Priredio:

NEVEN TANDARI

OPA GEOMORFOLOGIJA

Zagreb, 2010.

neven tandari

geomorfologija

neven tandari

geomorfologija

SADRAJ
SADRAJ................................................................................................................................ 2 UVOD U GEOMORFOLOGIJU ............................................................................................... 8 UVOD U GEOMORFOLOGIJU................................................................................................. 9
GEOMORFOLOGIJA KAO KONTAKTNA ZNANOST ...........................................................................10 PODJELA GEOMORFOLOGIJE ..........................................................................................................11 TEMELJNE METODE U GEOMORFOLOGIJI ......................................................................................12
METODE ANALIZE.................................................................................................................................... 12 METODE SINTEZE .................................................................................................................................... 13

MJERILO U GEOMORFOLOGIJI ........................................................................................................14

VREMENSKO MJERILO............................................................................................................................. 14 PROSTORNO MJERILO............................................................................................................................. 14

ZEMLJINA RELJEFNOST........................................................................................................ 15 RAZVOJ GEOMORFOLOGIJE ................................................................................................ 17

VERTIKALNA RALANJENOST RELJEFA ..........................................................................................16 HORIZONTALNA RALANJENOST RELJEFA ....................................................................................17 RAZDOBLJE MITA I VJERE U RAZVOJU GEOMORFOLOGIJE ............................................................17 RAZDOBLJE TEORIJA, PRETPOSTAVKI I KOLA U RAZVOJU GEOMORFOLOGIJE.............................18
POETAK KONKRETNIH GEOMORFOLOKIH ISTRAIVANJA................................................................... 19
NEPTUNISTI ....................................................................................................................................................... 20 PLUTONISTI ....................................................................................................................................................... 20 KATASTROFISTI.................................................................................................................................................. 21 OSTALE TEORIJE ................................................................................................................................................ 21 DAVISOV RAD U GEOMORFOLOGIJI.................................................................................................................. 23 RAZVOJ GEOMORFOLOGIJE U EUROPI ............................................................................................................. 24 PENCKOV RAD U GEOMORFOLOGIJI................................................................................................................. 24 RAZVOJ TEORIJE GEOSINKLINALA ..................................................................................................................... 25

GEOMORFOLOKO KARTIRANJE .....................................................................................................15

FORMIRANJE GEOMORFOLOGIJE KAO ZNANOSTI.................................................................................. 22

RAZRADA I NOVE TEORIJE U GEOMORFOLOGIJI .................................................................................... 26

KAKO NASTAJE RELJEF ........................................................................................................ 28

SUVREMENO RAZDOBLJE RAZVOJA GEOMORFOLOGIJE ................................................................28 ENDOGENE SILE I PROCESI ..............................................................................................................29 EGZOGENE SILE I PROCESI...............................................................................................................30 UTJECAJ KLIME NA RELJEF ..............................................................................................................30 UTJECAJ OVJEKA NA RELJEF ..........................................................................................................32

STRUKTURNA GEOMORFOLOGIJA...................................................................................... 33 UVOD U STRUKTURNU GEOMORFOLOGIJU ........................................................................ 34 TEORIJA GLOBALNE TEKTONIKE PLOA............................................................................... 34

TEORIJA O PLUTANJU KONTINENATA.............................................................................................34

DOKAZI POMICANJA KONTINENATA DOBIVENI ISTRAIVANJEM MORA I GEOMAGNETIZMA .............. 36
PALEOMAGNETSKA ISTRAIVANJA ................................................................................................................... 37 MAGNETSKO POLJE ZEMLJE.............................................................................................................................. 37 MAGNETSKE ANOMALIJE.................................................................................................................................. 38 WILSONOVI CIKLUSI .......................................................................................................................................... 39

KRETANJE KONTINENATA TIJEKOM PROLOSTI ..................................................................................... 39 2

neven tandari

geomorfologija

LITOSFERNE PLOE..........................................................................................................................40

GRAA ZEMLJE........................................................................................................................................ 40 ZEMLJINA KORA ...................................................................................................................................... 41

Oceanizacija ...................................................................................................................................................................43 Orogeneza......................................................................................................................................................................45 Kratonizacija...................................................................................................................................................................45

IZOSTAZIJA ........................................................................................................................................................ 42 NASTANAK I OBLIKOVANJE ZEMLJINE KORE PREMA GEOSINKLINALNOJ TEORIJI ............................................ 42

NASTANAK OCEANSKE I KONTINENATSKE KORE .............................................................................................. 45

KONVEKCIJSKA STRUJANJA ..................................................................................................................... 46 LITOSFERNE ILI TEKTONSKE PLOE ......................................................................................................... 48 KRETANJE LITOSFERNIH PLOA .............................................................................................................. 49 GRANICE LITOSFERNIH PLOA ................................................................................................................ 51
Primjeri nastanka oceana ..............................................................................................................................................53

VRUE TOKE .................................................................................................................................................... 47

DIVERGENTNE GRANICE.................................................................................................................................... 51 KONVERGENTNE GRANICE................................................................................................................................ 53

Sudar oceanske i kontinentske ploe.............................................................................................................................54 Sudar dviju oceanskih ploa ...........................................................................................................................................55 Sudar dviju kontinentskih ploa .....................................................................................................................................55 Primjer konvergentne granice na kojoj je nastala Himalaja ..........................................................................................56

KONZERVATIVNE GRANICE ............................................................................................................................... 56

STRUKTURNI RELJEF ZEMLJE ............................................................................................... 57

OROGENETSKI TEKTONSKI POKRETI I RELJEFNI OBLICI ..................................................................57
PRIMARNE GEOLOKE STRUKTURE ........................................................................................................ 59 SEKUNDARNE GEOLOKE STRUKTURE.................................................................................................... 61
Klasifikacije bora ............................................................................................................................................................62 Sustavi bora ...................................................................................................................................................................64 Odnos borane strukture i reljefa....................................................................................................................................65 Sustavi pukotina.............................................................................................................................................................65

SLOJEVI.............................................................................................................................................................. 59 BORANE STRUKTURE I RELJEF........................................................................................................................... 61

PUKOTINSKE STRUKTURE I RELJEF .................................................................................................................... 65 RASJEDNE STRUKTURE I RELJEF ........................................................................................................................ 66

Uoavanje rasjeda u pejzau ..........................................................................................................................................66 Klasifikacije rasjeda ........................................................................................................................................................67 Sustavi rasjeda ...............................................................................................................................................................68 Odnos rasjednih struktura i reljefa ................................................................................................................................70

NAVLANE STRUKTURE I RELJEF ....................................................................................................................... 71 STRUKTURE NASTALE BORANJEM I RASJEDANJEM .......................................................................................... 72

Elementi navlaka............................................................................................................................................................71 Odnos navlanih struktura i reljefa ................................................................................................................................72

EPIROGENETSKI POKRETI I RELJEFNI OBLICI ...................................................................................73 UTJECAJ MAGMATIZMA NA RELJEF ZEMLJE ...................................................................................74
MAGMATIZAM ........................................................................................................................................ 74
Intruzivne strukture .......................................................................................................................................................75 Efuzivne strukture..........................................................................................................................................................76

PRIMARNE GEOLOKE STRUKTURE MAGMATSKIH STIJENA............................................................................. 75

GRAA VULKANA .................................................................................................................................... 76

MAGMATSKO OGNJITE I DIMNJAK ................................................................................................................. 77 KRATER.............................................................................................................................................................. 77 VULKANSKA KUPA............................................................................................................................................. 78

MEHANIZAM MAGMATIZMA.................................................................................................................. 79 ERUPTIVNI MATERIJAL ............................................................................................................................ 80 3

MAGMA I LAVA ................................................................................................................................................. 80

neven tandari

geomorfologija

PIROKLASTINI MATERIJAL ............................................................................................................................... 82 PLINOVI ............................................................................................................................................................. 82

Tipovi lave prema mikroreljefu i mjestu hlaenja .........................................................................................................81

KLASIFIKACIJE VULKANA ......................................................................................................................... 83

PODJELA VULKANA PREMA TIPU ERUPCIJE ...................................................................................................... 83 OSNOVNI TIPOVI VULKANA .............................................................................................................................. 85 PODJELA VULKANA PREMA GEODINAMIKOM OKRUJU................................................................................ 87 PODJELA VULKANA PREMA AKTIVNOSTI .......................................................................................................... 88 GEJZIRI I VRUI IZVORI ...................................................................................................................................... 89 FUMAROLE........................................................................................................................................................ 90 PRAENJE I ZATITA OD VULKANSKIH KATASTROFA ........................................................................................ 91

POPRATNE MAGMATSKE POJAVE........................................................................................................... 89 VULKANSKE KATASTROFE I RIZICI ........................................................................................................... 90

PSEUDOVULKANSKI OBLICI ..................................................................................................................... 91

UTJECAJ SEIZMIZMA NA RELJEF ZEMLJE.........................................................................................92

SEIZMIKI VALOVI ................................................................................................................................... 92 JAINA POTRESA ..................................................................................................................................... 94 GEORASPODJELA POTRESA..................................................................................................................... 96 PREDVIANJE POTRESA .......................................................................................................................... 98 POSLJEDICE POTRESA I RIZICI.................................................................................................................. 99

DIFERENCIJACIJA SEIZMIKH VALOVA .............................................................................................................. 93 INTENZITET POTRESA........................................................................................................................................ 95 MEHANIZAM NASTANKA TEKTONSKIH POTRESA U BENIOFFOVOJ ZONI......................................................... 97 MEHANIZAM NASTANKA TEKTONSKIH POTRESA U RASJEDNIM ZONAMA...................................................... 97

TSUNAMI I SEJE ............................................................................................................................................... 99 POSLJEDICE POTRESA U RELJEFU.................................................................................................................... 100

EGZOGENA GEOMORFOLOGIJA ....................................................................................... 101 UVOD U EGZOGENU GEOMORFOLOGIJU.......................................................................... 102 PROCESI TROENJA I RELJEFNI OBLICI............................................................................... 102
VRSTE TROENJA.......................................................................................................................... 103
MEHANIKO TROENJE......................................................................................................................... 103 KEMIJSKO TROENJE ............................................................................................................................. 104

HIDROLIZA....................................................................................................................................................... 104 KOROZIJA ........................................................................................................................................................ 104 TROENJE SOLJU ............................................................................................................................................. 105

DIFERENCIJALNO TROENJE.................................................................................................................. 106

FAKTORI TROENJA ...................................................................................................................... 106

KLIMAVARIJANCA PO KLIMATSKIM ZONAMA ...................................................................................... 107

PROCESI TROENJA I RELJEFNI OBLICI U EKVATORSKOM POJASU ................................................................. 107 PROCESI TROENJA I RELJEFNI OBLICI U SAVANSKIM PODRUJIMA.............................................................. 108 PROCESI TROENJA I RELJEFNI OBLICI U PUSTINJSKIM PODRUJIMA............................................................ 108 PROCESI TROENJA I RELJEFNI OBLICI U UMJERENOM POJASU..................................................................... 109 PROCESI TROENJA I RELJEFNI OBLICI U PERIGLACIJALNOM POJASU............................................................ 109

PADINSKI PROCESI I RELJEFNI OBLICI ................................................................................ 110

KLASIFIKACIJA PADINA ................................................................................................................. 110 DERAZIJSKI PROCESI I OBLICI ....................................................................................................... 111
GRAVITACIJSKI POKRETI I RELJEFNI OBLICI ........................................................................................... 111

URUAVANJE................................................................................................................................................... 112 OSIPANJE......................................................................................................................................................... 112 STIJENSKE LAVINE ........................................................................................................................................... 113 PUENJE ZEMLJITA ........................................................................................................................................ 114

PROCESI PUENJA, TEENJA I KLIENJA ZEMLJITA I RELJEFNI OBLICI ................................................ 113 4

neven tandari

geomorfologija

TEENJE ZEMLJITA......................................................................................................................................... 114 KLIENJE ZEMLJITA........................................................................................................................................ 115

Tipizacija klizita prema Bognaru.................................................................................................................................116

PROCESI SPIRANJA I JARUENJA I RELJEFNI OBLICI .............................................................................. 117

FLUVIJALNI PROCESI I RELJEFNI OBLICI ............................................................................. 118

MATERIJAL U TEKUICAMA ......................................................................................................... 119 DESTRUKCIJSKI UTJECAJ TEKUICA .............................................................................................. 120 MEHANIZAM VODA U TOKU ........................................................................................................ 121

PEDIMENTACIJA ........................................................................................................................... 118

MEHANIZAM VODA U GORNJEM TOKU ............................................................................................... 121 MEHANIZAM VODA U SREDNJEM TOKU .............................................................................................. 122 MEHANIZAM VODA U DONJEM TOKU.................................................................................................. 124 RIJENA DOLINA ................................................................................................................................... 125 RIJENO KORITO ................................................................................................................................... 127 NAPLAVNA RAVNICA............................................................................................................................. 128 RIJENE TERASE .................................................................................................................................... 129 PRIRODNI MOST.................................................................................................................................... 129 RIJENI OTOK ........................................................................................................................................ 130 PRIRODNI NASIP.................................................................................................................................... 130 HIDRODINE, SPRUDOVI I ADE ............................................................................................................... 130 RIJENA UA ....................................................................................................................................... 131
Oblik delte....................................................................................................................................................................131 irenje delte .................................................................................................................................................................132 Oblik korita u tlocrtu....................................................................................................................................................127

FLUVIJALNI RELJEFNI OBLICI ........................................................................................................ 124

DELTA .............................................................................................................................................................. 131 ESTUARIJ ......................................................................................................................................................... 132 FLUVIJALNA PLAVINA...................................................................................................................................... 133

MARINSKI I LAKUSTRIJSKI PROCESI I RELJEFNI OBLICI ....................................................... 134

OBALE I OTOCI.............................................................................................................................. 134
Tektonske ingresivne obale .........................................................................................................................................135 Egzomorfoloke ingresivne obale ................................................................................................................................136

DRENANA MREA....................................................................................................................... 133

KLASIFIKACIJA OBALA PREMA NASTANKU............................................................................................ 135

INGRESIVNE OBALE ......................................................................................................................................... 135 ORGANOGENE OBALE ..................................................................................................................................... 137

OTOCI .................................................................................................................................................... 137

NASTANAK JEZERA ....................................................................................................................... 139

JEZERA NASTALA POKRETIMA U ZEMLJI ............................................................................................... 139 JEZERA NASTALA DENUDACIJOM I AKUMULACIJOM ........................................................................... 140 JEZERA NASTALA VULKANSKOM AKTIVNOU .................................................................................... 140

ABRAZIJSKI PROCESI..................................................................................................................... 141 MARINSKI RELJEFNI OBLICI .......................................................................................................... 142

UTJECAJ VALOVA NA ABRAZIJSKE PROCESE ......................................................................................... 141 UTJECAJ MORSKIH MIJENA I MORSKIH STRUJA NA ABRAZIJSKE PROCESE .......................................... 142 ABRAZIJSKA SERIJA................................................................................................................................ 143

KLIF.................................................................................................................................................................. 143 VALNA I PLIMNA POTKAPINA.......................................................................................................................... 143 ABRAZIJSKA TERASA I ELF.............................................................................................................................. 144 AL................................................................................................................................................................... 144

AKUMULACIJSKI OBLICI MARINSKOG RELJEFA ..................................................................................... 145 5

neven tandari

geomorfologija

LITORALNI KORDON........................................................................................................................................ 145 PREVLAKA........................................................................................................................................................ 146

KRKI I FLUVIOKRKI PROCESI I RELJEFNI OBLICI............................................................... 146

EGZOKRKI RELJEFNI OBLICI ........................................................................................................ 148
KRAPE .................................................................................................................................................. 148
KLASIFIKACIJE KRAPA .................................................................................................................................... 149

KAMENICE ............................................................................................................................................. 149 PONIKVE................................................................................................................................................ 150 UVALE U KRU....................................................................................................................................... 151 ZAVALE POLJA U KRU .......................................................................................................................... 152 OSTALI EGZOKRKI OBLICI .................................................................................................................... 152

KLASIFIKACIJE PONIKAVA................................................................................................................................ 150 KLASIFIKACIJA UVALA U KRU......................................................................................................................... 151

ENDOKRKI RELJEFNI OBLICI........................................................................................................ 153

JAME...................................................................................................................................................... 153 PILJE..................................................................................................................................................... 154

KLASIFIKACIJA JAMA ....................................................................................................................................... 154 KLASIFIKACIJE PILJA....................................................................................................................................... 155 PILJSKI NAKIT................................................................................................................................................. 156

GLACIJALNI I PERIGLACIJALNI PROCESI I RELJEFNI OBLICI ................................................. 159

GLACIJALNI LED ............................................................................................................................ 159
UVJETI ZA NASTANAK GLACIJALNOG LEDA........................................................................................... 159 SNJENA GRANICA ................................................................................................................................ 160 METAMORFOZA GLACIJALNOG LEDA ................................................................................................... 161 KRETANJE LEDENJAKA NIZ PADINU ...................................................................................................... 162 ZONE U KRETANJU LEDENJAKA............................................................................................................. 163 PUKOTINE U LEDENJAKU ...................................................................................................................... 163 MATERIJAL NOEN LEDENJAKOM......................................................................................................... 165 MORFOLOKI TIPOVI LEDENJAKA ......................................................................................................... 165 GLACIJALNI LED U MORU...................................................................................................................... 167

TIPOLOGIJA KRA ......................................................................................................................... 157 KRKA HIDROGRAFIJA .................................................................................................................. 157 FLUVIOKR.................................................................................................................................... 158

LEDENJACI .................................................................................................................................... 162

MORFOLOKE FORME REGIONALNE GLACIJACIJE .......................................................................................... 165 MORFOLOKE FORME DOLINSKE GLACIJACIJE ............................................................................................... 166

GLACIJALNI PROCESI I RELJEFNI OBLICI ....................................................................................... 168

DESTRUKCIJSKI OBLICI GLACIJALNOG RELJEFA ..................................................................................... 168

CIRK ................................................................................................................................................................. 168 GLACIJALNA DOLINA ....................................................................................................................................... 169 EGZARACIJSKI MIKROOBLICI ........................................................................................................................... 170 MORENE.......................................................................................................................................................... 171 TERMINALNI BAZEN ........................................................................................................................................ 172 DRUMLINI........................................................................................................................................................ 172 GLACIJALNO BRANO I ERATIKI BLOKOVI ..................................................................................................... 172 ESKER .............................................................................................................................................................. 173 KAMOVI........................................................................................................................................................... 173 KOTLII ............................................................................................................................................................ 174

AKUMULACIJSKI OBLICI GLACIJALNOG RELJEFA ................................................................................... 171

FLUVIOGLACIJALNI AKUMULACIJSKI RELJEFNI OBLICI.......................................................................... 173

PERIGLACIJALNI PROCESI I RELJEFNI OBLICI ................................................................................ 174

6

neven tandari

geomorfologija

TERMOKRKI OBLICI.............................................................................................................................. 174

PINGO I PONIKVASTO UDUBLJENJE ................................................................................................................ 174

EOLSKI PROCESI I RELJEFNI OBLICI .................................................................................... 175

PUSTINJE ...................................................................................................................................... 175 MATERIJAL NOEN VJETROM ...................................................................................................... 176 DESTRUKCIJSKI UTJECAJ VJETRA .................................................................................................. 177 EOLSKI RELJEFNI OBLICI ............................................................................................................... 177

DESTRUKCIJSKI EOLSKI OBLICI .............................................................................................................. 178

PUSTINJSKE GLJIVE.......................................................................................................................................... 178 KAMENE ZARAVNI........................................................................................................................................... 178 INSELBERG....................................................................................................................................................... 179 OSTALI DESTRUKCIJSKI EOLSKI OBLICI ............................................................................................................ 179 DINE ................................................................................................................................................................ 180

AKUMULACIJSKI EOLSKI OBLICI............................................................................................................. 180

DRUGI EGZOGENI PROCESI I RELJEFNI OBLICI ................................................................... 181

SUFOZIJSKI RELJEF ........................................................................................................................ 181 RELJEF VEZAN ZA LES ................................................................................................................... 181 BIOGENI PROCESI U RELJEFU ....................................................................................................... 183 ANTROPOGENI PROCESI U RELJEFU............................................................................................. 184 RELJEF OBLIKOVAN UDARIMA METEORITA................................................................................. 185
GEOMORFOLOKI PROCESI NA LESNIM NASLAGAMA ......................................................................... 182 RELJEFNI OBLICI NA LESNIM NASLAGAMA ........................................................................................... 182

METEORSKI KRATERI ............................................................................................................................. 185

KLASIFIKACIJA METEORSKIH KRATERA ........................................................................................................... 186

RELJEF DNA MORA............................................................................................................ 187 RELJEF OCEANSKOG DNA.................................................................................................. 188

KONTINENTSKI RUB...................................................................................................................... 189
KONTINENTSKI PLIAK .......................................................................................................................... 189 KONTINENTSKA PADINA I PODNOJE ................................................................................................... 191
VAT KRAJOLIK.................................................................................................................................................. 190 MAR KRAJOLIK............................................................................................................................................... 191

PODMORSKE DOLINE I KANJONI.................................................................................................. 192 DUBOKOMORSKA UZVIENJA ...................................................................................................... 192

SREDNJOOCEANSKI HRPTOVI................................................................................................................ 193 UZVIENJA VRUIH TOAKA ................................................................................................................. 193 UZVIENJA SUBDUKCIJSKIH ZONA ........................................................................................................ 194

LITERATURA ...................................................................................................................... 195

DUBOKOMORSKI JARCI ................................................................................................................ 194

neven tandari

geomorfologija

UVOD U GEOMORFOLOGIJU

neven tandari

geomorfologija

UVOD U GEOMORFOLOGIJU
Geomorfologija je znanost o reljefnim oblicima odnosno znanstvena disciplina koja prouava genezu, evoluciju i suvremenu dinamiku oblika Zemljine povrine. Dakle, prouava nastanak reljefa, njegovo mijenjanje kroz vrijeme te intenzitet kojim se danas dogaaju te promjene. Prema tome, moemo zakljuiti da je objekt istraivanja geomorfologije reljef. Reljef moemo definirati kao ukupnost svih ravnina i neravnina na povrini Zemlje. Genetski tipovi reljefa su endogeni i egzogeni reljef koji su u stalnoj interakciji. U tom pogledu reljef predstavlja kompleks oblika odgovarajue geoloke strukture koji su podvrgnuti djelovanju vanjskih i unutranjih faktora. Ti razliiti reljefni oblici stvarani kroz dugu geoloku prolost nazivaju se morfostrukture. Unutranji faktori u oblikovanju reljefa su endogene sile i osobine kore. Endogene sile predstavljaju tlak, temperatura, a osobine kore struktura i sastav kore. Vanjske faktore predstavljaju egzogene sile i procesi te udari izvanzemaljskih Reljefne neravnine na povrini Zemlje tijela kao to su meteoriti. Egzogene sile su Suneva energija i gravitacija, a procesi su mehanike i kemijske promjene. U procese spadaju padinski, fluvijalni, abrazijski, ledenjaki, periglacijalni, krki, pseudokrki i eolski procesi. Uz unutranje i vanjske faktore na razvoj reljefa djeluju i sporedni faktori koje ine vegetacija, ivotinje i ovjek. Reljef moemo definirati i geometrijski tj. povrinom (padine), linijom (greben) i tokom (vrh). Opisom reljefa bavi se morfografija, dimenzijama reljefnih oblika morfometrija, nastankom reljefnih oblika morfogeneza, starou reljefnih oblika (metodom 14C) morfokronologija, a klasifikacijom i evolucijom reljefa morfologija. Osnovni koncepti u geomorfologiji su energija, pokretake sile, vanjski procesi, sustav, klima, prostorno i vremensko mjerilo te regija. Na reljef djeluju solarna (fuzija), geotermalna (fisija), gravitacijska i kemijska energija. Pokretake sile su voda, vjetar i led, one imaju mo da ''rade'', oblikuju i preoblikuju reljef i to kroz procese kakvi su, primjerice, troenje, erozija, transport, sedimentacija. Utjecaj klime na reljef je bitan vanjski faktor zbog djelovanja padalina, temperature, vlage, vjetra i naoblake. Reljefne oblike moemo promatrati kroz vremensko i prostorno mjerilo. Vremensko mjerilo pokazuje evoluciju reljefnih oblika kroz vrijeme dok prostorno pokazuje veliinu reljefnih oblika odnosno podruja u kojem je dolo do oblikovanja jedinstvenog reljefa. Reljef je sustav kojeg ine dijelovi: marinski, eolski, fluvijalni, krki, fluviokrki, glacijalni, fluvioglacijalni, padinski, sufozijski... Oni nastaju pri djelovanju razliitih geomorfolokih procesa i ine regije. U geomorfolokom smislu, regija je prostor koji svojim geomorfolokim obiljejima ini cjelinu, a po istim tim obiljejima se razlikuje od drugih prostora.

Raunalni prikaz reljefa Zemlje u prostornoj mrei

neven tandari

geomorfologija

GEOMORFOLOGIJA KAO KONTAKTNA ZNANOST

Geomorfologija je znanstvena disciplina u sustavu geografske znanosti, ali je isto tako bliska geologiji. Prema tome je kontaktna znanost. Blia je geografiji jer je objekt prouavanja prostor meusobnog utjecaja geografskih elemenata i faktora nego geologiji iji je objekt istraivanja Zemljina unutranja struktura i kora. Budui da su reljefni oblici smjeteni na granici Zemljine litosfere, atmosfere, hidrosfere i biosfere, geomorfologija je usko povezana s brojnim drugim disciplinama. Primjerice, postoji meuzavisnost izmeu geomorfologije i geofizike ili geomorfologije i pedologije pri emu svaka znanost ili znanstvena disciplina moe pridonijeti drugoj. Tu meuzavisnost moemo pokazati na primjeru geodezije iji je doprinos geomorfologiji kroz prouavanje pomaka toaka u prostoru dok geomorfologija moe geodeziji doprinijeti odreivanjem koju toku mjeriti. Na jedinstvenom primjeru promjene morske razine pokazat emo povezanost vie razliitih znanstvenih disciplina s geomorfologijom [vidi Shemu 1]. Iz toga e biti jasno zato geomorfolozi trebaju stalno biti upoznati s rezultatima bliskih disciplina. Kako bi se objasnile promjene u reljefu, potrebno je poznavati faktore koji na to utjeu, a njih prouavaju i druge discipline. Kao to znamo, promjena morske razine utjee na izgled marinskog reljefa kojega u osnovi prouava geomorfologija. Geodezija e geomorfolozima dati odgovor na pitanja zato se tlo die i zato se sputa. Geologija e doprinijeti svojim znanjima o sedimentima (prije svega, jesu li sedimenti kopneni ili marinski), a oceanografija kroz znanja o morskim strujama i mijenama te meteorolokim uvjetima koji na to utjeu. Organizme koji ive u zoni plime i oseke prouavat e biologija, a doprinos geomorfologiji vaan je zbog injenice da se ti organizmi ubue u stijenu i preoblikuju reljef. Starost tih organizama odreuje kemija, odnosno geokemija i to kroz karbonske metode (poluraspad izotopa 14C). Arheologija e pak datiranjem luka i veliine brodova koji su u njoj pristajali dati neke odgovore o tadanjoj razini mora.

PROMJENE MORSKE RAZINE

ZNANJA O TOME ZATO SE TLO DIE I ZATO SE SPUTA (geodezija) ZNANJA O SEDIMENTIMA (geologija) ZNANJA O ORGANIZMIMA KOJI IVE U ZONI PLIME I OSEKE (biologija) ZNANJE O STAROSTI ORGANIZAMA KOJI IVE U ZONI PLIME I OSEKE (geokemija) ZNANJA O PRIJANJOJ MORSKOJ RAZINI DATIRANJEM LUKA (arheologija)

ZNANJA O MORSKIM STRUJAMA I MIJENAMA TE METOROLOKIM UVJETIMA KOJI NA TO UTJEU (oceanografija)

UTJECAJ PROMJENA MORSKE RAZINE NA IZGLED MARINSKOG RELJEFA (geomorfologija)

Shema 1. Doprinos razliitih znanstvenih disciplina geomorfologiji u prouavanju promjena morske razine

10

neven tandari

geomorfologija

PODJELA GEOMORFOLOGIJE
Geomorfologija se u osnovi dijeli na opu, regionalnu i primijenjenu [vidi Shemu 2]. Opa geomorfologija prouava zakonitosti djelovanja morfolokih procesa i njima nastalih reljefnih formi. Ona se dalje dijeli na strukturnu i egzogenu. Strukturna ili tektonska geomorfologija prouava obiljeja, dinamiku i nastanak reljefa pod utjecajem endogenih sila, tj. prouava direktan odraz geoloke strukture u reljefu (slojevi, rasjedi). Dakle, bavi se vezom izmeu strukture i onoga to vidimo na terenu. Primjer objekta prouavanja je sloj otporne stijenske mase blago nagnut iji je gornji sloj odnijela erozija te je nastao strukturni plato. Egzogena geomorfologija prouava reljefne oblike koji su nastali pod utjecajem egzogenih procesa. Moe biti marinska, krka, fluvijalna, glacijalna... esto se pojam klimageomorfologija koristi kao sinonim za egzogene procese, no to je zapravo ui pojam jer npr. antropogeni utjecaj ne ovisi o klimi, a kod krke geomorfologije nije najvanija klima ve litologija. Regionalna geomorfologija analizira endogene i egzogene procese, prouava geomorfoloka obiljeja, nastanak i razvoj reljefa nekog odreenog podruja. Primijenjena ili specijalna geomorfologija se bavi procesima i oblicima koji su od velike vanosti za drutvo, primjerice, gospodarstvo koje se bavi istraivanjem mineralnih sirovina, prostorno planiranje... Inenjerska geomorfologija kao dio primijenjene geomorfologije prouava procese koji su vani pri planskoj izgradnji prometnica, brana, natapanja.

GEOMORFOLOGIJA
OPA GEOMORFOLOGIJA REGIONALNA GEOMORFOLOGIJA PRIMIJENJENA GEOMORFOLOGIJA

strukturna geomorfologija

egzogena geomorfologija

inenjerska geomorfologija

Shema 2. Podjela geomorfologije

11

neven tandari

geomorfologija

TEMELJNE METODE U GEOMORFOLOGIJI

Istraivanje reljefa temelji se na metodama geomorfoloke analize i sinteze. Metode analize su opservacija, deskripcija, kvantifikacija, metode prostorno-vremenske supstitucije te metode simulacije dok su metode sinteze objanjenje, korelacija i prognoza.

METODE ANALIZE
Metode analize temelje se na odreivanju zakonitosti djelovanja endogenih i egzogenih sila i procesa na oblikovanje Zemljine povrine i utvrivanju geneze pojedinih oblika. Opservacija ili promatranje je metoda za koju je potrebno stei iskustvo, treba znati vidjeti, a to je znanje koje je potrebno stei. Meu osnovne metode opservacije spadaju direktna i indirektna opservacija. Metoda direktne opservacije ograniena je na male reljefne oblike i na krae vremenske periode (mjesece i godine). Ova metoda znaajna je za one oblike reljefa koji se brzo mijenjaju dok u, primjerice, kru ova metoda nije najbolji izbor. Velike promjene u relativno kratkom vremenskom periodu nalazimo u nekonsolidiranim sedimentima kao to su plae ili aluvijalne naslage. Metoda indirektne opservacije koristi se za periode due od nekoliko godina. Upotrebljavaju se razliiti izvori podataka koji se koriste i u kartografiji. Aviosnimke su vrlo dobre ukoliko postoji nekoliko generacija snimaka (npr. u UK i SAD od 1940.) koje su dobre za prouavanje promjena u nekoliko desetljea (npr. velika klizita). Satelitske snimke su danas na neki nain nastavak aviosnimaka, osobito su pogodne za izuavanje velikih reljefnih cjelina. Topografske karte vrlo su dobar izvor za dokumentiranje reljefnih promjena. U nekim prostorima postoje od 19. stoljea, ali kod njihove upotrebe treba paziti na kvalitetu starih premjera. Za morfometrijske oblike koriste se digitalni modeli reljefa (n-DEM).

Aviosnimka uzvisine Karez u Kazahstanu

Deskripcija ili opis je metoda za koju je potrebno savladati vokabular. Metoda kvantifikacije obuhvaa mjerenje veliine i starosti elemenata i oblika reljefa. Metode prostorno-vremenske supstitucije koriste zakljuke iz drugih prostora te neke druge aspekte. Primjerice, na razliitim mjestima na Zemlji (u prostoru) vidimo razliite faze razvoja dolina pa prema tome tumaimo i razvoj jedne jedine doline u vremenu (ako su uvjeti slini). Metode simulacije obuhvaaju hardverske, analogne i matematike modele. Hardverski modeli se izrauju od pravih materijala. Ako, primjerice, prouavamo dolinu Save i zanima nas kako e se rijeka usijecati u prostor, donesemo ljunak i izvodimo pokus kako reljef reagira na promjene vanjskih imbenika. Problem ovog modela je mjerilo. Naime, modeli su mnogo manji od stvarnosti pa postoji razlika izmeu pokusa i terenske stvarnosti. Hardverski se modeli koriste za prouavanje specifinih geomorfolokih procesa kao to su transport sedimenata vodom i vjetrom. Cilj je ubrzati geomorfoloki proces tako da promjene oblika mogu biti Hardverski model simulacije srednjeg toka rijeke uoene u relativno kratkom vremenskom periodu. 12

neven tandari

geomorfologija Analogni modeli izrauju se od zamjenskih materijala. Stvarne materijale zamjenjujemo drugima da bismo bre doli do eljenih efekata. Realni materijal zamjenjujemo drugim koji e se ponaati slino kao osnovni. Primjerice, za prouavanje utjecaja sputanja ledenjaka ili za prouavanje rasjeda obino se koristi glina. Matematiki modeli mogu biti deterministiki i stohastiki. Deterministiki modeli baziraju se na tonim odnosima izmeu nezavisnih i zavisnih varijabli, tj. na poetku definiramo sve parametre. Primjer je promjena profila padalina u vremenu od nekog inicijalnog oblika.

Analogni model simulacije srednjeg toka rijeke

Stohastiki modeli ukljuuju i sluajnu komponentu, iz zadanih inicijalnih uvjeta mogue su razliite posljedice. U poetku definiramo nekolicinu parametara, a ostale ostavljamo pa mijenjajui neke elemente gledamo promjenu tih parametara. Jedan od najee koritenih stohastikih modela je razvoj dolinske mree. Matematiki modeli pojednostavljuju prirodnu kompleksnost i omoguuju predvianje razvoja reljefa u budunosti. Kvaliteta pretpostavki budueg razvoja ovisi o tome koliko dobro matematiki model predstavlja stvarno stanje. Uvijek postoji veza izmeu modela i terena. Najbolji modeli su oni koji simuliraju jednostavne geomorfoloke sustave, a koji se sastoje od poznatih pojedinih geomorfolokih procesa. Osnovni problem je to je potrebno detaljno prethodno znanje, ako puno znamo, ovaj model je dobar.
Deterministiki model simulacije seizmikih valova u subdukcijskoj zoni

METODE SINTEZE
Metode sinteze temelje se na utvrivanju osnovnih tipova morfografskih, morfometrijskih i morfogenetskih oblika. Objanjenje je metoda koja zahtjeva definiranje utjecaja endogenih i egzogenih sila i procesa. Pritom se definiraju osnovni tipovi morfografskih, morfogenetskih i morfometrijskih oblika. Za metodu korelacije je potrebna sinteza izmeu drugih rezultata i podruja. Prognoza je pak predvianje budueg razvoja ili dogaanja kroz povezivanje svega prethodnog.

13

neven tandari

geomorfologija

MJERILO U GEOMORFOLOGIJI
U geomorfologiji se koriste vremensko i prostorno mjerilo razliitih vrsta. Upravo ta brojna prostorna i vremenska mjerila u geomorfologiji znae da nema univerzalnih metoda i objanjenja pogodnih za sva mjerila u geomorfologiji. Valja imati na umu da je neraskidiva veza izmeu vremenskog i prostornog mjerila.

VREMENSKO MJERILO
Vremensko se mjerilo koristi kada se prouavaju reljefni oblici u nekom odreenom vremenu. Pritom se odreuju vremenski razredi koji su, meutim, samo grubi okvir, a granice su postavljene uvjetno te se mogu razlikovati kod razliitih geomorfolokih kola. Vremensko mjerilo ovisi o brojnim imbenicima. Prije svega o intenzitetu denudacije i sedimentacije. U podrujima u kojima su denudacija i sedimentacija jaki, reljefni oblici mogu biti brzo modificirani i efekti snanih poremeaja mogu biti brzo izbrisani. Stanje stalne Tombolo koje za plime dolazi ispod razine mora ravnotee moe biti ponovno dosegnuto u vrlo kratkom vremenu. Zatim mjerilo ovisi o vrstoi materijala u odnosu na denudaciju/eroziju. Oblik korita se u nekonsolidiranim aluvijima moe promijeniti u nekoliko sati kao posljedica promjene u protoku dok se korito oblikovano u rezistentnim, vrstima stijenama moe uravnoteiti nakon stotina i tisua godina (pod pretpostavkom da je koliina vode postala stalna). Takoer ovisi o veliini reljefa. U prostoru koji se promatra uzimamo u obzir relaksacijsko vrijeme, to je vrijeme koje je potrebno da se promjena inputa (npr. promjena koliine vode u toku) u neki geomorfoloki sustav u potpunosti reflektira u promjeni oblika. Ono varira od nekoliko minuta do desetak milijuna godina za izdizanje glavnih planinskih lanaca.

PROSTORNO MJERILO
Vremenska dimenzija uvjetuje i odreeno prostorno mjerilo. to dulji vremenski rok razmatramo, to razmatramo i vei prostor. Za geomorfologiju je tipina velika raznolikost mjerila, od najmanjeg detalja do cjelokupnog reljefa Zemlje. Veliina reljefa u izravnoj je vezi sa utjecajem endogenih sila. Dimenzije se definiraju veliinom linearno i povrinski. Za razliita mjerila ne mogu se koristiti iste metode, a rezultati u jednom mjerilu ne smiju se direktno koristiti u drugom mjerilu. etiri osnovna prostorna mjerila su mikroforme, mezoforme, makroforme i megaforme. Kod mikroformi je potrebno desetak godina da bi se neki reljefni oblici koji su doivjeli neku promjenu vratili u ravnoteu. To je vrijeme ravnotee. Kod mezoformi treba oko 1000 godina da bi se neki reljefni oblici vratili u ravnoteu. To se vrijeme naziva dinamino vrijeme. Kod makroformi je potrebno oko milijun godina, a kod megaformi preko milijun godina da se neki reljefni oblici vrate u ravnoteu i to se vrijeme naziva cikliko vrijeme.

14

neven tandari

geomorfologija

GEOMORFOLOKO KARTIRANJE
Geomorfoloko kartiranje je evidentiranje sadraja pomou uputa za izradu geomorfoloke karte u pojedinom mjerilu. Geomorfoloka karta obuhvaa prikaz geoloke grae terena (litoloki sastav i strukturni sklop) te prikaz morfogenetskih podataka (fluvijalni, marinski, glacijalni... reljefni oblici) [vidi Sliku 1]. Kod prikazivanja reljefa na karti koristi se paleta boja od zelene do crne. Zelenom bojom prikazuje se fluvijalni reljef i akumulacijski reljefni oblici nastali radom tekuica, smeom bojom se prikazuje fluviodenudacijski reljef i oblici nastali padinskim procesima (npr. jaruge), ljubiastom bojom krki reljef, ruiastom fluviokrki, svijetloplavom glacijalni, a tamnoplavom marinski i limniki reljef. Antropogeni reljef, tj. reljefni oblici nastali radom ovjeka odnosno drutva (npr. brane, kanali) prikazuju se crnom bojom.
Sl. 1. Geomorfoloka karta

ZEMLJINA RELJEFNOST
Reljefnost Zemlje podrazumijeva oblike i dimenzije reljefa (morfometriju i morfografiju). Osnovni element reljefa su padine. Odreivanje padina jedan je od bitnih elemenata u analizi reljefa. Padine ine svi nagibi vei od 2. Povrine bez nagiba (0) nazivaju se horizontalne ravnine, a sve povrine s nagibom do 2 se zovu subhorizontalne ravnine. Padine s nagibom izmeu 2 i 5 su blago nagnuti tereni na kojima djeluje blago spiranje. Na padinama s nagibom izmeu 5 i 12 spiranje je pojaano, a javlja se i kretanje masa. Padine sa znaajnim nagibom, izmeu 12 i 32, obiljeava snana erozija, spiranje i izrazito kretanje masa. Na vrlo strmim terenima s nagibom izmeu 32 i 55 dominira destrukcija. Sve povrine s nagibom veim od 55 nazivaju se strmci ili litice (eskarpmani). Sva tijela koja nisu uvrena na padini nagiba veeg od 32 pod utjecajem gravitacije se uruavaju.

Padina

15

neven tandari

geomorfologija

VERTIKALNA RALANJENOST RELJEFA

Vertikalna ralanjenost reljefa se najee izraava kao tzv. vertikalna energija reljefa, tj. relativna visinska razlika u okviru jedinine povrine promatrane regije. Za analizu vertikalne ralanjenosti na konkretnim podrujima upotrebljava se ta vertikalna energija reljefa koja se razlae u nekoliko kategorija definiranih omjerom raspona izmeu najmanje i najvee visine i povrine terena (vidi Shemu 3).

Shema 3: Kategorije vertikalne ralanjenosti reljefa visinski raspon na jedinici povrine 0-5 m/km2 5-30 m/km2 30-100 m/km2 kategorije ralanjenosti ravnice slabo ralanjene ravnice slabo ralanjeni reljef

Prema vertikalnoj ralanjenosti reljef se moe 100-300 m/km2 umjereno ralanjen reljef klasificirati na ravnice s vrlo malim visinskim rasponima na jedinici povrine te na pozitivne i 300-800 m/km2 izrazito ralanjen reljef negativne reljefne oblike. Pozitivni oblici bila bi iznad 800 m/km2 izuzetno izrazito ralanjen reljef sva uzvienja, a negativni sva udubljenja. U ravnice bi se mogle svrstati nizine, potoline ili depresije i visoravni, u udubljenja zaravni, kotline, udoline i doline, a u uzvienja breuljci, brda, pobra, gorja i planine. Najvea koncentracija ljudi je u uravnjenim reljefnim oblicima zbog mogunosti funkcionalnije organizacije prostora. U globalnom smislu dobar pokazatelj vertikalne ralanjenosti reljefa je hipsometrijska krivulja [vidi Sliku 2]. Ona prikazuje prosjeni odnos pojedinih visina na Zemlji ukljuujui podmorski i nadmorski reljef prema povrini Zemlje. Mogu se izdvojiti visokogorski reljef, kontinentske platforme, elfovi, kontinentske padine, oceansko dno i dubokomorski jarci. Morfotektonska krivulja predstavlja odnos visina i povrine, ali uz uvaavanje osnovnih morfotektonskih elemenata reljefa [vidi Sliku 3]. Prema autoru krivulje, Herbertu Louisu, izdvajaju se visokogorski sustavi, kontinentske platforme, elfovi, kontinentske padine, dno priobalnih mora, kordiljeri, jarci, dno oceana, srednjooceanski hrptovi te dno oceanskog bazena. Dno priobalnih mora, kordiljeri i jarci ine geosinklinalne oblasti.

Sl. 2. Hipsometrijska krivulja

Sl. 3. Morfotektonska krivulja

16

neven tandari

geomorfologija

HORIZONTALNA RALANJENOST RELJEFA

Horizontalna ralanjenost reljefa moe se brojano izraziti na vie naina, primjerice, duljinom talvega po kvadratnom kilometru ili kao horizontalna udaljenost talvega i razvodnica te kao odnos ukupne duljine dolinske mree i jedinine povrine. U horizontalnoj ralanjenosti definiraju se kategorije reljefnih oblika tj. dimenzije reljefa. Kategorije ine nanoforme, mikroforme i mezoforme koje oblikuju uglavnom egzogene sile i procesi te makroforme, megaforme i planetarne forme koje oblikuju endogene sile i procesi.

Nanoforme krape, mikroforme dine, mezoforma lakolit, makroforma Medvednica, megaforma Australija

Najmanje su nanoforme od nekoliko kvadratnih metara povrine to su, primjerice, ponikve ili krape. Povrinom su male i mikroforme poput dina i ponikava. Povrina mezoformi iznosi do 100 km2. Slijede makroforme s povrinom izmeu 100 i 1000 km2 za to je dobar primjer Medvednica. Megaforme imaju povrinu izmeu 1000 i 100 000 km2, a primjer su karipski bazen ili alpski sustav. Najvee su planetarne forme s nekoliko milijuna kvadratnih kilometara velikom povrinom. Njih ine kontinenti, oceanski hrptovi, oceanski bazeni te geosinklinalne recentne oblasti.

RAZVOJ GEOMORFOLOGIJE
Povijest geomorfologije obuhvaa razvoj glavnih geomorfolokih koncepata i samo afirmiranje geomorfologije kao znanosti. Sam pojam geomorfologije je uveden 1880. godine iako ga je jo 1852. godine prvi koristio Neumann. Razvoj geomorfologije prati se kroz tri etape. Prvo je razdoblje mita i vjere koje traje do 17. stoljea kada zapoinje razdoblje teorija, pretpostavki i kola i u kojem se geomorfologija afirmira kao znanost. To razdoblje traje do 1960-ih godina kada poinje suvremeno razdoblje geomorfologije.

RAZDOBLJE MITA I VJERE U RAZVOJU GEOMORFOLOGIJE

ovjek je oduvijek bio zainteresiran za reljef. U antikoj Grkoj, u Bibliji, pa i u drugim religioznim tekstovima, planine se veu za bogove. Kasnije se u europskom srednjem vijeku pod snanim utjecajem Katolike crkve planine pak smatraju stanitima raznih demona i negativnih pojava. Bila je to posljedica neznanja zbog nepristupanosti visokih predijela. 17

neven tandari

geomorfologija

U antikom razdoblju smatralo se da je reljef sveprisutan. On nas okruuje i odreuje mogunost egzistencije. Antiki narodi poput Grka ili Feniana bili su moreplovci i bilo je vano poznavati reljef jer bez poznavanja reljefa nema ni orijentacije. U tom razdoblju visine brda, gorja i planina esto su se precjenjivale, a pouzdani instrumenti za mjerenje visine nisu postojali. Bilo je nekoliko filozofa koji su se bavili geomorfolokim temama i iznosili svoje pretpostavke. Xenophon je tako pretpostavio da se povrina kopna u prolosti smanjivala i poveavala jer su naene morske koljke na rubovima planina. Herodot je pak smatrao da je donji Nil ustvari niski zaljev kojeg je rijeka Nil zatrpala pijeskom i formirala deltu. Strabon je tvrdio da velike rijeke postaju velike ako u svom zaleu imaju puno neotpornog materijala. Seneka je smatrao da potoci imaju dovoljno snage za erodiranje svojih dolina. Ipak, njihova individualna zapaanja nisu doprinijela sustavnom razvoju zbog ega su i bila zanemarena sve do renesanse.

