinama". Smisao ovih Krleinih rijei jo je zaahuren u sentimentalnoj gesti. One jesu kritika hrvatske stvarnosti, ali u formi gorkog intimnog razoaranja. Zato jo uvijek pretpostavljaju intimno zainteresiranog adresata nekoga tko e pogoen kritikom jednako sentimentalno reagirati: "Ostaj(te) ovdje!" Ali tu nije rije o odlascima i povratcima. Oni su u jednakoj mjeri nemogui, jer to to je dovedeno u pitanje jest samo mjesto subjekta. ovjek se nema kamo vratiti jer nema to ni napustiti. Krlein motiv odlaska, doveden do pojma, upuuje na permanentnu dislociranost modernog ovjeka, dislociranost u egzistencijalnom vidu, ali i u smislu njegova identiteta, dakle, dislociranost unutar simbolikog univerzuma u koji smjeta svoj ivot. Za Krleu ovjek kao takav jest egzilant, a egzilantu se, kae Flusser, moe dogoditi i da otkrije "da ovjek nije drvo. I da se moda ljudsko dostojanstvo sastoji upravo u tome da se nema nikakva korijenja". ovjek nije arapa S koje su intelektualne pozicije napisani tekstovi Barikada i na koji se koncept "uloge intelektualca" oni oslanjaju? Kljuno mjesto u Lasievoj Kronologiji na kojem on konkretno odreuje u emu je Krleina "izdaja intelektualca" glasi: "umjesto donkihotskog, volterijanskog, kantijanskog i Starevievog imperativa moralnosti, Krlea je (kaem: jednim dijelom svog rada) prihvatio hegelijanski princip uma i historijske (ili etike) pragmatinosti. Time je prestao biti 'lud' i postao je 'razuman'. Izgubio je dimenziju biblijskog proroka, njegovu istou, traginost i veliinu. U povijesti hrvatskog naroda prorokih stigmatizacija i vizija bilo je vrlo malo. To je zapravo naa najvea praznina: nedostatak spiritualne i moralne beskompromisnosti i nepokolebljivosti". Stanko Lasi ovime nije samo izrekao kritiku Krlee nego je i pozitivno odredio drutveno poeljni model intelektualnosti. Rije je o uzoru one "istoe, traginosti i veliine", kakve posjeduju "biblijski proroci". I rije je o konstataciji da je nedostatak takva intelektualnog uzora ona najvea praznina u povijesnom iskustvu hrvatskog naroda.

Prorok meutim nije nikakav pojedinac od prirode ili boga nadaren nadljudskom moi spoznaje, vizionar onostrane spiritualnosti i boanske istoe i moralnosti. Prorok, to je prije svega drutvena uloga! Fantazma nekog mjesta, elitnog dakako, s kojeg se vidi potpuna istina drutva i na kojem se ta jedna, jedina istina a priori posjeduje. S iskazom proroka, s proroanstvom dakle, nema rasprave, nema dijaloga, nema izmjene argumenata ono se uzima na znanje, i to je sve. Konzument proroanstva, s druge strane, pasivni je objekt zbivanja koji sebe doivljuje kao igraku hirovite sudbine. Slika proroka za njega je protutea kaosu koji ivi, uzvieni regulativ njegove kontingentne povijesne egzistencije. Rascjep meu njima prividan je. Oni se meusobno nadopunjuju kao polovi iste cjeline ideje drutva koje je u stanju postii harmoniju svojih proturjeja. Zato je Lasiev idealni intelektualac, onaj dakle "s dimenzijom biblijskog proroka", smjeten u kontekst povijesti (hrvatskog) naroda. On je definiran u funkciji "dobrobiti za narod". Ali to intelekt ima s "dobrobiti za narod" i uope s dobrobiti kao takvom? I zato bi intelektualac trebao igrati konstruktivnu ulogu u povijesti nekog naroda? Kad razum radi za dobrobit naroda onda se ve odrekao svoje slobode, dakle i samoga sebe. A moderni intelektualac, on se ionako raa tek onda kad se oslobodio "funkcija" i kada je ideoloku konstrukciju "naroda i njegove povijesti" konkretno doveo u pitanje. U Lasievu modelu uzorite intelektualnosti dolazi do izraaja sindrom dobrohotne konstruktivnosti koji iznosi na vidjelo staru enju za privilegiranom drutvenom ulogom intelektualca, za onom ulogom koju su u drutvu igrali udotvorci i amani, proroci i sveenici svi oni ija se zadaa sastojala u tome da prazninu oko koje se konstituira drutvo ispunjuju provizorijem proroanstva, mitskih pria i religijskih slik svijeta. Taj zahtjev za konstruktivnou odavno je prepoznat u svojoj kompenzacijskoj funkciji: "Od filozofije se zahtijeva, nakon to je religija izgubljena, da se baci na izgradnju i da zamijeni upnika." (Hegel). Lasiev Krlea postao je drutveni konformist (u smislu "hegelijanske pragmatinosti"), zato to je prestao biti fanatik beskompromisne moralnosti s "dimenzijom biblijskog proroka". Ali taj fanatik i sam je izraz konformistike potrebe drutva koje se ne usuuje suoiti s izazovima modernog vremena. U modernom drutvu i modernoj (masovnoj) kulturi ne postoji vie ono privilegirano mjesto na koje bi se mogla delegirati odgovornost za istinito, dobro i lijepo, ta odgovornost, naprotiv, jednako je raspodijeljena meu pripadnicima toga drutva. Od Krleina poslijeratnog konformizma vei je samo konformizam drutva kojemu su potrebni prijeratni Krlee kao u zori proroke i vizionarske intelektualnosti i to jo u slubi naroda. Lasi, tek to je otvorio rascjep, odmah ga je i zatvorio. Moda i zbog povrno itanog Hegela. Koji u njegovoj brzopletoj interpretaciji simbolizira drutveni konformizam, historijsku/etiku pragmatinost. Ali to ako je Hegel mislilac nepomirenja suprotnosti? Mislilac koji nema razumijevanja za banalni antagonizam 'ludog' i 'razumnog' (Krlee), jer je za njega upravo razum taj koji je dovoljno lud da dri rascjep otvorenim, "da gleda u lice

negativnom i ostaje pri njemu", i jer je za Hegela istinski ivot duha mogu samo u "apsolutnoj rascijepanosti (Zerrissenheit)". ovjek nije nita drugo nego taj rascjep u kojem ivi svoj individualni i drutveni ivot. I onoliko koliko je jadan strah pred tom istinom, toliko su alosni i pokuaji da se ona prikrije i da se rascjep provizorno zaepi. To je bilo jasno jo i Hegelu iz Jenskih spisa: "Zakrpana arapa bolja je od poderane. Ali to ne vrijedi za samosvijest". ovjek je ena Barikade ne zastupaju nikakvu konstruktivnu poziciju. Naprotiv, kritika hrvatske stvarnosti, kako je izloena u tekstovima ove knjige, otvoreno priznaje svoj destruktivni karakter. Kritika razara i pravo na to ne mora traiti ni od koga. Jedan od KracauerovihMinimalnih zahtjeva postavljenih intelektualcima iz 1931. bez ikakve ograde cilja na destruktivno ponaanje. Ne izgradnja, nego "razgradnja svih prirodnih sila", to je za Kracauera postao intelekta kao instrumenta razaranja mitolokog u nama i oko nas. Stoga je upravo akt destruktivne kritike koji se oslanja na "neizmjernu mo negativnog kao energije miljenja" (Hegel) i koji unosi razdor u prirodni tijek, odnosno lomi onu "drugu", "steenu" prirodu, - u ideolokim konstrukcijama skamenjene oblike drutvena ivota ono to intelektualca ini intelektualcem. Ali to ili tko bi mogao predstavljati uzor ovako shvaenoj intelektualnosti? U emu ili komu se simboliki zgusnuo taj akt negacije, akt loma s prirodnim i zateenim, akt iste destrukcije koji ipak nije slika istog zla? Jacques Lacan radikalno izokree uvrijeeni stav o eni kao pasivnom, a mukarcu kao aktivnom elementu. Dimenzija akta kako takvog, akta negacije, za Lacana je u svojoj biti enska. ena, a ne mukarac, je ta koja je sposobna za radikalan etiki stav beskompromisnog inzistiranja. Olienje tog akta i stava je lik Antigone. Njezin (samo)destruktivni akt suprotstavljanja dravotvornoj volji Kreonta, akt u kojem ona prekorauje granicu simbolike zajednice kojoj pripada, jest to to otvara rascjep i unosi razdor u prirodni tijek zbivanja. "Taj lom s prirodom je na strani ene, a prisilna aktivnost mukarca u krajnjoj konzekvenciji nije nita drugo do zdvojan pokuaj da se traumatska rupa tog rascjepa iznova zaepi" (Slavoj iek). Antigona dakle, a ne fantazma biblijskog proroka, jest pravi uzor moderne intelektualnosti. Sva ona "istoa, traginost i veliina", i sva ona "spiritualna i moralna beskompromisnost i nepokolebljivost" koje zaziva Lasi sadrani su u njezinom inu negacije. Sve one sublimne kvalitete idealne intelektualnosti koje je Lasiev neznani pojedinac kao pripadnik hrvatskog naroda projicirao u sliku biblijskog proroka jesu poreknuti dio njega samoga, u strahu zanijekani moment njegove konstitucijske enskosti, kao hrabrosti negacije.

Zato uostalom ta enskost, osloboena i oslobaajua, ne bi bila ona intelektualna pozicija na kojoj su podignute Barikade?

Prije poetka U Kninu 1990. Kao knjievni prevoditelj imao sam velikih problema s rijeima. Neke od njih me u mome intelektualnom iskustvu prate kao nerjeive zagonetke. Jedna takva je i njemaka rije unheimlich. Prema njoj osjeam isto to je i Faust osjeao prema prirodi kada je uskliknuo: "Gdje da te zgrabim silna prirodo?" Da li u nekom naem rjeniku? U njima e se za tu rije nai izraza kao to su neprijatno, strano, neugodno, jezivo, itd., ali to ipak nije to. Od pomoi nisu ni tzv. Sinonimi u drugim jezicima. Ni grki, ni latinski, ni engleski ni francuski, pa ak ni arapski i hebrejski ne rjeavaju zagonetku. Ostaju pri looj deskriptivnosti od koje se ne zna maknuti ni na hrvatski. Dakle, idemo ispoetka. Unheimlich je oigledno negacija od heimlich, to isprva znai neto domae, prisno, poznato. Prema tome,unheimlich bi bio izraz za ono to u ovjeku izaziva strah upravo zato to mu je strano i nepoznato. Ali, jo smo daleko od rjeenja. O tom problemu Sigmund Freud je 1919. napisao esej. Naslov: Das Unheimliche. Ondje nairoko raspravlja o etimolokim nedoumicama koje prate tu rije. U Sandersovu Rjeniku njemakog jezika navodi se tako jedan sluaj koji moemo prepriati u najkraim crtama ovako: Govorei o nekoj obitelji jedan ovjek kae: S njima je kao s nekim zatrpanim bunarom ili isuenom barom. ovjek ne moe preko toga prijei, a da ga pritom ne prati osjeaj kako e se iznova pojaviti voda. Sugerira se da ta obitelj neto taji, neto skriveno i nedoputeno. Taj osjeaj, prema navedenom Rjeniku, mogue je ravnopravno opisati pojmovima heimlich i unheimlich. Dakle, jedna rije i istodobno njezina negacija oznauju jedno te isto stanje. Problem pojanjava Schelling za koga rijeju unheimlich nazivamo sve to je trebalo ostati skriveno, tajna, ali je izilo na svjetlo dana. Tu zagonetnu rije u svoju teoriju preuzeo je, dakako, i Freud. Za njega ona oznajuje onu nelagodu i strah ovjeka koja nastaje kada se susretne s njemu tuim i neprijateljskim silama, ije izvore meutim duboko osjea u sebi. Das Unheimliche je ono to je jednom bilo blisko i posve prisno, ali je potisnuto, te se sada izazvano nekim dojmom vraa iz te potisnutosti u liku tajnovitog i stranog. To je osjeaj koji nas dovodi na trag Nietzscheova vjenog vraanja istog, a u Freuda nam razotkriva filogenetski duboko usaene strahove kao to je onaj pred mrtvacima. Rije je o prastarim animistikim uvjerenjima da je mrtvac postao neprijatelj ivog ovjeka i da ga namjerava povesti sa sobom. Premda je civilizirani ovjek napustio takva vjerovanja, neki dojmovi su u stanju ponovno ih oivjeti i naizgled ak potvrditi. Onaj svima tako dobro poznat osjeaj koji nas, naroito u naim snovima, navodi da za neko mjesto ili neki pejsa pomislimo: to mi je poznato, tu sam ve bio, poznati dja vu efekt, jednako

zasluuje da bude opisan rijejuunheimlich. Naposljetku, ista rije odgovara i onom drhtaju due kad se suoi s istinom ljubavi tako jasno izraenoj u njemakoj uzreici: "Liebe ist Heimweh" (Ljubav je enja za zaviajem, nostalgija). Ukratko, rije unheimlich prati ovjeka na njegovu putovanju kao zagonetna slutnja neke univerzalne Itake, i jeziva i lijepa u isti as, kao i sve ono to na sebi nosi nerazdvojive znake Erosa i Thanatosa. Ambivalentna je, jer iznosi na vidjelo ambivalentnost stvari same. Doivjeti se moda moe, ali prevesti nikada. Eto, ta i takva rije pala je u razgovoru koji sam s prijateljem Ernstom vodio na jednom putovanju. Bilo je to u noi, negdje otprilike na pola puta izmeu Bosanskog Petrovca i Bihaa. Ernst je vozio kroz gustu zavjesu od kie i mraka, a ja sam ve iscrpio sve teme kojima sam do tada razbijao monotoniju vonje. Nakon podulje etnje, on sm je poeo priati o svojim doivljajima u Jugoslaviji, o krajevima kojima smo proli, o tome da ga sve to na neki udan nain privlai, da se svakako, pod drugim okolnostima mora vratiti i da je sve to, krajevi i ljudi, zanimljivo, ak lijepo, ali nekako unheimlich. Tu sam se ja nasmijao, a on je rekao da zna k ako je to zagonetna rije, ali da ne zna bolje kojom bi opisao svoj doivljaj. Ernst je novinar, urednik u vanjskopolitikoj redakciji jednog uglednog bekog magazina. Te noi, polovicom listopada, vraali smo se iz Knina. On je bio na radnog zadatku, a ja u ulozi njegova prevoditelja. Nastavak puta do Zagreba uglavnom smo odutjeli. On je, pretpostavljam, u glavi ve slagao svoj tekst, a ja sam pretresao svoje reminiscencije pokuavajui dokuiti to ga je navelo da upotrebi onu rije. Unaprijed priznajem da to nisam u stanju racionalno obrazloiti. Mogu tek navesti neka prisjeanja, opisati pokoju sliku, nadovezati na nju vlastite slobodne asocijacije i moda malo spekulirati. Dakle, prva stvar koja mi je tada pala na pamet, je jedna krma na Otrelju. Ondje u tom mjestu na pola puta izmeu Drvara i Bosanskog Petrovca bili smo se nakratko zaustavili. U krmi osvijetljenoj krtim ukastim svjetlom bilo je hladno i vlano. Sedam do osam mukaraca razmjestilo se po nevelikoj prostoriji. Od nekolicine njih dopirao je prigueni amor, dok je veina samo sjedila i utjela. Neobinost situacije pojaavao je i poseban vonj tog prostora. Neka mjeavina rekao bih smrada prljavih, zamaenih ovjih kouha i onog zadaha koji neizvjetrivo struji kasarnskim hodnicima u kojima se nou vonj mokrae mijea s isparavanjima mokrih vojnikih izama. U jednom trenutku zamijetio sam kako ovjeku za susjednim stolom viri iz depa drka pitolja. Tiho sam to rekao Ernstu. Odgovorio je da on to ne vidi. Pitolj je meutim ubrzo bio na stolu. ovjek, antipatini debeljko, igrao se njime. Pravio sam se da to ne primjeujem, iako sam znao da se predstava izvodi zbog nas. Pitolj se vratio u dep, ali je u drugoj ruci zazveckao sveanj kljueva. Iz duguljastog privjeska iskoio je mali no skakavac. urno smo savakali nae sendvie i izili van. U mrkloj, kinoj i hladnoj bosanskoj noi ak se i monotoni zvuk mijealice za beton doimao nekako jezivo. I prvi puta toga dana u kiljavom svjetlu automobilske lampice na Ernstovom licu jasno se mogla zamijetiti sjena nesigurnosti. Ispoetka njegovu samouvjerenost nita nije moglo pokolebati. Toga jutra na prilazu Graacu pokazivao sam mu kamenje nakupljeno uz rub ceste. Tu su bile barikade. Ne,

za njega su to samo odroni. Ta ipak je on profesionalac koji znade razlikovati rat od mira. Rat, to je Basra pod vatrom iranske artiljerije, to su marevi kroz praume Kambode, to su teko naoruani Armenci na granici s Azerbejdanom. Ja, za razliku od njega, nisam neto takvo doivio i mora da sam mu izgledao kao kakav prestraeni paranoik. "Eto vidi da sve to skupa nije nita," uvjeravao me kad smo proli barikadu na ulazu u Knin. U meuvremenu, razgovarali smo s ljudima po gostionicama, a oni su bili ljubazni, spremni pomoi, a na politika pitanja odgovarali su posve razumno, upueno, bez ikakve zagrienosti i agresivnosti. Tako je bilo i u Radio Kninu i u razgovoru s potpredsjednikom kninske opine Macurom. Sve je to ukratko podravalo osnovni dojam kako je cijela situacija napuhana, kao su politiki sukobi predimenzionirani i kako stvarna opasnost uope ne postoji. Ali tada se pojavio Milan Babi. Nastupio je kao osvijetena medijska zvijezda. Srdano se pozdravio i praen nekim gorostasom, vjerojatno njegovim tjelohraniteljem uveo nas dvojicu, novinara talijanskog Messagera, njegova prevoditelja i potpredsjednika Macuru, u jednu malu prostoriju u kojoj je otpoelo neto to je trebalo liiti na intervju. Pritom nije vano to je reeno, nego kako je sve to izgledalo. Razgovor su svojim upadicama neprestano prekidali ogromni tjelohranitelj i Macura. Suflirali su Babiu to da kae, ispravljali ga, domiljali efektne izraze i zajedno s njim proizvodili iritirajuu kakofoniju. Prevoditelj na talijanski, jedan onizak stariji ovjek, ivo je gestikulirao pretvarajui Babieve iskaze u itave prie iji bi se sadraj ukratko mogao opisati kao Jugoslavija za poetnike. Talijan se ispoetka trudio oko svojih pitanja i inzistirao na preciznim odgovorima, a potom se stao gubiti okreui se as prema jednom as prema drugom sugovorniku, dok su mu ovi u jedan glas tumaili sve glasnije i glasnije svatko svoje i to na razliitim jezicima. Njegova je zbunjenost na kraju poprimila crte oajanja. Bespomono je zautio izgledajui kao ovjek koji nita ne razumije, koji ne zna zato je doao ovamo, a jo manje umije upotrijebiti to to je uo. Za to vrijeme Babi je naglaeno prepotentno nizao svoje izjave. Njegov nastup na trenutke se pretvarao u puko egzerciranje bahatosti. Ta bahatost djelovala je na njegovoj osobi upadljivo autentino, pristajala mu je ak toliko da se doimala poput kakvog prirodnog dara, talenta pomou kojeg s lakoom ostvaruje superiornost nad svojom okolinom. Taj dojam samo je pojaavalo njegovo djeako lice, istinski ozareno samozadovoljstvom zbog potpune neupitnosti i nedvojbenosti kakvu poznaje samo blaena instinktivnost. U svojoj grotesknoj prirodnosti izgledao je kao ovjek koji je postao identian sa svojom eljom, kao otjelovljeni, hodajui day dream, kao fantazma koja govori. Taj intervju ili bolje, doivljaj s tog intervjua, uas su zbrisali sve pozitivne dojmove koje je Ernst sakupio za naeg posjeta Kninu. Njegova reakcija na Babia mogla se opisati samo kao srdba. Ona je najjasnije dola do izraaja u epitetima, zapravo psovkama kojima je okrstio Babia. Dorfkaiser, balkanski Trottel, idiot itd. Ali ve tada osjetio sam da se ta srdba i te psovke ne odnose samo na Milana Babia, da pogaaju mnogo ire podruje no to je ono Kninske krajine ili ono ak same politike kao takve. Sve razgovjetnije sam osjeao da se one u krajnjoj konzekvenciji odnose i na mene. Iza te srdbe skrivala se naime mnogo ira odbojnost koja e u onoj krmi na

Otrelju biti dopunjena osjeajem nesigurnosti, zapravo straha, da bi svoj jasni izraz nala naposljetku u upotrebi rijei unheimlich. To unheimlich odnosilo se na Balkan ili bolje, na pojam Balkana ije carstvo za prosjenog Europljanina poinje odmah ve na sunanoj strani Alpa. Ernst, Europljanin, navikao se kretati u svijetu kao u svojem svijetu, ureenom, dobro poznatom i dostatno osmiljenom. Sada se meutim naao suoen sa svijetom kojim vlada nepredvidivost, u kojem poredak stvari u trenu moe izmaknuti kontroli, u kojem krhki sloj civiliziranosti svaki as moe regredirati na bestijalnost. Sa svijetom udesno pomijeanih anrova i izmirenih suprotnosti u kojem glupost potvruje svoj presti nad pameu, u kojem ruglo djeluje neodoljivo, a zlo se ogre najnevinijim izrazima. Njegova reakcija na taj svijet i sama je meutim pripadala tom svijetu. On je unaprijed odustao od pokuaja da ga shvati svojim svjesnim miljenjem. Iza njegove srdbe skrivala se abdikacija njegova razuma. Odbojnost je odavala tajnu, nepriznatu privlanost, a nesigurnost i strah najmanje su bili znaci baenosti u nepoznato i tue. Naprotiv, svjedoili su o dubljem prepoznavanju iskonski bliskoga, razotkrivali su doivljaj ovoga balkanskog svijeta kao potisnutog dijela vlastitog europskog identiteta. Tada sam u citirao jednu misao Egona Erwina Kischa iz daleke 1913. godine: Sada u je ponoviti, jer mislim da e dobro doi svakomu tko se nae u gomili Balkanaca koja pijana od jeftine europolatrije zaziva Europu u onom istom ritualnom kodu u kojem uroenici u sunim razdobljima zazivaju kiu. Ona glasi: "S potcjenjivanjem gleda se na Balkan s onog uasnijeg Balkana koji sebe naziva Europom".

Otpisani Austrijanci su besramno bogati i sretni. To vjerojatno nikada ne dolazi do izraaja tako upadljivo kao sada u ovo predboino vrijeme. Kao da je sve to se moe kretati izalo na ulice. I mlado i staro i dvonono i etveronono, sve se to natiskuje pred raskonim izlozima i nagurava na vratima trgovina i robnih kua. Be pulsira u ritmu potroake groznice i ini se da na svijetu nije ostao vie nitko drugi osim kupaca i prodavaa. Priprema se jo jedno veliko deranje, opijanje i darivanje. I premda je sve to sasvim neestetsko i pomalo nedostojno, ovako razotkriveno do kraja, do same trine golotinje, jo uvijek prua idilinu sliku sree i normalnosti. Stoga i budi zavist. Pogotovo za dananje hrvatsko oko, gladno ove trivijalne idile, gladno sitnih zadovoljstava, najjednostavnijeg pa i najprostakijeg obilja. Moda nikada nije bilo ljudskije no danas, poeljeti ljudima u Hrvatskoj da budu ovako prizemno i stabilno sretni kao to su ovi Austrijanci. Moda i nema vee sree od ove: biti taj siuni ali solidni potroa, dati se od razmaenog derleta odvui u trgovinu igrakama, kupovati, konzumirati, ponovo kupovati, ponovo konzumirati, znati samo za to i ni za to vie, biti prosto i nisko sretan tup, priprost s odebljom lisnicom u depu, i nemati pojma o povijesnim zadaama, o

sudbonosnim odlukama, tisuljetnim snovima. Upravo to bi se moglo poeljeti hrvatskom ovjeku danas pred Boi 1993. A poetkom stoljea, upravo tu negdje oko Boia, slavnog su austrijskog pisca Hermanna Bahra salijetala naroita privienja. Ovdje, nedaleko Bea, na Semmeringu, njemu se na bijelom snijegu ukazivalo more, pravo pravcato plavo more. Ako je i bio donekle lud taj ovjek, bio je lud za Dalmacijom i Jadranskim morem, on, pisac "Putovanja Dalmacijom". Moda i dananje Austrijance pohode slina eznutljiva raspoloenja i s njima elja: tmurnu kontinentalnu zimu zamijeniti za vedri morski horizont. No njihova dananja slika plavog mora slika je koraljnih atola, pjeanih plaa, tamnoputog hotelskog personala. U svakom sluaju, ako dananji Austrijanac jo uope ezne, on ezne uglavnom tropski, eventualno subtropski, dakle Karibik ili La Gomera. I, razumije se, ostvaruje svoje elje brzo, udobno i jeftino. Na Dalmaciju i nae more on vie i ne misli. Ostali su oni zagubljeni u ve antikvarnim turistikim vodiima ili na poutjelim fotografijama s obiteljskih ljetovanja sedamdesetih. Ve dulje vrijeme za nas tamo dolje vlada ovdje sve slabije zanimanje. ak je i rat usprkos svom autentinom glamouru postao ovdanjoj publici dosadan. Nakon to su, uglavnom u karitativnom smislu, uinili i vie nego se od njih oekivalo, iroke austrijske narodne mase posve su nas se zasitile. Dosta im je Hrvata i Srba, Bosne i Jugoslavije, beskonanog rata, te im je ve sasvim svejedno tko je tamo meu onim budalama na Jugu kriv, a tko prav, tko je poeo prvi, a tko drugi. Svoju savjest su iskupili, a tko je oekivao od njih neto vie, taj je glup i prav mu budi. Vie razumijevanja ne moe se oekivati ni od obrazovanih. I dok nas oni prvi, spomenute iroke narodne mase, ne vole jer ne znaju i ne ele znati nita o nama, ovi pak, inteligenti, zaziru od nas jer znaju, izgleda, i previe. Nedavno, da budemo precizni, u utorak 7. prosinca, moglo ih se vidjeti po bekim kavanama kako itaju izmeu ostaloga i Frankfurter Allgemeine Zeitung - novinu koja je istina odve daleko od narodnih masa, ali i opasno preblizu onim mjestima na kojima padaju vane politike odluke i gdje se stvara ono to nazivamo javnim mnijenjem. U tom dakle broju FAZ-a dobili smo na dar - ne od Svetog Nikole, nego od Viktora Meiera, jednog od zacijelo najupuenijih i najuglednijih urnalista kad je rije o Hrvatskoj, odnosno prostorima bive Jugoslavije - jedan lanak pod gorkim naslovom "Hrvatska je uglavnom otpisana". Ono strano u ovom lanku nije njegov sadraj. Sve naime to je ovdje predbaeno hrvatskoj politici, poznato nam je i predobro: desno-autoritarno usmjerenje vladajue stranke, pogrene odluke Predsjednika od samog poetka, najprije u politici prema Srbima u Hrvatskoj, a zatim u njegovu neprepoznavanju naravi i razmjera rata protiv Hrvatske, pa sve do najnie toke ove naopake politike, - odnosa prema Bosni i Muslimanima. Ovog puta meutim ovi sporni momenti Tumanove politike prvi put se pojavljuju i to u posve nedvojbenoj formi, kao naknadno verificirane postaje na putu Hrvatske u njenu vlastitu propast. Brodolom je ovdje gotova stvar. Nacionalna katastrofa nije neto u to srljamo i to bi se jo moglo izbjei samo kada bismo uinili ovo ili ono. Ne, nacionalna katastrofa je neto to se ve dogodilo. Viktor

Meier ne spekulira o nekoj novoj, efikasnijoj, terapiji kojom bi se jo dalo pomoi teko bolesnom pacijentu, ali takoer ni ne mrcvari osuenoga na smrt - on secira ve ohlaen le i podnosi kratki izvjetaj o uzroku smrti. Stoga je njegov stil u ovom lanku osloboen bilo kakve sentimentalnosti, on je lapidaran, neumoljivo precizan i u svojoj ledenoj jasnoi stravino zloslutan. Evo par citata: "Izgleda da danas ni demokracija ni nacionalna budunost Hrvatske nisu sigurni."; "Sljedei izbori, ako e se takvi jo uope odrati, tek su za tri godine."; "On (Predsjednik, op.p.) je u svojoj okolini trpio samo one koji su mu u svemu odobravali, neprestano je mijenjao svoje ministre i savjetnike, ostavljajui svojim glupavim izjavama lo dojam u inozemstvu."; "Dananji sukob izmeu Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini nije popratna posljedica srpske agresije, nego u bitnome proizvod Tumanove politike."; "Hercegovci igraju veliku ulogu i meu Tumanovim suradnicima u Zagrebu, a meu njima i ministar obrane, uak, koji snosi veliku odgovornost za sadanji katastrofalni razvoj."; "Tumanova je tragedija u tome da je sada i stvarno dolo do takve podjele (Bosne, op.p.), ali ne u znaku 'nagodbe' sa Srbima, nego u znaku totalne srpske pobjede, kako protiv Muslimana, tako i protiv Hrvata, kao i u tome da je Zapad pod etiketom nekog "modusa vivendi" sve vie sklon priznati srpska osvajanja i u samoj Hrvatskoj."; "Posljedica Tumanove politike u Bosni je nacionalna katastrofa tamonjeg Hrvatstva, sve tei strateki poloaj Hrvatske prema Srbiji i tekoe za Hrvatsku na internacionalnoj sceni."; "Hrvatska je sama i to u strateki nepovoljnom poloaju naspram srpskoj sili koja danas u svako doba moe veinu hrvatskih gradova izloiti izravnoj topnikoj vatri."; "U pogledu postupaka Hrvata u Bosni stvorilo se u inozemstvu miljenje da se Hrvati ne razlikuju mnogo od Srba i da, ako je Tuman u Bosni za 'podjelu', onda bi to moglo biti rjeenje i za Hrvatsku. Izgleda da je zapadna politika, Njemaka takoer, Tumanovu Hrvatsku politiki uglavnom 'otpisala'." - Toliko Viktor Meier, novinar za kojeg bi se teko moglo rei da je ikada bio nesklon Hrvatskoj i Hrvatima. Da jo jednom neto pojasnimo: nas Hrvate nitko ovdje ne optuuje da smo faisti. Nema ni rijei o tomu. Nama se, i to je ono najgore, uope nita ne predbacuje. U nas se, naprosto, konstatira glupost i na temelju toga proglaava nas se izgubljenim sluajem. Nije nam ak ni pruena ansa da budemo zli. Mi smo iz cijele prie izali samo kao budale. Je li zamislivo ita gore i sramotnije? I s kojim pravom bi se od ovdanjeg bekog inteligenta, nakon to je proitao Meierov lanak, moglo oekivati neko razumijevanje za Hrvate i hrvatsku politiku? Prema glupanu - taj Austrijanac rekao bi: Trottelu - on nee osjetiti ak ni samilost. Vjerojatno tek gaenje i elju da mu se ve jednom maknemo s oiju, po mogunosti zauvijek. Onaj gore spomenuti Hermann Bahr odbijao je priznati neku bitnu razliku izmeu Srba i Hrvata. Drao ih je pripadnicima jedne te iste nacije, tek s razliitim doivljajima. I doista, danas bismo mogli rei, najvea razlika meu njima je u tome kako doivljuju vlastitu beskonanu glupost - jedni kao srpsku pobjedu, drugi kao hrvatsko udo.

Advent je u Beu i posvuda se peku kolai. Pa ipak, i ovdje se osjetio miris baruta u zraku. Pisma-bombe grubo su povrijedile predboinu idilu i dale prostora runijim slutnjama. Zluradi kakvi jesmo - a to nam drugo preostaje - olako bismo mogli potraiti u tomu jasne znake slinosti. Ali kakva bi to utjeha bila, moi nai sebi drutvo samo ondje gdje je glupost na djelu? Mudri Predsjednikov savjetnik Miroslav Krlea Jednoga dana, nad ovom novom piramidom mrtvih hrvatskih domobrana, kad napokon shvatimo zato je naem hrvatskom intelektualcu toliko mila i draga blizina monika, moda emo moi sebi i svojima zamisliti neku bolju budunost. Danas je za takve vizije oigledno jo prerano. Hrvatski pjesnik, hrvatski redatelj, pisac i novinar, glumac i profesor danas je jo uvijek opsjednut eljom da svoj krhki intelektualni habitus osloni o naizgled vrsti tron svjetovne vlasti. I dok njegovoj skromnosti, samozatajnosti i stidljivosti nema kraja kad je rije o svenazonim svakidanjim drutvenim nepravdama, o najtrivijalnijem gaenju ljudskih prava koja se zbivaju pod njegovim nosom, koja on ne vidi i ne uje i u vezi s kojima njemu uglavnom nita ne pada na pamet, - u njegovom prisustvu moete neometano gaziti sve zakone pravne drave i sve norme ovjenosti, moete dati oduka najperverznijoj samovolji, smijete se napljakati i narazarati, pa ak i ubijati smijete, nita od svega toga nee pomjeriti njegove kruie to isto tromo, tiho i nezamjetljivo drutveno bience naprasno oivi mobilizarate li ga za nacionalnu stvar ili, jo bolje, posjednete li ga za stol oko kojeg se odluuje o sudbini itavih naroda. Sad najednom nema granica njegovoj hipersenzibilnosti, kad treba osluhnuti i najtananiji titraj nacionalne due, sad je on odluan i hrabar kad stotine tisua ljudi treba podii s njihovih ognjita i dalekovidniji od svih kad tom narodu treba pokazati neki put, jednako kao to je poput pravog stoika miran i sabran kad taj isti narod ugleda strovaljen u provaliji. Pojedinane sudbine u pravilu ga vie ne zanimaju, on barata visokim ciframa i misli u milenijskim perspektivama, on izgara na nacionalnom megaprojektu i razumljivo, ne da se ometati sitnicama, uostalom, tko jo vodi rauna o piljevini kad se obaraju itave ume. Ali ovaj hrvatski Atlas koji je tako spremno natovario na svoja plea univerzum nacije, sudbinu milijuna, nije nitko drugi do onaj isti neugledni, puzavi gnom kojemu je i ono malo najobinije, najsvakidanjije graanske odgovornosti bio odve velik teret. I nema tu nikakva paradoksa. Da bi dananji hrvatski intelektualac dospio do ranga narodnog mudraca, nacionalnog intelektualnog mesije nije mu potrebno nita drugo nego da prethodno nije ni pokuao postati graaninom, u onoj apstraktnoj jednakosti sa svim ostalim graanima drave, bez obzira na profesiju i formalno obrazovanje. Viak nacionalne mudrosti ionako nije nita drugo do kompenzacija manjka graanske odgovornosti. A kada ovaj sluaj kao simptom duboke frustriranosti hrvatske inteligencije poprimi sve znaajke zakonite pojave, onda nam postaje jasan i onaj manino depresivni karakter hrvatskog intelektualnog ivota uope, njegov svima nama tako dobro poznati dosadni ritam: ...tupost - euforija - tupost..., pa iznova, euforija, ... pa tupost ... i tako u beskonanost. Ti isti koji su juer ukoeni u najdubljem patosu nacionalnog samortvovanja promatrali

sveope srljanje u propast, ne inei nita da se ono sprijei, danas, s najdubljeg dna provalije piu infantilna pisamca voama svjetskih sila obraunavajui s njima kao sa mokljanima iz susjedstva. Najprije dakle samosaaljenje, potom tragikomina megalomanija, pa ponovo samosaaljenje, i tako ukrug. Ovo je kontekst unutar kojeg je nedavno najslavniji hrvatski intelektualni pokojnik, Miroslav Krlea, promoviran u Predsjednikova savjetnika. Pozivajui se na najslavnijeg krleologa, Stanka Lasia, uinio je to knjievni kritiar, takoer krleolog, Velimir Viskovi u Feralu i to ovim rijeima: "Moda treba vjerovati Stanku Lasiu kad kae da bi Krlea danas bio dragocjeni, mudri Tumanov savjetnik. (...) Pomogao bi vjerojatno realizaciji hrvatske dravnosti s manje konvulzija, manje rtava." Misaona kvaliteta ovog iskaza u obrnutom je razmjeru s njegovom vanou. Ovakve hipoteze, izvan znanstvenog konteksta gdje kao radne pretpostavke u procesu spoznaje imaju svoju neizostavnu ulogu, ali gdje se takoer, barem naelno, mogu verificirati, nisu u ovom sluaju nita drugo do obini intelektualni rot, nusproizvod treerazrednog neobaveznog askanja. ak ako tu izjavu u sadrajnom smislu uzmemo ozbiljno, malo emo se okoristiti. Predsjednikova eksplicirana ideja humanog preseljenja stanovnitva, kao naina rjeavanja hrvatsko-srpskog problema bila bi tada, pod hipotetikim uplivom mudrog Miroslava Krlee valjda jo humanije realizirana. Moda bi i Hrvatska bila neto vea no danas, a Hrvati srednje Bosne na bi bili zbrisani ba do zadnjega. Ni mogunost da svi nai Glavai i Merepi pod budnim Krleinim okom napokon iskau svoj, danas iz-vrag-bi-ga-znao-kojeg-razloga tako nesretno potisnut, senzibilitet za pravnu dravu i ljudska prava nije za potcijeniti. Ali opametimo se! Skroz je nevjerojatno da bi ovaj Lasi-Krlein hipotetini lifting mogao izbrisati grimasu nacionalne katastrofe s naih umornih lica. S druge, formalne strane, pokazuje se Lasieva hipoteza o Krlei kao Tumanovu savjetniku u svoj svojoj prozirnosti tek kao nespretni i vulgarni striptiz. To Lasi govori o sebi, svlai se ideoloki i politiki, a Krlea je tu tek smokvin list, koji ne skriva, nego tek u pravom smislu prokazuje samu golotinju. Na gotovo komian nain to je izrekao u intervjuu i sam Viskovi podsjeajui nas na poznatu injenicu da Lasi vrlo esto projicira vlastitu osobnost u Krlein opus, odnosno konkretno: "Krlea je trebao napraviti ono to bi on (Lasi) uinio da je u njegovoj koi." Dakle, skinemo li s Lasieve hipoteze auru znanstvene metodologije koju projiciranje vlastite osobnosti u osobu, odnosno predmet istraivanja jo i moe imati, ali emu ovdje odista nema mjesta, ostat e nam puka Lasieva apologija dane hrvatske stvarnosti. Svojom fikcijom Krlee kao Tumanova savjetnika on je sebe legitimirao kao vjernog sljedbenika hrvatskog revolucionarnog dravotvorstva kao jasno profiliranog ideolokog koncepta koji nije tek rezultat superiornog uvida u stvarnost, nego tu stvarnost, ovako jadnu kao to ona danas jest, tek proizvodi i podupire. Naroito vulgarno na ovom samorazgolienju Lasievu jest to to je ovaj najslavniji krleolog uinio sa samim Krleom - ponizio ga je na neku vrstu Ivana Aralice Josipa Broza, jednako kao to je i dananjeg najpoznatijeg predsjednikova intelektualnog savjetnika Aralicu pretvorio u Miroslava Krleu Franje Tumana. No posebno alosno u itavoj prii jest to da je Krlea promoviran u Tumanova savjetnika u trenutku kad je ve

gotovo svima jasno da Predsjednik uope ne treba intelektualne savjetnike jer je on sam sebi dovoljan intelektualac, tovie, da on i nije nita drugo do tipini hrvatski intelektualac, dakle sada kada je jasno da se na Predsjednik sve ovo vrijeme uope i nije bavio politikom, nego je tek dovravao svoj povjesniarski opus magnum djelom o nastanku hrvatske drave u dvadesetom stoljeu, umaui ovoga puta pero u krv i suze vlastitog beskrajno oboavanog naroda. Ako bi kakav savjetnik ovdje ipak dobro doao, onda samo onaj iz kruga politiara, po mogunosti kakav tradicionalni realpolitiar, ali danas je, ini se, ve i za takvoga prekasno. Koliko god bila misaono isprazna, Lasieva zamisao o Krlei kao mudrom Tumanovu savjetniku postaje izuzetno vana sagledamo li je u kontekstu naeg odnosa prema intelektualnom nasljeu, prema kulturnoj ostavtini koju su nam namirile prole generacije. Zbog posebno vanog mjesta koje Krlea zauzima u tom kulturnom nasljeu, zbog neospornog ugleda kakav je onaj Stanka Lasia kao opepriznato prvorazrednog hrvatskog intelektualca, zbog neosporne upuenosti kritiara Viskovia, ali i zbog neprikrivenosti kojom se vri manipulacija tim nasljeem, (u istom Viskovievu intervjuu Feralu saznali smo da je Krleina misao ugraena u programske temelje vladajue stranke, a takoer i za zamisao profesora Viktora megaa o ienju Krlee od politikih implikacija u njegovu djelu) Lasievo promoviranje pokojnog Krlee u Tumanova savjetnika postaje drski izazov cijeloj jednoj generaciji koja u kritikom razraunavanju s tradicijom i s njenim samoproglaenim tumaima i uvarima tek mora izboriti svoj vlastiti intelektualni identitet. To to je naizgled njen hendikep samouruavanje svih zamislivih autoriteta, koje se sistematski odvija pred njenim oima, ujedno je i njena velika prednost. Nakon ove Lasieve teze vie nijedna nacionalna kulturna veliina ne zasluuje neupitno potovanje, kao to ni najmanja slabost ili glupost ak i najveih uglednika ne smije imati pravo na milost. Kako su prvosveenici nacionalne kulture ionako sami pogazili sve kulturne svetinje, ne ostaje nam nita drugo nego da proglasimo, s punom svijeu o konzekvencama, nastup radikalne praznine. Pritom nije rije o neselektivnom nihilizmu. Rije je naprosto o odlunom odbacivanju jednog naina razmiljanja, jednog tipa samoreprodukcije hrvatske intelektualne frustracije koja je tako otvoreno kulminirala u Lasievoj jadnoj hipotezi. Rije je naprosto o odbijanju same dileme - biti ili ne biti predsjednikovim savjetnikom - o radikalnoj negaciji duha i karaktera koji reproducira takve dileme. Tko kae da je ta dvojba naa sudbina, tko se to uope usuuje rei da svoje intelektualne uzore moramo traiti meu predsjednikim kamerdinerima i dvorskim liferantima, meu tim ljivarima ljudskog morala i duha? Kao da nismo u stanju sebi nai bolje uzore? U bekom asopisu Transit nekadanji slavni poljski disident Adam Michnik u tekstu pod naslovom "U sjeni Sokrata" pie o nacionalnom identitetu u modernom drutvu i zakljuuje o dananjoj ulozi intelektualca ovo: "Drati se istine i ujedno slijediti zahtjev da se sve oko sebe analizira i da se svaka ideja monika ovog svijeta podvrgne kunji takav stav za intelektualce znai: prihvaa to da e postati objekt pogrda; mora

raunati s tim da e ljudi o tebi iriti zlobne glasine - kako prezire vlastitu zemlju i izdaje nacionalne vrijednosti. Drugim rijeima: tko u ovom svijetu koji se tako brzo mijenja eli kao intelektualac ostati vjeran istini i skeptian naspram vladajuih kao i naspram masovnih instinkata, on mora biti svjestan mogunosti da e ga osuditi zbog klevete. Kao i Sokrata." Dakle, izbor postoji. Potrebno je samo, usuditi se.

Njegova najautentinija autentinost Sjeate li se "trulog Zapada"? Mlaim generacijama ovaj je pojam poznat samo u njegovoj ironinoj porabi. Sve to je dolazilo s tog "trulog Zapada" bilo je bolje od onoga to se moglo nai u nas. Ukratko, izvor sve nae fascinacije bio je na Zapadu. Nazivajui ga ipak trulim, sprdali smo se s vladajuom ideologijom ili pak onim to je od nje tada jo preostalo - u to je doba naime utakmica izmeu komunistikog istoka i kapitalistikog zapada bila ve odluena. No, prije tog doba postojalo je i jedno drugo do kojeg see sjeanje starijih, doba naime kad se o trulom Zapadu govorilo smrtno ozbiljno. Zapad, to jest zapadni kapitalizam bio je truo jer je predstavljao jedno sasvim nesavreno drutvo, drutvo iznutra izjedeno nepomirljivim suprotnostima, dekadentno i bez povijesne perspektive, za razliku od naeg tadanjeg socijalizma, drutva budunosti, drutva unutarnje harmonije i garantirane stabilnosti. Da emo jednog dana sintagmu "truli Zapad" ponovo rabiti izvan svakog ironinog konteksta, dakle sasvim seriozno, mogao je oekivati svatko tko je par posljednjih godina kritiki pratio na put u bolju prolost. No, da e se novi/stari promicatelj prie o trulom Zapada javiti s tako ugledne pozicije kao to je ona predsjednika Matice hrvatske, s tako isturene tribine kakva je naslovna stranica Vijenca, Matiina glasnika, i u liku moralno tako besprijekorne osobe kao to je Vlado Gotovac, to je moglo iznenaditi ak i solidne realiste. Balast bezrazlonog optimizma prvo je ega se mora osloboditi onaj tko eli kritiki promiljati hrvatsku intelektualnost. "Prokazivanje zavjere samozadovoljstva", tako je naime naslovljen Gotovev tekst, naizgled je polemika autora s neim to on dri Zapadom, nervozna i prepatetina optuba na raun zapadne nezainteresiranosti za nau hrvatsku sudbinu, jedan od onih jogunastih ispada kojima nevoljeni i zanemareni nadoknauju svoju stvarnu nemo i konkretni neuspjeh. Ipak, ovom hrvatskom razoaranju Zapadom, inae omiljenoj temi nacionalnih mislilaca, Gotovac je ovoga puta dao neki sistem. I to veoma ambiciozan. Dodijelio je napokon Hrvatskoj njeno navlastito mjesto i jasno definiranu ulogu u svjetskoj povijesti. S jedne strane epohalni slom komunistikog totalitarizma, s druge pak slom jugoslavenstva odredili su, prema Gotovcu, osobit poloaj Hrvatske danas u svijetu. A taj svijet, zapravo Zapad, reagirao je na pojavu Hrvatske zbunjeno, u svakom sluaju nespremno i nije prepoznao njenu jedinstvenost. tovie, hrvatski je sluaj

postao onima sa Zapada pravi izazov kojemu oni nisu dorasli i koji nikako ne razumiju. "Nastoje bilo ime uutkati taj nepoznati govor - na primjer tvrdnjom da je to samo patetika provincije, neumjerena beznaajnost, nesmotreno, zapravo neodgovorno lutanje ozbiljnim trenutkom povijesti ..." Zapad, u Gotovevoj interpretaciji, nikako ne moe prihvatiti Hrvatsku jer ne pristaje ni na kakvu novost, jer se povrno dri tek onog poznatog u tradiciji i ziheraki odbija prihvatiti neizvjesnost mijena s Istoka. Sluaj Hrvatske je meutim neto posebno, on "prokazuje tu zavjeru samozadovoljstva, tu mentalnu dovrenost povijesti, koja je mogua jedino kao kretanje s izborom, sa ciljem, kao idealizam novog koji je uvijek pustolovina." Hrvatska dakle, za Gotovca, objavljuje svijetu neku povijesnu novost. Tromi, dekadentni, u svom povijesnom razvoju dovreni Zapad, ne prepoznaje tu novost. Stoji bespomono pred njom kao pred Sfinginom zagonetkom. Da li meutim, tu novost koja ponovo pokree na Zapadu zaustavljen povijesni razvoj prepoznaje sam Gotovac? Ne, nigdje u tekstu nije nam reeno to je zapravo taj svjetski novum made in Croatia, u emu se sastoji ta hrvatska osobitost koju nema nitko drugi na svijetu i pred izazovom koje evo ustuknuo je sav moni Zapad. Gotovac sam ne imenuje tu veliku svjetskopovijesnu novinu Hrvatske i niime ne upuuje na neki njen mogui konkretni sadraj. To je naime tako, zato to on, Vlado Gotovac, to tako osjea i o tomu svjedoi dubinom svoje vjere i autentinou svoga iskustva. "Autor je govornik iskustva i njegov redaktor," rei e Gotovac o samome sebi, "to pretpostavlja najveu autentinost." Dakle, premda nam nije reeno to je to hrvatski sluaj donio novoga na svjetskopovijesnu scenu, valja nam vjerovati da je to tako jer nam to jami Vlado Gotovac. Da je pak njegovo svjedoanstvo pouzdano, jami nam njegovo iskustvo, a da je to iskustvo autentino, jami nam ponovo sam Gotovac. Tautoloki karakter ove "argumentacije" otkriva semantiku prazninu priice o svjetskopovijesnoj ekskluzivnosti hrvatskoga sluaja. Rije je o "istini" koja ne potrebuje nikakva dokazivanja ni zbiljske potvrde, ija se evidencija uspostavlja iskljuivo vjerovanjem u nju. Adresat Gotoveva teksta napokon uope i nije onaj imaginarni zastupnik ignorantskog zapadnog stava prema Hrvatskoj. Naprotiv, tekst koji se unaprijed odrie svakog racionalnog diskursa, svakog napora logine argumentacije, tekst u potpunosti sroen u monolokom tonu objave, nije nita drugo do patetina propovijed koju Vlado Gotovac s presvetog oltara domovine upuuje sasvim odabranoj publici - zajednici onih koji vjeruju u nacionalnu stvar i to apriorno, dakle bezuvjetno i bez ostatka. Sva Gotoveva samoproglaena autentinost poiva na vjeri da kroz usta nacionalnog mudraca progovara sama nacionalna stvar u njenoj samo nama dostupnoj ekskluzivnosti (cosa nostra). Istina Gotoveva, istina njegovih misli i nije nita drugo nego povratni efekt te vjere same. Pokretaki motiv ovog teksta uostalom i nije potreba da se u mranu hrvatsku stvarnost unese neto svjetla. Svu svoju svrhu ovaj Gotovev tekst nalazi tek u halucinatornom ispunjenju elje vjernike publike. Namjesto konkretnog sueljavanja s kritikom koju Zapad upuuje Hrvatskoj, sa svim onim prigovorima zbog krenja ljudskih prava, onemoguavanja slobode tiska, politike prema susjednim dravama, namjesto odgovorne kontraargumentacije, nudi se uivanje u prkosnoj pozi samoproglaene

superiornosti - kao iluzorna kompenzacija stvarne hrvatske bijede i hrvatskog besmisla. A da je upravo strah od priznanja tog besmisla, priznanja koje bi bilo ravno proglaenju bankrota kompletnog nacionalnog poduhvata, onaj pravi pokretaki motiv Gotoveva propovijedanja pokazuju najbolje ove njegove rijei: "Ne mogu, nikako ne mogu pristati na to, da je uas hrvatskog sluaja uzaludna krvava provincijska epizoda, besmisleni eksces na rubu sna zadovoljnog svijeta blagostanja. Ja osjeam, vjerujem i nalazim vie od toga u ovoj nesrei mog naroda: izmeu Vukovara i Dubrovnika Bog je neto zamislio." Ali da to to nam se dogodilo jo uvijek nije spomenuta uzaludna krvava provincijska epizoda potrebna je potvrda jaa od samoprizvane autentinosti Gotoveva osjeaja i snage njegove vjere. Uostalom, treba li iskrenijeg priznanja debakla od tvrdnje da nas jo samo Bog moe spasiti samoskrivljenog besmisla. Vratimo se ipak dekadentnom Zapadu. Njegov kobni manjak u odnosu na Hrvatsku i na svjetsku povijest uope Gotovac vidi u njegovu pragmatizmu. Zapad u stvari i ne nudi nita vie od dinamike "gigantskog pragmatizma gospodarsko-tehnolokih mijena", Zapad je upravo zbog tog svog pragmatizma slijep za hrvatsku osobitost jer. "... Pragmatina pojedinost je svjetski bezlina, unutarnje besciljna - njezin sluaj svodi se na iskopavanje i ukopavanje u dinamici funkcionalnih relacija." Ali to je uostalom taj pragmatizam o kojem govori Gotovac, ako ne jedna od osnovnih znaajki modernog kapitalizma, globalnog sistema proizvodnje koji je upravo sama bit Zapada i bez kojeg nije zamisliva ni jedna zapadna osobitost ukljuujui i demokraciju. Jer upravo je kapital to to uzrokuje moderne gospodarsko-tehnoloke mijene, upravo je on to to je svjetski bezlino kao to je beskonano umnaanje profita po sebi besciljno. Osporavati zapadni pragmatizam ne znai nita drugo nego dovoditi u pitanje samu bit kapitalizma. I nikakvom se sladunjavom patetikom ne da prikriti ovaj temeljni nesporazum. Gotovac vidi osobitost Hrvatske, njen tako glasno zazivani novum u odnosu na ostatak svijeta, njen iskustveni viak, upravo u odmaku od suvremenog kapitalizma Zapada. On bi htio kapitalizam bez kapitalizma, neko drutvo, ili bolje, zajednicu, poteenu onih antagonizama koje sobom nuno nosi suvremeno kapitalistiko drutvo. On snatri o Hrvatskoj kao zajednici autentinih individua, u svojoj pojedinanosti neposredno, organski spojenih sa svijetom - pa onda u kominom napadu narcizma takvo iskustvo, kao najveu autentinost, pripisuje samome sebi. Naprotiv, uasava se pragmatinog svijeta Zapada, njegova otuenog graanskog drutva u kojem su odnosi izmeu individua, kao i odnosi individua prema dravi odreeni potpuno prazno i formalno, u do kraja provedenoj apstrakciji od Gotovcu toliko milih konkretnosti i osobitosti, pa tako i od one njemu oigledno najvanije, etnike pripadnosti naime. Ovaj Gotovev nesporazum sa Zapadom upuuje na dublji poremeaj u kompleksu onoga to on naziva hrvatskim sluajem. On nas tjera da postavimo kljuno pitanje: to je zapravo bio osnovni motiv hrvatske dravotvornosti? ini se naime da udnja za demokracijom to nije bila. tovie, ambicija da se probije okvir zadan zapadnim kapitalizmom, da se preskoi horizont povijesno ostvarenog ima svoje izvorite nesumnjivo u revolucionarno-utopijskim porivima. A time otvoreno iznosi na vidjelo

prije kontinuitet, no prekid s jugoslavenskim komunizmom. Nismo li naime jednom ve bili bjelosvjetska posebnost, nismo li jednom ve ivjeli u sistemu kakvog nitko na svijetu nije imao, uvjeravajui sebe i druge u apsolutni novum nae pojave? Bilo je to u vrijeme kad smo bjeali od zlog Istoka istodobno se ne pribliavajui trulom Zapadu. Eto kako se jugonostalgija moe otkriti na, za naivne, sasvim neoekivanim mjestima. S druge strane, Gotovevo prokazivanje dekadentnog Zapada i istodobno prizivanje hrvatske ekskluzivnosti u svjetskopovijesnim razmjerima mora nuno uzrokovati temeljito prevrednovanje nekih od najvanijih pojmova unutar hrvatske nacionalne ideologije.- pojmova Istoka i Zapada. Tko Gotovca uzme ozbiljno, morat e nanovo povlaiti granicu izmeu Istoka i Zapada, granicu oko koje se oduvijek kristalizirao hrvatski identitet. I to, da ne bude zabune, zapadnije no to smo je obiavali zamiljati. Ne slijedi li to Gotoveva misao odve revno trend hrvatske dravne politike, mogao bi se zapitati kakav zlobnik. Doista, Gotovev neprikriveni afinitet za ideju odabranog naroda koji u svojoj ekskluzivnosti ima ispuniti neku svjetskopovijesnu misiju jedinstveni i neodoljivi poljubac hrvatskog princa jedini je, prema Gotovcu, u stanju probuditi na Zapadu zadrijemalu povijest - ali ujedno i nebeskog naroda, naroda iju traginu ovozemaljsku izgubljenost naknadno osmiljava milostivi Bog, nedvosmisleno upuuje na veoma opasne srodnosti. Bilo kako bilo, s Gotovevim "Prokazivanjem zavjere samozadovoljstva" jo smo korak dalje od ideje zapadne demokracije ali zato dva koraka blie onom mentalnom sklopu unutar kojeg divljaju sumanutosti raznih Milia od Mavi. Aralica shrvan emocijama Velike prirodne katastrofe ali i ljudske tragedije esto ostavljaju za sobom jednu osobitu vrstu spomenika - svjedoanstva o samom trenutku propasti, o momentu u kojem se zaustavio ivot, u kojem je, kako se to kae, stalo vrijeme. Bilo da je rije o samrtnom gru praivotinje okamenjenom u fosilu ili pak o onim kazaljkama na satu zaustavljenim u trenutku sverazornog potresa, takav dokument uvijek iznova djeluje fascinantno jer predstavlja neku vrstu saetka tragedije, njen simboliki prikaz, takorei njen govor, onaj znak u kojem nam se tragina sudbina obraa vjeno aktualnom prijeteom opomenom. Kada emo jednog dana traiti slian dokument o tragediji koja je u ovim vremenima rata i rasula snala hrvatsku intelektualnost, dakle neku vrstu svjedoanstva o trenutku u kojem se zaustavila hrvatska pamet, kakva god da je bila, i koliko god da je bilo, ne bismo smjeli zaboraviti jedan kratak tekst objavljen prije otprilike godinu dana u Slobodnoj Dalmaciji. Uokvireno na sredini stranice, pod naslovom "Aralica shrvan emocijama", stajalo je ovo: "U danima ovoga rata, stjecajem okolnosti i ljubaznou gospodina predsjednika, doao sam u njegovu blizinu. U trenucima kada je Zadar proivljavao teke, tragine dane imao sam kontakte

i s njim i s vodeim ljudima iz nae sredine. esto sam bio pitan da li smo zaboravljeni, da li predsjednik misli na nas, kada e ovo zavriti, je li s nama kraj? I u tim trenucima prirodne, ljudske klonulosti uvijek sam govorio da, to se moga uvida tie u predsjednikovo miljenje, njemu je prioritetna misao Zadar. Pred petnaestak dana za jednim rukom u ali mi je rekao: "Hoete li ii na otvorenje Maslenikog mosta?" Ja sam odgovorio: "Ako mi to ostvarite, dajem vam sve rukove!" Pred kojih tjedan dana, jedne kasne veeri, pri zavretku ugodnog razgovora, a s njim je razgovor doista uvijek ugodan, ponovno mi je rekao: "Hoete li sa mnom na Masleniki most?" Rekao sam: "Imate li politiko pokrie?" "Imam ga," odgovorio je. "Onda idem! Nema mi nita radosnije nego ovaj ....(Vidljivo shrvan emocijama, Aralica nije mogao dalje nastaviti svoju priu u Skuptini opine Zadar) Sve potrebno za jednu grotesku ini se da je ovdje: monolog neinteligentne dvorske lude preruene u intelektualca-savjetnika, grandezza Pirove pobjede u pozadini, zagonetna tajnovitost tople muke intime iz koje namiguju povijesne odluke i ono najbitnije to scenu ini kako izuzetnom tako ujedno i tipinom - emocija sama, eruptivna i neobuzdana poput divlje prirode, ista i iskrena kao ona Gotoveva najautentinija autentinost, oceanski duboka i nepregledna, jedna emocija tako silna da se naprosto prelijeva preko svih postojeih rubova potapajui sve pod sobom i rastapajui sve pre sobom, dakle i svaku misao a naposljetku i sam jezik. injenica da ovaj dokument u kojem elimo vidjeti saet simboliki prikaz traginog skonanja hrvatske pameti ostavlja prije svega komian dojam ne bi nas trebala unaprijed zbuniti. Kominost, kako smo nauili u Hegela, jest ovo: pokazati ovjeka ili stvar kako se u svome epurenju raspadaju u samima sebi. ovjek koji se u ovom naem sluaju raspao jest hrvatski intelektualac kao takav, ovdje tek sluajno zateen u liku Ivana Aralice, a komponente na koje se raspao jesu: prazno mjesto intelekta i kao nadomjestak ovoj ispraznosti gestualna punina hipertrofiranog osjeaja. Stvar pak koja se u Araliinoj prii raspala jest implicitno sveprisutna nacionalna stvar, a njeni sastavni dijelovi na koje se raspala jesu: la uzvienog povijesnog trenutka i istina posve prizemnih drutvenih odnosa koji tu la podupiru. Iza herojskog lika mudraca duboko zamiljenog nad otvorenim kartama nacionalne sudbine jasno se ukazuje nalije bespomonog cmizdravca, okovanog odnosima ovisnosti o autoritetu koji u euforinom zanosu ne samo da vie ne prikriva svoju servilnost, nego u stilu patolokog egzibicionizma lascivno istie svoju nasladu u pokoravanju. Da pritom stradava i sam govor, kao to se zbiva u Araliinom sluaju, stvar je nunosti koja proizilazi iz same logike jezika. Nije Aralica zautio, nije on prekinuo svoj monolog zato to su ga, jadnog, shrvale silne emocije, nego se sam jezik ugasio, dokinuo samoga sebe, kad je u Araliinoj porabi prestao izraavati bilo to drugo osim neposredne okolnosti autoritarnog odnosa. A taj odnos, odnos je zaljubljenosti u vou, to jest u ono to on kao Ja-ideal otjelovljuje neprikosnovenu nacionalnu stvar. Takav odnos u svojoj psihodinamikoj regresiji jest po sebi stanje infantilne bespomonosti. A ono vie ne treba jezik, jer nijemo strahopotovanje izraava stanje ovisnosti bolje od bilo koje rijei. Araliin manifestni stupor u svom je latentnom smislu tek prikaz samog akta podavanja. Znaajne

komponente homoseksualnog libida prethodno konotirane u inscenacijama ekskluzivne muke intimnosti napokon, u napadu nemoi, nalaze svoje zamjensko zadovoljenje. Strani drutveni tabu ponovo je lukavo izigran. Njena prisnost, najdublje meusobno uivljavanje, toplina najintimnijih zajednikih trenutaka, sve to i jo mnogo tota nigdje ne djeluje tako nevino kao kad se iivljuje u samoprijegornom radu na navlastito mukoj, nacionalnoj stvari. Koju, uostalom, u velikoj mjeri tek i omoguuje. A ona silna emocija koja u liku najdublje ljudske tronutosti vabi na suosjeanje, tek je simptom patologije autoritarnog drutva u kojem ima sasvim odreenu funkciju. Sugerirajui naime da postoji neka emocionalna meta-pozicija, neko predracionalno stanje zajednitva u kojem je mogua nekakva neposredna predjezina komunikacija, ovaj nabrekli osjeaj vri ujedno ulogu drutvene cenzure. On zaokruuje neko podruje unutar kojeg ne vae zakoni miljenja i koje je apriorno izuzeto od svake racionalne drutvene kritike. ovjek dakle u ovom konkretnom sluaju ili osjea kao Aralica, te se zajedno s njim nijemo preputa strahopotovanju pred predsjednikom veliinom i udivljenju njegovim povijesnim odlukama i pobjedama, ili pak ne dijeli taj osjeaj, trai racionalno obrazloenje, postavlja pitanja o svrsishodnosti politikih odluka i akcija, ukratko, ponaa se kao zreli, autonomni lan drutva, odgovoran za vlastite postupke, ali i za drutvo u cjelini. U ovom potonjem sluaju pojedinac e se meutim izloiti opasnosti od ekskomunikacije. Jer podruje velikog osjeaja konstitutivno je za identitet. Prema tom iracionalnom modelu ustrojeno je i samo hrvatstvo. Ono nije nita drugo nego jedna takva stvar osjeanja, ili bolje, stvar sudjelovanja u zajednikom osjeanju. Svakomu se u svakom trenutku moe meutim dogoditi da ne bude na pravom mjestu i u pravom trenutku shrvan pravim osjeajem i da na temelju jednog takvog propusta ispadne iz zajednice pravih ljudi te postane krivi ovjek na krivom mjestu. U tom smislu sluaj najdubljeg ganua predsjednikova savjetnika s punim se pravom moe proglasiti paradigmatinim i to prije za intelektualnu, nego za politiku scenu Hrvatske. Pristajanje na iracionalnost u drutvenoj komunikaciji, tovie, njeno bestidno egzerciranje na javnoj sceni, nije uope poseban grijeh Ivana Aralice, ni njegova ekskluzivna glupost. To je ope mjesto hrvatske intelektualnosti, njen sveprisutni sindrom koji se uvijek iznova moe pronai i kod najsuptilnijih njenih predstavnika, i u njenim najprofinjenijim manifestacijama. Taj silni oceanski osjeaj koji polae pravo na sve, a ne daje nita, to veliko hrvatsko srce koje je uvijek spremno svojim lupetanjem zaguiti svaku rije, a s njom i svaku misao, najvei je andar hrvatskog duha - najbolji uvar okamenjene autoritarnosti hrvatske kulture. On nadgleda sve njene inicijacijske rituale, pravovremeno odstranjuje sve to sluti na samostalnost i slobodu, nacionalnim veliinama koje sam po vlastitom diskrecionom pravu ustoliuje osigurava vjeitu nedodirljivost i brine se da, veselja radi, na nacionalni Parnas uvijek zasjedne pokoja kapitalna budala. Da nema tog silnog osjeaja strani bi propuh odavno otpuhao iz hrvatske kulture mnoge papirnate velikane i rastjerao kuni zadah hrvatskog jala, gluposti i samoskrivljene nesree.

Da je taj veliki osjeaj sveprisutan, tovie, da vjerojatno nikada nije tako kobno kao danas pritisnuo nae smrtnike sudbine, samo u svrhu te jednostavne ali vane spoznaje zasluuje masleniki stupor Ivana Aralice odliku izuzetnog povijesnog dokumenta. Ne dakako Aralice radi. Jer njega je shrvalo tek nama za primjer i nama za pouku.

Agrameri lete u nebo "A u pizdu materinu," mrmljao je poluglasno ovjek u tramvaju poprativi svaki puta psovku dubokim uzdahom. Nakon izvjesnog vremena suputnicima to dozlogrdi te jedan od njih priupita neznanca: "Dobro koji vam je avo ovjee, to psujete neprestano?" - "Ker mi se sutra udaje za Hercegovca" - Na to e cijeli tramvaj s dubokim uzdahom: "A u pizdu materinu." Ovo je tek jedan od mnogih viceva i anegdota o Hercegovcima koji se danas masovno kolportiraju Zagrebom. U njima je ovaj tip Hrvata, i to Hrvata u jakom, tovie, u najjaem smislu, predmet nemilosrdne poruge. To ruenje meutim, ruenje je sa sistemom. Osobine zbog kojih je Hercegovac izvrgnut ruglu briljivo su odabrane i nepogreivo se sklapaju u fantom sliku apsolutnog negativca. Na meti je najprije uljez. Hercegovac je to od roenja. Ve tada mu naime pod jastuk stavljaju plan grada Zagreba, tog ekskluzivnog cilja svih njegovih buduih ivotnih tenji, mjesta koje on, da bi ispunio svoje ivotno poslanje ima osvojiti i kojim mora u potpunosti zavladati. Ali on, taj uljez ostaje u oima velegraana nepopravljivi primitivac, nedoueni provincijalac koji na tamna odijela s kravatom navlai bijele arapice pretvarajui sebe u pripadnika plemena white socks , kako ga prekrtava metropolski sleng. Svojoj odioznosti ne zna, ovaj slaboumnik, doskoiti drugaije no da u depu dri magnet kako bi usprkos svemu bio privlaan, barem tako nam pripovijeda vic. No, daleko od toga da je na Hercegovac tek bezazlena provincijalna budala. Naprotiv, u vicevima se esto poantira njegova brutalnost. to je prvo to e uiniti Hercegovac nakon prometne nesree koju je prouzroio svojim BMWeom? Zaklopit e mobitel. Postoji meutim jo neto to je i pored ovog portreta brutalnog, primitivnog i blesavog uljeza iz Hercegovine svim tim vicevima zajedniko. To je mehanizam njihove tvorbe, ovinistika logika koja ih sve zajedno proizvodi. Svi se ti vicevi i anegdote odvijaju naime po istom fantazmatskom scenariju. Iz korpusa hrvatskog graanstva istiskuje se jedna grupa ljudi na koju se projiciraju drutvene negativnosti i koja ovako demonizirana postaje simboliki simptom-uzronik sveukupne drutvene nesree. Zato je naivan svatko tko vjeruje da vicevi o Hercegovcima govore neto realno o samim Hercegovcima. Odnosno, s njihovim stvarnim osobinama imaju oni taman onoliko zajednikoga koliko je i onaj prljavi, egoistini, grabeljivi zelena iz antisemitskih viceva imao zajednikog sa stvarnim idovima. U tom smislu, koliko god to paradoksalno zvui, moe se rei da su danas u ovim vicevima upravo Hercegovci rtve

hrvatskog antisemitizma, rtve upravo onog politikog projekta na ijem ostvarenju su stekli svoju besmrtnu prvoboraku slavu, projekta etniki iste hrvatske dravnosti. Jer Hercegovac se danas odbacuje upravo po onom istom rasistikom kljuu koji ga je svojedobno doveo na tron te hrvatske dravnosti. On, koji je bio ispred svih na junakom domovinskom zadatku protjerivanja srpskih doljaka, uljeza, tih opanara i iljoglavaca, on koji je najdublje zasijecao kad je trebalo sa zdravog, europskog, katolikog, tisuljetnog hrvatstva odstraniti strano tijelo balkanskog primitivizma olieno u srpskoj manjini u Hrvatskoj, naao se u ulozi svoje rtve. Njegova tragedija, koju je u realnom smislu dovrio bosanskohercegovaki rat svih protiv sviju, simboliki je ipak kulminirala onim nedvosmislenim prijedlogom za razmjenu koji se svojedobno mogao proitati s nekog hrvatskog zida: vratite nam nae Srbe, evo vam natrag vai Hercegovci. Na mjesto iskljuenog Srbina, oko ije se demonizacije svojedobno iskristalizirao hrvatski identitet, stupio je Hercegovac, i to kao nositelj istih odioznih osobina. Stoga ovdje nije rije tek o ironiji sudbine, kao to ni u vicevima o Hercegovcima nije rije o samim Hercegovcima. Rije je o logici same stvari, o unutarnjoj nunosti pokrenutih drutvenih procesa. Nita bolje ne svjedoi o tomu od onog na poetku citiranog vica. Ondje naizgled glavni lik u tim vicevima, sam Hercegovac, zapravo uope i ne izlazi na scenu. Nimalo sluajno. Jer u svim tim vicevima i anegdotama Hercegovac i nije nita drugo do jedna pomona konstrukcija, neka vrsta provizorne skele podignute oko stvarne graevine. Sva sirovost, primitivizam, grubijanstvo Hercegovca, sva njegova provincijalna glupost i nezgrapnost, opskurnost ovog uljeza, slui samo jednoj svrsi proizvoenju iluzije da je pozicija s koje se pripovijeda vic mjesto neupitne profinjenosti, velegradske prosvjeenosti, samosvjesne graanske moralnosti, visoke kulture i urbanih manira. Na primjeru gore navedenog vica pokazuje se kako je lako raspriti ovu iluziju. Dovoljno je samo postaviti pitanje: je li ona fina zagrebaka cura iju udaju za Hercegovca oplakuje javno, zajedno s itavim tramvajem sugraana njen otac, je li dakle ta cura uope zasluila ita bolje od onog sirovog provincijalnog primitivca? I to je ona drugo nego i sama jedan proizvod one iste hrvatske malograanske ideologije koja je na vlast dovela tog omraenog Hercegovca; ideologije koja je njoj unaprijed namijenila sasvim odreenu sudbinu: da slini po raspelu, raa Hrvate i bude ku. A ako joj kojim sluajem uspije probiti se na javnu scenu, onda e na njoj odigrati ve unaprijed pripremljene uloge. Ili e nastupiti kao glasnogovornik mukih elja, od onih politikih do onih intimnih, ili e kao dekorativni privjesak muke moi odutjeti kompletni nastup. Ili dakle, da se posluimo paralelom iz ivotinjskog carstva, kao kretavi papagaj, ili kao paradna kobila. A kad bi se ta naa cura i uzjogunila, znamo to bi je ekalo. Nisu malo minke utroile zagrebake dame na prekrivanje masnih ljiva pod oima.

I to bi htio onaj otac iz vica. Bolje partije od Hercegovca svojoj keri ionako nee nai. Ali ne psuje on zbog gorke sudbine svoje keri, nego zbog vlastita ponienja i nemoi. Vic se poigrava slikama koje su duboko ukorijenjene u naem iskustvu svijeta. On otvoreno zaziva fantazije gotovo mitske teine. Jednoj grupi ljudi strani uljez otima ono najvrednije ime ona raspolae - predmet najveeg uivanja i ujedno zalog reproduktivne sposobnosti grupe, oboje predstavljeno u djevici iju otimainu grupa nemono promatra. Vic je dakle scena najveeg mogueg ponienja grupe, ponienja koje u naem sluaju primitivni Hercegovac nanosi uljuenom zagrebakom graanstvu. Reakcija te grupe na ovo ponienje jest prije svega bespomona fascinacija, a sam vic mazohistiki je prikaz njene vlastite kastracije. Upravo je taj jadni zagrebaki malograanski mlakonja onaj koji u ovoj prii najvie uiva - u ponienju koje mu nanosi vitalni i potentni hercegovaki grubijan. Ali, ve smo pokazali da je predmet otimaine u svojoj biti oduvijek ve bio predodreen za tu svrhu, da su ona fina zagrebaka cura i sirovi hercegovaki provincijalac upravo idealan par. No jednako je jasno i to, da otac i njegovo tramvajsko drutvance oplakuju gubitak neega to nikada nisu posjedovali - samosvijest graanske individualnosti koja se slobodno realizira na intimnom, socijalnom i politikom planu i koja je u svojoj navlastitoj urbanosti jedina prava suprotnost provincijalnom balkanskom primitivizmu predoenom u Hercegovcu iz vica. Kerima te graanske samosvijesti, dakle zakonitim kerima graanske, a time i enske emancipacije ovog naeg stoljea, enama osloboenim stega patrijarhalnog morala i obveza spram nacije odnosno drave, tim vie meutim svjesnim socijalnog i politikog znaaja svoga spola, tim se enama neto takvo kao to je Hercegovac iz vica nikako ne moe dogoditi. One s njim mogu voditi samo rat, nikada ljubav. S finom zagrebakom curom stvar stoji sasvim drugaije. Ona Hercegovca odabire jer je oduvijek ivjela s njim, jer je on, odnosno ono to on reprezentira, dio njenog najintimnijeg ivotnog iskustva. Sav onaj primitivizam, nasilnost, zatucanost, grabeljivost, sve ono dakle to je u vicevima projicirano u uljeza iz Hercegovine, nije nita drugo do nalije njene zagrebake obiteljske idile, lajerom hipokrizije prekrivena ugnjetaka stvarnost njena kranskog morala, sirovi svakidanji sadraj fiktivne finoe njenog velegradskog odgoja. Zato je Hercegovac samo u vicu doljak. U svojoj biti i u naoj stvarnosti on je oduvijek bio roeni, premda nepriznati Zagrepanin. Nije Hercegovac dakle nikakav musavi rabijatni deran iz provincije, on je originalni fauk nae metropole. Njegovo je rodno mjesto, da upotrijebimo teke Matoeve rijei o Zagrebu i Zagrepanima, "oajna nemo polugrada, polukulture, poludrutva, koje se u nekim svojim pojavama zove polusvijet" Sva zla pripisana u vicevima njemu i smjetena podrijetlom u daleku Hercegovinu, autentina su zla glavnoga grada. Ovu istinu uostalom nita tako dobro ne iznosi na vidjelo kao sam citirani vic. Upravo su Zagrepani ti koji u njemu psuju ko koijai.

Vicevi o Hercegovcima proizvod su hrvatskog malograanina. Oni predstavljaju njegov neuspjeli pokuaj da se izdigne iznad drutvenih, kulturnih i politikih prilika koje ga uvijek iznova sakate i poniavaju. Oni su izraz njegove nemoi da ovlada silama koje je sam prizvao i sam doveo na vlast da bi odmah potom postao njihova jeftina igraka, predmet njihova iivljavanja. U njima on ivi svoj fiktivni bolji ivot, doputajui, u dubokom samosaaljenju, da mu se otima i ono to nikada nije uspio izgraditi u sebi njegov graanski identitet. U njima ovaj sitni zlobni ovinist, ovaj oportunist iz strasti, ovaj vjeiti nesretnik i polutan na trenutak umilja sebi da je neto drugo, da bi upravo u toj fantaziji potvrdio svoju nesposobnost da to drugo, bolje, stvarno i postane. Zato, kada ih ujete kako se Hercegovcima smiju, znajte, sebi se smiju.