Planina Olimp u Grkoj ija se visina esto precjenjivala u antiko doba

RAZDOBLJE TEORIJA, PRETPOSTAVKI I KOLA U RAZVOJU GEOMORFOLOGIJE

Velikim geografskim otkriima zapoinje razdoblje renesanse u znanosti. Nakon geografski mranijeg srednjeg vijeka dolazi do razvoja znanosti. Pojaava se vanost opservacije, pogotovo u istraivanjima Leonarda da Vincija i Bernarda Palissyja. Ve u 15. i 16. stoljeu Leonardo da Vinci je promatranjem ustvrdio da rijeke oblikuju svoje korito te su doline posljedica sporog usijecanja vodotoka. da Vinci je upozorio da jednim potopom, kako je to objanjavala Crkva, nije mogue objasniti rasprostranjenost fosilnih morskih organizama na kopnu budui da priobalne koljkae moemo nai na razliitim nadmorskim visinama. Meutim, njegova opaanja ostala su neobjavljena sve do 18. stoljea. U 17. stoljeu javljaju se konkretna istraivanja reljefa i postavljaju se brojne znanstvene postavke u geomorfologiji. To se razdoblje moe podijeliti na tri manja razdoblja s obzirom na poloaj geomorfologije u sustavu znanosti i njene teorije na razdoblje od 17. do sredine 19. stoljea u kojem se javljaju poetna konkretna istraivanja, na razdoblje od sredine 19. stoljea do kraja Drugog svjetskog rata tijekom kojeg se geomorfologija formira kao znanost te kratko razdoblje nakon Drugog svjetskog rata do 1960-ih s novim teorijama.

Noina arka iz biblijske prie o opem potopu koja se dugo smatrala kljunom teorijom oblikovanja reljefa

18

neven tandari

geomorfologija

POETAK KONKRETNIH GEOMORFOLOKIH ISTRAIVANJA

Konkretna istraivanja u geomorfologiji zapoeta su nakon 17. stoljea. U 17. i 18. stoljeu iri se prirodoznanstvena misao. Na temelju istraivanja postavljaju se prve znanstvene postavke i principi koji e utjecati na daljnji razvoj geomorfologije. Evangelista Toricelli primjerice ve 1642. godine znanstveno mjeri nadmorsku visinu te tako zapoinje razvoj hipsometrije koji su kasnije nastavili Pascal i de Saussure. ovjek prvi put postaje ''moniji'' naspram reljefa. Niels Stensen (Nicolaus Steno) u 17. je stoljeu prouavao sedimentaciju u Toskanskom zaljevu i zakljuio da se slojevi taloe jedan na drugi te da se na temelju njihove superpozicije moe odrediti relativna starost sedimenata [vidi Sliku 4]. On je u svom radu ustanovio tri osnovna principa: princip superpozicije, princip izvorne horizontalnosti i princip izvornog bonog kontinuiteta [vidi Shemu 4].

Sl. 4. Superpozicija slojeva mlai slojevi prekrivaju starije prema normalnoj stratifikaciji

Shema 4: Geoloki principi koje je ustanovio Stensen principi princip superpozicije princip izvorne horizontalnosti princip izvornog bonog kontinuiteta opis principa mlai slojevi prekrivaju starije slojeve izvorno nastaju horizontalni slojevi, a tektonika ih dalje pomjera do zakljuaka o slojevima dolazimo prouavajui zavretke slojeva

U 18. stoljeu inenjeri su uglavnom bili ti koji su primijetili i shvatili postojanje dinamike reljefnih oblika jer su se s njom suoili pri izgradnji luka, kanala i cesta. Ti su se ljudi u praksi susretali s geomorfologijom u krupnim mjerilima prouavajui samo detalje, imali su veliko praktino znanje, a promjene u reljefu su objanjavali manifestacijom vanjskih sila. U geografiji u tom razdoblju dominiraju putopisi i inventarizacija, nabrajaju se rijeke, jezera, planine i stavljaju na kartu. Geolozi su u 18. stoljeu posumnjali u stabilnost tla, koje je dotad bilo simbol stabilnosti, na temelju morskih organizama koji su naeni na vrhovima planina to je bio dokaz kretanja litosfernih ploa. Giovanni Targioni-Tozzeti u 18. stoljeu prouava rijeke Arno i Ombrone te zakljuuje da se nepravilni smjerovi rijenih dolina mogu objasniti razliitom otpornou stijena tj. diferencijalnom erozijom. de Lamblardie u 18. stoljeu pokuava procijeniti tranzit valutica du obale da bi doznao koliko materijala treba iskopati da bi se odrala mala luka. Horace-Bndict de Saussure prvi je shvatio da su nagnuti slojevi posljedica kretanja litosfernih ploa, a do tada se sve objanjavalo opim potopom. U to doba jo nije bilo prihvaeno tumaenje ruskog prirodoznanstvenika Mihaila Vasiljevia Lomonosova o meuzavisnosti utjecanja unutranjih i vanjskih sila na oblikovanje reljefa. No istraivanja Andersa Celsiusa u vezi s morskom razinom u Skandinaviji sruila su mit o nepokretnosti Zemljine kore. Pojavile su se nove teorije i nova uenja o nastanku i razvoju stijena i Zemljine kore. Najznaajniji su bili neptunisti i plutonisti.

Diferencijalna erozija stijena u aridnom podneblju

19

neven tandari

geomorfologija

NEPTUNISTI
Neptunisti su oivjeli ideju Talesa iz Mileta te su postanak svih stijena osim lave pripisivali vodi. Prema uenju neptunista, sve su stijene nastale iz jednog oceana koji je pokrivao itavu Zemlju. Taj je ocean bio vru, a u njemu su bili otopljeni minerali koji su se hlaenjem oceana kristalizirali i tako su nastale stijene. Glavni predstavnik neptunista bio je njemaki mineralog Abraham Gottlob Werner. On je demonstrirao kronoloki slijed u stijenama i oivio je ideje o sukcesiji geolokih zbivanja u prolosti i o stijenama kao odrazu tih zbivanja te se stoga smatra zaetnikom stratigrafije. Svoje pretpostavke Werner je temeljio na sedimentima koje je pronaao u Njemakom sredogorju (Saska). Prema njemu se na Zemlji moe nai pet formacija koje su u superpoziciji [vidi Shemu 5].
Shema 5: Formacije u superpoziciji prema Werneru naziv formacija Urgebirge bergangsgebirge Flotzgebirge Aufgeschwemmte vulkanske serije stijena opis formacija - prvonastale, prastare serije stijena - danas ih nazivamo magmatskim i metamorfnim stijenama - prijelazne serije stijena, sedimentne i magmatske stijene - univerzalne formacije koje se neprekinuto proteu oko planeta Zemlje - sekundarne ili uslojene serije stijena - nastaju erozijom na obroncima planina - aluvijalne ili tercijarne serije stijena - sadre pijesak, ljunak i glinu (nekonsolidirane stijene) - smatra da su vezane uz zapaljive ugljonosne bazene

Stratigrafija slojeva

PLUTONISTI
Plutonisti su oivjeli ideju Strabona te su smatrali da su pojedine stijene nastale zbog vulkanskih erupcija. Glavni predstavnik je kotski geolog James Hutton koji se smatra ocem moderne geologije. On smatra da planine nastaju silama, izlaze na povrinu i destruiraju se erozijom pa dolazi do sedimentacije novih naslaga. Kod formiranja planina ''nema tragova o poetku niti se nazire kraj''. Hutton je 1788. godine izdao djelo Teorija o Zemlji (Theory of the Earth) koja govori da je za razvoj reljefa vaan utjecaj unutranjih sila. Zemlja je dinamina, stalno se mijenja i stijene su stalno podvrgnute destrukciji. Na te se stijene taloe nove naslage. im stijene iz dubine dou na povrinu Zemlje, dolazi do erozije kojom nastaju nove, sedimentne stijene koje se taloe na dnu mora i u budunosti e ponovno biti izdignute i podvrgnute eroziji. Hutton je tvrdio da su spori, ali kontinuirani procesi koji su vidljivi danas dovoljni za objanjenje dananjeg oblika Zemljine povrine. Razliite stijenske formacije razliitih karakteristika omoguuju nam da razlikujemo okolie njihova nastanka. Hutton je uveo pojam litifikacije odnosno otvrdnjivanja sedimenata pod pritiskom [visi Sliku 5]. Zaetnik je uniformizma tj. smatra da su uzroci dananjih promjena u reljefu isti kao i oni u geolokoj prolosti. Geolozi danas taj princip nazivaju aktualizam. Nakon Huttonove smrti njegove je ideje ponovno, ali na jednostavniji nain iznio kotski profesor John Playfair u djelu Ilustracija Huttonove Teorije o Zemlji (Illustration of Huttons Theory of the Earth). 20

neven tandari

geomorfologija

Huttonovim nasljednikom smatra se Charles Lyell koji je u svom radu Principi geologije (Principles of Geology) razradio ideju uniformizma. Prema njemu, (1) prirodni zakoni stalni su u prostoru i vremenu, (2) sadanjost je klju za razumijevanje prolosti, stoga istraivanje mora krenuti od dananjih dogaanja, (3) promjene Zemljine povrine su spore i postupne, dogaaji lokalnog karaktera (poplave, potresi) su jednako esti kao i danas, (4) Zemlja se uvijek ponaala i izgledala kao danas. Lyell je tvrdio da razvoj reljefa karakteriziraju spori procesi u dugim vremenskim razdobljima te je vanost pridavao vanjskim i destrukcijskim procesima poput vjetra, leda i rijeka. Za uniformizam je karakteristika da je to spori proces u dugim vremenskim razdobljima iako je prije bio bri i pojaan.

Sl. 5. Litifikacija

KATASTROFISTI
Opoziciju uniformizmu predstavljao je katastrofizam iji je glavni predstavnik Georges Cuvier. Katastrofisti su objanjavali da su se velike promjene reljefa dogaale zbog naglih, brzih katastrofinih procesa (kataklizme: poplave, potresi), a ne postupnim procesima. Ideja katastrofizma imala je drutveni znaaj zbog podrke Crkve koja je zagovarala biblijski potop. Dokaz za teoriju katastrofizma su drift naslage usitnjene naslage od mjeavine kamena, ljunka i pijeska koje prekrivaju veliki dio sjeverne Europe. Te su sedimente katastrofisti nalazili na vrhovima planina i na dnu uzvienja te su ih smatrali dokazom za biblijski potop.
Drift naslage

OSTALE TEORIJE
Poetkom 19. stoljea pojavila se nova, glacijalna teorija koja je uila da je Zemlju prije stanovitog vremena zahvatilo ledeno doba iji su tragovi danas drift naslage zaostale iza ledenjaka. Teorija nije bila prihvaena sve do Studije o gleerima (Estudes sur les glaciers) koju je 1940. godine izdao Louis Agassiz i njegovih kasnijih publikacija na istu temu proirenu saznanjima s prostora Sjeverne Amerike. Uz glacijalnu teoriju javile su se i ideje marinske i fluvijalne erozije te se do 1870-ih godina iroko smatralo da kljunu ulogu u oblikovanju reljefa ima rijena erozija. Precizni i metodini pojedinci ostali su na distanci od polemika koje su meu sobom vodili neptunisti i plutonisti. Nijemac von Richthoffen tijekom putovanja u Kinu uoio je ulogu rada vjetra u akumulaciji lesa dok su geolog de Margerie i topograf de la No prouavajui reljef Franake Jure i odnos sedimentnih slojeva i izgleda reljefa (planina) napravili prvi znanstveni rad iz strukturne geomorfologije.

21

neven tandari

geomorfologija

FORMIRANJE GEOMORFOLOGIJE KAO ZNANOSTI

Faza formiranja geomorfologije kao znanosti poinje sredinom 19. stoljea. Geolozi se sve ee bave geomorfolokim pitanjima. Stoga i ne udi to su prvi geomorfolozi proizali iz geologije. Umjesto deskripcije, poinje se razvijati prava geomorfoloka misao sa originalnim znanstvenim radovima i idejama. Razvijaju se globalne teorije. Plutonist Jean-Baptiste lie de Beaumont postavio je teoriju kontrakcije Zemljine kore jer je smatrao da tektonske sile nastaju zbog hlaenja Zemlje i stezanja njezina obujma. Beaumont prvi spominje ulogu rasjeda u postanku doline Rajne, tektoniku povezuje s tektonskim fazama, tj. s izdizanjem planina. U geologiji je znaajan jer je izradio prvu geoloku kartu Francuske. Teoriju kontrakcije Zemljine kore dalje je razradio Neumann. On je tvrdio da se Zemljina kora hladi, stee i puca te dolazi do pokreta kore koja se negdje izdie, a negdje sputa tj. dolazi do boranja i rasjedanja. Ta teorija opstaje do sredine 20. stoljea.

Kontrakcija Zemljine povrine

Charles Darwin svoju teoriju evolucije napravio je na temelju prirodne selekcije. On u djelu Podrijetlo vrsta (On the Origin of Species) objanjava zato su fosili naeni u stijenama iz pojedinih perioda razliiti. Darwin je razvio dvije ideje: (1) organizmi su se mijenjali i razvijali tijekom Zemljine prolosti, (2) organizmi se mijenjaju i razvijaju temeljem prirodne selekcije. John Wesley Powell je istraivao polupustinjske prostore u kojima nije bilo mnogo vegetacije zbog ega su oni pogodni za klasifikaciju drenanih sustava (planine i doline). Prouavao je odnose strukture i reljefnih oblika i razvio strukturnu i genetsku klasifikaciju planina i dolina kao drenanih sustava. Prepoznao je vanost generalnih erozijskih baza tj. najniih granica u reljefu koje predstavlja morska razina ispod koje rijeke ne mogu obavljati eroziju. Ispod te razine dolazi samo do akumulacije. Grove Karl Gilbert analizira vrstou stijena odnosno odnos izmeu erozije i sila koje se toj eroziji odupiru. 1914. godine objavio je monografiju Izvjetaj o geologiji Henrijevih planina (Report on the Geology of the Henry Mountains) u kojoj naglaava uravnoteenje oblika i procesa.

Drenani sustav sustav dolina

22

neven tandari

geomorfologija

DAVISOV RAD U GEOMORFOLOGIJI

William Morris Davis najvanija je osoba u razvoju Shema 6: Teorija erozijskih ciklusa prema Davisu geomorfologije. Osnovao je stadij opis stadija geomorfoloku kolu koja je bazirana na konceptu najprije dolazi do velikog tektonskog impulsa kojim se sustavnog razvoja kroz stadij mladosti izdiu planine vrijeme vrijeme je kljuno. Krajem 19. stoljea poeo je dolazi do erozije (najvie fluvijalne) te usijecanja rijenih stadij zrelosti dolina i irenja strana dolina, no taj proces se s osmiljavati teoriju evolucije vremenom usporava pa se nagib padine sve vie ublaava reljefa na temelju radova Powella i Gilberta te je procesom aplanacije nastaje zaravan ili peneplain, padine stadij starosti osmislio teoriju erozijskih postaju blage da bi na kraju i nestale ciklusa prvu geomorfoloku teoriju o evoluciji reljefa. To je prvi model evolucije prihvaen u velikim razmjerima, ali nije bio prihvaen u Europi zbog relativno vieg stupnja znanja. Davisova su se istraivanja ipak pokazala vrlo vanima za razvoj geomorfologije. Davisova teorija erozijskih ciklusa temelji se na principu da zavretkom jednog ciklusa poinje novi ciklus ispoetka [vidi Shemu 6 te Slike 6 i 7]. Naime, tektonski pokreti se mogu opet aktivirati (kao brze krize) i izazvati ponovno izdizanje. Teorija je, meutim, stigla prekasno budui da se u Europi zna vie i smatra se da tektonski pokreti nisu samo posljedice kratkih snanih epizoda. Kako bi se aktualizirala teorija, pojam ciklusa potrebno je zamijeniti pojmom stadija koji je jedna etapa u evoluciji koja se ne odvija kao ravna crta ve se radi o veim ili manjim oscilacijama. Bitna znaajka u aktualizaciji teorije je da nema povratka na staro. Dobre osobine Davisove teorije moemo prikazati kroz tri postavke: (1) struktura je regionalna i zadana te nije toliko bitna u modelu, (2) proces je zbroj troenja i transporta (u umjerenoj klimi gdje dominiraju fluvijalni procesi), (3) vrijeme je centralna tema i kljuan je imbenik u oblikovanju reljefa.

Sl. 6. Davisova teorija erozijskih ciklusa (stadijalni prikaz)

Sl. 7. Davisova teorija erozijskih ciklusa (linearni prikaz)

23

neven tandari

geomorfologija

RAZVOJ GEOMORFOLOGIJE U EUROPI

U Europi su u oblikovanju geomorfologije kao znanosti dominantne njemaka i beka geomorfoloka kola. Predstavnik beke geomorfoloke kole Eduard Sss u svom djelu Lice Zemlje (Das Antlitz der Erde) iznosi svoju teoriju kontrakcije te daje ime Gondvani nekadanjem kopnu koje je obuhvaalo dananju Junu Ameriku, Afriku, Madagaskar i Indiju. Albert Albrecht Penck osniva je njemake geomorfoloke kole, a znaajno djelo koje je izdao zvalo se Morfologija Zemljine povrine (Morphologie der Erdoberflche). Albert Penck si je za cilj postavio sistematizaciju orografskih oblika zbog ega je zanemario genezu. U Bavarskim Alpama promatrao je glacijalne procese i izvrio paleogeografsku rekonstrukciju prema Gondvana sedimentima oblikovanim ledom. Njegov doprinos znanosti je vidljiv osim u geomorfologiji i u geologiji i klimatologiji budui da je imenovao posljednjih pet glacijala: danubij, gnz, mindel, riss, wrm. Krajem 19. stoljea u Njemakoj, a posebno u Rusiji, uoene su velike razlike u reljefu u razliitim klimatskim zonama. Nastavlja se prouavati prostor s geolokog i sve vie geomorfolokog aspekta. Wilhelm Bornhardt je prouavao stjenovite izdanke u Africi. Siegfried Passarge je prouavao pustinje i 1914. godine napravio prvu geomorfoloku kartu u mjerilu 1:25 000 ime je otvoren put geomorfolokom kartiranju. Valerij Lozinski uveo je pojam periglacijala dok je Salamon prouavao periglacijalne procese i njihov utjecaj na reljef starih masiva u Njemakoj. John T. Hack je pak uveo model dinamike ravnotee u kojem vrijeme nema bitnu ulogu [vidi Sliku 8]. On smatra da je dananji reljef u ravnotei s aktualnim procesima koji se na povrini odvijaju. Takoer tvrdi da se izdizanje i denudacija ne mogu promatrati odvojeno ve povezano.

Sl. 8. Hackov model dinamike ravnotee

PENCKOV RAD U GEOMORFOLOGIJI

Njemaki geomorfolog Walter Penck javio se kao konkurent Williamu Davisu. On tvrdi da reljefni oblici ovise o tektonskim silama i tektoniku smatra najznaajnijim procesom. Povezujui reljef i tektoniku izravno odbacuje Davisovu teoriju o ciklikom kretanju tvrdei da je nemogue prvo izdizanje pa erozija jer je potrebno dugo vrijeme uravnanja. Predviao je, stoga, vie razliitih naina razvoja reljefa, ovisno o udjelu izdizanja i potom erozije, a posebno se posvetio prouavanju padina i obliku padine jer njena forma ovisi o odnosima izdizanja i destrukcije (erozije). Uveo je pojam korelativnih sedimenata kojim prvenstveno opisuje dendritine naslage koje omoguuju rekonstrukciju evolucije erozijskog djelovanja. Penck je uveo morfogenetsku analizu koja se temelji na diferencijalnoj metodi prouavanja oblika padina u reljefu kao rezultata meuutjecanja egzogenih i endogenih sila i procesa. Tako konveksne padine upuuju na starost, tj. da je vee troenje nego izdizanje dok je kod konkavnih suprotno, vee je izdizanje od troenja. Na taj nain Penck otklanja neke nedostatke Davisove teorije i naglaava istovremenost egzogenih i endogenih procesa. 24

neven tandari

geomorfologija

Budui da odbacuje apsolutne ciklike pojave u razvoju reljefa i tvrdi da je reljef uvijek i ponovno drugaiji, peneplain po Pencku moe biti i zavrni, ali i primarni oblik [vidi Sliku 9]. Naime, Penck tvrdi da Sl. 9. Penckov model razvoja reljefa redoslijed dogaaja koje navodi Davis moe biti i obratan. Primjerice, primarni peneplain nastao je kao rezultat izjednaenog troenja i izdizanja. Ako se u jednom trenutku intenzivira izdizanje, rijene doline e se usijecati u podlogu to bi po Davisovoj teoriji trebao biti mlai oblik. Penck daje tri osnovna reljefna oblika koji su posljedica srednje jakog ili slabog izdizanja. Morfoloki su slini Davisovim stadijima, ali slinost je bila samo u tektonici, ne i u vremenu. Kategorije reljefnog sustava u umjerenim klimama izdvojio je ignorirajui utjecaj klime na reljef: (1) borani reljef koji je posljedica orogeneze (zbog endogenih sila), (2) prostori koji nisu borani koji su posljedica epirogeneze (izdizanje bez boranja) te (3) stabilni prostori.

Borani reljef, izdignuti prostor bez boranja, stabilan kratonski prostor

Penckov je pristup pretjeran pristup mehanikog stajalita, tj. pretjeran utjecaj tektonike dok je Davis stavio naglasak na egzogene sile. Penck smatra da su svi reljefni oblici prvenstveno ovisni o brzini izdizanja, sputanja ili mirovanju u vremenu, ugrubo o tektonici.

RAZVOJ TEORIJE GEOSINKLINALA

Prije 1960-ih godina prevladavale (su fiksistike koncepcije koje su nastanak i evoluciju reljefa tumaili kroz imobiliziranost Zemljine kore. Prema njima reljef je nastao na mjestu gdje se i danas nalazi, a evoluira prirastanjem sve mlaih planinskih lanaca. Jedna od najpoznatijih fiksistikih teorija je geosinklinalna teorija nastanka reljefa koja je danas uglavnom odbaena, no prije teorije globalne tektonike ploa bila je iroko prihvaena jer su je tada raspoloivi podaci podravali. Promotrit emo razvoj te teorije kroz vrijeme.
Razvoj geosinklinale

25

neven tandari James Hall sredinom 19. stoljea uveo je pojam velike sinklinalne osi. Naime, neposredno u dubokomorskim jarcima uz kontinente dolazi do sedimentacije debljine i do nekoliko kilometara. Nakon sedimentacije prostor doivljava kompresiju i nastaju visoki planinski lanci koje James Dana naziva geosinklinalama. To su udubljenja koja nastanu na rubovima kontinenata, a ispunjena su neritskim sedimentima. Sukladno tome mora postojati i geoantiklinala koja je dio geosinklinale iznad povrine mora u obliku otoka [vidi Sliku 10].

geomorfologija

Sl. 10. Geosinklinala i geoantiklinala

mile Haug poetkom 20. stoljea dalje precizira pojam geosinklinale i definira ga kao korito izmeu dva kontinenta (kratona) ispunjeno sedimentima (dubokomorskim, ne plitkomorskim) koji su tektonski poremeeni. Hans Stille izdvaja ortogeosinklinalu i parageosinklinalu te uvodi pojam kratona 1933. godine. Prema njemu je ortogeosinklinala ili prava geosinklinala prostor uz kraton koji je utonuo, produen i labilan te je ispunjen debelim kompleksom uglavnom marinskih naslaga. Parageosinklinala ili lana geosinklinala je pak sputen sedimentni prostor na kratonu, manjih dimenzija od ortogeosinklinale, koji sadri sedimente koji nisu jako poremeeni. To bi bili prostori u kojima dolazi do sedimentacije jer imaju oblik geosinklinale, ali zapravo nisu geosinklinale. Stille je definirao i kraton kao velik dio stabilnog kontinentalnog prostora koji je opozicija nestabilnim deformiranim zonama ili orogenima koji predstavljaju zonu nastanka novih reljefnih oblika. J. Aubion je nastojao srediti kompleksnu terminologiju te 1959. godine objanjava da se ortogeosinklinala sastoji od tri dijela: predgorja, miogeosinklinale i eugeosinklinale [vidi Sliku 11]. Predgorje je prostor uz miogeosinklinalu u kojem nema ni inicijalnog magmatizma. Miogeosinklinalu obiljeava dubokomorska sedimentacija i inicijalni magmatizam dok u eugeosinklinali postoji samo inicijalni magmatizam.

Sl. 11. Miogeosinklinala i eugeosinklinala

RAZRADA I NOVE TEORIJE U GEOMORFOLOGIJI

Tree razdoblje u ovom velikom razdoblju traje od Drugog svjetskog rata do kraja 1960-ih godina. Krajem prethodnog razdoblja zavladao je kriticizam dotadanjih teorija, no nije postavljena niti jedna nova teorija koja bi poboljala, dopunila ili izmijenila ono to se kritiziralo. U ovom razdoblju dolazi do novih teorija i ponovnog zamaha geomorfoloke misli.

26

neven tandari Konstantin Konstantinijevi Markov iznosi teoriju o geomorfolokim nivoima na Zemlji. Po toj teoriji geomorfoloki procesi na Zemlji stvaraju u reljefu etiri osnovna nivoa. Poloaj i oblik svakog nivoa odreen je specifinou danog egzogenog procesa ije je djelovanje u okviru odreenih visinskih granica [vidi Shemu 7].

geomorfologija
Shema 7: Teorija geomorfolokih nivoa na Zemlji prema Markovu nivo abrazijsko-akumulativni nivo denudacijski nivo glacijalno-nivacijski nivo gornji denudacijski nivo na razini mora nivo erozivno-akumulacijskog peneplaina nivo snjene granice nivo planinskih vrhova opis nivoa

Kad bi Zemljina kora mirovala, ovi bi nivoi bili pravilno sferno rasporeeni prema povrini geoida. No kretanja deformiraju nivoe pa njihov stvarni oblik predstavlja rezultat meudjelovanja endogenih i egzogenih sila i procesa. Innokentij Gerasimov je pak razvio svoju teoriju o morfostrukturama. On je reljef Zemlje diferencirao prema utjecajima endogenih i egzogenih procesa u tri osnovne kategorije: geostrukture, morfostrukture i morfoskulpture [vidi Shemu 8].
Shema 8: Teorija o morfostrukturama prema Gerasimovu kategorije reljefa opis kategorija reljefa megamorfne i planetarne forme nastale prvenstveno pod utjecajem endogenih sila dok je utjecaj vanjskih faktora minimalan planinski lanci, dna oceanskih bazena (na slici: Ande) Medvednica, dolina Save (na slici: dolina Save) korito, mrtvaja, dina, ponikva (na slici: mrtvaja rijeke Itnez) primjeri

geostrukture

morfostrukture

reljefne jedinice drugog reda koje nastaju djelovanje endogenih sila, ali se oblikuju pod znatnim utjecajem egzogenih procesa

morfoskulpture

reljefni oblici nastali pod utjecajem egzogenih procesa

U afrikoj geomorfologiji najvanija osoba bio je Lester Charles King koji je, iako je bio Davisov uenik, odbacio mnoge njegove postavke. 1962. godine izdao je knjigu Reljefnost Zemlje (The Morphology of the Earth). King je postavio teoriju pediplenizacije koja se bazira na paralelnom unazadnom povlaenju padina [vidi Sliku 12]. Prema njemu padina ima etiri segmenta u svom obliku: konveksni dio na vrhu, izdanak, troine nastale troenjem izdanka (korelativni sediment) i blagi konkavni dio odnosno pediment. Spajanjem pedimenata nastaje pediplain, a vie pediplaina ini peneplain. itav ciklus pediplenizacije zavrava zaravnjenim predjelom. Evolucija reljefa ne odreuje ekspanziju i spajanje sedimenata.
Sl. 12. Teorija pediplenizacije prema Lesteru Kingu

27

neven tandari

geomorfologija

SUVREMENO RAZDOBLJE RAZVOJA GEOMORFOLOGIJE

Krajem 1960-ih godina poinje suvremeno razdoblje u razvoju geomorfologije koje karakterizira primjena najmodernijih sredstava te metode prodora ovjeka u dubine i svemir. Tei se i kvantitativnim metodama u analizi reljefa. Bitna su terenska mjerenja te se doivljava napredak u primijenjenoj geomorfologiji. Dolazi do razvoja razliitih modela u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Amerikim Dravama dok taj razvoj u kontinentalnoj Europi nije toliko vidljiv zbog njene konzervativnosti prema novim shvaanjima i metodama. Istraivanje oceana, program buenja, podaci o akumuliranim sedimentima te sekvence sedimentima daju jedinstvene podatke o eroziji susjednog kopna. Vjeruje se da e u budunosti biti mogua primjena na drugim tijelima Sunevog sustava. 1960-ih godina napokon prevladavaju mobilistike koncepcije nad fiksistikim koncepcijama za to je posebno znaajno bilo prihvaanje globalne tektonike ploa i mobilnosti ije je temelje stvorio Alfred Wegener jo poetkom 20. stoljea.

Satelitska snimka Marijanske brazde

KAKO NASTAJE RELJEF

Vrlo bitno pitanje u geomorfologiji je ''Kako nastaje reljef?''. Od samih poetaka to je pitanje kojim su se bavili i geolozi. Reljef nastaje pod utjecajem endogenih i egzogenih sila i procesa, klime i ovjeka [vidi Shemu 9]. Tri su osnovna geomorfoloka zakona: (1) reljef nastaje meudjelovanjem endogenih i egzogenih sila i procesa, (2) oblikovanje reljefa takoer je u Shema 9. Agensi prema kojima nastaje i oblikuje se reljef meuzavisnosti endogenih i egzogenih sila i procesa, (3) oblikovanje reljefa je dinamino i stalno se dogaa. Reljef na Zemlji u glavnini oblikuju dva 'motora' vanjski odnosno Suneva energija i unutranji odnosno toplina iz unutranjosti Zemlje. Oba 'motora' funkcioniraju na bazi pretvorbe toplinske energije u mehaniku. Unutranji toplinski 'motor' Zemlje pogoni se raspadanjem radioaktivnih elemenata. On se pokree cirkulacijom topline iz vrue unutranjosti prema hladnijoj povrini kroz konvekcijska strujanja. Taj unutranji 'motor' pokree tektonske ploe i izaziva potrese i vulkanizam, a posljedica svega toga je nastanak reljefa. Vanjski 'motor' Zemlje pokree se pak pomou Suneve energije i gravitacije. Toplina Sunca daje energiju za cirkulaciju atmosfere i oceana. Planine koje su nastale zbog unutranjih procesa potom su zaravnjene tj. preoblikovane egzogenim procesima. 28

Zemljin unutranji motor

neven tandari

geomorfologija

ENDOGENE SILE I PROCESI

Endogenim silama smatraju se temperatura i tlak unutranjosti Zemlje i oni uzrokuju endogene procese. Endogeni procesi su uglavnom konstrukcijski procesi koji generalno dovode do izdizanja reljefa odnosno do nastanka reljefa. U endogene procese spadaju dva najvanija procesa magmatizam i tektonika. Magmatska ili eruptivna aktivnost sastoji se od kretanja rastaljenih stijena tj. pomicanja magme prema povrini Zemlje, a tektonika uzrokuje pokretanje litosfernih ploa. Ta su dva procesa meusobno povezana, a posljedica njihovog djelovanja je nastanak nove oceanske kore, ali kasnije i njena destrukcija, oblikovanje batolita i nastanak vulkana tj. nastanak i evolucija kontinentske kore. Endogene sile uzrokuju procese oblikovanja reljefa kao to su orogeneza, epirogeneza ili eustatiki pomaci. Definirajmo svaki od tih procesa. Orogeneza je oblikovanje planinskih lanaca tipino lunog ili linearnog oblika pomou tektonskih procesa pri emu dolazi do znaajnog boranja i rasjedanja. Epirogeneza je izdizanje ili sputanje velikih dijelova Zemljine povrine bez znaajnog boranja i rasjedanja. Eustatiki pomaci su promjene morske razine zbog topljenja leda (glacioeustatizam) ili zbog promjena oblika i kapaciteta oceanskog bazena (npr. promjena u brzini spreadinga).

Magmatizam

Zemljina unutranja energija jedini je izvor za skoro sve tektonske procese odnosno za vertikalne i horizontalne pomake. Glavni izvor te energije je radioaktivno raspadanje izotopa urana, torija i kalija. Oko 85% topline koja dospijeva na povrinu Zemlje dolazi od tog procesa dok ostatak dolazi od stalnog hlaenja Zemlje koje se odvija od njenog nastanka. Pretpostavka je da e taj doprinos topline s vremenom slabiti te e se i endogeni procesi poeti smanjivati. Unutranja energija moe se mjeriti poveanjem temperature s dubinom za 1C svakih 33 m, ta se mjera naziva geotermiki stupanj. Evo primjera djelovanja endogenih sila i procesa. Endogene sile pokreu litosferne ploe koje dolaze u razliite meusobne odnose pri emu nastaju tektonski procesi poput boranja ili rasjedanja, epirogenetski pokreti poput transgresije ili regresije te plutonizam, vulkanizam i seizmizam.

Eustatiki pomak mjesto Tweed Head u Australiji danas i u sluaju transgresije morske razine za jedan metar

29

neven tandari

geomorfologija

EGZOGENE SILE I PROCESI

Egzogene sile ine Suneva energija i gravitacija koje izravno ili neizravno uzrokuju kemijske i mehanike promjene u reljefu. Egzogeni procesi ukljuuju utjecaj vode, vjetra i leda koji su uvjetovani rotacijskom tj. gravitacijskom energijom Zemlje, ali i Sunca, zatim solarnom radijacijom koja daje ogromne koliine energije (koju samo manjim dijelom koriste geomorfoloki oblici) te radioaktivnim raspadanjem i hlaenjem Zemlje. Definirajmo egzogene procese oblikovanja reljefa. Denudacija je naziv za sve procese koji ukljuuju destrukciju materijala to dovodi do sniavanja reljefa. Iznimku predstavlja lokalno nakupljanje materijala, primjerice pjeane dine dovode do izdizanja reljefa. Denudacija moe biti mehanika to znai da samo otklanja vrste estice te kemijska to znai da otklanja otopljene tvari.

Denudacija vodom i vjetrom

UTJECAJ KLIME NA RELJEF

Klimatski uvjeti utjeu na prirodu i udio geomorfolokih procesa. Koliina Suneve energije na Zemlji je razliita i prostorno i vremenski. Prostori izmeu 40S i 40N primaju mnogo energije dok sjeverniji i juniji prostori prema polovima primaju manje energije. Posljedica takvog diferenciranog primanja energije je advekcijska cirkulacija atmosfere koja zajedno s morskim strujama distribuira toplinu od ekvatora prema polovima pa imamo klimatske zone na Zemlji. U regionalnom mjerilu, razlike u temperaturi su generirane kontrastom temperature oceana i kontinenata gdje oceani modificiraju temperaturu smanjujui ekstremne vrijednosti koje se javljaju na kontinentima. U lokalnom pak mjerilu, temperatura ovisi o nadmorskoj visini. Klimatski procesi su sekundarni procesi u oblikovanju reljefa. Klimatskim faktorima koji djeluju na geomorfoloke procese bavi se klimageomorfologija iji su ciljevi odrediti tipove reljefa u pojedinim klimatskim regijama, identificirati specifinu kombinaciju geomorfolokih procesa kojima su nastali pojedini tipovi reljefa u odnosu na odreenu klimu te na temelju toga formirati morfoklimatske zone. Neki znanstvenici smatraju da se morfoklimatske zone trebaju definirati pomou ekstremnih vrijednosti klimatskih parametara (temperatura i padaline).
Shema 10: Klimatski uvjeti za geomorfoloke procese proces pojaano kemijsko troenje mehaniko troenje padinski procesi fluvijalna aktivnost pojaano djelovanje vjetra djelovanje leda klimatski uvjeti visoka temperatura, mnogo padalina aridnost, vjetar, dnevne razlike u temperaturi sezonska izmjena suhih i vlanih razdoblja, glinovito tlo epizodina smjena suhih i vlanih razdoblja aridnost aridnost, hladnoa

30

neven tandari

geomorfologija

Kod definiranja morfoklimatskih zona vane su temperaturne granice jer temperatura govori koji e se procesi odvijati u kojoj zoni te podruja s velikim i malim intenzitetom padalina jer se morfoloki oblik brzo mijenja ako je intenzitet padalina velik. Kombinacija ova dva parametra omoguava nam da uvidimo koji e se geomorfoloki procesi odvijati u kojoj zoni. Granice morfoklimatskih zona su dosta arbitrarne, definiraju se na temelju klimatskih parametara prosjene godinje temperature i prosjene godinje koliine padalina [vidi Shemu 10]. Ako nema ekstrema nema ni pravilnosti u klimatskim uvjetima. Na temelju toga odreene su osnovne morfoklimatske zone: periglacijalna, glacijalna, tropska suha, tropska polusuha, tropska sezonska, tropska vlana, suha kontinentska, vlana umjerena i planinska morfoklimatska zona [vidi Shemu 11].

Shema 11: Osnovne morfoklimatske zone morfoklimatska zona periglacijalna zona glacijalna zona klimatski uvjeti niska temperatura, aktivne padaline, odmrzavanje i zamrzavanje niska temperatura, aktivne padaline, maksimalna aktivnost leda, znaajan utjecaj vjetra visoke temperature, nema padalina, aridnost, jak utjecaj vjetra povremene padaline visoka temperatura, smanjene padaline, sezonska izmjena suhih i vlanih razdoblja izrazito visoke temperature i koliina padalina rijetke padaline povremene padaline este padaline, nie temperature geomorfoloki procesi i oblici mehaniko troenje zbog leda, nestabilnost padina, nema kemijskog troenja mehaniko troenje, relativna stabilnost padina, nema kemijskog troenja jako mehaniko troenje zbog razliitih dnevnih temperatura, minimalno kemijsko troenje, dominiraju eolski reljefni oblici jaka epizodina fluvijalna aktivnost, srednji do jak utjecaj vjetra znaajna fluvijalna aktivnost (sezonska), malen utjecaj vjetra, minimalno mehaniko troenje, padinski procesi, kemijsko troenje (sezonsko) jako kemijsko troenje, neznatno mehaniko troenje, povremeni padinski procesi, fluvijalna aktivnost, zanemariv utjecaj vjetra mehaniko troenje, utjecaj leda (sezonski) kemijsko troenje (poveava se s n.v. i g..), slabo mehaniko troenje, srednji do jak utjecaj vjetra, utjecaj leda (u viim g..) kemijsko troenje, utjecaj leda

tropska suha zona tropska polusuha zona tropska sezonska zona

tropska vlana zona suha kontinentska zona vlana umjerena zona planinska zona

31

neven tandari

geomorfologija

UTJECAJ OVJEKA NA RELJEF

Utjecaj ovjeka odnosno njegovih aktivnosti na reljef danas je golem, ali minoran u odnosu na endogene i egzogene procese te klimu. ovjek utjee na reljef s dva aspekta direktno i indirektno. Direktno ovjek djeluje kroz promjenu reljefnog oblika konstrukcijom brana, miniranjem, zasijecanjem padina i taj je utjecaj lokalni. Mnogo je konstantnije i znaajnije djelovanje indirektno kroz promjene intenziteta geomorfolokih procesa. Primjerice, deforestacija ili poljoprivredna aktivnost mogu dovesti do promjena u koritenju zemljita to poveava rizik od snane denudacije tla. Isto tako gradnja moe utjecati na poveanje nestabilnosti padina to je znaajan inenjerski problem.

Utjecaj brane na preoblikovanje reljefa

Prirodni rizici su geomorfoloki dogaaji velikih magnituda koji utjeu na ljude, primjerice klizita, potresi, vulkanizam, poplave, lavine, tsunami, lahari, snjene lavine. Poznavanje geomorfologije vano je za prostorno planiranje to ukljuuje inenjerske probleme i prirodne rizike. Stoga je potrebno definirati zone prema prirodnim rizicima i mogunostima gradnje u odnosu na njih. Zahvati koje treba provesti popu geotehnikih istraivanja, identificiranja aktivnih procesa ili pregleda stijenske podloge skupi su i esto se zbog toga ne provode to u konanici moe imati vrlo neugodne posljedica.

Snjena lavina

Poplava

32

neven tandari

geomorfologija

STRUKTURNA GEOMORFOLOGIJA

33

neven tandari

geomorfologija

UVOD U STRUKTURNU GEOMORFOLOGIJU

Strukturna se geomorfologija bavi reljefnim oblicima i pojavama vezanima uz reljef koji su nastali ili su posljedica endogenih sila. Moemo rei da endogene sile iz unutranjosti Zemlje uzrokuju pokrete koji se oituju kroz formiranje reljefa na povrini Zemlje. To su tektonski i epirogenetski pokreti te vulkanizam i seizmizam. Najvanija teorija u strukturnoj geografiji je mobilistika teorija o globalnoj tektonici ploa koja se formira 1960-ih godina. Prvi puta je mogue sa stajalita jedne teorije dati odgovarajua objanjenja svih vanijih geomorfolokih pojava poput razmicanja kontinenata, seizmizma, vulkanizma, tektonike i samih zakonitosti formiranja reljefa.

TEORIJA GLOBALNE TEKTONIKE PLOA

Osnovna ideja teorije globalne tektonike ploa je da je povrina Zemlje podijeljena na nekoliko ploa, a na granicama tih ploa je snana tektonska aktivnost. Upravo su te aktivnosti na granicama sutina ove teorije. Ta teorija predstavlja osuvremenjenu i dalje razvijanu Wegenerovu hipotezu o plutanju kontinenata. Na razvoj te teorije utjecao je tehniko-tehnoloki napredak ovjeanstva. Danas se ona naziva i neomobilistikom teorijom.

Tektonske ploe (granice su istaknute utom bojom)

TEORIJA O PLUTANJU KONTINENATA

Jo je Eduard Sss u 19. stoljeu uoio slinost oblika meu obrisima pojedinih kontinenata Afrike i June Amerike [vidi Sliku 13]. Stoga je pretpostavio da su ta dva kontinenta neko davno inila jednu kontinentalnu masu kojoj je dao ime Gondvana. Njemaki meteorolog Alfred Wegener otiao je malo dalje i postavio je teoriju o plutanju kontinenata. Wegener je tvrdio da se kontinenti kreu plutanjem siala po simi pod utjecajem centrifugalne i privlanih sila Sunca i Mjeseca. Dokaze za teoriju pronalazio je u obrisima kontinenata atlantske obale Afrike i June Amerike se poklapaju. Na temelju oblika sastavio je jedan jedinstveni kontinent Pangeu koja e se kasnije razdvojiti na Gondvanu i Lauraziju. Taj je sasvim novi koncept objanjavanja evolucije reljefa uzdrmao fiksistike teorije. 34

Sl. 13. Poklapanje granica June Amerike i Afrike

neven tandari

geomorfologija

Svoju teoriju o plutanju kontinenata Wegener je izloio u djelu O podrijetlu kontinenata i oceana (Die Entstehung der Kontinente und Ozeane) 1915. godine i prezentirao je u geografskom drutvu kroz etiri kljune pretpostavke: oblike kontinenata, iste fosile na razliitim, udaljenim kontinentima, tipove stijena i njihov prostorni raspored te tragove glacijacije odnosno paleoklimatska istraivanja. Wegener je priloio i dokaze za svoju teoriju sa terena, no unato tome teorija je bila slabo prihvaena i osporavane su mnoge stvari [vidi Shemu 12].
Shema 12: Argumenti i protuargumenti za Wegenerovu teoriju o plutanju kontinenata dokazi planine Table Mountains se u junoj Africi pruaju okomito na dananju obalnu linija, a nastavak im je u Junoj Americi koja je udaljena 7000 km struktura i starost stijena su iste Karoo System u junoj Africi nastavlja se na sistem Santa Catarinu u Brazilu identian paleozapis stijena i fosil Glossopteris u Junoj Americi, Africi, Indiji i Australiji fosil velikog gutera Mesosaurusa iz perma prisutan i u Africi i u Junoj Americi otkriveni tragovi stare paleozojske glacijacije na prostoru cijele Gondvane na prostoru Laurazije nije bilo glacijacije, ve je bilo vrue prouavajui paleoklimatske podatke Wegener je zakljuio da su se ili pomicali polovi ili su se pomicali kontinenti smatrao je da su se ipak pomicali kontinenti kombinacija centrifugalne sile i gravitacije uzrokuje pomicanje kontinenata kontinenti su ti koji se kreu, oni oru oceansku koru i tako je gnjee i guvaju pa nastaju oceanski planinski lanci dok oceani ostaju statini protuargumenti

smatralo se da pulsacije kopna i mora uzrokuju izdizanja i sputanja kopna i mora zbog ega su se javljali mostovi kojima su ivotinje prelazile izmeu kontinenata to to su fosili naeni na vie kontinenata ne znai da su prije bili spojeni moda su doneseni vjetrom ili morskim strujama

raspodjela paleoklime moe biti pomicanja polova, a ne kontinenata

posljedica

sile koje prema Wegeneru pomiu kontinente su preslabe nain pomicanja razliit je saznanjima tog doba o vrstoi stijena

Alexander du Foit drao je da su stijene, fosili i struktura dovoljan dokaz Wegenerove teorije. Emile Argand smatrao je da se postanak Alpa moe objasniti jedino Wegenerovom teorijom, zbog pribliavanja Europe i Afrike.