Djelatnici vs. najamni radnici Prije nego se naizgled sretno okonan trajk srednjokolskih nastavnika izgubi u slijedu novih zbivanja, valjalo bi podsjetiti na nekoliko znaajki ovog dogaaja koje zasluuju posebnu pozornost. Da u ovom trajku ima neto to je vie od samog trajka, osjetili su gotovo svi, ako ni zbog ega drugoga, onda zbog silne medijske halabuke koja ga je pratila. Sigurno je, meutim, da pokuaj jedne, u hrvatskom drutvu socijalno nipoto najugroenije skupine ljudi da popravi svoj teki poloaj zakonski doputenim sredstvom, trajkom, sam po sebi nije dovoljan za senzaciju. Puka injenica da su to nastavnici, a ne na primjer strojovoe ili neki drugi, takoer nije odluujui moment. Senzacionalnost trajka jednoznano potjee od naina na koji je drutvo reagiralo na ovaj izazov. Razdraljivost drave i njenih medijskih glasnogovornika, njena nervozna, gotovo panina reakcija, lakoa kojom se posegnulo za prijetnjama i tekim optubama, ukazuju da je dirnuto u ivac koji koordinira daleko vanije drutvene funkcije nego to je ravnotea prorauna. trajk naime, recimo to odmah, nije primarno ugrozio proraun, nego upravo ideologijsku konstrukciju na kojoj poiva dananje hrvatsko drutvo. Stoga je agresivna reakcija i te kako primjerena znaaju realno ugroene stvari. Primjer koji najbolje potvruje reeno odnos je predsjednika Vlade Valentia prema ovom trajku. Otpor zahtjevima srednjokolskih nastavnika on je pruio na dva fronta. S jedne strane Valenti eksplicitno brani dravni proraun, a s time stabilnost nacionalne valute, odnosno, takoer i, kako kae, "stabilnost ove drave u trenutku u kojem se nalazimo", dakle on naizgled brani interes cjeline pred sebinim partikularnim zahtjevom. Da bi uspjeno obavio ovu realnu obrambenu zadau, on se slui jakim frazama i na drugom, paralelnom frontu nie teke optube od kojih najopasnije zvui ona u kojoj se kae da "pojedini predstavnici sindikata ne ele postii rjeenje, ve potiu kaos i anarhiju". Nae razumijevanje ovakvih poruka uglavnom je optereeno kobnom naivnou. Mi smo naime skloni vjerovati da se govor o obrani prorauna odnosi na neto stvarno i konkretno, dok je pria o silama anarhije i kaosa tek puki lingvistiki

fenomen - svjesna mistifikacija u funkciji efikasnije obrane. Drugim rijeima, predsjednik Vlade misli ozbiljno kad obrazlae nunost obrane prorauna, naprotiv on ne misli vie ozbiljno kad srednjokolske nastavnike, taj krhki i njeni sloj dravnih namjetenika proglaava anarhistima i kaotiarima, i to anarhije i kaosa radi. Dakle, on je kad se grudima baca pred proraun pragmatini realpolitiar, a kad prijetei anatemizira, mistifikator, politiki iluzionist, ukratko, ideolog. A to ako je obrnuto? Ako je dakle stabilnost prorauna jedna ideoloka priica par excellence, a zla difamacija nastavnika, naprotiv, potez realpolitiara sa stvarnim znaenjem i konkretnim posljedicama. U tom sluaju proraun nije nikakva hrpa novca koju Dagobert Duck (ika Baja) hrvatske gospodarske politike na ope dobro ljubomorno uva i titi od nerazumnih rasipnika, nego tek rezultanta stvarnih odnosa moi meu interesnim grupama, realno izraena u odreenoj koliini razmjenjivog drutvenog dobra, u naelu uvijek podlonog promjenama, konkretno, preraspodjeli. A srednjokolski nastavnici bili bi tako jedna grupa meu grupama koja raspoloivim sredstvima, sindikalnom organiziranjem i, ako zatreba, trajkom, u pravilu dakle normalnom procedurom, legalnim pritiskom, eli postii preraspodjelu prorauna u svoju korist, a na tetu nekoga ili neega drugoga (na primjer preskupe dravne reprezentacije, ili moebitnog tajnog financiranja bosanskohercegovake avanture). Ali ne, sindikalni zastupnici srednjokolskih nastavnika stvaraju kaos i anarhiju. Njima nije do rjeenja problema zbog kojeg navodno trajkaju, dakle do poboljanja materijalnog i socijalnog statusa svoje grupe, nego do ruenja drave. Oni dakle uope i ne nasru na proraun, nego na drutvo u cjelini, na poredak sam, oni su sila destrukcije i rasula i kao takvi najopasniji neprijatelji hrvatske drave. Da ova teka optuba ima stvarnu teinu dokazuje njeno najrairenije obrazloenje u medijima. trajk nastavnika je opasan jer iznutra podriva jedinstvo domovine u odsutnom trenutku uspostave njene dravnosti. Sljedei korak u zakljuivanju unaprijed je programiran. Tko u vrijeme napada vanjskog neprijatelja iznutra ugroava stabilnost drave, radi za tog neprijatelja, tovie identian je s tim neprijateljem izvana. Srednjokolski nastavnici dakle vie ne rade za hrvatsku dravu, nego su, htjeli to oni ili ne, u slubi etnikih koljaa. Ovaj opis nije iluzija nego je nuna konzekvencija logike funkcioniranja hrvatskog drutva shvaenog kao organska zajednica. Rije je tu o onom ideolokom konstruktu koji je svojevremeno stvorio hrvatsku dravu, ali koji sada u njoj vie ne ostavlja nikakav prostor za imanentni socijalni konflikt, koji uope ne raspolae pojmovima kojima bi izrazio drutveno nuan sukob razliitih interesnih grupa oko raspodjele drutvenog proizvoda. Sve to unutar drutva dolazi u konflikt raspada se na ono nae i na ono neprijateljsko (izvanjsko). Neto takvo kao realno socijalno nezadovoljstvo ne moe postojati dok god funkcionira mehanizam nunog rtvovanja za domovinu. Konkretni oblici ovog drutveno poeljnog rtvovanja beskonano su raznoliki. Kao to je poznato, za domovinu se moe umrijeti, gladovati, potucati se uokolo bez igdje iega i igdje ikog svog, ali, i to je ono to naizgled izaziva zbrku, za domovinu je poeljno bogatiti se, lagodno, ak parazitski uivati, kao i s druge strane,

pljakati i ubijati... sve to i jo nebrojeno mnogo drugih domoljubnih radnji dade se podvesti pod rtvovanje za domovinu. Ali pod jednim uvjetom. Da takva, u stvarnosti bilo koja, radnja bude s neke instancije smatrana domougodnom, odnosno da bude priznata kao korisna rtva za domovinu. S te instancije unosi se u realnu zbrku idealni red. Ta instancija jest ono pravo mjesto drutvene moi u Hrvatskoj danas. Biti moan ovdje znai imati to diskreciono pravo prosudbe o mjeri hrvatstva kod pojedinaca i grupa, pravo da se s onu stranu bilo kakve racionalne verifikacije odluuje o tomu, kada se, tko, to, i u kojoj mjeri, rtvuje za Hrvatsku, i u skladu s tim, da li jest ili nije lan zajednice. To je dakle toka s koje govori Valenti, to je, a ne proraun, onaj stabilni poredak koji on brani od izazivaa kaosa i anarhije. A kaos i anarhija nastupaju kad se pojedinac ili grupa drznu da sami odrede granice svog rtvovanja za domovinu. Te granice su pak beskonano rastezljive. I doista, ako jedni mogu ginuti za domovinu, drugi su spremni jesti korijenje za nju, to bi onda, kao u naem sluaju, htjeli srednjokolski nastavnici? Ovo pitanje - a to pokazuje koliko je silna koncentracija moi u arbitrarnoj instanciji mogue je postaviti ak i iz subjektivne pozicije izobilja. Nije li to tajna zato bestidni grabe vrhovnika, besprimjeran u svojoj oholosti, iako posvuda ve razglaen nije ni naeo tvrdokornu indolentnost puka. Ovdje napokon lei objanjenje zato je reakcija vlasti na trajk nastavnika bila tako agresivna. Ne zato jer su nastavnici zaprijetili ravnotei prorauna, nego zato to su doveli u pitanje arbitrarnost politike elite u Hrvatskoj, jer su se drznuli sami postaviti granice svom rtvovanju i jer su inei to naposljetku doli u opasnu blizinu onog tabua oko kojeg se osovila hrvatska dravotvorna ideologija, tabua u koji se dira pitanjem: da li je sve to skupa imalo smisla, je li ta hrvatska drava uope vrijedna svih onih za nju poloenih rtava? Tko makar i na trenutak pristane uz logiku kojom su se rukovodili nastavnici stupajui u trajk, morat e prije ili kasnije naletjeti i na to pitanje. U tom, i samo u tom smislu, kratkotrajni je trajk srednjokolskih nastavnika prvi pravi politiki sukob u hrvatskoj dravi koji nadmauje sve to je do sada pokuala napraviti takozvana opozicija koja je ostala talac hrvatstva kao golog sredstva manipulacije u rukama arogantnih vlastodraca. Ali zato je i proces javnog ulaska nastavnika u trajk bio za njih ujedno i proces gubljenja hrvatskog dravljanstva. Medijski pretvoreni u izdajnike spregnute s vanjskim neprijateljem oni su simboliki ostali bez domovnice. U tom svjetlu valja sagledati posjet sindikalne delegacije kardinalu Kuhariu. Nije tu primarno rije ni o kakvoj molbi za posredovanjem izmeu sukobljenih strana, drave i njenih najamnika, nastavnika. Hrvatstvo nastavnika nevjerojatno brzo potroeno u trajku jednako je tako brzo obnovljeno u prisustvu Kardinala. Rije je jednostavno o ponovnom krtenju, upravo u onom smislu u kojem se na temelju katolike krtenice stjee hrvatsko dravljanstvo. Oni koji su agresivnom propagandom jednostavno, u liku ugrozitelja hrvatske drave, simboliki izgurani iz zajednice Hrvata ponovo su se obilaznim putom ispod

kardinalskih skuta uvukli natrag. Ovaj obilazni put koji je u politikom, ali i kulturnom i svakom drugom obliku ivota u Hrvatskoj postao gola nuda moda je najbolje doao do izraaja u izjavama Vesne Kaniaj, lidera nastavnikog sindikata. U njima ona do neukusa egzercira svoju hrvatsku podobnost - nije dovoljna samo vlastita danas sasvim benevolentna politika legitimacija ("...moje simpatije inae pripadaju Stjepanu Radiu"), nego je bilo nuno podrobno iznijeti i podrijetlo roditelja, politiku prolost oca, pa ak i hipotezu o tomu kojoj bi se politikoj opciji pokojni otac danas, da je iv, priklonio. Upravo u ovom obilaznom putu, u svemu onomu to jedan sindikalist (zajedno sa svojim pokojnim precima) mora naknadno postati da bi smio ostati nezadovoljnim posloprimcem, mjeri se nesloboda itavog drutva. Ova obilaznica na kojoj se beskonano krui u dosadnom ritmu ritualnog legitimiranja predstavlja danas stvarni razmak izmeu graanina Republike Hrvatske i demokracije. Ali upravo ta racionalno posve suvina ali ipak neizostavna ritualna prisila, da se uvijek iznova dokazuje pripadnost hrvatstvu, prisila oko koje se osovila hrvatska drava i koja danas jo uvijek ini od nje neto vie od drave same - fantazmu hrvatskog identiteta realno nije nita drugo do sredstvo gole manipulacije i slui samo jednomu - proirenju i uvrenju dominacije jedne politike i ideoloke elite nad svim sferama drutvenog ivota i utoliko je jedan od simptoma nadolazeeg, novog totalitarizma. Ako je trajk srednjokolskih nastavnika bio za vlast otpoetka vie od samog trajka nasrtaj na ideoloki fundament hrvatske drave - onda se on za trajkae same okonao kao neto manje od samog trajka, manje od sasvim legitimnog konflikta posloprimca s poslodavcem. Posjet kardinalu Kuhariu oznaio je naime pristanak na propisanu igru, pad natrag u nedoraslost i ovisnost o nekom autoritetu koji uvijek na koncu, umjesto pojedinaca i interesnih grupa samih, ima izvriti neku pravednu raspodjelu. Ono to je zapoelo kao trajk najamnih radnika okonalo se kao eksces hirovitih djelatnika. I kao to je djelatnik ideologem koji u pokuaju da nominalistiki raskine sa socijalistikom prolou, rezultira realnim kontinuitetom s njom - samoupravlja nije skonao svoj iluzorni ivot u najamnom radniku, nego se iahurio u djelatnika obnavljajui isti odnos ovisnosti o neprikosnovenoj i nedokuivoj politikoj moi - tako i trajk nije bio posve normalan, zakonski ureen nain regulacije drutvenog ivota nego politiki eksces, anomalija/devijacija na inae zdravom, beskonfliktnom organizmu hrvatskog drutva danas. Popu pop, a bobu bob Ima neto dirljivo naivno u pokuajima takozvanih analitiara dnevnopolitikih zbivanja, najee novinara, da nam na temelju aktualnog materijala prue odgovor na pitanje to se to s nama zbiva, to nam se je zapravo dogodilo i to nas jo eka. Oni zavidnom ustrinom i nepokolebljivom upornou neprekidno raerupavaju klupka i razmrsuju vorove mree u koju smo se zapleli, poteui uvijek iznova neku nit o kojoj navodno sve visi. Danas je to raskol u vladajuoj partiji, juer su to bile kadrovske

premjetaljke u vrhovnitvu, a sutra e to ve biti licitiranje oko novog lidera oporbe. Ovo prevakavanje pjene dana ne mora biti ni dosadno ni neukusno, ali ono naprosto nije u stanju utaiti glad za spoznajom. Logika dnevnopolitikog komentara ovisi o jednom udnom pravilu. Onoliko koliko je uronimo u aktualnu stvarnost, toliko istisnemo iluzije iz nje. I to ne bilo koje iluzije, nego upravo one na kojoj poiva itava ta stvarnost i koja, da bi analiza uope funkcionirala, mora ostati nedirnuta. Tom logikom stoga moda jo i moemo prepoznati lik nae nesree, ali ne moemo izmjeriti dubinu naeg pada, ni dohvatiti dno ponora na kojem se nalazimo. Drugaije meutim stoji stvar s radom novinara i publicista kao to je primjerice Darko Hudelist. Njegov kut gledanja, za jedan je, ali odluan korak odmaknut od svakidanjeg zbivanja i to taman onoliko koliko je nuno da se ono sagleda u dimenziji vremena, dakle u nastanku, u trajanju i prolaznosti tog zbivanja, ali opet ni predaleko, svakako ne do toke neke metapozicije, s koje se ak i ono najsudbonosnije po nas rasplinjuje u izmaglici vjenosti. Ukratko, pravo mjesto za jedan pogled iskosa. Pored toga posjeduje Hudelist autentini afinitet za dokumentarno, za citat, kao i onaj osobiti talent za neoptereeno uivljavanje u ljude i situacije koji mu omoguuje da iz komara stvarnosti izmami i one najneoekivanije istine. Decentno ironian, nenametljiv u tumaenju, Hudelist zna lukavo s istinama. On ih hvata na mamac njihova samoljublja, i priputa onamo kamo one same najradije izlaze - na vaar ljudske tatine. Sva vrijednost Hudelistova postupka nedavno je iznova demonstrirana u Feralovu feljtonu "Pet godina raspada". Rije je o prezentaciji dokumentarne grae iz razdoblja najeih sukoba u jugoslavenskom komunistikom vrhu koji su prethodili raspadu zemlje, ratu i dananjem kaosu. Ono meutim to nas ovdje najvie zanima, jest sluaj jednog od glavnih protagonista prie o rasulu, tadanjeg predsjednika Predsjednitva CK SKJ, Stipe uvara. Znatan dio feljtona posveen je naime upravo njemu. U poduem intervjuu sa uvarom Hudelist preispituje odluujua politika zbivanja iz 1989, ali ujedno daje i portret ovog nekada vanog jugoslavenskog politiara, a danas, kako izgleda, ponovo aktivnog hrvatskog ljeviara. Premda feljton zdravo senzacionalistiki najavljuje konano razotkrivanje neke tajne, iznoenje dakle neeg potpuno novog i nepoznatog, njegova vrijednost ne lei u tome. On na mjestimice dosadan nain tek potvruje ono to smo otprije znali i to nam se tih godina otkrilo u izravnim televizijskim prijenosima - unutar potpuno okotale birokratske ljuture razvio se tada pred naim oima sukob ljudi od krvi i mesa, protagonista jedne politike, ali i ljudske drame, o ijem ishodu je ovisila naa sudbina. Tada su se po prvi put iz one tajnovite tmine, iz koje su se do tada na nae glave sruivale sudbonosne odluke iji nastanak je ostajao za nas najveom tajnom, napokon pojavili konkretni donositelji i zastupnici tih odluka i ideja, zapravo, svi oni Miloevii i Kuani, krebii i Stojevii, Tupurkovskiji i uvari, razgolieni u svojoj ljudskoj pohlepi i strahu, gluposti i avolskoj lucidnosti, beskrupuloznosti i naivnosti, ukratko u svojoj ljudskoj golotinji. Ali nije vie ta golotinja ono to bi jo jednom moglo fascinirati. Ono

pred im ovaj put zastaje dah jest neuvena bestidnost kojom se ta golotinja iznosi na vidjelo. A to moemo zahvaliti upravo Stipi uvaru. On je u intervjuu s Hudelistom izvrio neku vrstu posthumnog harakirija. Jednom ve politiki dotuen, on se jo jednom uspravio da bi zario sebi ma do balaka i prosuo pred nama svoja crijeva. Onaj naime kojega uvar prepriavajui nam priu svog poraza i pada ba nimalo ne tedi, jest upravo on sam. U ovoj post festum danoj interpretaciji sada ve gotovo davnih zbivanja Stipe uvar sebi i svojoj politikoj generaciji nee pridati nikakav subjektivitet i vanost. "Mi," rei e otvoreno, " bili smo ... zakasnjeli prirepci Titove generacije," otkrivajui usput da su biva drava i njena partija funkcionirali iskljuivo mehanizmom karizmatskog autoriteta vodeih politiara, dakle Tita, Kardelja i nekolicine ostalih. itava konstrukcija propale Jugoslavije, ako je tono ovo to je rekao uvar, njena federativnost, njen samoupravni socijalizam, pa ak i partijski demokratski centralizam, sve su to bile tek kulise namjetene za predstavu autoritarnih voa, da bi, nakon njihova silaska sa scene nuno postale suvine. U svom samoprikazu uvar sam nudi sliku o sebi kao o krivom ovjeku na krivom mjestu. Njegova naivnost u onim odluujuim trenucima saaljenja je vrijedna. On otvoreno priznaje kako je vjerovao Miloeviu i oekivao od njega da se obrauna sa srpskim nacionalizmom. I dok u svom odnosu prema Armiji uvar otkriva sve razmjere svoje prestraenosti i samoponiavajue snishodljivosti, dakle potpune i neupitne nemoi, na drugoj strani on valjda u napadu neke sasvim infantilne megalomanije kuje planove za uklanjanje Miloevia, ali i Kuana. On manirom raritetnog debelokoca nie pred nama najparadoksalnija proturjeja kao posve harmonine momente jedne logine prie. I dok sebe ve vidi u ulozi Predsjednika Predsjednitva SFRJ, s gomilom zavidnika na putu kao jedinom preprekom, on se unaprijed miri s tim da mu kao buduem glavnom zapovjedniku mone Armije ova, kao po nekoj samorazumljivosti, ostaje izvan svake kontrole, priznaje ju dakle posve neprobelmatino kao silu izvan drutva koju on ni najmanje ne namjerava sputavati u njenoj samovolji. Taj isti ovjek koji u jednom trenutku gotovo djetinje razdragano pria o tome kako se spremao preuzeti ulogu velikog dravnika, ni ne trepnuvi pretvara svoju priu u sramnu ispovijest sitnog, k tome jo neuspjenog spletkara. I nema u toj prii vie nikakvih principa, ni moralnih, ni marksistikih, kao to se nigdje ni ne nasluuje neka zabrinutost za posljedice koje bi iz takvog politikog komara mogle proizii. ak ni sasvim prosjeni osjeaj za realnost, a da ne govorimo o nekoj uvjerljivijoj pragmatici ovdje ne dolaze do izraaja. Radnja se odvija u prostoru potpuno ispranjenom od svega bitnoga, od svega to bi moglo odluiti ishod ove isforsirane politike drame. U sreditu je Stipe uvar koji grozniavo mijea i ispremee nekakve karte koje odavno vie nemaju nikakva pokria. Ipak, vrhunac pripovijesti je u onom melodramatskom zapletu oko komino proslavljenog "popu pop, a bobu bob". uvar je naime otiao sa scene, a da mu nije uspjelo ak ni to - nazvati stvari njihovim imenom. Njegova sudbina se saimlje u

onih par rijei koje slobodno mogu stajati kao epitaf na njegovu politikom grobu: "I ja sam ustuknuo. Pristao sam da napravim novu, "ukopljenu" verziju." No nije ovdje uope vaan jedan Stipe uvar, taj, kako je samog sebe ocijenio, politiki prirepak i ukopljenik. Vana je slika koju nam u ovoj prii daje o sebi biva drava Jugoslavija, kratko prije svoje propasti. Jedina toka o koju se tadanja drava po logici svoje konstitucije mogla uprijeti, jest bio taj CK jedine dravne partije. No upravo je ta instancija bila ispranjena od svake moi i nije bila nita drugo nego mjesto potroenog autoriteta i karizme, sasuena ljuska stare slave, iju su krv i meso njeni tvorci odavno odnijeli sa sobom u grob. Granice uvarova svijeta pak do kraja su ostale granice ovog praznog univerzuma. Njegova drama je drama posljednjeg aparatika bive Jugoslavije, nesretnika koji je zadnji shvatio da u ruci dri ezlo od papira. A to to je sudbina preko dvadeset milijuna ljudi ovisila ni o emu drugome osim o hirovima grupice sitnih spletkara koji su se dohvatili za guu zbog nepostojeeg naslijea, najpouniji je dio tragedije. On prijetei opominje da narod ija sudbina na koncu ovisi samo o karakternim osobinama njegovih voa u pravilu i nemaju nikakve anse. Jer oni, narodi bive Jugoslavije, i nisu imali nita drugo osim ove grupice spletkara. Nisu imali ni parlamenta, ni zakona, ni odgovorne javnosti, ni opepriznatih naela graanskog ponaanja, ukratko, oni uope nisu imali drave. A Jugoslavija, ona se raspala, jer je bila drava bez graana. Rekosmo meutim da je od ove golotinje same stvari fascinantnija uvarova bestidnost kojom ju iznosi na vidjelo. Ima naime neke morbidne snage u toj bestidnosti, neke osobite ilavosti koja ne moe potjecati ni od ega drugoga do li od nagona samoodranja. Stoga taj egzibicionistiki vitalizam toliko podsjea na neku prirodnu silu, na neku elementarnu prirodnu pojavu. U svojoj drutvenoj porabi on je upravo ona snaga koja ljude ovog naeg podneblja uvijek onda podupre i uspravi kad bi prema svim zakonima savjesti i logici osjeaja ljudske odgovornosti morali definitivno ustuknuti i pokleknuti pred stravinim posljedicama koje je za sobom ostavila njihova glupost i neznanje. Balkan meutim ne poznaje kajanja. Zato je njegov idiotizam neiskorjenjiv. Poput neke endemske bolesti na smrt kojoj nitko ne poznaje lijeka. Samo u tom smislu moi emo govoriti o neunitivom Stipi uvaru. Ali o njegovu povratku u politiku neemo moi nita rei. Jer Stipe uvar nije nikamo otiao da bi se sada mogao vratiti. On je tek malko priekao, tek toliko da se karizme istroe i autoriteti namu, da ponovo zavlada ona stara, dobro poznata praznina - s masom obezglavljenih, bijednih i ozlojeenih ljudi s jedne, i grupicom sumanutih spletkara s druge strane praznina u kojoj se ovjek ponovo nema za to pravo uhvatiti, ni za kakav zakon, ni za kakvu graansku normu, ni za savjest, ni za odgovornost; praznina u kojoj niti je on graanin niti to to ima jest neka drava; praznina naposljetku u kojoj je on ostao ono to je oduvijek na ovim prostorima bio - igraka hirovite sudbine.

Kuna i jazavac [hrvatska basna] Basnolik nam je postao ivot u Republici Hrvatskoj. ini se naime da je sudbina itavog naroda nala svoj prikaz u sudbini dviju ivotinja, jedne kune i jednog jazavca. Ali ispriajmo najprije kuninu priu. Njen glamurozni povratak meu Hrvate nije ostao bez osporavanja. Javili su se naime neki koji u uvoenju kune kao hrvatskog novca vide izravno poistovjeenje Hrvatske s ustakim reimom. Ovi kritiari poriu uglavnom bilo kakvu relevantnu pretpovijest kune kao hrvatske monete i jednoznano je vezuju uz Pavelievu endehaziju te time njeno znaenje svode iskljuivo na znaenje jednog faistikog simbola. Postoje i promicatelji, odnosno u ovom sluaju branitelji kune. Oni nasuprot kritiarima istiu navodnu ukorijenjenost kune u hrvatsku tradiciju i poantiraju neku vrstu njene izvorne nevinosti: injenica da se ustaki reim posluio kunom kao tradicionalnim hrvatskim platenim sredstvom nije dovoljna da bi kompromitirala kunu kao takvu, odnosno tradiciju samu. Spor izmeu kunopromicatelja i kunokritiara koncentrirao se tako na pitanje, da li kuna kao ime novca nosi ili ne nosi na sebi faistiko znaenje. Tako postavljeno pitanje moe meutim u publici pobuditi iluziju da je na njega mogue jednoznano odgovoriti, odnosno da rezultat spora moe biti neka opevaea objektivna istina. U tom smislu polemika zadobija kvaziznanstveni karakter. Podsjea na onaj poznati spor izmeu takozvanih deskriptivista i antideskriptivista. U sreditu spora je pitanje kako se imena odnose prema stvarima. Oni prvi dre da je znaenje neke rijei odreeno svenjom svojstava (cluster of properties) koja neko ime dovode u odnos s nekom stvari. U naem sluaju kuna bi tako bila rije ije znaenje odreuju svojstva kao: ivotinja ije krzno svojedobno slui u hrvatskim zemljama kao univerzalno sredstvo razmjene, lik s novca koji je svojedobno bio u upotrebi meu Hrvatima, tradicionalno sredstvo plaanja u Hrvata, moneta u NDH, nevina rtva udbakog srbo-jugo-unitaristiko-etnikokomunistikog totalitarizma, hrvatski novac par excellence, simbol hrvatske dravne i monetarne samostalnosti itd. Ovdje svojstvo kune kao monete u jednom faistikom reimu jest tek jedno od svojstava koja odreuju njeno znaenje i nema nikakvog razloga da to svojstvo uzmemo kao jedino ili kao predominantno. tovie, vjeruju kunobranitelji, to bi bilo nasilje nad stvarnou, akt politiki motiviran, otvoreni izraz neprijateljstva prema hrvatskom narodu i njegovoj samostalnoj dravi. Kunokritiari, naprotiv, zaigrali bi u ovom hipotetikom filozofskom sporu ulogu antideskriptivista. Njihova je teza da se rije referira na neki objekt posredstvom akta prvotnog krtenja (primal baptism). Kunu je kao hrvatski novac okrstio Ante Paveli te ona ostaje "ustaka novana jedinica" (Ivo Banac) u svim moguim svjetovima i u svim kontrafaktikim situacijama. Nekakvo naknadno konstruiranje predustake tradicije

kune pseudoznanstveno je nadmudrivanje i ne moe zasjeniti ono bitno - poistovjeenje dananje hrvatske vlasti s ustakim reimom, a to je s obzirom na bilo koji pragmatini hrvatski interes u najmanju ruku kontraproduktivno, nanosi Hrvatskoj samo tetu te je stoga akt neprijateljski prema hrvatskom narodu i njegovoj samostalnoj dravi. Ovaj prividno znanstveni karakter spora oko kune ima samo jednu svrhu - da poslui kao imitacija demokracije, da osnai iluziju kako se odluke u nas donose na osnovi nekakvih argumenata i nekakve logike. Prije dakle nego se zainteresirana publika dohvati dobaene joj kosti za glodanje te posegne za dodatnom argumentacijom, prije nego se dakle udubi u prouavanje radova Johna Stuarta Milla i Gottloba Fregea, Searla i Kripkea, valja joj objasniti da je ono najvanije u ovom sporu, injenica da je njegov ishod odluen prije nego li je spor i zapoeo. Dakle, da je znaenjska mrea u koju se ulovila kuna odreena drugim momentima, a nikako znanstvenim ili logikim argumentima. Naime, klju za razrjeenje zagonetke o znaenju kune dri jazavac. Isti je naime sve donedavno velikoduno doputao jedinom zagrebakom satirikom kazalitu da bez naknade koristi njegovo ime kao svoje. A onda je iznenada morao nestati. Bespomona jadikovka Fadila Hadia zaziva nedvojbene asocijacije na sluaj kune. Posluajmo: "... ne vidim razloga da jednu ivotinju koja postoji vjerojatno dvadeset tisua godina sada nasilno ukidamo, izbacujemo iz zoologije, iz ivota, inimo nepodobnom. Ako proglaavamo ivotinje nepodobnima, onda govorimo o mraku i zapravo nemamo nikakvo pravo govoriti o demokraciji." Svi znamo to je bilo kobno za jazavca. Zli Srbin Petar Koi u ijem se djelu spominje ova ivotinja. I nikakva izvorna nevinost jazavca kao ivotinje, nikakva podudarnost s (ivotinjskim) imenima drugih satirikih listova i kazalita u svijetu nije ga mogla spasiti. Svojstvo - biti u naslovu djela jednog zlog Srbina - zbrisalo je sva druga jazaveva svojstva i definitivno odredilo njegov etniki identitet. Ona ista logika koju su kunopromicatelji s indignacijom odbacili, jazavca je dola glave. to dolikuje kuni, ne dolikuje jazavcu. Ni meu ivotinjama dakle u novoj hrvatskoj dravi ni pravice. Sluaj jazavca prava je istina spora oko kune. On ini svaku diskusiju oko kune, svaku argumentaciju za i protiv potpuno irelevantnom i prokazuje svaki racionalni napor oko te argumentacije uzaludnim, odnosno njen razultat posve neobavezujuim. Sluaj jazavca iznosi na vidjelo ono najvanije - da je oznaiteljska praksa u dananjoj Hrvatskoj u potpunosti pod vlau niim obuzdane politike samovolje, to drugim rijeima znai, da je kompletni hrvatski simboliki univerzum danas do kraja ideologiziran. Zakljuimo! Sama po sebi kuna niti jest niti nije ustaki simbol. Ustatvo je njeno svojstvo jednako koliko je i etnitvo svojstvo jazavca. Kuna je dakle ustaica onoliko koliko je i jazavac etnik. Samo, u naem dananjem hrvatskom drutvu, kao to smo uli i vidjeli, jazavac jest etnik. Onda je i kuna ... Da, upravo tako, tek u relaciji spram

jazavca, tek u razlici/opoziciji spram njega i njegove sudbine zadobija kuna onaj kuni zadah totalitarne prakse koji u nozdrvama zatim vonja na poznati ustaki smrad. Ono ustako na kuni nije neto to ona iz prolosti donosi u dananju stvarnost, nego je dananja stvarnost ono to kuni priskrbljuje ustaku konotaciju. Nije dakle promocija kune u novu hrvatsku monetu sama po sebi ono to dananje hrvatsko drutvo i hrvatsku dravu poistovjeuje s ustakom dravom i faizmom uope. Upravo obrnuto, stvarnost dananjeg hrvatskog drutva jest ono to od kune ini element identifikacije s ustatvom. Prazno mjesto Trga rtava faizma, ustake uniforme i znakovlje na ulicama, najsramotnije ovinistike ustake parole u javnosti, zbrisan i posljednji znak hrvatskog antifaizma, ali prije svega, despotska samovolja vlastodraca, njihova neuvena grabeljivost, bezakonje, svi oni nekanjeni pljakai i ubojice u samim vrhovima vlasti to i i slino krsti kunu ustakom, a ne nekakav pokojni Ante Paveli. Jednako tako mi ne moemo rei da akademik Dalibor Brozovi, najrevniji promicatelj kune u Hrvatskoj navodei sve mogue argumente u njenu korist zastupa zapravo ustatvo. Ali mi zato znamo da akademik Brozovi to ustatvo priziva onda kada ne brani jazavca, onda kada bez rijei protesta puta jazavca da strada kao etnik. Onime o emu govori, Brozovi ne uspijeva osloboditi kunu ustatva, zato jer tu istu kunu sam ini ustakom upravo onime o emu uti. Time Akademik vlastitoj argumentaciji u korist kune oduzima svaku vjerodostojnost i skida s nje auru znanstvene kompetencije. Nije Brozovi nikakav zastupnik deskriptivistike teorije znaenja, nije on nikakav hrvatski Searl, on je tek intelektualni serviser neodgovorne politike samovolje. Argumentacija kunopromicatelja sadri inae jedan veoma indikativan motiv. Da bi oslobodili kunu ustake konotacije oni je rekonstruiraju u idealnom prostoru nekog meta-znaenja, prostoru oienom od sveg politikog i ideolokog, dakle, i sveg povijesnog. Tako e Brozovi opetovano naglaavati "iznimnu apolitinost" kune kao novca, a Stjepan ui e ak ustvrditi kako je naratajima odraslim poslije 1945. naziv valute irelevantan, jer se "... spram nje odnose izvan ideolokog i politikog konteksta.". Ovaj pokuaj da se neki pojam rekonstruira izvan svake ideoloke i politike konotacije, kao to bi trebalo biti poznato, ideoloki je postupak par excellence. Taj postupak kojim se povijest naturalizira, ujedno je i postupak mitologizacije. Mit, pisao je Roland Barthes, "ne porie stvari, naprotiv, njegova je funkcija da govori o njima; on ih jednostavno proiuje, ini ih nevinima, daje im prirodno i vjeno opravdanje, daje im jasnou koja nije jasnoa objanjenja, nego jasnoa injenine tvrdnje". Pisac i akademik u ulozi kunopromicatelja postaju tako ideolozi i mitotvorci. U svom ideoloki ovako proienom, opriroenom vidu, u svojoj apsolutnoj nevinosti i vjenoj sveprisutnosti jedina funkcija koju kuna jo moe imati jest to da bude element u mitu o stvaranju hrvatske drave. Tek unutar toga mita ona je apriorno osloboena svake negativne konotacije. Ovdje ona ima mo da uzviena u svojoj izvanvremenskoj supstancijalnosti hini nevinost spram bilo koje svoje konkretizacije, spram bilo kojeg ozbiljenja, pa tako i mo da jednostavno apstrahira od sveg zla ustake drave, jednako kao to nam se i ideja hrvatske dravnosti natura u ovom mitu kao neto apriorno nevino i isto, neto to vjeno perzistira u beskonanoj razlici spram svake svoje realizacije. Utoliko se svi

prigovori koji naglaavaju pragmatini, konkretni moment problema s uvoenjem kune - to da bi ovakvo ime valute moglo tetiti gospodarskim interesima Hrvatske, dakle da je u tom smislu kontraproduktivno, - odbijaju o golotinju kunine istine: ona nije uvedena zato da bi konkretnim, ivuim Hrvatima bilo bolje, nego zato da u mitskim slikama podupre njihov imaginarni identitet. Sada se pokazuju sve pogubne posljedice ienja Hrvatske od svih znakova antifaizma. Jedno drutvo je u histerinoj potrebi da uspostavi apsolutnu razliku spram svoje nedavne prolosti poruilo sve simbolike mostove za sobom, unitilo je svaki element koji je omoguavao simboliku identifikaciju s prolou, zauzimanje diskurzivnog odnosa prema njoj i kontinuitet identiteta u nunim promjenama. Stvoren je golemi zjev, crna simbolika rupa koja nije nadsvoena novim simbolikim univerzumom, nego je provizorno zasuta mitskim slikama imaginarnog identiteta, slikama poraza i pobjede, ponienja i osvete. Rezultat nije zrela svijest o tomu odakle dolazimo, to jesmo i to se to s nama zbiva, nije dakle simboliki poopiv, komunikativni izraz nacionalnog identiteta, nego autistika gvalja izmrcvarene due stjenjene u sado-mazo gru izmeu samoprodirueg straha i omnipotentnog gnjeva. Tako je Hrvatima od II svjetskog rata u njihovom povijesnom identitetu ostala tek gola trauma poraza. Kuna je fantazijska kompenzacija tog poraza, mitska slika uskrsnua onog vjenog, niim okaljanog, apsolutno nevinog, neunitivog hrvatstva. Ali mit, a pogotovo nacionalni mit, ne moe pretvoriti poraz u pobjedu. Moe meutim poraz ponoviti. Najbolji primjer za to je Bleiburg - tragedija koja se Hrvatima dogodila dva puta. Prvi puta kao stvarno stradanje tisua konkretnih ljudi, najee nevinih rtava divlje osvete pobjednika, i drugi put, kad je od te stvarne tragedije stvoren mit, stvoreno hrvatsko Kosovo. Spiritus movens te mitomanije, kojemu je uspjelo posrbiti hrvatsku kulturu i politiku, itavu hrvatsku stvarnost, temeljitije no to bi to Srbi ikada mogli uiniti, jest ustaki ressentiment - onaj pravi promotor kune u novi hrvatski novac. S malo mate mogue je zamisliti hipotetiki susret dviju ivotinja: kune koja se iz mraka uspinje k bljetavo osvijetljenoj pozornici i jazavca koji istim putom silazi u mrak neke svoje Jazovke. Pretpostavimo da su im se pogledi sreli. E pa ti pogledi nijemo su naravouenije basne koju ivimo u tunoj Republici Hrvatskoj. Bogu carevo, caru boije! Metafora o takorima koji naputaju brod koji tone ne mora svugdje i svagda automatski prizvati osjeaj moralne odioznosti. Pogotovo ne primjerice u drutvu kakvo je hrvatsko, drutvu realizirane amoralnosti, koje ni u rijetkim pokuajima da stvori neku sliku o sebi, osvijesti svoje faktiko stanje, reflektira dakle svoju povijesnu situaciju, ne vidi potpuni nestanak morala iz svoje svakidanjice kao neki svoj posebni problem. takori dakle koji danas bjee s admiralskog broda hrvatske revolucionarne dravotvornosti nisu neto moralno odvratno. tovie, politiki komentatori, a s njima i

politiki pasivna publika, tupi hrvatski puk prije sklon neobaveznom kvazipolitikom konfabuliranju nego odgovornom angamanu, smjesta prepoznaju u ovim takorskim bjegovima vane, ak sudbonosne politike opcije koje e ve sutra promijeniti realnost. Trulo moralno smee u nas se smjesta reciklira u novu politiku ambalau. No, prije nego nas deurni politolozi kolski podue o podvojenosti politike i morala, valja rei sljedee: nije rije o tomu da je naem drutvu nuno potrebna neka instancija moralne regulacije, nego o injenici da nje naprosto nema, da u Hrvatskoj dakle ne postoji nita i nitko tko bi simboliki predstavljao savjest drutva. Upravo ta gola injenica doima se kobnom, ali ujedno i izvanredno pounom. Problem najbolje dolazi do izraaja na primjeru institucije koja se mnogima namee kao odlikovano mjesto drutvene moralnosti i savjesti - na primjeru hrvatske Crkve. Oni rijetki kojima pamenje nije potroeno sjetit e se jedne fotografije s velikog pukog slavlja uprilienog nakon konstituiranja demokratskog hrvatskog Sabora, onda kada su se svjetovna i crkvena vlast, svaka sputajui se sa svoga breuljka, jedna dakle s Gria, a druga s Kaptola, srele na Jelai placu i simboliki se sjedinile u jednu jedinstvenu sliku hrvatske sree. Naprijed stoji Franjo Kuhari, sklopljenih ruku, zagledan u nebesa, s izrazom blaena zadovoljstva, a oko njega - djetinje razdragani, Predsjednik s obitelji, Nevenkom, Ankicom, Dejanom ... Ostavimo na trenutak po strani pitanje to je dovelo Kardinala na ovaj obiteljski portret, je li to kratka politika pamet, nagla pomama za svjetovnim radostima ili pak svjesni izraz politikog svjetonazora, jasno ideoloko opredjeljenje, neskriveno iskazivanje politike naklonosti. Jedno je sigurno. Nikakva nuda nije natjerala Kardinala da se da ovjekovjeiti na predsjednikovoj obiteljskoj fotografiji. A tada je ve pametnomu ono bitno trebalo biti jasno. Ona politika opcija koju je tada u svojoj osobi personificirao Franjo Tuman i prije samih izbora sadravala je sve one temeljne crte zbog kojih je danas, nakon ovolike tragedije odbacujemo. Bila je to politika hipertrofiranih elja, neodgovornih obeanja, nesuvislog odnosa prema prolosti, politika iluzornog pomirenja neizdrivih suprotnosti i politika beskrupulozne manipulacije povijeu, injenicama i naposljetku ljudima. Zar se obeanje onih milijardi dolara, one granice na Drini i barjaka na Romaniji moglo realizirati drugaije nego kao front na Kupi i krvave gaa na tapu u vlastitom dvoritu? Zar one preteke rijei izgovorene u bijesu i osvetnikom ludilu nisu ve tada odjekivale onom istom tutnjavom kojom su nam se kasnije na glave sruile granate? Zar se od onih koji su bez ikakve odgovornosti rabili rijei oekivala obazrivost prema konkretnim ljudima i njihovim sudbinama? Kad su to uostalom zapjenjeni hukai pronosili svijetom mir i dobro?