Prisutnost istovrsnih fosila na dijelovima prakopna Gondvane (naranasto gmaz Cygnonathus, smee gmaz Lystrosaurus, zeleno biljka Glossopteris, plavo gmaz Messosaurus)

35

neven tandari

geomorfologija

DOKAZI POMICANJA KONTINENATA DOBIVENI ISTRAIVANJEM MORA I GEOMAGNETIZMA

Koncept tektonike ploa nastao je kao posljedica novih istraivanja i rezultata na razliitim poljima: prouavanju oceanskog dna, prouavanju magnetizma stijena te prouavanju potresa. Prouavanja oceanskog dna poela su nakon Drugog svjetskog rata, uslijed Hladnog rata. Tada su nastale i prve karte oceanskog dna koje su izradili Heezen Bruce i Marie Tharp [vidi Sliku 14]. Oni su za kartiranje koristili tri postupka: profiliranje dna ehosonderom, seizmiko profilira nje dna oceana i uzorkovanje stijena [vidi Shemu 13]. 1960-ih godina unaprjeuje se tehnologija istraivanja oceanskih bazena, razvijaju se teorije nastanka planina i oceanskih zavala. Na temelju toga se javlja se teorija o tektonici ploa koja se zasnivala na kretanju litosfernih ploa koje su uronjene u uareni Zemljin plat i kreu se pod utjecajem konvekcijskih strujanja magme.
Shema 13: Postupak izrade prve karte oceanskog dna Brucea i Tharp postupak rezultati - karta je pokazala planinski lanac dug 60 000 km - uoeno je udubljenje u centralnom dijelu Atlantika takvog oblika nema na kopnu - to je ukazivalo na mogunost tonosti Wegenerove teorije, ali zbog skeptinosti prema tim idejama, autori to ne istiu - iz broda se bacao eksploziv te se tada pratilo kako se ire valovi - time je otkriveno da je oceanska kora tanka 6 km, svuda je iste debljine i iste strukture, znai iste geneze na cijeloj Zemlji, no nije bilo poznato koja je to geneza - vade se uzorci stijena te se analiziraju - zakljuuje se da u podmorju nastaju bazine vulkanske stijene, mlade i otre - primijeeno je i da su stijene magnetizirane pomie se igla na kompasu

1. profiliranje dna ehosonderom

2. seizmiko profiliranje dna oceana

3. uzorkovanje stijena

Sl. 14. Karta morskog dna nastala kartiranjem koje su izveli Bruce i Tharp

36

neven tandari

geomorfologija

PALEOMAGNETSKA ISTRAIVANJA
Paleomagnetska istraivanja su istraivanja reliktnog magnetizma odnosno stanja magnetnog polja stijena u ijem je sastavu u doba njihovog hlaenja bilo eljeza. Kad se takve stijene ohlade ispod tzv. toke Curie to je izmeu 400C i 600C, dobiju magnetno stanje koje postoji u tom trenutku na Zemlji. Magnetinost stijena je dalje sauvana sve dok temperatura eventualno ponovno ne prijee toku Curie. Na taj nain magnetinost stijena moe biti sauvana i kroz stotine milijuna godina. Paleomagnetska istraivanja su prvi nepobitni dokaz o kretanju kontinenata. Ona su omoguila izradu karte s pravcima i brzinom kretanja kontinenata te odreivanje njihovog nekadanjeg poloaja budui da se kontinenti pomiu, pribliavaju, spajaju i razdvajaju te Magnetine stijene udaljavaju, ali ne nestaju. Takoer su omoguila izradu, kategorizaciju i rekonstrukciju nekadanjeg poloaja kontinenata. Na taj nain je rekonstruirana evolucija prakontinenta Pangee. Ona je nastala kolizijom kontinentskih masa i raspala se zbog kretanja kontinenata. Kod paleomagnetskih istraivanja uzima se u obzir dio reljefa. Primjerice, raspored stijena iste starosti u Junoj Americi i Africi se poklapa, tj. stijene u Brazilu i Gabonu su potpuno iste to potvruje Wegenerovu hipotezu o tragovima glacijacije.

MAGNETSKO POLJE ZEMLJE

Kako je poznato, Zemlju okruuje magnetsko polje [vidi Sliku 15]. Njegovo osnovno obiljeje je postojanje dvaju magnetskih polova koje smo nazvali sjevernim i junim i na njima je magnetsko polje najjae. Trenutni poloaj magnetskog pola je za 11.5 odmaknut od geografskog pola. Uoeno je da se u vremenu javljaju potpune izmjene magnetskog polja pa tako sjeverni i juni pol mogu zamijeniti svoje poloaje, sjeverni se magnetski pol moe nalaziti u blizini junog geografskog pola, a juni magnetski u blizini sjevernog geografskog pola. To se naziva inverzijom magnetnog polja Zemlje [vidi Sliku 16]. Magnetske epohe izmeu kojih je dolo do inverzije u posljednjih pet milijuna godina nose imena Gilbert, Gauss, Matuyama i Brunhes. Posljednja takva izmjena geomagnetizma dogodila se prije 688 000 godina otkada traje epoha Brunhes.

Sl. 15. Magnetsko polje Zemlje

37

neven tandari

geomorfologija Orijentaciju i intenzitet magnetskog polja Zemlje moemo mjeriti u stijenama jer se kristali magnetita u lavi koja se hladi ponaaju kao igle kompasa te biljee podatke o magnetnom polu Zemlje u vrijeme nastanka. Ovisno o udaljenosti stijena od magnetskih polova, mijenja se nagib magnetiziranih kristala u lavi. Na taj se nain moe odrediti udaljenost toka lave od magnetnog pola. Ako je magnetsko polje u stijenama usklaeno, na magnetometru se pojavljuje pojaano magnetsko polje, ako nije, pokazuje se slabo magnetsko polje. Usporeujui podatke dobivene na razliitim kontinentima, otkriveno je da stijene za svako geoloko razdoblje pokazuju prividno razliit poloaj magnetnih polova. To je bio kljuni dokaz da su se pomicali i rotirali kontinenti, a ne magnetski polovi.

Sl. 16. Magnetsko polje Zemlje nakon inverzije, zamjena polova

MAGNETSKE ANOMALIJE
1950. godine poinje se koristiti magnetometar kojim se utvruje da su stijene ponekad jae, a ponekad slabije magnetizirane, tj. da se javljaju pozitivne i negativne magnetske anomalije. 1960./1961. godine pojavljuju se prve karte s magnetskim anomalijama koje izazivaju uenje jer je nastala uniformna slika sa simetrinim linijama sline debljine. Magnetske anomalije su zapravo prava potvrda irenja oceanskog dna. 1962. godine Harry Hess je sistematizirao sva dotadanja znanja do magnetskih anomalija i razvio teoriju otvaranja ili spreadinga oceanskog dna (Theory of Seafloor Spreading). Pretpostavio je postojanje procesa riftinga, ali nije imao dokaza za to. Isto tako spominje i subdukciju, ali ne ulazi u detalje. Fred Vine na temelju Hessovog rada radi svoju disertaciju uz pomo raunala i programa za analizu magnetskog polja te dokazuje pomicanje kontinenata to je od kljune vanosti u stvaranju teorije o tektonici ploa. Prema polaritetu magnetske anomalije mogu biti pozitivne i negativne [vidi Shemu 14]. Pojavljuju se zrcalno s obje strane srednjooceanskog hrpta. Britanski geolozi Fred Vine i Drummond Matthews uoili su da su magnetske anomalije dna oceana simetrino rasporeene u uske pojaseve, naizmjenino su pozitivne pa negativne [vidi Sliku 17].
Shema 14: Magnetske anomalije prema polaritetu pozitivne magnetske anomalije polaritet anomalija magnetizam anomalija magnetske silnice recentni magnetizam normalni polaritet dodaje se Zemljinom pa se registrira kao pozitivna anomalija naputaju Zemlju pored junog pola, a ulaze blizu sjevernog pola pojaava se utjecaj negativne magnetske anomalije obrnuti polaritet oduzima se od Zemljinog pa se registrira kao negativna anomalija naputaju Zemlju pored sjevernog pola, a ulaze blizu junog pola smanjuje se utjecaj

Sl. 17. Postanak magnetskih anomalija u zonama spreadinga

38

neven tandari

geomorfologija

WILSONOVI CIKLUSI
Willsonovi ciklusi objanjavaju ponavljanje procesa uzrokovanog tektonikom ploa, tj. objanjavaju otvaranje i zatvaranje oceana. Prema geofiziaru, Johnu Wilsonu, jedan ciklus otvaranja i zatvaranja oceana traje 450 do 500 milijuna godina. Prema Wilsonovim ciklusima moe se objasniti ''ivot'' oceana i superkontinenta [vidi Sliku 18]. ivot oceana zapoinje riftingom koji traje nekoliko desetaka milijuna godina. Nakon toga slijedi otvaranje oceana i ono traje sljedeih oko 200 milijuna godina. To je faza divergencije. U jednom trenutku dolazi do pribliavanja kontinentskih masa izmeu kojih se nalazi ocean ime zapoinje subdukcija oceanske kore pod kontinentsku. Tada zapoinje faza konvergencije koja takoer traje oko 200 milijuna godina. U konanici dolazi do kolizije dviju kontinentskih masa pri kojoj ocean izmeu njih u potpunosti nestaje. Kolizija traje desetak milijuna godina. Prema toj teoriji svakih 500 milijuna godina stvara se superkontinent koji je stabilan pedesetak milijuna godina, a nakon toga puca. Superkontinent koji je postojao u kasnom proterozoiku nazivao se Rodinija, zvali su ga i Pangeom proterozoika. U permu se superkontinent zvao Pangea (zvana i permskom Pangeom) koja je bila okruena oceanom koji se zvao Panthalassa.

Sl. 18. ivot oceana prema Wilsonovim ciklusima (1 rifting, 2 divergencija, 3 subdukcija, 4 konvergencija, 5 kolizija, 6 superkontinent)

KRETANJE KONTINENATA TIJEKOM PROLOSTI

Kretanje kontinenata odvijalo se tijekom itave geoloke prolosti [vidi Sliku 19]. Ono se odvija prema cirkularnoj shemi koja obuhvaa primicanje kontinenata kojima se stvara jedinstveni superkontinent nakon ega se ona raspada na vie manjih kontinenata koji se meusobno udaljavaju i nakon odreenog vremena ponovno poinju pribliavati kako bi formirali novi superkontinent. Posljednji superkontinent postojao je prije otprilike 250 milijuna godina. Tada su sve kontinentske mase na Zemlji bile spojene u divovski superkontinent koji se zvao Pangea (gr. pangea svezemlja). Kontinent se odrao kroz sljedeih 50 milijuna godina nakon ega se poeo raspadati. Prije 135 milijuna godina Pangea se konano raspala na dvije kontinentske mase. Sjeverna masa zvala se Laurazija, a juna Gondvana. 39

neven tandari

geomorfologija

Laurazija se nakon toga poela raspadati na Sjevernu Ameriku i Euroaziju, a od Gondvane su se odvojile Indija i kopno koje je obuhvaalo Antarktiku i Australiju dok je istodobno poelo i odvajanje June Amerike od Afrike. Kontinenti su se kretali prema poloajima koje danas zauzimaju na Zemlji. Amerika se odmakla od Europe i Afrike, Australija se odvojila od Antarktike, a Indija se spojila s Azijom.

Sl. 19. Kretanje kontinenata u posljednjih 250 milijuna godina

Prema pretpostavkama dananjih kretanja kontinenata, kroz sljedeih 150 milijuna godina Afrika e se zbog stvaranja novog oceana na svom istoku raspasti na dva dijela, sjeverozapadni dio e se spojiti s Euroazijom, a jugoistoni dio e postati novi odvojeni kontinent. Istok Azije e se pribliiti Australiji, a Antarktika e krenuti na sjever i spojiti se s australskim kopnom. Kalifornija e uz rasjed San Andreas biti zgurana na sjever uz Aljasku.

LITOSFERNE PLOE
Zemljin povrinski omota razlomljen je na sedam veih i dvadesetak manjih litosfernih ili tektonskih ploa. Kako bi se shvatio pojam litosfernih ploa potrebno je objasniti grau Zemlje. Zemlja se formirala tijekom posljednjih 4.6 milijardi godina u planet kakav danas poznajemo. Njena masa iznosi 5.971021 tona, prosjena specifina teina 5.5 g/cm3, a temperatura u jezgri je oko 5500C.

GRAA ZEMLJE
Graa Zemlje najbolje se moe opisati kao zonalna ili lupinasta. U sreditu se nalazi jezgra oko koje je plat, a vanjski omota ini Zemljina kora [vidi Sliku 20]. Zemljina jezgra je lupina koja se prua od dubine 2900 km do sredita Zemlje na 6377 km. Uglavnom je graena od eljeza i nikla. Moemo ju podijeliti na dva dijela unutranju i vanjsku, a zajedno ih nazivamo barisferom. Vanjsku jezgru ini tekua metalna masa u kojoj se zbivaju konvekcijska gibanja i procesi vani za obnavljanje geomagnetizma, a unutranja je jezgra vjerojatno graena od rastaljene, polurastaljene i krute tvari. Granica vanjske i unutranje jezgre je na 5080 km.
Sl. 20. Lupinasta graa Zemlje

40

neven tandari

geomorfologija

Zemljin plat je sredinja lupina Zemlje koja se protee izmeu kore i jezgre. Vei dio plata je uarena itka masa odnosno magma koja se konvekcijski kree prema povrini izazivajui vulkanizam i neizravno seizmizam. Kemijski je sastavljena od razmjerno gustih silikatnih minerala. Plat se sastoji od donjeg, srednjeg i gornjeg plata. Donji plat ini zonu mezosfere, a srednji plat zonu astenosfere. Granica izmeu donjeg plata i jezgre obiljeena je Wiechter-Oldham-Gutenbergovim diskontinuitetom. To je ploha izmeu dva sloja na kojoj zbog nagle promjene grae i gustoe materije dolazi do nagle promjene smjera i brzine irenja potresnih valova. Gustoa stijena se na tom diskontinuitetu gotovo prepolovljuje. Kruta povrinska lupina Zemlje je Zemljina kora i ona je graena od stijena i minerala. Sastoji se od dva dijela: sime i siala [vidi Sliku 21]. Sima je dubinski bazaltni sloj koji obavija itavu Zemlju dok je sial povrinski granitni sloj koji obavija Zemlju osim na dnu dubokih morskih zavala. Simu ine plastine stijene koje ne pucaju dok sial ine krte stijene koje lake pucaju. Ta su dva sloja meusobno odvojena Conradovim diskontinuitetom koji se nalazi na do 20 km dubine. Kora se protee do dubine od 20-70 km ispod kontinenata i 7-10 km ispod oceana gdje se nalazi Mohoroviiev diskontinuitet koji ju odvaja od gornjeg plata s kojim ona ini zonu litosfere koja se protee prosjeno do dubine Sl. 21. Sial i sima od 100 km.

ZEMLJINA KORA
S obzirom na mjesto gdje se nalazi na povrini Zemlje, kora moe biti kontinentska, oceanska i prijelazna [vidi Sliku 22]. Kontinentski tip kore zauzima oko 35% povrine litosfere. Prosjene je debljine 35-40 km i najdeblja je ondje gdje su mlade ulanane planine, a najtanja gdje se nalaze titovi i platforme. I u sastavu kontinentske kore mogu se izdvojiti tri osnovna stijenska kompleksa: sedimentni sloj ili stratisfera debljine 3-15 km, granitni sloj debljine do 35 km i bazaltni ili granulit-bazaltni sloj debljine 18-45 km. Najzastupljeniji je oceanski tip kore koji zauzima gotovo 60% povrine litosfere. Debljina joj iznosi 7-10 km i ini najvei dio dna svjetskog mora. U oceansku koru su ukljueni i srednjooceanski hrptovi, iako imaju specifian sastav. U sastavu oceanske kore mogu se razlikovati dva sloja ili stijenska kompleksa. Prvi sloj je sedimentni odnosno muljni sloj kojega ine razliiti muljevi, a drugi je bazaltni sloj debljine oko 5 km. Neki znanstvenici spominju i trei stijenski kompleks debljine do 3 km koji je poprilino neistraen i vjerojatno se sastoji od bazalta i konsolidiranih sedimenata.
Sl. 22. Oceanska i kontinentska kora

41

neven tandari

geomorfologija

Prijelazni tip kore ini samo 5% povrine litosfere. Karakteristian je za recentne geosinklinalne oblasti. To je podruje u prijelazu izmeu kontinentskog i oceanskog tipa kore. U geomorfolokom smislu je definiran postojanjem dubokomorskih jaraka, zonom vulkanskih otonih nizova i rubnim morskim bazenima. U sastavu prijelaznog tipa kore izmjenjuju Shema 15: Svojstva oceanske i kontinentske kore se dijelovi karakteristini za kontinentski i oceanski tip.
oceanska kora Si, Mg mala bazaltni 7-10 km 3.0 g/cm3 kontinentska kora Si, Al jaka granitni 20-70 2.7 g/cm3 veinski kemijski elementi deformacija nastanak debljina kore gustoa

Vidjeli smo da oceanska i kontinentska kora imaju razliit sastav i stijenske komplekse to uvjetuje i razliitu masu, specifinu teinu i gustou ta dva tipa kore. Upravo su razlike izmeu oceanske i kontinentske kore [vidi Shemu 15] kljune za razumijevanje tektonike litosfernih ploa.

IZOSTAZIJA
Zemljinu koru moemo, dakle, definirati kao pokrov plata i da je kontinentska kora mnogo vea od oceanske. Ve smo rekli da je kontinentska kora najdeblja pod mladim planinskim lancima jer je se debljina gotovo proporcionalno poveava kako iznad sredinje ravnotene plohe kontinentske mase, tako i ispod te plohe. Prema tome kora prodire u plat pod sobom i pluta na platu (poput ledenog brijega u moru) to je mogue s obzirom na to da kora ima mnogo manju gustou od plata. Ta se pojava plutanja kore platem naziva izostazija [vidi Sliku 23]. Oceanska kora mnogo tanja, vee gustoe i ima manju mo plutanja, a njena dubina dijelom je posljedica velike mase oceanske vode koja ju sputa u plat.

je

Sl. 23. Izostazija (gore: princip izostazije, dolje: plutanje Zemljine kore na gornjem platu)

NASTANAK I OBLIKOVANJE ZEMLJINE KORE PREMA GEOSINKLINALNOJ TEORIJI

Zemljina kora nastaje i evoluira kroz etiri etape. To su oceanizacija ili geosinklinalna etapa nakon koje slijedi orogeneza ili stvaranje planinskih lanaca, potom kratonizacija uslijed denudacije i aplanacije i na kraju dolazi do remobilizacije kojom se ponovno aktivira tektonika i konvekcijska kretanja. Tada se oblikuju novi tektonski rovovi. 42

neven tandari

geomorfologija

Oceanizacija
U prvoj etapi koja se naziva oceanizacija ili geosinklinalna etapa [vidi Sliku 24] poinju konvekcijska strujanja, stvara se pukotina i dolazi do spreadinga te se stvara oceanska zavala. Na zoni pukotina izbija magma, ploe se razmiu, a na rubovima dolazi do subdukcije i nastaju orogeni, esto praeni vulkanskom aktivnou. Ako doe do podvlaenja oceanske kore jedne ploe pod oceansku koru druge ploe, izmeu e nastati geosinklinalna udolina odnosno jarak, a na vioj oceanskoj ploi e nastati geosinklinala odnosno vulkanski otoni niz koji odvaja unutranja mora od velikog oceanskog bazena.

Sl. 24. Oceanizacija kroz faze

Moemo rei da nastaje geosinklinalna oblast koja se sastoji od jarka, kordiljera i unutranjeg mora. Danas razlikujemo pet osnovnih tipova recentnih geosinklinalnih oblasti: viteki, marijanski, kurilsko-kamatski, japanski i sredozemni tip. Viteki tip je karakteristian za podruje istono od Australije, ima plitki jarak i nerazvijen podmorski vulkanski greben to upuuje na ranu fazu geosinklinale [vidi sliku 25].
Sl. 25. Viteki tip geosinklinalne oblasti

Marijanski tip se sastoji od dubokog jarka (Marijanska brazda), kordiljera ponegdje izdignutih iznad morske razine (Marijansko otoje) i unutranjeg mora (filipinska ploa) [vidi Sliku 26].

Sl. 26. Marjanski tip geosinklinalne oblasti

43

neven tandari Kurilsko-kamatski tip karakteriziraju duboki jarak, unutranje more i dva niza kordiljera od kojih je jedan ponegdje izdignut iznad morske razine [vidi Sliku 27]. (Na podruju Kamatke su ta dva niza kordiljera spojena i tvore poluotok Kamatku, no junije su odvojeni i istoni niz djelomino izviruje iz vode inei Kurilsko otoje, a zapadni je niz pod vodom [vidi Sliku 28].)

geomorfologija

Sl. 27. Kurilsko-kamatski tip geosinklinalne oblasti

Sl. 28. Profilni presjeci Kamatskog poluotoka i Kurilskog otoja

Japanski tip ima dva podtipa, istonojapanski podtip i indonezijski podtip. Istonojapanski podtip ima razvijen jarak i vie spojenih nizova kordiljera te priobalno unutranje more [vidi Sliku 29]. (Unutar Japana se ve javlja i kontinentski tip kore.) Indonezijski tip predstavlja sukcesiju manjih geosinklinala tj. smjenu jaraka i okopnjenih vulkanskih grebena, a nema unutranjeg mora [vidi Sliku 30].
Sl. 29. Istonojapanski tip geosinklinalne oblasti

Sl. 30. Indonezijski tip geosinklinalne oblasti

Sredozemni tip predstavlja zavrnu fazu zatvaranja ogromne Tethys geosinklinale koje je ilo od istoka prema zapadu. Postoje jo ostaci oceanske kore, no prevladava kontinentska kora [vidi Sliku 31].
Sl. 31. Sredozemni tip geosinklinalne oblasti

44

neven tandari

geomorfologija

Orogeneza
U drugoj fazi koja se naziva orogeneza zbog subdukcije, kolizije ili spreadinga nastaju planinski lanci [vidi Sliku 32]. Subdukcijom oceanske kore kontinentska se kora zadebljava i nastaju visoke planine. Kolizijom kontinentskih ploa zatvara se oceanski bazen i dolazi do izdizanja planinskih masiva. Spreadingom se na dnu oceana razvija srednjooceanski hrbat obiljeen vulkanizmom. Zbog jakog troenja i prenoenja materijala na predgorjima se akumulira sitni materijal, a njime se zatrpavaju i bazeni unutranjih mora te se iri kontinentska masa.

Sl. 32. Orogeneza na rubu kontinentalne mase

Kratonizacija
Slijedi trea faza kratonizacija u kojoj dolazi do potpunog smirivanja kore, a funkciju oblikovanja Zemlje preuzimaju vanjski procesi denudacija koja ogoliava i sniava teren i aplanacija koja uravnjuje teren. Tako nastaju stabilni kratoni ravniarski oblici sa slabim magnetizmom i seizmizmom. Kraton se sastoji od tita ili svoda na kojem djeluje denudacija te platforme ili ugiba gdje djeluje sedimentacija (velike akumulacijske zone) [vidi Sliku 33]. to je kraton stariji po postanku, to e biti nii, udubine e biti popunjenije akumuliranim materijalom, a razlike u visinama manje.
Sl. 33. tit i platforma kao sastavni dijelovi kratona

NASTANAK OCEANSKE I KONTINENATSKE KORE

Prije 4.5 milijardi godina Zemljina povrina bila je vrua, ali se unutranjost konvekcijom hladila puno bre nego danas. Zbog razlika u gustoi, laki minerali iz unutranjosti su se izdigli prema povrini, a oni tei su se sputali prema unutranjosti. Ti laki minerali izdvojili su se iz magme i poeli kristalizirati te izgraivati kontinentsku koru. Kad su iz magme iskristalizirali svi laki elementi, od teih elemenata poela je nastajati oceanska kora. To je glavni razlog to je oceanska kora tea i gua od kontinentske. Zato kontinentska kora trajno opstaje, a oceanska se neprestano reciklira.

Zemlja prije 3.5 milijardi godina

45

neven tandari

geomorfologija

Tanka postojana Zemljina kora formirala se prije oko 3.5 milijardi godina, no esto je lomljena vulkanskim eksplozijama i meteoritima. Najstarije naene stijene datiraju od prije 3.9 milijardi godina. Vulkanskim eksplozijama oslobaaju se vodena para, ugljini dioksid, amonijak i metan. (Kisik nije izlazio iz vulkana ve je on posljedica ivota na Zemlji.) Vodena para se pritom kondenzira, a kad se temperatura spustila ispod 100C, kondenzirana vodena para mogla se odrati na povrini u obliku manjih mora. Daljnjim hlaenjem nastao je praocean. Kontinentska kora i dalje nastaje izljevima lave, utiskivanjem batolita ili kristalnim zadebljavanjem (underplaitingom), a raste i subdukcijom tj. kolizijom pa nastaju egzotini tereni. Za razliku od oceanske kore koja se formira iskljuivo od magmatskih stijena, u grai kontinentske kore sudjeluju i metamorfne i sedimentne stijene. Stvaranje kontinentske kore bilo je najbre prije 2.5 milijardi godina. Oceanska kora je mlada, mlaa od 180 milijuna godina i starije nema. Razlog tome moemo potraiti u teoriji Wilsonovih ciklusa koja tvrdi da otvaranje odnosno zatvaranje oceana traju do 200 milijuna godina. Budui da nastaje u zoni spreadinga i uzimajui u obzir trajanje otvaranja oceana, najvea mogua starost kore je oko 200 milijuna godina pri zavretku faze divergencije ili poetku faze konvergencije i ona se tada nalazi u blizini zone subdukcije. Oceanska kora subducira zbog svoje mase dok je kontinentska kora laka pa ne moe subducirati. Procijenjeno je da se oceanska kora obnavlja u vrijednosti od 17 km3 godinje. Sl. 34. Konvergencija Pacifika i divergencija Atlantika U svojoj evoluciji nemaju svi oceani istu sudbinu. U Atlantiku, primjerice, trenutno djeluje spreading dok u Pacifiku djeluju i spreading, ali i subdukcija [vidi Sliku 34]. Prema Wilsonovim ciklusima, Atlantik se nalazi u fazi divergencije, jo e se 20 milijuna godina otvarati a nakon toga e ui u fazi konvergencije i postupno nestajati. Pacifik se pak nalazi u fazi konvergencije.

KONVEKCIJSKA STRUJANJA
Nekoliko je naina prenoenja topline u Zemljinoj unutranjosti, a najvaniji su kondukcija, konvekcija i radijacija. Kondukcija je voenje topline pri kojem se dio kinetike energije molekula toplijeg tijela prenosi na molekule hladnijeg tijela. Pritom nema promjene u prostornom razmjetaju molekula jer one imaju samo posredniku ulogu u voenju topline. Taj prijenos topline se teoretski odvija sve dok se temperature obaju tijela ne izjednae. Radi se o vrlo sporom i neefikasnom nainu prijenosa topline. Radijacija je pak prijenos dugovalne toplinske energije iz jezgre prema povrini Zemlje pri emu u unutranjosti djelomino dolazi do apsorpcije te radijacije.

46

neven tandari Konvekcija je izravni nain prenoenja topline i vrlo je efektivan. Parametre konvekcije definirao je jo lord Rayleigh u 19. stoljeu. Prema njemu konvekcija ovisi o temperaturnim obiljejima fluida, viskoznosti fluida i dubini sloja. Jo je Anders Celsius prouavajui Skandinavski poluotok otkrio da se morska razina sputa to je u suprotnosti sa istraivanjima u brojnim drugim dijelovima svijeta [vidi Sliku 35]. Zakljuio je da je izdizanje poluotoka posljedica otapanja ledenih masa jo od doba glacijacije. Na temelju toga je zakljuio da stijene u unutranjosti moraju biti fluidne. Primjenjujui parametre konvekcije na Zemljin plat koji prema Celsiusovim istraivanjima mora biti fluidan, moemo odrediti konvekcijska gibanja. Temperaturu unutranjosti saznajemo prouavanjem olivinskih stijena iz unutranjosti, viskoznost saznajemo na nain kako ju je otkrio Celsius, dubinu plata iz podataka o potresnim Sl. 35. Razina mora prije 10 000 godina valovima. (dananja razina mora ocrtana je
svijetlom plavom linijom)

geomorfologija

Na temelju toga sada moemo definirati konvekcijska strujanja [vidi Sliku 36]. Budui da je Zemljin plat fluid koji se nalazi izmeu jezgre koja je izvor topline i hladnije kore i atmosfere, u njemu dolazi do konvekcijskih strujanja kojima se toplina iz sredita Zemlje prenosi prema njenoj povrini. Zbog topline iz unutranjosti koja potjee jo od nastanka Zemlje, ali i od radioaktivnosti u jezgri te zbog fluidnosti, Zemljina je astenosfera mobilna i uvjetuje pomicanje litosfere tj. litosfernih ploa koje su sastavni dijelovi litosfere.
Sl. 36. Konvekcijska strujanja u platu

VRUE TOKE
Sva toplina iz Zemlje ne moe biti osloboena putem konvekcije iz plata, stoga se dio topline transportira prema povrini putem pukotina do vulkana koji se nalaze usred litosfernih ploa. Vrue toke ili hot spots na Zemlji su fiksne za razliku od litosfernih ploa koje se miu. Dakle, vrue toke se ne pomiu pa zato, primjerice, nastaju nizovi vulkanskih otoka u sreditu oceanskih litosfernih ploa [vidi Sliku 37]. Budui da su one fiksne, a stvaraju vulkanske nizove odnosno otoke, pomou njih moemo pratiti gibanje litosfernih ploa.
Sl. 37. Vrua toka u oblikovanju vulkanskih otoka

47

neven tandari

geomorfologija

Moda je vrue toke mogue najlake shvatiti na primjeru iz ivota primjeru ivaeg stroja. Vruu toku moemo usporediti s iglom koja je fiksna tj. ne mie se, a litosfernu plou moemo usporediti s tkaninom koja je mobilna tj. mie se. Vrue toke mogu ostati stabilne 10 do 100 milijuna godina. Uzrok vruih toaka kao i horizontalne mobilnosti litosfere su temperaturne razlike u unutranjosti Zemlje koje se oituju u geotermikom gradijentu koji pokazuje poveanje temperature od povrine prema sreditu Zemlje. One su pozicionirane na prijelazu iz jezgre u plat. Kemijski sastav magme vruih toaka slian je bazaltnim lavama. Vrue toke formirale su brojne otoke pa i dananje dijelove kopna. Prije 65 milijuna godina dolo je do silne vulkanske aktivnosti koja je izbacila ogromne koliine materijala u dananjem Indijskom oceanu te je izdignut Dekan, dananji poluotok u Indiji. Dekan je nastao u geoloki vrlo kratkom vremenu. Smatra se da je koliina lave iz te toke pri stvaranju Dekana bila tolika da bi se dananje SAD mogle pokriti lavom debljine 1 km. Snanu vulkansku aktivnost te vrue toke moe okarakterizirati i injenica da se njen uinak ak vee uz poetak velikog izumiranja vrsta krajem krede kada je izumrlo oko 60% biljnih i ivotinjskih vrsta, a nestali su i dinosauri. Smatra se da je utjecaj tih erupcija bio znaajniji od pada meteorita u Meksiku koji se smatrao uzrokom mezozojskog izumiranja. Danas ta vrua toka oblikuje otok Reunion, a prije je oblikovala Maldive i Mauricius [vidi Sliku 38].

Spajanjem Sjeverne Amerike i Europe ostaje jedan ''puzzle'' vika koji se ne uklapa u mobilnost litosfernih ploa. Radi se o Islandu koji je najvjerojatnije nastao djelovanjem vrue toke koja je nastala izmeu Grenlanda i Britanskog otoja i vjerojatno je uvjetovala nastanak riftogene zone i otvaranje Atlantika. Danas je Island najvei vulkanski otok na Zemlji. Smatra se da je Island nastao nad vruom tokom jer je izdignut iznad razine mora, a da se radilo samo o srednjooceanskom hrptu, bilo bi magmatizma, ali ne bi dolo do izdizanja iznad razine mora i ne bi bilo otoka. Glavne vrue toke nalaze se danas u Pacifiku. Havaji su tako nastali djelovanjem vrue toke koja danas stvara vulkan Loihi 30 km jugoistono od Havaja. Pomou vrue toke koja je formirala Havaje uoena je promjena smjera gibanja pacifike ploe prije 43 milijuna godina. Za 200 000 godine Loihi e se nai iznad razine mora i nastat e novo otoje.

Sl. 38. Prostor kretanja vrue toke koja je izdigla Dekan Trapp, Maldive, Mauricius i Reunion

Shema vruih toaka koje su izdigle Havaje i Island

LITOSFERNE ILI TEKTONSKE PLOE

Litosferne ploe su osnovne strukturne jedinice povrinskog dijela Zemlje. Meusobno su veliinski razliite. Izdvaja se sedam osnovnih i dvadeset sekundarnih litosfernih ploa. Osnovne litosferne ploe su euroazijska, afrika, sjevernoamerika, junoamerika, pacifika, australoindijska i antarktika ploa i one pokrivaju 94% Zemljine povrine i nose sve kontinente. 48

neven tandari Litosferne ploe mogu sadravati samo oceanski tip kore poput Nazca ili pacifike ploe, samo kontinentski tip kore poput jadranske mikroploe, ili najee sva tri tipa kore poput sjevernoamerike ploe. Stoga ne postoji izravna veza izmeu litosfernih ploa i oblika i rasporeda kontinenata jer gotovo svaka litosferna ploa nosi i kontinente i dijelove oceanskog dna.

geomorfologija

Glavne i sporedne litosferne ploe

Prosjena debljina litosfere s oceanskom korom je 70 km, najmanja je debljina ispod srednjooceanskih hrptova gdje iznosi oko 10 km, a najvea daleko od njih gdje iznosi i vie od 100 km [vidi Sliku 39]. Prosjena debljina litosfere s kontinentskom korom iznosi 125150 km.

Sl. 39. Usporedna debljina kontinentske i oceanske kore

KRETANJE LITOSFERNIH PLOA

Litosferne ploe vre nezavisne pokrete jedna u odnosu na drugu [vidi Sliku 40]. Brzine kretanja ploa mjerimo indirektno preko magnetskih anomalija ili ee direktno radarom ili laserom. Ploe se kreu 1 do 6 centimetara godinje i te su brzine uglavnom postojane. Prosjena brzina kretanja svih ploa iznosi oko 2.5 cm na godinu to je, primjera radi, otprilike brzina kojom rastu nokti. Meutim, Maurice Ewing i drugi geofiziari pretpostavljaju da su u geolokoj prolosti postojale faze breg i sporijeg kretanja ploa to je bio uzrok orogeneza i orogenetskih etapa te relativno mirnijih meurazdoblja. Orogeneze smatramo izravnom posljedicom mobilizma litosfernih ploa.
Sl. 40. Smjerovi kretanja litosfernih ploa

49

neven tandari Pokreti litosfernih ploa imaju rotacijski karakter to je uvidio William Jason Morgan 1968. godine koji je gibanje ploa uspio objasniti formulama rotacije. Za svaku litosfernu plou mogue je odrediti pol i os rotacije koja probija centar Zemlje. Dakle, kretanje ploa je odreenom polom rotacije i njihovim kutnim brzinama rotacije [vidi Sliku 41]. Morgan je prvi odredio polove rotacije za svaku plou i odredio segmente krunica za poznate transformne rasjede na konzervativnim granicama litosfernih ploa.

geomorfologija

Ve smo rekli da kretanje litosfernih ploa uzrokuju konvekcijska strujanja, no zato je to tako i kakav je princip tog kompleksnog sustava gibanja? Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje, moramo si prvo postaviti jo jedno pitanje: kako uope znamo da su Sl. 41. Rotacija litosferne ploe oko osi strujanja u platu konvekcijskog tipa? Na to nas upuuju saznanja da se materija u zonama spreadinga kree uzlazno, a u subdukcijskim zonama silazno. U zonama srednjooceanskih hrptova iz riftogenih su ljebova utvrena izuzetno velika isijavanja toplinske energije dok su u dubokomorskim jarcima u zonama subdukcije zabiljeena manja isijavanja toplinske energije koja je pak posljedica destrukcije subducirajue litosferne ploe. Usporeujui ta znanja sa znanjima o fluidima dolazimo do postojanja sustava konvekcijskih gibanja u Zemljinom platu. Taj se sustav temelji na tome da konvekcijska strujanja prenose toplinu iz dubljih dijelova prema povrini koja je hladnija i uvjetuje skretanje strujanja u horizontalni poloaj gdje ona postaju sve hladnija i poniru prema unutranjosti. Na taj nain se formira cikliki sustav koji nazivamo konvekcijskom jedinicom. Budui da je zemlja sfernog oblika, nuno je postojanje vie takvih jedinica, a na njihov broj upuuje broj litosfernih ploa koje se gibaju samostalno u odnosu na druge ploe. Moemo, dakle, zakljuiti da konvekcijskih jedinica ima koliko i litosfernih ploa jer svaka jedinica pokree jednu plou. Objasnimo sada napokon poblie princip pokretanja litosfernih ploa [vidi Sliku 42]. Konvekcijska strujanja iz unutranjosti se uzdiu do astenosfere gdje se hlade i dolazi do divergencije. Mjesta divergencije prepoznajemo jer na tim mjestima nastaju zone spreadinga, tu se ploe poinju razmicati i to u smjeru konvekcijskih strujanja koja se kreu horizontalno astenosferom pri emu se hlade. U jednom trenutku ona se toliko ohlade da ponu ponirati podvlaei oceansku koru u subdukciju.

Sl. 42. Pokretanje litosfernih ploa konvekcijom

50

neven tandari

geomorfologija

GRANICE LITOSFERNIH PLOA

Budui da se litosferne ploe gibaju i meusobno dolaze u kontakt, meu njima postoje granice koje su obiljeene odreenim aktivnostima. S obzirom na to moemo litosferne ploe definirati i kao velike neaktivne dijelove litosfere okruene prstenom snane geoloke aktivnosti. Tri su osnovna tipa granica litosfernih ploa: divergentne ili konstruktivne ili spreading zone, konvergentne ili destruktivne ili subdukcijske zone te smiue ili konzervativne ili transformne zone. Granice litosfernih ploa najlake se uoavaju u podmorju oceana jer su ondje najbolje izraene. Na kontinentskim podrujima i u podmorju unutranjih mora poput Sredozemlja tee je odrediti tip granice zbog difuznijeg seizmizma i slabije Zone spreadinga, subdukcije i kolizije izraenog vulkanizma.

DIVERGENTNE GRANICE
Divergentne ili konstruktivne granice javljaju se na mjestu gdje se dvije ploe odmiu jedna od druge. One se nalaze ili u sredinjim dijelovima oceana u obliku srednjooceanskih hrptova ili u sredinjim dijelovima kontinenata u obliku kontinentskih riftova. 90% svih konstruktivnih granica danas se nalazi ispod oceana, a samo manji dio na kontinentu. Divergentne granice obiljeava srednjooceanska dorsala ili srednjooceanski hrbat. To je izdueni reljef oceanskog dna u sredini kojeg se oceanska kora obnavlja. Dorsala ili hrbat je iri pojam od rifta jer moe sadravati rift, ali i ne mora, ovisno o brzini irenja. Ako je irenje brzo rifta nema, a ako je sporo, onda dorsala sadri rift. Rift, rov ili graben je centralno udubljenje koje nastaje kad se kontinentska kora pone rastezati [vidi Sliku 43]. Sve poinje snanim pritiskom magme iz astenosfere u kojoj je visoka temperatura. Dvije litosferne ploe se tada razmiu i
Sl. 43. Postanak i razvoj divergentne granice

pritom nastaje duboki lijeb odnosno rift koji je najee ispunjen vodom. 51

neven tandari

geomorfologija

Primjer za to su velika i duboka jezera istone Afrike gdje danas nastaje riftogena zona. Ploe se i dalje razmiu, a kroz sve veu pukotinu prodire more koje potapa najnie dijelove izmeu novonastalih (raspadnutih) kontinenata. Pritom se iri oceanska kora izgraena prvenstveno od bazinih i ultrabazinih stijena. Budui da magma stalno prodire stvarajui koru, ohlaeni dijelovi kore se razmiu u stranu od riftogenog lijeba. U zavrnoj fazi nastaje ocean s velikim hrptom u sredini kroz koji izlazi magma stvarajui novu oceansku koru [vidi Sliku 44]. Iz tog se razloga granice u spreading zonama zovu jo i konstruktivnim granicama. Centar uskog novog oceana obiljeen je riftom. Udaljavanjem od rifta padine srednjooceanskog hrpta se hlade i sputaju. Moe doi i do izdizanja rubova kontinenata iako se cijeli prostor zapravo sputa. Novonastale rubove kontinenata obiljeava nagib koji se smanjuje prema unutranjosti. S vremenom zbog troenja i hlaenja stijenske mase dolazi do sputanja rubova kontinenata.

Sl. 44. Shema izlijevanja magme iz rifta

Oceanski hrptovi su Shema 16: Tipovi oceanskih hrbata s obzirom na brzinu irenja litosfernih ploa konstruktivni rubovi litosfernih ploa koji tip hrbata magmatsko ognjite irenje rift sadre riftove. Oni su sporo irenje oko postoji rift u atlantski tip u segmentima najpovezanija 1 cm/godinje centralnom dijelu seizmika zona na brzo irenje oko 5 pacifiki tip veliko ne postoji rift Zemlji [vidi Sliku 45]. cm/godinje Hipocentri su u pravilu plitki i ne prelaze dubine od 70 km. Vrlo je est i magmatizam, hrptovi obuhvaaju oko 80% svih vulkana na Zemlji. Tipovi oceanskih hrbata ovisno o brzini irenja dviju litosfernih ploa su atlantski i pacifiki tip [vidi Shemu 16]. Najpoznatiji je Srednjoatlantski hrbat koji se ustvari nastavlja u Indijskom oceanu. Kontinentalni rift obiljeava poetnu fazu nastanka oceana na kopnu. Ako divergencija prestane prije nastanka oceanske kore na kontinentu ostaje rift. Primjeri kontinentalnog rifta zaostalog iz poetne faze koja nije nastavljena su vulkan Limagne (Auvergne) u Francuskoj i dolina Rajne izmeu Vogeza i Schwarzwalda na ijem se sjeveru i jugu danas nalaze ugasli vulkani. Rift moemo definirati i kao jednu izduenu depresiju obrubljenu normalnim rasjedima. Tijekom nastanka rifta na djelu je proces sedimentacije. U poetku dolazi do kanaliziranja riftogene zone koju drenira neka rijeka pa se u niim prostorima oblikuje jezero. Na rubu kontinenata javljaju se ogromne koliine sedimenata pa se tu nalaze velika nalazita nafte i plina, a tamo gdje je bilo malo padalina, javljaju se evaporiti (nalazita soli).

Sl. 45. Pruanje srednjooceanskih hrptova oceanima te starost oceanske kore

52

neven tandari

geomorfologija

Primjeri nastanka oceana

Oprimjerimo sada nastanak oceana kroz faze. Prva faza je inicijalna faza u kojoj se stvara kontinentalni rift kao posljedica vrue toke. U riftogenoj zoni dolazi do sedimentacije. U toj se fazi sada nalazi istonoafriki rift kojega obiljeavaju izduene linearne doline i brojna jezera. Magma se u toj riftogenoj zoni izdie i stvara vulkane poput Mt. Kenije ili Kilimanjara. U Etiopiji poinje i proces oceanizacije, stanjuje se kontinentska kora i nastaju rasjedi. Crveno more je u naprednoj fazi u kojoj ocean ve nastaje, odreeni dio kopna je poplavljen i novonastali ocean se iri.

Kilimanjaro

Oceanizacija u Etiopiji

Crveno more

Atlantski se ocean nalazi u najnaprednijoj fazi. Ocean je formiran, irok je, no i dalje se iri. Na rubovima jo uvijek nema sudara oceanske kore s kontinentskom pa moemo rei da se radi o pasivnoj kontinentskoj granici koju obiljeava samo sedimentacija, bez potresa i magmatizma [vidi Sliku 46]. Zbog duge sedimentacije, kontinentski rub lagano tone uslijed optereenja sedimentima, a sedimenti se skupljaju pravilno, ''kao u torti''.

Sl. 46. Pasivna kontinentska granica

KONVERGENTNE GRANICE
Na susretu dviju litosfernih ploa koje se kreu jedna prema drugoj dolazi do subdukcije, kolizije ili obdukcije, ovisno o vrsti ploa koje se sudaraju. Postojanje subdukcije shvatio je George Plefker prouavajui potres na Aljaski koji se dogodio 1964. godine. Tada se dio morskog dna izdigao i do 2 m, a nakon potresa morsko dno se spustilo pa su se koljke nale iznad razine mora. Nije bilo rasjeda na povrini koji bi izazvao taj potres, no blagi rasjed naen je pod morem. Do subdukcije dolazi pri sudaru oceanske i kontinentske ploe ili dviju oceanskih ploa. Subdukciju moemo definirati kao podvlaenje jedne litosferne ploe pod drugu pri meusobnom sudaru. Subdukcija se dogaa samo u oceanima jer je za taj proces potrebna voda. Ploa koja se podvlai doivljava povijanje, lomljenje i pucanje uz seizmiku aktivnost. Povijanje se zbiva pod kutom od 45 i uz takvu iskoenu plohu nazvanu Benioffovom zonom nalaze se hipocentri. U subdukcijskim se zonama nalazi 13% svih vulkana na Zemlji.

53

neven tandari

geomorfologija

Sudar oceanske i kontinentske ploe

Pri sudaru oceanske i kontinentske ploe [vidi Sliku 47], oceanska e kora subducirati pod koru kontinentskog ili prijelaznog tipa jer je gua i tea od kore kontinentskog ili prijelaznog tipa. Kada subducirana oceanska kora doe do donjeg plata, poinje se taliti i nestajati. Zato te granice zovemo i destruktivnima. Rastaljeni elementi su laki i oni kroz pukotine idu prema povrini stvarajui na njoj vulkane vulkanska otoja i planinske lance. Sastav magme u tim vulkanima ovisi o sastavu oceanske kore (bazalt i gabro) te kontinentske kore (granit i riolit).

Sl. 47. Subdukcija oceanske kore pod kontinentsku koru

Ako se oceanska kora podvlai pod kontinentsku na samoj obali, nastat e visoki planinski lanci na kontinentu i to tik uz obalu za to su Ande najbolji primjer. Takva granica naziva se i aktivnom kontinentskom granicom jer se uslijed podvlaenja oceanske kore kontinentski rub izdie i javljaju se intenzivan vulkanizam i jaka seizmika aktivnost [vidi Sliku 48]. Na kontinentskom rubu se stvara gorje i dolazi do deformacije
Sl. 48. Aktivna i pasivna kontinentska granica

sedimenata (melan, ofioliti).

Kako moemo prepoznati mjesta subdukcije? Na mjestu samog podilaenja oceanske ploe pod kontinentsku nastaje dubokomorska brazda ili jarak, a uz rubove kontinentske ploe nastaje vulkanski planinski niz. Sve je to praeno potresima i erupcijama. Najvee i najintenzivnije podruje subdukcije nalazi se uz obale Tihog oceana pa to podruje nazivamo i cirkumpacifiki vatreni prsten. Razlog tome su snane vulkanske i seizmike aktivnosti koje okruuju Tihi ocean na granicama pacifike litosferne ploe. Vrlo rijetko se dogaa da se u zonama kolizije pod velikim pritiscima oceanska kora dijelom navue preko kontinentske kore. To se navlaenje naziva obdukcija [vidi Sliku 49]. Dolazi do sudara dviju kontinentskih ploa i teka oceanska kora koja je subducirala odlomit e se i poeti navlaiti na kontinentsku koru. Njeni ostaci nazivaju se ofioliti, a izgled im podsjea na kou reptila. Najvei dio oceanske kore navuene na kontinentsku kasnije erodira pa se sauvani ostaci danas nalaze uglavnom unutar planinskih lanaca, tj. Sl. 49. Obdukcija oceanske kore na kontinentsku koru kolizijskih zona. Primjeri obdukcije su Nova Kaledonija, Nova Gvineja, Dinaridi.

54

neven tandari

geomorfologija

Sudar dviju oceanskih ploa

Kod sudara dviju oceanskih ploa dolazi do subdukcije oceanske kore jedne pod drugu [vidi Sliku 50]. Starija, tea i hladnija subducira pod mlau i laku te dolazi do oblikovanja dubokomorskog jarka. Kada gornja ploa strue sa donje ploe velike sedimente, u jarcima se od tih sedimenata formira akrecijski klin [vidi Sliku 51], a poloaj jarka s vremenom migrira. Na kontaktu dviju ploa nastaje Wadati-Benioffova zona koju obiljeavaju potresi koji se pruaju sve dublje kako se ploa podvlai. arita potresa idu do 670 km dubine to potvruje postojanje subducirajue ploe jo i na toj dubini. Kada subducirana ploa doe do 100 km dubine, dolazi do dehidratacije donje ploe, magma izlazi na povrinu i nastaju vulkani. Tip magme u vulkanima ovisi o ploi, tj. Sl. 50. Subdukcija oceanske kore pod oceansku sedimentima koji subduciraju. Ako je subducirajua ploha strma, udaljenost vulkanskih nizova i jarka je mala pa se javlja magmatizam, no ako je subducirajua ploha blagog nagiba i ne dosee 100 km dubine, udaljenost vulkanskih nizova i jarka bit e velika pa magmatizma nema i vulkani nee nastati. U sluaju subdukcije oceanske ploe pod kontinentsku na puini ili neku drugu oceansku plou, na mjestima izlaska rastaljene magme nastaju vulkanski otoci. Ti otoci postaju sve vei te izmeu njih i kopna nastaju plitka mora koja se s vremenom zatrpavaju spajajui te otoke s kopnom. Primjer za to je Japan.

Sl. 51. Akrecijski klin

Sudar dviju kontinentskih ploa

Postoje i sluajevi gdje se jedna kontinentska ploa podvlai pod drugu kontinentsku plou [vidi Sliku 52]. Na tim mjestima nastaju iznimno visoka gorja uz jake procese izdizanja (orogeneze) i brojne potrese. Prvo dolazi do pribliavanja dviju kontinentskih masa ime dolazi do suenja prostora. Kontinentske se mase susreu kad se subducirana oceanska ploa potroila i dolazi do kolizije. Kontinentske kore su lagane, ali ona laka dijelom biva uvuena u subdukciju i uzrokuje nastanak planinskih lanaca. Primjeri za to su Alpe, Dinaridi, Himalaja... Kada kolizija prestane, prostor se jo jedno vrijeme lagano izdie, zatim slijedi troenje (denudacija i erozija) i nastaje zaravnjeni reljef peneplain.

Sl. 52. Kolizija dviju kontinentskih kora

55

neven tandari

geomorfologija

Primjer konvergentne granice na kojoj je nastala Himalaja

Razmotrimo sada primjer nastanka Himalaje [vidi Sliku 53]. Prije 60 000 000 godina izmeu indijskog kopna i Azije postojao je ocean koji se smanjivao budui da su se ova dva kopna meusobno pribliavala, tonije indijsko se kopno kretalo prema azijskom. Ispred june azijske obale oceanska se kora subducirala pod kontinentsku pa se formirala vulkanska zona, a u neposrednoj subdukcijskoj zoni taloeni su sedimenti. 20 000 000 godina kasnije, indijsko i azijsko kopno su se sudarili. Preostali vrlo mali dio oceanske kore navukao se na azijsku kontinentsku koru. Ta oceanska kora i sedimenti boraju se pri daljnjim kolizijskim pritiscima. Kontinentska kora indijskog kopna djelomino se podvukla pod kontinentsku koru Azije. Prije 20 000 000 godina u tijeku je i dalje boranje i navlaenje kontinentske kore te ofiolita i sedimenata pri emu se oni izdiu. Izdignuti prostor se iri. Zbog daljnje subdukcije kontinentske kore, Himalaja raste i danas.

Sl. 53. Kolizija indijske i euroazijske ploe

KONZERVATIVNE GRANICE
Kod konzervativnih ili transformnih granica ne nastaje novi reljef, ve se litosferne ploe samo smiu jedna uz drugu [vidi Sliku 54]. Tada nastaju transformni rasjedi. Hipocentri potresa kod transformnih granica su plitki, nastaju pukotine, a vulkanizma nema. Pomaci du rasjeda naglo se zaustavljaju i pretvaraju u drugi tip pomaka. Ako se smicanje du jednog ili vie paralelnih rasjeda dogodi izvan granica litosfernih ploa, onda se takvi rasjedi nazivaju transkurentnim rasjedima, no njih posebno obraujemo kasnije. Transformne granice mogu povezivati dvije konstruktivne, konstruktivnu i destruktivnu ili dvije destruktivne granice. Ako dvije litosferne ploe struu jedna uz drugu ili se gibaju u istom ili suprotnom smjeru bez vertikalnih pomaka, taj proces se naziva smicanjem. Isto tako, transformni rasjedi omoguuju transformiranje pomaka na istoj granici, primjerice, iz zone bre subdukcije u zonu sporije subdukcije ili zone sporijeg spreadinga u zonu breg spreadinga. Srednjooceanski hrbat je serija transformnih rasjeda.
Sl. 54. Konzervativna granica

Objasnimo primjer rasjeda San Andreasa na dodiru pacifike i sjevernoamerike ploe. Obje ploe kreu se u istom smjeru samo to je pacifika ploa neto bra pa dolazi do smicanja. Smicanje prate jaki potresi, ali nema vulkanske aktivnosti. Takve granice litosfernih ploa nazivaju se i konzervativnima jer ne dolazi ni do stvaranja ni do nestajanja Zemljine kore. 56

Rasjed San Andreas

neven tandari

geomorfologija

STRUKTURNI RELJEF ZEMLJE

Budui da smo ve definirali strukturnu geomorfologiju da se bavi utjecajem endogenih sila i procesa na formiranje reljefa, te primarnim reljefnim oblicima i njihovim nastankom, moemo definirati i pokrete koji proizlaze iz tih endogenih sila. To su tektonski pokreti koji obuhvaaju orogenetske i epirogenetske pokrete te vulkanizam i seizmizam. Strukturom Zemljine kore bave se i geologija i geomorfologija, ali s razliitih aspekata, stoga bismo trebali definirati te aspekte. Prouavanjem grae Zemljine kore, odnosno grae stijena i stijenskih tijela od kojih je izgraena Zemljina kora bavi se strukturna geologija. Ona prouava u mjerilu od submikroskopskog do regionalnog, a tektonika od regionalnog do globalnog. S druge strane strukturna geomorfologija prouava odnose reljefa i grae stijena i stijenskih tijela od kojih je izgraena Zemljina kora. Primarne reljefne cjeline na Zemlji koje nastaju endogenim silama su titovi (npr. Baltiki tit), sedimentni bazeni (npr. bazen Amazone), vulkanski platoi (npr. Sierra Japansko otoje Neovolcanica), planinski lanci (npr. Ande) i otoni nizovi (npr. Japansko otoje). Planinski lanci mogu biti vulkanskog, boranog i blokovskog podrijetla. Vulkanski planinski masivi uglavnom
Vulkanski plato Sierra Neovolcanica

nastaju istjecanjem lave na povrinu Zemlje uzdu granica litosfernih ploa na kojima dolazi do spreadinga ili subdukcije.

OROGENETSKI TEKTONSKI POKRETI I RELJEFNI OBLICI

Prouavanje tektonskih pokreta i poremeaja objekt je istraivanja geologije i tektonike, no zbog povezanosti tektonskih oblika s erozivnim procesima, oni ulaze i u domenu prouavanja geomorfologije. Tektonski i erozivni procesi zajedno djeluju i oblikuju reljef te nikada ne prestaju djelovati, samo im se mijenja intenzitet. Kako tektonske sile djeluju na stijene? One, naime, pokreu i deformiraju dijelove povrine, osobito du granica litosfernih ploa, a deformira se uglavnom kontinentska kora jer je oceanska kora gua i krua pa se tee deformira. Naprezanja do kojih dolazi u Zemljinoj kori nazivaju se stresom (stress) i deformacijama (strain). Stres je sila koja Sl. 55. Stres i deformacije na blokovima stijena djeluje na odreeni obujam stijena u litosferi, a deformacija je posljedica stresa u obliku naprezanja odnosno kompresije i ekstenzije, a podrazumijeva promjenu oblika ili obujma [vidi Sliku 55]. 57

neven tandari

geomorfologija

Stres je zapravo posljedica tektonskih pomaka i nastaje zbog nataloenih slojeva koji se gomilaju iznad nekog promatranog sloja, a proraunavamo ga na temelju deformacija u stijenama. Stres je u stijenama koje nisu na povrini teko mjeriti. Posredno mjerenje izraavamo kao silu na jedinicu povrine. Utjecaj stresa u unutranjosti Zemlje je najlake uoiti kada stijene dou na povrinu. Horizontalni stres uzrokovan je horizontalnim pomacima i njime nastaju bore. Odnos stresa i deformacije najbolje se moe ilustrirati na primjeru plastelina. Ako zbijamo komad plastelina (kompresija), on e mijenjati oblik i doi e do deformacije. Ako pak komad plastelina razvlaimo (ekstenzija), doi e do poveanja prostora. U drugom je sluaju vrlo vana i brzina kojom djelujemo na plastelinsku masu. Ako ga brzo razvlaimo, on e puknuti zbog vlanog ili tenzijskog naprezanja. Kod smicanja se javlja deformacija koja je bitno manja nego kod kompresije ili ekstenzije i posljedica je paralelnih pokreta u suprotnim smjerovima. Stres ve iz ovog primjera moemo diferencirati na normalni i stres smicanja [vidi Sl. 56. Tipovi deformacija s obzirom na stres Sliku 56]. Normalni stres obuhvaa tlano (kompresija) i vlano (ekstenzija) naprezanje, a stres smicanja tangencijalno ili posmino naprezanje. Stres smicanja prisutan je kod transformnih granica litosfernih ploa. Deformacije takoer mogu biti razliite, ovisno o intenzitetu stresa tj. vrijednosti bonog naprezanja, trajanju stresa, brzini naprezanja, tipu stijena, prisutnosti vode u stijenama te temperaturi i tlaku (dubini) pri kojima se odvija deformacija. Prema tome postoje elastina, plastina i rupturna deformacija [vidi Sliku 57]. Da bismo znali kako se stijena deformira, moramo znati njen inicijalni oblik, tj. oblik prije nego su postale deformirane. Elastina deformacija nije stalna ve se oblik nakon prestanka djelovanja stresa vraa u prvobitni poloaj. Takva deformacija funkcionira na principu elastine opruge. Da bi dolo do toga stres mora biti slab, a mora djelovati i visok tlak. Dobar primjer elastine deformacije je led u Skandinaviji koji se otapa pa se kopno die. Plastina deformacija je stalna, oblik se ne vraa u prvobitni poloaj, stijene se deformiraju plastino. Da bi dolo do takve deformacije, stres se mora vrlo sporo pojaavati, mora vladati nizak tlak ili se itav proces mora odvijati u Zemljinoj unutranjosti. Primjer za takav oblik deformacija su bore. Trei oblik deformacije je rupturna deformacija. Kod nje nakon dostizanja odreene granice djelovanja stresa stijene pucaju (krti lom). Javlja se uglavnom na povrini gdje su tlak i temperatura niski pa nema boranja. Primjer su pukotine i rasjedi. Tri su osnovne geoloke strukture koje sudjeluju u oblikovanju Zemljine kore. To su primarne strukture, sekundarne ili deformacijske strukture i kontakti meu stijenskim tijelima. Kontakti meu stijenskim tijelima mogu takoer biti primarni i
Sl. 57. Dijagram deformacija

sekundarni. Primarni su taloni i magmatski dok su sekundarni tektonski i rasjedni.

58

neven tandari

geomorfologija

PRIMARNE GEOLOKE STRUKTURE

Primarni strukturni elementi litosfere nastaju u stijenama u fazi njihova postanka tijekom dijageneze i litifikacije. Stijene definiramo kao nakupine minerala, a moemo ih razlikovati prema postanku, sastavu i grai. Prema nastanku ih dijelimo na magmatske ili eruptivne, sedimentne ili talone i metamorfne ili preobraene stijene.

Shema 17: Klasifikacija stijena prema postanku tip stijene sedimentne stijene magmatske stijene primarni oblici slojevi grebeni morene dubinski: batolit, lakolit, sklad ili sil, greda prijelazni: ica ili dajk, nek povrinski: kupa, sliv, ploa

metamorfne stijene kriljavost Magmatske stijene nastaju hlaenjem magme, ako se ohlade u dubljim dijelovima litosfere nazivaju se intruzivnima i imaju nepravilnu, zrnatu strukturu, a ako se ohlade na povrini nazivaju se efuzivnima i imaju porfirnu ili sitnozrnu strukturu. Sedimentne stijene su najee i nastaju taloenjem usitnjenog materijala, ako je taj materijal nastao djelovanjem nekog vanjskog procesa stijene e biti mehanike, ako je nastao kristalizacijom ili izluivanjem iz zasienih otopina stijene e biti kemijske, a ako je nastao od organskih tvari stijene e biti organogene. Metamorfne stijene nastaju preobrazbom sedimentnih (parakriljavci) i magmatskih (ortokriljavci) stijena pod utjecajem visoke temperature i tlaka. Pri preobrazbi se mijenja i struktura i mineralni sastav stijene.

Primarni strukturni elementi litosfere su slojevi, grebeni i morene kod sedimentnih stijena, dubinski, prijelazni i povrinski oblici kod magmatskih stijena te kriljavost kao primarni pojavni oblik metamorfnih stijena iako metamorfne stijene mogu biti i uslojene ili gromadaste [vidi Shemu 17].

SLOJEVI
Najvaniji primarni oblik za geomorfologiju su slojevi pa emo njih posebno objasniti. Slojevi su rezultat kraih prekida ili manjih promjena uvjeta u kojima je odreena sedimentna stijena nastajala na nekom prostoru. Svaki sloj je relativno homogena mineralna nakupina uvjetovana nainom taloenja. Stvaranje jednog sloja traje do promjene uvjeta nakon ega zapoinje formiranje novog sloja.

Slojevi stijena u prirodi

59

neven tandari

geomorfologija

Oni imaju najvee znaenje za objanjavanje prolih dogaaja. Da bismo odredili poloaj sloja, odreujemo mu pruanje te smjer i kut nagiba i ti se elementi mogu odrediti na izdancima slojeva, tj. na mjestima gdje oni izbijaju na povrinu [visi Sliku 58]. Pruanje sloja je sjecite sloja sa zamiljenom vodoravnom ravninom, smjer nagiba pokazuje na koju stranu svijeta je sloj nagnut, a kut nagiba je kut koji sloj zatvara sa zamiljenom vodoravnom ravninom. Primarni poloaj slojeva je horizontalan, a njihova savinutost, nagnutost i razlomljenost posljedica je naknadnih tektonskih poremeaja [vidi Sliku 59]. Prema normalnoj stratifikaciji odnosno superpoziciji, mlai se slojevi taloe preko starijih.

Sl. 58. Slojevi u stijeni

Sl. 59. Djelomian poremeaj slojeva zbog gravitacije

S obzirom na promatrani sloj moemo odrediti podinu i krovinu. Podinu ine slojevi ispod, a krovinu slojevi iznad promatranog sloja. Budui da slojevi mogu biti prevrnuti razlikujemo topografsku i stratigrafsku krovinu i podinu [vidi Sliku 60]. Topografska krovina su oni slojevi koji pokrivaju promatrani sloj bez obzira na njihovu starost, a stratigrafska krovina su oni slojevi koji su mlai od promatranog sloja bez obzira nalaze li se iznad ili ispod njega. Analogno tome su topografska podina oni slojevi koji se nalaze ispod promatranog sloja, a stratigrafska podina oni slojevi koji su stariji od promatranog sloja bez obzira nalaze li se ispod ili iznad njega.

Sl. 60. Shema krovinskog i podinskog sloja (slike lijevo i u sredini: 1 topografska i stratigrafska podina, 2 promatrani sloj, 3 topografska i stratigrafska podina; slika desno [prevrnuti slojevi]: 1 topografska krovina i stratigrafska podina, 2 promatrani sloj, 3 topografska podina i stratigrafska krovina)

Kod slojeva se moe uoiti pojava kutne i erozijske diskordancije [vidi Sliku 61]. Naime, tijekom sedimentacije slojevi su meusobno paralelni, bez obzira na nagnutost ili boranost te takve slojeve definiramo kao konkordantne. Ako su slojevi ili skupine slojeva meusobno pod nekih kutom, kaemo da su kutno diskordantni. Takav poloaj moe biti rezultat izdizanja ili prekida pa ponovnog uspostavljanja sedimentacije. Ako pak doe do prestanka te ponovnog uspostavljanja sedimentacije pri emu nije bilo poremeaja pa su novi slojevi paralelni sa starijim slojevima, kaemo da su erozijski diskordantni. 60
Sl. 61. Diskordancija (A i C morske taloine, B kopnene taloine; a prividna konkordancija, b-d kutno-erozijska diskordancija)

neven tandari Izmeu takvih diskordantno postavljenih slojeva ili skupina slojeva postoji stratigrafska praznina ili hiatus koja oznaava nedostatak slojeva koji bi bili sedimentirani tijekom vremena u kojem se dogodio prestanak sedimentacije [vidi Sliku 62]. U prirodi je najei primjer erozijsko-kutne diskordancije [vidi Sliku 63] pri emu dolazi i do prestanka i ponovnog uspostavljanja sedimentacije i do poremeaja zbog ega nastaje kutna razlika izmeu mlaih i starijih slojeva. Postoji i sluaj da su mlai slojevi paralelni sa starijima unato tome to je postojao prekid sedimentacije i neki slojevi izmeu nedostaju. Takav primjer naziva se prividna konkordancija.

geomorfologija

Sl. 63. Shema postanka erozijsko-kutne diskordancije Sl. 62. Stratigrafska praznina (slojevi koji nedostaju)

SEKUNDARNE GEOLOKE STRUKTURE

Sekundarni strukturni elementi litosfere nastaju naknadnim poremeajem primarnih struktura kao posljedice tektonike. Najvanije sekundarne strukture ine bore, rasjedi i navlake koji nastaju poremeajima slojeva. Pojedini autori navlake smatraju rasjednim strukturama dok ih drugi izdvajaju kao posebnu sekundarnu strukturu. Rijetko se u prirodi nalaze samo borane planine ili drugi reljefni oblici. Oni su gotovo uvijek kombinacija boranja i rasjedanja ili navlaenja.

BORANE STRUKTURE I RELJEF

Bore su osnovne strukturne jedinice litosfere koje nastaju savijanjem slojeva pod utjecajem tektonike tj. bonog tlaka odnosno kompresije slojeva [vidi Sliku 64]. Pravilnost boranja slojeva zavisi u osnovi od petrografskih osobina stijena te o debljini, sastavu i poloaju slojeva. Bore mogu nastati i rasjedanjem, uglavnom reversnim rasjedima. Bore omoguuju da odredimo koji su dijelovi Zemljine kore bili obuhvaeni deformacijom te omoguuju odreivanje pravaca maksimalne kompresije. Geometrija bora danas je dobro poznata, ali mehanizmi njihova nastanka nisu jo u potpunosti utvreni, variraju ovisno o temperaturi, duini i silama koje djeluju pri njihovom oblikovanju. 61

Sl. 64. Boranje uslijed kompresije stijene

neven tandari

geomorfologija

Potpuna bora se sastoji od antiklinale (konveksni dio) i sinklinale (konkavni dio) [vidi Sliku 65]. Ne postoji sinklinala kraj sinklinale bez antiklinale izmeu niti postoji antiklinala pored antiklinale bez sinklinale izmeu njih. Elemente bora ine krila, ela, jezgre, tjeme i dno, os bore i osne plohe [vidi Sliku 66]. Svaka sinklinala i svaka antiklinala moe se osnom plohom podijeliti na dva (jednaka) dijela, tj. na dva krila. Uzduni zavreci sinklinale i antiklinale zovu se ela i njih po sredini sijee osna ploha. Presjecitem osne plohe sa bilo Sl. 65. Potpuna bora (S sinklinala, A antiklinala) kojim slojem sinklinale ili antiklinale prolazi os bore. Ona prolazi tamo gdje je najmanji radijus zakrivljenosti. Sredinji dio sinklinale i antiklinale je jezgra, a najizboeniji dio sinklinale dno i antiklinale tjeme. Pri normalnoj stratifikaciji, najstariji slojevi kod antiklinale se nalaze u jezgri, a najmlai na tjemenu dok se kod sinklinale u jezgri nalaze najmlai, a na dnu najstariji slojevi.

Sl. 66. Dijelovi sinklinale i antiklinale

Klasifikacije bora
Bore se mogu klasificirati prema razliitim kriterijima [vidi Shemu 18] prema odnosu duine i irine, prema obliku profila, prema poloaju krila i osne plohe na horizontalu [vidi Sliku 72], prema obliku krila, prema otvorenosti krila te prema poloaju krila u odnosu na osnu plohu [vidi Sliku 67].
Shema 18: Klasifikacija bora kriterij klasifikacije odnos duine i irine poloaj krila i osne plohe prema horizontali klasifikacija normalne bore krune bore uspravne bore kose bore prebaene bore polegle bore utonule bore kontinuirano zaobljene bore bore sa zaobljenim tjemenom i jezgrom s ravnim krilima harmonika bore (angularne ili cik-cak bore) blage bore otvorene bore zatvorene bore uske ili zbijene bore izoklinalne bore kutijaste bore lepezaste bore normalne bore izoklinalne bore lepezaste bore vlane mikrobore minijaturne bore

oblik profila
Sl. 67. Izoklinalne (lijevo) i lepezaste (desno) bore

Bore prema odnosu duine i irine

otvorenost krila

Prema odnosu duine i irine bore mogu biti normalne i krune. Normalna bora oblik krila [vidi Sliku 68] ima neto veu duinu od irine. Takva se bora sastoji od poloaj krila prema brahiantiklinale i brahisinklinale (gr. osnoj plohi brahi = kratko) [vidi Sliku 70]. Kruna bora [vidi Sliku 71] ima odnos duine i sekundarne bore irine priblino 1:1 i sastoji se od dome (antiklinala) i bazena (sinklinala) [vidi Sliku 69]. 62

neven tandari

geomorfologija

Sl. 68. Shema normalne bore

Sl. 69. Shema krune bore (A doma, B bazen)

Sl. 70. Elementi brahiantiklinale (lijevo) i antiklinale bez vidljivih uzdunih zavretaka (desno) (gore: prikaz na karti, u sredini: prikaz u poprenom profilu, dolje: prikaz u uzdunom profilu)

Sl. 71. Elementi brahisinklinale (lijevo) i sinklinale bez vidljivih uzdunih zavretaka (desno) (gore: prikaz na karti, u sredini: prikaz u poprenom profilu, dolje: prikaz u uzdunom profilu)

Bore prema otvorenosti krila Prema otvorenosti krila bore mogu biti blage, otvorene, zatvorene, uske ili zbijene (kut izmeu krila je oko 30) te izoklinalne bore (krila su paralelna s osnom plohom, kut je 0). Otvorenost krila bore govori o snazi potiska na nekom prostoru. Stisnutost krila upuuje na udio za koji se neki prostor skratio te na smjer i intenzitet stresa (kompresije). Iz toga moemo zakljuiti da, primjerice, izoklinalne bore nastaju kod izrazito snanih pritisaka, a blage bore kod slabih pritisaka.

Sl. 72. Klasifikacija bora prema poloaju krila i osne plohe na horizontalu (1 uspravna, 2 kosa, 3 prebaena, 4 polegla, 5 - utonula) Antiklinala angularne bore

63

neven tandari Posebni tipovi bora

geomorfologija Posebne tipovi bora ine koljenasta i dijapirska bora. Koljenasta bora ili fleksura ili monoklina [vidi Sliku 73] nastaje kad se sloj koljenino svine, ali krila zadravaju horizontalni poloaj. Najee prelazi u rasjed, ovisno o intenzitetu kretanja. Dijapirska bora pak ima lanu antiklinalu [vidi Sliku 74]. Sl. 73. Shema koljenaste bore Ne nastaje horizontalnim pomacima, ve je posljedica vertikalnih prodora pojedinih tijela prema povrini zbog razlike u gustoi tijela (naslaga). Izdizanje je posljedica razlika u gustoi dijapira (tijela koje prodire) i viih slojeva ili potresa. Takva kretanja esta su u leitima soli ili gipsa.

Sl. 74. Shema dijapirske bore

Sekundarne bore Posebno se izdvajaju sekundarne bore koje nastaju kod primarnih bora [vidi Sliku 76]. Naime, esto slojevi koji sudjeluju u boranju nisu jednako plastini. Plastini slojevi su podatni boranju, a krti slojevi esto pucaju. Ako postoji izmjena plastinih i krtih slojeva koji su pod utjecajem boranja, krti slojevi u podini i krovini plastine bore imaju razliito relativno kretanje to se odraava na plastinom sloju u kojem nastaju vlane mikrobore [vidi Sliku 75]. Njihove osne plohe nagnute su u smjeru pokreta krovinskog sloja pa mikroantiklinale konvergiraju tjemenu makroantiklinale, a Sl. 75. Postanak vlanih mikrobora mikrosinklinale dnu makrosinklinale. U dubljim slojevima litosfere stijene su plastinije pa naborana masa unutar plastinog sloja migrira prema dnu makrosinklinale irei sloj u tom dijelu, a stanjujui ga prema tjemenu antiklinale. Takve se sekundarne bore nazivaju minijaturne bore. One su este Sl. 76. Vlane mikrobore (lijevo) i minijaturne bore kod metamorfnih stijena. (desno) u sinklinali

Sustavi bora
Bore su u prirodi rijetko jednostavne. Najee su grupirane u ogromne sustave bora [vidi Sliku 77]. Sustavi bora obuhvaaju vie bora zajedno, imaju elemente analogne antiklinali i sinklinali, ali su odnosi kompleksniji jer su krila sekundarno borana, a dimenzije su puno vee. Takvi sustavi bora oblikuju megastrukture koje se nazivaju antiklinorij ako imaju konveksni oblik ili sinklinorij ako imaju konkavni oblik. Spoj vie sinklinorija i antiklinorija zove se megaantiklinorij. U sustave bora ubrajaju se i izoklinalne serije tj. niz izoklinalnih bora. U reljefu Zemlje bore se najee javljaju u nizovima. Ako se pravci pruanja nizova bora meusobno pribliavaju, tada se takvu pojavu naziva tektonski sutok. Ako se pak pravci pruanja nizova razilaze, takvu pojavu zovemo virgacija. Kad se nizovi bora meusobno udaljavaju pa opet primiu, tada se ta pojava naziva amigdaloida.
Sl. 77. Sustav bora sinklinorij (lijevo) i antiklinorij (desno)

64

neven tandari

geomorfologija

Odnos borane strukture i reljefa

Ako se reljef poklapa s geolokom strukturom, tj. antiklinala se poklapa s uzvienjem, a sinklinala s udubljenjem, tada se on naziva sukladan ili konforan reljef. Ako se pak reljef ne poklapa s geolokom strukturom, ako je u strukturi sinklinala, a u reljefu uzvienje (uglavnom velike starosti) ili obrnuto, u strukturi je antiklinala, a u reljefu udubljenje, reljef je tada inverzan ili obrnut [vidi Sliku 78].

Prouavanje nepravilnosti omoguuje rekonstrukciju geoloke strukture i tumaenje nastanka reljefnog oblika. Denudacija oteava rekonstruiranje i objanjenje strukture razvoja reljefa. Dodatni problem je to reljef koji je dugo pod utjecajem boranja moe izgledati kao antiklinala, a zapravo je sinklinala. Stoga je mogue utvrditi jedino da nema kauzalnog odnosa izmeu bora i reljefa. Jedini uvjet za nastanak uzvienja dok se u strukturi nalazi sinklinala je otpornost slojeva.

Sl. 78. Shema sukladnog (A) i inverznog reljefa (B)

PUKOTINSKE STRUKTURE I RELJEF

Pukotine su okomite na pravac stresa, nastaju tektonskim izdizanjem cijele regije, ali nema pomaka du pukotine. Promjenom pravca stresa nastaju nove pukotine drukije orijentacije. Pukotine mogu biti posljedica ekspanzije stijene, apsorpcije vode i hlaenja te stezanja i rastezanja ili kao popratna pojava makrotektonskih poremeaja pa su tada u odreenom odnosu s elementima makrostruktura. Pukotine se obino javljaju u magmatskim i sedimentnim stijenama. Ako su veih dimenzija zovemo ih dijaklaze, a ako su manje zovemo ih leptoklaze. Pukotine lako moemo uoiti u kompleksima stijena gdje se izmjenjuju vrsti i podatni slojevi poput vapnenca i gline. Ako se pukotine zapune nekom mineralnom tvari koja ne potjee od stijene u kojoj su nastale, nastat e ile ili ice.

Dijaklaza

Sustavi pukotina
S obzirom na poloaj pukotina prema sloju u kojem se nalaze, pukotine diferenciramo na poprene, uzdune i dijagonalne. Mogu se javiti i sustavi istovrsnih pukotina. Ako se pukotine u stijeni guste i uske, meusobno paralelne, taj sustav nazivamo pukotinski kliva. Takve pukotine mogu biti paralelne s osnom plohom bore u kojoj se nalaze pa ine kliva osne plohe. Najee se javlja u stijenama u kojima se izmjenjuju kompetentni i inkompetentni odnosno krti i plastini slojevi. Kliva se najee pojavljuje uz bore te je najee paralelan s osnom plohom bore. Budui da mu se nagib razlikuje s nagibom slojeva, moe posluiti u odreivanju pruanja bore. Rjee se kliva pojavljuje kod rasjeda i tada je najee pod odreenim kutom u odnosu na paraklazu prema emu nas moe upozoriti na postojanje rasjeda kad je on na povrini zamaskiran. Kod mlaih rasjeda kliva moe biti paralelan s paraklazom jer se prua u pravcu manjeg otpora kao i paraklaza.
Odnos pukotinskog klivaa prema antiklinali

Pukotinski kliva na stijeni

65

neven tandari

geomorfologija

RASJEDNE STRUKTURE I RELJEF

Pukotine du kojih je dolo do pomaka nazivaju se rasjedi. Rasjedi su deformacije nastale pucanjem i pomicanjem stijenskih masa du pukotine koju nazivamo paraklaza. Rasjedna pukotina ili paraklaza moe biti uspravna ili nagnuta pod nekim kutom. Dubina rasjeda moe biti do 10-15 km ispod povrine. Kako nastaje rasjed? Povrinski dio Zemlje je hladan i krt te pod utjecajem stresa ima tendenciju pucanja, posebno ako je brzo dolo do potiska. Dakle, rasjedi nastaju kao posljedica kompresije, ekstenzije ili kombinacije oba procesa. Najuoljivija manifestacija aktivnosti rasjeda su potresi koji se javljaju uglavnom du granica ploa. Ponekad se potresi javljaju i u unutranjosti pa i tamo nastaju rasjedi. Ako je materijal mekan, rasjed vizualno nee dugo opstati.
Rasjed u stijeni

Sl. 79. Elementi rasjeda (relativni pomak: a-b skok, b-c hod, b-d horizontalni pomak, a-d ukupni pomak)

Elementi rasjeda su paraklaza, dva krila i relativni pomak [vidi Sliku 79], a elementi paraklaze su pruanje, smjer i kut nagiba. Krila rasjeda ine stijene s obje strane paraklaze. Ako se paraklaza prua vertikalno, krila nazivamo prema stranama svijeta, a ako je pod nekim kutom u odnosu na slojeve, krilo ispod paraklaze nazivamo podinskim, a iznad paraklaze krovinskim. Relativni pomak rasjeda odnosi se na pomicanje krila po pruanju paraklaze i moe se rastaviti u dvije komponente hod i skok. Hod je horizontalni pomak, a skok vertikalni pomak. Ako je kretanje horizontalno tj. paralelno s pruanjem paraklaze, tada nema ni skoka i hoda, ve samo horizontalni pomak, a ako je pomak samo po vertikalnoj paraklazi, postoji jedino skok.

Uoavanje rasjeda u pejzau

Kako moemo uoiti rasjed u pejzau? Rasjede je najlake prepoznati po paraklazi, odnosno pojavama koje se javljaju na paraklazi ili oko nje. Trenje krila uslijed kretanja du paraklaze stvara uglaane plohe na rasjednim povrinama. Te se uglaane povrine nazivaju gorska zrcala [vidi Sliku 80]. Na njima se javlja prutanje ili strije koje su rezultat komada stijena koji su upali u paraklazu i brazdaju te povrine [vidi Sliku 81]. Strije upuuju na pravac kretanja odnosno pomaka. Na paraklazu nam mogu ukazati i zdrobljeni komadi stijena iz krila koji se nazivaju tektonska brea. To su sferini Sl. 80. Gorsko zrcalo na komadi s otrim rubovima. Ponekad se Medvednici dogaa da u paraklazu naknadno upadne zdrobljeni materijal i tamo se cementira. Njega prepoznajemo prema tome to za razliku od tektonske bree ima barem tragove stranog materijala dok je brea redovito istovjetna materijalu rasjednih krila. 66

Sl. 81. Dobro izraene strije na gorskom zrcalu

neven tandari

geomorfologija

Rasjedi se u pejzau mogu prepoznati i kao uske pravocrtne doline te prema specifinim tipovima drenane mree s nizom izvora na kraem razmaku. Analizom satelitskih i aviosnimaka rasjede moemo uoiti po naglim skretanjima u pruanju reljefa. Rasjedi su izdaleka vidljivi u pejzau iako su kod velikih pomaka tee uoljivi jer se miu velike koliine stijena koje su izmrvljene. Rasjedi su esto zamaskirani jer se meke stijene lome i prekrivaju ih sedimentima. No tada moemo prepoznati rasjed ako uoimo otar kontakt naslaga razliite starosti to upuuje na pomak du paraklaze. Volumen rasjeda je proporcionalan veliini rasjeda. Meutim, rasjedne strukture ne mogu dugo biti jasno vidljive u prostoru zbog intenzivne denudacije, osim ako su veih dimenzija. Tada se u reljefu istiu kao specifini rasjedni odsjeci koje nazivamo eskarpmani. Primjer takvog velikog eskarpmana je Zlatna obala u Africi.

Klasifikacije rasjeda
Rasjedi se mogu klasificirati s obzirom na smjer relativnog pomaka du paraklaze, s obzirom na meusobni poloaj krila, prema dubinskom odnosu paraklaze i slojeva, prema povrinskom odnosu paraklaze i slojeva te prema geometriji [vidi Shemu 19]. S obzirom na smjer relativnog pomaka du paraklaze rasjedi mogu biti normalni, reversni ili smiui, a este su i kombinacije pa nastaju normalni smiui ili reversni smiui rasjedi. Kod odreivanja vrsta potresa prema tom kriteriju gledaju se slojevi sedimenata s obje strane rasjedne pukotine. S obzirom na dubinski poloaj slojeva u odnosu na kosu paraklazu, rasjedi mogu biti istosmjerni ili homotetini i protusmjerni ili antitetini [vidi Sliku 82]. Rasjed je istosmjerni ako je paraklaza nagnuta u istom smjeru kao i slojevi, ali ne mora biti i pod istim kutom. Protusmjerni je rasjed ako je paraklaza nagnuta okomito na smjer nagiba slojeva, ali ne nuno pod pravim kutom.
Shema 19: Klasifikacija rasjeda kriterij klasifikacije smjer relativnog pomaka du paraklaze meusobni poloaj krila geometrija dubinski odnos paraklaze i slojeva povrinski odnos paraklaze i slojeva klasifikacija normalni rasjedi reversni ili navlani rasjedi smiui ili horizontalni rasjedi kombinirani rasjedi rotacijski rasjedi karasti rasjedi listriki rasjedi detachment ili decollement rasjedi istosmjerni rasjedi protusmjerni rasjedi uzduni rasjedi dijagonalni rasjedi popreni rasjedi

Sl. 82. Antitetini (lijevo) i homotetini (desno) rasjed

S obzirom na povrinski poloaj slojeva u odnosu na paraklazu, rasjedi mogu biti uzduni, dijagonalni i popreni [vidi Sliku 83]. Uzduni su rasjedi oni kod kojih je pruanje paraklaze s pruanjem slojeva na povrini vie ili manje paralelno. Kod njih je redovito razliit kut nagiba paraklaze i slojeva na krilima rasjeda. Dijagonalni su rasjedi oni kod kojih paraklaza na povrini sijee slojeve. Popreni rasjedi su pak oni kod kojih je pruanje paraklaze na povrini okomito na pruanje slojeva.
Sl. 83. Uzduni (lijevo), dijagonalni (u sredini) i popreni (desno) rasjed

67

neven tandari

geomorfologija

S obzirom na meusobni poloaj krila rasjedi mogu biti rotacijski i karasti. Kod rotacijskih rasjeda krila su relativno razmaknuta u suprotnim smjerovima na oba kraja rasjeda zbog rotacije na paraklazi oko jedne sredinje toke [vidi Sliku 84], a kod karastih su krila otvorena na jednom kraju, a prema drugom kraju rasjeda pomak (otvorenost) se smanjuje i nestaje [vidi Sliku 85].

Sl. 84. Rotacijski rasjed u prirodi

Sl. 85. Shema karastog rasjeda

Prema geometriji rasjedi mogu biti listriki i detachment ili decollement. Listriki rasjedi (listron = lopata) imaju zakrivljenu paraklazu i smanjuje im se nagib u dubinu [vidi Sliku 86]. Oni s vremenom prelaze u detachment ili decollement rasjede. To su vrlo blago nagnuti rasjedi koji predstavljaju zonu diskontinuiteta gdje se javlja boranje i rasjedanje.
Sl. 86. Shema listrikih rasjeda

Sustavi rasjeda
Rijetko se u prirodi moe nai samo jedan rasjed, obino ih ima vie pa se javljaju rasjedne zone s nizom rasjeda ili sustavi rasjeda. Sustavi rasjeda su posljedica tektonskih poremeaja regionalnih razmjera. Najee se pojavljuju kao stepeniaste strukture, ljuskave strukture, tektonske grabe, horstovi i cvjetne strukture. Stepeniaste strukture nastaju kao posljedica veeg broja viemanje paralelnih normalnih rasjeda koji uzrokuju istosmjerno sputanje terena [vidi Sliku 87]. Prepoznajemo ih po tome to se slojevi konstantno ponavljaju u nizovima. Tipian primjer je Korintski kanal.
Sl. 87. Stepeniasta rasjedna struktura

Ljuskave strukture su posljedica niza reversnih rasjeda [vidi Sliku 88]. Ako su tom nizu rasjeda prethodile izoklinalne ili prebaene bore, prisutno je ponavljanje gotovo svih elemenata u svakoj ljusci, a ako rasjedni teren nije prije bio boran, elementi se samo djelomino ponavljaju.
Sl. 88. Ljuskava rasjedna struktura nastala reversnim rasjedanjem bora (a) ili samo reversnim rasjedanjem (b)

68

neven tandari Tektonska graba (rov, rift, graben) je strukturni oblik nastao sputanjem blokova du dva (jednostavni graben) ili vie

geomorfologija

rasjeda (sloeni graben) [vidi Sliku 89]. Nastaje oblik s Sl. 89. Nastanak grabena relativno sputenim sredinjim dijelom u odnosu na bone dijelove [vidi Sliku 90]. Tektonske grabe su dosta este u prirodi i mogu imati velike dimenzije. Primjerice, rift u dolini rijeke Rajne izmeu Vogeza i Schwarzwalda. Moe se dogoditi da rasjedi nisu paralelni nego konvergiraju na oba kraja grabe pa se ona onda naziva tektonska uvala. Ako se du rasjeda spusti sinklinala bore, nastaje graben-sinklinala. Du rasjeda se isto tako moe spustiti i itav sinklinorij pa nastaje graben-sinklinorij. Primjer toga je dio Livanjskog polja u Bosni i Hercegovini.
Sl. 90. Tektonska graba

Horst (timor, strenik) je strukturni oblik obiljeen relativno uzvienim dijelom dok su bokovi stepeniasto nie poloeni [vidi Sliku 91]. Najee nastaje kod sputanja bokova du paraklaze normalnih rasjeda Sl. 92. Nastanak horsta dok sredinji dio miruje ili zaostaje, a rjei je sluaj da je horst po postanku prodor sredinjeg dijela, a zaostajanja bokova [vidi Sliku 92]. Primjeri horsta su Vogezi i Schwarzwald. Ako se du horsta nalazi antiklinala nastaje horst-antiklinala. Isto tako se moe du horsta pruati i itav antiklinorij pa nastaje horst-antiklinorij. Mogue je i da nastane horst-sinklinorij kod inverznog reljefa.
Sl. 91. Tektonska graba

Cvjetne strukture su sloene strukture odnosno sustavi smiuih rasjeda i bora [vidi Sliku 93]. Nastaju skretanjem rasjeda ulijevo ili udesno ime se pomak komplicira te nastaju pozitivne i negativne cvjetne strukture. Pozitivne cvjetne strukture nastaju u lokalnim zonama transpresije i tvore uzvienja, a negativne cvjetne strukture nastaju u lokalnim zonama transtenzije pri emu dolazi do proirenja prostora, stvaraju se nagibi i udubljenje.
Sl. 93. Cvijetna struktura Pozitivna cvjetna struktura (Imperial Valley u Californiji)

U sustavima rasjeda moemo razlikovati bone rasjede u odnosu na glavni rasjed [vidi Sliku 94]. Sintetiki rasjedi nastali su uz glavni rasjed, manji su i paralelni s glavnim te imaju isti smjer pomaka. Antitetiki rasjedi pak imaju opreni pravac kretanja od glavnog rasjeda i tvore sloene strukture. Niz blago nagnutih sintetikih rasjeda koji nastaju rotacijom bloka stijena zove se domino rasjedi. Primjer takve skupine rasjeda je jezero Van u Turskoj.
Sl. 94. Sintetiki (gore) i antitetiki (dolje) rasjed

69

neven tandari

geomorfologija

Odnos rasjednih struktura i reljefa

Morfoloki znaaj rasjeda ogleda se u tome to svojim nastankom iznenada poveaju padove u reljefu, a time i znatno uveaju erozivne procese. esto i predisponiraju stvaranje velikih erozivnih oblika poput rijenih dolina, krkih polja i drugih. Odnos rasjeda i reljefa moemo objasniti kroz osnovnu podjelu rasjeda na normalne, reversne i transkurentne. Normalni rasjedi nastaju zbog ekstenzije pri emu se krovina sputa, a podina izdie [vidi Sliku 95]. U ovu skupinu spadaju svi vertikalni rasjedi (bez hoda) i rasjedi kose paraklaze iji hod udaljava krila, tj. podinsko krilo se uzdie, a krovinsko sputa. Normalni rasjedi su glavna struktura kod nastanka rifta, a esto se nalaze u deltama i na obali gdje se akumuliraju ogromne koliine materijala koji se onda polagano sputa te nastaju rasjedi.
Sl. 95. Shema normalnog rasjeda

Reversni rasjedi nastaju zbog horizontalne kompresije pa se skrauje Zemljina kora [vidi Sliku 96]. Kod njih se krovinsko krilo izdie po kosoj paraklazi, a podinsko se krilo sputa pa su skok i hod obrnuti nego kod normalnih rasjeda s kosom paraklazom. Sve ee se navlake definiraju kao vrsta reversnih rasjeda tj. kao navlani rasjedi. Mi emo ih objasniti u skladu s tim, ali u posebnoj tematskoj
Sl. 96. Shema reversnog rasjeda

jedinici.

Smiui ili transkurentni rasjedi imaju samo horizontalni pomak bez skoka i hoda [vidi Sliku 97]. Ovisno o meusobnom pomaku krila, mogu biti desni ili lijevi rasjed [vidi Sliku 98]. Ako se krila pomiu u smjeru kazaljke na satu tj. udesno jedan u odnosu na drugi, rasjed je desni, a ako se pomiu obrnuto od smjera kazaljke na satu tj. ulijevo jedan u odnosu na drugi, rasjed je lijevi. Smiui rasjedi koji pri pruanju mijenjaju pomak zovu se transformni rasjedi i oni su vezani uz srednjooceanske hrptove.