Odgovor moda zna Kardinal. On je tada silazei niz Kaptol ususret svojem svjetovnom gospodaru morao biti svjestan konzekvencija svoga ina. Morao je znati da on svojim prisustvom ne samo uveliava dravnu svetkovinu nego se i slizuje s jednim tada u najmanju ruku krajnje problematinim politiarom, a to znai, ostavlja u javnosti dojam da podrava njega kao osobu i politiku koju on prezentira. Kardinal je morao znati da njegovo tadanje poziranje s Tumanom predstavlja sasvim nedvosmislen politiki in. Ne zaboravimo, Franjo Tuman tada nije bio nita manje bivi komunistiki general nego je to danas, njegova Bespua nisu bila nita manje sporna nego su to danas kad se zbog njih javno posuo pepelom, njegova nebulozna lupetanja zbog kojih su njega, a time i sve nas tada ak proglasili antisemitima nisu bila nita bezazlenija ni odgovornija od ovih koje sluamo danas, a njegov autoritarni stil, infantilna tvrdoglavost, razmetljivost i ona tragikomina sklonost kierskoj pompoznosti sramotili su nas i poniavali u dovoljnoj mjeri jo i tada. Povrh svega meutim, i to u sasvim konkretnom politikom smislu, stati tada uz Franju Tumana znailo je podrati kobnu iluziju da je agresivnom srpstvu mogue suprotstaviti se njegovim vlastitim sredstvima: raspirivanjem ovinistike mrnje, hukanjem na obraun i zazivanjem konanog rjeenja problema svekolike nacionalne povijesti u zaokruenju jednonacionalne drave. Poduprijeti u ono vrijeme svojim osobnim autoritetom jednog Franju Tumana, odnosno njegovu politiku opciju, to je uinio tada Kardinal Kuhari, a s njim i cijela institucija, Crkva, znailo je onom srpskom politikom i kulturnom monstrumu kakav je Miloevi parirati pokuajem stvaranja njegova hrvatskog pandana. Tumanu je, usprkos bitno skromnijim kako osobnim tako i nacionalnim resursima, ipak uspjelo odigrati ovu ulogu. Hrvatska, itav hrvatski narod, zasjeli su s Tumanom i njegovom politikom vrsto u orbitu srpske elje. Jer, to je tada projektu velike Srbije bilo pree od proglaenja hrvatske samostalnosti? Velika srpska interpelacija, najvei ovostoljetni pothvat srpske politike i jo vie kulture - prizivanje/proizvoenje neprijatelja, svih onih iredentista, separatista, ustaa, balija, itd. - napokon je poela donositi plodove. Na taj nain Srbima je uvijek iznova uspijevalo improvizirati neko dno bezdana u koji su strovalili sebe i sve ostale. Njihova elja je u sveopem sunovratu uvijek iznova proizvodila svoj vlastiti predmet. Od toga je meutim samo jedna sudbina jo gora Dati se uhvatiti u dinamiku tue elje! A upravo je to ono to se dogodilo Hrvatima. S pobjedom revolucionarnog hrvatskog dravotvorstva i Franje Tumana koji ga je reprezentirao, uz masovnu kolaboraciju ostalih nacionalistikih i nenacionalistikih politikih opcija, Crkve, potene i nepotene inteligencije, upotpunjen je hrvatski paradoks - u ekstazi apsolutnog samoodreenja, u najveem naponu apsolutne subjektivnosti dosegnute u znamenitoj tvrdnji "izmeu nas i Boga vie nita" hrvatstvo se konano ostvarilo kao zadovoljenje srpske elje, kao puka reaktivnost. Originalni hrvatski kategoriki imperativ - postupaj uvijek tako da svaki tvoj autonomni in bude ujedno ispunjenje tue elje - pokrenuo je opaku logiku. Morao se dogoditi ne samo Vukovar, kao hrvatska tragedija i srpska sramota, nego i Mostar, kao hrvatska sramota i srpska radost i veselje. Jer hrvatski zloin nad Mostarom u srpskoj fantaziji eliminira grijeh srpskog zloina nad Vukovarom. Kao to uostalom Bleiburg u hrvatskoj fantaziji

ini Jasenovac nedogoenim. Konani cilj je postignut. Grijeha nema ni na jednoj strani i nitko ni za to ne odgovara. I tu lei zapravo sav paradoksalni uas balkanskih naroda, a na prvom mjestu Srba i Hrvata. Oni naime kojima je samostalnost najvii ideal postojanja, realno se uope ne usuuju ostati nasamo sa sobom - nasamo sa svojim glupostima, sa svojim neoprostivim grijesima, ukratko, nasamo sa svojom savjeu. Za to nitko na Balkanu nema dovoljno kurae. Ipak, vratimo se pitanju to je to nagnalo Kardinala da svojom blizinom posveti Tumana i njegovu politiku i da najnjenije privine hrvatsku Crkvu uz hrvatsku dravu? Franjo Tuman postao je idol Crkve (itamo da mu koludrice jo i danas piu sentimentalne pjesme) ne usprkos tomu to je svojedobno bio komunistiki general, dakle promicatelj ateizma, nego upravo zbog te injenice. Zahvaljujui toj svojoj karakteristici, obratu iz progonitelja vjere u njena promicatelja mogao je sebe ponuditi masi kao univerzalni objekt identifikacije. Narod se masovno poistovjeivao s Tumanom konvertitom, ne s Tumanom junakom borbe za hrvatsku dravu. Pria o narodu koji ni o emu drugomu nije sanjao do li o svojoj samostalnoj dravi naknadno je stvorena fikcija sa sasvim realnom ideolokom funkcijom. Od svih onih silnih titoista bez ije masovne podrke nikakav reim, pa ni komunistiki, dakle ateistiki, ne bi mogao vladati manje vie neupitno itavih etrdeset i pet godina, preko noi valjalo je stvoriti najodanije Hrvate, katolike koji od pamtivijeka do danas imaju samo jedan cilj pred sobom - ostvarenje hrvatske drave i vjeru u Boga. Ako je taj obrat bez ostatka uspio jednom generalu, onda je morao uspjeti i svim nebrojenim kaplarima, vojnicima i uzgrednim suputnicima biveg reima. Ali glavnu ulogu u velikom hrvatskom obratu odigrala je jedna psihotehnika poznata pod imenom derealizacije. Sav stvarni sadraj kompleksa zvanog hrvatsko jugoslavenstvo, itava jedna faza kolektivne povijesti i to ona za kolektivni identitet najodlunija, zajedno s konkretnim iskustvom koje su generacije stjecale mukotrpnim suoavanjem s realnim povijesnim okolnostim, sve to pretvoreno je u obinu fantazmu, onezbiljeno na razini pogrene sanjarije. Bijeg u derealizaciju omoguio je masama najbezbolniju promjenu identiteta. Pokoravanje novim gospodarima nije doivljeno kao nesretna nuda, nego kao ostvarenje davnanje elje. Napokon, jedini dokaz da je ostvarenje hrvatske drave konani izlazak na svjetlo dana lei samo u fantazmi o jugoslavenskoj prolosti kao mranom tunelu. Ali mi znamo kada apsolutno svjetlo zamjenjuje apsolutni mrak. Onda naime, kada se iz sivoga prelazi u sivo. Derealizacija kao mehanizam obrane koji u poricanju prolosti omoguuje pojedincima i kolektivima da najkomotnije izau na kraj s traumama te prolosti, da pritede sebi prije svega neugodni susret s vlastitom savjeu ima i svoju cijenu. Tko naime svoju prolost porie, nikada je se nee moi osloboditi i bit e prisiljen uvijek iznova ponavljati je. Tajna svojedobnog uspjeha Franje Tumana nije bila dakle u njegovim superiornim intelektualnim i moralnim kvalitetama, a ni u nekakvom politikom programu koji je predstavljao. On je masama ponudio neto daleko primamljivije - mogunost da kratkim

postupkom u potpunosti promijene svoj identitet, da preko noi postanu neto apsolutno drugo od onoga to su bili juer. A to je ujedno i tajna svih onih nebrojenih sveanosti koje su uz neuvenu pompu organizirane posvuda i u svakoj prigodi. To su bili prije svega masovni obredi inicijacije i pokrtavanja, rituali oienja Hrvata od komunizma i jugoslavenstva, ukratko, novo roenje nacije iz duha samozaborava. Utoliko i Hrvatska danas nije drava, nego stvar pseudoreligijskog kulta, ne s predsjednikom, nego s prvosveenikom na elu. Zato je domovina na Medvedgradu dobila oltar, a ne primjerice neki spomenik palima za njenu slobodu. Nespretni pokuaj Kardinala da se potiho odulja sa scene na kojoj se svojedobno gurao u prvi red, njegova upadljiva suzdranost pred oltarom domovine, otkriva u toj nagloj politikoj decentnosti onaj dobro poznati strah od susreta s vlastitom savjeu. Hrvatska Crkva ponovo je lakoumno proigrala sav moralni kapital koji je marljivo skupljala za vrijeme komunizma. Ima li razloga onda pridruiti se oduevljenju politikih komentatora koji su puni strahopotovanja prema monom prebjegu prekomendirali Crkvu u tabor oporbe i zluradom zadovoljstvu javnosti koju sve vie veseli osamljenost sve mrskijeg Predsjednika? Prorok u hramu nacionalnog duha Matica hrvatska danas je ponovo politiki sluaj. Reizbor Vlade Gotovca za njena predsjednika javnost je nepogreivo protumaila. Rije je o trijumfu opozicije nad vladajuom strankom, o pobjedi ujedinjenih protivnika predsjednika Tumana. I dok je politika poruka ovog izbornog dramoleta u Matici posve nedvojbena, samorazumijevanje samih aktera ukazuje na problematini paradoks. ini se naime da su i pobjednici i poraeni svoje uloge shvatili na isti nain. Oni koji su uskratili podrku Gotovcu uinili su to zato da bi sprijeili uplitanje politike, u ovom sluaju Gotovevih liberala, u rad jedne kulturne ustanove. Ali iz istog razloga oni drugi su dali svoj glas Gotovcu, naime, kako bi onemoguili uplitanje drave, a to znai predsjednikove stranke, u rad Matice kao, jel', od politike nezavisne kulturne ustanove. Ovaj paradoks, da naizgled isti motiv izaziva sasvim suprotne postupke postoji, kako smo rekli, samo u slici koju protagonisti stvaraju o sebi samima. I dok publika zna o emu je rije, o oprobavanju snaga u politikoj borbi, sami akteri padaju rtvom vlastite zablude - da su u Matici hrvatskoj zbog kulture, a ne zbog politike. Grijee! U Matici nisu ni zbog jednog ni zbog drugog. U dananjoj hrvatskoj dravi, u okolnostima, politikim i kulturnim u kojima ivi dananje hrvatsko drutvo, institucija kao to je Matica hrvatska nikako ne moe biti ni kulturna ni politika ustanova. Jedino to ona po svojoj unutarnjoj logici jo moe biti jest - politiki sluaj, odnosno, to je nalije istoga, intelektualni skandal. Grof Janko Drakovi kao prvi predsjednik Matice, tada jo ilirske, davne je 1842. jasno obrazloio razlog njena uspostavljanja: "Najpoglavitija svrha drutva naega jest: nauku

i knjievstvo u naem narodnom jeziku rasprostranjivati i priliku mladei naoj dati, da se domorodno izobrazi". Program narodnog prosvjeenja jo je tada imao dvije jednako vane strane. Realno, Matica nije nita drugo nego jedna izdavaka kua, simboliki meutim ona je glavni nositelj hrvatskog narodnog preporoda. I jedna i druga komplementarna strana matiine djelatnosti imaju neto zajedniko: zbivaju se u neprijateljskom okruenju tue drave, kao kulturna opozicija vlasti koja je stoga uvijek i politika opozicija i to u subverzivnom smislu. Matica je otad uvijek neto vie od kulturnog drutva, ona je, tovie, zamjena za ono to Hrvati nemaju, naime nacionalnu dravu iju ulogu Matica pod danim okolnostima u najveoj moguoj mjeri preuzima. Razumljivo da je uspostava hrvatske drave dovela zagovornike Matice hrvatske pred dilemu. Postavljalo se tada pitanje, je li Matica jo uope potrebna Hrvatskoj, jer da sad napokon imamo svoju dravu i svoja ministarstva za promicanje jezika, kulture, itd. Ovo pitanje ostalo je bez jednostavnog, ali radikalnog odgovora. Ne sluajno, jer jedini mogui odgovor na to pitanje povlaio je za sobom ne samo oprotaj s jednom kulturnom ustanovom koja je svoju povijesnu ulogu jednom zauvijek odigrala, nego i sljedee, daleko ozbiljnije pitanje: o drutvenoj ulozi hrvatskih intelektualaca danas, a ponajprije o mjestu koje oni zauzimaju unutar demokratske drave i moderne kulture. Odgovoriti na to pitanje znailo je suoiti se sa svojom drutvenom istinom, prihvatiti izazov transformacije, iskoraiti iz starog svijeta ovisnosti i u njoj zagarantirane sigurnosti u novi svijet neizvjesne upuenosti na sebe samoga, ukratko, znailo je to punim pluima udahnuti eter moderniteta. Hrvatska intelektualna elita nije imala ni snage ni hrabrosti izabrati budunost. Radije je ostala ondje gdje ju je smjestio grof Janko Drakovi. No dok je grof bio normalno dijete svoga vremena, njegovi dananji nasljedovatelji jadna su nedonoad naeg doba. I vie je nego otuno promatrati ih kako od obnoviteljske skuptine devedesete pa do danas uzaludno pokuavaju dati Matici neki smisao. Ne zaboravimo, ovo propitivanje Matiina smisla zbiva se po prvi puta u politikom okruenju koje je naklonjeno nacionalnoj kulturi, u uvjetima ostvarene nacionalne drave. Osnovno pitanje koje mui obnovitelje, jest: to bi Matica, pored svih hrvatskih fakulteta, svih znanstvenih instituta, slobodnih hrvatskih strukovnih udruenja i hrvatskih ministarstava mogla biti osim jedne izdavake kue. Predizborna kampanja za Predsjednika MH iznova je iznijela na vidjelo svu nesuvislost odgovora danih na ovo pitanje. Jedan od kandidata za predsjednika, Mate Maras, u prvi plan je izgurao svoju apolitinost. On vidi MH samo i jedino kao kulturnu ustanovu, a njenu politiku ulogu eksplicitno proglaava zauvijek okonanom. Najdublji smisao Matice za Marasa je "osvijestiti hrvatsko nacionalno bie, promicati, osvjeivati hrvatski kulturni identitet". Matica mora konkurirati naslijeenim narodnim sveuilitima i domovima kulture koji se bave "kulturom internacionalnog tipa, za koju se teko moe rei kamo pripada". Maras navodi i jedan primjer ove odnaroene kulturne aktivnosti: prikazivanje filmova. Da bi se ovome zlu doskoilo, predlae Maras osnivanje domova MH koji bi bili neka

vrsta zajednikog krova svim drutvima koja se bave kulturom. "Ako, recimo, postoji neki tamburaki orkestar, neka postane kolektivni lan MH," rei e Maras. Ni sitnu djeicu po kolama nije zaboravio: "da se zna da ima jedna Matica koja skrbi za sve uzraste." MH mora osim toga postati i veliko okupljalite: "...to je ono ega su Hrvati bili lieni. im su ljudi zajedno poinje tzv. interakcija, ljudi se gledaju, razmjenjuju misli, igraju ah, itaju novine ...". Marasova matarija o budunosti MH kulminira ultimativnim zahtjevom: "Matica mora postati svojevrstan nacionalni hram, atmosfera u Matici i oko nje mora ponovo postati uzviena." Ovako dakle izgleda apolitina verzija Matice: genijalni spoj funkcija seoske kole, seoske krme i seoske crkve. ujemo djeju graju, tamburaki orkestar i vidimo matiare kako se gledaju, razmjenjuju misli, igraju ah, itaju novine, dakako, sve to daleko od trivijalnosti svakidanjice, jer zaboga, nalazimo se u hramu hrvatskog nacionalnog duha, dakle sve to jo i uzvieno da uzvienije ne moe biti. Posve u skladu sa svojom vizijom Maras je sebe preporuio, i to doslovno, kao sveenika te i takve MH. Kandidat pobjednik, Vlado Gotovac, takoer se na trenutak naao pred dilemom ima li Matica jo uvijek nekakva smisla u ostvarenoj hrvatskoj dravi. Istu je smjesta otklonio. Dok je nekada zadaa Matice bila odrati nacionalnu svijest na nivou elje za stvaranjem nacionalne drave, sada "su nam zadaci umjesto toga odrati svijest da je hrvatski narod organski jedinstven, da ga proimaju iste vrijednosti, isti standardi vrijednosti i odnos prema njima". Matica je, kae Gotovac eksplicitno, jedan organizam kroz koji cirkuliraju razliiti sadraji. MH e se baviti i naom kulturnom tradicijom na novi nain, naime bez "ideolokih kriterija, ... iskljuivo sa stajalita kulture i estetike" procjenjivat e se u MH knjievne vrijednosti. Meutim, daleko od toga da Gotovac Maticu vidi apolitinom. On je neprestano naglaavao pravo Matice da zauzima stajalita spram politikih pitanja, jer da su ta pitanja sudbinska po hrvatsku naciju. Eto to bi bile donekle relevantne ponude osmiljavanja uloge MH u dananjoj Hrvatskoj. Obje su skandalozne. Prva, Marasova apolitina, kao vrhunac intelektualnog kia i druga, Gotoveva, organsko politina, kao samo uplje dno hrvatske dravnonacionalne ideologije. Obje su i gotovo prostaki drske. Guraju se na sam vrh nacionalne kulture, ne propitujui ni jedan zbiljski problem te kulture: ni mjesto i ulogu intelektualca u modernoj masovnoj kulturi, ni narav institucija koje ovaj stvara. Oni preziru svoju publiku arogancijom onih koji su pokuali intelektualno sazrijeti u drutvu koje, bilo u svom socijalistikom bilo u svom nacionalistikom vidu, nije upoznalo atmosferu otvorene drutvene i kulturne kritike. Zato nam oni priopuju odozgo svoje infantilne matarije i ideoloke frazetine, bez obveze racionalnog obrazloenja, bez nude konzistentnog argumentiranja. Oni posjeduju gotove istine, a ne misli podlone analizi. Utoliko su oni sasvim tipine pojave hrvatske kulture kao kulture duhovnjaka, a ne kulture intelektualaca. Zbog toga dananje matiare jednako drsko valja poduiti nekim temeljnim injenicama.

Zajedno s graanskim revolucijama evropska se kultura oslobaa feudalnog mecenatstva. Izdavatvo na osnovi kapitala pretvara dvorskog umjetnika u monadu koja do priznanja svoje estetske vrijednosti dolazi na tritu umjetnina. Ovaj proces raspada prolazi kroz samu individuu umjetnika. U svom drutvenom vidu on biva kao graanin naspram drave izjednaen sa svim ostalim graanima. Kad je u pitanju politika, onda u naelu glas i najveeg pjesnika ne vrijedi nita vie od glasa bilo kojeg analfabete. Ovo ponienje kompenzira umjetnik zadobijanjem najvee mogue slobode umjetnikog stvaranja - na poklon, s pravom iskljuivog uivanja, dobija on beskonano polje autonomne umjetnike prakse. Na vanjskim granicama tog polja prestaje svako pravo bilo koje drutvene vrijednosti. Moderni evropski umjetnik nema vie nikakvih obveza, ni spram istine, ni spram dobra, ni spram drutvene pravde ni spram javnoga morala. On smije izdati sve, pa ak i samoga avla ako je prethodno sklopio ugovor s njim. Naravno, samo kao umjetnik, samo u jednome dijelu svoga bia. U onom drugom, on je graanin meu jednakim graanima i poput svih njih podloan dravnim zakonima i normama drutvenog ivota. Na ovom planu on ne moe imati nikakva posebna prava koja bi proizlazila iz ovdje sporedne injenice njegova umjetnikog identiteta koji se ostvaruje na onom drugom planu. to to znai u naim hrvatskim prilikama? Jednostavno ovo: iz injenice da je netko hrvatski knjievnik ne proizlazi automatski to da je on drutveni reprezentant neke autentine hrvatske nacionalne ideje, nekog nacionalnog interesa. A upravo to nije jasno dananjim matiarima. Ovi mandarini hrvatske kulture jo uvijek doivljavaju sebe kao uvare nacionalnog identiteta, jedine istinske tumae hrvatskog nacionalnog interesa. Na parodian nain ova zabluda dolazi do izraaja u Gotovca. Jo za proslave Matiine 150 godinjice osvrui se na prigovore o politiziranosti Matice on izjavljuje: "Sama kritika odreenih posljedica vlasti za mene nije znak opozicije, ako se ne kritizira sa stranakog stajalita, nego sa stajalita nacionalnih politikih interesa". Ovime pokazuje Gotovac ne samo da ne zna nita o drutvenoj ulozi i mjestu intelektualca u modernom drutvu, nego da je u temeljnom nesporazumu i sa samom biti demokratskog drutva. Viestranaje naime i postoji samo zato to nema te instancije koja bi apriorno posjedovala istinu nekog drutvenog interesa. A opedrutveni interes nije nita drugo nego rezultanta demokratske borbe partikularnih interesa u jednome drutvu. Ideja da postoji jedna institucija koja takav interes zna uvijek i u svim okolnostima, bez obzira na konkretni ishod borbe partikularnih interesa u drutvu, nalazi svoj konkretni povijesni pandan samo na jednom mjestu - proroitu u Delfima. U antikom svijetu Delfi su bili sredite duhovne elite i svojim su proroanstvima predstavljali korektiv dezintegrativnim procesima koji su pratili atiku demokraciju. Misli li doista Mate Maras na neto drugo kada, ovo doslovno, naziva Vladu Gotovca prorokom, Maticu hrvatsku hramom, a sebe njenim sveenikom? U modernom evropskom drutvu i njegovoj kulturi nema mjesta institucijama koje bi htjele zadrati predmoderni status intelektualnog supervizora drutvenih i politikih zbivanja. "Mjesto intelektualca u drutvu pomaklo se odozgo prema dolje, od vrstih

slojeva i ekskluzivnih klasa prema promjenjivim i inkluzivnim, ali u svakom sluaju principijelno otvorenim grupama; prije svega meutim iz sredita koje sainjava mali broje odabranih na vrhu socijalne hijerarhije, prema ekscentrinoj periferiji masovne kulture". Ovo su rijei kojima je Hauke Brunkhorst ispratio njemake mandarine na vjeni poinak u ropotarnici povijesti. Znati umrijeti na vrijeme, ponekad je najvee umijee ivljenja, umijee kojim hrvatski mandarini zasigurno ne raspolau. Intelektualna i politika lakrdija, u koju se pretvorio izbor predsjednika Matice hrvatske okonana je njihovom Pirovom pobjedom. Iluzija da MH moe biti jo neto osim obine izdavake kue spaena je u posljednji tren jo veom iluzijom o politikoj pobjedi nad agresivnim hrvatskim samodravljem. U sukobu meutim nije bila kultura s politikom, ni demokracija s diktaturom. U sukobu su bile dvije najmonije frakcije hrvatske dravotvorne ideologije, autentini populisti koji, kao to je to svojedobno pokazao Borislav Mikuli, "ne osjeaju razdor izmeu knjievno-intelektualnog ideala nacije i konkretnog oblika hrvatske dravnosti", i tradicionalni intelektualni elitisti koje "sukob vlastitog ideala nacionalne drave i njezina historijskog ostvarenja dovodi u histerini konflikt s politikom okolinom i samima sobom". Ponovni izbor bogobojaznog nieanca Vlade Gotovca za predsjednika Matice hrvatske osveta je poniene i uvrijeene elite kojoj politiki i ratniki egzekutori njenih vlastitih dravotvornih ideala nisu potvrdili njen elitni status. U mnogim euforinim komentarima Gotoveva je pobjeda protumaena i kao prkosni odgovor autentine hrvatske inteligencije na onu medvedgradsku kulminaciju kia Tumanova politikog bonapartizma. Razloga za veselje nije meutim bilo. Jer odgovoreno je tek intelektualnim kiom kulturnog termidora. Dobri plavi djeaci "I am an artist and I am not guilty", brani se hrvatski knjievnik Borivoj Radakovi, koristei stihove, kako kae, stare dobre punkerice Patti Smith, od rigidnog napada Veernjakova rodoljubnog zanovijetala Milana Ivkoia. Najprije, za to ga je optuilo? U postavljanju na scenu Jazavca/Kerempuha Radakovieve komedije "Dobro doli u plavi pakao", Ivkoi je otkrio nastavak stare, dobro nam poznate zavjere Srba protiv Hrvatske. U kontekstu najnovijih izjava Milana ukia, predsjednika Srpske narodne stranke - nije, kae, spreman pucati u svoga brata - opiranja upravitelja kazalita Duka Ljutine promjeni imena Jazavac u Kerempuh, pri emu taj Duko Ljutina, kako nam otkriva Ivkoi vue podrijetlo od oca Srbina, doputeno je u istom kazalitu uprizorenje djela "jednog drugog Srbina, sina srpskog oficira", Borivoja Radakovia. Taj sad Borivoj Radakovi koji je poeo svoju karijeru u zloglasnom asopisu za kulturu "Oko", kad je taj asopis vodio Goran Babi, koji danas hrabri srpske agresore, a onda je kao urednik "Oka" inio ono to danas ine etnici u Hrvatskoj, dakle taj sin srpskog oficira Borivoj Radakovi, taj JNA-estet i zvezda, pie jedan kazalini tekst u obranu imena "Dinamo" i podrava navijae i javnost u

protivljenju predsjedniku Tumanu. tovie, brani nekakve zagrebake vrijednosti pred nasrtajem agresivnih provincijalaca, emu nasjedaju ne samo Bad Blue Boysi, nego se njome daju ganuti do suza i neki pisci, reiseri, stari Dinamovi igrai, treneri, ukratko javnost zagrebaka, hrvatska, mediji, svi pljeu toj predstavi i ak joj dodjeljuju nagrade. Ivkoi se meutim ne da zavesti ni zbuniti. "Kultura i sport su podruja u kojima se ne puca mecima, ali se puca iz drugog oruja", kae i napinje luk. Strijela je odapeta. Radakovi misli pak da on nije ona prava meta, da Ivkoieva strijela hita ka pogrenom cilju. "Ne, to nisam ja!", pokuava se braniti. Tako on nije onaj zli Srbin jer je sve te srpske zloince, etnike/koljae, srpske politiare javno poslao u piku materinu; jer s onim Goranom Babiem godinama nije razgovarao, dok je zbog istoga trpio najrunija ideoloka maltretiranja; jer je u "Oku" dao otkaz jo 1988., a uostalom, i svi drugi, pa i danas najvei Hrvati, ukljuujui samog Ivkoia, objavljivali su u tom istom "Oku"; jer je veoma mnogo pisao protiv JNA i prokazao istu kao huntu; jer je njegov otac, taj srpski oficir, od 1968. bio u mirovini i jer je on, Radakovi, jedan antimarcijalist, antimilitarist i pacifist koji je iao u osnovnu kolu "Kruge II" na Trnju, a zatim jo i u gimnaziju i na fakultet, sve to u Zagrebu i na zagrebakom asfaltu, a uz rock and roll, plesnjake i sve ostalo; jer se, iako pacifist koji je javno poruio kako se nee odazvati ni na iji poziv i ni pod iji stijeg, prijavio par mjeseci kasnije u dobrovoljaku jedinicu Drutva hrvatskih knjievnika; jer ukia ne poznaje, a Miloevia ne voli; jer nije zvezda, nego je samo simpatizirao davno jednog igraa istog kluba i jer je zaljubljenik u plavu boju te zajedno s Bad Blue Boysima glasno pjeva "Dinamo, ja volim"; i jer je naposljetku taj Ivkoi jedan tobonji kulturnjak, a zapravo samozvani policajac i nadripolitiar, dok je on, Radakovi, napisao knjievno djelo, a knjievna djela ne rue drave, daleko bilo, nego se piu iz plemenitijih pobuda, kao to je Radakovievo nadahnue - "estito nastojanje zagrebakih mladia na svom identitetu i dignitetu". I to bi bilo to. Ovdje Milan Ivkoi u ulozi hrvatskog Herakla koji se usred Zagreba dohvatio sa stoglavom srpskom hidrom, a ondje Borivoj Radakovi, koji tvrdi da je sve to jedna zabuna, da on nije ta otrovna srpska hidra i uope da nije nikakva divlja za odstrel nego jedno malo pitomo janje, nevino kao to nevin moe biti samo kakav pisac "ja sam umjetnik i nisam kriv". Ova kvazipolemika ostaje naalost komedija zabune i onda kad u njoj prepoznajemo injeninu traginost: krvoednog lovca, progonjenu divlja i nau dananju hrvatsku kulturu kao revir politike i ideoloke hajke u kojoj se svatko, ali doslovno svatko moe nai pod reimom slobodnog odstrela. Jednom odapete, strijele ovdje pogaaju. Tko im se pokua izmaknuti, svoju, i nau zajedniku tragediju samo e uiniti smijenom. Zabuna je meutim, sadrajno negdje drugdje. U naizgled sitnom detelju. Bad Blue Boysi su za Ivkoia "djeca", "navijaka nedunost", "neduna mlade", a u

Radakovievoj obrani oni postaju "estiti zagrebaki mladii". Nije li to udno? I proturjeno! Ne bi li ti mladii i ta djeca trebali biti ono za to se sami smatraju, naime zli, bad, a ne good Blue Boys? Idemo redom. Bad Blue Boysi najprije su zli u fantaziji koju imaju o samima sebi, dakle u vlastitoj imaginaciji. Oni sebe doista vide kao zloestu djecu s margine drutva, kao element vie ili manje ritualiziranog neprijateljstva prema tom drutvu. Image opozicionarstva i disidentstva, koji sami njeguju, bitna je toka u njihovu identitetu. U onom smislu u kojem drava razumije sebe kao instanciju reda i organizacije, dakle u fantaziji svojih predstavnika, od politiara do sportskih novinara dravne televizije, Bad Blue Boysi su faktor drutvenog nereda. Kaos, anarhija, nasilje, neodvojivi su od njihove biti. Kao domaa verzija internacionalnog nogometnog huliganstva, Bad Blue Boysi su drutvena devijacija koju valja ispraviti, ako je nuno i represivnim mjerama. Drava ih dakle vidi takoer kao zle. Naposljetku, Bad Blu Boysi su ono to kae njihovo ime, dakle zli, i za one njima jednake, predstavnike drugih, konkurentskih navijakih plemena, a samo olienje zla oni su bili i vjerojatno ostali upravo u oima zvezdaa. Dakle, njihova drava i njihovi navijaki konkurenti vide Bad Blue Boyse onako kako ovi vide sami sebe, naime kao zle. Za koga su onda oni dobri, u ijem se to pogledu ovi opaki huligani pretvaraju u nedunu djeicu velegradskog asfalta? Bad Blue Boysi su neduna mlade samo u oima huligana beskonano veeg i jaeg no to su oni sami. Oni su dobri plavi djeaci samo sa stajalita zla neusporedivo veeg no to je njihovo. Zli plavi deko zagrebaki, taj sitni prigradski temer, kampanjski buka i prigodni siledija milo je dijete upravo za dananju hrvatsku dravu koja pravno titi i zapoljava djecoubojice, koja uokolo, po susjednim dravama vodi svoje male, neuspjene, ali zato i te kako krvave ratove, koja vue za nos stotine tisua ljudi, rtava njene vlastite lakomislenosti i nekompetentnosti, koja se na raun treih pokuava nagoditi s prvoklasnim zloincima koji su nju samu ponizili, orobili i unakazili. Ako postoji neka razlika izmeu onog graanina koji je u polumraku kakve trnjanske uliice za skupe pare otkupio od lokalnog huligana komad obine cigle i hrvatskog naroda koji je platio svoj medvedgradski monument ili redovito plaa svoju dravnu televiziju, onda je ta razlika tek kvantitativna. Uope, to je krenje javnog reda i mira naspram osnivanja nove drave? Sada je valjda jasno s kojeg se to motrita Bad Blue Boysi ukazuju Ivkoiu kao neduna djeica. Njegova pozicija jest pozicija dravnog huligana, huliganstva podignutog na razinu dravne politike koju on Ivkoi zastupa sudjelujui u jednom izuzetno vanom segmentu njene aktivnosti - stvaranju i podravanju atmosfere lina, iznosei tako na vidjelo realni supstrat slavnog tisuljetnog sna - sirovi ovinizam.

Zato je meutim upravo Radakovi morao postati metom? Zato jer on takav kakav jest provaljuje cijelu priu o Srbima kao stranom elementu na hrvatskom nacionalnom organizmu. On tu priu, nezamjenjivu u konstrukciji hrvatskog dravotovorstva, prokazuje u samoj njenoj ideolokoj istini. Radakovi naime nije nita od onoga to bi Srbin morao biti. tovie, on je suta suprotnost onoj primitivnoj balkanskoj seljaini koja nas je tlaila ne doputajui nam da postanemo ono to smo oduvijek bili, navlastiti pripadnici zapadne, europske civilizacije. U svojoj urbanosti i modernosti, sa svojom iskonsko hrvatskom kajkavtinom i esencijalnim purgerstvom postao je odve slian fantaziji koju Hrvat ima o samome sebi, a da bi to moglo ostati nekanjeno. On postaje omraeni Srbin upravo zato jer se tako provokativno, tako ekscesivno ne razlikuje od Hrvata. Radakovi je egzemplarna rtva. Njegov sluaj je poruka reima: nema tog hrvatstva koje e zatititi ovjeka od sudbine Srbina u Hrvatskoj - sudbine paradigmatskog dravnog neprijatelja. Iluzija da moe utei toj sudbini ini Radakovievu obranu kontraproduktivnom. To najbolje dolazi do izraaja u injenici da su Bad Blue Boysi i za njega, kao i za Ivkoia, "estiti mladii". Ali iz dijametralno suprotnog razloga. Oni su naime bili spremni prijei preko Radakovieva srpstva. "Istinabog, bolje bi bilo da je "Dobrodoli u plavi pakao" napisao Hrvat, ali da su svi Srbi kao Boro, ovog rata ne bi bilo," citira Radakovi jednoga od njih, mislei da njihovom milou moe kupiti milost hrvatske drave. Bad Blue Boysi su dakle dobra djeca za oba kraja batine, za drutvenu mo koja ne zna vie ni za kakva ogranienja, ali i za drutvenu nemo koja misli da jo moe zasluiti kakvu milost. Njihova je istina ipak s onu stranu dobra i zla. Ona je istina samog drutva ijom scenom u glavnoj roli dominira ova batina bilo u prvom planu, bilo u nevidljivoj svenazonosti. Na toj sceni BBB su pik zibneri, jedan koliko beznaajan toliko i manipulabilan faktor. Ignorirajui upravo ove drutvene uvjete svoga sluaja Radakovi u svojoj obrani pred itavom javnou ponovo egzercira ono zbog ega je i postao sluaj - svoju drutvenu nemo. U samoj predstavi meutim, on je zlim plavim dekima odista vratio njihov identitet navijakog plemena, identitet koji su izgubili u onom razdoblju idile koja je nakratko zavladala izmeu njih i drave. I to tako to obnavlja, ne samo u inzistiranju na imenu "Dinamo", njihov kult disidentstva, to ih prikazuje onakvima kakvi bi oni u vlastitim fantazijama htjeli biti - nepokoreni, divlji, neprijateljski prema svakoj vlasti, ukratko zloesti. Ali ih je ujedno iz njihova autentinog subkulturnog miljea, ulice, premjestio u kazalite i izruio uivanju nacionalne kulturne elite. Ovi pak u Bad Blue Boysima nikada nisu prepoznali autentinu kulturnu pojavu, ozbiljan izazov njihovoj tradicionalistikoj kulturi. Naprotiv, u subkulturnim pojavama vidjeli su samo manifestaciju vlastite politike volje za iju artikulaciju nikada nisu imali dovoljno graanske hrabrosti. Njihova frustracija, nemo da se otvoreno angairaju za svoje graanske ideale, i da riskiraju svoju elitnu poziciju nalazi svoju kompenzaciju u teatarskom aplauzu zlim plavim dekima. Reprezentant elitne nacionalne kulture, taj

vjeiti kibicer drutvene drame dobio je natrag svog junaka, svoje milo dijete uvijek spremno da izgubi zube i ne samo zube za njegove slobodarske ideale. A hrvatski knjievnik Borivoj Radakovi? Njegov paradoks je sljedei: kad je izazvan kao graanin on se poziva na nekakvu apriornu artistiku nedunost te se opravdava za ono za to nije kriv, za injenicu na primjer da je sin srpskog oficira. Ali nije u stanju otvoreno i hrabro, kao odgovorni graanin, odgovoriti kritikom one drutvene situacije koja od njega, i ne samo njega, ini nevinu rtvu. Namjesto drutvene kritike on se kuri bez pokria. Pa javno alje u piku materinu srpske zloince i ostale njihove balkanske ekvivalente. Kao da se drutveno zlo dade jednostavno otpikariti! Naprotiv, kada nastupa kao umjetnik, on divlju subkulturnu pojavu kroti na kazalinim daskama i servira ju frustriranoj nasladi upravo onog graanskog konformizma i oportunizma bez ije kolaboracije nikada naeg Radakovia ne bi ganjali po novinama kao kakvo ugavo pseto. Borivoj Radakovi bi htio u dananjoj Hrvatskoj ostati nevin. Kao umjetnik, kako mu preporua Patti Smith. Jedan od najveih punkera devetnaestog stoljea, Hegel, poruio bi mu neto pametnije: Samo kamen je nevin, Radakoviu! ekajui Fortinbrasa Moda jo uvijek ne znamo sve, ali znamo dovoljno. Isprva stidljivo, u uzgrednim aluzijama, a potom sve bunije, kao prvorazredna senzacija, injenina istina o razmjerima zloina poinjenih u ovom ratu probila se u javnost. Maglovit muni dojam o onoj drugoj, neherojskoj strani rata dobio je jasnije konture. Na gruboj i jednostavnoj skici iskrsli su detalji: toponimi egzekucija, masovne grobnice, konkretne metode muenja, silovanja, ubijanja i naposljetku imena i prezimena vjerojatnih poinitelja. Poela je velika repersonalizacija rata. I dok nacija iz anonimnosti kolektivnog podviga jo uvijek revno izvlai nove i nove junake obeavajui im besmrtnu slavu, sa svojim zloincima ta ista nacija ne zna to bi otpoela. Ovoga puta meutim nije izvjesno da je na izlazu iz labirinta mogue mimoii vlastite zloine. Postoji jedan primitivan nain dresure nekih ivotinja. Psu ili maki koji bi se uneredili na nezgodnom mjestu gazda bi zabio njuku u njihov izmet i dobro ih izudarao. Neto slino su Amerikanci etrdeset pete inili u pobijeenoj Njemakoj. U netom osloboene konclogore dovodili bi lokalno njemako stanovnitvo i suoavali ga s gomilama leeva, s onim sablasnim, izgladnjivanjem sasuenim truplima. Bio je to pokuaj amerikih oficira potresenih istim prizorima da naivno i brzopleto doskoe sveprisutnom izgovoru svjedoka/poinitelja: nismo znali. Te su ovim tihim i diskretnim susjedima tvornica smrti zabijali nos u smrad zloina koji bi bez njihove utnje i sljepila, bez njihova "neznanja" bio neizvediv.