Sl. 97. Shema smiueg rasjeda

Sl. 98. Desni (lijevo) i lijevi (desno) rasjed

Kod smiuih rasjeda moe doi do bonog pomaka krila pri kojem rasjed dobije sljedei oblik na povrini [vidi Sliku 99]. U uvjetima kompresije doi e do naprezanja i izdizanja dijela krila te e se oblikovati uzvienje koje nazivamo pop-up struktura. Na takvom e se uzvienju javiti izvori i centrifugalna rijena mrea, a oko uzvienja sedimentacija. U uvjetima ekstenzije u centralnoj e se zoni formirati depresija koju nazivamo pull-apart bazen. Takav bazen moe biti razliitih duina (do desetak kilometara), romboidalnog oblika i obiljeava ga sedimentacija. Moe biti prepolovljen i poveavati se daljnjom ekstenzijom. Rijena mrea u okolnom prostoru bit e centripetalna prema depresiji u kojoj e doi do sedimentacije, a moe se javiti i jezero. Primjeri takvih bazena su krka polja ili konkretno Mrtvo more. Mrtvo more nastalo je horizontalnim pomakom du rasjeda dugog oko 100 km i to kao posljedica okreta Arapske ploe prema sjeveru.
Sl. 99. Shema pop-up i pull-apart struktura

70

neven tandari

geomorfologija

NAVLANE STRUKTURE I RELJEF

Navlake su strukturne jedinice litosfere kod kojih se slojevi koji su bili jedan do drugoga navlae i prebacuju jedan preko drugoga. Smatraju se vrstom reversnih rasjeda kod kojih je kut izmeu rasjedne plohe i horizontale mali. Kod navlaka stariji se slojevi navlae preko mlaih ili se mlai slojevi podvlae pod starije, a sve kao posljedica kompresije u orogenetskoj fazi razvoja Zemljine kore. Pritom se podloga odnosno relativno nepokrenuti dio naziva autohton, a navueni dio je alohton, no budui da se radi o rasjednim strukturama, i podloga i navueni dio se kreu, samo razliitim intenzitetom, pa moemo razlikovati krovinu i podinu [vidi Sliku 100]. Navlakama najee prethode boranje, reversno rasjedanje i konano navlaenje krovinskog na padinski dio. Tako se mogu formirati i sustavi navlaka koji su esti u dananjim planinskim lancima. Prostor na koji se navlai je grbav zbog rampa podine i krovine. Rampe i ravnine se definiraju prema odnosu sloja i paraklaze. Ako je paraklaza horizontalna, tada se radi o zaravnima, a ako je paraklaza pod nekim kutom, radi se o rampama. Navlaenje je obino stepeniasto.
Sl. 100. Shema navlaka nastalih reversnim rasjedanjem (a) te boranjem i reversnim rasjedanjem (b)

Elementi navlaka
Elementi navlake su korijen, elo, tektonsko okno, tektonsko poluokno i navlaak [vidi Sliku 101]. Korijen navlake je dio navlake koji se nalazi u graninom prostoru sa susjednom jedinicom. Moemo ga definirati kao podruje odakle je alohtoni, krovinski dio terena navuen na autohtoni. Taj dio je obino poremeen i pokriven drugim strukturnim jedinicama. elo navlake je najperiferniji dio alohtona odnosno krovine. Tektonsko okno predstavljaju dijelovi navlake gdje nedostaje krovinski dio pa se stijene podine vide na povrini. Tektonsko poluokno je okno koje nije u cijelosti okrueno krovinom ve ima i vezu s podinom. Radi shvatljivosti okna i poluokna moemo ih usporediti s otokom i poluotokom, okno bi bilo podinski otok okruen krovinom, a poluokno podinski poluotok okruen krovinom s tri strane. Dio krovine koji je naknadnim poremeajima ili erozijom odvojen od ostatka krovine naziva se navlaak. Primjer navlaka je Matterhorn u Alpama koji je nastao zbog kolizijskih uvjeta i ostatak je Apulijske ploe.

Sl. 101. Shema elemenata navlake

71

neven tandari

geomorfologija

Odnos navlanih struktura i reljefa

Navlane planine obiljeavaju vanjske rubove kolizijskih planinskih lanaca (npr. Alpe). Rasjedi se javljaju u prednjoj zoni i nazivaju se forethrust, no mogu nastati i rasjedi u stranjoj zoni pa se oni nazivaju backthrust. Na taj nain velika masa stijena biva izdignuta rasjedanjem sa frontalne i stranje strane i takva se struktura naziva pop-up struktura.
Fotografija i shema navlanih planina u Montani

STRUKTURE NASTALE BORANJEM I RASJEDANJEM

Boranje i rasjedanje su orogeni pokreti, vrlo su brzi i stvaraju planinske oblike pa i megaforme poput Alpskog sustava. Najee genetske strukture su nabrane, gromadne i vulkanske planine, a pored njih nastaju i stadijalni evolutivni tipovi koje moemo izdvojiti pri klasifikaciji planina, a to su planinske trupine i regenerirane planine. Nabrane planine su u svojoj strukturi prvenstveno borane, ali mogu biti i borano-rasjedne, borano-navlane ili samo navlane. Borane strukture su kompleksne, esto poremeene kasnijim tektonskim pokretima pa inicijalni reljefni oblik moe se s vremenom i bitnije izmijeniti te se struktura i morfologija ne moraju poklapati. Navlane planine su posljedica dugotrajnih ili pojaanih tangencijalnih pritisaka kojima nastaje itav niz navlaka. Takve primjere u Hrvatskoj nalazimo u dijelovima Istre i Gorskog kotara.

Nabrane planine Alpe

Gromadne planine Apalai

Gromadne planine su prvenstveno vezane za rasjedanje, a njihov osnovni strukturni oblik je horst. Karakteristine su po tome to esto nemaju izraziti pravac pruanja ili ga imaju, ali se on tada ne poklapa s geolokom strukturom. Dva su osnovna oblika gromadnih planina horst-ploa i horst-masiv. Horst-ploa ili tabla je horst u kojem su slojevi vie-manje horizontalni i neporemeeni, a horst-masiv je horst kod kojeg su slojevi ve prije rasjedanja bili poremeeni i diskordantni.

Vulkanske planine su poseban genetski tip planina jer su nastale hlaenjem lave i piroklastinog materijala, a esto su poremeene mlaim tektonskim pokretima i preoblikovane egzogenim procesima. U njihovom reljefu ne postoje oblici aktivnosti, tj. vulkanske planine ne predstavljaju vulkane nego vulkanske masive. Planinske trupine su zaostali, snano Vulkanska planina Kilimanjaro destruirani dijelovi starih planina. Predstavljaju poodmakli stadij aplanacije pa esto od planina zaostaju samo padinski dijelovi. Primjer takvih oblika su Vogezi i Sudeti. Regenerirane planine su pak planinske trupine zahvaene mlaim tektonskim orogenetskim pokretima zbog ega su remobilizirane i ponovno izdignute. Tipian primjer regeneriranih planina je Ural.
Planinske trupine Vogezi

Regenerirane planine Ural

72

neven tandari

geomorfologija

EPIROGENETSKI POKRETI I RELJEFNI OBLICI

Druga vrsta tektonskih pokreta su epirogenetski pokreti koji su sporiji od orogenetskih. Odvijaju se u velikim vremenskim razmacima i utjeu na formiranje planetarnih formi i megaformi. Epirogenetske pokrete moemo definirati kao dugotrajna vertikalna pomicanja velikih dijelova litosfere u vidu vala ogromne duine, ali relativno male visine. Pri tome ne dolazi do orogenetskih pokreta tj. boranja, rasjedanja i navlaenja. Budui da se neki dijelovi izdiu, oni se nazivaju svodovi ili anteklize, a drugi se sputaju te se zovu uleknua ili sineklize. Svodovi se najee javljaju u vrstim strukturama, na rubovima kontinenata i kao titovi, a uleknua kao platforme. Primjeri titova su Baltiki, Kanadski, Zapadnoaustralski tit, a platformi Ruska ili Patagonijska platforma. Epirogenetske pokrete najlake je uoiti kada se dogaaju u priobalju kontinenata jer tada dolazi do izdizanja ili sputanja morske razine u odnosu na prostor zahvaen epirogenezom. Ako se kopno sputa, nastupa transgresija, relativno trajno izdizanje morske razine [vidi Sliku 102]. Ako se kopno pak izdie, nastupa regresija, relativno trajno sputanje morske razine [vidi Sliku 103]. Transgresija i regresija su najvaniji epirogenetski pokreti. Na to kada se dogodila transgresija ili regresija, odnosno izdizanje ili sputanje kopna upozorit e nas promjene u sedimentaciji koje su u ovisnosti o morskoj razini. Meutim, potrebno je biti oprezan jer transgresiju i regresiju mogu uzrokovati i drugi tektonski poremeaji kao i klimatske promjene. S druge strane, epirogenezu je mogue utvrditi i nekim geomorfolokim metodama. Reljefni oblici e slijediti krivulju zasvoivanja i ugibanja i bit e morfoloki denivelirani, a zasvoivanje ili ugibanje e ubrzati odnosno usporiti rad rijene erozije u dijelovima izloenim epirogenezi. Epirogenezu je danas zahvaljujui tehnolokom napretku mogue utvrditi i mjerenjima pomou satelita iz svemira.

Sl. 102. Shema transgresije

Epirogena uzdizanja danas, primjerice, doivljavaju Skandinavija, Grenland i jadranska obala Apeninskog poluotoka dok epirogena sputanja doivljavaju, primjerice, Nizozemska, juna Kina, sjeverna Afrika i istona jadranska obala. Zbog sputanja dolazi do stvaranja, tj. irenja mora i oceana, a ako je prisutno Sl. 103. Shema regresije uzdizanje, formira se odnosno iri kopno. Zato moemo rei da ovi pokreti najprije dolaze do izraaja u obalnim i priobalnim podrujima.
Poplavljena podruja Europe u sluaju transgresije

73

neven tandari

geomorfologija

UTJECAJ MAGMATIZMA NA RELJEF ZEMLJE

Vulkanizam je uz tektoniku glavni veliki mehanizam nastanka reljefa. Moemo ga definirati kao ukupnost pojava i procesa vezanih za izlijevanje lave, plinova i piroklastinog materijala na povrinu Zemlje. Svi se ti materijali na povrinu izlijevaju iz vulkana. Oni nastaju zbog oslobaanja vika topline iz unutranjosti Zemlje. Budui da je temperatura u unutranjosti Zemlje u prolosti bila vea, i nastajanje vulkana je bilo intenzivnije. Aktivni vulkani na Zemlji danas oslobaaju ukupnu energiju od 650 milijardi kW to je, usporedbe radi, tek 3% energije koju daje nafta, ali je i 100% energije koju daju sve hidroelektrane na Zemlji zajedno.

Vulkanizam

Vulkani su direktno ''zasluni'' za postanak vode na Zemlji i nastanak oceana jer izbacuju vodenu paru. Moemo zakljuiti, da nema vulkana, ne bi bilo ni oceana, a bez oceana ne bi bilo ni ivota na Zemlji. Inicijalni ivot vee se za magmatski aktivne dubokomorske zone u kojima se nalaze tzv. crni dimnjaci iz kojih izlazi topla i mineralima bogata voda koja je omoguila razvoj ivota. Isto tako, plinovi izbaeni iz prvih vulkana tijekom erupcija formirali su praatmosferu jo prije nastanka hidrosfere. Praatmosfera se sastojala od ugljinog dioksida i vodene pare te sumporovog dioksida, metana i amonijaka uz vrlo male koliine kisika i duika.

Crni dimnjaci

MAGMATIZAM
Magmatizam predstavlja sve procese vezane za kretanje, ekspanziju i prodor magme i plinova iz unutranjosti Zemlje kroz njenu koru do Zemljine povrine. Na svom putu do povrine magma se probija kroz pukotine u kori ili si stvara nov put talei okolne stijene koje su blie povrini pa su nie temperature i manje gustoe. Sama pojava izbijanja magme i drugog materijala na povrinu naziva se erupcija. U prethodnim smo poglavljima vidjeli da se magmatizam javlja na kontaktima litosfernih ploa, tj. vezan je uz zone spreadinga i subdukcije. Magmatizam u unutranjosti naziva se intruzivni magmatizam ili plutonizam, a karakterizira ga to magma ne dolazi na povrinu ve se hladi i kristalizira unutar Zemljine kore. S druge strane, magmatizam na povrini se zove efuzivni magmatizam ili vulkanizam i karakterizira ga to magma izlazi na povrinu Zemlje gdje se hladi i kristalizira. Za oblikovanje reljefa Zemlje vulkanizam je mnogo znaajniji od plutonizma jer ima vei utjecaj na povrinu Zemlje.

Erupcija vulkana

74

neven tandari

geomorfologija

PRIMARNE GEOLOKE STRUKTURE MAGMATSKIH STIJENA

Podjelom magmatizma na intruzivni i efuzivni, moemo podijeliti i strukture koje nastaju u unutranjosti odnosno na povrini Zemlje [vidi Sliku 104]. Intruzivne strukture obuhvaaju dubinske (batolit, lakolit, greda, sklad) i prijelazne oblike (dajk, nek). Efuzivne strukture pak ine povrinski oblici (kupa, sliv, ploa).

Sl. 104. Primarne geoloke strukture magmatskih stijena

Intruzivne strukture
Najvee dubinsko tijelo je batolit ili pluton. Ono pokriva povrinu veu od 100 km2. Ti su oblici litoloki vrlo stari, no kad izbiju na povrinu predstavljaju relativno mlade reljefne oblike. Budui da na povrini djeluju denudacijski uvjeti, dolazi do destrukcije kojim oni zadobivaju nepravilan oblik. Primjeri batolita na povrini Zemlje su Moslavaka gora u Hrvatskoj ili Obalno gorje u Britanskoj Kolumbiji u Kanadi. Manje vertikalno tijelo slino batolitu, ali duguljastog oblika i povrine manje od 100 km2 naziva se greda ili tok. Lakolit je intruzivna forma u obliku gljive koja nastaje kad manja koliina magme prodre meu slojeve stijene na manjoj dubini i pri tome izdigne slojeve iznad sebe. Najee Batolit u Obalnom gorju zauzima povrinu od nekoliko kvadratnih kilometara. Lakoliti se esto javljaju u skupinama. Henrijeve planine u Coloradu u Sjedinjenim Amerikim Dravama imaju lakolit u jezgri.

Lakolit u Henrijevim planinama

Sklad ili sil je eruptivno horizontalno tijelo utisnuto u sedimente paralelno sa slojevima. Uglavnom je ploasta oblika, a debljina takve ploe varira od nekoliko centimetara do jednog kilometra dok duljina moe dosei i vie kilometara. Primjer sklada ili sila je litica Salisbury u blizini Edinburgha. Nek je glavni prijelazni oblik koji se sastoji od stvrdnutog eruptiva. Ako nek izbije na povrinu, doi de do erozije te e se ouvati Sil u litici Salisbury jedino eruptiv u obliku dimnjaka vulkana. Primjer takvih nekova nalazimo u ekoj gdje je na njima i izmeu njih izgraena tvrava Trosky. ila, ica ili dajk je prijelazni oblik u obliku pukotinske ploe koja sijee slojeve pod kutom. Ogranci ice ili dajka nazivaju se apofize.

Utiskivanjem magme u Zemljinu koru reljef se izdie. esto denudacijom Zemljine povrine intruzivne strukture dospijevaju na povrinu budui da su magmatske strukture otpornije na denudaciju. Taj je primjer vrlo est kod relativnog vulkanizma ako je magmatizam davno prestao. Kod aktivnog e se vulkanizma na povrini nalaziti efuzivne strukture. 75

Dajk koji sijee stijenu u Arizoni

Nekovi u ekoj

neven tandari

geomorfologija

Efuzivne strukture
Efuzivne strukture nastaju procesima vulkanizacije. Ako se taj proces odvija pod morem onda se naziva submarinskim vulkanizmom. Izlijevanje lave na povrinu moe biti plono (za to je primjer Dekanski bazaltni plato), linearno (du jedne pukotine) i centralno (oko jedne toke za to je primjer vulkan Etna). Kupa je nekadanji Vulkanska kupa vulkanski unj, tijelo formirano od slojeva lave i drugog vulkanskog materijala u obliku slinom stocu. Sliv je tijelo velike duljine, ali male irine i debljine koje se formira kristalizacijom toka lave. Ploa je pak tijelo velike povrine, ali male debljine koje se formira nakupljanjem i Vulkanski sliv kristalizacijom lave podno vulkana izljevnog tipa. Uslijed vie izlijevanja lave tijekom geoloke prolosti, Vulkanska ploa mogu se stvoriti vieslojne ploe koje tada nazivamo vulkanski platoi.

GRAA VULKANA
Vulkani su elementarni oblik vulkanskog reljefa. Pod tim pojmom podrazumijevamo stoastu reljefnu strukturu na ijem se vrhu nalazi otvor kroz koji izbija eruptivni materijal od kojeg je taj oblik akumulacijom i oblikovan. Klasini vulkan [vidi Sliku 105] sastoji se od magmatskog ognjita, dimnjaka, vulkanske kupe i kratera, a moe imati jo i parazitsku, sekundarnu i pseudovulkansku kupu.
Sl. 105. Graa vulkana

76

neven tandari

geomorfologija

MAGMATSKO OGNJITE I DIMNJAK

Magmatsko ognjite je prostor gdje se akumulira magma koja dolazi iz unutranjosti. Nalazi se na dubini od nekoliko kilometara do nekoliko desetaka kilometara. Put kojim se ona kree prema povrini iz ognjita naziva se dimnjak ili grotlo. Ono ima oblik vertikalnog kanala koji se penje od magmatskog ognjita do vrha kupe i kroz njega se penje magma tijekom erupcije. Tijekom razdoblja mirovanja dimnjak je uglavnom ispunjen stvrdnutom magmom, iako vulkani na Havajima ukazuju da magma u njima moe ostati u tekuem, viskoznom stanju.

Tekua magma u vulkanskom dimnjaku

KRATER
Grotlo na vrhu kupe zavrava ljevkastim, tanjurastim udubljenjem koje zovemo krater. On moe imati razliite dimenzije i poloaj. Po poloaju [vidi Sliku 106] se razlikuju sredinji krater koji je karakteristino poloen na vrhu kupe, zatim ekscentrino poloen krater koji se nalazi koso okrenut na jednu stranu te sekundarni krater koji moe biti na boku ili ak u podnoju. Krater moe imati dva osnovna oblika oblik lijevka i oblik kotla [vidi Sliku 107].

Sl. 106. Krater oblika lijevka (lijevo) i oblika kotla (desno)

Sl. 107. Sredinji (lijevo), ekscentrino poloen (u sredini) i sekundarni (desno) krater

Poseban tip kratera su kaldere koje nastaju razaranjem prvobitnog kratera. U njima esto nastaju vulkanska jezera. Kaldere mogu po nastanku biti eksplozivne, erozivne i urune. Eksplozivne kaldere nastale su u procesu paroksizma pri emu se formirao ogromni krater, esto eksplozijom nekadanje kupe [vidi Sliku 108]. Takva je, na primjer, kaldera vulkana Krakataua.
Sl. 108. Shema postanka eksplozivne kaldere Prikaz nekadanjeg vulkanskog otoka i dananje kaldere vulkana Krakataua

77

neven tandari

geomorfologija Erozivne kaldere predstavljaju kratere ugaslih vulkana koji su razoreni egzogenim procesima destrukcije tako da su u reljefu zaostali samo dijelovi srpastog bedema. Imamo jako dobar primjer takvog vulkana u Indijskom oceanu, erozivna kaldera vulkanskog otoka St. Paula je djelomino potopljena i postala je zaljev [vidi Sliku 109]. Urune kaldere vrlo su rijetke i nastaju kad se magma povue iz podzemnih upljina ime se poremeti stabilnost slojeva stijena iznad ognjita pa se dio kupe ugaslog vulkana urui pod vlastitom masom [vidi Sliku 110]. Ako slabija vulkanska aktivnost poput izbacivanja plinova traje i dalje, moe se u kalderi oblikovati manji vulkanski stoac.

Sl. 109. Kartografski prikaz kaldere vulkanskog otoka St. Paula

Sl. 110. Shema postanka urune kaldere

VULKANSKA KUPA
Efuzivnom akumulacijom lave nastaje vulkanska kupa, karakteristino uzvienje nastalo nagomilavanjem piroklastinog materijala i izljevima lave pri erupcijama [vidi Sliku 111]. Vulkanska kupa ima periklinalnu strukturu slojeva kod koje su slojevi lagano nagnuti na sve strane od kratera prema dolje, pravilno jedan u odnosu na drugi, a nastaje kroz periode vulkanske aktivnosti odvojene periodima mirovanja. Vulkanske kupe mogu dosei ogromne dimenzije. Primjera radi, promjer havajskih vulkana na dnu mora iznosi oko 400 km, a visina im premauje 9000 m od dna mora ime predstavljaju najvie uzvienje litosfere. Ako se grotlo Sl. 111. Shematski vertikalni profil vulkanske kupe vulkana zaepi (najee kod kiselih magmi), sa strane glavne vulkanske kupe moe nastati parazitska kupa. Ako erupcija raznese vrni dio kupe, kod sljedee se erupcije u krateru moe formirati sekundarna kupa. Etna je primjer vulkana s mnogo parazitskih kupa, a Vezuv primjer vulkana sa Parazitska kupa vulkana Mt. Egmonta sekundarnom kupom. Kupe koje imaju parazitske i sekundarne kupe su sloene kupe i uglavnom su nepravilnog oblika i asimetrinih strana. Za razliku od njih, jednostavne kupe imaju samo jedan, vrni krater i pravilan oblik sa prilino simetrinim stranama.
Sekundarna kupa u krateru vulkana Vezuva

78

neven tandari

geomorfologija Kod vulkana moe doi do pojave da se sa strane magma utiskuje izmeu slojeva i izdie tvrdu koru iznad sebe, ali pritisak lave nije dovoljno snaan da se probije na povrinu pa se formira kupa koju nazivamo pseudovulkanska kupa. Takve kupe nemaju krater. Ako u kanalima vulkanske kupe vie ne bude magme, kupa se moe uruiti pa nastaje veliki krater koji zovemo kaldera. Na vulkanskoj kupi spiranjem mogu nastati vododerine radijalnog rasporeda koje onda nazivamo baranko.
Pseudovulkanski reljef u Azerbejdanu

MEHANIZAM MAGMATIZMA
Magmatsko ognjite je ''motor'' vulkana koji se nalazi na 3-4 km dubine. Zbog svojih kanala kojima putuje magma, ognjite slii spuvi. Magma dolazi iz plata i akumulira se u ognjitu gdje stoga dolazi do poveanja tlaka i temperature te pucanja stijena zbog ega magma poinje izlazi na povrinu. Prodor magme na povrinu omoguuje dekompresija, tlak i temperatura prema povrini se smanjuju, no stijene se tale i oslobaaju se plinovi. Koliina magme ovisi o brzini i veliini konvekcijskog strujanja u unutranjosti. Budui da koliina magme koja dospijeva konvekcijskim strujanjem nije dovoljna za erupciju, prvo dolazi do akumulacije, a tek onda magma izlazi van. Erupcija se najavljuje bubrenjem magmatskog tip vulkana ognjita pa na povrini nastaje vulkanska kupa. monogenetski vulkani Uzroci erupcije mogu biti razliiti. Glavni uzroci su poligenetski vulkani dolazak nove magme u magmatsko ognjite, promjena raspodjela sila magmatskom ognjitu te interakcija magme s pukotinama pri emu voda isparava pa raste tlak eksplozije. Do erupcije dolazi kada tlak prijee mehanikog otpora stijena koje se nalaze na povrini.
Shema 20: Tipovi vulkana prema magmatskom ognjitu magmatsko ognjite nemaju magmatsko ognjite imaju magmatsko ognjite erupcije kontinuirane erupcije sukcesivne erupcije odvojene razdobljima mirovanja

(stresa) u vodom u i dolazi do vrijednosti

Prema magmatskom ognjitu vulkane moemo klasificirati na monogenetske i poligenetske [vidi Shemu 20]. Monogenetski su vulkani oblikovani u jednoj fazi, ali nemaju magmatsko ognjite pa magma svaki put trai novi izlaz. Poligenetski vulkani imaju magmatsko ognjite [vidi Sliku 112]. Nakon odreenog vremena monogenetski vulkani mogu prijei u poligenetske na to upuuju primjeri u Australiji.
Sl. 112. Shema mehanizma monogenetskih i poligenetskih vulkana

79

neven tandari

geomorfologija

ERUPTIVNI MATERIJAL
Vulkan izbacuje lavu, plinove i piroklastini materijal. Ako su erupcije izuzetno snane i nagle, nazivamo ih paroksizmi. Prema izbaenom materijalu vulkani mogu biti lavini, plinoviti, piroklastini i mjeoviti. Lavini vulkani izbacuju uglavnom lavu, a primjer su vulkani na Kurilskim otocima. Plinoviti vulkani burno izbacuju uglavnom plinove i malo piroklastinog materijala dok lavu ne izbacuju. Primjer plinovitog vulkana je Mt. Pele. Piroklastini vulkani izbacuju uglavnom piroklastini materijal. Mjeoviti ili heterogeni vulkani izbacuju i lavu i plinove i piroklastini materijal i najbrojniji su. Primjeri heterogenih vulkana su Etna i Vezuv.

Paroksizam Etne

MAGMA I LAVA
Magma je prirodna silikatna taljevina obogaena plinovima i vodenom parom. Na povrinu dolazi s vrlo visokom temperaturom te se poinje bre hladiti i gubiti vodenu paru i dio plinova. Takva se magma tada naziva lavom. Magma odnosno lava se hlaenjem ukruuje u stijenu koja moe imati porfirnu i zrnatu strukturu, ovisno o mjestu i brzini hlaenja. Ako se magma hladi u unutranjosti, hlaenje e biti sporije i nastat e zrnata struktura. Ako se pak lava hladi na povrini, hlaenje e biti bre i nastat e porfirna struktura.

Tok lave

Magmu moemo klasificirati prema kemijskom sastavu, tj. prema udjelu silicijevog dioksida [SiO2] na kiselu, neutralnu, bazinu i ultrabazinu [vidi Shemu 21]. Klasifikaciju magme moemo provesti i prema izvornosti pa ju dijelimo na primarnu i sekundarnu. Primarna magma je izvorna bazina magma (gabrobazaltnog sastava), a sekundarna magma je neutralna do kisela magma nastala pretaljivanjem (andezitna, riolitna). Primjerice, kada sedimentne ili metamorfne stijene nastale primarnom magmom ulaze u subdukciju, tale se te prolaze kroz Shema 21: Klasifikacija magme/lave prema udjelu SiO2 kontinentsku koru pa nastaju sekundarne magme koje su uglavnom kisele. najznaajnije stijene: Temperatura magme moe varirati od 700C do 1200C. Magme s temperaturom oko kisela > 62% siva granit riolit 700C su kisele, bogate vodom i viskozne. Jako kisele magme ponaaju se kao kruta neutralna 5262% siva ili crna diorit andezit tijela te se sporo kreu (do 5 km/h). Magme s bazina 4552% crna gabro bazalt temperaturom oko 1200C su bazine, bogate magnezijevim oksidom, nemaju vode i ultrabazina < 45% crna peridotit ponaaju se fluidno, brzo se kreu (20-30 km/h). Viskoznost magme ovisi o kemijskom sastavu magme (koliini silicija, koliini plinova, koliini otopljene vode u magmi) te o temperaturi. Ve malo smanjenje vode jako e poveati viskoznost. Brzina istjecanja magme pak ovisi o viskoznosti, prisutnosti plinova, veliini otvora, nagibu padine i koliini lave (magme). Forma vulkana ovisi o kiselosti odnosno bazinosti magme. Vulkani bazine magme su visoki, nastaju tijekom dugo vremena i imaju tipinu formu i glatku povrinu. Vulkani kisele magme se brzo izdiu, imaju kaotine i neravne povrine i oblikuju vie reljefnih oblika. 80
klasifikacija udio SiO2 boja intruzivne efuzivne

neven tandari

geomorfologija

Tipovi lave prema mikroreljefu i mjestu hlaenja

Prema mikroreljefu i mjestu hlaenja, lava moe biti pahoehoe ili konopasta lava, AA lava i pillow lava. Pahoehoe ili konopasta lava [vidi Sliku 113] je viskozna bazina lava i vrlo je tekua. Uslijed hlaenja povrinski sloj ovrsne formirajui staklastu opnu. Kasnijim ponovnim dotjecanjem lave moe se formirati glatka zaravnjena povrina. Ime konopaste lave potjee otuda to kad se ohladi, moe izgledati poput koluta konopa. Takva lava eruptira iz vulkana Kilauea.
Sl. 113. Pahoehoe lava

AA lava najee je bazina, no gua je i ljepljivija od pahoehoe lave. AA lava radi kanalie jer se vanjski dio ohladi i stvori se kora, a unutra jo tee vrua magma. Kad se potpuno ohladi, nastaju otre i drobljive stijene, a kora je tamna, neravne kaotine povrine jer hlaenjem ispuca [vidi Sliku 114]. I ovakvu lavu izbacuje vulkan Kilauea. Kiselije i viskoznije AA lave formiraju kaotine pejzae s vie reljefnih oblika, a ekstremno viskozne lave oblikuju lava dome koje izgledaju kao igle i ne teku. U dodiru s morem AA lava eksplodira.
Sl. 114. AA lava

Pillow ili jastuasta lava se najee izlijeva pod morem i trenutno se hladi te formira jastuaste oblike [vidi sliku 115]. Ako se ova bazina lava izljeva na povrinu, u kontaktu sa zrakom zbog kontrakcije nastaju pukotine. Proces hlaenja je sporiji te nastaju pravilnije prizme odvojene tim pukotinama. Primjer je Rupnica na Papuku gdje se javlja takvo stubasto luenje [vidi Sliku 116]. Tipina forma kod bazinih lava su prizme, orgulje i kolonade. Kod ovih lava se javlja inverzija reljefa, lava je nekad tekla dolinom, no nakon denudacije okolnog prostora ostaje uzvienje od stvrdnute lave.

Sl. 115. Pillow lava

Sl. 116. Stubasto luenje u Rupnici

81

neven tandari

geomorfologija

PIROKLASTINI MATERIJAL
Piroklastini materijal ine razliiti fragmenti lave koji izlaze iz vulkana i mogu biti opasni. Dijele se prema veliini, tipu i unutranjoj strukturi. Akumulirani piroklastini materijal koji je taloen iz zraka i nekonsolidiran naziva se tefra. Piroklastini se materijal razlikuje po veliini pa se diferenciraju oblici od vulkanskih blokova do vulkanskog pijeska i pepela. Vulkanski blokovi su veliki uareni fragmenti lave koji se u zraku poinju hladiti pa imaju aerodinamian oblik. Obino su promjera veeg od 64 mm. Fragmenti lave vei od 32 mm promjera, otprilike Sl. 117. Vulkanski blokovi i bombe veliine limuna ili narane, nazivaju se vulkanske bombe [vidi Sliku 117]. Fragmenti lave veliine 4 do 32 mm promjera (esto izgledaju kao eravica) zovu se lapili [vidi Sliku 118]. Vulkanski pijesak su estice manje od 4 mm promjera, a vulkanski pepeo estice manje od 0.1 mm promjera koje se zbog iznimno male mase mogu dugo zadrati u zraku [vidi Sliku 119]. Stijena koja nastaje od litifikacijom komadia vulkanskog pepela zove tuf. Moe biti crne i bijele boje. Ako se takve stijene jo slijepe s okolnim sedimentima poput gline i pijeska nastaju tufiti. Cementacijom vulkanskih blokova i drugih komadia vulkanskog materijala stvara se vulkanska brea.

Sl. 118. Lapili

Lapili se takoer mogu diferencirati prema sastavu na scoriju ili cinder, plovuce i grubi pepeo. Scoria ili cinder su tamne mjehuriaste strukture s ponekad istaknutim pepeljastim materijalom. Poznati su i kao vulkanska ljuka, drozga ili troska. Nastaju brzim hlaenjem i tipini su za bazaltne lave (bogate magnezijem i eljezom). Obino se veu uz erupcije Stromboli tipa. Plovuac je upljikava stijena svjetlije boje koja nastaje naglom ekspanzijom plinova i pare. Plovuac je tipian za kisele lave (bogate silicijem, slabo bogate magnezijem i eljezom). Koristi se u proizvodnji kozmetikih preparata, paste za zube, izbjeljivanja jeansa. Grubi pepeo je tamne boje, ali moe biti i svijetao ako sadri vie vode.

Sl. 119. Paroksizam vulkanskog pepela

PLINOVI
Najznaajniji eruptivni plinovi su vodena para (H2O), ugljini dioksid (CO2), sumporovodik (H2S), ugljini monoksid (CO) i sumporov dioksid (SO2) te amonijak (NH3), metan (CH4) i vodik (H2). Vodena para ima 6090% udjela meu vulkanskih plinovima, a ugljini dioksid je vaan za formiranje atmosfere i nastanak ivota na Zemlji. Plinovi iz vulkana mogu izazvati kisele kie, a velike koliine prane i plina mogu izazvati kemijske promjene. Topljivost plinova i vode u magmi ovisi o tlaku, temperaturi i sastavu stijena. Najvei dio plinova izlazi odmah na poetku eksplozije. Plinovi u magmatskog ognjitu stvaraju visoki tlak. Stvori se tlak u prosjeku nekoliko stotina megapaskala dok na povrini on iznosi oko 100 kilopaskala (0.1 MPa). 82

neven tandari

geomorfologija

KLASIFIKACIJE VULKANA
Vulkani se mogu klasificirati prema nekoliko kriterija od kojih je jedna od najeih tip erupcije. Ipak, u terminologiji je uobiajena i podjela na osnovne tipove vulkana koja u obzir uzima vie kriterija poput forme, erupcije i eruptivnog materijala te prema geodinamikom okruju [vidi Shemu 22]. Takoer postoji i podjela vulkana prema udjelu plinova. Takvi vulkani mogu biti sivi vulkani s viskoznom magmom i crveni vulkani s bazaltnom magmom. Prema tipu erupcije u sive vulkane spadaju vulcanski montpeleki i vezuvski tip, a u crvene strombolski, islandski i havajski tip. Vulkani mogu i prelaziti iz jednog tipa erupcije u drugi.
Shema 22: Osnovne klasifikacije vulkana tipovi vulkana prema tipu erupcije strombolski tip vulcanski tip vezuvski tip montpeleki tip havajski tip islandski tip bandajsanski tip osnovni tipovi vulkana pukotinski ili izljevni vulkan titasti vulkan kompozitni ili stratovulkan doma vulkan cinder i spatter vulkani maar vulkan rhyolit caldera vulkanski kompleksi tipovi vulkana prema geodinamikom okruju vulkani otonih nizova vulkani aktivnih kontinentskih granica vulkani vruih toaka vulkani srednjooceanskih hrptova vulkani kontinentskih riftova

PODJELA VULKANA PREMA TIPU ERUPCIJE

Erupcija vulkana moe biti izljevna, eksplozivna, mjeovitog tipa i hidro-termalnog tipa. Kod izljevnog tipa erupcije, lava mirno istjee iz grotla. Oni su najei u zonama spreadinga, a pokretljiva bazaltna lava iri se velikim povrinama stvarajui zaravnjene vulkanske platoe. Kod eksplozivnog tipa erupcije burno se izbacuju plinovi i piroklastini materijal, a rijetko lava. Lava je kisela, riolitna i brzo ovrsne pa stvara stoaste vulkane strmih strana. Oni su uestali u subdukcijskim i kolizijskim podrujima. Mjeoviti tip erupcije obiljeava izbacivanje i lave i piroklastinog materijala. Ako lava doe u kontakt s vodom, nastaje burna erupcija i taj se tip erupcije naziva hidrotermalni. S obzirom na te tipove erupcije izdvojeni su tipini tipovi vulkana. Strombolski tip vulkana [vidi Sliku 120] karakteriziraju este, ali vrlo kratke ritmike eksplozije kojima se oslobaaju plinovi. Magma u vulkanu kljua i periodiki se die i sputa (priblino svakih pola sata), ali se rijetko izlijeva. Kada se izlijeva, fluidna je na temperaturama iznad 1000C i tee vie kilometara prije nego ovrsne. Uz nju biva izbaen i piroklastini materijal, a iznad vulkana se stvara neravnomjeran oblak dima. Primjeri takvih vulkana
Erupcija Strombolija

su Stromboli na Liparskim otocima i Etna na Siciliji. 83

Sl. 120. Strombolski tip erupcije

neven tandari Vulcanski tip vulkana [vidi Sliku 121] sporo izlijeva lavu koja je gusta, viskozna i kaasta, a uz lavu se izbacuju ogromne koliine sitnog piroklastinog materijala i malo plinova. Erupcije su srednje do velike jakosti. Zbog hlaenja magme meu erupcijama u krateru se formira ep, a ispod epa se nakupljaju stlaeni plinovi i para koji prije sljedee erupcije uzrokuju da se ep rasprska. Pri erupcijama se formiraju stupovi dima koji mogu dosei visinu od 10Vulkan Vulcano 20 km. Primjer takvog vulkana je Vulcano na Liparskim otocima.

geomorfologija

Sl. 121. Vulcanski tip erupcije

Vezuvski tip vulkana [vidi Sliku 122] esto zvan i plinijski tip obiljeava mjeovito djelovanje eksplozije i izlijevanja lave. Kod erupcije se uz lavu izbacuju i velike koliine piroklastinog materijala. Lava je viskozna i bogata plinom pa su eksplozije snane, no izmeu erupcija su dugi periodi mirovanja. Primjer ovakvog vulkana je Vezuv u Italiji. Za vezuvski tip vulkana je karakteristino nastajanje gustog dimnog oblaka u obliku suncobrana, tzv. plinijske magmatske kolone. Oni se iz kratera izdiu brzinama i do 100 m/s, a doseu visine od 45 Erupcija Vezuva km prodirui u stratosferu. Oblaci mogu biti konvekcijski i uruni. Materijal iz vulkana je vru, a zrak hladan pa zbog razlika u gustoi i temperaturi dolazi do konvekcije. Kod konvekcijskih oblaka vertikalno nastaju tri zone konvekcijske dinamike: zona uzgona, zona konvekcije i zona suncobrana. Kod urunih oblaka iz zone uzgona, umjesto prema gore, dolazi do uruavanja lavina, piroklastini tok koji sadri komade svih veliina brzo pada na tlo oko vulkana i do 100 km uokolo to ovaj tip vulkana ini vrlo opasnim.

Sl. 122. Vezuvski tip erupcije

Montpeleki tip vulkana [vidi sliku 123] odlikuje se velikim eksplozivnim erupcijama plina i viskozne lave. Meu plinovima dominiraju vodena para, sumporovodik i ugljini dioksid koji stvaraju crne oblake koji su zbog pepela tei pa ostaju u dodiru sa povrinom. Lava se rijetko izlijeva i ini ep u grotlu koji se polako istiskuje pa od nje Sl. 123. Montpeleki tip erupcije nastaje vertikalni stjenoviti oblik poput igle. Pod pritiscima se ep rasprskava i razara kupu pa nema klasinog kratera ve se formiraju doma oblici. Eksplozivne faze kod ovog tipa traju kratko. Primjeri takvih vulkana su Mt. Pele na otoku Erupcija Mt. St. Helen Martiniqueu i Mt. St. Helens u amerikoj saveznoj dravi Washingtonu. 84

neven tandari

geomorfologija Havajski tip vulkana [vidi Sliku 124] karakteriziraju relativno mirne erupcije bez pepela i bombi. Lava oscilira, a esto je i ujezerena u grotlu iz kojeg izbijaju vodoskoci lave visoki i do 150 metara. Kapljice u zraku ostaju samo kratko vrijeme pa su jo u likvidnom stanju kad padnu na zemlju. Lava se rijetko izlije, ali je tada vrlo opasna jer je fluidna i brzo

tee (15-30 km /h) te pokriva velike povrine. Primjeri takvih vulkana su vulkani na Havajima, Mauna Loa i Mauna Kea.
Erupcija Maune Loe

Sl. 124. Havajski tip erupcije

Islandski tip vulkana [vidi Sliku 125] je slian havajskom tipu. Vulkani su obiljeeni pukotinama, a fluidna lava mirno istjee na povrinu i moe pokriti ogromne povrine. Primjere vulkana ovog tipa nalazimo na Islandu.
Erupcija Eyjafjallajokulla

Sl. 125. Islandski tip erupcije

Bandajsanski tip vulkana ne izdvaja se uvijek, no karakteriziraju ga vrlo razorne i eksplozivne erupcije piroklastinog materijala bez izlijevanja lave. Paroksizmi esto unite cijelu vulkansku kupu pa se formiraju doma oblici. Primjeri vulkana ovog tipa su Bandaisan na Japanskom otoju i Krakatau u Indoneziji.
Crtani prikaz erupcije Krakataua Eyjafjallajokulla

OSNOVNI TIPOVI VULKANA

Pukotinski ili izljevni vulkan (flood basalts) [vidi Sliku 126] ne nastaju uvijek iz jednog otvora ve se mogu u tlu javiti pukotine iz kojih se izlijeva lava. Takvi vulkani formiraju bazaltne platoe pa stoga ostaju dijelovi Zemlje prekriveni debelim bazaltnim naslagama. Primjeri platoa su Columbia River Basalt Provinence, Dekan, Sibirski plato, Ontog Java plato. U ovu skupinu spadaju i vulkani srednjooceanskih hrptova pod morem koje nazivamo Sl. 126. Shema izljevnog vulkana morb vulkanima. Oni nastaju na konstruktivnim granicama gdje dolazi do razmicanja ploa i utiskivanja bazaltne lave. Najpoznatija zona morb vulkana je Mid-Ocean Ridge Basalt duga 70 000 km. Erupcija morb vulkana

85

neven tandari

geomorfologija

titasti vulkani su najvei vulkani na svijetu [vidi Sliku 127], nastaju istjecanjem bazine bazaltne lave u vie navrata. Niski su, ali prostorno veliki, imaju nagib padina manji od 15, obino 2-5. Iako 90% tih vulkana ne izbacuje lavu, ona je fluidna i brzo se iri, a ponekad, iako rijetko, izbacuju i piroklastini materijal. titasti vulkani esto nastaju na vruim tokama, rijetko u subdukcijskim zonama. Primjeri takvih vulkana su Mauna Loa i Kilauea na Havajima.

titasti vulkan Mauna Loa

Sl. 127. Shema titastog vulkana

Kompozitni ili stratovulkani [vidi Sliku 128] su najei vulkani na Zemlji, nastali naizmjeninom akumulacijom piroklastinog materijala i istjecanja lave. Izbacuju hladnije i viskoznije (andezitne i dacitne) lave bogate plinom, a este su eksplozivne erupcije uz duge pauze meu erupcijama. Pri erupcijama esto dolazi do Sl. 128. Shema stratovulkana uruavanja. Prema obliku su strmih nagiba s padinama nagnutim oko 40. Na stratovulkanima se zbog slojevitosti esto javljaju lahari (mud flow), bujice blata koje teku niz padinu i opasnije su od same erupcije. Primjeri stratovulkana su Fuji i Cotopaxi.
Stratovulkan Fuji

Doma vulkani nemaju kratera jer su este erupcije pa eksplodira cijeli vrni dio, a dio materijala padne natrag. Magme su kisele, viskozne i bogate plinovima, a kod erupcija nastaje oblak vrelih plinova i piroklastinog materijala. Oblikuje ih Mt. Pele tip erupcije. Oblikom su strmi i relativno visoki. Primjer doma vulkana je mali vulkan Mt. St. Helens u amerikoj saveznoj dravi Washingtonu.
Doma vulkan Mt. Pele

Cinder i spatter vulkani [vidi Sliku 129] su nastali od estica piroklastinog materijala (vulkanska ljoka ili troska). Cinder ili scoria vulkani su niski, manji od 500 m nadmorske visine s nagibima padina oko 30. Obiljeavaju ih eksplozivne erupcije koje su obino strombolskog tipa. Mogu se razviti na svim vrstama lava, ovisno o plinovima. Takvi vulkani obino nastaju u grupama. Primjer cinder vulkana je Paricutn u Meksiku.
Cinder vulkan Paricutn

Sl. 129. Shema cinder vulkana

86

neven tandari Spatter vulkani se javljaju kad lava sadri samo onoliko plinova da onemogui teenje. Ne dozvoljava da se oblikuju mali komadii koji se hlade u zraku i stvrdnjavaju se. Lava zbog plinova tvori vrue tekue grudice veliine 1-50 cm. Takvi su vulkani mali, rijetko vii od 10 m.

geomorfologija

Spatter vulkan Pu'u 'O'o na Havajima

Maar vulkani [vidi Sliku 130] su monogenetski vulkani malih visina koji imaju direktan dovod magme iz plata. Njihove su kupe svedene gotovo samo na krater, esto ispunjen vodom. Smatra se da su ti vulkani ugasli. Kod ovih se vulkana javlja aktivnost magme i vode. Ako magma doe u kontakt sa stijenama zasienim vodom iz podzemlja javlja se freatomagmatska aktivnost, a ako magma doe u kontakt s povrinskom vodom javlja se hidro-magmatska aktivnost (u plitkim morima, jezerima, u dodiru s Eichholz Maar vulkan u Njemakoj ledenjacima). Freatska erupcija dovodi do eksplozije zbog kontakta vrue magme s vodom pri emu se voda pretvara u Sl. 130. Shema maar vulkana paru, poveava se tlak i vulkan se razara, a komadii lete u atmosferu. Erupcije su slabijeg intenziteta i kratko traju. U ostacima maar vulkana danas se nalaze jezera, uglavnom su u mirnijim prostorima poput Njemakog sredogorja ili Centralnog masiva u Francuskoj. Rhyolit kaldera kompleksi nastaju djelovanjem najeksplozivnijih vulkana. Ne izgledaju kao vulkani, a nazivaju se i inverznim vulkanima jer je erupcija toliko jaka da se nakon nje rupa niti ne vidi. Kod erupcije nastaju velike kaldere koje govore o veliini magmatskih ognjita. Izmjenjuju se velike i male erupcije, a pepeo se moe rairiti i po 1000 km od kaldere. Takvi se kompleksi obino javljaju u subdukcijskim zonama. Primjer takvog kompleksa je Yellowstone.
Prostrana kaldera u Yellowstoneu

PODJELA VULKANA PREMA GEODINAMIKOM OKRUJU

Prema geodinamikom okviru ili okruju razlikuje se pet tipova vulkana. Uz subdukcijske zone nastaju vulkani otonih nizova i vulkani aktivnih kontinentskih granica. Vulkani otonih nizova javljaju se, primjerice, na Aleutima [vidi Sliku 131], Aljaskoj, Japanu, Indoneziji, a vulkani aktivnih kontinentskih granica du Anda gdje nazca ploa subducira pod junoameriku plou [vidi Sliku 132].

Sl. 131. Vulkani Aleutskog otonog niza Sl. 132. Vulkani Anda

87

neven tandari Iznad vruih toaka se javljaju vulkani vruih toaka. Primjerice, na Havajima, Galapagosu [vidi Sliku 133] ili u Yellowstoneu. U spreading zonama se javljaju vulkani srednjooceanskih hrptova. Najpoznatiji primjer su vulkani na Islandu [vidi Sliku 134]. Na kontinentima u zonama otvaranja nastaju vulkani kontinentskih riftova, primjerice u istonoj Africi [vidi Sliku 135].

geomorfologija

Sl. 133. Postanak vulkanskog otoja Galapagosa

Sl. 134. Vulkanski otok Island

Prema geodinamikom okruju moemo razlikovati i magmatske serije: toleitine serije varijacija bazalt-subducirani bazalt; alkalne serije bazalt bogat natrijem, kalijem, kalcijem; kalcioalkalne magme zasiene silicijem; kalijeve serije javljaju se na kontinentskim granicama u kasnijim fazama evolucije.

Produkcija magme najvea je kod konstruktivnih granica, a mnogo manja kod destruktivnih granica i u unutranjosti litosfernih ploa. Godinje se izlije oko 4 km3 lave na povrinu litosfere, a u unutranjosti kristalizira 20-30 km3 godinje. Analogno tome, najvea koliina efuzivnih i intruzivnih stijena nastaje na konstruktivnim granicama.

Sl. 135. Vulkani istonoafrike riftogene zone

PODJELA VULKANA PREMA AKTIVNOSTI

Danas je na Zemlji vie od 500 aktivnih vulkana od ega pedeset do ezdeset onih koji se nalaze na kontinentu i otocima eruptira godinje. Dakle oni su eruptirali u nekom nedavnom prolom vremenu. Primjer aktivnog vulkana je Mauna Loa na Havajima. Neaktivnim vulkanom zovemo onaj vulkan za koji nije zabiljeena erupcija posljednjih 10 000 godina. Takav je vulkan Mauna Kea na Havajima. Postoji i usnuli vulkan koji je utihnuo na neko due vrijeme, ali jo uvijek moe eruptirati, ima rijetke erupcije. Uspavani je vulkan, primjerice, Katla na Islandu. Na Zemlji moemo izdvojiti etiri osnovne aktivne vulkanske zone [vidi Sliku 136]. One se poklapaju sa zonama spreadinga i subdukcije. Veina aktivnih vulkana nalazi se u pacifikom vatrenom prstenu (oko 70% vulkana), velik dio se nalazi u zoni koja se protee od Sredozemlja preko Himalaje do Indonezije, tzv. Tethysu te u zoni srednjooceanskih hrptova. Posljednja zona je istona Afrika gdje je vulkanizam rairen u prostoru kontinentalnog rifta. Moemo zakljuiti da se najvie vulkana na Zemlji nalazi na granicama litosfernih ploa. ak 80% kopnenih vulkana se nalazi na konvergentnim granicama, a 5% na divergentnim granicama. Preostalih 15% vulkana nastaje iznad vruih toaka.
Sl. 136. Aktivne vulkanske zone na Zemlji

88

neven tandari

geomorfologija

POPRATNE MAGMATSKE POJAVE

Zbog hidrotermalne aktivnosti u zonama vulkanizma se javljaju i popratne magmatske pojave u koje ukljuujemo fumarole, gejzire i vrue izvore te vrue blato. Naime, tamo gdje je dotok topline iz unutranjosti vei, vrue stijene u podzemlju zagrijavaju vodu te nastaje vodena para koja se pod visokim tlakom pone izdizati prema povrini pri emu od otopljenih plinova i minerala esto poprimi i odreeni elektrini naboj.

GEJZIRI I VRUI IZVORI

Najee popratne magmatske pojave su gejziri i vrui izvori. Voda u njima potjee s povrine. Padalinska voda prodire u podzemlje i ako se tamo nalaze uarene stijene ili magma, voda se zagrijava i djelomino pretvara u vodenu paru. Pritom otapa minerale iz stijena koji e se kasnije isparavanjem istaloiti na povrini. Budui da stvaranjem vodene pare dodatno poveava tlak u podzemlju, voda kroz pukotine kree prema povrini na kojoj vladaju uvjeti nieg tlaka [vidi Sliku 137]. Ako pukotinska struktura podzemlja omoguava razvijenu podzemnu cirkulaciju, nastat e vrui izvori u kojima voda stalno jednolino pritjee kao i u klasinim izvorima. Ako je podzemna cirkulacija vrue vode ograniena, voda i vodena para se periodiki velikom snagom izdiu prema povrini kroz vrlo uske prolaze i na povrinskom otvoru nastaje mlaz vode koji ike uvis u obliku kipueg vodoskoka uz Sl. 137. Shema koju izlaze i velike vrueg izvora koliine vodene pare. i gejzira Prodor vode prestaje kad se spremnik vrue vode u podzemlju iscrpi, a kada e se ponovno pojaviti ovisi o vremenu potrebnom da se spremnik ponovno napuni. Pojava takvih periodinih mlazova vode uvis naziva se gejzir. Gejziri takoer mogu oblikovati manju kupu, a ponekad i vie njih. esto aktivnost gejzira biva prekinuta ili ponovno potaknuta potresima. Primjerice gejzir Strokkur na Islandu postao je aktivan nakon potresa 1789. godine dok je 1896. godine novi potres prekinuo aktivnost. Kao primjere zona bogatih gejzirima i vruim izvorima moemo navesti Island i Yellowstone.
Gejzir u Yellowstoneu

Vrui izvor u Yellowstoneu

89

neven tandari

geomorfologija

Gejziri i vrui izvori najee su ostaci vulkanske prolosti i mogu posluiti za iskoritavanje geotermalne energije koja se koristi za dobivanje elektrine energije, za grijanje stanova i staklenika te u terapeutske, rekreacijske i turistike svrhe. Prva geotermalna elektrana u rad je putena 1914. godine u Lardarellu u Italiji. Danas geotermalna energija, primjerice zadovoljava 100% islandskih potreba za energijom.

FUMAROLE
Fumarole su vulkanski izvori plinova. Plin, naime, izlazi prije, za vrijeme i nakon vulkanske erupcije. Fumarole su esto grupirane u vulkanskim zonama. Nakon izbacivanja lave vulkan moe dugo pokazivati znakove ivota izbacujui plinove. Tip fumarole ovisi o temperaturi i udaljenosti od paroksimalne faze (na vrhuncu erupcije). Temperatura se smanjuje s udaljavanjem od magmatskog ognjita. Pri temperaturama od 500 do 1000C javljaju se suhe ili dehidrirane fumarole s manje od 10% vodene pare, ali bogate vodikom, sumporovim Solfatara dioksidom (SO2) i drugim plinovima. Na temperaturama od 300 do 500C su kisele fumarole bogate vodenom parom, vodikom, sumporovim dioksidom, sumporovodikom (H2S), klorovodikom (HCl) i ugljinim dioksidom. Pri temperaturama izmeu 100 i 300C fumarole sadre oko 90% vodene pare i esto sumporovodik. Ako ga sadre u dovoljnim koliinama da u dodiru sa zrakom dolazi do taloenja sumpora, tada se nazivaju solfatare. Kod temperatura manjih od 100C javljaju se hladne fumarole bogate vodenom parim i ugljinim dioksidom. Ako su izuzetno bogate ugljinim dioksidom, nazivaju se mofete.
Mofeta

VULKANSKE KATASTROFE I RIZICI

U zonama vulkanizma nalazimo i negativne popratne pojave koje su esto izolirane od erupcija, ali izazivaju materijalne tete i rtve. Nazivamo ih rizicima i oni obuhvaaju vrue vulkanske oblake, plinove i piroklastini materijal, piroklastini tok, vulkanski pepeo, lahare, klizita, tsunamije, kisele kie, tok lave Lahari su blatne bujice (mudflow) koje Tok lave na cesti na Havajima nose komade vulkanskih stijena svih veliina. Bujice su izrazito dugake, nastaju kombinacijom vulkanskog materijala na strmim i slabo konsolidiranim padinama i kie ili leda kojeg je lako destabilizirati. Fini vulkanski pepeo vrlo je opasan jer ga voda pretvara u tenu masu, a kad se lahar zaustavi, pepeo se vrlo brzo ukruuje poput cementa te onemoguava bijeg bilo emu to se susrelo s laharom. Zbog svoje snage i nestabilnosti, lahari su esto i destruktivniji od samih vulkana. Katastrofalni lahari dogodili su se, primjerice, na Filipinima te na podruju vulkana Santa Marije u Gvatemali. 90

Javansko selo preplavljeno laharom

neven tandari

geomorfologija

PRAENJE I ZATITA OD VULKANSKIH KATASTROFA

Praenje vulkanske aktivnosti naziva se monitoring vulkana i obuhvaa istraivanja za otkrivanje vulkanskih erupcija [vidi Sliku 138]. Obuhvaa vie naina praenja aktivnosti. Klinometrom se mjere nagibi padina vulkana budui da pri erupciji bubre. GPS-om se mjere deformacije i napuhivanje. Seizmometar mjeri male potrese koje uzrokuje magma koja se kree iz magmatskog ognjita prema povrini lomei pritom stijene. Poveana seizmika aktivnost je esto pouzdana najava erupcije kao to je i iznenadni prestanak bilo kakvih pokreta u vulkanskom podruju. Mogue je ispitati i sastav plinova i to na daljinu za to nam slui apsorpcijski infracrveni spektrometar. Na temelju svih tih naina motrenja vulkanske aktivnosti moe se predvidjeti kada e erupcija poeti i kada e prestati. Mogu se predvidjeti sati i mjeseci prije, ali se ipak ne zna toan trenutak. Sl. 138. Tehnike monitoringa vulkana Obrana od vulkanske aktivnosti obuhvaa evakuaciju stanovnitva koja moe biti privremena ili trajna, skretanje ili zaustavljanje tokova lave gradnjom zapreka od betona, no skretanje je bolje jer zaustavljanje je samo privremeno, hlaenje tokova lave (npr. Island 1973.) te zatvaranje odnosno otvaranje pomou bombardiranja otvora (npr. Mauna Loa). Efikasna zatita od lahara je isuivanje jezera u krateru odakle se lahari opskrbljuju vodom za bujice.

PSEUDOVULKANSKI OBLICI
Na Zemlji se javljaju i pojave koje su sline vulkanskima i koje stvaraju oblike sline vulkanskima, ali nisu vulkanske. Njih stoga nazivamo pseudovulkanskim pojavama i oblicima. Dva su osnovna pseudovulkanska oblika: blatni vulkani i meteorski krateri. Blatni vulkani po vanjskoj formi i grai podsjeaju na lavine vulkane, no oni umjesto lave izbacuju itko blato, pijesak i plinove. Od plinova je najzastupljeniji metan ije gomilanje izaziva erupcije pa i plamen. Po tom su obiljeju blatni vulkani jo sliniji lavinima. Blatni vulkani uglavnom se javljaju u tektonski nestabilnim zonama, u podrujima bogatim nalazitima nafte i plina, a ponekad i u podrujima gdje je prestala djelovati vulkanska Blatni vulkan aktivnost. Takvi vulkani mogu biti visoki do nekoliko stotina metara, a minijaturni oblici nazivaju se salze ili grifoni. Meteorski krateri su slini vulkanskim kraterima i marovima, no nastali su padom meteora. To su jedini oblici na Zemlji izgraeni pod utjecajem svemirskih pojava. Meteorski krateri mogu biti eksplozivni i udarni. Takvim emo kraterima pozornost posvetiti kasnije, u cjelini Egzogena geomorfologija. 91

Meteorski krater

neven tandari

geomorfologija

UTJECAJ SEIZMIZMA NA RELJEF ZEMLJE

Potresi su kratka, iznenadna i snana podrhtavanja Zemljine kore. Podrhtavanja dolaze od vibracija koje nastaju u Zemljinoj kori prilikom naglog oslobaanja energije koju prenose valovi u svim smjerovima iz nekog podzemnog arita. To arite nazivamo hipocentar, a njegova projekcija na povrini Zemlje naziva se epicentar [vidi Sliku 139]. Veina potresa traje manje od jedne minute. Potresi se javljaju i prije glavnog potresa (fore shocks) te nakon glavnog potresa (after schocks) i do nekoliko minuta. Svake godine u svijetu ima oko 30 000 potresa koje ovjek osjeti, a ukupno ih ima i preko milijun godinje. Znanost koja ih prouava zove se seizmologija.

Sl. 139. Shema hipocentra i epicentra

Prema postanku potrese moemo diferencirati na tektonske, vulkanske, urune i antropogene [vidi Shemu 23]. Tektonski potresi uzrokovani su tektonikom ploa ili rasjedanjem pa zahvaaju vea podruja. 90% svih potresa su tektonski. Vulkanski potresi su izazvani vulkanskom aktivnou pa su manje jaine i zahvaaju manja podruja. Tek je 7% potresa na Zemlji tog tipa. Shema 23: Klasifikacija potresa prema postanku Urune potrese uzrokuju tipovi potresa uzrok potresa domet potresa uruavanja povrine zbog tektonski potres tektonika ploa i rasjedanje velika podruja upljina u podzemlju te su vrlo ogranienog dometa. Samo 3% vulkanski potres vulkanska aktivnost manja podruja potresa je ovog tipa. Poseban tip uruni potres uruavanja povrine vrlo mala podruja su antropogeni potresi izazvani nuklearnim eksplozijama ili antropogeni potres ljudske aktivnosti (vrlo) mala podruja nekom drugom ljudskom aktivnou i vrlo su rijetki.

SEIZMIKI VALOVI
Seizmiki valovi [vidi Sliku 140] najbri su vrstim stijenama, tj. uoava se zakonitost da se smanjenjem gustoe stijena smanjuje brzina kretanja seizmikih valova. Upravo su ti podaci kljuni za posredno odreivanje unutranje grae Zemlje budui da ne moemo izravno doi do plata i jezgre. Naime, s obzirom na vrijeme potrebno da val proe kroz Zemlju i oitaju ga detektori na razliitim lokacijama na Zemljinoj povrini, moemo saznati Zemljinu unutranju grau. Na otrim granicama na kojima se mijenja sastav stijena u unutranjosti Zemlje kao to je primjerice granica vanjske jezgre i donjeg plata dolazi do loma seizmikih valova pri emu oni mijenjaju smjer.

Sl. 140. Seizmiki valovi u unutranjosti i na povrini

92

neven tandari

geomorfologija

DIFERENCIJACIJA SEIZMIKH VALOVA

Seizmiki valovi mogu biti povrinski i dubinski. Povrinski seizmiki valovi su oni koji se ire od epicentra kruno povrinom (kao kad bacimo kamen u vodu), a ire se samo litosferom. Najsporiji su, ali uzrokuju najvie tete. Povrinski valovi mogu se pojaviti kao Loveovi valovi i kao Rayleighovi valovi. Loveovi valovi su transverzalni valovi koji se gibaju okomito na smjer pruanja vala, titraju lijevo-desno [vidi Sliku 141]. Rayleighovi valovi su takoer transverzalni valovi, ali titraju gore-dolje (kruno poput morskih valova). Povrina im se giba eliptino pa su spori, ali su vrlo destruktivni za graevine [vidi Sliku 142].

Sl. 141. Shema titranja Loveovih valova

Sl. 142. Shema titranja Rayleighovih valova

Dubinski seizmiki valovi se od hipocentra ire u svim smjerovima (poput zvuka). I oni se mogu pojaviti u dva oblika, kao primarni i kao sekundarni valovi. Primarni ili p-valovi su kompresijski ili longitudinalni valovi koji uzrokuju vibracije naprijed-nazad tj. uzrokuju irenje i skupljanje materije kroz koju prolaze [vidi Sliku 143]. Brzine su 4-7 m/s, prolaze kroz stijene i fluide i prvi stiu do mjerne postaje odnosno seizmometra. Sekundarni ili s-valovi su transverzalni valovi, brzine 2-5 m/s i prolaze samo kroz stijene, ne i fluide [vidi Sliku 144].

Sl. 143. Shema titranja primarnih valova

Sl. 144. Shema titranja sekundarnih valova

Za odreivanje lokacije epicentra potresa koristimo vrijeme putovanja primarnog vala do najmanje tri stanice [vidi Sliku 145]. Budui da djeluju na principu krunica, jedna stanica moe izmjerit samo udaljenost izmeu epicentra i mjerne stanice, dvije mogu odrediti dvije mogue lokacije, a tri odreuju tonu lokaciju epicentra. Udaljenost od epicentra moemo odrediti prema razlici izmeu dolaska primarnog i sekundarnog vala.
Sl. 145. Shema odreivanja lokacije epicentra potresa

93

neven tandari

geomorfologija

Budui da valovi najee nastaju u platu i kreu iz njega, oni se u njemu kreu vie-manje jednoliko. Dolaskom do vanjske jezgre lome se i mijenjaju smjer, a isto tako i dolaskom do unutranje jezgre. Zbog tog loma za svaki se potres mogu opaziti zone seizmike sjene [vidi Sliku 146]. To su mjesta na Zemljinoj povrini na kojoj se ne mogu detektirati dubinski seizmiki valovi iz pojedinog epicentra i one su dokaz lupinaste unutranje grae Zemlje. Zone seizmike sjene razliite su za primarne i sekundarne valove zbog injenice da se primarni valovi rasprostiru i kroz stijene i kroz fluide, a sekundarni samo kroz stijene to znai da ne prolaze kroz Zemljinu jezgru i samim time stvaraju veu zonu sjene.

Sl. 146. Shema zone sjene primarnih (lijevo) i sekundarnih (desno) seizmikih valova

JAINA POTRESA
Prema dubini hipocentra potresi se mogu klasificirati kao plitki, srednje duboki i duboki [vidi Sliku 147]. Plitki potresi imaju hipocentar na dubini do 70 km. 85% osloboene energije dolazi iz plitkih potresa. Hipocentar srednjedubokih potresa nalazi se na izmeu 70 i 350 km dubine. 12% osloboene energije dolazi iz srednjih potresa. Hipocentar dubokih potresa nalazi se na 350 do 800 km dubine. Samo 3% osloboene energije dolazi iz dubokih potresa. Razlog tome to se s dubinom smanjuje broj hipocentara je taj to stijene s dubinom postaju sve vie plastine zbog visoke temperature i tlaka pa manje pucaju dok su na povrini krute stijene koje i bolje prenose energiju.
Sl. 147. Shema pojave plitkih, srednjedubokih i dubokih potresa

94

neven tandari

geomorfologija

INTENZITET POTRESA
Intenzitet potresa se mjeri seizmometrom koji radi na principu njihala i detektira seizmike valove, seizmograf ih biljei, a njihov ispis se naziva seizmogram. Analizom seizmograma moemo dobiti i dubinu hipocentra. Intenzitet potresa moe se izraziti na tri naina Mercallijevom skalom, Richterovom skalom i seizmikim momentom [vidi Shemu 24].

Seizmometar i seizmograf

Seizmogram

Shema 24: Intenzitet potresa stupnjevi Mercallijeve skale I II III IV manifestacija u prostoru
ljudi ga ne primjeuju, ali instrumenti da ivotinje su uznemirene moe se osjetiti na viim katovima zgrada osjea se unutar zgrada kao brze vibracije visei predmeti mogu se zanjihati osjea se unutar zgrada, moe ga se osjetiti i vani vozila se tresu dok nisu u pokretu posude i prozori zvee osjea se na otvorenom zgrade podrhtavaju manji predmeti se prevru vrata se njiu svi ga ljudi osjeaju drvee se trese, manja zvona zvone posue puca, slike i knjige padaju ljudi jedva stoje dimnjaci i zidovi pucaju, buka otpada potekoe u vonji velike tete na zgradama, padaju dimnjaci lome se grane na drveu u zemlji se stvaraju velike pukotine zgrade se mogu uruiti voda se izlijeva iz rijeka podzemne instalacije pucaju veina zgrada je sruena samo poneka zgrada je jo uspravna mostovi su urueni eljeznike tranice su iskrivljene otvaraju se velika klizita gotovo sve konstrukcije su sruene uoavaju se valovi po zemlji rijeke mijenjaju tokove

magnituda prema Richterovoj skali 1 2 3 4

manifestacije u prostoru
primjeuje se jedino instrumentima ljudi ga jedva primjeuju ljudi ga jedva primjeuju primjeuje se u krugu 32 km od epicentra mogua su blaga razaranja na manjem podruju primjeuje se u krugu 32 km od epicentra mogua su blaga razaranja na manjem podruju prilino razoran potres jak potres vrlo razoran potres

VI VII VIII IX X

6 7 8

XI

XII

95

neven tandari

geomorfologija

Modificirana Mercallijeva skala (Mercalli-Cancani-Sieberg) iz 1931. godine mjeri posljedice potresa po ljude i graevine. Izraava se stupnjevima koji se oznaavaju rimskim brojevima: potresi I., II. i III. stupnja su slabi, potresi IV., V. i VI. stupnja su srednje jaki, a potresi VII., VIII., IX. i X. stupnja su jaki potresi dok su iznad X. stupnja katastrofalni potresi. Procjene ovom skalom su esto neobjektivne. Na temelju Mercallijeve skale izrauju se karte izoseista, linija koje povezuju mjesta istog intenziteta potresa. Richterova skala mjeri snagu potresa raunajui osloboenu energiju. Mjere se maksimalne amplitude valova na seizmografu. Magnituda potresa u toj skali iznosi od 0 do 9: do magnitude 2 potresi se jedva osjete, a iznad magnitude 8 rade ogromne tete. Najjai zabiljeeni potres imao je magnitudu 8.6. Richterova skala je logaritamska to znai da razlika izmeu dva cijela broja oznaava poveanje maksimalne amplitude vala za 10 puta. Seizmiki moment ili moment magnitude detektira se na terenu. Taj se mjerni nain vee uz uzrok nastanka potresa, a mjere se intenzitet vala i veliina rupture du rasjeda. Moment moe biti vei od 9. magnitude. Obino potresi imaju slinu vrijednost u magnitudi seizmikog momenta i Richterove skale. Reljef je znaajan modifikator potresa. Izravno utjee na irenje potresnih valova. Opasnost za neku graevinu ovisi o njenom odnosu prema okolnim reljefnim oblicima. Tako je graevina na brdu u veoj opasnosti jer se valovi odbijaju i kumuliraju pa su na vrhu jai nego u dolini. Podloga takoer utjee na potrese, vre stijene puno bolje prenose seizmike valove nego primjerice pijesak.

Posljedice potresa X. stupnja po MCS ljestvici u ileu 1960. godine

GEORASPODJELA POTRESA
Ve smo spomenuli da se potresi veu za granice litosfernih ploa. Na svim granicama ploa nastaju plitki potresi, kod transformnih granica oni mogu biti u uskoj ili iroj zoni, kod konvergentnih kolizijskih granica se javljaju na kompleksnom sustavu rasjeda i neto su dublji nego u zonama spreadinga dok u subdukcijskim podrujima duboki potresi definiraju Benioffovu zonu. Oni tamo nastaju zbog mineralne transformacije stijena pri kojoj minerali prelaze u gui oblik te zbog dehidratacije subducirajue ploe. Najvanije geografske zone potresa su cirkumpacifiki prsten, mediteransko-himalajski krug i srednjooceanski hrptovi [vidi Sliku 148]. 80% energije oslobaaju potresi cirkumpacifikog prstena, a 15% u kolizijskoj zoni Sredozemlja i Himalaje. Iz ovakve je raspodjele vidljivo da potresi prate zone vulkanizma.

Sl. 148. Seizmike zone na Zemlji

96

neven tandari

geomorfologija

MEHANIZAM NASTANKA TEKTONSKIH POTRESA U BENIOFFOVOJ ZONI

Pravilnost rasporeda potresa prvi je uoio Hugo Benioff pa je zona po njemu i dobila ime. On je utvrdio da su plitki potresi blie granici s oceanskom korom dok su dublji smjeteni dublje pod kontinentsku koru. Potresi su esti do 300 km dubine, a esti su i na povrini. Na dubini izmeu 100 i 300 km potrese uzrokuje dehidracija jer serpentin gubi vodu. Dublje na 300-450 km dubine potresa ima manje. Na 400 km olivin mijenja strukturu i postaje gui pa i potresi postaju neto uestaliji. Na 450 do 700 km dubine potresi su jo uestaliji jer se serpentin transformira. U subdukcijskim zonama potresi se veu uz Benioffovu zonu podvlaenja s nagibom 30-60. Za tu je zonu vezan andezitni vulkanizam jer magma prolazi kroz kontinentsku koru i tali andezit. Pojavljivanje vulkana ovisi o kutu pod kojim se subdukcija dogaa. to je vei kut, vei je i nagib subdukcijske plohe pa je manja i udaljenost vulkana od ruba ploe. to je brzina subdukcije vea, to je subducirana ploha nagnutija, a to doznajemo upravo iz potresa.

Potresi u Benioffovoj zoni

MEHANIZAM NASTANKA TEKTONSKIH POTRESA U RASJEDNIM ZONAMA

Unutranjost Zemlje doivljava stalne deformacije, a povrina to trpi do odreene granice. Kada se prijee ta granica, energija se oslobodi i dolazi do pomaka du rasjeda. Stijene na povrini, naime, ne mogu se deformirati plastino ve se odupiru stresu akumulirajui tu energiju. Kad se nagomila toliko energije da stijena vie ne moe izdrati stres, ona puca i stvara se rasjed kod kojeg dolazi do trenja pri emu nastaju seizmiki valovi [vidi Sliku 149]. Budui da se litosfera ne moe deformirati kao plat, na Zemljinoj povrini nastaju novi rasjedi ili se potresi stvaraju du postojeih rasjeda. Stoga je jasno zato se najvie potresa javlja upravo u rasjednim zonama.

Sl. 149. Shema nastanka potresa u rasjednoj zoni

97

neven tandari

geomorfologija

PREDVIANJE POTRESA
Kako bi se eventualno sprijeile ljudske rtve i materijalna teta, potrebno je predvidjeti mjesto, vrijeme i magnitudu budueg potresa. Postoje odreene zakonitosti o mjestu nastanka potresa pa nije teko predvidjeti grube lokacije. Karakteristian potres je onaj veliki potres koji se dogaa svakih 30-40 godina, a izmeu dva takva karakteristina potresa je razdoblje nazvano povratnim periodom. Unutar litosfernih ploa potresi su rijetki, ali vrlo razorni jer pogaaju podruja nepripremljena na potrese. Lake je predvidjeti erupciju vulkana nego potres. Razlog tome je to znamo gdje se vulkan nalazi pa moemo pratiti promjene i predvidjeti erupciju. Kod potresa je to oteano jer se javljaju du velikih rasjeda pa ne znamo tono kada e se i gdje pojaviti. Metode predvianja potresa obuhvaaju vie aktivnosti. Prva je predvianje prosjenih vremenskih razmaka izmeu pojedinih potresa odreene jaine na pojedinim segmentima rasjeda, zatim izraunavanje vrijednosti pomaka du rasjeda za vrijeme prethodnog potresa i prosjenih godinjih pomaka du rasjeda. Time se zapravo rauna koliko je vremena potrebno da se akumulira dovoljno energije za pomak du odreenog segmenta rasjeda pod pretpostavkom da e za sljedei potres biti potrebna jednaka koliina energije kao i za prethodni. Potom, izraunavanje povijesnih potresa tj. progresije potresa du rasjeda i odreivanje seizmikih praznina na temelju ega znamo koliko je godina potrebno da se nakupi energija te praenje predseizmikih pojava. Seizmike praznine su podruja gdje potresa nije bilo jako dugo, a vjerojatno se u njima akumulira energija pa moemo oekivati budui potres u tom podruju. Za predvianje lokacije budueg potresa koristi se potencijalna metoda koja ne mora dati pravi rezultat. Smatra se da u lociranju budueg potresa moe pomoi lokacija prethodnog potresa. Pretpostavlja se da e na rubovima u nastavku rasjeda nastalog prethodnim potresom akumulirati naprezanje koje e izazvati budui potres. Probleme kod predvianja mogu predstavljati dvije razliite situacije kad imamo jedan jai potres i kad imamo seriju slabijih potresa. I u jednoj i u drugoj situaciji nastat e jednak pomak. Efikasne zatite od potresa i pravih predvianja potresa ipak jo nema.
Psi zavijaju prije potresa

Na koje naine detektiramo predseizmike pojave? Biljeimo mikropotrese koji nam uz prouavanje prethodnih potresa mogu dati odgovore kad bi se mogao pojaviti potres. U zonama velikih deformacija svojstva stijena se mijenjaju zbog novih pukotina, javljaju se mikropukotine koje ukazuju na mogunost potresa. Uoavamo i promjene u poroznosti stijena jer se razina vode digne prije potresa, zatim promjene nagiba povrine i nadmorske visine te promjene u ponaanju ivotinja, konji postaju razdraljivi, psi zavijaju, ribe pljuskaju u ribnjacima, abe se skupljaju na viem mjestu, a takori, mievi i zmije naputaju svoje rupe.

abe se skupljaju na viem mjestu prije potresa

98

neven tandari

geomorfologija

POSLJEDICE POTRESA I RIZICI

Posljedice potresa su ljudske rtve, materijalna teta, sekundarne posljedice u gradu esto opasnije od samog potresa: poari, unitavanje vodova i plinskih instalacija, pucanje kanalizacije Prirodne pojave kao posljedica potresa takoer mogu izazvati goleme ljudske rtve i materijalnu tetu. Najvee takve posljedice su tsunamiji koji se javljaju kod submarinskih potresa, tj. potresa na dnu mora ili oceana. Danas se od potresa titimo izraujui karte rizika, nainom gradnje, edukacijom stanovnitva i planiranom evakuacijom. Unato tome, godinje od potresa pogine oko 15 000 ljudi.

TSUNAMI I SEJE
Tsunami (esto zvan i luni val) predstavlja razorne valove koji nastaju kao posljedica nagle promjene na dnu mora odnosno potresa u podmorju. Oni uzrokuju brojne rtve i materijalne tete. Ne javljaju se nakon svakog potresa. Tsunamiji se na puini gotovo i ne vide, visine su do 2 m, no prema obali se poveavaju do 15-30 m jer se voda gomila [vidi Sliku 150]. Kad se neposredno priblie obali, Sl. 150. Shema postanka tsunamija zbog smanjenja dubine smanjuju brzinu do 50 km/h i poveavaju visinu do 50 m. Zbog velike duine vala, tsunami se ne povlai kao normalni val, ve se voda podie nekoliko minuta i poplavljuje obale. Tsunamiji su najei u Pacifiku, a javljaju se i u Indijskom oceanu. Zatita od tsunamija su usidreni Dolazak tsunamija na obalu senzori koji prate promjenu tlaka te alju signale plutai s GPS-om koja ih dojavljuje satelitu, a oni prosljeuju slubama na obali. Ipak, mnoge siromane zemlje jugoistone i june Azije ne mogu si priutiti takvu opremu zbog ega ne mogu predvidjeti dolazak tsunamija pa doivljavaju goleme materijalne tete i ljudske rtve.

Obalno podruje prije i poslije tsunamija

Svojevrsni tsunamiji na manjim vodenim povrinama su seje (eng. seiches) [vidi Sliku 151]. To su oscilacije vode u jezerima, manjim morima i zaljevima. One se pojaavaju zbog rezonance izazvane potresom i dostiu visinu od 8 do 10 metara.
Sl. 151. Shema postanka seja

99

neven tandari

geomorfologija

POSLJEDICE POTRESA U RELJEFU

Posljedice potresa u reljefu su stvaranje rasjednih pukotina, sputanje ili izdizanje itavih kompleksa zemljita, promjena tokova podzemnih voda, presuivanje i pojavljivanje novih izvora te pojava mineralnih izvora, a este su i posljedice u tlu. Pukotine u stijenama nastale potresima mogu izazvati krupne morfoloke promjene, mogu se pruati u duljini od nekoliko desetaka kilometara i biti iroke i do 20 m, a rasjedni skok moe biti i do 10 m. Sputanja i izdizanja zemljita takoer su znaajna pogotovo ako su veih razmjera. Tada topografske karte postaju neupotrebljive, otoci mogu potonuti ili izroniti, rijeke mogu promijeniti tok pa i uzrokovati poplave dok ne nau novi put do mora, mogu se stvoriti i nova jezera.

Reljef nakon potresa u Haitiju 2010. godine

100

neven tandari

geomorfologija

EGZOGENA GEOMORFOLOGIJA

101

neven tandari

geomorfologija

UVOD U EGZOGENU GEOMORFOLOGIJU

Egzogena geomorfologija se bavi vanjskim utjecajima na reljef, prouava obiljeja, genezu i evoluciju reljefa egzogenog podrijetla tj. reljefa nastalog djelovanjem egzogenih sila i procesa. Dvije su vanjske egzogene sile Suneva radijacija i sila gravitacije koja ima najvee znaenje na padinama te fluvijalnim i ledenjakim reljefnim oblicima. Geomorfoloki agensi koji direktno djeluju na zavrne oblike su voda, led, vjetar, vegetacija, ivotinje i ovjek [vidi Shemu 25]. Deset je osnovnih egzogenih procesa: troenje, padinski procesi, fluvijalni procesi, krki i fluviokrki procesi, marinski i lakustrijski procesi, eolski procesi, sufozijski procesi, glacijalni i periglacijalni procesi, biogeni procesi te antropogeni procesi. Zajedniki naziv za sva razorna djelovanja vanjskih procesa koja dovode do ogoliavanja terena je denudacija ili degradacija. Pod degradaciju moemo tako svrstati abraziju, koroziju, eroziju, pokrete masa na padinama, transport i troenje.

voda

ovjek

EGZOGENI RELJEFNI OBLICI

led

ivotinje

vjetar

Shema 25. Geomorfoloki agensi koji djeluju na zavrne egzogene reljefne oblike

Rezultat svih egzogenih procesa je stvaranje destrukcijskih i akumulacijskih oblika, a kakav e se reljef oblikovati, osim o aktivnima ovisit e i o pasivnim imbenicima koji obuhvaaju litoloki sastav stijena (vrsta, boja, tvrdoa, oblik), geoloku grau i klimu.

PROCESI TROENJA I RELJEFNI OBLICI

Troenje obuhvaa destruktivne procese koji mijenjaju fizike i kemijske karakteristike stijena na povrini ili blizu nje. Ti procesi vrste stijene pretvaraju u destruktivni, rastresiti materijal, uglavnom pod atmosferskim utjecajima. Prema mjestu troenja, ono moe biti vezano uz dinamike pokrete ili na mjestu (in situ).

Shema nastanka tla troenjem

Tlo kao rezultat troenja

102

neven tandari

geomorfologija

VRSTE TROENJA
Vie je vrsta troenja, no dvije su osnovne: mehaniko ili fiziko i kemijsko, a ostale vrste obuhvaaju diferencijalno, dubinsko, organogeno i druge vrste troenja koje se s obzirom na rezultat mogu svrstati u mehaniko i kemijsko troenje. Najvaniji produkt troenja je tlo budui da o njemu izravno ovisi poljoprivreda koja stoga na odreeni nain ovisi i o troenju. Procjenjuje se da stvaranje jednog centimetra tla traje oko petsto godina. Produkti troenja otopljeni u moru slue kao nutrijenti marinskih organizama.

MEHANIKO TROENJE
Mehaniko ili fiziko troenje je fizika dezintegracija stijena tj. skup procesa kojima se stijene lome na manje komadie, ali im se ne mijenja kemijski sastav. Pritom im se poveava povrina, no obujam se ne mijenja. Glavna posljedica mehanikog troenja je stvaranje i irenje pukotina u stijenama. Mehaniko troenje je raznovrsno, ovisno o agensu koji djeluje. Tako imamo utjecaj insolacije, leda, eksfolijaciju, utjecaj valova, rijeka, vjetra i ledenjaka te utjecaj biljaka. Utjecaj insolacije odnosi se na izravan utjecaj temperature. Naime do troenja dolazi zbog neprestanih izmjena zagrijavanja i hlaenja. Zagrijavanje uvjetuje poveanje povrine stijena zbog ega one pucaju. Stoga je utjecaj insolacije najvei u tropskim i suptropskim prostorima gdje dolazi do jakog zagrijavanja te u aridnim podrujima gdje Sl. 152. Raspucalo tlo u Sahelu temperaturne razlike tijekom dana i noi mogu biti i vee od 50C. Utjecaj leda je takoer utjecaj temperature, ali neizravan. Poznato je da led ima razliit obujam od vode (razlika je oko 9%) pa kad doe do zaleivanja vode u pukotinama, stvara se led koji ima vei obujam od vode i iri pukotine te stijene pucaju. to je ea izmjena zaleivanja i odleivanja, to e dezintegracija stijene odnosno njeno pucanje biti bre. Utjecaj leda je znaajan kod velikih nadmorskih visina i u subpolarnim regijama.

irenje pukotina u stijeni ledom

Eksfolijacija je potpuna promjena uvjeta koja takoer uzrokuje troenje. Primjerice, magmatske stijene nastaju pod utjecajem visokog tlaka i temperature, a denudacijom dolaze na povrinu gdje doivljavaju dekompresiju (smanjenje tlaka) i tada dolazi do eksfolijacije. Stijene se lome odnosno ljute na tanke slojeve u smjeru najmanjeg otpora. Primjer oblika koji je doivio eksfolijaciju je Glava eera u Brazilu. Utjecaj valova, rijeka, vjetra, ledenjaka takoer moe uzrokovati troenje. Naime, voda uzrokuje eroziju, valovi abraziju, vjetar koraziju, a ledenjaci egzaraciju.

Eksfolijacija stijene

103

neven tandari

geomorfologija Troenje solju odnosi se na izluivanje kristala soli uslijed jae evaporacije tijekom sunih razdoblja. Kristali soli oslabljuju pukotine te ih pripremaju za kemijsko troenje u vlanijim razdobljima kada voda ponovno otapa sol i destruktivno djeluje na stijene. Utjecaj biljaka nije iskljuivo mehaniki i stoga ga ubrajamo u organogeno troenje koje moe biti i mehaniko i kemijsko. Mehaniki utjecaj kod biljaka ima korijenje koje se uvlai u pukotine i uvjetuje pucanje stijena, a kemijski utjecaj daje kombinacija kiselina iz biljaka i humusa.
Troenje stijene korijenjem

KEMIJSKO TROENJE
Dvije su osnovne vrste kemijskog troenja hidroliza ili silikatno troenje i korozija, disolucija ili otapanje, a ostale vrste su troenje solju, karbonizacija, oksidacija ili redukcija, kationska izmjena i drugi. Kemijsko troenje je uvjetovano klimom te je stoga najintenzivnije u vlanim tropima. Pod utjecajem vode, atmosferskih plinova ili spojeva iz zraka, najee vodene pare i ugljinog dioksida, dolazi do kemijske reakcije pri emu voda reagira s drugim tvarima i nastaju dvije ili vie novih tvari. Izravni produkti kemijskog troenja su elementi bakar i aluminij koje nalazimo nataloene u prostoru.

HIDROLIZA
Znaajne izmjene elemenata javljaju se obino kod silikatnih minerala budui da oni ine oko 60% svih minerala i na njih utjeu razliite kiseline. Stoga je hidroliza ili silikatno troenje najznaajniji oblik kemijskog troenja. Moemo ju definirati kao razlaganje tvari pomou vode pri emu nastaju dvije ili vie novih tvari. Hidrolizi moe prethoditi hidratacija, proces ulaska vode u sastav tj. strukturu minerala ime nastaju nove tvari. Hidrolizom se raspadaju magmatske stijene, a ona daje i veinu minerala u prostorima s vlanom klimom. Efekt hidrolize pojaava se visokom temperaturom.

KOROZIJA
Korozija, disolucija ili otapanje je troenje vodom prokapnicom ili cjednicom, osobito u pjeenjacima zbog poroznosti. Izraena je kod blokova vapna ili mramora kod kojih dolazi do otapanja pri emu korozija odnosi mekani materijal i nastaje oblik saa (eng. honeycombs) [vidi Sliku 153]. Primjere korozije moemo vidjeti kod mramornih spomenika.
Sl. 153. Honeycombs stijena

104

neven tandari Sferoidalno troenje je specifino za magmatske stijene [vidi Sliku 154], a odnosi se na otapanje karbonata vodom bogatom kiselinama. Uglatim stijenama se najprije zaobljuju rubovi jer je kemijsko troenje bre i intenzivnije na uglovima nego na zaravnjenim povrinama. Kod sferoidalnog troenja dolazi i do eksfolijacije pa se istovremeno dogaa i kemijsko i mehaniko troenje, no proces je relativno spor.

geomorfologija

Sl. 154. Sferoidalno troene magmatske stijene

TROENJE SOLJU
U zonama izmjena vlanih i suhih razdoblja dolazi do troenja solju. Evaporacija vode na povrini i kapilarni efekt uzrokuju kristalizaciju soli iz slane otopine pa nastaju vrste kore (eng. duricrust) [vidi Sliku 155]. To su vrsti slojevi uz povrinu debljine od nekoliko milimetara do nekoliko centimetara. vrste kore nastaju akumulacijom otopljenih minerala bogatih tekuina ili akumulacijom vode koji se kapilarno kreu prema gore. To kapilarno kretanje prema gore u aridnim je podrujima potpomognuto i jaom evaporacijom. Kod kapilarnog kretanja vode prema povrini nastaju vapnenaka, silicijska, aluminijska ili eljezna kora. Kore jedno vrijeme tite gornji dio stijene od troenja, no im se ona uniti troenje ponovno zapone, a kada se gornji dio dezintegrira, i ovaj donji dio brzo doivljava dezintegraciju jer je oslabljen Sl. 155. Duricrust kapilarnim kretanjem vode. Na vlanim povrinama kemijsko troenje ide prema dolje jer je povrina stijena bogatija vlagom od unutranjosti, a na suhima prema gore jer je unutranjost stijena bogatija vodom od povrine. Destrukcijom vrstih kora nastaju kaverne. To su oblici kod kojih je unutranji dio stijena odnesen, a da bi se to dogodilo, potrebna je nagla izmjena vlaenja i suenja.

105

neven tandari

geomorfologija

DIFERENCIJALNO TROENJE
Diferencijalno troenje podrazumijeva selektivnu eroziju. Naime, razliite vrste stijena u jednakim uvjetima razliito se troe. Uzmimo primjer pjeenjaka iji su slojevi razliito otporni na troenje, ovisno o sastavu, pa se mogu troiti bre ili sporije. U suhom okoliu mogu se javiti mushroom rocks iji je nastanak vezan za diferencijalno troenje. To su gljivasti oblici koji se sastoje od pjeenjaka, a njihov donji dio bio je Sl. 156. Mushroom rock okruen glinovitim kriljcem koji je neotporniji od pjeenjaka te je odnesen [vidi Sliku 156]. Isto tako, vjetar moe u kamenu oblikovati kamene mostove troenjem du vertikalnih pukotina [vidi Sliku 157]. Primjere takvih mostova moemo nai u nacionalnom parku Arches u Sjedinjenim Amerikim Dravama.

Sl. 157. Kameni most

FAKTORI TROENJA
imbenici o kojima ovisi troenje su klimavarijanca, epirovarijanca i petrovarijanca. Epirovarijanca u obzir uzima utjecaj strukture jer je troenje vee u podrujima u kojima ima vie rasjeda i pukotina. Dakle, taj utjecaj je lokalnog karaktera. Klimavarijanca definira troenje stijena po klimatskim odnosno morfoklimatskim zonama uzimajui u obzir utjecaj temperature, vlage i koliine padalina. U razliitim klimatskim zonama razliit je odnos fizikog i kemijskog troenja. Kemijsko troenje najjae je uz ekvator, a mehaniko uz polove. Morfoklimatske zone ve smo objasnili u poglavlju Kako nastaje reljef u dijelu o utjecaju klime na reljef. Petrovarijanca pak u obzir uzima litoloki Shema 26: Stijene prema otpornosti na troenje sastav jer on djeluje tip stijene stijene otporne na troenje stijene neotporne na troenje na otpornost stijena prema troenju na magmatske stijene granit, diorit, bazalt vulkanski pepeo, tuf mjestu i denudaciji. Sedimentne, sedimentne stijene pjeenjaci glina, lapor, vapnenac magmatske i metamorfne stijene metamorfne stijene gnajs, kvarcit, mramor kriljavci sastoje se od minerala razliitih oblika, veliine, boje i drugih svojstava. Tako na primjer, pri visokim temperaturama e se jae zagrijati tamni nego svijetli minerali to e dovesti do pucanja stijene. Isto tako, monomineralne stijene otpornije su od polimineralnih stijena zbog jedinstvenog sastava to moe biti od velikog znaaja u podrujima gdje dolazi do zaleivanja vode. Razliite stijene stoga su razliito otporne na troenje [vidi Shemu 26]. Neke su stijene izrazito otporne na mehaniko troenje, a neotporne su na kemijsko kao to je sluaj s vapnencem ili mramorom. 106

neven tandari

geomorfologija

KLIMAVARIJANCA PO KLIMATSKIM ZONAMA

U svim klimatskim zonama dolazi do mehanikog i kemijskog troenja, no u nekim je zonama vea ili manja dominacija jedne od tih dviju vrsta troenja. Tako je primjerice u ekvatorskom pojasu dominantno kemijsko troenje dok u umjerenom pojasu podjednako djeluju i mehaniko i kemijsko troenje [vidi Shemu 27].