Posljednji sluaj u kojem je hrvatsko drutvo na otkrie zloina reagiralo na tradicionalan nismo znali - nain bila je Jazovka. Kosturima iz ove jame meutim ni u jednom trenutku nije dana ansa da u kolektivnoj svijesti postanu ono to su realno bili rtve ratnog zloina. Nije postavljeno pitanje konkretne, osobne odgovornosti za taj zloin, zlo Jazovke nije sagledano u injenici da je nad njom bez ikakva suda provedena jedna zloinaka egzekucija, a jo manje se pitalo za onaj masovni graanski kukaviluk koji je gotovo pola stoljea osiguravao ne samo utnju o ovome zloinu, nego i servilno idealiziranje one totalitarne vlasti koja je zloin skrivila. Heureka efekt koji je s otkriem kostura u Jazovki zahvatio iroke narodne mase nije bio znak spoznaje lai totalitarnog drutva, kako se elio predstaviti, nego la o vlastitoj ulozi koje su te iroke narodne mase odigrale u njemu. Jazovka je, kao jama palih komunistikih anela, postala tada najvee ideoloko istilite u Hrvatskoj. U nju su ule nebrojene divizije Titovih komunista i Jugoslavena, da bi iz nje izale nepregledne falange iskrenih krana i dravotvornih Hrvata. Tako simboliki potroena ostala je Jazovka ono to je i bila mjesto slijepe zloinake osvete, nad kojim se ponovo zaziva slijepa zloinaka osveta. Mi, svjedoci dananjeg rata, neemo moi rei ak ni to da nismo znali. Nas nitko nee morati epati za okovratnik i zabiti nam nos u vlastiti moralni izmet. Mi se u tom izmetu valjamo k'o svinja u kaljui i, kako se ini, nije nam nita neugodnije no njoj. Dakle mi ne samo da znamo za zloine poinjene u ime naih najviih nacionalnih ideala, nego mi i znamo da znamo, a to znai u konkretnom hrvatskom sluaju, da hrvatsko drutvo, zahvaljujui hrvatskoj javnosti, zna da hrvatska drava zna za zloine, poznaje poinitelje i ne ini nita protiv njih. tovie, ak su i sami poinitelji do u najsitnije detalje opisali svoje zloine, skidajui s njih i posljednju crtu tajanstvenosti. Sve je dakle do kraja transparentno, sve se zna, ali to nema nikakvih posljedica i nita ne mijenja na samoj stvari. I dok drava cinino egzercira nadmo svoje samovolje, pravo koje si je sama uzela, da ini ili ne ini to joj je volja, ne podnosei nikomu rauna za to, hrvatsko se graansko drutvo u svojim najistaknutijim reprezentantima, veini intelektualaca, natjee u smiljanju sve nevjerojatnijih strategija potiskivanja. Drutveni razum prijeko potreban u suoavanju kolektiva s vlastitim zloinima uludo se troi u stupidnim racionalizacijama. Za Hrvatsku je u tom smislu karakteristian sluaj ruenja Mostara, konkretnije mostarskog Mosta. Ovaj nedvojbeno hrvatski zloin, sasvim u rangu srpskog razaranja Vukovara, jo nije dospio do hrvatske savjesti, a kamoli do hrvatske pravne drave. Nezaboravnu tezu novinara Jure Ilia, objavljenu neposredno nakon samog ruenja, da je most naime sruio rat, danas zamjenjuju jo sumanutije tvrdnje o vinovnicima ovog zloina. U zadnjem broju Vijenca, Grozdana Cvitan doslovno poruuje ovo: "... zaista ne znam tko ga je sruio, ali je sigurno da su to napravili oni koji su ovaj rat na Balkanu poeli. Amerikanci, koji su preko svoga veleposlanika u Beogradu i gospodina Bakera poruili kako e poduprijeti cjelovitu Jugoslaviju." Ove rijei valja imati na umu kad jednom ujemo od Klare Mandi kako je Vukovar razorio vatikanski kler, ili kad e nam jedna Biljana Plavi objasniti kako su Sarajevo unitili ti

isti Amerikanci jer su podravali cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. Nije nimalo sluajno da i mi nau Grozdanu za trku imamo. A jo manje je onda sluajno da nam je upravo ona amnestirala Srbe od optube za otpoinjanje rata u bivoj Jugoslaviji. Postoji jedna iluzija, sveprisutna u Hrvatskoj, da bi preuzimanje odgovornosti za zloine koje je u ratu skrivila hrvatska strana dovelo u pitanje navodno posve jasnu generalnu tezu o krivnji za rat u kojoj je Srbija agresor, a Hrvatska nevina rtva. Dovesti dakle hrvatske zloince pred hrvatske sudove, obetetiti sve njihove nevine rtve, simboliki demonstrirati kajanje i zatraiti javni oprost, to bi, prema ovom shvaanju, vodilo izjednaenju rtve i agresora, potkopalo ionako slabe hrvatske politike pozicije u odsudnom trenu pred konano razrjeenje drame, gurnulo nas u balkansku jamu u kojoj su svi jednako nepodnoljivi divljaci i zloinci, ukratko, neto takvo bio bi egzemplarni in veleizdaje. Ne postoje meutim nikakvi racionalni argumenti koji bi potkrijepili ovakve tvrdnje. Ve i povran uvid u injenini materijal o zloinima na prostoru bive Jugoslavije govori neto sasvim drugo. Uzmimo kao primjer neke injenice iz nedavno objavljenog "Konanog izvjetaja Komisije eksperata oformljene po nalogu Rezolucije 780 (1992) Vijea sigurnosti UN". Komisija je utvrdila postojanje 187 masovnih grobnica na podruju bive Jugoslavije. Za 87 grobnica nije ustanovljena odgovornost ni jedne od sukobljenih strana. Od preostalih, za njih 81 okrivljuju se Srbi. Hrvatima se na teret stavljaju 16, a Muslimanima 5. Ove injenice u osnovi uope ne proturjee opem dojmu o odgovornosti za ratna zlodjela. tovie, krivnju ne izjednauju, nego ju izgleda raspodjeljuju prema stvarnim zaslugama. Dva primjera iz sluaja masovnih grobnica, koja je iz obimnog izvjetaja Komisije izdvojilo i itateljstvu prezentiralo beogradsko Vreme, takoer potvruju ono to hrvatska javnost ve zna i to ni u kojem sluaju ne sugerira jednakost u krivnji izmeu hrvatske i srpske strane. U grobnici na poljoprivrednom dobru Ovara nalaze se ostaci oko 200 ljudi, uglavnom onih koji su se u studenom 1991, kad su srpske snage zauzele Vukovar nalazili u gradskoj bolnici. Srbi nisu dopustili rad ekspertnom timu Komisije traei da se ispita sluaj Pakrake Poljane. To je uinjeno i ondje je u devet odvojenih grobnica pronaeno 19 leeva. Za zloin u Pakrakoj Poljani tereti se hrvatska strana. Zanimljiv detalj: Komisiji je sugerirano, vjerojatno od strane Srba iz okupiranog dijela Hrvatske, kako Pakraka Poljana krije i vie od 1700 rtava. Stoga se ekshumaciji pristupilo seriozno (iskopana je 71 rupa), no ini se da je brojka od 19 rtava konana. Ova dva primjera zorno pokazuju ne samo stvarni nesrazmjer u zloinima dviju strana, nego svjedoe i o neuspjelom pokuaju jedne strane, srpske, da umanji vlastito zlodjelo preuveliavanjem zlodjela druge strane. Ta druga strana, hrvatska, po svemu sudei nema nikakva razloga bojati se istine i pravde. tovie, trezveni razum vidi samo korist od jednog takvog raiavanja pravne i moralne situacije u kojoj se nalo hrvatsko drutvo. Pa ipak, hrvatski graani kao da

nemaju nita protiv svjesnog suivota sa zloincima. Oni u beutnoj ravnodunosti ekaju da pored njihove vlastite drave, elja za kojom je navodno bila osnovni pokreta itave njihove povijesti, da pored dakle njihovih hrvatskih zakona, hrvatskih sudaca, hrvatske policije i hrvatskih zatvora, pored hrvatske savjesti i hrvatskog morala, neka druga, strana, instancija obavi taj prljavi posao i pred njihovim, naim, nosevima oisti na vlastiti hrvatski smrad. Ima li veeg ponienja za hrvatski narod od injenice da e njegove zloince na odgovornost pozvati tuitelj iz Junoafrike republike i to pred sud u Haag? Gdje su sad one silne mase kojima bi pjena bijesne odlunosti izbijala na usta kad su ih voe hukale hrvatskom pukom na hrvatskom ramenu i hrvatskom lisnicom u hrvatskom depu? to su zamukli, kamo su nestali sada kad hrvatskog zloinca treba dovesti pred hrvatski sud? Zavukli su se, sve te silne junaine, u oklop svoje intime, gdje sebi u bradu nariu nad gorkom sudbinom njih samih i njihova naroda, poluglasno psuju vlastodrce, ogovaraju one koji su drutveni kaos bolje iskoristili od njih samih i ekaju da ih netko drugi iznova oslobodi tih okova, ponovo uini od njih heroje povijesti, odabrane ostvaritelje tisuljetnih snova. Njihova ravnodunost kojom podnose sramotni ivot sa zloinom ona je ista ravnodunost kojom su gotovo pola stoljea utjeli o kosturima iz Jazovke i kojom danas mirno prolaze pored susjedove minirane kue, ili prognanikog logora, punog nesretnih hrvatskih pehista. To je ona ista ravnodunost u ijem toplom okrilju je tako dobro uspijevala harmonija najplemenitijih nacionalnih ideala i one, s koljena na koljeno prenoene najsirovije ovinistike mrnje. Velika povijesna uloga malog hrvatskog ovjeka na koncu se uvijek svodila na ulogu kakvog sitnog statista koji vie zabunom no dramaturkom logikom stupa na scenu hamletovske tragedije kad je ta tragedija onim poznatim pokoljem ve skonala i kad na toj sceni nije za vidjeti vie nita osim jezovite hrpe leeva. I tad meu tim leevima zapoinje autentina drama hrvatskog ovjeka, kao drama vjenog iekivanja Fortinbrasa - neke sile izvan njega samoga koja e umjesto njega razrijeiti njegov problem. Plivai i plutai Ima neto skandaloznije od lika i djela ministrice za kulturu gospoe Girardi Jurki fascinacija njenih kritiara osobom ovog posve nevanog politikog epizodiste. Na prvi pogled stvar bi trebala biti posve jasna. Za porez na und i pornografiju nametnut Feralu formalno je odgovorno Ministarstvo za kulturu, odnosno njegov prvi ovjek, gospoa Girardi-Jurki. Ali kao to realno taj porez znai uvoenje dravne

cenzure za politiki nepodobne medije, tako ni Ministarstvo ni Ministrica realno nisu ni mjesto ni osoba odluke. Da ne bude nikakve zabune, gospoa Girardi-Jurki je tu injenicu i sama eksplicirala: "Odluka uope nije bila iskljuivo odluka Vesne Jurki. Odluka je donesena nakon odreenog razmiljanja i nakon odreenih konzultacija." Dakle jasno je da stvarnog cenzora valja traiti drugdje, u vrhovima vlasti gdje padaju strateke odluke, moda dakle kod eksa, moda u Praljkovu institutu ili pak kod samog Predsjednika. Pa ipak, svi su skoili na Ministricu. Kao u svijetu imitativne magije svatko je poletio zabosti svoju iglu u ovu lutku kao da e time stvarno nakoditi onima koje lutka predstavlja. Do uice je zabio i Globusov investigator nad investigatorima, Slaven Letica. Premda je idejnog zaetnika rata protiv Ferala i ostalog "nepodobnog" novinstva nedvojbeno detektirao u Vladimiru eksu, on se svom silom okomio upravo na Ministricu. Ne sluajno. Na osobi Ministrice demonstrirao je onaj isti postupak koji je svojedobno tako savreno primijenio u znamenitom sluaju vjetica. Prokazao ju je u njenoj privatnosti, kroz njene roditelje, njen brak i obitelj, i denuncirao ju kao enu, kao osobu koja se u obavljanju svog ministarskog posla slui enskim orujem. eksa, naravno, nije dirao, kao to se nije dohvatio ni politikih i ideolokih mehanizama koji su nas doveli do fakta ove cenzure. Ne samo zbog intelektualnog kukaviluka, nego i zato jer je prepoznao visoko ritualni karakter iivljavanja nad ovom krpenom lutkicom hrvatske dravne politike. Hrvatskom intelektualnom scenom naime ve dulje vrijeme dominira jedan politiki proces: sve to sebe dri osobom ili institucijom od imena i znaaja, koristi svaku prigodu da se jasno distancira od vladajueg reima. Biti u dananjoj hrvatskoj dravi kritiar reima, kad je svatko tko u toj dravi dri do sebe Predsjednikov vie ili manje otvoreni neprijatelj, stvar je drutvenog prestia, zatitni znak solidnijeg socijalnog statusa. Govorei pojednostavljeno, scena izgleda gotovo idilino. Na jednoj strani On, jo juer svepriznati veliki voa malog ali najstarijeg naroda, okruen svojom vojskom, svojim javnim i tajnim policijama, svojim kadrovicima, aparaticima, svojim irokobrijekim pretorijancima i - aicom intelektualnih no names. Na drugoj strani gotovo kompletna hrvatska inteligencija, zajedno s opameenom crkvom i decentnom politikom oporbom. Takozvane iroke narodne mase, detalj koji na ovoj slici nedostaje, ionako nisu vane. Te hrvatske narodne mase, u ije demokratske potrebe nitko u Hrvatskoj nikada nije vjerovao niti danas vjeruje i o ijoj sudbini nitko ne vodi rauna, zanemariva su veliina. One se nikada nisu okoristile politikim uspjesima svojih voa, ali su zato uvijek plaale najskuplju cijenu njihovih promaaja te su u cijeloj pripovijesti ostale ono to su oduvijek bile - sporedni, manipulabilni faktor. Skoiti dakle danas unutar ovako izmijenjenog drutvenog i politikog konteksta na zloestu Ministricu i baciti se u zatitu Ferala ima svoj ritualni viak smisla - pribaviti sebi legitimaciju demokrata oporbenjaka uz najveu moguu buku i najmanji mogui rizik. Strategiju razgoliuje najbolje sam Letica. U Globusu, u svom tekstu o Ministrici

on na jednom mjestu navodi novinare na koje se okomila hrvatska drava: Viktora Ivania, Tanju Torbarinu, Jelenu Lovri i Denisa Kuljia. Upotpunimo li ovaj grupni portret rtava dravnog progona likom njegova autora, Slavenom Leticom, dobit emo jedno odista bizarno drutvance. Nije to naime milenijima daleko kad je jedan Slaven Letica u najtiranijem nacionalnom tjedniku hukao ve razjarenu gomilu na lin Jelene Lovri, kad je javno naloio lomau da je spali kao vjeticu pred oima cijele hrvatske intelektualne publike koja, ako ve i sama nije dobacila vlastiti snopi drva, onda je vjerojatno ne bez zlurade i perverzne naslade utke odgledala neto to je sa stajalita same rtve tada ipak bila neka ljudska drama. Doista, zar ovjek nema pravo zauditi se kad najednom ugleda egzekutora i njegovu rtvu u pozi idilinog zajednitva? Zar nije najnormalnija stvar zapitati se onda, to to trae zajedno jedna Tanja Torbarina koja je rat projahala na krijesti vala najsirovijeg ovinizma, njen poslodavac Kulji koji je od tog istog ovinizma napravio dobar posao i jedan Viktor Ivani, ovjek koji je sebi ime stvorio ako niim drugim a onda dosljednom borbom protiv tog istog odvratnog ovinizma, a za ono malo ljudskog dostojanstva koje se u zlim vremenima moglo jo spasiti? to je dakle ovim kako ljudski tako i profesionalno toliko razliitim pojavama ipak zajedniko? Nita osim grozniave potrebe Slavena Letice i njegovih globusovskih kompanjona da u novo politiko razdoblje Hrvatske uu s temeljito redizajniranim identitetom prilagoenim novonastalim okolnostima i promijenjenom ukusu potencijalne publike. Kad bi ovo uguravanje pod auru rtve zle, totalitarne drave, ovo Letiino hvatanje za onu istu vjetiju metlu za kojom je svojedobno ispred nahukane gomile trao s bakljom u ruci bilo ak i neto vie od kalkulantskog retuiranja potroenog imida, onda bi ostalo tek ljudski bijedno, polutanski bljutavo kajanje. No, imao Letica i pravo na promjenu miljenja, mi nemamo pravo vie ni na kakve iluzije.. Na ovim prostorima promjena miljenja nikada nije bila posljedica nove spoznaje, nego posljedica promjene u odnosu snaga na politikoj pozornici. Ljudi su ovdje oduvijek odbacivali stare i preko noi prihvaali nove stavove, ne zato jer su naglo intelektualno sazrijevali, ne zato jer su umnim naporima izborili novi pristup istini, nego zato jer su htjeli ouvati ve steene pozicije u drutvu ili se pak doepati novih, jo boljih. A to se posebice odnosi na nae takozvane intelektualce. Biti naime intelektualac kod nas na alost nije nikada znailo misliti, a jo manje initi to svojom vlastitom glavom. Nema razloga vjerovati da je ovaj put drugaije. Ovomu se ipak moe prigovoriti kako danas kad nam prijeti novi totalitarizam, guenje ovo malo jedva steene demokracije, nije vrijeme ni za kakvo moralistiko kapriciranje ili rigidnu principijelnost. Svakomu tko je spreman pruiti otpor nadolazeoj diktaturi vrata su iroko otvorena bez obzira na njegovu prolost. Naprotiv, onaj koji odve aka ljudima po prolosti i slijepo se dri nekih principa sabotira odluujuu bitku protiv diktature. Ali ova napetost odavno je poznata u politikom ivotu. Nazivali su je konfliktom izmeu oportunih realista i neodgovornih romantiara. Dok oni prvi slijede reimsku nacionalnu politiku u njenim temeljnim zasadama, kao i glavnu struju javnog mnijenja bez obzira to ta politika prijeti nacionalnom katastrofom, a glavno obiljeje

javnog mnijenja je najcrnja ovinistika mrnja, i pritom opravdavaju svoje postupanje prijetnjom nekog veeg zla, recimo vanjskom agresijom, oni drugi ostaju u manjini i nepopustljivo inzistiraju na odreenim principima dovodei u pitanje sam temelj tekue politike bez obzira to takvim stavom ak mogu tetiti navodnom opem interesu. Nisu li ove dvije pozicije karakteristine za nau situaciju? Nisu li Letica, Kulji i T. Torbarina, dakle Globus, ali i gotovo cijela hrvatska inteligencija, hrvatska crkva, hrvatska parlamentarna opozicija odigrali u vrijeme rata upravo ulogu tog oportunog realiste, dok su primjerice Jelena Lovri i Viktor Ivani kao i cijeli Feral poput pravih romantiara izlaui se optubama za veleizdaju dovodili u pitanje temeljna naela hrvatske nacionalne politike i otvoreno se suprotstavljali veinskom javnom mnijenju. Meutim, kao to bi trebalo biti poznato, ishod nekog praktinog dogaanja ne moe se unaprijed znati. Tako je i napetost izmeu naih oportunih realista i neodgovornih romantika razrijeena na jedan neobian, ali nipoto netipian nain: manjinska stvar od juer, danas polako zadobija veinu i nekadanji se romantici naknadno pokazuju kao istinski realisti. Doista, danas ne pljuje na Jelenu Lovri svatko tko pokraj nje proe, pa ak ni Tanja Torbarina to ne ini onoliko redovito koliko smo inae navikli. A eto i Letica, kad nagurava svog glavnog i odgovornog urednika Denisa Kuljia u blizinu Viktora Ivania, znamo, ini to danas zato da bi Kuljiu i sebi pribavio neto od onoga to njima dvojici tako kobno nedostaje - bar malo Ivanieva ugleda. Razlozi dakle zbog kojih smo pocijepali Letiin grupni portret novinarskih rtava Tumanova totalitarizma nisu nipoto trivijalno moralistiki, nego prije, sasvim pragmatini. Jer to e nam uope budunost ako e u njoj glavni arbitri politikog, kulturnog i moralnog ivota biti ljudi poput Slavena Letice. Njihova jedina ansa bilo je vrijeme zla, mrnje i neuvene gluposti. Oni su tu ansu do kraja iskoristili i danas su potpuno potroeni ljudi. Ako njih dakle vidimo kao vaan dio nae demokratske budunosti, onda emo tu budunost potroiti prije nego se ona ikada pojavi. Jer upravo kad je rije o toj naoj konkretnoj budunosti, mi ne smijemo ozbiljno uzimati ljude koji e nam poput Slavena Letice u lipnju kazati "... da e proces demokratizacije narednih mjeseci biti vrlo pozitivan," da bi u kolovozu masnim slovima istaknuli kako upravo stupamo "u zonu (balkanskog) sumraka". Mi sebi ne moemo ponovo dopustiti taj luksuz da neukusno ambicioznog arlatana drimo ozbiljnim politikim analitiarom. Od njega je naime nekompetentniji samo onaj koji ga je svojedobno uzeo za savjetnika. Ali nije rije o ljudima, rije je o kriterijima. Bez njih nema izlaza iz ideoloki simplificiranog svijeta koji nas danas u Hrvatskoj okruuje. A imati kriterije danas i ovdje znai primjerice biti rijeju i djelom protiv poreza na und i pornografiju koji je nametnut Feralu usprkos injenici to onaj. sramno snishodljivi intervju sa Slavenom Leticom, objavljen u tom istom Feralu, jest primjer novinarskog unda. I usprkos jasno prepoznatljivim pornografskim motivima u Feralovu cmakanju i latanju na otvorenoj sceni sa Slobodanom P. Novakom, hrvatskim intelektualcem ugleda ne veeg od onog Slavena Letice. I dok se onaj prodao Feralu kao arbitar u politikim pitanjima, Novak biva kupljen kao ekspert u ljubavnim stvarima. Mjera neoprostive Feralove naivnosti je

nezaboravna Novakova reenica: "... jer smo svi mi, ak i Feral, zapravo zaljubljeni u Hrvatsku." Upravo tako, ak i Feral je popuio. Poput kakve provincijalne iparice koja prihvaa ponudu profuranog svodnika da u njegovu kupleraju radi "samo" kao animir dama. Let's join the club! Intervju sa S. P. Novakom Feral je naslovio: Plutat u uzvodno. To je naravno obina fraza isprazna onoliko koliko i ve antologijska zaljubljenost u Hrvatsku. Obje u svojoj blesavosti skrivaju ipak moment istine. Biti ili ne biti zaljubljen u Hrvatsku ne znai apsolutno nita, ali kao proizvoljni kriterij razlikovanja podobnih od nepodobnih, vjernika od izdajnika, ta je fraza idealno oruje za sve vrste obrauna. Plutati uzvodno, razumije se, nemogue je. Ali kao idealni opis intelektualne impotencije hrvatske inteligencije ova je fraza nezamjenjiva. Ona perfektno detektira onu nemo koja je konstitutivna za identitet hrvatskih intelektualaca. Kretati se uzvodno mogue je naime samo tako da se pliva protiv struje. A upravo je to ono to oni ne mogu. Pa neka ih onda voda nosi! Deko koji obeava Naznaimo problem u vidu jedne hipoteze: da su komunisti pravodobno angairali Vinka Grubiia na svojim propagandnim zadacima, komunizam nikada ne bi propao, ili, ako bi ve propao mi to jo uvijek ne bismo znali. Zato? Zato to Vinko Grubii dri kako "... ono ega u medijima nema - ne postoji!!!", odnosno da "uspjeh (i neuspjeh) neke akcije ne ovisi toliko o njenim stvarnim rezultatima, koliko o doivljaju njezinih posljedica." Ali najprije, tko je Vinko Grubii? Nominalno, direktor Omladinske televizije, savjetnik za medije u Uredu dravnog poglavara, bivi glavni propagandist vladajue stranke na zadnjim izborima, a stvarno, to je i najvanije, on je glavni strateg hrvatske dravne propagande. Teze, gore navedene, izvadak su iz najvanijeg "tabskog dokumenta" koji je do sada provaljen u hrvatskoj javnosti. Rije je o tajnom prijedlogu za osnivanje Odjela za medijsko planiranje pri Uredu Predsjednika Republike. Autor tog prijedloga je upravo Vinko Grubii, a objavio ga je Feral. O manifestnom znaenju ideja iznijetih u Grubiievu tekstu dosta je reeno. One se doimlju odista orvelijanski: apsolutna kontrola svih informacija iz jednog centra, proizvoenje lanih dogaaja, tretiranje informacija iskljuivo kao ratnih sredstava (i u miru), potpuna militarizacija itave medijske sfere drutva. Ti, kao i ostali momenti otkrivaju jasnu totalitarnu motivaciju autora i onih kojima je prijedlog podastrt. Oni na vidjelo iznose spremnost da se u ime navodno neupitnih nacionalnih interesa Hrvatska reorganizira kao diktatura i utoliko otvoreno upozoravaju sve koji su hrvatsko drutvo zamiljali u demokratskim kategorijama, to im se u skoroj budunosti moe dogoditi. Ili, to im se ve dogodilo, glede injenice da je dokument datiran u kolovozu 1993.

Povrh svega toga Grubiiev tekst je zanimljiv i kao sam tekst, ne dakle samo kao dravni dokument, nego i kao dokument vremena odnosno situacije u kojoj ivimo. Kao takav on prua izravan uvid u onaj svijet ideja koji konstituira dananju hrvatsku stvarnost. Upravo tako, da ostanemo u registru Grubiieva lajtmotiva - ideje koje konstituiraju stvarnost. Jer jedno je za Grubiia bitno - apsolutna odsutnost bilo kakvog respekta prema stvarnosti, prema svijetu stvarnih, konkretnih, materijalnih injenica. I sukladno tomu, potpuna prevlast fantastinog svijeta. Teza dakle, da uspjeh ili neuspjeh neke akcije, nekog stvarnog dogaaja ne ovisi o stvarnim rezultatima istoga, nego o tome kako e on biti doivljen, moe u konkretnoj izvedbi izgledati ovako: usprkos stvarnoj injenici da je Hrvatska izgubila rat, izgubila treinu teritorija, u Hrvatskoj vlada pobjedonosno raspoloenje, ona se iri, postaje sve vea, stie ako treba i do Zemuna; usprkos raspadu drutva na one koji iz rata izlaze kao veledobitnici, koji su se dakle u neuvenim razmjerima konkretno, stvarno obogatili i na one koji su esto, kao u sluaju prognanika primjerice, izgubili doslovno sve, u Hrvatskoj vlada idilino jedinstvo svih Hrvatica i Hrvata; usprkos injenici da Hrvatsku potresaju trajkovi, u Hrvatskoj se ne trajka, jer, kako kae Grubii, ono ega nema u medijima, to ne postoji. Grubii naime doista misli da nakon reorganizacije, centralizacije i militarizacije informativnog sustava, onako kako ih on predlae, nekakva stvarnost po sebi vie ne moe imati nikakve anse. Hrvatska, njeni graani, institucije, njena konkretna politika, ekonomska i kulturna stvarnost za Grubiia su tek gruda plastelina koju e modelirati ve kako zatreba, naravno, ako mu Predsjednik na raspolaganje stavi potrebite ljude i sredstva. Ova omnipotentna poza nije ni sumanuta identifikacija sa Stvoriteljem, ni ono poznato pitanje naivnog junoe: "poto svijet?". Ona je neto ozbiljnije i monije, neto to je odista u stanju konstituirati stvarnost- prava pravcata ideoloka fantazija. Zamislimo to bi se dogodilo da je Grubiiev projekt u potpunosti ostvaren, dakle, da je Odjel za medijsko planiranje pri Uredu Predsjednika proradio, da su svi dijelovi ustroja konstituirani i meusobno povezani, da su urednici svih novina pod kontrolom i da se kako javne tako i tajne operacije Odjela odvijaju prema planu. Jedina stvarnost koju bismo kao takvu mogli doivjeti bila bi ta, po Odjelu proizvedena stvarnost. Na svijet bio bi svijet Vinka Grubiia, odnosno svijet u potpunosti skrojen po mjeri Predsjednikove elje. Bio bi to svijet apsolutne kontrole u kojem ne bi bilo mjesta ak ni za sluaj, odnosno, to to bi nam se ukazivalo kao sluaj bio bi tek efekt neke tajne akcije Odjela. No jedno bi u tom svijetu prije svega bilo nemogue - neki imanentni antagonizam, suoenje s nekim unutarnjim drutvenim konfliktom. Taj svijet bio bi svijet do kraja provedenog organskog jedinstva kojemu bi jedina prijetnja bila ona koja dolazi izvana, u vidu vanjskog neprijatelja. Ostvarenje Grubiievih ideja bilo bi u tom smislu doista ozbiljenje Orwellova svijeta. Naivan je meutim svatko tko bi pomislio da se ono monstruozno Grubiieva projekta skriva u prijetnji ozbiljenja takvog jednog orvelijanskog svijeta. Ono doista udovino, a

ujedno realno najopasnije, naime sam autentini totalitarni karakter njegove fantazije lei naprotiv u imanentnoj nemogunosti njena ostvarenja. Pribranija dekonstrukcija Grubiieva "tabskog dokumenta" pokazuje da je taj tekst mogue itati i kao polemiku. Na naizgled marginalnim mjestima Grubii daje oduka bespotednoj kritici zateenog stanja u hrvatskom medijskom prostoru. "Hrvatska je do sada igrala crnim figurama", a to je posljedica "sadanje kaotinosti u medijsko/komunikacijskom predstavljanju dravne politike", "...situacija nekoordiniranosti informativno promidbenog djelovanja iz jednog sredita dovela nas je do toke u kojoj se tim poslom bavi ogroman broj dobronamjernih aktivista na temelju dnevne inspiracije i emotivnih ad hoc prosudbi" i, kao kulminacija, "to to imamo danas, nazivati medijskim sustavom koji uspjeno djeluje je uvreda razumu". Ovi polemiki motivi zauzimaju sredinje mjesto u Grubiievu tekstu. Njihova funkcija je dvojaka. Prvo, oni predouju glavni hrvatski problem iskljuivo kao problem medijskog predstavljanja. Temeljni konflikt koji odreuje dinamiku drutvenog ivota u Hrvatskoj ne lei u realnosti, primjerice u sukobu izmeu ratnih profitera i ratnih gubitnika, ne lei meutim ni u sukobu izmeu stvarnosti i ideje (est motiv razoaranja posebice u hrvatskih intelektualaca: "htjeli smo jednu slobodnu, demokratsku Hrvatsku, a realno imamo eto ..."). Temeljni hrvatski konflikt pomaknut je na razinu reprezentacije, kao konflikt izmeu profesionalno osmiljenog projekta medijskog predstavljanja, otjelovljenog u Vinku Grubiiu i sabotiranja tog projekta od strane gomile medijskih diletanata, fuera, improvizatora itd. I drugo, uspjeh (ili neuspjeh) projekta zapravo je izravno vezan za pretpostavku implicitno smjetenu u ovaj naizgled marginalni polemiki detalj samog teksta - uklanjanje svih ovih ometala, svog tog diletantskog ljama koji stoji na putu ostvarenju hrvatskog sna. Napravimo, primjera radi, kratak izlet u prolost: prije dvije godine Vinko Grubii je napravio glamurozni scenarij povratka prognanika svojim domovima. Prognanici se ni do tada, ljeta 93, kada Grubii pie svoj tekst, ni do dana dananjeg nisu vratili kuama. Ali Grubii nudi savren odgovor na pitanje zato se to nije dogodilo. Zato, jer medijski prostor jo nije ustrojen prema njegovim naelima, jer iz njega nisu uklonjeni svi diletanti, svi ti "mangupi iz naih redova", i jer jo uvijek pod kontrolom Odjela za medijsko planiranje nisu ba svi glavni urednici, itd, itd. Da je to ostvareno, prognanici bi se ve vratili, tj. mi bismo iz medija saznali da su se oni vratili. to bi se stvarno dogodilo, nije vano, jer kategorija stvarnosti u Grubiievoj viziji uope ne postoji, kao to ni samo drutvo za Grubiia ne postoji. Jedino to postoji jest informacija, a ta je u potpunosti u njegovim rukama. Odnosno jo nije, ali bit e samo kad se ukloni jo ovaj diletant, kad se podvrgne kontroli Odjela jo koji urednik novina, kad se likvidira jo jedan saboter, odnosno jo jedan unutarnji neprijatelj, ... U ovoj toki otkriva se autentini ideoloki karakter Grubiieve fantazije. Ideoloka se fantazija naime razlikuje od obine u onoj mjeri u kojoj je u stanju unaprijed ukalkulirati svoj neuspjeh. Zato je suvino isticati kako je Grubiiev totalitarni projekt neostvariv. Kako se zapravo ne moe, ak ni na razini medijske iluzije, uspostaviti jedno potpuno

transparentno, apsolutno kontrolirano i do kraja homogeno drutvo. Ali Grubii, kao i svaka totalitarna ideologija, znaju za taj problem i unaprijed ga rjeavaju - u liku Grubiieva medijskog diletanta, u ideolokoj paradigmi unutarnjeg neprijatelja. U tom smislu prava prijetnja po hrvatsko drutvo ne dolazi od mogunosti da se Grubiiev projekt ostvari, nego naprotiv, od imanentne nemogunosti njegova ozbiljenja, dakle od njegova permanentnog zakazivanja koje se kompenzira permanentnom proizvodnjom uvijek novih krivaca odnosno novih unutarnjih neprijatelja. U tom i samo u tom smislu u pravu su oni komentatori provaljenog dokumenta koji istiu kako Grubiievo vrijeme tek dolazi. Jer fenomen Grubii jest sam onaj perpetuum mobile hrvatske dravotvorne ideologije. A njegov tekst nije nita drugo do kratka rekapitulacija temeljnog drutvenog procesa koji determinira hrvatsku stvarnost danas - raanja nacije iz ideoloke fantazije. Ozbiljno itanje Grubiieva teksta moe meutim raspriti jo jednu iluziju. Onu naime da je nacionalistiki totalitarizam anakrona pojava, zakanjeli revival politikih i kulturnih ideja devetnaestog stoljea. Grubii kao konceptualna osoba, odnosno njegove ideje sasvim su moderna pojava. U njegovoj viziji kao da ponovo progovara ona parola hipi pokreta iz ezdesetih koju on mora da je posisao s majinim mlijekom: stvarnost je za one koji ne mogu podnijeti san. Imena luda Svatko tko je nedavno bio nezadovoljan komentarima kojima je u novinama popraena vijest o sluaju jednog oca koji je svome novoroenom sinu nadjenuo ime Ustaa, mogao je posegnuti za jednim, skoro osamdeset godina starim komentarom. Austrijski satiriar i kritiar ondanje tampe, Karl Kraus, osvrnuo se svojedobno u svom tekstu pod naslovom "Ratna imena" na jedan slian sluaj. Ondanji - rije je o vremenu prvog svjetskog rata - Berliner Tageblatt pisao je naime o jednoj zanimljivoj pojavi koja se proirila berlinskim matinim uredima: djeci su davana imena ije je znaenje bilo neposredno vezano za trenutnu ratnu situaciju. Tako je jedna ena svome sinu nadjenula ime Beograd. Pastor koji je trebao krstiti dijete usprotivio se tvrdnjom kako je Beograd ime nekog poganskog boanstva. U matinom uredu imali su meutim vie razumijevanja za njenu elju naglaavajui usput kako su sretni kada "si domoljublje daje oduka na takav nain". Osim Beograda esta su bila i imena drugih gradova odnosno bitaka, kao na primjer Vilna, Tannenberg, Longwy, Varava itd. Jo ee su ljudi svoju novoroenu djecu nazivali prema imenima tada slavnih ratnih junaka kao to su Hindenburg. ili pak Zeppelin. Zapamen je i sluaj nekog ovjeka koji je na poetku rata, kada je povjerenje u saveznika Italiju bilo jo vrsto, pokuao svog sina nazvati Trojni Savez. Slubenici matinog ureda ipak su ga uspjeli odgovoriti od te nakane. Krausov komentar ove vijesti svodi se na opis zamiljene, ali sasvim mogue situacije u jednoj domoljubnoj berlinskoj obitelji. - Otac: "Djeco, to vam je sad ponovo? to se to dogaa?" "Beograd je pao!" "Morate li ba stalno divljati uokolo?" "Tata, Hindenburg

tipa Tannenberga i ja sam dospio meu njih i mene je dohvatio -" "Dajte umirite se ve jednom! Ugledajte se na Zeppelina! "Neee, ne na njega, Zeppelin je najgori, maloprije je prijetio da e se zaletjeti na Vilnu!" "Kakva ste mi vi djeca!" "On je poeo!" "Tiina tamo! Longwy ne kopaj nos! Nego dajte, recite, gdje je Trojni Savez?" "Igrali smo se lovice i njemu je otpala izma, za krepat od smijeha!" "To je ve previe, nauite se ve jednom ponaati! Ali gdje je Varava?" (Varava se blijeda pojavljuje na vratima) "Tata, morala sam se predati." Postupak kojim se posluio Karl Kraus da bi izloio kritici sumanutost povijesnog trenutka koja je dola do izraaja u krtenju djece ovakvim imenima u osnovi je sasvim jednostavan. On naprosto vraa ta imena onima kojima su izvorno data - djeci i njihovu djeijem svijetu unutar kojeg se sav povijesni glamour, sva uzvienost povijesnog zbivanja rastvara u prosti realizam svakidanjice. Efekt kominog posljedica je obrata u suprotnost. elja, po sebi inae sasvim konformistina, da se neposredno, po kratkom postupku iz trivijalnosti pukog protoka vremena i svakidanjice stupi u simboliki zgusnut svijet povijesti zavrava strmoglavim padom u tu istu trivijalnost. Drugi najuvjerljiviji kritiar ove pojave jest vrijeme samo. Ono izvrgava ruglu svaki pokuaj roditelja da ime svog djeteta fiksiraju za neko povijesno ili ideoloko znaenje. To vrijeme, kao povijesna mijena, uspijeva uvijek iznova pregaziti sve Hindenburge i Zeppeline, svaku Sutjesku i Sovjetku, Traktora i Turbinu, Indiru i Sirimavo, i napokon Jugoslava i ... Ukratko, naspram ova dva nemilosrdna kritiara, trivijalne svakidanjice i povijesne mijene, nema ni na nedavno roeni i krteni Ustaa neke osobite anse. Mali Ustaa Baraba, kako mu je puno ime i prezime, morat e prije svega ivjeti. to to znai? To znai da e prije nego svojem osobnom imenu uzmogne realno pridati one osobine koje mu inae znaenjski odgovaraju, dakle prije nago na Ustaa doista nastupi kao realni beskompromisni borac za Hrvatsku do Zemuna, odnosno, za drugu stranu, krvoloni kolja i ubojica srpske djece i ostale nejai, morat e se on nakakiti i napikiti u svoje pelene, morat e u vrti i u kolu, na ulicu, u drutveni ivot ukratko, pun neizvjesnih okolnosti i nenadanih obrata. Jedno je meutim sigurno. S imenom koje nosi ovo, danas dijete, a sutra ovjek, nee on moi izbjei brojne to glupe to smijene situacije u koje e ga dovesti ivot. Zamislimo da u izgradnji njegova karaktera prevagnu feminine osobine, da dobijemo jednog plahog, bojaljivog, u sebe povuenog Ustau, ovjeka koji "mrava ne bi zgazio" i kojemu je najvea ivotna avantura skupljanje potanskih maraka. Bila bi to iva parodija ustake stvari jednako kontraproduktivna po tu stvar kao i suprotna mogunost, ona naime da se karakter naeg malog Ustae izvrgne u smjeru grubosti, nasilnitva i da dobijemo jednog rabijatnog tipa s kojim nitko ne bi htio imati posla i koga bi se svi klonili. Od tih dviju krajnosti gora je jo samo mogunost da Ustaa postane normalan ovjek, tek tada naime ne bi ni po emu odgovarao imenu koje nosi.