Shema 27. Dominacija razliitih vrsta troenja prema klimatskim zonama

PROCESI TROENJA I RELJEFNI OBLICI U EKVATORSKOM POJASU

U ekvatorskom pojasu zbog velike vlage i visoke temperature s malim dnevnim i godinjim amplitudama dominira intenzivno kemijsko troenje. Bujna vegetacija obogauje vode kiselinom. U tom pojasu prevladavaju zaravnjeni prostori, a blagi breuljci i uzvienja predstavljaju otpornije stijenske mase koje se nazivaju bornhardt [vidi Sliku 158]. itav troni sloj ima debljinu od 5 do 30 m i na povrini je vrlo jaka aktivnost atmosferilija poput jakih kinih pljuskova koji spiraju povrinski sloj. Kinica obogaena raznim organskim i anorganskim Sl. 158. Bornhardt Spitzkoppe u Namibiji spojevima koje otapa procjeujui se u dubinu dolazi do temeljne stijene. Na kontaktu tronog sloja i te stijene dolazi do intenzivnog kemijskog troenja subkutane korozije. Najintenzivniji kemijski procesi kod subkutane korozije su oksidacija i hidratacija kojima se stvaraju glinovite estice i hidroksidi eljezovih spojeva. Otuda tim krajevima teka, duboka, crvena, glinovita tla. Spiranje na povrini postupno sniava teren, ali se isto tako sniava i razina temeljne stijene pod djelovanjem subkutane korozije. Ako su ta dva procesa ujednaena, dolazi do vie-manje paralelnog dvostrukog sniavanja terena pa se taj proces naziva dvostruka planacija. Ako je spiranje jae od subkutane korozije, s vremenom e biti sve manje tronog sloja i tlo e u konanici biti ogoljeno do temeljne stijene. Taj je problem est kod neplanskog unitavanja biljnog pokrova koji titi od prejakog spiranja. Moe se dogoditi i da subkutana korozija bude jaa od spiranja ime se poveava debljina tronog sloja sve do odreene granice kad voda vie ne prodire dovoljno duboko i u dovoljnim koliinama da bi uzrokovala subkutanu koroziju. Tada ponovno Shema 28. Shematski prikaz dvostruke planacije terena nastaje ravnotea.

107

neven tandari

geomorfologija

PROCESI TROENJA I RELJEFNI OBLICI U SAVANSKIM PODRUJIMA

U savanskim podrujima zastupljeno je i kemijsko i mehaniko troenje zbog izmjena suhih i vlanih razdoblja. esto se javlja sufozijski reljef (lat. suffodis potkopavati) kojega predstavlja vodom odnesena podloga ispod vrstog pokrova [vidi Sliku 159]. Rastresiti povrinski sedimenti se destruiraju tj. odnose atmosferskom vodom ili snjenicom koja protjee upljinom povrine zemljita.
Sl. 159. Shematski prikaz sufozijskog reljefa

PROCESI TROENJA I RELJEFNI OBLICI U PUSTINJSKIM PODRUJIMA

U pustinjskim podrujima dominantno je mehaniko troenje zbog ekstremne aridnosti te visokih temperatura i velikih temperaturnih amplituda. Razlika izmeu dnevne i none temperature moe iznositi i vie od 50C. Znaajan je utjecaj insolacije zbog diferencijalnog zagrijavanja svijetlih i tamnih stijena. To dovodi do molekularne napetosti i pucanja stijena, a konani produkt je sitni materijal koji e biti pretaloen zbog padinskih ili eolskih procesa. U hladnijim pustinjama javljaju se regelacija ili zamrzavanje i segelacija ili odmrzavanje vode u pukotinama zbog ega takoer stijene pucaju. Kemijskim se troenjem u pustinjama razvijaju pustinjske patine i tafoni. Pustinjska patina je glazura koja prekriva stijene u pustinji i vrsta je vrstih kora [vidi Sliku 160]. Nastaje zbog isparavanja jako mineralizirane vode koja se kapilarno uspela iz unutranjosti do povrine stijene. Minerali se isparavanjem vode kristaliziraju na povrini i stvaraju koru debljine i do pola centimetra. Patina se uglavnom sastoji od silikatno-eljezovih i manganovih spojeva. Ekstremno visok postotak mangana i eljeza je posljedica biokemijskih procesa koje vre bakterije koje i taloe crvenkasti sloj gline i eljeznog oksida. Ako se kapilarno penjanje vode odvija u pijesku, a ne u vrstoj stijeni, tada se na povrini moe stvoriti vrsti sloj od cementiranog pijeska. Kaverne u masivnim stijenama i velikim blokovima koje nastaju troenjem jezgre (core weathering) nazivaju se tafoni [vidi sliku 161]. Obino ih je mnogo na malom prostoru.
Sl. 160. Pustinjska patina

U glinovitim pustinjama esta je pojava mree pukotina pod utjecajem isuivanja tla nakon rijetkih pljuskova. Takva se mrea obino pojavljuje u nekoj plitkoj potolini gdje je jako isparavanje vode pa se glina jako stvrdne, a zbog zagrijanosti se saima te puca [vidi Sliku 152].

Sl. 161. Tafoni u stijeni

108

neven tandari

geomorfologija

PROCESI TROENJA I RELJEFNI OBLICI U UMJERENOM POJASU

U umjerenoj zoni zastupljeno je kombinirao djelovanje i mehanikog i kemijskog troenje, no oblici nastali tim troenjem se brzo izbriu iz reljefa pod djelovanjem drugih procesa meu kojima dominiraju padinski i fluvijalni procesi. Utjecaj troenja najvidljiviji ostaje u krkim terenima.

Reljef umjerenog pojasa

PROCESI TROENJA I RELJEFNI OBLICI U PERIGLACIJALNOM POJASU

U periglacijalnom pojasu nema stalnog ledenog pokrivaa. Dominantno je mehaniko troenje vezano uz nivaciju tj. naizmjenino zamrzavanje (regelacija) i odmrzavanje (segelacija) tla pod utjecajem snijega. Budui da je u periglacijalnim podrujima temperatura stalno niska zbog slabe zagrijanosti, tlo je stalno zamrznuto u dubini, a na povrini je tanki sloj od rastresitog materijala koji se odmrzava ljeti i naziva se aktivni sloj. Stalno zamrznuto tlo naziva se permafrost ili merzlota ili tjell. Njegova dubina je razliita, a raste prema polu gdje moe Permafrost dosegnuti i do 600 m dubine. Na permafrostu nema stalnog ledenog ni snjenog pokrivala, nema ni izvora ni rijenih tokova budui da je tlo kompaktno i vododrivo. U svijetu oko 20 000 000 km2 povrine ini permafrost. Ukupnost procesa mehanikog troenja bez prisustva tekue vode, ve iskljuivo temperaturnim amplitudama naziva se kriofrakcija. Budui da kriofrakcija i nivacija djeluju istodobno, nastaje karakteristian reljef. Najvee promjene doivljava aktivni sloj, naroito ljeti kad su temperaturne razlike izmeu dana i noi najvee. U procesu kriofrakcije u zemljitu nastaju pukotine u koje naknadno ulazi voda i proiruje ih zamrzavanjem. Tako se stvaraju ledeni klinovi koji istiskuju zdrobljeni materijal iz pukotina na povrinu [vidi Sliku 162]. Taj se materijal oko pukotine na povrini prua prstenasto. Kad se ledeni klin odmrzne, tlo se pone skupljati smanjujui pukotine. Zdrobljeni se Sl. 162. Ledeni klin materijal vie ne vraa u pukotinu jer se voda u klinu vezala za sitne glinovite estice koje su zapunile sredite. Sredinji glinoviti dio klina zbog skupljanja tla poprima konveksni oblik iznad povrine. Pri ponovnom zaleivanju zdrobljeni materijal se radijalno potiskuje pri emu se granulira, a na njegovo mjesto dolazi novi sitniji materijal takoer prstenasto oko pukotine. Uslijed tog radijalnog potiskivanja materijala, nastaju sve vee granule koje stvaraju tzv. poligonalna tla [vidi Sliku 163] u Sl. 163. Poligonalna tla procesu koji se naziva krioturbacija. 109

neven tandari

geomorfologija

PADINSKI PROCESI I RELJEFNI OBLICI

Padine su nagnuti dijelovi povrine Zemlje s nagibom veim od 2 i osnovni su element reljefa. Morfogenetski elementi padina su vrni dio, padinske strane ili podine i podnoje ili padina. Procesi koji e se javiti na padinama ovise prvenstveno o nagibu padina kao to o njemu ovisi i stabilnost terena [vidi Shemu 29]. to je padina strmija, procesi koji se odvijaju na njoj su bri. Tako se na padinama s nagibom manjim od 32 odvijaju teenje i klienje zemljita, a na padinama s nagibom veim od 32 uruavanje i osipanje. Oblik padine ovisi o gravitaciji te vanjskim i unutranjim silama i procesima.
Shema 29: Nagibi padina nagib 0-2 2-15 15-35 35-55 > 55 pojavni tip padina fluvijalne terase terminalne morene, padine dina padine sredogorja padine strukturnih strana strukturni odsjeci aktivnost procesa akumulacija, nema spiranja ni klienja aktiviranje svih padinskih procesa jaka linearna erozija i spiranje, preduvjeti za razvoj klizita izrazito jaki procesi jaki odroni iskoristivost padina idealni uvjeti za promet i izgradnju te primjenu agromehanizacije otean promet, nagib od 15 je granica za rast nekih kultura poput kukuruza vrlo otean promet (samo specijalna vozila) oteano hodanje, granica opstojnosti uma neiskoristiv prostor

Padina

KLASIFIKACIJA PADINA
Prema obliku padine mogu biti normalne, konkavne, konveksne, kose, strmci i sloene padine [vidi Sliku 164]. Normalne ili uravnoteene padine sastoje se od gornjeg konveksnog dijela i donjeg konkavnog dijela koji su meusobno odvojeni zamiljenom infleksijskom linijom. Gornji je dio destrukcijski, a donji akumulacijski. Takve su padine vezane uz nepropusne stijene i nema ih na karbonatima. Konkavne ili udubljene padine su uglavnom starije i na njima prevladavaju egzogeni procesi to znai da je denudacija jaa od tektonike. Za razliku od njih, konveksne ili ispupene padine su uglavnom mlae i na njima je takoer prisutna destrukcija, ali je denudacija slabija od tektonike. Kose padine su strukturne i izravno vezane za litoloki homogene stijenske komplekse. Naime, kosa padina se poklapa s plohom nagnutog sloja. Uglavnom se javljaju na karbonatima gdje je uslojenost vrlo izraena. Strmci su padine s nagibom veim od 55 i najee se javljaju u klastinim sedimentima. Mogu biti strukturni strmci poput onih na Kornatima ili Hvaru, a mogu biti i egzogeni poput onih na Susku. Sloene padine su one padine kod kojih se izmjenjuje vie tipova padina.

Sl. 164. Tipovi padina prema obliku

110

neven tandari

geomorfologija

DERAZIJSKI PROCESI I OBLICI

Iz oblika padina moemo vidjeti koji su ih procesi oblikovali. Naime, ako su padine mlade i strme, moemo zakljuiti da je izdizanje bilo jae od denudacije dok je kod blagih padina denudacija bila jaa od izdizanja. Sve destruktivne procese koji se odvijaju na padinama jednim imenom moemo zvati derazija (lat. deradere grebati). Deraziju moemo definirati kao spontane pokrete rastresitog materijala niz padinu pod utjecajem gravitacije. Taj rastresiti materijal naziva se regolit, a nastaje troenjem velikih blokova vrstih stijena kojim se oni usitne [vidi Sliku 165]. Takav usitnjeni materijal se zbog gravitacije i drugih egzogenih procesa moe pokrenuti niz padinu. Da bi se padinski procesu uope pokrenuli, potrebni su padina, rastresita stijenska masa, razliita otpornost stijena, voda, ogoljene stijene bez vegetacije i tla te gravitacija. Tri su skupine padinskih procesa: gravitacijski pokreti koji obuhvaaju uruavanje, osipanje i stijenske lavine, zatim procesi puenja, teenja zemljita i klizita te procesi spiranja i jaruenja. Svaki od tih procesa objasnit emo i definirati reljefne oblike koji njima nastaju.

Sl. 165. Regolit

GRAVITACIJSKI POKRETI I RELJEFNI OBLICI

Gravitacijski pokreti su pokreti stijenskih masa i troina i obuhvaaju kretanje rastresitog materijala zbog troenja i utjecaja gravitacije niz padinu. Gravitacijskim pokretima ispod padine se akumuliraju korelativni sedimenti [vidi Sliku 166]. Oni su destabilizirani i sudjelovali su u procesu, a geomorfolozima slue kako bi njima objasnili koji se proces dogodio. U gravitacijske pokrete spadaju uruavanje, osipanje te stijenske lavine.

Sl. 166. Shema uruavanja

111

neven tandari

geomorfologija

URUAVANJE
Uruavanje je naglo i brzo kretanje rastresitog materijala niz padinu pod utjecajem gravitacije u trenutku gubitka stabilnosti [vidi Sliku 167]. To je jedini trenutni dogaaj meu padinskim procesima. Javlja se kod padina s nagibom veim od 32. Najei uzroci uruavanja su temperaturna razlika i razlika u napetosti. Uruavanje je posljedica sezonskih dogaaja kao to su smrzavanje i odmrzavanje ili otapanje snijega u proljee, zatim epizodnih dogaaja poput potresa te periodinih dogaaja, primjerice donoenjem novog materijala na klifovima dolazi do nestabilnosti i uruavanja.

Sl. 167. Shema uruavanja

Kod uruavanja se ne formiraju strogo odreeni reljefni oblici. Javlja se reljefni oblik kolapsium koji se sastoji od urune nie na vrhu, urunog koridora i urune kupe na dnu. Primjer uruavanja je odron iza Zlatnog rata kod Makarske.
Uruavanje na plai Zlatni rat na otoku Brau

OSIPANJE
Osipanje je gravitacijski pokret niz padinu koji se javlja kod juno eksponiranih padina. Uglavnom nastaje zbog sezonskih i dnevnih razlika u temperaturi vode u pukotinama, vrlo esto u proljee. Osipanje se esto javlja kad su slojevi paralelni s padinom pa je ono najee vezano uz karbonate. Kotrljanje materijala kod osipanja traje due u odnosu na uruavanje pa se time i padina drugaije destruira. U procesu osipanja nastaje strmi odsjek i formiraju se toilo (destrukcijska ljebasta struktura) i sipar (akumulacijska lepezasta struktura) [vidi Sliku 168]. Korelativni materijal koji se akumulira osipanjem naziva se koluvij. Sipar karakterizira granulometrijska gradacija: na obodu sipara je najkrupniji materijal dok je na vrhu najsitniji materijal.

Sl. 168. Strukture uslijed osipanja

Ako na istoj padini nastane vie sipara oni se mogu spojiti pa nastaje koluvijalni zastor ili plaz koji ima oblik valjka. Njihovim narastanjem smanjuju se inicijalni nagibi ime se odigrava proces aplanacije ili uravnjavanja terena. Kad sipar postane neaktivan, obrasta vegetacijom. Od sipara se moemo zatiti izgradnjom potpornih zidova. Primjere osipanja i nastanka sipara nalazimo u dolini Rjeine podno Grobnikog polja.
Koluvijalni zastor

112

neven tandari

geomorfologija

STIJENSKE LAVINE
Stijenske lavine ili urnisi su lavine velikih brzina koje se javljaju kod vrnih strmih dijelova visokih planina i strmih ledenjakih dolina. Rezultat su prvenstveno temperaturnih promjena ili promjena atmosferskog tlaka pri kojima nastaju pukotine koje destabiliziraju stijenske mase. im se prijee kritini otpor podloge koji je i tako malen zbog velikog nagiba, ogromne mase se pokrenu niz padinu te dostiu brzinu i do 400 km/h te izazivaju katastrofe. Isto tako mogu biti i rezultat potresa na to ukazuje primjer iz Pamira 1911. godine kada je potres pokrenuo stijensku lavinu koja je pregradila dolinu rijeke Murgab i stvorila jezero dugo 61 km.

Stijenska lavina

Prostor u kojem djeluju stijenske lavine sastoji se od lavinske nie otkuda se lavine pokreu, lavinskog koridora odnosno puta kojim se lavina kree i lavinske kupe koja se formira akumulacijom lavinskog stijenskog materijala [vidi Sliku 169]. esto se uz stijensku javi i snjena lavina (usov) koje se onda zajedno strmoglavljuju niz padinu. Snaga takve kombinacijske lavine moe biti golema to pokazuje primjer u vicarskoj iz 1806. godine kada je jedna takva lavina zatrpala selo Goldau stijenskim slojem debljine 30 m. Kao i od sipara, i od stijenskih se lavina moemo zatititi izgradnjom potpornih zidova. Stijenske lavine esto se javljaju niz padine visokih planina poput Alpa.

Stijenska i snjena lavina

Sl. 169. Shema snjene lavine ekvivalentna i stijenskoj lavini

PROCESI PUENJA, TEENJA I KLIENJA ZEMLJITA I RELJEFNI OBLICI

Procesi puenja, teenja i klienja zemljita takoer se odvijaju pod utjecajem gravitacije, ali dulje traju od gravitacijskih pokreta pa imaju i drukije posljedice za reljef. Smatra se da su to najdestruktivniji padinski procesi. 113

neven tandari

geomorfologija

PUENJE ZEMLJITA
Puenje zemljita ili deflukcija je sporo kretanje zemljita niz padinu, brzinom 1-2 cm godinje, ovisno o vrsti tla i vegetaciji [vidi Sliku 170]. Kod puenja se velike mase rastresitog materijala sputaju niz padinu. Taj se proces javlja u vlanijim klimama, u podrujima izmjena suhih i vlanih razdoblja te u podruju gdje dolazi do zamrzavanja i odmrzavanja. Glavni uzroci su zaleivanje vode u tlu i temperaturna razlika te prekomjerno vlaenje. Zaleivanjem vode u tlu povea se volumen tla pa kad se povienjem temperature led pone odleivati, nastat e upljine u tlu. Tlo se razrahli, a pod utjecajem gravitacije se slijee i pomie. Pomicanje iznosi nekoliko centimetara godinje.

Sl. 170. Shema puenja zemljita

Puenje je spori proces i nema kliznu plohu za razliku od klizita, a u prostoru ga moemo prepoznati jer esto dovodi do iskrivljenja stabala, stupova ili ograda. esta je pojava da stabla ne stoje vertikalno ve je svako pojedino stablo pod odreenim kutom u odnosu na zemljite, tu pojavu nazivamo ''pijana uma''. Takoer je est geotropizam kod stabala na zemljitima koja puze jer imaju tendencija rasta prema gore, vertikalno.

Geotropizam

TEENJE ZEMLJITA
Teenje zemljita ili soliflukcija je teenje povrinskog rastresitog materijala koje se javlja u homogenom tlu na padinama s nagibom manjim od 32. Teenje zemljita javlja se iskljuivo kao rezultat zasiivanja tla vlagom (soliflukcija) te smrzavanja i odmrzavanja (gelisoliflukcija). Kod soliflukcije, povrinski sloj se zasiti vlagom i prelazi u tekue stanje te tee preko sloja koji je nezasien vodom (dublje tlo) [vidi Sliku 171]. Kao ni kod procesa puenja, ne postoji klizna ploha jer ne postoji sloj koji bi bio drugaijeg sastava od okolnog (homogenog) tla. Teenjem se esto formiraju male valovite terase obrasle travom ili koljkasti oblici terasa. Teenje aktivnog sloja tla niz stalno zamrznutu podlogu koju ini permafrost naziva se gelisoliflukcija. Ona se javlja u uvjetima naizmjenino smrzavanja i odmrzavanja. Ljeti se temperature povise i odmrznu aktivni sloj tla koji prelazi u odreeno fluidno stanje i tee po permafrostu pod utjecajem gravitacije. Gelisoliflukcija je karakteristina za valovita podruja periglacijalnih zona te flina podruja.
Sl. 171. Shema soliflukcije

Teren na kojem je dolo do soliflukcije

114

neven tandari

geomorfologija

KLIENJE ZEMLJITA
Klienje zemljita je kretanje rastresitog materijala niz padinu po kliznoj plohi pod utjecajem gravitacije [vidi Sliku 172]. Klienje je izrazito razaralaki proces, a uglavnom se vee za minerale glina. Naime, zemljite upija vlagu i procjeuje ju prema dubljim slojevima gdje se nalazi i sloj gline, upijanjem vode glina nabubri i do nekoliko puta te se destabiliziraju svi slojevi iznad nje koji su permeabilni i ponu kliziti niz sloj gline koji postaje klizna ploha. Dio padine obuhvaen procesom klienja zemljita naziva se klizite. Klizite se sastoji od fronta gdje je dolo do odvajanja mase kliznog materijala, tijela odnosno mase kliznog materijala s poprenim pukotinama i jezika ili glase odnosno mase kliznog materijala s uzdunim pukotinama (krajnji dio).

Sl. 172. Klizite

Za nastanak klizita potrebno je poklapanje nekoliko imbenika: postojanje glinenih slojeva, izmjena propusnih i nepropusnih stijena, led u tlu, unitavanje biljnog pokrova ili potresi, promjene nagiba pod utjecajem aktivnosti ovjeka te porast koliine vode i hidrostatskog tlaka u stijenskim naslagama to je rezultat izmjene suhe i vlane sezone. Prema Summerfieldu postoje dvije vrste klizita: translacijska koja imaju planarnu kliznu plohu i rotacijska koja imaju konkavnu kliznu plohu [vidi Sliku 173]. Prema Bognaru pak postoji pet tipova klizita: tepih ili slojna klizita (translacijska prema Summerfieldu), rotacijska, stepeniasta, blok-klizita i klizita potoci kakve su primjerice blatne bujice [vidi Shemu 30]. Klizita je na terenu mogue prepoznati prema Shema 30: Vrste klizita klizinim ispupenjima, Klizite prema Bognaru prema Summerfieldu pijanoj umi i pucanju potpornih zidova. Klizita se saniraju dreniranjem tj. tepih ili slojna klizita rotacijska klizita uklanjanjem vika vode, uklanjanjem nestabilnih dijelova, sidrenjem nestabilnih dijelova pod rotacijska klizita translacijska klizita utjecajem gravitacije ili cementiranjem pukotina. Primjer klizita i njegovog odraza u reljefu je jedno akumulacijsko jezero u Rumunjskoj. Fluktuacije u razini vode potaknule su nastanak klizita iznad jezera te je dolo do zatrpavanja jezera. Primjeri klizita u Hrvatskoj su Zalesina, Kupjak i Grmoica.
stepeniasta klizita blok-klizita klizita potoci

Sl. 173. Shema translacijskog (lijevo) i rotacijskog (desno) klizita prema Summerfieldu

115

neven tandari

geomorfologija

Tipizacija klizita prema Bognaru

Tepih ili slojna klizita [vidi Sliku 174] imaju kliznu plohu konzekventno poloenu u odnosu na padinu. Ona je, naime, blago nagnuta u smjeru nagiba padine. Debljina kliznog materijala je relativno tanka, u prosjeku 1-3 m. Jezik je obino neto istaknut zbog sabijanja materijala. Front se jasno vidi. Na masi kliznog materijala nalaze se poprene pukotine u kojima se zadrava voda. Zbog toga podruje klizita moe kroz due razdoblje postati zamovareno.
Sl. 174. Shema tepih ili slojnog klizita

Sl. 175. Shema stepeniastog klizita

Stepeniasta klizita [vidi sliku 175] predstavljaju sloen uruno-klizni kompleks budui da prvo dolazi do urunih, a kasnije do kliznih procesa. Klizna ploha je vie-manje horizontalna. Takva su klizita karakteristina za strme lesne odsjeke kakve nalazimo uz rijeke. estice lesa u lesnoj su podlozi obavijene kalcijevim karbonatom. Padalinske vode ili rijena voda za visokog vodostaja otapaju kalcijev karbonat te se proiruju vertikalne kapilarne pukotine. Nastupanjem niskog vodostaja pukotine vie nisu ispunjene vodom te dolazi do vertikalnog uruavanja kojim se formira stepeniasto klizite ako je u podlozi glina po kojoj urueni materijal klizi.

Rotacijska klizita [vidi Sliku 176] imaju kliznu plohu koljkovitog oblika. Naime, zbog sabijanja materijala u jeziku, javlja se lano boranje pa je jezik istaknut u reljefu. Masa kliznog materijala je uleknuta pa su esto u toj kvazisinklinalnom obliku nakuplja voda i dolazi do ujezerivanja. Blok-klizita su poseban tip klizita jer se odnose na vrlo spore padinske procese. Najee se javljaju na rubovima vapnenakih strmaca i flia. Odlomljeni blokovi sporo klize po glinovitoj kliznoj plohi pod utjecajem gravitacije, a istovremeno pritie i sabija ispred sebe dio glinovite podloge.

Sl. 176. Shema rotacijskog klizita

Klizita-potoci nastaju na strmim padinama pa je klizna ploha vrlo nagnuta. Klizni materijal brzo se kree derazijski ve oblikovanim koritom prema podnoju koje je dosta duboko poloeno.

116

neven tandari

geomorfologija

PROCESI SPIRANJA I JARUENJA I RELJEFNI OBLICI

Procesi spiranja i jaruenja su posljedica destrukcijskog djelovanja padalinske vode na padini pod utjecajem gravitacije. Javljaju se na terenima s manjim ili esto veim nagibom. Spiranje je proces odnoenja rastresitog materijala neorganiziranim otjecanjem atmosferilija i bujinih tokova [vidi Shemu 31]. Jai oblik spiranja koji se odnosi na bujine tokove naziva se jaruenje. Otjecanjem kinih kapi formiraju je kine brazde, najsitniji oblici spiranja koji se javljaju u svim rastresitim terenima. Nastaju od kinih kapi koje se zdruuju i otjeu. irina takvih brazdi je nekoliko centimetara, a dubina do desetak centimetara.
Shema 31: Oblici oblikovani procesima spiranja i jaruenja agens destruktivni oblik akumulacijski oblik materijal kine kapi kine brazde deluvijalne kupe deluvij kini mlazovi vododerine deluvijalne kupe deluvij bujice jaruge proluvijalne plavine proluvij

Otjecanjem kinih mlazova usijecaju se vododerine, kanali duboki i do nekoliko metara i iroki do dva metra, a esto imaju V profil [vidi Sliku 177]. Materijal koji se prenosi kinim brazdama i vododerinama naziva se deluvij, a ako taj materijal formira plavinu, ona se naziva deluvijalna plavina, a mogu se formirati i deluvijalne kupe u kojima je akumuliran deluvij. Bujice nastaju spajanjem veeg broja kinih mlazova ime vodena masa naraste do te snage da sa vodnom strujom odnose ogromne koliine rastresitog materijala. Otjecanjem bujica dube se jaruge, brazde duboke i vie od 15 m, V profila i strmih strana [vidi sliku 178]. Jarugama mogu tei i manji potoci koji za Sl. 177. Vododerina kinog razdoblja bujaju, a za sunog razdoblja mogu presuiti. Materijal koji bujice nose jarugama naziva se proluvij koji moe initi plavine koje se onda zovu proluvijalne plavine. Ako doe do cementiranja deluvija ili proluvija nastaju fanglomerati. Kao daljnja faza u oblikovanju Sl. 178. Jaruga jaruge moe nastati koritasta dolina derazijska dolina koja je esto suha. U sluaju da su fline padine jako zahvaene spiranjem i jaruenjem, onda se oblikuju gole doline izbrazdane vododerinama i jarugama zvane badlands [vidi Sliku 179]. Primjeri badlanda su flina podruja Istre, tzv. siva Istra.

Sl. 179. Badlands

117

neven tandari

geomorfologija

PEDIMENTACIJA
Padinski procesi su denudacijski procesi te pospjeuju aplanaciju ili uravnjavanje terena. Jedan od procesa aplanacije je pediplenizacija koju je definirao Lester King kao uravnjavanje reljefa pedimentacijom. Moemo stoga rei da su padinski procesi vrlo vani za pedimentaciju kao dio pediplenizacije. Pedimentaciju moemo definirati kao paralelno unazadno pomicanje planinskih i brdskih padina. Vrlo je jaka u aridnim i semiaridnim uvjetima u kojima se procesi troenja i derazije epizodino intenziviraju. Ako je denudacija jaa od odnoenja materijala, padinskim procesima se u podnoju planine nakuplja materijal koji formira predgorske stepenice ili pedimente, blage kosine s nagibom do 4. Predgorske stepenice koje nastaju akumulacijom materijala mekih stijena nazivaju se glacisi [vidi Sliku 180]. Primjer glacisa Sl. 180. Glacis su padine Medvednice.

FLUVIJALNI PROCESI I RELJEFNI OBLICI

Fluvijalni procesi su procesi oblikovanja reljefa radom vodotoka. Vodotok moemo definirati kao linearno usmjerenu masu vode koja pod utjecajem gravitacije tee u smjeru najveeg pada. Ta masa vode u glavnini potjee od atmosferilija. Fluvijalni su procesi vrlo bitan faktor u oblikovanju reljefa budui da 20% ukupnih padalina padne na kopno, dio otjee u podzemlje, a 7% otjee kopnom izravno djelujui na padine. U holocenu (posljednjih 10 000 godina) rad tekuica je dominantan u oblikovanju reljefa kopna. Fluvijalnim procesima mogu nastati pravi fluvijalni oblici direktno oblikovani pod utjecajem vodotoka te fluviodenudacijski oblici (doline najee) koji nastaju zajednikim djelovanjem fluvijalnih i Sl. 181. Usijecanje vodotoka fluvijalnom erozijom derazijskih procesa. Tekuice imaju najveu erozivnu snagu na Zemlji. Destrukcijsko djelovanje vodotoka koje je rezultat djelovanja vode i materijala koji strue podlogu i obavlja usijecanje naziva se erozija [vidi Sliku 181]. Sile koje djeluju na vodu u koritima su sila tea, inercija i trenje izmeu samih estica vode te estica vode i podloge. Ako u toku postoje vodopadi, doi e i do regresijske erozije [vidi Sliku 182]. Naime, Sl. 182. Djelovanje regresijske erozije podno vodopada zbog snanog pada vode i materijala potkopava se prag vodopada, gornji nepropusni dio se uruava i dolazi do unazadnog pomicanja vodopada. 118

neven tandari

geomorfologija

MATERIJAL U TEKUICAMA
Energija vodotoka troi se na trenje i prenoenje materijala, inae bi brzina tekuice neprestano rasla. Troei i usitnjavajui stijene kroz koje prolaze, rijeke godinje prenesu oko 20 milijarda tona usitnjenog materijala do mora. Tri su vrste materijala koje tok prenosi: otopljeni, suspendirani i vueni [vidi Sliku 183].

Sl. 183. Materijal u tekuicama

Otopljeni materijal nastaje korozijom tj. sposobnou vode da otapa. Koliina otopljenih tvari u vodi naziva se stupanj mineralizacije i on u tekuicama iznosi prosjeno 50-500 mg/l, ovisno o klimi te u aridnim krajevima moe biti i znatno vea (do 19 000 mg/l). U kemijskom sastavu tekuice prevladavaju karbonati inei 60% otopljenih mineralnih estica dok kloridi ine samo 5%. U moru pak dominiraju kloridi koji ine gotovo 89% otopljenih mineralnih estica, a karbonati tek 0.3%. U Volgi se, na primjer, godinje otopi oko 47 milijuna tona materijala, a u Jeniseju oko 30 milijuna tona. Lebdei ili suspendirani materijal ine sitne estice koje lebde u toku i ine najvei dio rijenog nanosa. Obino taj materijal ine fine estice gline. Promjer tih estica je oko 0.1 mm, ali to ovisi o brzini i snazi toka. Koliina suspendiranog materijala raste od izvora prema uu. Tako Drava kod Varadina sadri 177 tisua tona suspendiranog materijala, a kod Osijeka 2 milijuna tona. Vueni nanos se sastoji od poskakujueg i kotrljajueg materijala. Promjer estica takvog materijala je vei od 0.1 mm. Koliina tog nanosa se poveava s brzinom toka, no znatno je manji udio u odnosu na nanos u suspenziji. Da bi se estice uope pokrenule u toku, voda mora svladati tzv. kritinu brzinu nakon koje se uspostavlja odravanje kretanja estica potrebnom brzinom. Vueni materijal se kotrljanjem troi zbog sudaranja i trenja i taj se proces naziva atricija. Sa smanjenjem brzine tekuice opada transportna mo te dolazi do taloenja, a materijal koji se istaloi naziva se aluvij.
Aluvij

119

neven tandari

geomorfologija

DESTRUKCIJSKI UTJECAJ TEKUICA

Destrukcijski utjecaj tekue vode ogleda se u destrukcijskim fluvijalnim procesima predvoenim rijenom erozijom. Bona erozija koja podrazumijeva otkidanje estica sa strana korita naziva se fluviorapcija (lat. raptus otmica) [vidi Sliku 184], a dubinska erozija koja obuhvaa struganje estica s dna korita korazija. Kemijsko otapanje tvari u vodi, a u konkretnom sluaju otapanje stijena u vodotoku, je korozija. Vueni materijal kree se tokom tekuice te se troi trenjem i sudaranjem i ta se aktivnost zove atricija [vidi Sliku 185]. Rezultat erozije je aplanacija koja je najjaa u podruju rijenih bazena koji uvijek Sl. 184. Fluviorapcija imaju konkavni oblik. Rijeni bazen koji obuhvaa porjeja i sliv se zbog erozije sniava i do nekoliko milimetara godinje, a tu vrijednost za pojedini tok nazivamo specifina erozija.

Sl. 185. Atricija

Erozija ovisi o eustatikoj razini mora. Jer ako se mijenja razina svjetskog mora, mijenja se poloaj apsolutne erozijske baze. Erozijska baza obuhvaa najnia mjesta u toku gdje prestaje dubljenje, dakle iznad nje dominira erozija, a ispod nje akumulacija [vidi Sliku 186]. Apsolutnu erozijsku bazu definiramo morskom razinom na uu tekuice u more gdje gotovo prestaje erozijski proces, iako i nakon ua postoji odreeni erozijski utjecaj. Lokalna erozijska baza je pak definirana za tekuice koje se ne ulijevaju u more ve u jezero ili neku drugu rijeku. Isto tako, ako tekuica tee prostorom s otpornim stijenama i dolazi do prostora s manje otpornim stijenama koje se bre troe nastat e lokalna erozijska baza.

Sl. 186. Apsolutna i lokalna erozijska baza

120

neven tandari

geomorfologija

MEHANIZAM VODA U TOKU

Voda u tekuicama ima razliit mehanizam u gornjem, srednjem i donjem dijelu toka. Mehanizam ovisi o padu i brzini vode u koritu zbog ega u razliitim dijelovima toka djeluju razliiti destrukcijski i akumulacijski procesi uslijed kojih se formiraju razliiti reljefni oblici.

Shema tekuice od izvora do ua

MEHANIZAM VODA U GORNJEM TOKU

U gornjem toku dominantna je dubinska erozija. Pad i brzina vode su veliki i dolazi do dubinskog usijecanja korita kojim nastaje V profil [vidi Sliku 187]. Nanosi su krupni i uveani. Zbog velike brzine i analogno tome i snage vode, ona presijeca i neke zapreke pa tok nije previe vijugav. Na mjestima gdje korito prelazi iz podruja otpornijih stijena u podruje mekih stijena esti su pregibi odnosno niski prijelazi na kojima nastaju brzaci i slapovi te odsjeci odnosno visoki prijelazi na kojima nastaju vodopadi [vidi Sliku 188]. Brzaci nastaju tamo gdje tekuica velikom brzinom mora otjecati kroz sueno korito, a dubina vode nije velika. Vodopad je pad rijene vode iz vieg u nie korito uz estu rijenu eroziju dok je slap stubasto prelijevanje toka.

Sl. 187. Shema V profila u gornjem toku

Brzaci (lijevo), slap (u sredini), vodopad (desno)

121

neven tandari

geomorfologija

Prema postanku, vodopad moe biti strukturni ako je nastao primjerice rasjedno, erozijski ako je nastao potkopavanjem mekih stijena na padini te akumulacijski ako je nastao akumulacijom sedre u krkom reljefu. Pritom podno vodopada nastaje kruni oblik usjeen u stijeni koji se naziva erozijski kotao ili vrtloni lonac. U Skandinaviji se javljaju i vodopadi na stranama fjordova na kontaktu izmeu bone i glavne ledenjake doline gdje je glavna dolina preizdubljena nekadanjim radom ledenjaka uslijed ega je nastao odsjek.

Sl. 188. Shema vodopada i brzaka u gornjem dijelu toka

Veliki vrtloni lonac vodopada Niagara

MEHANIZAM VODA U SREDNJEM TOKU

U srednjem toku smanjuje se nagib pa slabi dubinska, a jaa bona erozija te poinje djelovati akumulacija. Zbog bone erozije nastaje U profil korita [vidi Sliku 189], a zbog zajednikog djelovanja erozije i akumulacije poinje vijuganje odnosno meandriranje [vidi Sliku 190]. Meandri Sl. 189. Shema U profila u nastaju skretanjem srednjem toku matice u jednoj obali pod utjecajem Coriolisove sile pri emu dolazi do diferencijalne erozije, jedna strana erodira, a na drugoj strani dolazi do akumulacije. Ovisno o dominaciji tih dvaju procesa, nastaju meandri akumulacijsko-erozijskog ili erozijskoakumulacijskog tipa.
Sl. 190. Meandriranje tekuice

122

neven tandari Meandar se sastoji od tjemena, grede i vrata. Na vratu je najvea erozija pa se s vremenom vrat probije, a tjeme postaje mrtvaja, odsjeen dio meandra koji se polako zatvorio i formirao jezero koje ovisi o dotoku vode [vidi Sliku 191]. Naime, kad ''rijeka pone kratiti put'', zavoji meandra ostaju bez protoka vode i odsjeeni su od novog rijenog toka pa nastaju takva potkovasta jezera. Meandri uvijek rastu bono i u smjeru otjecanja toka. Meandri mogu biti slobodni i uklijeteni [vidi Sliku 192]. Slobodni meandri imaju mali pad, uglavnom nastaju u donjem toku u rastresitom materijalu. Uklijeteni meandri nekad su bili slobodni, ali je zbog tektonike dolo do izdizanja ili sputanja terena pa su se meandri vertikalno usjekli u podlogu jer se ne mogu horizontalno iriti i ogranieni su reljefnim barijerama. Rekonstrukcija starih meandara mogua je pomou vegetacije i aviosnimaka.

geomorfologija

Sl. 191. Shema meandra i njegova nestanka te nastanka mrtvaje

Sl. 192. Uklijeteni (gore) i slobodni (lijevo) meandri

Uzroci meandriranja rijeka su razliite sile koje djeluju na vodotok. Zbog centripetalne sile voda tee u smjeru veeg nagiba, centrifugalna sila uvjetuje turbulentno i spiralno gibanje vode i ona raste od dna prema povrini, a Coriolisova sila nastaje kao rezultat centripetalne i centrifugalne sile i uvjetuje otklon zbog Zemljine rotacije. Najvea brzina u samoj matici je neto ispod povrine. Tok najbre tee tamo gdje je trenje najmanje dalje od dna, povrine i strana [vidi Sliku 193].

Kako bismo morfoloki mogli objasniti razvoj meandara? U rijeci djeluje bona erozija koja destruira jednu stranu korita. Zbog Coriolisove sile je to na sjevernoj hemisferi desna strana, a na junoj hemisferi lijeva. Budui da se materijal erodira, rijeka ga odnosi i akumulira na suprotnoj strani korita u obliku spruda [vidi Sliku 194]. Kako se s vremenom poveavaju akumulacija i erozija, matica sve dalje bono pomie korito i izvija ga luno te meandar dobiva svoj oblik krivudavosti. Stupanj razvoja meandra ovisi o Sl. 193. Brzina vode u toku erozijskoj snazi rijeke koja pak ovisi o masi, brzini vode, sili tei, centrifugalnoj sili, sastavu obala i drugim svojstvima.
Sl. 194. Erozija i akumulacija u meandrirajuem koritu

123

neven tandari

geomorfologija

MEHANIZAM VODA U DONJEM TOKU

U donjem toku dominira akumulacija pa korito postaje plie i ire i dobiva proireni U profil [vidi Sliku 195]. Smanjuje se nagib te brzina i transportna mo i nastaje sitniji materijal. Meandri su u donjem dijelu toka najei. Tekuica oblikuje nova korita te esto mijenja smjer otjecanja kroz splet starih i novih korita. Na dnu korita nastaju hidrodine koje se spajaju u sprudove, a sprudovi u ade.

Sl. 195. Shema proirenog U profila u donjem toku

FLUVIJALNI RELJEFNI OBLICI

Reljefni oblici koji nastaju djelovanjem toka vode mogu biti erozijski tj. destrukcijski, akumulacijski ili destrukcijsko-akumulacijski. U gornjim dijelovima toka gdje je brzina vode vea, nastaju erozijski oblici, a kad se smanji nagib i prijenosna energija, tekuice taloe svoj nanos i tad nastaju akumulacijski reljefni oblici. Tekuice zaravnjuju reljef dugogodinjim erozijsko-akumulacijskim djelovanjem pa nastaje zaravan ili peneplain [vidi Sliku 196].

Sl. 196. Shema nastanka zaravni erozijskim radom tekuica

Destrukcijske ili erozijske oblike reljefa ine rijena dolina te rijeno korito i rijene terase koje su prijelazni oblik ka akumulacijskima. Osim tih osnovnih oblika u fluvijalnom reljefu nalazimo i druge erozijske oblike poput prirodnih mostova nastalih u otpornijoj stijeni te rijenih otoka koje razlikujemo od akumulacijskih oblika nalik otocima. U destrukcijske oblike takoer spadaju i pojedini tipovi ua kao to su estuariji. Akumulacijski oblici fluvijalnog reljefa su prirodni nasipi, hidrodine, sprudovi, ade te aluvijalne ravnice koje su prijelazni oblik ka destrukcijskim oblicima. U takve oblike spadaju i pojedini tipovi ua kao to su delte i fluvijalne plavine. Akumulacijski oblici nastaju najvie u donjem dijelu toka gdje je korito iroko i plitko pa tok gubi svoju transportnu mo.

124

neven tandari

geomorfologija

RIJENA DOLINA
Rijena dolina je osnovni oblik koji nastaje razornim djelovanjem tekuice, ali na nju utjeu i derazijski procesi. Moemo ju definirati kao linearno uzduenje otvoreno u smjeru otjecanja tekuice. Na njeno oblikovanje utjeu reljef, tektonika, klimatske promjene i geoloki sastav stijena. Nastanak rijenih dolina izravno je vezan uz fluvijalne i padinske procese. Elementi doline su dolinske strane, dolinska zaravan i korito [vidi Sliku 197]. Duboko usjeene doline nazivamo klisure, ako su vrlo kratke zovu se sutjeske, a ako su vrlo duboke i imaju okomite strane nazivaju se kanjoni.

Sl. 197. Shema rijene doline

erdapska klisura

Kanjon rijeke Colorado

Shema 32: Tipologija rijenih dolina morfoloka tipologija jednostavne doline sloene ili kompozitne doline tipologija prema poprenom profilu simetrine doline asimetrine doline tipologija prema odnosu s geolokom strukturom longitudinalne doline transverzalne doline tipologija prema odnosu sa slojevima konsekventne doline obsekventne doline tipologija prema diferencijalnoj eroziji i tektonici antecedentne doline superpozicijske doline

Vie je tipologija rijenih dolina [vidi Shemu 32]. Morfoloki doline mogu biti jednostavne i sloene [vidi Sliku 198]. Jednostavne rijene doline su pravocrtne, kratke, pravilne, simetrine doline koje se ire od izvora prema uu. Oblikovane su u litoloki homogenom reljefu. Sloene ili kompozitne rijene doline su one doline nastale pod utjecajem strukture. Obino su to nepravilne i asimetrine doline u kojima se izmjenjuju dolinska suenja u otpornim stijenama (sutjeske, kanjoni) i proirenja u manje otpornim stijenama (kotline). Razlog takvoj smjeni suenja i proirenja moe biti razliit petrografski sastav dijelova doline to dovodi do diferencijalne erozije, zatim smjena veih i manjih padova u inicijalnom reljefu to dovodi do razliitog odnosa bone i vertikalne erozije, te tektonika, primjerice na Sl. 198. Jednostavna (lijevo) i kompozitna (desno) dolina krianju dvaju rasjeda.

125

neven tandari

geomorfologija

Doline prema poprenom profilu mogu biti simetrine i asimetrine [vidi Sliku 199]. Simetrine doline nastaju kad su obje dolinske strane pod istim kutom, a asimetrine doline kad su dvije strane pod razliitim kutovima zbog tektonike, litologije ili ekspozicije. Prema postanku doline su poligenetske to znai da je predispozicija uvijek tektonska, ali ih oblikuju fluvijalni, padinski ili glacijalni procesi.

Sl. 199. Simetrina (lijevo) i asimetrina (desno) dolina

Tipologiju dolina i morfogenezu toka u odnosu geoloku strukturu objanjava teorija epigenije. Naime, drenana mrea nekog podruja uglavnom se zbog diferencijalne erozije i tektonike prilagoava geolokoj strukturi. Stoga nastaju uzdune i poprene rijene doline. Uzdune ili longitudinalne doline prate smjer pruanja geoloke strukture dok Sl. 200. Konsekventna (lijevo) i obsekventna (desno) dolina poprene ili transverzalne doline sijeku smjer pruanja geoloke strukture. Ako su slojevi nagnuti u smjeru ua, doline su konsekventne, a ako su nagnuti prema izvoru, doline su obsekventne [vidi Sliku 200]. Diferencijalna erozija i tektonika su dva mehanizma prema kojima doline dijelimo na antecedentne i epigenetske. Antecedentne doline nastaju pri istovremenom usijecanju rijeke i oblikovanju bora, tj. izdizanju prostora [vidi Sliku 201]. Superpozicijske ili epigenetske doline nastaju kad se rijeka naknadno usijeca u stariju geoloku strukturu zbog erozije, tj. kad tektonika vie ne djeluje [vidi Sliku 202].