Na kraju, ne valja zanemariti ni povijesne mijene koje se mogu oekivati u budunosti. Tko zna, moda ve sutra, pod nekim novim politikim i ideolokim pretpostavkama ustatvo postane neto drutveno negativno, ime za jedan politiki program kojemu e lea okretati svi, ne samo dakle sve politike stranke, javnost u cjelini, nego i takozvani mali ljudi u svojoj svakidanjoj privaciji. Zvati se Ustaa u takvom drutvu i u takvom vremenu, znailo bi nositi neizbrisiv peat sramote, znailo bi postati predmet otvorene sprdnje i sveopeg zaziranja. Ako bi se to i dogodilo, bilo bi prije pravilo nego iznimka. Naeg bi Ustau snalo ono isto to je snalo Sovjetku nakon Titova historijskog "Ne" Staljinu, ili Jugoslava nakon jugoslavenskog rasula. Nema razloga vjerovati da je "ustaa" ona posljednja rije koju je povijest izgovorila prije nego je otila na vjeni poinak. Pa ipak, u pojavi malog Ustae nazire se neka neminovnost, neka drutvena nunost koja usprkos vlastitoj unutarnjoj proturjenosti, usprkos nikakvim izgledima na budunost uvijek iznova zauzima svoje mjesto u realnosti. Od malog Hindenburga do malog Ustae povijest se neprestano igra ovim imenima i ljudima koji ih daju odnosno nose. Ona ih proizvodi, troi i potom bez izgleda na nekakvu reciklau nemilosrdno unitava ostavljajui za njima tek sramotno sjeanje na gomilu tragikominih zabluda. ivot malog Ustae u svakidanjici je ipak, usprkos svoj kominosti, naelno zamisliv. Moemo ga je predoiti ak i kao traginu rtvu povijesne mijene. No ima jedna situacija u kojoj usprkos svemu ne moemo zamisliti malog Ustau. On je naime dijete prognanike obitelji, dakle i sam prognanik. tovie, novine su posebice istaknule injenicu da i svih est kumova koji su se pojavili na krtenju malog Ustae imaju neto zajedniko, naime da su svi takoer prognanici. Tako je pria o malom Ustai u potpunosti prognanika pria. A situacija u kojoj ne moemo zamisliti njegov ivot je upravo situacija razrjeenja te prognanike drame, dakle povratak kui, povratak meu susjede - Srbe. Zvati se Ustaa i ii u kolu s malim Srbima, igrati se s njima, s nekima od njih koji moda ponosito nose ime etnik, to je ono neprispodobivo. Druga mogunost povratka, naime ona ratna, u kojoj je srpski element potpuno zbrisan s ovih prostora, barem do Drine, nerealan je jer pretpostavlja golemu ratnu kataklizmu, moda konani sraz hrvatstva i srpstva nakon kojega se moe zamisliti sve samo ne ivot, pa ni budui ivot malog Ustae. Ime ustae, akt imenovanja novoroenog djeteta Ustaom danas, u Hrvatskoj, zadobiva svoj shvatljivi smisao, odnosno nalazi svoje racionalno objanjenje tek unutar realnosti prognanikog ivota. Situacija naime u kojoj prognanici danas ive obiljeena je dvjema sudbinskim injenicama. Prvo, potpunom neizvjesnou njihova povratka kui, dakle neizvjesnou konanog razrjeenja ratne drame, ali i injenicom obnavljanja normalnog ivota, ili barem njegove podnoljive imitacije na neokupiranim dijelovima Hrvatske. Privremenost traje predugo da bi mogla ostati to to jest. ivot se poeo smjetati u nju kao da e ona trajati vjeno. Utoliko je nemogue izbjei pitanje koje se sve vie namee: A to ako se konano rjeenje ve dogodilo? Ako je stvarnost koju danas imamo u

Hrvatskoj, s okupiranim teritorijima, prognanicima, stanjem ni rata ni mira, socijalnim rasulom, upravo ona jedina stvarnost koja se pod ideolokim pretpostavkama hrvatskoga dravotvorstva mogla realizirati. Ako je pod tim i takvim ideolokim pretpostavkama Hrvatska u tzv. avnojevskim granicama ista utopija. Dakle, ako je masa prognanika tek onaj ljudski viak koji preostaje kad se na temelju realnog odnosa snaga prostor podijeli po etnikim kriterijima - ako su dakle sve te strane prognanike sudbine samo realna cijena ostvarenja tisuljetnog hrvatskog sna i svi ti beskunici tek neka vrsta povijesnog otpada, rtvovani dio hrvatskog naroda koji je za svaku realno zamislivu budunost ionako otpisan. Ako je tomu tako, onda i in oca, prognanika, koji je svom novoroenom sinu dao ime Ustaa moramo drugaije protumaiti. Nema tu mjesta nikakvom uenju ni zgraanju, a jo manje nadmonom podsmijehu. Nazivajui sina Ustaom taj ovjek se tek u sekundarnom smislu poistovjetio s realnim obiljejima ustakog pokreta. On na sasvim imaginarnoj razini vidi svog sina kao onog pravog ustau koji e jednog dana protjerati Srbe preko Drine i pobosti sveti barjak hrvatski na zemunskom keju da ga sav Beograd vidi. Primarno, na razini simbolike identifikacije, njegov in je oajniki pokuaj da se onime to mu stoji na raspolaganju razrijei prognanika sudbina. Dodjeljujui ustakim imenom svome sinu mandat najjaeg i najbeskompromisnijeg hrvatstva on sebe i svoje dijete ponovo pokuava prikljuiti korpusu koji ih je jednom za svagda ve otpisao. Tim inom on i njegovo dijete nominalno postaju ono to realno vie nisu - dio hrvatskog drutva. I kao to ustatvo nije nita drugo nego jedini realni sadraj kojim se ispunjuje strani rascjep izmeu hrvatskih dravotvornih fantazija i hrvatske povijesne realnosti, tako je i mali Ustaa hrvatsko siroe ostavljeno pred vratima svih onih autentinih hrvatskih dravotvornih ideologa koji su te fantazije raspirivali ne vodei rauna o posljedicama koje po konkretne ljude moe imati njihova realizacija. Ali o jo neemu svjedoi mali Ustaa. O nesposobnosti hrvatskog naroda da u svoje iskustvo napokon ukljui barem neke bolne lekcije koje mu uvijek iznova daje beutna povijesna realnost. U toj traginoj nesposobnosti hrvatski narod nije, ukoliko je to nekakva utjeha, proao nita gore nego li svojedobno ovjeanstvo u svjetskome ratu. Kugla mu je, kao to je napisao Karl Kraus, ula na jedno uho unutra i na drugo izala van. Tito drugi put meu Hrvatima ini se da je Hrvatima ostao definitivno uskraen jedan neobino vaan susret s vlastitom prolou. Ljetos nam je naime u Globusu redatelj Zvonimir Berkovi ispriao priu o pokuaju da se u Hrvatskoj snimi nekakav pandan ilnikovom dokumentarnom filmu "Tito drugi put meu Srbima". Pokojni bi se Maral, kako je to navodno zamislio jedan hrvatski producent, vratio meu Hrvate u liku nekog naeg glumca i valjda u reiji Zvonimira Berkovia. Tito se meutim nije pojavio na zagrebakim ulicama, nije izaao meu graane kao njegov beogradski pandan i hrvatska kamera nije do sada

zabiljeila ovaj susret. teta. U Beogradu, koliko smo proitali, susret graana s glumcem u maralskoj uniformi izazvao je niz nekonvencionalnih situacija u kojima su ljudi dali oduka svojoj potrebi da kau mnoge zanimljive stvari ne samo o prolosti koju je Tito tako sudbonosno obiljeio nego i o dananjoj stvarnosti, politici, novim voama, ratu i miru. Tito u Beogradu i nije proao loe. Moglo bi se rei da je jo uvijek bio u stanju privui simpatije ljudi i na neki nain potvrditi svoju superiornost nad dananjim vremenom i svojim politikim nasljednicima. I to upravo u Beogradu gdje se ne ba tako davno na njegov grob na Dedinju dolazilo s glogovim kolcem u rukama. Openito, ini se da su Srbi od svih naroda bive Jugoslavije najmanje voljeli Tita. Jo je Lawrence Durrell, poslije rata u diplomatskoj slubi u Beogradu, piui Henry Milleru, naglaavao kako Srbi mrze Tita i kako bi bili spremni mijenjati njegovu vlast za sovjetsku samo kad ne bi znali kako e im pod Sovjetima biti jo gore. Ni danas, ak u krugovima takozvane liberalne srpske inteligencije koja se otvoreno, dakle sasvim kritiki, distancirala od krvnika Miloevia, Tito ne prolazi nita bolje. Ne moe mu se oprostiti to je, kako to stoji na primjer u Dragana Velikia, "... u zimu 1944/45 stvorio umjetni front u Srijemu kako bi planski poslao u smrt beogradsku mlade, njih ak 40 000, i tako sprijeio da se od te mladei stvori poslijeratna opozicija." Usprkos ovom snanom intelektualnom ressentimentu, puk je na ulici na neki nain rehabilitirao Tita, bar kao partnera u razgovoru o prolosti i sadanjosti. Kako bi snimanje ovakvog dokumentarnog filma prolo u Zagrebu, oigledno neemo nikada saznati. Od "Tita drugi put meu Hrvatima" ostala je samo Berkovieva pria, slika njegova osobnog suoenja s tajanstvenim glumcem koji se ve bio izvrsno pripremio za ulogu. No i ta, moda sasvim hipotetina osobna ispovijest ipak je nekakvo svjedoanstvo o susretu Hrvata s Titom. Ona paradigmatski klizi od traume do traume otkrivajui koji je stvarni postupak bio uzor ilnikovoj inscenaciju. Jakob Levy Moreno, beki psihijatar, utemeljio je dvadesetih godina naeg stoljea jednu tehniku lijeenja duevnih bolesnika koju danas zovemo psihodrama. Rije je o terapijskoj metodi koja se zasniva na koncepciji totalnog teatra. Pacijentima se dodjeljuju uloge koje oni dalje spontano razvijaju u scensku rekonstrukciju svojih ivotnih situacija, temeljnih individualnih, obiteljskih i socijalnih konflikata koje su proivjeli i sudbonosnih odluka koje su u svom ivotu morali donositi. Cilj terapije je, da se u prostoru igre, osloboenom svakog straha, postigne katarza, da se dakle probiju tvrdokorne naslage frustracija i da individuum doe u poziciju da kroz simboliko ispunjenje elje napokon slobodno kae ono to je oduvijek zbog ovog ili onog razloga, no prije svega zbog straha, bilo prigueno u njemu. Pritom te situacije, kao to smo rekli, oponaaju temeljne ivotne konflikte. Jedan od njih je i konflikt s autoritetom, napose s oinskim autoritetom. U korijenu ilnikove inscenacije izlaska glumljenog Tita na beogradske ulice lei ideja jedne takve psihodrame, susreta nesretne djece s njihovim pokojnim ocem, koji je jednom uivao njihovo bespogovorno povjerenje, i kojeg su oni ne samo slijepo oboavali, nego kojeg su se, jednako tako slijepo, i bojali.

Ako dakle u jedinom susretu Hrvata s pokojnim Brozom, susretu redatelja Berkovia s glumcem spremnim da preuzme ulogu Tita vidimo jednu takvu psihodramu, moemo iz nje ipak izvui dovoljno pounih zakljuaka. Taj susret je, naglasimo to jo jednom, u potpunosti odreen dinamikom trauma iz prolosti. Ovdje su to hrvatske trauma kao najbolnije toke u onomu to se openito dri povijesnim iskustvom hrvatskog naroda. Prva trauma je Jugoslavija. Berkovi pita glumca/Tita, da li se ponovo pojavio meu Hrvatima da bi ih vratio u Jugoslaviju. Odgovor je poznata Titova fraza: "nema povratka na staro!" Na slian nain, lukavom demagogijom, Tito je doskoio Berkovievim pitanjima o demokraciji i aluzijama na dananju politiku stvarnost u Hrvatskoj. A zatim je na red dola druga hrvatska trauma - "sedamdeset prva". I tu se Tito spretno izvukao, ali je ipak, na spominjanje tadanjeg masovnog stradanja hrvatske mladei u politikim istkama, kako pie Berkovi: "Preko lica tog nadmonog ovjeka prela neka sjena". Na kraju dolo se i do najvee traume, Bleiburga. Za sam zloin Tito je naao izgovor u podivljalim ratnicima. Berkovi ga meutim podsjea na sluaj Aleksandra Makedonskog koji je, nakon to je razorio Tebu i bezrazlono pobio gotovo sve njene graane ipak, kao znak kajanja za svakog preivjelog uinio sve to je bilo u njegovoj moi. "Gospodine Broz, jeste li i vi onima koji su preivjeli onaj dan inili svaku milost? Jeste li se i vi zarekli da im neete nita odbiti," upitao je redatelj Berkovi. I - "Glumac se rasplakao. Gorko. Iz dubine." Pria o povratku Tita meu Hrvate ovdje se manje vie zavrava. Ako je meutim ta pria bila ujedno i psihodrama, onda pada u oi znakovita asimetrija. Izgleda naime da je dolo do temeljne zamjene uloga. Katarzu je kroz medij glumca doivio pokojnik. Naprotiv, ivog ovjeka drama susreta kao da uope nije pogodila. Sa svojom prolou i svojom savjeu susreo se mrtvac. ivi ovjek, naprotiv, nije ovdje ostvario nikakav odnos prema toj prolosti. On, - Berkovi u ulozi Hrvata uope nastupa kao onaj koji sa stajalita dovrene povijesti zna potpunu istinu te povijesti i s tom apsolutnom evidencijom nemilosrdno sudi njenim protagonistima, a da pritom ostaje potpuno slijep za vlastitu ulogu u toj prolosti, za uinak vlastite aktivnosti/pasivnosti koji je takoer oblikovao tu povijest. anr psihodrame, dosljedno izveden u ovoj prii, rezultirao bi dijametralno suprotnim efektom. Onaj koji bi se rasplakao, morao bi biti Berkovi, odnosno Hrvat uope. Na toj, i jedino na toj strani, morala se dogoditi katarza. Jer na pitanje o Bleiburgu, u pravoj psihodrami, glumac/Tito odgovara nuno protupitanjem: "A zato me to niste pitali za moga ivota?" I suze naviru jer se iv ovjek suoava sa svojom savjeu, jer u pogledu u svoju prolost otkriva nedostatak koji se vie niime i nikada nee moi nadoknaditi, moment samoskrivljene neslobode koji mu je tako sudbonosno odredio dananji ivot. Da smo se usudili dakle postavljati pravodobno pitanja, onda ne bi bilo ni Karaoreva sedamdeset prve, a moda ne bi bilo ni Bleiburga ni Jugoslavija u njihovom traumatskom vidu. Ovako, pored svih tih trauma imamo i onu koja kao najvanija pokree Berkovievu priu, traumu "Tito".

ilnikov film i Berkovieva pria svjedoe oboje, svaki na svoj nain, o silnoj potrebi ljudi da reflektiraju svoju sadanju ivotnu situaciju, da je prije svega razumiju iz svoje prolosti, koje je Tito neizostavni dio. Svako izbjegavanje susreta s tom prolou, pa i ovakvog simbolikog, ostavlja mrtvom ocu mogunost da beskonano produuje svoj zagrobni ivot u onomu to je najgore u nama - prije svega u preutnom pristajanju na obnavljanje onih istih autoritarnih odnosa, one iste ovisnosti mase o mudrom voi koji nas nisu uinili saaljenja vrijednim samo u naoj prolosti, nego poglavito u naoj sadanjosti. Tito kao naa grandiozna kolektivna trauma stoji nezaobilazno na putu k svakoj spoznaji o stvarnosti, prije svega onoj politikoj, u kojoj se danas nalazimo. A upravo ta spoznaja jest ono to je toliko bolno da je vjerojatno goli instinkt izbjegavanja samopovrede taj koji nas prijei da u traumi Tita kao u zrcalu ugledamo nae dananje regresivno, pokorno i prosjako dranje ne samo prema novim oblicima politikog autoritarizma, nego ponajprije prema tvrdim ideolokim strukturama koje reproduciraju taj autoritarizam. Spoznaja o ulozi koju je Tito odigrao u naoj prolosti spoznaja je ujedno o ulozi koju mi igramo u naoj sadanjosti. Spoznaja o tomu da smo u osnovi ostali ono to smo i bili nijema masa bezlinih oportunista koji u stanju prisilne vegetativne pasivnosti iekuju da im o sudbini odlue agenti jedne osamostaljene, svakoj kontroli izmakle ideoloke i politike moi. Ta spoznaja iznijela bi na svjetlo dana injenicu da se, kad je rije o odgovornosti najirih slojeva drutva od smrti Titove do danas nije promijenilo nita bitno. Ovisna masa ostala je ovisna masa. Smrt svemonog oca nije inicirala odrastanje niije djece u zrelo slobodno individualno osamostaljenje. Drutvo mase ovisne o voi nije se razvilo u poredak prosvijeene demokracije koja se temelji na umskoj podjeli vlasti i slobodnoj individualnoj samosvijesti. Hrvatsko drutvo jo uvijek nije drutvo pojedinaca koji se osjeaju doraslim onima iznad njih i koji sa svijeu o vlastitom nedodirljivom pravu slobodno postavljaju pitanja, zato je u ovom drutvu neto tako kao to jest i koji suvereno prosuuju je li obrazloenje koje su dobili valjano ili nije. Ali i koji, a to je najvanije, iz ovakvog dranja pod odreenim okolnostima izvlae dunost da proturjee, tovie, da se i opru ako treba. Berkovieva, ujedno i jedina hrvatska pria o susretu s pokojnim Maralom ostala je u osnovi samo na pokuaju. Susret je u zadnji as izbjegnut. Berkovi vjerojatno jo uvijek lista po raznim teorijama glume traei razlog zbog kojeg se glumac rasplakao. Ostajui na razini teatarske iluzije on realno obnavlja ovisnost o pokojnom ocu - onu frustrirajuu vezanost za njega koja poiva na elji da taj otac bude drugaiji no to je stvarno bio. Da se posthumno kaje, kao to se za ivota nije kajao. Time ga on meutim ponovo priznaje u njegovoj nadmoi nad nama, a ne u naoj nemoi pred njim. Tako na koncu mi svi, hrvatski narod dakle u liku sugovornika Berkovia, ostajemo zatvoreni u njegovoj, Titovoj prii. Logika psihodrame meutim zahtijeva da on, Tito, kao mrtvi otac, postane napokon lik u naoj prii.

"Pred oima mi je stalno slika rasplakanog glumca. U ije je ime on plakao? Da li samo u svoje," pita se na kraju redatelj Berkovi lucidno slutei obrat. Plakao je u njegovo, Berkovievo ime, u ime onog imaginarnog Hrvata kojemu tek predstoji pravi susret s pokojnim voom, dakle, u ime nas svih. Farsa "Mislite da bismo sada mogli poi kui? Nipoto! Na programu je jo jedan komad. Nakon tragedije dolazi farsa." Ove rijei, koje je prije vie od sto i pedeset godina izrekao Heinrich Heine, nemaju teinu eljeznog zakona povijesti. One ne upuuju ni na kakvu nunost koja proima sva zbivanja, nisu svjedoci povijesnoga determinizma nego naprotiv, povijesne slobode - kao opomena svima koji su zaboravili kako se povijest zna nepredvidivo poigrati ljudima i njihovim sudbinama. Da e tragedija jugoslavenskog ratnog rasula poprimiti jednoga dana jasne crte farse moglo se naslutiti jo veoma rano. Neki su to ak otpoetka znali. Ovih dana meutim, zahvaljujui i nekim koincidencijama, obrat u farsu ini se da je dovren. Barem tako to izgleda izvana, sa stajalita publike koja vie ili manje nezainteresirano promatra nau dramu, u ovom konkretnom sluaju, iz pozicije austrijske publike. U manje od dvadeset i etiri sata austrijski su mediji naime toj svojoj publici servirali tri informacije koje u svojoj gruboj jasnoi vie nisu ostavljale nikakve dvojbe, da to o emu se kod nas radi jest nakon svega samo jo jedna farsa. Najprije su u subotu 22. listopada novine donijele vijesti o novom prijedlogu Francuza prema kojem bi se bosanskim Srbima ne samo dopustila konfederacija sa Srbijom nego bi u zamjenu za naputanje Sarajeva dobili pod svoju vlast istonobosanske enklave Srebrenicu, epu i Gorade. Paralelno je austrijska publika informirana i o tajnim pregovorima bosanskih Srba i predstavnika RH u Grazu, kao i o dealu koji je na tim pregovorima navodno sklopljen. Hrvatska ponovo uspostavlja suverenitet nad okupiranim podrujima, ali unutar Hrvatske uspostavlja se, kako je to u bekim novinama reeno, "srpska mini drava", a povrh toga, bosanski Srbi dobivaju izlaz na more juno od Cavtata. U kratkom komentaru ovih vijesti pada ve rije lakrdija. Istoga dana u udarnom terminu veernjeg dnevnika austrijske televizije na ekranima se pojavljuje Slobodan Miloevi - kako izlazi za govornicu povodom dana osloboenja Beograda. Njegov govor je spiker predstavio kao odluujui za konani rasplet ratne drame na podruju bive Jugoslavije. Sporazum s Hrvatskom navodno je ve gotova stvar, uskoro je mogue i priznanje. Potom slijedi opirni komentar ija se bit moe svesti na poruku "Premda smo svjesni da taj koji sada nastupa kao mirotvorac jest onaj isti koji je poveo rat i koji je izmeu ostalih ipak najvie kriv za onolike rtve, realnost nas ipak tjera da usprkos toj injenici pozdravimo ovu ansu za mir i da se nadamo kako e ovaj puta napokon doi kraj ratu". Zdvojnost komentatora je dvostruka. Ne samo nad onim dealom koji se odigrao u stvarnosti i koji bi sada trebao osigurati mir, nego i nad

dealom koji je sam morao uiniti - dati zloincu oprost za ve poinjene zloine, u zamjenu za njegovo odustajanje od svih zloina koje bi u budunosti tek mogao poiniti. Istoga dana beki Standard donosi intervju s francuskim filozofom Bernard-Henri Lvyjem koji sa svojim dokumentarnim filmom "Bosna!" upravo gostuje na filmskom festivalu u Beu. Filozof otvoreno priznaje da je njegov kompletni bosanski angaman doivio neuspjeh. "Ne vjerujem u savjest svijeta. Ne vjerujem u svijet. ak gotovo da ve i ne vjerujem u drutvo. I uope ne vjerujem u jedinstvo nacije, a niti u jedinstvo svijeta," poruuje razoarani filozof i nastavlja se aliti na zasienost publike ratom u BiH izraavajui svoju nemo najcrnjim humorom: "to vie slika donose mediji to se publika manje zanima za njih. Tako sam jednoga dana rekao Bosancima da moraju nai druge naine umiranja, da moraju proiriti svoj repertoar, pronai nove krike, moda umirati dubei na glavi ..." I napokon sutradan, u nedjelju, austrijska televizija prikazuje kratki film o suenju Duku Cvjetkoviu, Srbinu uhapenom i optuenom u Salzburgu za ratni zloin, koji je navodno poinio u Bosni. Na jednoj strani su svjedoci optube, a na drugoj njegov brat uvjeren u Dukovu nevinost. I taj brat kree sada u Bosnu, praen dakako ekipom austrijske televizije, u potragu za dokazima koji bi rasteretili Duka. Majka navodnog ubojice, ali i majka ubijenog, prijatelji s jedne i druge strane, roaci, svi oni defiliraju pred kamerama priajui svaki svoje prie, pokazujui obiteljske fotografije i razne dokumente, mjesta zloina i mjesta nekadanjeg zajednikog ivota. Rezultat: cijela pria zaplee se u nerazmrsivi vor. Nita u njoj vie nije konzistentno ni uvjerljivo. Svjedoci optube postaju smijeni proturjeei meusobno i osporavajui jedan drugomu ulogu krunskog svjedoka: "Ja sam vidio, on nije", "Nije istina, oiju mi mojih, neka mi odmah ispadnu ako laem, vidio sam ja, nije on". S druge, srpske strane, nitko nije bio u ratu, nitko puke u ruke uzeo nije, oficiri se daju slikati u krugu obitelji s nekakvim papirima koji bi trebali posvjedoiti da oni nikada nisu bili na frontu, "nisam vidio, ali znam ja njega, ne moe on biti zloinac". Jedino to jo pred kamerama nije do kraja izgubilo odnos sa stvarnou jesu kulise pred kojima se odvija rasulo same prie - sablasne ruine pogorjelih kua, jedini apsolutno uvjerljivi ali i apsolutno nijemi svjedoci zbiljskog rata. Sve ostalo je - farsa. Farsa u koju se pretvorio pokuaj da se ispria pria o jednom stvarnom ratnom zloinu, farsa u koju neminovno srlja samo suenje i napokon farsa u koju se uplee publika sama - tako to e u farsi prvog pokuaja suenja za ratni zloin prepoznati dovoljan razlog da s gaenjem zauvijek okrene glavu od problema ratnog zloina; tako to e u priznanju neuspjeha kojim jedan filozof okonava svoj pokuaj angamana prepoznati svoju mudru dalekovidnost koja je na vrijeme sprijeila svaki pokuaj angamana i koja je unaprijed znala ono za to je filozofu trebalo osvjedoenje osobnog iskustva - da se angaman ne isplati i da je utnja prema nepravdama uvijek bila i ostala isto zlato; i napokon zato, jer e zajedno sa svojim realpolitiarima i svojim televizijskim komentatorima svoje najdublje moralno zgraanje nad zlodjelima ratnih zloinaca, svoj jasni uvid u nevinost rtava i krivnju poinitelja, teka srca ali ipak

sasvim spremno rtvovati za realistino iskalkuliran mirni suivot s tim istim zloincima i za zaborav njihovih rtava, u ime bolje budunosti. Ali zamjerati austrijskoj publici nedosljedan odnos prema ratu u bivoj Jugoslaviji, svakako je neopravdano. Jer to je farsa njihova odnosa prema naem ratu naspram farse samog tog rata, farse u koju su ga pretvorili sami njegovi protagonisti? No, da bi od tragedije postala farsa nije dovoljno samo to da se pokretai i gospodari rata pretvore odjednom u mirotvorce, da trgovci povijesnim obeanjima postanu trgovci teritorijama i ljudima, da se hukai preobraze u slatkorjeive demokrate. Potrebno je jo neto - da sa scene nestanu same rtve. Da oni koji su stvarno stradali u tragediji stradaju jo jednom - tako to e ispasti iz simbolikog univerzuma novonastale povijesne situacije, to e morati doivjeti tako rei jo jednu, simboliku smrt. Iz povijesne tragedije nastaje povijesna farsa onda kada rtve povijesti postanu smetnja toj povijesti na njenom razvojnom putu, prepreka koju valja ukloniti kako bi se prelo u novi, koliko toliko podnoljivi oblik ivota. Zato dinamika zbivanja najprije razara svaku priu koja jo pokuava zadrati ili dohvatiti istinu rtve. Ne propada samo pokuaj austrijske televizijske ekipe da ispripovijeda neto razumljivo, smisleno, neto konzistentno o ratnom zloinu u Bosni, propada i sam pokuaj da se tom zloinu sudi, da rtva u kanjavanju poinitelja bude simboliki priznata kao ono to jest, kao rtva. U novonastaloj stvarnosti ona sama gubi svog simbolikog reprezentanta, postaje toka neiskazivog, prazno mjesto oko kojeg povijest podie skele imitirajui izgradnju novog ivota. Da bi se napravilo mjesta toj novoj realnosti, upravo je rtva ono to jo jednom mora biti rtvovano, ija istina mora biti potisnuta, ija stvarna tragedija mora biti zaboravljena. Farsa je tek oblik unutar kojeg se zbiva ovo drugo rtvovanje rtve. Nije dakle samo "enything goes" postmodernog rata to to onih, kau ve preko sto tisua mrtvih, zajedno s milijunskom masom prognanika na svim stranama ini tek zanemarivom veliinom na onim zemljovidima na kojima gospodari rata kroje nau budunost. To je i konformizam same povijesti, strategija zaborava inherentna povijesnom napretku kao takvom. Suprotstaviti se tom povijesnom zaboravu, povijesnom konformizmu, ne znai tek rtve povijesti jednostavno sauvati u pamenju, nego znai prije svega postaviti pitanje o smislenosti odnosno uzaludnosti njihova rtvovanja, znai dakle ne pristati na manipulativnu logiku prema kojoj je ono to je kupljeno njihovom nesreom ujedno automatski bilo i vrijedno te nesree. Vijenac je nedavno, obiljeujui trogodinjicu smrti hrvatskog knjievnika Milana Miliia, kojega je listopada 91, u Dubrovniku, ubila etnika granata ponovo tiskao njegovu priu "ivot za slobodu", priu zbog koje je Milii poetkom osamdesetih dospio u zatvor. U prii prisjea se Milii jedne rtve rata, dubrovakog bifedije Mirka utara kojeg su odmah po osloboenju strijeljali partizani zajedno s mnogim drugima na otoiu Daksi. Njegova jedina krivnja bila je u tomu to su u njegov bife na Stradunu zalazili Nijemci i to je bio oenjen Njemicom. Krivnja dovoljna meutim da ga kota ivota, ali i, naknadno, i anonimnosti jedne posve suvine rtve svjetskoga rata. Pa ipak,

Milii toj rtvi uspijeva napokon dati neki smisao. On upisuje sudbinu tog nesretnog ovjeka u nae kolektivno iskustvo i tako ga vraa u simboliki univerzum stvarnosti onim jedinim sredstvom koje mu stoji na raspolaganju u borbi protiv povijesnog zaborava - literarnom reminiscencijom. U dnevniku koji je vodio sve do smrti Milan Milii zapisao je i ove rijei: "Naporedo s tim traje neizbrisivo sjeanje da ne ivim u povijesti, nego u farsi. U farsi rata, u farsi patriotizma, farsi borbe za slobodu. I s jedne, i s druge strane - to bi nam mogli obeavati nego slobodu. A najgore e biti kada dou oslobodioci ..." Milii je, sigurno na temelju svog literarnog iskustva, znao za problem povijesne rtve, za rastakanje njene povijesnosti u farsu. Zato je za njega farsa prethodila tragediji. Dati naknadno neki smisao njegovoj rtvi, kao i smisao nebrojenim rtvama rata koji jo uvijek traje znai prije svega prepoznati ih u njihovoj traginosti, a to znai prepoznati ih upravo kao rtve farse. Osvajanje sredita Sveopa fascinacija sreditem - ovo je izgleda glavno obiljeje hrvatskog politikog ali i intelektualnog trenutka danas. Silna guva nastala na tom imaginarnom mjestu drutvenog sredita otkriva najdublje slojeve krize u kojoj se nalazi hrvatsko drutvo. Sve to sebe dri pristojnim, pouzdanim, solidnim, sve to dakle u oima publike eli ostaviti dojam ozbiljnosti i sigurnosti u kontrastu spram kaotinog ludila koje nas okruuje, sve to ili po nekoj udnoj samorazumljivosti oduvijek ve jest u tom drutvenom sreditu ili pak izguravajui druge iz njega zauzima neprestano iznova to neupitno mjesto. Kao da je onaj groteskni ideal primitivne puke pedagogije - "dr' se zlatne sredine" koji nije samo osiguravao reprodukciju socijalnog konformizma nego uvijek i otkrivao koliinu straha koja je pratila svaki akt socijalizacije pojedinaca postao opevaee regulativno naelo za sve protagoniste drutvene stvarnosti. Kad je o politici rije, onda, osim ekstremistikih ridikula na desnom krilu, gotovo da i nema nikoga tko bi htio biti negdje drugdje osim u samoj sredini. U uvjetima u kojima je konkretni sadraj desne ekstremistike politike odavno dio vladajue ideologije kao i institucionalizirane, dakle dravne, politike, postojanje neeg "jo ekstremnijeg", "jo desnijeg" slui tek legitimiranju dravne desniarske politike kao umjerenog centrumaenja, njenom lagodnijem smjetanju u onu prenapuenu sivu zonu u sreditu politikog spektra. Buni ustaki cirkus ionako ivi od ideoloke dotacije dravne politike. Realna opasnost, da se on otrgne i osamostali te pokrene vlastitu sumanutu dinamiku kojom moe ugroziti i egzistenciju drutva u cjelini, tek je posredni dokaz s koliko se hazarda moe voditi politika koja sebe dri centrumakom. Pa ipak, ini se da fascinacija sreditem najpogubnije posljedice ima u podruju drutvene refleksije - u sferi ideja koje drutvo proizvodi o sebi, u toki u kojoj se odvija grozniavi pokuaj razumijevanja politikih, drutvenih i kulturnih procesa koji dominiraju naim ivotima.

Ovdje naime izgleda da ona uvid u funkcioniranje drutvene stvarnosti prije zamrauje no to ga produbljuje. Jedan izvanredno pouan prikaz ovog problema izloio je nedavno u Vijencu knjievni teoretiar Zoran Kravar. On je analizirao polemiku koju je 1933. Miroslav Krlea vodio s Kerubinom egviem, pokretaem asopisa Hrvatska smotra. Krlea se naime, pie Kravar, osjetio izazvanim stavovima koje je egvi iznio u proslovu prvom broju Smotre, a posebice egvievom ocjenom da je atmosfera onovremene hrvatske kulture "okuena bacilima materijalizma, marksizma, lanog, sebinog kolektivizma i utopijama o nekom raju na zemlji na bazi lenjinizma." Razlaui pedantno Krleinu intervenciju na njene sastavne dijelove Kravar dolazi do zakljuka o njenoj temeljnoj podvojenosti. S jedne strane Krlea nastupa s pozicije liberalnog, graanskog intelektualca koji se "naprosto po mjeri dobra graanskoga ukusa" suprotstavlja jednoj zaostaloj, svjetonazorski zadrtoj i prema onodobnim evropskim kulturnim standardima sasvim primitivnoj koncepciji knjievnosti i kulture uope. S druge pak strane, egvievu optubu za kuni materijalizam i marksizam Krlea je spremno prihvatio, tovie iskoristio ju je da se otvoreno legitimira u svom materijalistiko-marksistikom svjetonazoru. A tim postupkom on je, tumai Kravar, samo potvrdio egviev "odreiti kulturnopolitiki dualizam", "sliku hrvatskog drutva kao poprita samo dviju nepomirljivih politikih volja", one "idealistike" kao krajnje desne, i one materijalistike kao krajnje lijeve. To meutim Krleino otvoreno priklanjanje jednom, krajnje lijevom, ekstremnom politikom stajalitu bilo je, kako danas to vidi Kravar, ne samo zlosretno nego i posve suvino. Kravar je naime miljenja da je Krleina kritika egvieva i Smotrina kulturnog koncepta i vizije hrvatskoga drutva bila dostatno utemeljena i u graansko liberalnoj poziciji. Dodatak o materijalizmu i marksizmu smio je, prema Kravaru, i izostati, posebice stoga to bitno suava "smisao Krleine u osnovi liberalne i slobodnjake reakcije na pojavu novoga desnog asopisa". Ovdje se napokon u potpunosti ocrtava stajalite s kojega Kravar podvrgava Krleu kritici. Krlea je naime za Kravara neka vrsta neosvjetenog graanskog liberala. Marksistiko-materijalistika "ekstremna pozicija" Krleina maligna je izraslina na u osnovi zdravom graanskom tkivu naega velikog pisca. I premda je nasluivao mogunost liberalne graanske kritike drutva i kulture koja bi bila osloboena prevratnikih i aktivistikih ideolokih motiva, (primjere ovakvog ideoloki neobvezanog graanskog buntovnitva nalazi Kravar u Krleinim literarnim likovima kao to su Leone Glembay i "doktor" iz romana "Na rubu pameti") Krlea nikada nije uvidio koliko je njegovo lijevo ideoloko optiranje "lieno unutranjih razloga" te je u sudbonosnim trenucima po hrvatski narod propustio svojim primjerom "ojaati snage drutvenoga centra" i doprinijeti "legitimiranju nae moderne, liberalno nastrojene graanske klase", kako na kraju, ne bez jasne crte bolnog razoaranja zakljuuje Kravar. Ovako protumaen Krlein sluaj napokon nalazi svoje mjesto u prilino ambicioznoj Kravarovoj prii o sudbini hrvatskog naroda u 20. stoljeu. Ta sudbina je, kratko i jasno, ova: "hrvatski se narod u svim velikim kunjama modernog doba ... ponaao kao

drutveni organizam s nedjelotvornom sredinom, a s dobro organiziranim ekstremima". Ovdje Kravar napokon zauzima poziciju unutar sasvim recentnih politikih sporova i suprotstavlja se rairenoj tezi o "nacionalnom pomirenju", prema kojoj e nam sunce napokon svanuti tek kada bivi ustae i bivi komunisti jedni drugima prue ruku. Ovom ideologemu dananje hrvatske politike elite, kako s pravom karakterizira navedenu tezu, suprotstavlja Kravar ideju Vlade Gotovca, prema kojoj hrvatska ljevica i hrvatska desnica moraju napokon "kleknuti pred hrvatski narod i moliti za oprost". Hrvatsko drutvo postat e zdravo i moderno tek kada se i bivi komunisti i bivi ustae "ispriaju neutralnom hrvatskom graaninu, kojemu se politika jednih i drugih narazbijala o glavu", zakljuuje na kraju Zoran Kravar. U ovoj koliko idilinoj toliko i dirljivo naivnoj slici konanog ozdravljenja hrvatskog drutva u kojoj iznenada prosvijeeni politiki ekstremisti pokajniki padaju na koljena pred simbolikim predstavnikom zlatne drutvene sredine - u Gotovevoj populistikoj verziji, pred narodom, a u Kravarovoj elitistikoj, pred "neutralnim graaninom" - izlazi na vidjelo temeljni nesporazum na kojem Kravar gradi svoju viziju hrvatskog drutva. To odlikovano sredinje mjesto drutvenog sistema, u odnosu na koje neka druga pozicija tek moe biti smatrana ekstremnom, to mjesto u Kravarovoj socijalnoj fantaziji namijenjeno neutralnom graaninu, potpuno je prazno. Odnosno, ondje se nalazi graanstvo kao puki socijalni sloj, a ne kao osvijetena socijalna pozicija koja na temelju jasnih graanskih vrijednosti aktivno suoblikuje drutveni ivot u njegovu moralu, pravu i politici. Da paradoks bude vei, Kravar je i sam svjestan da je taj graanin pred kojim bi na koljena trebali pasti ekstremisti svih vrsta tek njegova himera, konkretno, da je taj graanin, Kravarovim rijeima, "...u naem drutvu jo prilino nezamjetljiv". Ako dakle dakle na neki nain stvarno i postoji, onda samo u onoj pozi pasivnog promatraa kojemu se povijest poput elementarne nepogode sruuje na glavu, najee dakako u vidu ekstremistikih politikih projekata i njihovih brutalnih realizacija. Upravo zato to je u potpunosti svjestan ovog kobnog manjka - nepostojanja graanina, odnosno odsutnosti samog onog autentinog objekta sveope hrvatske fascinacije sreditem - poduhvaa se Kravar analize Krleina teksta i jo jednog tumaenja Krleina sluaja uope. No tu i jest najvea zabluda Zorana Kravara - iluzija da se tako neto kao to je graanin u modernom demokratskom smislu moe simboliki rekonstruirati iz ivota i djela Miroslava Krlee. Ono to je bilo i ostalo sporno na Krlei, njegov skandal, sastoji se u tome to je on zakazao upravo kao graanin. Kao umjetnik zasluuje i danas divljenje zbog svoje beskompromisne borbe za slobodu umjetnikog stvaranja. No pravo koje je tako herojski branio, pravo naime da se kao umjetnik odrekne svake obveze prema nekoj drutvenoj vrijednosti, bilo da je rije o istini, moralu ili pravdi, to pravo koje po samorazumljivosti pripada umjetniku graanske epohe, ne pripada automatski i graaninu modernog drutva. Lai, amoralnost i nepravde totalitarnog sistema u kojem je ivio, Krlea je, kao to znamo, preutio. Jednako iluzornim ini se i pokuaj da se neto pozitivno o modernom graaninu naui iz Krleine beletristike, od njegovih, kako

pie Kravar, likova "ideoloki neobvezanih graanskih pobunjenika" kao to su Leone Glembay i "doktor" iz romana "Na rubu pameti". to znai biti graaninom u modernom demokratskom smislu prije emo nauiti iz par amerikih filmova nego iz itave hrvatske literature ukljuujui tu i sve Krleine likove. Jer graaninom se ne postaje pukom pripadnou socijalnom sloju emancipiranih i obrazovanih graana. Kada onaj donedavno moda jo polupismeni kauboj prihvaa u vesternu erifsku znaku i stavljajui ivot na kocku suprotstavlja se rulji koja srlja u lin, onda on stupajui u neposredan odnos s beskonanom vrijednou zakona, pravde u njenoj esencijalnoj apstraktnosti, upravo proizvodi mitsku sliku roenja graanina, autentine graanske socijalizacije. U slavnom filmu Sidneya Lumeta, "12 angry men", Henry Fonda kao lan porote spremno prihvaa neugodni poloaj usamljenog pojedinca nasuprot slonoj veini i do kraja zastupa svoju istinu, uspijeva promijeniti miljenje ostalih lanova porote te na kraju spaava nevinog. Ondje pravda, ovdje istina, ne kao neto to postoji po sebi, nego kao ono to uvijek iznova u aktu graanske hrabrosti valja preoteti konformizmu drutvenog sredita koje je bez kontrole samostalnog individualnog uvida tako esto spremno na lin i na lakoumno rtvovanje nevinih. I erif i Henry Fonda su ekstremisti, ali ekstremisti pravde i istine, u najboljem graanskom smislu te rijei i u najboljoj tradiciji filozofije, kulture i politike Zapada. Nasuprot Krleinim Leoneu Glembayu i gospodinu "doktoru", dvama likovima iz silne plejade hrvatskih graanskih osujeenika, ije pobune u pravilu zavravaju u nemonoj frustraciji - rodnom mjestu ressentimenta iz kojeg se reproduciraju prevratniki projekti politikih ekstremista - stoje ovi ameriki celuloidni junaci u onom istom odnosu u kojem su svojedobno stajali Grci nasuprot barbarima. Zavidan intelektualni napor koji je Zoran Kravar uloio kako bi u osobi i djelu Miroslava Krlee otkrio neku vrstu toku o koju bi se mogao osloniti moderni graanski identitet, ostao je uzaludan. Naa hrvatska kulturna tradicija u tom je pogledu stravino prazna. Da nismo koji puta otili u kino, izgleda da danas ne bismo znali gotovo nita o modernom graanskom svijetu i ivotu. ene ne ute Tko je hrabriji, mukarci ili ene? Ovo pitanje nije nikakva isforsirana provokacija koja prijeti trivijalizacijom odnosa meu spolovima. Naprotiv, ono nas neposredno dovodi do onih temeljnih problema koji odluujue obiljeavaju drutveni ivot i povijesni trenutak Hrvatske. To vrijedi pogotovo danas kada rat i povijesni prevrat proimaju sve sfere hrvatskog drutva. Pod tim okolnostima nastaje naime veoma uvjerljiva iluzija da su drutvene uloge mukarca i ene raspodijeljene na najprirodniji mogui nain. Dok on u buci i bijesu politike i rata proizvodi povijest, ona mu prua logistiku podrku iz pozadine. U prvom planu potentni mujak, u monumentalnoj pozi heroja domovine, ogrnut tek presvetom nacionalnom zastavom i okien svim znakovima nasiljem izborene nacionalne slobode i neprikosnovene politike moi, a otraga, u polumraku

ona koja riflja njegove krvave gae tek povremeno podiui zaljubljeni pogled pun udivljenja i beskonane odanosti. injenica da je ova slika uslijed zamora ljudskog materijala i ope bezizlaznosti u znatnoj mjeri izblijedila ne mijenja mnogo na stvari. Sie je ostao isti i jo uvijek je jednako prepoznatljiv. Kad je o spolovima rije u nas se jako dobro zna komu je to initi, a jo bolje koje se granice ni za ivu glavu ne smiju prelaziti. Iznimke, one ene u prvim redovima politike borbe i domovinskog rata, tek su maskote, ukrasne lutkice u samorazumljivom sivilu mukog svijeta, iznimke koje potvruju neprikosnovenu vladavinu mukog pravila. Iznimkama druge strane, mukarcima koji odstupaju od drutveno najpoeljnije uloge junakog borca za nacionalnu stvar preostaje pak na javnoj sceni uloga zagovornika civilnog drutva odnosno njegovih vrijednosti kao to su ljudska prava, nenasilje, tolerancija, jednakost spolova itd, dakle djelovanje na podruju na kojem se u nas u tradicionalnom smislu moe dokazati sve samo ne mukost, podruju naime onih interesa koje hrvatska veina danas dri jo uvijek bizarnima, nedostojnima pravog mukog angamana te stoga podruja preputenog dezerterima svake vrste, slabiima, pederima, ukratko enskome svijetu kao takvom. Ova statina slika hrvatskog drutva u kojoj su uloge mukarca i ene jednom zauvijek unaprijed zadane te se doimlju naprosto prirodnima ozbiljno e se meutim zaljuljati ako malo bolje razmotrimo povijesni kontekst unutar kojeg se situirala naa stvarnost. Tko se oslobodio megalomanske fantazije kako je sudbina Hrvatske neto jedinstveno na svijetu, neto to je shvatljivo samo nama Hrvatima u ekstazi navlastitog nacionalnog osjeaja i to bjelosvjetski ignoranti nikada nee moi ni priblino dokuiti, taj zna da e prije ili kasnije na mjesto ovog samoskrivljenog autizma morati stupiti racionalno komuniciranje sa svijetom. To prije svega znai da e se specifino hrvatska situacija jednom morati izraziti kao dio globalnih povijesnih procesa. Nacionalistika ideologija, postkomunizam, iskustvo totalitarizma, kob rata, sve to nije samo hrvatsko. No ta usporedba iskustava mogla bi ponekad dovesti i do neoekivanih spoznaja. Uzmimo jedan primjer. Od pada Berlinskog zida naovamo u ponovo ujedinjenoj Njemakoj traje proces razraunavanja sa totalitarnom prolou bive Istone Njemake. U sreditu zanimanja javnosti je na prvom mjestu suradnja s tajnom slubom biveg DDR-a. Ispostavilo se da je potkazivanje u istononjemakom socijalizmu bilo masovna pojava i da se sistem mogao oslanjati ne samo na bezbroj anonimnih dounika, nego i na najuglednija imena iz, recimo, kulture i umjetnosti. injenica da se na popisu suradnika Stasia (istononjemake tajne policije) nala i Christa Wolf, jedno od najpoznatijih imena dananje njemake knjievnosti, za mnoge je predstavljala ok i teko razoaranje. Sluaj poznatog knjievnog kritiara i ujedno zvijezde televizijskih kulturnih programa, Marcela Reich-Ranickog, za kojeg se nedavno otkrilo kako je radio za poljsku obavjetajnu slubu na neki nain je dotjerao problem do paroksizma. Postavilo se napokon pitanje, zato svi ti ljudi sami nisu blagovremeno progovorili o tim sjenovitim stranama svoje prolosti, nego su ekali da se u javnosti pojave dokumenti koji ih upravo dvostruko optuuju - ne samo za dokazanu suradnju s tajnim policijama,

nego i za prikrivanje te svoje djelatnosti - i tako im tovare na lea moralni teret vei no to bi ga stvarno morali ponijeti da su pravodobno sami izali u javnost sa svojim istinama. Uvijek iznova se naime ispostavlja kako je realna teina njihove suradnje s obavjetajnim slubama zapravo zanemariva. Uglavnom su bili sitni picli koji svojim potkazivanjem nisu nanijeli mnogo tete drugim ljudima, neka vrsta sistemskih dounika ija je suradnja bila vie automatske naravi, neto otprilike kao lanstvo u pionirima ili slino. Zapravo, ono najgore u svim tim priama jest upravo naknadno preuivanje, grijeh nesumjerljivo tee iskupiv u dananjoj njemakoj javnosti od puke suradnje s komunistikim slubama dravne sigurnosti. Ukratko, rije je tu o fenomenu kojeg ta njemaka javnost uzima ozbiljno, govori o njemu i pokuava ga na najbolji mogui nain shvatiti, koristei se znanjima svakovrsnih strunjaka, od povjesniara pa do psihoanalitiara. U nas se javnost ne bavi tim stvarima. Izuzimajui sluaj jednog medijskog ekscesa kada je javna optuba za navodnu suradnju sa Slubom dravne bezbjednosti bive Jugoslavije na najprimitivniji nain iskoritena u tekuim politikim obraunima, u nas izgleda kao da tog problema uope nema. Kao da smo izali iz najstabilnije demokracije u kojoj su ljudi uivali nedodirljive slobode koje nikakve tajne slube nisu mogle ograniiti. Ono to se u Njemakoj predbacuje pojedincima - ne toliko injenica da su nekada radili za tajne slube totalitarnih drava, nego upravo to da danas tu injenicu preuuju - moglo bi se u nas predbaciti itavom drutvu. Kolektivna amnezija meutim ini se da je tek simptom koji upuuje na daleko ozbiljnije drutvene anomalije. Postoje meutim i drugaija iskustva. "Pakao", naslov je autobiografije jedne ene koja je u razdoblju Pinochetove vojne diktature radila za Dinu, ileansku tajnu slubu. Luz Arce, kako joj je ime, bila je do vojnog pua rujna 1973. aktivistica Allendeove socijalistike stranke. Kretala se u samim vrhovima partijske organizacije i pripadala je GAP-u, grupi osobnih prijatelja Salvadora Allendea. Nakon pua prelazi u ilegalu, ali je oujka 1974. hapse. Izloena je svim vrstama torture, premlaivanjima, elektro okovima, stalnim silovanjima, agenti Dine pucaju u nju, prostrijeljuju joj nogu, mue ju glau i eu te naposljetku ucjenama i prijetnjama u vezi s obitelji. Napokon ona, zajedno s bratom, poputa i poinje odavati drugove. Isprva tek poneke, one najmanje vane, da bi uskoro kruila u autu s oficirima tajne slube ulicama Santiaga u lovu na ilegalne suradnike ileanske ljevice. S vremenom njena suradnja poprima sve aktivnije oblike, ona postaje agent tajne slube pod imenom "Jaguar" i stjee status oficira. Na njenoj savjesti mnogo je muenih, ubijenih i onih nestalih za koje se do danas ne zna gdje su. Nakon godina kolaboracije Luz Arce poetkom devedesetih progovara pred "Nacionalnom komisijom za istinu i izmirenje" i kao svjedok pojavljuje se u vie od ezdeset sudskih postupaka. O njenom sluaju u Njemakoj je snimljen dokumentarni film, a uskoro se pojavila i spomenuta autobiografija. Na kraju svoje prie Luz Arce zakljuuje: "Iz vlastitog iskustva znam da je iluzija o povlaenju crte ispod prolosti i nekom novom poetku neostvariva i da zavjera utnje iji je cilj anuliranje i egzorciranje doivljenog uasa samo hrani konflikte i ressentimente. Tek prorada sjeanja, koliko god

bila alosna, moe egzorcirati taj pakao i stvoriti uvjete za istinsko izmirenje. Drutvo mora ponovo nai put ka samome sebi i pogledati u oi svojoj istini kako bi moglo u prolosti ostaviti ono to ondje i pripada te graditi budunost osloboenu zaborava i lai." Bez obzira na razliku izmeu Pinochetove vojne diktature u ileu i gotovo polastoljetne vladavine komunizma u nas, iskustvo totalitarizma upuuje posvuda na oigledno slinu problematiku. Ljudski materijal u pravilu je preslab da bi se u masovnijem vidu izbjegla suradnja s diktatorskim reimima i aktivno sluenje njihovim najnehumanijim ciljevima. Samo bi natovjek bio apsolutno siguran od kolaboracije. Naivna pripovijest o aici pokvarenih uzurpatora na jednoj strani i slobodarskim narodnim masama sapetim u okovima tiranije na drugoj, vie nije ni za djeje ui. Tamo gdje se ona jo kolportira i sama je tek simptom aktualnog totalitarizma. Hrvatska iluzija, da su faistiki i komunistiki totalitarizam strano tijelo na zdravoj hrvatskoj narodnoj jezgri i da je napokon ostvarena vladavina narodne volje automatski i izmirenje sa zlima prolosti i ujedno iskorak u demokratsku budunost ima samo jednu svrhu - potiskivanje istine totalitarizma, a time onda i njegovu reprodukciju. Pouka koja iz njemakih i ileanskih iskustava pogaa hrvatsku situaciju jednostavna je: nikakav drugi put ne vodi iz totalitarne prolosti u demokratsku budunost osim puta artikuliranog sjeanja. Hrvatska utnja traje meutim i dalje. Upravo na njoj se danas gradi aktualna hrvatska nesrea, kao nesrea prisilnog ponavljanja istoga - totalitarizma. ileanska pria Luz Arce meutim skriva jo jedan pouan detalj. Od svih onih koji su suraivali sa Pinochetovom zloinakom tajnom policijom u pravom su smislu progovorile samo ene. Samo su one imale dovoljno snage da pod punim imenom i prezimenom prihvate rizik suoenja s neprijateljskom javnou koja je u njima vidjela izdajice i zloince, suoenja s prijetnjama bivih kolega agenata i naposljetku sa vlastitom krivicom od koje se nikamo vie nije moglo pobjei. Samo su te ene bile dovoljno hrabre da iskustvo svoje osobne ljudske slabosti artikuliraju u koherentnu priu o sebi i svome vremenu koja je postala neizostavni dio kolektivnog iskustva cijelog ileanskog drutva. Na taj nain upravo su one napravile onaj kvalitativni iskorak koji je ileanskom drutvu dao novu povijesnu perspektivu. Pomak iz povijesnog gliba u kojem se danas zakopalo hrvatsko drutvo izgleda da takoer nee biti mogu bez promjene tradicionalne paradigme odnosa meu spolovima koja jo uvijek proima sve oblike naeg drutvenog ivota. Nije li se teite hrabrosti kao drutvenog fenomena danas pod imenom civilne kurae ve u odlunom smislu pomaklo od mukoga ka enskomu? I nije li nae previanje ove promjene tek popratna pojava onog istog mukog kukaviluka koji nas je u glib doveo i koji nas u njega i dalje zakopava? Jer, tko zna, moda je upravo povijesno sljepilo ona smrtna bolest mukoga svijeta!? O hrvatskoj utnji

Sjea li se jo netko znamenite hrvatske utnje? Bilo je to krajem osamdesetih u onoj bivoj Jugoslaviji koja je tada intenzivno radila na svom skorom rasulu. U Srbiji je novi vod sa svojim podanikim aparatom, svojim akademicima i svojim medijskim egzekutorima raspaljivao takozvani narod prijetei svima ostalima u bivoj federaciji onim najgorim to je srpstvo ikada imalo - mitom o ratnikoj superiornosti. U Sloveniji je demokratski proboj zahvatio daleko iri spektar drutvenog ivota. Volja za demokratskom promjenom artikulirala se na kulturno i civilizacijski ve pripremljenom terenu. No premda je slovenska javnost bila ve znatno senzibilizirana upravo za vrijednosti civilnog drutva, u pravcu kojeg je izgledalo da se proces demokratizacije odvija, nacionalni pokret za osamostaljenjem, koliko god se doimao reaktivnim, ve je razvio svoju dinamiku. Demokratizacija je za Slovence na kraju tog procesa znaila samo jedno - nestati jednom zauvijek s ukletog Balkana i to pod svaku cijenu. Naroito ako e tu cijenu plaati drugi. Da je upravo u toj potpuno jednodimenzionalnoj elji do rijei doao ve sasvim razvijen zametak onog istog rasizma koji danas neobuzdano divlja upravo na tom Balkanu, kao autentino, gotovo endemsko, obiljeje njegove ukletosti nije tek puka ironije sudbine. Rasizam nije ni sredstvo ni nain na koji se uspjeno bjei od onog drugoga koji ugroava. On je tek nain na koji se bezuspjeno pokuava pobjei od samoga sebe, od drugoga u nama samima. U propaloj Jugoslaviji, na ukletom Balkanu, Slovenci su bili reprezentanti Evrope, zapadne civilizacije i slobodnog demokratskog svijeta. U tu Evropu pak, u samom aktu osamostaljenja, uli su kao Jugoslaveni, kao autentini Balkanci. Nasuprot ove slovenske ambivalentne i srpske regresivno mitske glasne artikulacije volje za promjenama, hrvatska je utnja, u ona sudbonosna vremena, ipak jo uvijek bila neka poruka. Ta utnja naime bila je prije svega utnja hrvatskih komunista i kao takva imala je svoj neosporni povijesni dignitet. Ona je bila jedini mogui odgovor komunista na izazov demokratskih promjena. Kao to je i njihovo decentno povlaenje s te iste povijesne scene bila jedina adekvatna reakcija na te promjene. U tom smislu, koliko god to paradoksalno zvualo, hrvatski su komunisti, u svojoj utnji i u svojoj fatalistikoj spremnosti na bezuvjetnu abdikaciju bili jedini u bivoj Jugoslaviji doista na nivou svjetske povijesti. Ali, na alost, ne i na nivou tadanje jugoslavenske politike situacije. Bezline komunistike lutke od papira zauvijek su otpuhnuli prvi demokratski izbori devedesete. Hrvatska utnja napokon je i formalno okonana. Na njeno mjesto stupila je neizdriva buka nacionalnog buenja, a uskoro i tutanj topova. Ali samo jedan izlaz iz utnje ima pravo nazvati se napretkom - artikulirani govor. On se meutim nije dogodio. Naprotiv, dogodilo se puanstvo. Srpske godine raspleta zamijenile su godine hrvatskoga zapleta. Namjesto hrvatske utnje na scenu je stupila zagluujua hrvatska mutavost. O emu je rije? Rei za neko drutvo da ono raspolae artikuliranim govorom znai ustvrditi da je to drutvo posredstvom svojih politikih i intelektualnih predstavnika u stanju obrazloiti svoju politiku volju i prezentirati svoj kulturni identitet na onaj nain

koji omoguuje komunikaciju s civilizacijskim okruenjem, danim povijesnim i ideolokim kontekstom, ukratko sa svijetom. Hrvatskoj, od dolaska na vlast hrvatskih dravotvoraca pa do danas, ni u jednom trenutku nije uspjelo suvislo obrazloiti "to zapravo hoe". Svaki nesporazum u komunikaciji svodio se na priu o svijetu prepunom zlonamjernika koji svaku hrvatsku elju, od one za stvaranjem samostalne drave, pa do one o podjeli Bosne, doekuje neprijateljski jer je sam naopako ustrojen - ne priznaje volju malih naroda, njihovu potrebu za slobodom, samostalnim razvojem, posebnim kulturnim idenitetom itd., ukratko, ideoloki je zaslijepljen. Hrvatski nesporazum sa svijetom bio je meutim otpoetka nesporazum Hrvatske sa samom sobom. Dva nedavna dogaaja ponovo su aktualizirala ovaj problem. U Bavarskoj je zabranjena "Hrvatska itanka", zbog jedne pjesme Slavka Mihalia, a u Zagrebu se pred idovskom opinom zbio klasini antisemitski ispad zbog kojeg je - na temelju ratnih uredaba Vojno tuiteljstvo podnijelo krivinu prijavu protiv nekolicine pripadnika Nove hrvatske desnice. Ono to je zajedniko ovim dvama sluajevima jest odluna reakcija drave na one pojave u kojima njeni organi vide izravno ugroavanje temeljnih naela na kojima funkcionira normalno drutvo. Konkretno: Mihalieva pjesma "Progonstvo Iloka" nije dobila odobrenje za upotrebu u bavarskim kolama jer "proturjei temeljnim naelima Ustava Drave Bavarske i temeljnog Ustava SR Njemake, kao i najviim odgojno-obrazovnim ciljevima u Bavarskoj, prema kojima je zadatak kole da odgaja za razumijevanje meu narodima, pomirenje meu narodima, kao i za toleranciju, mirotvorstvo i potivanje drugih naroda". U Zagrebu pak, Schwartz, Bujanec i drugovi trebali bi odgovarati zbog "krivinog djela izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mrnje, razdora ili netrpeljivosti ..." U Mihalievoj pjesmi, u spomenutom udbeniku, dakle u pjesmi namijenjenoj prije svega djeci, govori se izmeu ostaloga o klanju, odsijecanju glave, silovanju i vaenju srca iz ivoga mesa, a hrvatski Novodesniari dijelili su letke na kojima se dovodi u pitanje brojka od est milijuna idova stradalih u nacistikim konclogorima i, navodno, trai izbacivanje idova iz Hrvatske. Ono bitno meutim, to odreuje karakter i povezanost ovih sluajeva upravo je problem hrvatskog komuniciranja sa svijetom. Jer, to isto to je u nas normalno, to je dio svakidanjeg ivota takorei, vani postaje opsceni predmet, izaziva zazor, ak cenzuru. Antologijska pjesma naeg slavnog poete biva u Njemakoj zabranjena zbog onih istih morbidnih motiva, isticanje kojih je u nas dokaz neospornog patriotizma. A hrvatski antisemiti krivino se gone ne zato to izazivaju "nacionalnu, rasnu, vjersku mrnju, razdor i netrpeljivost", kako stoji u optubi, nego zato to njihov ispad teti trenutnim politikim interesima hrvatske drave, odnosno, njihovo krivino proganjanje moe toj dravi sada samo koristiti. "Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mrnje" u nas je ne samo drutveno i javno tolerirana, nego drutveno nadasve poeljna odnosno javno poticana patriotska rabota. Ta nacionalna, vjerska i rasna mrnja, ukratko rasizam u svim njegovim vidovima i stupnjevima, od primitivno pukog do profinjeno intelektualnog, od benigno psovakog do krvoedno hukakog toliko je neprikriveno sveprisutan u hrvatskoj stvarnosti da s pravom moemo pitati je li hrvatski nacionalizam, hrvatska dravotvorna ideologija koja tu hrvatsku stvarnost naskroz proima u svojoj biti ita

drugo do li sam taj rasizam. Nije li hrvatska sloboda osvojena na izborima bila i ostala prije svega sloboda upravo te mrnje, sloboda uivanja u njoj bez ikakvih pravnih, moralnih ili religioznih ograda i bez ikakve odgovornosti za njene posljedice? Nije li zgraanje naeg malo finijeg graanstva nad neizdrivim kiem pukih svetkovina koje su poput vulkanske erupcije provalile ispod tanke opne hrvatske depresivne utnje, i koje je kao veliki metar karnevala otpoetka poticao i predvodio sam Predsjednik, nije li dakle to jalovo malograansko zgraanje nad jeftinom zabavom prljave svjetine, nad tim pijankama i masovnim pokoljima volova i koza, i samo bilo izraz opinjenosti onom mranom stranom hrvatskih saturnalija - preopasnom blizinom nasilja? Jer, zato bi hrvatski Dioniz bio manje "bog ubilakog bijesa" od njegova grkoga originala? I napokon, nije li vrijeme da jednom ve prestanemo slijepo vjerovati u bajku o nacionalizmu s ljudskim licem. O istoj, nepatvorenoj, ljudski toploj i djetinje iskrenoj, najsublimnijoj ljubavi prema domovini koja u smislu prirodne zakonitosti nuno kulminira u praktikoj realizaciji nacionalne drave. I o mrnji, rasizmu, kao sluajnim devijacijama, sporednim nesavrenostima koje u konanici povijesnog procesa nacionalnog dravnog osamostaljenja ipak ostaju zanemariva veliina. Dananji hrvatski rasizam nije nikakva iskljuivo reaktivna tvorba, otprilike, uzgredna posljedica srpske zloinake agresije. Naprotiv, on je jedan od uzroka rata, i to za Hrvate onaj daleko najbitniji. Jer za svoj rasizam Hrvati su bili i ostali odgovorni, jednako kao to nikada nisu bili i ne mogu biti odgovorni za srpsko imperijalistiko ludilo i zla koja ono ostavlja za sobom. Jasna svijest o definitivnom neuspjehu u komuniciranju sa svijetom, o bespomonoj hrvatskoj mutavosti, dobro je sredstvo za otrenjenje. Sluaj Mihalieve pjesme pokazuje da je uloga rtve jednom zauvijek odigrana. Ta uloga bila je univerzalno prepoznatljiva i veoma funkcionalna. U njoj se mogla relativno komotno zauzeti klasina poza histerika koji emocionalno ucjenjuje svijet i kojemu je u toj pozi doputeno mnogo toga to je normalnima zabranjeno. Hrvatska rtva meutim zatvorila je puni krug, prola je kompletni put od svoje cijele istine do svoje cijele lai, od Vukovara do Mostara. I nitko se nema pravo uditi to danas ispod maske nevine rtve svi odjednom vide vampirske onjake. Drugi sluaj, sluaj antisemitskog ekscesa pred idovskom opinom daleko je ozbiljniji. Izmeu klasinog rasizma i modernog antisemitizma postoji naime jedna neobino vana kvalitativna razlika. Rasist svoj objekt mrnje, pripadnika "manje vrijedne rase" dodue poniava i najee neljudski iskoritava, ali je u naelu spreman jedan te isti svijet podijeliti s njim, bez obzira koliko nepravedno. Antisemit meutim u svome svijetu ne nalazi mjesta za svoga "idova". Njegov univerzum je potpun tek kad je iz njega iskljuen njegov navlastiti objekt mrnje. Manje vrijednim rasama nacizam je, kao to znamo, namijenio ulogu robova. idovima - plinske komore. U tom smislu moemo rei da je hrvatski rasizam tek s antisemitskim ispadom pred idovskom opinom dosegao svoju punu zrelost. Njemu vie ne treba maska rtve. On ne samo da na jednom, u svjetskom smislu univerzalno razumljivom jeziku jasno daje do znanja to

hoe, nego i retroaktivno objanjava to se je zapravo htjelo - recimo onom tezom Predsjednikovom o "humanom preseljenju". "idovi, van!" - Tako i nikako drugaije glasi napokon jasno artikulirana, svima do kraja razumljiva hrvatska istina, istina hrvatske dravotvorne ideologije. I spremni smo pristati na sve to nas moe zatititi od nje. I na vojne sudove za civile, i na ulogu mutave rtve, pa ak moda i na staru hrvatsku utnju. Jer nema danas nita stranije od gole hrvatske istine. Govno na kii "Boe, koliko samoe", razmiljala je urica Ivanievi kad se spremala pisati o PEN-u, "hoe li barem netko misliti kao ja?". Ali nije mogla mimo sebe, sada, kao ni prije, iako ju ta samoa poput zle kobi prati u njenom intelektualnom angamanu za pravedne stvari. Eto, kad je bila rije o onom reiseru Ciulliju "koji je propovijedao genocidnu Hrvatsku", sedmorica njih skoila su na nju jednu, a slino je bilo i s asfaltiranjem Salone. Bila je sama, "ali onda su postojala jo dva, tri ovjeka koja su shvatila istinu, moda e je shvatiti i sada." Tako je razmiljala urica Ivanievi "vrtei svoju platnenu vreicu". Ali nije rezignirala, jer se sjetila onog stiha koji ju je "hrabrio od djetinjstva" i davao joj "vjeru i nadu" - "Jedan se da onemoguiti, ali se ne da/ onemoguiti pjev ponora cijelog jednog naroda/ roda koji je smogao snage pjevati UNATO." (Toni P. Marovi). Dakle, shvativi najednom da zapravo i nije sama, tovie, da iza nje stoji itav jedan narod, da e se dakle kroz njena usta oglasiti "pjev ponora cijelog jednog naroda", "roda koji je smogao snage" da upravo kroz nju uricu Ivanievi, napokon propjeva, progovori ... odlui se naa urica na akciju te neustraivo pojuri dobaciti svoj snopi drva na lomau. Ponovo su pricvrljili neije meso na ar, ponovo zrak hrvatski vonja po opaljenoj ljudskoj koi, zar bi presvete jednostavnosti kao to je naa urica mogle ostati po strani? Nikako, tim vie to su hajke na ljude, kao to je ope poznato, specijalnost ovakvih neustraivih osamljenika kakva je naa urica. Ali avaj, dok je vrtila svoju platnenu vreicu i osvrtala se za rodom i narodom priskoie Slobodani Novaci, Milani Ivkoii, priskoie akademici i ugledni pisci, i drava sa svojim medijima, i hajka krene - masovna, naravno, kakve prave hajke i jesu. Progonjene zvjerke ovaj put su oni lanove PEN-a koji su u posljednje vrijeme skrivili dvije rezolucije: jednu na kongresu svjetskog PEN-a u Pragu kojom - kako pie u zahtjevu za ostavkom Upravnog odbora Hrvatskog centra PEN-a i njegova predsjednika Slobodana P. Novaka, koji su potpisali mnogi ugledni lanovi istog tog PEN-a - kojom se dakle "nudi hrvatska kulturna suradnja ideolozima genocida nad hrvatskim narodom" i u kojoj se "izjednauje krivnja srpskog krvnika i hrvatske rtve."; i drugu rezoluciju, onu u Krievcima, "u kojoj se Republika Hrvatska optuuje kao sukrivac za neljudsko stanje u Bosni i Hercegovini." Inkriminacija je i ovoga puta jasna - izdaja! Ostavka se trai ni manje ni vie nego zbog "klevetanja Republike Hrvatske", "nanoenja tete njezinu ugledu" i "potkapanja njezina suvereniteta" - ovo potonje zvui kao optuba za veleizdaju, gotovo kao poziv na

sudsko gonjenje. Za razliku od bljutave moralistike patetike u kojoj zavrava fantazija osamljenog istjerivaa pravde, urice Ivanievi, Zahtjev za ostavkom unosi daleko vie svjetla u prave motive sukoba meu hrvatskim intelektualcima, lanovima PEN-a. Razlog je naime iskljuivo politike naravi. To najbolje dolazi do izraaja u optubi za klevetu domovine u hrvatskom izdanju asopisa "Lettre Internationale" (izdaje ga upravo hrvatski centar PEN-a) gdje su, kako piu pobunjeni tuitelji, "pretiskani i tako ponueni inozemstvu uvodnici iz Vijenca, lista Matice hrvatske , upereni protiv hrvatske drave, hrvatske dravnosti i hrvatske dravotvornosti". Uvodnike je pisao, kao to znamo, uglavnom Vlado Gotovac. Jednako tako znamo da Vlado Gotovac nije u Vijencu sasvim sigurno nikada nita izjavio "protiv hrvatske drave, hrvatske dravnosti", a pogotovo ne neto protiv "hrvatske dravotvornosti". Optuba je u potpunosti zasnovana na notornoj lai i u tomu otkriva svoj osnovni motiv unutarhrvatski politiki obraun, tonije, nastavak istoga, sjetimo li se bure oko izbora za predsjednika Matice hrvatske. U sukobu su dvije struje: jedna koja stoji uz vlast podravajui je ili eksplicitno, kroz konkretni politiki angaman, ili implicitno, kroz potpunu utnju o oiglednim svinjarijama koje ta vlast ini; i druga, koja igra ulogu politike opozicije i koja otvoreno kritizira hrvatsku vlast i njene konkretne politike promaaje, njene totalitaristike tendencije, autoritarnost, a posebice destruktivnu kulturnu politiku. Ova druga struja pokazala je svoju snagu u izboru Gotovca za predsjednika MH i vie ili manje potpuno se jasno artikulirala kroz Vijenac. U samu situaciju, u samorazumijevanje njenih protagonista s obje strane barikade, a velikim dijelom i u sliku koju o toj situaciji stvara publika ugraena je meutim temeljna iluzija - lani dojam da je rije o intelektualnom sporu, odnosno o sporu meu intelektualcima. Ta iluzija sekundarna je posljedica hrvatske politike stvarnosti danas, odnosno injenice da hrvatski parlamentarizam oigledno uope ne funkcionira. Rije je ozbiljnom poremeaju u implementaciji reprezentativne demokracije u nas. Ona izgleda nije zaivjela u onoj mjeri u kojoj bi to bilo nuno da je uope moemo zvati demokracijom. U Hrvatskoj danas ne postoji prava, jasno artikulirana i profilirana politika opozicija. Stoga je realna napetost u drutvu, napetost izmeu stvarno suprotstavljenih razliitih interesa pojedinih dijelova hrvatskog drutva naprosto pomaknuta na drugu razinu - kvaziintelektualnu - gdje se izraava kao tekui konflikt. Optuba koju PEN-ovoj "prakoj" vrhuki upuuju pobunjeni lanovi dostie svoj vrhunac u tvrdnji o izdaji domovine kroz klevetu iste u inozemstvu. U tom smislu upuuje ona na najbolniji problem hrvatske dravotvorne ideologije i njene dananje politike i kulturne prakse - njenu samoreprezentaciju, odnosno potpuni fijasko u svim pokuajima da se Hrvatska, odnosno ono to svi nazivaju nekom specifinom, hrvatskom, istinom, na odgovarajui, dakle razumljivi nain predstavi svijetu. Upravo ta, tragino skonala drama (samo)reprezentacije ona je trauma koja ovom sukobu daje tako upadljivu estinu.

injenica da je S. P. Novak i dio PEN-ovaca koji su vie puta predstavljali Hrvatsku na raznim kongresima i susretima otpoetka u samom sreditu te drame od odluujueg je znaenja za itavu priu. Od Rija do Praga dug je bio put, posut ne cvijeem i lovorikama aklamacije, nego trnjem bolno doivljenog nerazumijevanja. Svijet nikada nije prihvatio tzv. hrvatsku istinu, pa ak ni prije bosanskog inferna, ak ni u vrijeme kad se Hrvatska predstavljala pod istom aurom nevine rtve. Potrebno je samo malo oivjeti pamenje. Tek prije neto vie od godinu dana, u vrijeme priprema odlaska hrvatske delegacije na 60. kongres PEN-a u Santiago de Compostelu, Vjesnik iz pera Branke Debi donosi prikaz razgovora s Verom iin-ain, glavnom tajnicom PEN-a: "U meuvremenu su se, meutim, politika situacija i javno mnijenje (...) dosta promijenili i tu pred hrvatskom delegacijom stoji dosta teak i delikatan zadatak da objasni, s jedne strane, vlastite knjievnike i penovske poglede na te probleme, a s druge strane morat e tumaiti postupke i stajalita hrvatske drave (...) - To e nam biti prilino teko - naglaava tajnica Hrvatskog PEN-a - pogotovu nakon onih slika iz hrvatskih logora u Bosni i Hercegovini. Morat emo se svakako suprotstaviti mogunosti presijecanja hrvatske obale kod Neuma." Drama reprezentacije ve je sasvim jasno prisutna. Nije bilo nikakve anse da ova shizofrena pozicija naie na neko razumijevanje, ni da se ovaj parapropagandistiki, parapolitikantski i ak paravojni argon na bilo koji nain utopi. Ve je tada postalo jasno da postoje samo dvije mogunosti: ili se ograditi od politike hrvatske drave ili prekinuti svaku komunikaciju sa svijetom. Dakle, ili Evropa ili Tuman, u smislu ekskluzivne disjunkcije. Mnchenski govor S. P. Novaka nije tek priznanje dileme, nego ve donijeta odluka. Iz intelektualnog poraza u politiku opoziciju, to je bio jedini mogui put onog dijela hrvatske inteligencije koji je jo zadrao nekakvo sjeanje na svojedobno toliko neodoljive ari ideologema Europa i Zapad. Drugi dio prepustio se slobodnom padu - u ideoloki unaprijed programirani balkanski autizam na ijem dnu se danas bez ikakve razumske kontrole preputa divljanju vlastitih sado-mazo impulsa. Knjievnik Stijepo Mijovi Koan, koji se pridruio hajki i priskoio u pomo naoj osamljenoj urici, svu golotinju te pozicije razotkrio je do kraja nazivajui Europu doslovno kurvetinom i tako pred itavom javnou pokazao to je istina do paroksizma dovedenog hrvatstva srpstvo! Moralna niskost, laljivost, no prije svega tragikomina glupost svih onih silnih knjievnika, profesora, doktora, a posebice akademika hrvatskih koji su potpisali antologijski Zahtjev za ostavkom vodstva PEN-a kulminirao je u optubi uvodniara Vijenca za destrukciju "hrvatske drave, hrvatske dravnosti i hrvatske dravotvornosti." Vlado Gotovac, a to je uvodniar Vijenca, ne samo da je notorni hrvatski nacionalist koji je svoj ivot posvetio hrvatskom dravotvorstvu i koji jedva da zna za ita drugo osim za to hrvatsko dravotvorstvo, nego je njegov stil pisanja i govora, ona movara iracionalnog diskursa po sebi takva da neto kao to je suvisla kritika ideologije hrvatskog dravotvorstva u njega uope ne dolazi u obzir. To je naprosto nezamislivo.

Opisani sukob nije dakle sukob meu intelektualcima, nego sukob meu kvazipolitiarima. On se odvija na pozadini propalog pokuaja samoreprezentacije hrvatske dravotovorne ideologije. Njene katastrofalne praktike posljedice osujetile su svaku mogunost njena komuniciranja sa svijetom i prije nego se razvila do nekog pojma. Tzv. hrvatski intelektualci nisu nikada ovladali onim jezikom koji bi bio dovoljno univerzalan da hrvatsku elju uini priopivom. Odnos hrvatskog naroda prema hrvatskoj dravi, u toj tzv. hrvatskoj dravotvornoj ideologiji, danas je jo uvijek onaj isti koji je svojedobno slikovito predoen tezom: narod bez drave je kao govno na kii. Jedini koji se potrudio osmisliti hrvatsku elju, podii je s razine govna na kii, - ujedno i jedini hrvatski filozof - bio je Alain Finkielkrauth. Hrvatska ga je intelektualnost besramno potroila u trivijalne propagandistike svrhe. I jedino to danas jo ini, ta hrvatska intelektualnost, je da se otima, primitivno, balkanski, seljaki, oko tog kiobrana nad govnom. Ne vladaju ljudi ideolokim fantazmama, nego ideoloke fantazme vladaju ljudima. Onaj oceanski osjeaj u kojem se utopila urica Ivanievi pomislivi da kroz njenu osamljenost moda progovara itav jedan rod, cijeli jedan narod, bio je dio ideoloke fantazme. I u tom smislu istinit: Boe koliko samoe, progovorio je kroz uricina usta hrvatski narod ostavljen od svojih intelektualaca ko govno na kii. Bolje je svata jesti nego svata govorit Odlazak Antuna Vrdoljaka s elne pozicije Hrvatske radio-televizije vaan je dogaaj. Ne meutim zato to su odstupom ovog malog diktatora, kako to ele vjerovati naivni demokrati, sile mraka ustuknule pred upornim zahtjevom za slobodom medija i za informiranjem koje bi bilo primjereno modernom demokratskom drutvu. Nije ovdje rije o iskoraku u slobodu, nego o jednoj neobino vanoj promjeni u strukturi neslobode koju ivimo. Povlaenje Vrdoljaka s ovog isturenog poloaja simboliki predstavlja povlaenje avangarde hrvatskog revolucionarnog dravotvorstva s prvih crta bojinice, povlaenje u stabilnu pozadinu one grupe ljudi koja je svojedobnu pobjedu na izborima jednoznano shvatila kao povijesni mandat za ostvarenje hrvatske drave pod svaku cijenu. Poloaj dakako uope nije naputen, on je tek preputen drugom ealonu - onima koji e uspostavljeni sistem, novoustanovljene vrijednosti i odnose, ouvati takvima kakvi jesu i obraniti ih od svih nasrtaja promjene ne iz svog revolucionarnog entuzijazma, nego iz drugih, sasvim prizemnih motiva: osobne koristi, socijalnog prestia, birokratske rutine, graanskog kukaviluka, politike inertnosti, potkupljivosti, astohleplja, zlobe ili jala, ukratko iz svakidanjeg, cinino osvijetenog, hrvatski tipinog, oportunizma. Antun Toni Vrdoljak nije iz te prie. Motiv njegova djelovanja, kao i djelovanja ostalih iz prvoborake grupe valja traiti meu viim kategorijama. Ono to je inio, inio je iz svoje, da upotrijebimo onu antologijsku Gotovevu sintagmu, najautentinije autentinosti - uvjerenja da je njegova osobna volja ujedno i volja povijesti same. A to nije nimalo prizemno. Naprotiv, rije je o jednom osobito uzvienom osjeaju, naime

onom osjeaju koji je upravo onoliko uzvien koliko je dovoljno da se ljudi o ijim se sudbinama odluuje ukau iz te perspektive sitnijima i od samih mrava. Samo je taj osjeaj - povijest, to sam ja - omoguio da se bez suvinih dilema, bez munog odvagivanja osobne odgovornosti ostvari tisuljetni dravotvorni projekt i da se u ime tog povijesnog megaprojekta ljudi hrpimice alju u smrt, da ih se na stotine tisua preseljuje kao da je rije o gomilama ljunka a ne o masama ivih ljudi, ukratko da se taj ivi ovjek, zajedno s dobrima koja je stvorio svojim radom uzme jednostavno kao materijal za izgradnju povijesnih konstrukata, konkretno, hrvatske drave kao neupitnog smisla/dovretka nacionalne povijesti. Stoga su danas toliko deplasirani svi pokuaji da se postojanost nove hrvatske vlasti nagrize ukazivanjem na neizmjernu privatnu korist koju heroji prvog ealona hrvatske dravotvornosti naoigled cijelog graanstva izvlae iz svojih javnih funkcija. Na temelju vladajuih ideolokih premisa nemogue je zaotriti to moralno pitanje. Drutvo koje nije smoglo dovoljno hrabrosti da izlaz iz komunistike diktature nae u otvorenom suoenju s izazovima modernog graanskog svijeta, nego se pokualo kriomice oduljati kroz stranja vrataca nacionalizma nema pravo aliti se to je zaglibilo u postkomunistikoj gnojnici. Kobno sjedinjenje triju hijerarhija, politike, ideoloke i ekonomske, onaj carsko-papsko-mamonski karakter boljevizma olien u jednoj jedinstvenoj nomenklaturi koja upravlja itavim drutvom, na dijabolian nain ponovo je oivljen u revolucionarnoj uspostavi nacionalne drave. Sada je to nova, iz nacionalne revolucije proizala kasta heroja, nova nacionalna nomenklatura koja je u sebi koncentrirala svu politiku, ideoloku i ekonomsku mo drutva. Jer, ope je poznata injenica da se danas u Hrvatskoj u posjed kontrolnog paketa dionica nekog poduzea ne dolazi njihovom kupnjom za vlastiti novac, nego izravnom vezom s politikim monicima koji u potpunosti raspolau drutvenim bogatstvom i koji ga raspodjeljuju ili u skladu s vlastitim ideolokim kriterijima ili po logici vlastitog politikog interesa. Ovi odnosi ne mogu se uzdrmati moralistikim zanovijetanjem. Koje je posebice licemjerno kad dolazi od onih koji su prihvatili logiku: najprije okvir, nacionalna drava, a onda sadraj, demokracija, dakle, najprije nacionalna revolucija, a onda izgradnja graanskog drutva i uspostava graanskih vrijednosti. Tko je pristao da mu hrvatstvo bude jedino univerzalno mjerilo drutvenog ivota, taj nema pravo prigovarati onima koji su se na tom hrvatstvu enormno obogatili. Da bi pak s druge strane sami vlastodrci mogli na svojoj savjesti osjetiti teinu moralnog prigovora koje im na raun njihova bogaenja upuuju podanici, jo je manje vjerojatno - ta za volanima njihovih skupih automobila oni ne vide sebe kao nekakve pojedince, moralno odgovorne individue, nego samu hrvatsku povijest koja presretna juri iz junake sadanjosti u blagostanje budunosti. tovie, tvorci hrvatske drave uglavnom vjeruju da su njihove povijesne zasluge tako goleme da ih se vie niime ne moe platiti. I nitko to stanje nije umio bolje izraziti od Antuna Vrdoljaka: "Nakon ezdeset i neto dana mazohizma, koji me uvalio u organizaciju Atletskog prvenstva Europe, nakon to sam za pedeset i tri dana, uz pomo nekolicine entuzijasta, uspio sagraditi cijeli jedan

hotel, obnoviti i urediti borilite (stadion Hajduka na Poljudu), vjebalite (igralite Splita), dvije zaobilaznice u gradu, spasiti obraz domovine pred cijelom Europom, donijeli su mi kutiju od malo veih cipela, ili moda izama, i rekli: Tu su vae dnevnice. "Niste uzeli dnevnice", kau. Kad nisam do danas, to e mi i sada? Imao sam i stan i hranu." Sve je ovdje poredano upravo onako kako i dolikuje hrvatskoj groteski: nacionalni junak tragino razapet izmeu svoje patoloke megalomanije i gotovo isposnike skromnosti, statirajui nezahvalni puk, i - nitko vie. Ono meutim to kobno nedostaje ovoj slici nisu samo svi oni inenjeri, tehniari i silni radnici koji su pomogli Vrdoljaku sagraditi hotel i urediti borilita, nisu samo svi oni novinari, ugostitelji, sportski radnici, svi Spliani napokon koji su pomogli Vrdoljaku spasiti obraz domovine pred cijelom Europom - ono glavno to nedostaje jest ovjek koji je poteno obavio svoj posao, u ljudskim razmjerima dakako, i tako zasluio u normalnim drutvima uobiajeni ekvivalent za takav jedan obavljeni posao, naime plau, s dnevnicama. Ali pravi Hrvat ne radi za novac. Daleko bilo. Pravi Hrvat kao Vrdoljak radi iz osjeaja povijesne odgovornosti, iz najdublje potrebe rtvovanja za asni obraz domovine, iz najuzvienije ljubavi prema hrvatskom narodu, ljubavi toliko uzviene da taj narod u njegovoj prozainoj (radnoj) svakidanjici uope i ne primjeuje, dakle, ljubavi toliko sublimnoj da je uope vie ne moemo razlikovati od istog prezira prema tom istom narodu. Da je taj narod tada moda ipak, makar na tren, shvatio s kim ima posla, posvjedoio je sam Vrdoljak: "Spominjem Split, jer sam tamo stekao nadimak Atila, bi boji." Spomenute rijei Vrdoljakove uzete su iz njegova Dnevnika objavljenog u Danasu veljae devedeset tree, trenutka u kojem se autor prisjetio svoje herojske uloge u organizaciji Atletskog prvenstva Evrope u Splitu. Iz tog vremena valja se meutim prisjetiti jo neega. Jednog nastupa Vrdoljakova na televiziji u kojem je s nesuzdranim ushitom govorio o organizaciji Prvenstva. U jednom trenutku on se, do kraja ganut vlastitim rijeima, doslovno - rasplakao. Tada su se voditeljica, kamera i reija jo umjeli zbuniti politiarevim javnim suzama. Zadnji put. Otada je naime javno cmizdrenje postalo dijelom hrvatske politike kulture. Gospodin Predsjednik primjerice rado se javno slui suzama, u dodue rijetkim, ali neobino znakovitim prigodama. Antunu Vrdoljaku meutim pripada besmrtna zasluga probijanja leda. Njegove su suze bile prve, dakle povijesne. Tada, kao i danas igrale su istu ulogu. S njima je u politiku arenu stupio i u njoj ostao Veliki Hrvatski Osjeaj. Ono neizrecivo neto samog hrvatstva, naturalistiki eruptivno i neukrotivo, diskurzivno nedohvatljivo, ono neto hrvatsko naprosto. U stvari, bile su te suze simboliki prikaz elje za demonstracijom povijesnog novuma koji je s njima i u njima imao uslijediti. One su bile znak da nova drava koja se raa na ruevinama stare, jugoslavenske, jest bitno drugaija za obinog ovjeka. Ne vie tua, ideoloka, umjetna, tom obinome ovjeku prijetei suprotstavljena i hladno, neugodno tajanstvena pod svojom birokratskom krinkom. Naprotiv, nova drava, hrvatska drava, imala je otpoetka biti neto nae, moje, tvoje, neto prirodno i blisko, toplo i povjerljivo u svojoj apsolutnoj neposrednosti, neto potpuno autentino,

nepatvoreno i bez ostatka iskreno. Ukratko, intimna stvar. I ovdje lei generalna zabuna novije hrvatske povijesti. Drava, moderna drava, ona je naime javna stvar - res publica. Drava je drava tek onda kada se osjea poput bolno hladnog leda na elu, a ne poput vrue suze na obrazu. Sav njen smisao i nije nigdje drugdje nego u njenoj apsolutnoj otuenosti i arteficijelnosti - u njenom paradoksu: da je stvarno moja tek onda kad ju doivljavam kao potpuno tuu. Antun Toni Vrdoljak, u svojoj totalnoj neposrednosti, otvorenosti, prisnosti, u svojoj najjavnijoj intimnosti, u svojoj neobuzdanoj prirodnosti i elementarnosti bio je i ostao ivo otjelovljenje hrvatske dravotvorne elje - prvi i najvei ridikul hrvatske najautentinije autentinosti. Zato, kada e se jednoga dana, za spomenik generaciji hrvatskih intelektualaca i politiara koja je tako glupo upropastila svoj narod traiti odgovarajui epitaf, valjalo bi sjetiti se Vrdoljakovih rijei: "Zaludu mamin naputak: bolje je svata jesti, nego svata govorit! Ali, gdje je mama sada? Ona je meu anelima, a ja ..." Oluja Komentirajui na press-konferenciji u Beu vojnu akciju hrvatske drave u bivoj srpskoj krajini jedan lan Hrvatskog helsinkog odbora rekao je da je ta akcija s pravnog stajalita potpuno u redu, ali da ona ujedno predstavlja moralni disaster. Njegove rijei najbolje su opisale odnos koji veina vanjskih promatraa ima prema vojnoj reintegraciji donedavno okupiranih dijelova RH. Nitko naime ozbiljno ne osporava pravo Hrvatske da ostvari suverenitet nad cjelokupnim svojim podrujem, ali gotovo svatko dovodi u pitanje moralni karakter te akcije. Slike hrvatskih vojnika koji se u Kninu ni pred kamerama stranih televizija ne usteu od otvorene pljake, nizovi do temelja spaljenih srpskih kua i naposljetku scene masovnog egzodusa Srba, vie su od usputne mrlje na blistavoj vojnoj pobjedi. Taj dojam ne mijenja ni injenica da hrvatska politika scena, najvei dio hrvatske javnosti i najvjerojatnije gotovo sve ono to u RH sebe dade nazivati puanstvom ne vidi nikakav moralni problem u vojnom zaposjedanju krajine. Prihvatiti taj stav znailo bi pristati na logiku onog slijepca koji misli da ne vidi svijet oko sebe zato to je ovaj malen i nezamjetljiv, a ne zato to je on slijep. Tomu nasuprot dade se argumentirati teza da je moralni problem danas najvaniji hrvatski problem. O emu je rije? S isto dravnopravnog aspekta ne moe se naime dovoditi u pitanje pravo hrvatske drave da uspostavi svoju vlast na cjelokupnom teritoriju unutar kojeg je meunarodno priznata. U tom smislu akcija hrvatske egzekutive je legalna. To meutim jo uvijek ne znai i da je ona legitimna. Juristiko-etiko naelo legitimnosti ukljuuje naime i dimenziju koja se nalazi s onu stranu pozitivnog zakonskog poretka dimenziju moralne opravdanosti ili neopravdanosti nekog dravnog ina. Ovdje naime odluujuu ulogu igraju vrijednosti koje nadilaze i dravu i njezino pravo. Rije je o problemu koji je uoio jo Kant. Da bismo naime vrednovali neku radnju nije dovoljno ustanoviti da li se ona jednostavno podudara ili ne podudara sa zakonom. Valja se takoer upitati i o

unutarnjoj motivaciji kojom se potuje odnosno provodi zakon. To u naem sluaju konkretno znai da nam ne moe biti svejedno s kojim je motivima pokrenuta i provedena "vojno-redarstvena akcija Oluja". Da li se naime u tu akciju krenulo zato da se na cijelom teritoriju RH uspostavi zakonitost koju su svojedobno ukinuli srpski teroristi i JNA, da se dakle vrati pravna drava koja bi svim graanima bez ikakve diskriminacije osigurala sva ona prava koja im garantira hrvatski Ustav, da se dakle svim ljudima ondje garantira sigurnost njihove imovine i njihova ivota, ali i da se kazne svi poinjeni zloini i uspostavi red dostojan ivota u normalnom evropskom drutvu na kraju dvadesetog stoljea. Ovo bi svakako bio motiv one drave koja je svoje uspostavljanje legitimirala u autentinim demokratskim naelima, u ideji drave koja promie i titi najprije ljudska prava, a onda i sve ostalo na to se prema zakonima obvezala. A to ako je motiv bio sasvim drugi? Na primjer, da se konano rijei srpsko pitanje u Hrvatskoj. U prilog ovoj mogunosti najprije govore ona zbivanja na osloboenom podruju koja su potakla moralno zgraanje vanjskih promatraa, na prvom mjestu ve spomenute pljake i paljevine. Nazire se naime neugodan paradoks. RH argumentira Oluju pred svjetskom javnou na prvom mjestu njenom legalnou rije je o neospornom pravu drave da protegne svoju vlast na sve dijelove svog teritorija. A zatim u svjetskoj javnosti prezentira slike hrvatskih vojnika i policajaca koji ukoliko ve sami ne pale i ne pljakaju barem ne sprjeavaju druge da to ine. Hrvatska je dakle povratila vlast nad dotinim teritorijem zato da tu vlast ne bi obavljala, ne dakle da bi ukinula nelegalnu vlast srpskih pobunjenika, nego da bi ukinula svaku vlast uope! Hrvatska se drava ponovno uspostavlja zato da bi se smjesta sama ukinula. Ona pokree ratnu maineriju u ime zakona, da bi potom taj zakon ili sama gazila ili potpuno ignorirala. Ona se poziva na pravo suverenosti proizilo iz volje hrvatskog politikog naroda, da bi taj politiki narod srozala na podivljalu rulju koju niti umije niti hoe kontrolirati. Njen poredak je dakle opi nered, njena vlast je bezvlae, a njen temeljni zakon bezakonje. Njen najvii dravni interes, interes je njena samoukidanja kao drave. Ne! "Vojno redarstvena akcija Oluja" nije legitimna. tovie, ona naknadno opravdava srpske pobunjenike dajui im napokon dovoljan razlog za pobunu, razlog kojeg nisu imali onda kad je ta pobuna izbila. Ali ujedno im prua i razlog njihova kompletna egzodusa. U tom smislu Srbi nisu pogrijeili to su otili. Stoga ih se kao kolektivni entitet i ne moe aliti, koliko god sudbine pojedinanih pripadnika ovog naroda bile tragine. Ne s razloga osvetoljubiva cinizma: ta dogaa im se ono to su inili drugima, protjerani su kao protjerivai, opljakani kao pljakai i popaljeni kao palikue. Stvar stoji puno gore. Oni naime u cjelini odlaze zadovoljni. Gube dodue zauvijek svoj zaviaj i sve materijalne steevine vezane za nj, ali dobivaju zauzvrat neto mnogo dragocjenije osjeaj da su bili u pravu, najdublju unutarnju satisfakciju i blagotvornu potedu od suoenja s posljedicama vlastite gluposti. Sve je doista onako kako su im govorili njihovi voe koje su tako slijepo slijedili. Oluja junake hrvatske egzekutive uinila je udo. Od najgoreg srpskog demagokog oloa, od neodgovornih glupana i

ratnih zloinaca, od svih onih Martia i Babia, Mladia i Karadia, od osia i Miloevia, Oluja je u jedan mah stvorila dalekovidne vizionare srpskog naroda. I cijelom tom narodu ponovno je pruila ono od ega on navodno ivi poraze i seobe. Kau da je u konkretnoj vojnoj izvedbi Oluje planski omoguen izlazak Srba, da nigdje nisu, iako je bilo vojno mogue, do kraja okrueni i da im je svugdje ostavljen izlaz za kompletno povlaenje. Ona moralna odstupnica koju im je Oluja stvorila daleko je vanija. Sa svakom opljakanom i zapaljenom kuom, sa svakim kamenom baenim na kolonu i pljuvakom koja je pala na obraz izbjeglica vraalo se njihovo moralno samopouzdanje koje su odavna izgubili. U tom smislu ne moemo govoriti ni o kakvoj kolektivnoj tragediji tog naroda. Za nju je potrebna dramatika unutarnjeg sukoba. Fatalistika beutnost kojom taj narod prima udarce, samorazumljiva spremnost na rtvovanje ne ostavlja meutim nikakva prostora za suosjeanje ili uivljavanje. Srpski osjeaj moralne satisfakcije nije nita manje iluzija od hrvatske trijumfalistike euforije. injenica da jedna sasvim legalna vojna pobjeda biva doivljena kao moralni disaster, dakle, u krajnjoj liniji kao dogaaj koji, premda legalan, nije ujedno i legitiman, ne samo da se ne moe zanemariti nego odluujue utjee na karakter samog dogaaja i na kompletnu ocjenu povijesnog znaaja uspostave hrvatske drave. I ponovo smo kod Kanta: povijesna istina nekog dogaaja ne lei samo u djelima i nedjelima samih aktera, a jo manje u tome to oni sami misle o svojim inima. Da bi se iz kaosa zbivanja neki dogaaj izdvojio kao povijesni potrebno je jo neto. Potrebno je da nezainteresirani promatrai, izvanjska publika dakle, prepozna u tom dogaaju neko, kako bi Kant rekao, "napredovanje prema boljemu" i to ne u individualnom smislu, nego u smislu "tendencije ljudskog roda u cjelini". Tek dakle ako ta izvanjska publika, u naem sluaju to je evropska i svjetska javnost, ne imajui nikakva posebna interesa, s oduevljenjem pozdravi neki dogaaj kod nas, prepozna u njemu neku univerzalnu, dakle opeovjeansku vrijednost, tek onda e to zbivanje stei karakter doista povijesnog dogaaja, tek onda e sami akteri biti prepoznati u svojoj povijesnosti i priznati u svom identitetu. Rije je dakle upravo o onoj moralnoj komponenti koja tako kobno nedostaje Oluji. Ali ne samo Oluji. Na ovom mjestu valja radikalno postaviti pitanje o temeljnoj motivaciji cijelog projekta uspostave hrvatske drave. Danas je jedno sigurno ideja radikalne demokracije nije ni u jednom trenutku bila ono o emu je hrvatski politiki narod zasnivao svoju volju, oblike svog institucionalnog organiziranja i konkretnog politikog djelovanja. ak ni u pokuajima samoreprezentacije pred svjetskom javnou, dakle ak ni tamo se volja za hrvatskom dravom nije argumentirala iz ideje demokracije. Predsjednik Tuman je jo poetkom 1991. na jednom predavanju u Beu, zapadnom svijetu objasnio tko je on i to zapravo eli. Istaknuo je tri vana momenta: prvo, komunistiki socijalizam sruen je ne pod utjecajem individualne liberalne demokracije, nego snagom demokratskog nacionalizma; drugo, ono to je sada povijesno na dnevnom redu jest novi val nacionalno-demokratskih revolucija; i tree, komunistika doktrina i komunistikosocijalistiki pokreti u velikoj su mjeri pridonijeli "razvoju pokreta za nacionalno

osloboenje i ak nastanku suverenih drava". Dakle, ne anemina ideja demokracije nego surovi vitalizam nacionalizma, nemirna demokratska reforma, nego nacionalna revolucija, ne prekid s komunistikim totalitarizmom, nego kontinuitet s onim najboljim u njemu nacionalistikim pokretom. Komu tada nije bilo jasno to nas eka, taj je ujesen iste godine iz predsjednikova pera mogao proitati da je jedini nain rjeenja jugoslavenskog problema "humano preseljenje stanovnitva". U svjetlu ovih idejnih pretpostavki nema mjesta uenju nad onim to se dogaa. Ali nema mjesta ni samozavaravanju. Temeljni motiv Oluje nije uspostava demokratske pravne drave na itavom teritoriju RH, nego konano rjeenje srpskog pitanja. Ali to takoer znai i ovo: takozvano srpsko pitanje nije ni u jednom trenutku postojalo po sebi, ono je oduvijek bilo ideoloki konstrukt oko kojeg se kristalizirao hrvatski nacionalni pokret. to to napokon znai? Da Srbi nisu bili nikakva imanentna prepreka hrvatskoj dravi, nego upravo osnovni pokretaki motiv njene uspostave kao ideologijski konstruirano strano tijelo, kao ono politiki, civilizacijski, povijesno, religijski, genetski Drugo, kroz ije se iskljuenje konstituirao dananji hrvatski identitet. injenica da su Srbi u Hrvatskoj bez greke odigrali ulogu koju im je namijenila hrvatska ideologija jednako je malo sluajna kao i injenica da su Hrvati brutalno obraunavajui sa Srbima kao faktorom imanentne subverzije, izvorom bezakonja, divljatva i civilizacijske regresije doli upravo u ono stanje koje su htjeli ukinuti stanje bezakonja, divljatva i civilizacijske regresije. Zato e srbizacija Hrvatske kulminirati onog trenutka kad iz Hrvatske ode posljednji Srbin. Dojam da je ovdje rije o nekoj vrsti folie deux, o podudarnosti i uzajamnosti djelovanja hrvatske i srpske strane, dojam da je tijek dogaanja rezultat nekog konkretnog dogovora politikih elita ne proizlazi iz slinosti onoga to su Hrvati i Srbi posljednjih godina inili, nego upravo u identinosti u onome to nisu uinili ni jedni ni drugi nisu zasnovali svoje politiko, kulturno i svako drugo djelovanje u ideji radikalne demokracije. Stoga ni jedni ni drugi nisu od referentne svjetske javnosti prepoznati u moralnoj dimenziji svog djelovanja, u nekoj toki u kojoj bi ljudski rod mogao prepoznati tendenciju k opeovjeanskom boljitku. Stoga, to se hrvatske drave tie, koliko god to zvualo paradoksalno, moemo rei da ona, u smislu njezine legitimnosti, nikada nije priznata. Njezino postojanje jo je uvijek slika apsurda slika kakvog Potemkinova kolodvora podignutog na slijepom kolosijeku povijesti. Sapere aude Negdje oko godine osamdesete, meu studentima filozofije u Zagrebu kruila je neobina anegdota. Za jednoga od uglednijih profesora Odsjeka za filozofiju govorilo se da sakriva knjige od svojih studenata. On bi, priali su studenti, poetkom semestra uzimao iz knjinice Odsjeka veinu knjiga koje su na izravan ili sporedan nain bile u vezi s temom njegova seminara i uvao ih do kraja semestra kod sebe. Ali ne prvenstveno zato da podigne kvalitetu svoje nastave, nego, i u tomu je poanta ove anegdote, da od svojih studenata sakrije prave autore spoznaja koje im je na predavanjima i seminarima prezentirao kao svoje vlastite ideje.

Nije bitno je li anegdota istinita ili nije. injenica je da su je studenti prepriavali i tako okolnosti koje ona opisuje drali stvarno moguima. Pod tim okolnostima meutim zamislivo je sve osim normalnog intelektualnog sazrijevanja. Najprije nam nedostaje sam profesor. Njegova funkcija se raspala u sebi - on nije vie onaj koji upuuje na izvore znanja nego je postao prepreka na putu do njega. Kao to knjige nestaju s javnog, svima dostupnog mjesta, i gube se negdje u nedostupnosti privatnog posjeda, tako se i javna funkcija "profesor" srozava na svoj odve ljudski, privatni supstrat. Profesor postaje tek lo ovjek, moda odve tat i iskompleksiran, a moda jednostavno bez talenta, kako stvar obino stoji s jalovim epigonima i plagijatorima. Na drugoj strani meutim raspada se i grupni portret njegovih uenika, studenata filozofije. Nitko od njih otvoreno ne postavlja pitanje o nedostupnim knjigama, niti na bilo koji nain javno artikulira problem. Njihova se intelektualna ambicija, ona navodno silna glad za znanjem i mudrou zbog koje se ovjek, kako kau, odluuje za studij filozofije, utke povlai pred prvom konkretnom drutvenom zaprekom i smjesta utauje u sitnoj zlobi i licemjerju privatnog traa. I ivot tee dalje. Profesor je ostao profesor, zadrao je svoj javni ugled i privatno zbrinute knjige, a studenti su ga nastavili javno tovati kao profesora i privatno pljuvati kao ovjeka. Ipak, zapitajmo: po kojem to pravu jedan profesor zaposjeda izvore spoznaje ne priputajui k njima ak ni svoje studente? - Po onom pravu koje proizilazi jedino iz njegova drutvenog statusa, iz njegove institucionalizirane privilegije. To pravo neupitno je profesoru, kao to je neupitno i njegovim studentima odnosno svima ostalima, samo u onoj mjeri u kojoj u cijelom drutvu vrijedi kao samorazumljivo da je spoznaja, ljudsko znanje, tovie, kultura kao takva, neto po svojoj naravi dostupno samo elitama, dakle neto to je u esencijalnom smislu odvojeno ne samo od drutva nego u krajnjoj liniji i od politike. I dalje: po kojoj to logici studenti bespomono zastaju pred prvom drutvenom zaprekom na putu do znanja, po kojoj logici na javnoj razini preuuju problem i zato je njihova jedina reakcija, regresija u privatni tra? - Logika njihove uzetosti jest logika straha, ali ne straha kao karakternog nedostatka sluajnih pojedinaca nego kao modela reagiranja na drutvene pojave, dakle straha ne u njegovoj psiholokoj, nego u njegovoj socijalnoj dimenziji. U ovom konkretnom sluaju taj je strah naao svoj izraz u, kao to i sama rije kae, strahopotovanju prema instituciji profesora, kao instanci autoriteta, prema kojoj se studenti odnose jednako neupitno kao to se, kao drutveni subjekti, odnose i prema drugim drutvenim i politikim institucijama. Stvarna potreba, ovdje potreba za znanjem, ne usuuje se artikulirati javno. Zato tim ee izbija u patolokom obliku, kao ressentiment koji se hrani privatnim ogovaranjem. Tako nastaje dodue iluzija da se na situaciju nekako ipak reagiralo, ali tek s tom reakcijom okolnosti ne samo da ostaju kakve su bile, nego zadobivaju i vrstou objektivne zakonitosti. Erozija zahvaa jo jedan krug odnosa. Nesposobnost ovih mladih ljudi da kao studenti javno artikuliraju problem koji imaju sa svojim profesorom izraz je njihove nemoi da

kao drutveni subjekti aktivno sudjeluju u konstituiranje javnosti kao takve. Ona ve tada naime, u zaetku njihova intelektualnog sazrijevanja, za njih ne predstavlja nikakav relevantan faktor. Ova sliica iz studentskog ivota nije dakle nimalo bezazlena. ak i kao puka izmiljotina, predstavlja ona simptom konstitucijskog poremeaja unutar same hrvatske intelektualnosti. Neka pojava postaje simptom samo retroaktivno. To je poruka koju bolest alje iz budunosti u kojoj e se tek do kraja razviti. Isto je i s naom anegdotom. U vrijeme kad je kruila meu studentima, poetkom osamdesetih, ona i nije bila nita drugo nego obini tra, moda vie izraz nestaluka nego prave zlobe. Da je bila i vie od toga, simptom teke bolesti, saznajemo tek danas kad se bolest neprikriveno manifestirala. Ta bolest zove se rasulo hrvatske pameti - rasap unutar same supstancije hrvatske intelektualnosti. Tek danas iz stanja tog rasula moemo shvatiti puno znaenje tadanje anegdote. Ona je prije svega bila saet prikaz spontanog pobaaja te hrvatske intelektualnosti. Tek danas znamo da oni studenti filozofije i nisu imali nikakve anse da se rode kao intelektualci. Te da su to, i ne znajui, rekli upravo navedenom anegdotom. U toj je anegdoti naime sadrano sve to ubija intelektualnost u samom njenom zaetku: strah pred javnom artikulacijom vlastitih misli, prihvaanje elitnog statusa uma, regresija u privatno i kontigentno. Nesrea onih studenata, ali i njihova tipinost, jest potpuna uronjenost u hrvatske prilike. Rije je o okolnostima u kojima je strah dominantna osobina itavog drutvenog ivota, konstanta politike prakse i ope duhovne klime. tovie, sastavni dio samog hrvatskog mentaliteta. Onaj naizgled gotovo uroeni kukaviluk pred autoritetom drutvenih institucija i kulturnog nasljea, autoritetom iza kojeg ne stoji nita osim gole, niim kontrolirane, moi politike i duhovne elite. Rije je napokon o prilikama u kojima na mjestu javnosti u njenom modernom demokratskom vidu, stoji njen perverzni surogat - komar trivijalne ljudskosti. Uvijek samo ljudi u njihovoj kontingenciji, danas dobri, sutra loi, pametni, glupi, zgodni i odurni ... nikada meutim naela, ideje, strukture i koncepcije. Nikada logika, nikada racionalna argumentacija, nikada otvorena diskusija. Te prilike bile su i ostale jae od elje za spoznajom. Ona ruka koja se u pokuaju da dohvati knjigu nije usudila ispruiti do kraja, sasuila se u svom zgrenom stavu. A rjeenje je bilo doslovno na dohvat te ruke - u onim nedosegnutim knjigama. Tamo je stajao odgovor na pitanje to jest bit moderne intelektualnosti. Na primjer, kao "Odgovor na pitanje: to je prosvjeenost?", Immanuela Kanta: "Prosvjeenost je izlazak ovjeka iz njegove samoskrivljene maloljetnosti. Maloljetnost je nemo da se ovjek bez vodstva drugoga slui vlastitim razumom. Samoskrivljena je ta maloljetnost jer njen uzrok ne lei u manjku razuma nego u manjku odluke i hrabrosti da se tim razumom sluimo bez vodstva drugoga. Sapere aude! Imaj hrabrosti sluiti se vlastitim razumom!" To je Kant drao lozinkom prosvjeenosti. Lozinkom koju hrvatska kultura nikada nije ula i koja u njenoj tradiciji nije ostavila nikakva traga. U tom smislu je dananje rasulo

hrvatske intelektualnosti upravo konstitucijski poremeaj, konstitucijska maloljetnost rije je o njenoj nemoi da se zainje u slobodi i reproducira iz slobode. A ta sloboda jedino je to zahtijeva prosvjeenost i, prema Kantu, svodi se jednostavno na ovo: "vlastiti um u cijelosti izloiti javnoj upotrebi." Ne iz slobode, nego iz svog socijalnog supstrata reproducira se ono to nazivamo hrvatskom kulturom. Ona je bila i ostala ekskluzivna stvar elita, stoga joj javnost nije potrebna, kao to joj nije potrebna ni demokracija. tovie, ona zazire i od jednoga i od drugoga. Ona se boji demokratskog, a time ujedno i egalitarnog karaktera moderne kulture i moderne evropske intelektualnosti s kojima u pravom smislu tek poinje novovjekovlje, kao to Descartesova "Rasprava o metodi" poinje reenicom: "Nijedna stvar na svijetu nije bolje raspodijeljena od zdravog ljudskog razuma." Niim ograniena, u samoj sebi osovljena sloboda uma, koji se u potpunom svjetlu javnosti obraa svijetu kao takvom, u njegovoj univerzalnosti - ta dimenzija ne postoji u prosvjetiteljskoj tradiciji hrvatske kulture. Iza ideje narodnog preporoda, nacionalnog buenja, iza "hrvatskih prolje" s jedne strane, kao i iza klasno motiviranog opismenjavanje masa, pod parolom "kultura narodu", s druge, ostalo je tek sumorno groblje abortiranih intelektualnih fetusa - ljudi koji misle da su intelektualci zato to su ili u nekakve kole i zato to pripadaju nekom socijalnom sloju. U stvari, gomila jadnika bez dostojanstva i pameti, izgubljena u prostoru i vremenu, koju svaki malo moniji idiot moe potezati po bespuima povijesne zbiljnosti kao hrpu praznih vrea. Intelektualac je neto drugo. Mi znamo tono kada i gdje se on rodio. Sijenja 1898., u Francuskoj, u jeku afere oko kapetana Dreyfusa, okrivljenog za pijunau. Dan nakon to je Emile Zola teko optuio vojsku i sudstvo pojavljuje se u istim novinama protest protiv povreda prava u procesu protiv Drayfusa. Ispod protesta je vie od stotinu potpisa, meu kojima su i imena tada najprominentijih pisaca i znanstvenika Francuske. Taj protest nazvan je u javnosti "Manifeste des Intellectuelles". Moderni evropski intelektualac raa se dakle ne samo u angamanu za ljudska prava, nego i u otvorenom suprotstavljanju pogromakoj, u sluaju Dreyfusa, antisemitskoj masovnoj histeriji. Javna upotreba uma u aktu beskompromisne drutvene kritike - to je dakle njegovo rodno mjesto. Angaman za javne interese, za povrijeena prava i potisnute istine; kritiki refleksivna distanca spram vlastitog identiteta, kulturnog nasljea i drutvenih institucija; emfatina vjera u javnost senzibiliziranu za racionalnu argumentaciju; performativno proizvoenje te javnosti u aktu javne upotrebe vlastitog uma; sustavno poticanje kulture proturjeja; otvorenost prema fenomenima masovne kulture, kao i stalno dovoenje u pitanje vlastite elitne pozicije; odgovornost za demokratski razvoj drutva u cjelini ... te i ovima bliske osobine ne nasljeuju se ni po kakvoj zakonitosti iz onoga to se zove hrvatska kulturna i politika tradicija. To znai da biti intelektualcem u Hrvatskoj danas znai biti na neki nain nezakonito dijete te tradicije i tih hrvatskih prilika. Biti dakle izrod, bastard.

KRAJ