Sl. 201. Shema antecedentne doline

Sl. 202. Shema epigenetske doline

U prirodi se dogaa da jedan tok preuzme vodu drugom toku te pone tei u smjeru breg toka. Ta se pojava naziva piraterija [vidi Sliku 203]. Do piraterije dolazi kad su izvori dvaju tokova na istom uzvienju i dolazi do regresije odnosno usijecanja unatrag ako su stijene meke dok se tokovi ne spoje. Tekuica tako svojom rijenom erozijom probije razvodnicu i proiri se na susjedno porjeje. Piraterija se esto javlja kod obsekventnih dolina.
Sl. 203. Shema rijene piraterije

126

neven tandari

geomorfologija

RIJENO KORITO
Rijeno korito je ljebasto udubljenje u smjeru maksimalnog pada kojim otjee voda. Morfoloki elementi korita su dno i dvije strane korita [vidi Sliku 204]. Dno moemo definirati kao podinski dio korita s puno udubljenja i uzvienja, a linija koja Sl. 204. Shema korita povezuje najdublje dijelove korita od ua do dna je talveg. Strane korita su oni dijelovi korita koji se nalaze pod vodom. Tekuice se unazadno usijecaju od ua prema izvoru. Ta linija koja povezuje izvor i ue naziva se uzduni profil korita, a njen oblik ovisi o odnosu akumulacijskog i destrukcijskog procesa. Iz tog se profila moe odrediti faza razvoja korita. etiri su vrste uzdunog profila korita: inicijalni, neusuglaeni, usklaeni i zavrni profil [vidi Sliku 205]. Inicijalni profil je poetni profil, u trenu kad se tok poinje usijecati. Odlikuje se jakom izlomljenou i promjenama u padovima koji su obino veliki. Neusuglaeni profil ima vee ili manje padove s nepravilnom erozijom, no prisutne su i due blage linije. Usuglaeni profil ima gotovo pravilan parabolian izgled, a erozija je proporcionalna padu du cijelog toka. Zavrni ili ravnoteni profil predstavlja idealan izgled toka kada vie ne djeluje erozija ve se sva energija vodotoka troi na prijenos same vodene mase. Takav, zavrni profil koji se jo zove i erozivna terminanta ne postoji u prirodi jer ne postoji homogena podloga na kojoj bi postojala mogunost izoliranja od Sl. 205. Dijagram uzdunih profila rijenog korita svih ostalih vanjskih i unutranjih utjecaja.

Oblik korita u tlocrtu

U tlocrtu korito moe imati linearni, meandrirajui, isprepleteni i anastomozirajui oblik to ovisi o odnosu akumulacijskih i erozijskih procesa te o strukturi, predispoziciji i tektonici [vidi Sliku 199]. Kod linearnog oblika korita ono je vie-manje pravocrtno. To je relativno rjei oblik prisutan kor tekuica s malom razvijenou toka. Meandrirajui oblik korita karakterizira skretanje matice u jednu stranu obale. Matica je dio vodenog toka koji ima najveu kinetiku energiju i sukladno tome najveu brzinu.

Sl. 206. Shema oblika korita u tlocrtu

127

neven tandari

geomorfologija

Ispreplitanjem kanala korita nastaju isprepleteni i anastomozirajui kanali. Isprepleteno korito se definira prema tome u kojoj je mjeri tok u koritu podijeljen sprudovima i adama na kanale [vidi Sliku 208]. Nastankom jednog spruda, korito se odvaja u dva Sl. 207. Shema irenja isprepletenog korita kanala ime se korito iri [vidi Sliku 207]. Na tim akumulacijskim oblicima (ade i sprudovi) vegetacija se ne stigne razviti jer im rijeka izgubi transportnu mo u nekom dijelu, istaloi materijal, a kako se razina vode podigne, ti oblici dolaze ispod vode.
Sl. 208. Isprepleteno korito

Anastomozirajue korito se sastoji od brojnih otocima odvojenih kanala koji se spajaju i ponovno razdvajaju te su meusobno povezani [vidi Sliku 209]. Razlika izmeu isprepletenih i anatomozirajuih kanala je tu tome to su isprepleteni kanali tipino akumulacijski (tok izgubi transportnu mo pa istaloi materijal) dok su anastomozirajui kanali primarno erozijski jer je materijal izmeu kanala dovoljno otporan da bi bio transportiran pa je cijeli sustav relativno stabilniji, a moe se javiti i vegetacija.
Sl. 209. Anastomozirajue korito

NAPLAVNA RAVNICA
Naplavna ili aluvijalna ravnica [vidi Sliku 210] se javlja kod irokih dolina i nizina pod mehanizmom srednjeg i donjeg toka gdje djeluju akumulacija i bona erozija jer meandriranje tekuice proiruje naplavnu ravnicu. Kad oslabi transportna mo, dolazi do izlijevanja tekuica i taloenja nanosa na dolinsko dno. Intenzivnim taloenjem nanosa dolazi do izdizanja pojasa uz korita rijeka, vie od susjednih ravnica i tada naplavne ravni vie rijeka ne poplavljuje te nastaju rijene terase. Naplavne ravnice s obzirom na plavljenje mogu biti vie i nie naplavne ravnice. Via naplavna ravnica nikada nije plavljena, ni za najviih voda dok je nia naplavna ravnica plavljena je samo za visokih voda. Nia naplavna ravnica naziva se jo i poloj.

Sl. 210. Profilna shema naplavnih ravnica i rijenih terasa

128

neven tandari

geomorfologija

RIJENE TERASE
Rijene terase su zaravnjeni dijelovi na dolinskim stranama, ostaci starog dolinskog dna [vidi Sliku 196]. Strmcem su odvojene od naplavne ravnice pa ih rijeka ne poplavljuje ni za najviih vodostaja, no nagnute su prema rijenom koritu i obino u smjeru otjecanja. Terase mogu biti i erozijskog i akumulacijskog postanka. Erozijski proces se moe obnoviti u onim dolinama u kojima se smirio pa voda ponovno dubi i proiruje korito, a ostaci dubinskog dna zaostaju u stranama u obliku terasa. Iz toga je ve vidljiv nastanak rijenih terasa. One, naime, nastaju sukcesivnim dubinskim i bonim usijecanjem u naplavne ravnice. Na taj nain naplavne ravnice gube svoju fluvijalnu funkciju jer ih tok vie ne poplavljuje i postaju terase [vidi Sliku 211]. esto nastaju zbog tektonskih pokreta ili u vrijeme ledenih doba. Tektonika uzrokuje izdizanje ili sputanje okolnih prostora pri emu izdizanje uzrokuje poveanje kinetike energije i tok se usijeca oblikujui rijene doline. Kod glacijacije tekuice nose veliku koliinu materijala oblikujui prostrane naplavne ravnice i nakon odledbe zbog poveane koliine otopljene vode tok se usijeca u taj nanos oblikujui naplavnu ravnicu tj. terasu. Analizom materijala i visinom u odnosu na korito moe se odrediti starost terasa. Prema postanku rijene terase mogu biti erozijske i akumulacijske. Erozijske se terase usijecaju izravno u ivu stijenu, a akumulacijske se usijecaju u vlastiti nanosni materijal pa su ljunkovite. Prema smjeru nagiba rijene terase mogu biti konformne ako su nagnute u smjeru otjecanja i diskonformne ako su nagnute u smjeru obrnutom od smjera otjecanja to upuuje na zakljuak da su ih tektonske sile promijenile nakon njihova nastanka.

Sl. 211. Shema postanka rijenih terasa

PRIRODNI MOST
Poseban destrukcijski oblik moe nastati u kamenim stijenama kroz koje tee tekuica. Naime, ako se u toku rijeke preprijei stijena vee otpornosti, rijeka e meandrom zaobii tu otporniju stijenu, no nastavit e erozijski djelovati na nju. Nakon izvjesnog vremena otpornija e se stijena produbiti i formirat e se prirodni most koji e nadsvoivati korito [vidi Sliku 212]. Meandar e ostati bez vode, pa ga zovemo naputeni meandar.
Sl. 212. Prirodni most

129

neven tandari

geomorfologija

RIJENI OTOK
Rijeni otok je erozijski oblik van korita rijeke koji nastaje kad tekuica skretanjem oblikuje novo korito, a meuprostor naplavne ravnice koji ostaje u sredini je otok. Za razliku od ada i sprudova koje emo kasnije objasniti, rijeni otok ne nastaje akumulacijom ve se rijeka probija kroz okolni prostor erodirajui ga pri emu otporniji dijelovi koji ostaju odvojeni od ostatka stijene postaju otoci. Primjer rijenog otoka je Mariborski otok na rijeci Dravi [vidi Sliku 213].
Sl. 213. Mariborski otok na Dravi

PRIRODNI NASIP
Poplavama za vieg vodostaja neposredno na obali rijeke mogu se nataloiti sedimenti (ljunak i pijesak) koji e nainiti prirodni nasip odvajajui tekuicu od naplavne ravnice koja se nalazi uz tok [vidi Sliku 214]. Prirodne nasipe esto moemo prepoznati kao zatravljene humke du korita s jedne ili obje strane korita.

Sl. 214. Shema prirodnog nasipa

HIDRODINE, SPRUDOVI I ADE

Hidrodine su nanosi pijeska koji nastaju njegovim nakupljanjem i imaju blae nagibe prema izvoru, a strmije prema uu [vidi sliku 215]. Ako imaju pravilni srpasti oblik s izboenom stranom prema smjeru toka nazivaju se hidrobarhane. Hidrodine u rijenoj struji polako migriraju niz tok. Spajanjem hidrodina nastaju rijeni sprudovi koji takoer migriraju pod vodom. Ade su akumulirani otoni oblici u koritu rijeke i oni odvajaju tok na dva dijela [vidi Sliku 216]. Dio toka izmeu ade i bone strane kojim ne prolazi matica naziva se rukavac.

Sl. 215. Hidrodine

Sl. 216. Ada na rijeci Gulkani

130

neven tandari

geomorfologija

RIJENA UA
Ue tekuice je zavrni reljefni oblik tekuice prije nego se ona ulije u drugu rijeku ili u jezero ili more. Osnovni tipovi ua su estuariji i delte. U krkim prostorima tekuice esto poniru pod podlogu i dalje teku kao ponornice do mora dok se u aridnim krajevima tekuice mogu izliti na povrinu tvorei aluvijalnu plavinu. Takvi ponori i izlijevanja na povrinu ne smatraju se tipinim uima.

DELTA
Na uima rijeka u more ili jezero zbog slabljenja transportne moi taloenjem odnosno sedimentacijom fluvijalnog materijala nastaju fluvijalne plovine tj. delte. Takva ua ime su dobila prema grkom slovu po uzoru na deltu Nila. Prema grai i postanku, delte mogu biti normalne i Gilbertove [vidi Sliku 217]. Normalne delte graene su od vie blago nagnutih slojeva koji zauzimaju velike povrine i pruaju se daleko od obale. Gilbertove obale graene su od vie strmijih slojeva koji zauzimaju male povrine i pruaju se blizu obale. One nastaju najee u jezerima. Delte su esto movarna podruja u kojima se razvija poljoprivredna aktivnost. Osnovne zone u delti su naplavna ravnica u kojoj dominiraju fluvijalni procesi, front ili elo delte u kojem se reflektira odnos rijeke i mora (spoj delte i mora) te pro-delta u kojoj se osjea potpuni marinski utjecaj.

Sl. 217. Shema normalne (A) i Gilbertove (B) delte

Oblik delte
Oblik delte ovisi o tome je li jai utjecaj rijeke ili mora. Ako sedimentaciju kontrolira tok, delta e imati dendritini oblik kao to je to u primjeru delte Mississippija [vidi Sliku 218]. Ako pak sedimentaciju kontroliraju valovi, oblik delte je odreen smjerom irenja vala i promjenjiv je pa je delta asimetrina, najee trokutastog ili lepezastog oblika kakvu ima Nil [vidi Sliku 219]. Mogue je i da sedimentaciju kontroliraju plima i oseka pa one preraspodjeljuju sedimente, rukavci se javljaju u smjeru dolaska plime i oseke, a kanali su vrlo duboki. Tada delta ima brojne rukavce odijeljene nanosima veih povrina koji su spojeni s kopnom, a takva je primjerice delta Gangesa[vidi Sliku 220].

Sl. 218. Delta Mississippija

Sl. 219. Delta Nila

Sl. 220. Delta Gangesa

131

neven tandari

geomorfologija

irenje delte
Delta se iri na raun mora ako je abrazija manja od akumulacije. Slojevi nanosa koso se taloe od obale prema puini pa ue postaje sve dalje i dalje. Sa sedimentacijom novih slojeva erozijska baza migrira sve dalje od prvobitne obale u smjeru puine. Ta se pojava naziva progradacija ua [vidi Sliku 221]. Ako doe do transgresije morske razine, sedimentirani slojevi se sputaju pod vodu i erozijska baza migrira od prvobitne obale u smjeru kopna. Ta se pojava naziva retrogradacija ua. Moe se dogoditi i da je tonjenje slojeva usklaeno s koliinom materijala koji se sedimentiraju pa erozijska baza ne migrira ve dolazi do proporcionalnog vertikalnog zapunjavanja talonog prostora. Takva se pojava naziva agradacija ua.

Sl. 221. Shema progradacije ua/delte

ESTUARIJ
Estuarij je proireno rijeno ue ljevkastog oblika koje se oblikuje potapanjem najnieg dijela rijene doline uslijed privremenog ili trajnog izdizanja morske razine. S obzirom na to, estuariji mogu biti valni i plimni ako nastaju uslijed privremenog te rijasi ako nastaju uslijed trajnog izdizanja morske razine. Valni estuariji oblikovani su valovima koji dolaze s puine i podiu morsku razinu u obalnom podruju te potapaju donji dio rijene doline, a s povlaenjem odnose rastresiti materijal. Abrazivnim djelovanjem valova takvo ue se iri, a od abradiranog rastresitog materijala oblikuju se barijerni otoci koji polukruno ''ograuju'' ue od otvorenog mora tvorei lagunu [vidi Sliku 222].

Kod plimnih estuarija odluujue je djelovanje morskih mijena odnosno plime i oseke. Naime plimni val iri korito rijeke u donjem dijelu doline, a povlaenjem odnosi rastresiti materijal koji se sedimentira na rubu ua kao pjeani sprud koji ''ograuje'' ue od otvorenog mora [vidi Sliku 2236]. Sl. 223. Plimni estuarij rijeke Los Angeles Zbog djelovanja morskih mijena estuarij moe biti zaljev dok je plima, a tekuica dok je oseka. Ve iz toga moemo zakljuiti da plimni estuariji nisu est tip ua jer nastaju samo u obalnim podrujima s veim plimnim amplitudama. Rijas je estuarijsko ue koje nastaje trajnim izdizanjem morske razine te se donji dio rijene doline trajno potapa. Rijasi su najee ua neto strmijih obala oblikovana u vrstim stijenama zbog ega je fluvijalni utjecaj neznatan. Rijasi imaju tipian V profil i prema moru su sve dublji. Na morskom dnu uz takve obale se mogu vidjeti rijena korita. Primjeri rijasa su Limski kanal, Raki zaljev, ibenski zaljev [vidi Sliku 224]. 132

Sl. 222. Valni estuariji rijeka Chowan, Tar i Neuse

Sl. 224. Rijas rijeke Krke (ibenski kanal)

neven tandari

geomorfologija

FLUVIJALNA PLAVINA
U aridnim prostorima esta je pojava suhih korita ili vada kojima tee voda samo kada dou padaline. Vadi najee ne otjeu u jezero ili more ve se izlijevaju u pustinji. Mjesta izlijevanja su na kontaktu terena veeg i manjeg nagiba ili na zavrnom kraju kanjona i tu nastaje fluvijalna plavina ili aluvijalna lepeza [vidi Sliku 225]. To je akumulacija velike koliine materijala koju tok vie ne moe transportirati pa ga istaloi, najee u lepezastom obliku i stoga se ovo ne moe smatrati pravim uem Sl. 225. Shema fluvijalne plavine tekuice. Kod fluvijalne plavine se javlja granulometrijska pravilnost estica (estice sline veliine) i unakrsna slojevitost koja je posljedica razliitih smjerova i nagiba sedimenata zbog migriranja tokova, obino na dodiru planinskih lanaca i dolina.

Fluvijalna plavina u Death Valley

DRENANA MREA
Rijeni sustavi u reljefu stvaraju razliite tipove drenanih mrea, ovisno o vrsti stijena, nagibu terena te pokretima Zemljine kore. Drenana mrea je mrea kanala kojima se odvodnjava povrinska voda. Ta mrea pomae u analizama strukturne geomorfologije. Drenana mrea moe biti centrifugalna, paralelna i reetkasta i dendritina. Najjednostavnija je centrifugalna mrea koja nastaje izdizanjem neke zone pa se radijalno formiraju tokovi u smjeru nagiba [vidi Sliku 226]. Takva mrea nastaje primjerice kod vulkana. Suprotno tome, ako je neko podruje sputeno, moe se formirati centripetalna mrea u kojoj se radijalno pruaju tokovi koji zavravaju u relativno sputenom prostoru.
Sl. 226. Shema centrifugalne mree

Sl. 228. Shema reetkaste mree

Paralelna [vidi Sliku 227] i reetkasta [vidi Sliku 228] mrea imaju tipian utjecaj pukotinske strukture koji se oituje u dolinskoj mrei i vegetaciji. U reljefu je najea dendritina mrea koja ima kanale razgranate poput grana stabla s puno pritoka koji se sjedinjuju u jedan tok [vidi Sliku 229]. Obino se javlja u litoloki homogenom prostoru. 133

Sl. 227. Shema paralelne mree

Sl. 229. Shema dentritine mree

neven tandari

geomorfologija

MARINSKI I LAKUSTRIJSKI PROCESI I RELJEFNI OBLICI

Marinski procesi vezani su za more, a lakustrijski za jezera. Pojas u kojem more ili jezero granii s kopnom naziva se obala. Duina obala na Zemlji je oko 500 000 km i stalno se mijenja ovisno o sastavu obala i o promjenama razine morske i jezerske vode. Oko 86% obala je destrukcijskog tipa, a samo je 14% akumulacijskog tipa tj. nastaju taloenjem rastresitog materijala.
Obalni reljef

OBALE I OTOCI
Obale nalazimo i na kopnu i na otocima. Dijelimo ih prema razvedenosti, prema obliku, prema litolokom sastavu, prema nastanku i s obzirom na pruanje [vidi Shemu 35]. Prema razvedenosti obale mogu biti razvedene i nerazvedene, to ovisi o tektonici, vulkanizmu, te epirogenetskim i eustatikim pokretima, radu mora, vjetra, rijeka i leda. Razvedenost se iskazuje koeficijentom razvedenosti koji predstavlja odnos stvarne udaljenosti izmeu krajnjih toaka obale i zrane udaljenosti izmeu tih toaka. Hrvatska obala ima vrlo visok koeficijent razvedenosti, jedan od najveih u Europi i svijetu, i iznosi 10.35.
Razvedena obala Hrvatske

Prema litolokom sastavu, obale mogu biti stjenovite ili oblikovane u rastresitom materijalu odnosno u pijesku, ljunku, praporu. Veina obala u svijetu su mlade, ingresijske tj. nastale podizanjem morske razine. S obzirom na pruanje, ako se obale pruaju paralelno s pruanjem reljefa, to su longitudinalne obale, ako se pruaju okomito na smjer pruanja reljefa, to su transverzalne obale, a ako se pruaju u neodreenom smjeru u odnosu na smjer pruanja reljefa, to su indiferentne obale.
Shema 35: Klasifikacija obala klasifikacija prema razvedenosti razvedene obale nerazvedene obale klasifikacija prema litolokom sastavu stjenovite obale obale u rastresitom materijalu klasifikacija prema nastanku ingresivne obale organogene obale klasifikacija prema obliku niske obale visoke obale

134

neven tandari

geomorfologija

KLASIFIKACIJA OBALA PREMA NASTANKU

Prema nastanku obale diferenciramo na ingresivne i organogene obale [vidi Shemu 36]. Ingresivne se obale dalje mogu podijeliti na tektonske i egzomorfoloke, a organogene na zoogene i fitogene.

Shema 36. Klasifikacija obala prema nastanku

INGRESIVNE OBALE
Ingresivne obale su obale kod kojih je primarni reljef relativno dobro ouvan jer su mlaoj geolokoj prolosti bile potopljene zbog transgresije nakon ega je uslijedila regresija. Prema morfolokim obiljejima diferenciraju se tektonske obale, a prema egzomorfolokim obiljejima egzomorfoloke ili erozivne obale.

Tektonske ingresivne obale

Tektonske obale nastaju potapanjem geolokih struktura bora i rasjeda. Kod njih se javlja sukladnost reljefa i geolokih struktura. Takve su obale prisutne u Hrvatskoj. Meu tektonskim obalama diferenciraju se nabrane, rasjedne, epirogenetske i vulkanske obale. Kod nabranih obala potopljena obala je nastala tangencijalnim pokretima. Antiklinale su postale poluotoci i otoci, a sinklinale zaljevi i kanali. Takve obale prisutne su u dalmatinskom tipu obale za koji je karakteristina longitudinalno pruanje sinklinala i antiklinala s obalom [vidi Sliku 230]. Rasjedne obale nastale su radijalnim pokretima pa se obalna linija ne poklapa s Sl. 230. Nabrane obale Dalmacije geolokom graom. Horstovi su postali otoci, a grabeni su postali zaljevi. Takve su obale karakteristine za grki ili egejski tip obala [vidi Sliku 231].
Sl. 231. Rasjedne obale Male Azije

135

neven tandari Epirogenetske ili indiferentne obale nastale su epirogenetskim ugibanjem. Stoga su najee slabo razvedene i niske. Primjer takvih obala nalazimo u Nizozemskoj [vidi Sliku 232], Libiji, a ine i obale Sjevernog ledenog mora. Vulkanske obale nastale su potapanjem vulkanskog reljefa ili radom submarinskog vulkanizma. Primjere takvih obala moemo nai na Havajima [vidi Sliku 233].

geomorfologija

Sl. 232. Epirogenetske obale Nizozemske

Sl. 233. Vulkanske obale otoka Oahu

Egzomorfoloke ingresivne obale

Egzomorfoloke ili erozivne obale mogu biti fluvijalne, krke, eolske i glacijalne obale. Fluvijalne ili potamogene obale predstavljaju tipina potopljena ua koja postaju morski zaljevi. U blizini takvih obala dolazi do mijeanja slatke i slane vode. U fluvijalne obale ubrajaju se estuariji, rijasi i delte. Delte su obale oblikovane u velikim koliinama materijala koje donosi rijeka i na uu zbog naglog pada brzine dolazi do velike akumulacije [vidi Sliku 234]. Delte nisu dobre luke jer su plitke i nepogodne. Estuarijske obale odnose se na obale oblikovane estuarijskim uem tekuica [vidi Sliku 235]. Kod estuarija se od nanosa oblikuju sprudovi ili otoci koji djelomino ili privremeno potpuno zatvaraju ue tvorei lagunu. Kod rijasa obale e imati strme strane i bit e usjeene daleko u kopno.

Sl. 234. Fluvijalne obale na delti Lene

Sl. 235. Fluvijalne obale na estuariju Temze

Sl. 236. Krke obale u Novom Zelandu

Krke obale nastaju potapanjem krkog reljefa. U potpunosti se ili dijelom potapaju konkavni oblici kao to su uvale u kru i zavale polja u kru [vidi Sliku 236]. Eolske obale nastaju potapanje eolskog reljefa, no vrlo su rijetke (npr. Kaspijsko jezero, Namibija) [vidi Sliku 237]. Te su obale izloene brzim promjenama budui da su potopljeni pjeani oblici reljefa. 136

Sl. 237. Eolske obale Namibije

neven tandari

geomorfologija Glacijalne obale nastaju potapanje reljefa oblikovanog glacijalnim procesima. Karakteriziraju ih fjordovi [vidi Sliku 238]. Fjord je zaljev nastao tako to je zbog odledbe dolo do podizanja razine mora pa je morska voda potopila donji dio glacijalne doline u viim geografskim irinama. Fjordovi imaju U profil strmih strana, a njihovo dno obiljeavaju morene zaostale iz glacijalnog razdoblja. Takve su primjerice skandinavske obale.

Sl. 238. Fjord Geiranger

ORGANOGENE OBALE
Organogene obale mogu biti zoogene i fitogene. Fitogene obale najee ine mangrove i te su obale neprohodne, guste, a korijenje akumulira materijal [vidi Sliku 239]. Zoogene obale ine koraljni grebeni, barijere, atoli. S obzirom na to zoogene obale mogu biti koraljne sprudne pa ih ine rubni koraljni grebeni i koraljne barijere te koraljne atolske ako ih ine atoli [vidi Sliku 240]. Koraljni Sl. 239. Mangrova obale na ri Lanki grebeni i barijere javljaju se u tropskim plitkim toplim morima s temperaturom veom od 25C na dubinama do 50 metara jer donde dopire svjetlost potrebna koraljima. Najvei koraljni greben je Great barrier reef u Koraljnom moru dug 1600 kilometara uz obalu Queenslanda u Australiji.

Sl. 240. Koraljne sprudne obale istone Australije

OTOCI
137

neven tandari

geomorfologija

Otoci se javljaju pojedinano ili u skupinama pa tvore arhipelage. Otoci mogu biti kontinentski ili perikontinentalni i oceanski ili puinski [vidi Shemu 37].

Arhipelag Kornati

Shema 37. Klasifikacija otoka

Kontinentski otoci nastaju potapanjem dijelova kontinenata uslijed tektonike ili transgresije. Graom su slini kopnu uz koje se nalaze. Prema poloaju mogu biti elfski i obalni, a prema nastanku tektonski, akumulacijski i abrazijski. U tektonske otoke ubrajaju se nabrani otoci kakvi su veinom jadranski te rasjedni otoci kakvi su veinom grki. U akumulacijske otoke spadaju glacijalni, fluvijalni, eolski i akumulacijsko-abrazijski otoci. Abrazijske otoke ine zaostali tvri dijelovi obale odnosno nekadanjeg klifa. Puinski otoci mogu se javiti u svim dijelovima oceana, a graom i oblikom se razlikuju od kopna. Puinski otoci mogu biti vulkanski ako se veu uz subdukcijske zone ili vrue toke te koraljni ako nastaju na koraljnim grebenima. Primjer vulkanskih otoka su Havaji, a u Jadranu Brusnik i Jabuka. Koraljni se otoci dijele na sprudne otoke i atole. Atoli su koraljni otoci koji zatvaraju plitke lagune. Koralji uglavnom nastanjuju ugasle vulkane na moru te formiraju prstenasti oblik
Kontinentski otok Bra

Atol kod Belizea

koraljnog grebena. Ponekad se vulkani spuste zbog tektonike ili se morska razina digne pa u sredinjem dijelu nastaje laguna (bez sredinjeg otoka).
Vulkanski otok Oahu

138

neven tandari

geomorfologija

NASTANAK JEZERA
Znajui da je jezero stajaa vodena masa na kopnu sakupljena u depresiji, njen postanak moemo inicijalno odrediti prema tekuicama koje ja opskrbljuju vodom i odvodnjavaju ili prema evaporaciji. S obzirom na proces koji je uvjetovao nastanak jezera, ona mogu nastati pokretima u Zemlji, denudacijom, sedimentacijom, vulkanskom aktivnou ili kombinacijom navedenih procesa. Veina jezera geoloki je mlada tj. kratkog vijeka. Ona se isuuju unutar jednog milijuna godina jer se tijekom vremena pune sedimentima koje taloe tekuice ili nestaju zbog smanjene koliine padalina. esto kao ostatak jezera nastaju movare i tresetita.

Movarno podruje Everglades

JEZERA NASTALA POKRETIMA U ZEMLJI

Jezero moe nastati pokretima u Zemljinoj kori na kopnu ili odvajanjem od mora. Naime, u riftogenim i rasjednim zonama nastaju tektonska jezera [vidi Sliku 241]. Pri riftingu se formira depresija u kojoj se nakuplja voda pa tvori dugako, ali usko jezero. Takva su jezera esta u istonoj Africi, primjerice jezero Nyasa koje tvori granicu izmeu Malavija, Mozambika i Tanzanije. U rasjednoj zoni jezera se oblikuju u reljefnim depresijama du Sl. 241. Shema tektonskog jezera paraklaze ili u tektonskim grabama. Tako su se oblikovala primjerice Bajkalsko jezero ili Tanganyika. S druge strane, ako doe do transgresije tj. sputanja razine mora ili izdizanja kopna, udubljenje ispunjeno morskom vodom moe se odvojiti od mora te tvori slano jezero. Takvim izdizanjem kopna ili sputanjem razine mora, odreena mora mogu i nestati pa iza njih ostaju manji ostaci koje nazivamo reliktna jezera. Takvo je Kaspijsko jezero.
Tektonsko jezero Tanganyika Reliktno Kaspijsko jezero

139

neven tandari

geomorfologija

JEZERA NASTALA DENUDACIJOM I AKUMULACIJOM

Tipian primjer jezera nastalog akumulacijom odnosno sedimentacijom je mrtvaja [vidi Sliku 242]. Naime, kako voda erozijom izdubljuje novo korito koje krati meandar, na ulazu i izlazu iz meandra sedimentira se erodirani materijal koji u konanici zatvara meandar i nastaje mrtvaja. Osim mrtvaje, talono jezero moe nastati i ako se u terenu stvori klizite koje pregradi rijeku, a u morskom podruju kad sprudovi odvoje obalne vode od mora poput limana.

Sl. 242. Shema mrtvaje

Sl. 243. Pacifik Tarn u Coloradu

Denudacijom nastaju jezera u glacijalnim i aridnim prostorima. Svojim nastankom ledenjak izdubljuje udubinu, a nakon otapanja se formira cirkovsko jezero koje nazivamo i tarn ili gorske oi [vidi Sliku 243]. U glacijalnim dolinama mogu zaostati izdubljeni jarci u kojima se skupi otopljena voda i nastanu valovska jezera [vidi Sliku 244]. Takva jezera nemaju odvirke koji bi ih odvodnjavali. Primjer tako nastalih jezera imamo na visoravni Kuopiju u Finskoj. U aridnim krajevima vjetrovi deflacijom izdubljuju udubinu u zemljitu koja se visinski Sl. 244. Valovsko jezero u Sjevernoj Americi nalazi ispod morske razine zbog ega podzemna voda moe ispuniti depresiju tvorei jezero. Kombinacijom denudacije i sedimentacije takoer moe nastati jezero, najee u glacijalnim podrujima. Naime, ledenjaci dube doline u obliku slova U, a nakon povlaenja ledenjaka zavrna morena pregrauje dolinu te ju ispunjava voda i formira se glacijalno jezero. Takvo je jezero Peyto u kanadskoj provinciji Alberti [vidi Sliku 245].

Sl. 245. Glacijalno jezero Peyto u Kanadi

JEZERA NASTALA VULKANSKOM AKTIVNOU

Vulkanska aktivnost takoer moe znaajno djelovati na nastanak jezera. Kada lava preprijei put rijeci formira se jezero u toku rijeke iznad prepreke. Ako se pak u obalnom dijelu kopna ponu izdizati vulkani zbog tektonske aktivnosti, zaljev se moe odvojiti od mora i postati jezero kao to je to sluaj s jezerom Nicaragua. S druge strane jezero se moe Sl. 246. Shema vulkanskog jezera oblikovati u vulkanskim kraterima, najee u kalderama. U njima se nakupi kinica te se formira vulkansko jezero najee krunog oblika [vidi Sliku 246]. Primjer takvog jezera je Crater u Oregonu. Jezero Crater u Oregonu 140

neven tandari

geomorfologija

ABRAZIJSKI PROCESI
Destrukcijski geomorfoloki proces oblikovanja obalnog reljefa djelovanjem mora ili jezera naziva se abrazija (lat. abradere otkinuti, otrgnuti). Svake godine taj proces razori oko jednog kubinog kilometra kopna. Na taj nain abrazija utjee na unazadno pomicanje obale, tzv. regresivno kretanje. Nosioci abrazije su mlat valova, plima i oseka te morske struje.

UTJECAJ VALOVA NA ABRAZIJSKE PROCESE

Valovi imaju najznaajniji utjecaj u oblikovanju obala jer obavljaju denudaciju, transport i sedimentaciju. Energiju dobivaju od vjetra s minimalnom brzinom od 0.25 m/s tako to vjetar dio svoje energije prenosi na povrinu mora. U dubljim morima sa stalnim i jakim vjetrom javljaju se ogromni valovi dok se u pliim morima javljaju manji valovi.

Sl. 247. Shema kretanja valova u blizini obale

Valovi preko morske povrine prenose energiju, a ne vodu [vidi Sliku 247]. estice vode se u valu kruno kreu i nakon prolaska vala, estica vode se ne pomakne. Dakle, energija se prenosi valom, ali se voda ne pomie u smjeru vala. Kad more postane toliko plitko da se kretanje odvija u razini dna, tada valovi djeluju i na dno. U surf zoni ili zoni pjene valovi usporavaju i postaju paralelni s obalom [vidi Sliku 248]. Tu prestaje kruno kretanje valova, oni se lome pod nekim kutom. Najprije Sl. 248. Shema poravnanja valova s obalom dolazi do loma prvog dijela vala, a potom progresivno i ostalog dijela te valovi udaraju o obalu oslobaajui energiju te djeluju abrazivno na nju. Vijugavu obalu valovi najlake napadaju, energija je tada koncentrirana na obalnim izboenjima zbog refrakcije gdje valovi konvergiraju, a smanjena je u Sl. 249. Shema refrakcije valova uvalama gdje divergiraju [vidi Sliku 249].

141

neven tandari Kod strujanja uz obalu valovi ne postaju sasvim paralelni s obalom. Morska voda je tada potisnuta prema obali i uz obalu, a kada valovi naiu na prepreke, dolazi do kratkih strujanja od obale prema moru prema zoni pjene ime se prenose sedimenti, turbulencija ih die, a strujanje prenosi. Najvaniji faktor u oblikovanju obala u geomorfolokom smislu je mlat valova [vidi Sliku 250]. On je najjai na strmim obalama. Najvei valovi mogu pri udaru obalu pritiskati s 30 000 kg/m2. Na taj nain mogu destruirati obalu ime dolazi do regresivnog pomicanja Sl. 250. Mlat vala na stjenovitu obalu obale.

geomorfologija

UTJECAJ MORSKIH MIJENA I MORSKIH STRUJA NA ABRAZIJSKE PROCESE

Morske mijene, odnosno plima i oseka najvei utjecaj imaju u plitkim zaljevima koji se suavaju prema kopnu, a djeluju kroz bioeroziju odnosno utjecaj organizama. Morske struje pak imaju manji utjecaj, a djeluju mehaniki na 200 do 300 metara dubine i to brzinom od 3 do 9 kilometara na sat. Najvei utjecaj na obale ima golfska struja koja struji sjevernim Atlantikom.

MARINSKI RELJEFNI OBLICI

Ve smo spomenuli da abrazija utjee na regresivno kretanje obale ime se obala zapravo i oblikuje. Takvo je kretanje najizraenije kod mekanih stijena koje se najlake oblikuju, ali su i reljefni oblici kratkotrajniji nego u otpornijim stijenama. Kao slikovit primjer moe posluiti njemaki otok Helgoland koji je prije tisuu i sto godina imao povrinu od 920 kilometara, a danas se prostire na samo 1.5 kvadratnih kilometara povrine. Marinske reljefne oblike ine destrukcijski abrazijski oblici koje ine abrazijske serije i drugi manji oblici poput ostjenjaka te akumulacijski abrazijski oblici kao to su sprudovi i plae [vidi Sliku 251].

Dananja povrina otoka Helgolanda u Njemakoj

Sl. 251. Shema marinskih reljefnih oblika

142

neven tandari

geomorfologija

ABRAZIJSKA SERIJA
Abrazijskom serijom moemo obuhvatite klifove, valne potkapine, abrazijske terase, abrazijski elf i alove. Klifovi i potkapine su pravi abrazijski oblici, terase i elf su abrazijsko-akumulacijski, a alovi akumulacijski oblici.

KLIF
Klif ili obalni strmac je strmi stjenoviti odsjek nagiba veeg od 55 [vidi Sliku 252]. Nastaje u mekim stijenama razaralakim djelovanjem valova na mjestu skupljanja valova. Postojanost klifa ovisi o tektonskim pokretima i o priobalnim strujama. Ako se morsko dno sputa, razaranje klifa e se nastaviti dokle on stoji iznad razine mora, naravno pod uvjetom da je sputanje bre od akumulacije materijala podno klifa. S druge strane, ako priobalne struje odnose materijal koji nastaje razaranjem klifa, on se akumulira dalje od klifa pa nee doi do opliivanja koje bi smanjilo destrukcijsku snagu valova. Prema Bognaru, treba razlikovati obalne i strukturne strmce. Klifovi su naime naziv samo za obalne strmce koji nastaju iskljuivo djelovanjem mora dok strukturni strmci nastaju zbog strukture uz djelovanje mora.
Sl. 252. Klif ili obalni strmac

VALNA I PLIMNA POTKAPINA

U visini udara valova o klif nastaje abrazijska ili valna potkapina koja se stalno produbljuje. Valnu potkapinu definiramo kao izdueno konkavno udubljenje na strmoj stjenovitoj obali. Kada se ona dovoljno produbi, prevjes iznad potkapine se urui i obala se pomie unatrag [vidi Sliku 253]. Brzina unazadnog pomicanja je maksimalno oko jedan metar godinje i ovisi o vrstoi stijena. Potkapina e prije nastati u mekim stijenama pa e i brzina povlaenja obale biti bra ako su stijene meke. Ako je klif heterogenog sastava, njegovo unazadno pomicanje bit e neujednaeno, sporije na otpornijim, a bre na manje otpornim dijelovima. No ako je klif homogenog sastava,

Sl. 253. Shema unazadnog pomicanja valne potkapine

potkapina e se formirati ujednaeno pa moe pratiti podnoje klifa du cijele njegove duine, i vie kilometara. Ako je dio klifa neposredno iznad morske razine oblikovan u otpornijim stijenama od vieg dijela, tada e nakon unazadnog pomicanja obale iz mora ostati striti hridi, a ispod morske razine grebeni. To su stijene vee tvrdoe koje valovi nisu uspjeli do kraja destruirati. Zajednikim imenom nazivamo ih ostjenjaci. Oni su dokaz destruiranja klifa i pomicanja obale. Primjer ostjenjaka je Dvanaest apostola u Australiji [vidi Sliku 254]. 143

Sl. 254. Hridi 12 apostola u Australiji

neven tandari

geomorfologija

Kod vapnenakih klifova potkapina se formira zajednikim djelovanjem abrazije i korozije. Takve potkapine mogu se onda proiriti u morske pilje. Djelovanjem plime i oseke formira se plimna potkapina [vidi Sliku 255]. Ona nastaje u zoni plime i oseke pod utjecajem abrazije, erozije i bioerozije. Plimne su potkapine vane za istraivanje morske razine nekad i danas.
Sl. 255. Plimna potkapina

ABRAZIJSKA TERASA I ELF

More valovima vri destrukciju, koraziju i usitnjava materijal koji se odlama od klifova. Ispod klifa more se opliuje jer se akumulira usitnjeni materijal te nastaje nagnuta podmorska zaravan paralelna s obalom koju zovemo abrazijska terasa. Taj dio terase je priobalni dio i u njemu djeluju i abrazija i akumulacija abradiranog materijala. Budui da morske struje nose abradirani materijal dalje prema puini, na taj nain ire abrazijsku terasu i taj dio terase je puinski dio [vidi Sliku 256]. Ako abrazija traje vrlo dugo, terase se znatno proire te ukljuujui i priobalni i puinski dio mogu biti iroke i do 20 kilometara, a dubine do 200 metara. Tada se nazivaju abrazijski elf. Budui da je irenje terase omogueno dok valovi zbog dubine mogu abrazijski djelovati na obalu i uzrokovati njeno unazadno pomicanje, za nastanak abrazijskog elfa potrebno je polagano podizanje razine mora tj. transgresija.

Sl. 256. Shema abrazijske terase u abrazijskoj seriji

AL
Zavretak abrazijske serije predstavlja iroki plitki pojas od pijeska i ljunka du itave obale koji se naziva al. Taj oblik nastaje kad more podno klifa zbog akumulacije pijeska i ljunka postane plie od dvije visine vala pa se val ve na njemu lomi i gubi svoju snagu te se razlijeva preko akumuliranog materijala jedva doseui klif [vidi sliku 257]. Kad alo postane tako iroko i visoko da more vie ne dopire do klifa, aktivni klif postaje mrtvi klif. Na irokim alovima se zbog pjeane grae takoer mogu oblikovati dine koje se zovu obalne dine.
Sl. 257. al podno klifa

144

neven tandari

geomorfologija

AKUMULACIJSKI OBLICI MARINSKOG RELJEFA

Akumulacijske obalne reljefne oblike osim spomenutih oblika u sklopu abrazijske serije ine jo obalni sprudovi i prevlake. Na stvaranje akumulacijskih oblika utjee vie faktora: slabljenje mehanike snage valova do ega dolazi kad je dubina krunog djelovanja vala dva i vie puta vea od vertikalne dubine mora, zatim karakter i konfiguracija obale, morske struje, litoloki sastav obala, tektonska stabilnost i drugi faktori. Osnovni materijal od kojeg se izgrauju svi akumulacijski oblici je rastresiti materijal. Budui da se nakupine tog materijala nazivaju sprudovi, moemo rei da je u osnovi svih akumulacijskih oblika sprud. Sprud moemo definirati kao asimetrini oblik od rastresitog materijala (pijeska i ljunka) u plitkom podmorju.
Sprud

LITORALNI KORDON
Litoralni kordon ili obalni sprud je niski izdueni nasip iznad razine mora koji odvaja obalnu zonu od puine [vidi Sliku 258]. esto se javlja i vie paralelnih nizova, a pravac njihovog pruanja ovisi o smjeru kretanja valova i morskih struja pa mogu biti usporedni s obalom ili u obliku luka ako se izdignu iznad morske razine. Primjer takvog kordona je Lido kod Venecije koji je ak i naseljen. Nastanak kordona poinje tamo gdje je dubina mora dva puta manja od visine valova jer tu val poinje djelovati na dno i akumulirati rastresiti materijal. Taj materijal postaje prepreka za drugi nanosni materijal kojeg nose ili vuku valovi. Prelazei preko takvih prepreka, valovi gube transportnu mo i akumuliraju sve vie materijala od prepreke prema obali.

Sl. 258. Litoralni kordon La Manga i laguna Mar Menor

Litoralne kordone obino nalazimo na ulazu u iroke i plitke zaljeve ili neposredno uz plitke obale okrenute puini. Kordoni paralelni s obalama okrenutim puini dugi su do nekoliko stotina kilometara i visine nekoliko metara. Ako je su dui od 2000 metara, irine izmeu oko 20-30 kilometara i visine nekoliko desetaka metara, nazivaju se obalni barovi ili pregrade. Takvi su oblici esti du obala Meksikog zaljeva. Litoralni kordoni na ulazu u zaljev esto poveu nasuprotne rtove pregraujui ili zatvarajui zaljev. Kad se sprud s oba kraja spoji s obalom, nastaje dio mora koji je Sl. 259. Liman Dnjestra odvojen od ostatka i naziva se laguna [vidi Sliku 250].Treba napomenuti da lagune takoer mogu nastati i rastom koralja. Ako se litoralni kordon formira od fluvijalnog materijala koji tada zatvara ue neke rijeke, nastat e zatvorena vodena povrina Sl. 260. Kosa Zlatni rat na Brau koja se zove liman [vidi Sliku 259]. Kad se kordon samo jednim krajem spoji s obalom, onda se naziva kosa. Najee nastaje u podnoju rta. Poloaj kose i njen oblik ovise o smjeru vjetra i smjeru morskih struja. Primjer kose je Zlatni rat na Brau [vidi Sliku 260]. 145

neven tandari

geomorfologija

PREVLAKA
Prevlaka je nanosni sprud u plitkom obalnom pojasu koji spoji otok u blizini obale s kopnom. Takav oblik koji ukljuuje otok i prevlaku tada se naziva tombolo. Obino nastaje na zavjetrinskoj strani otoka gdje se taloi abradirani materijal s privjetrinske strane. Tombolo moe imati i vie od jedne prevlake koje ju spajaju s kopnom. Prevlaka spaja samo manje otoke s kopnom. Primjeri tombola su Primoten, San Stefan, St. Malo, Talasso [vidi Sliku 261].
Sl. 261. Tombolo Talasso

KRKI I FLUVIOKRKI PROCESI I RELJEFNI OBLICI

Kr je reljef oblikovan u topivim stijenama, uglavnom karbonatnim stijenama vapnencu i dolomitu, te soli i gipsu. Izmeu 7 i 10% povrine Zemlje je krko podruje, a ak 25% stanovnitva upotrebljava vodu iz krkog podruja. Za nastanak kra potrebni su karbonati, agresivna voda (sadri CO2), kemijska energija kako bi se karbonati mogli otapati, mehanika energija osloboena tektonskim pomacima i potresima te potencijalna energija koja se javlja na nagibima, esto kao posljedica mehanike energije. Kr je uglavnom vezan za vapnence, talone stijene sastavljene najveim dijelom od kalcijeva karbonata (kalcita, CaCO3). Kr na Velebitu Vapnenac nastaje taloenjem organizama u moru, izluivanjem iz otopine ili troenjem kojim nastaju klastiti. Slabo je topljiv u istoj vodi, ali je lako topljiv u vodi bogatoj ugljinom kiselinom (H2CO3) koja ga pretvara u kalcijev bikarbonat (Ca(CO3)2). Ugljina kiselina u vodu dospijeva tako to atmosferska voda apsorbira ugljini dioksid iz atmosfere stvarajui blagu otopinu ugljine kiseline. Otapanje vapnenca u vodi naziva se korozija, a kao produkt nastaje rezidualna glina ili crvenica od ostatka vapnenca koji je troen, a danas ju nalazimo u veim udubljenjima u koje je pretaloena. Uinak korozije mjeri se mikrokoroziometrom. S obzirom na udio kalcita i dolomita, kr se moe pojaviti kao holokr, merokr i fluviokr. Holokr odlikuju debeli kompleksi u kojima kalcit ini vie od 95% sastava. U njemu su razvijeni svi unutranji i vanjski krki reljefni oblici i dominira podzemna cirkulacija vode. Merokr ima manju istou, tj. dolomiti su dosta prisutni pa nema svih tipskih vanjskih krkih oblika dok su unutranji oblici esto zatrpani rezidualnom glinom. Pukotinska cirkulacija je slabija i debljina takvih kompleksa je manja. 146

Korodirani kr

neven tandari

geomorfologija

Fluviokr je vezan za dolomite koji nastaju u plitkom moru procesom dolomitizacije (zamjena kalcija magnezijem). Ako stijena ima vie od 50% magnezijeva karbonata (MgCO3), onda se naziva dolomitom. Dolomiti su manje propusni pa ima vode i na povrini za razliku od kra. Stijene odlikuje poroznost, hidrogeoloko svojstvo stijene da moe zaprimiti i zadrati vodu. Voda se u stijeni zadrava u porama, prazninama du kojih se dodiruju estice stijene [vidi Sliku 262]. Poroznost je mala ako je do 5%, srednja ako je izmeu 5% i 20% i velika ako je iznad 20% i poveava se to su estice manje. Primarna poroznost nastaje u procesu stvaranja stijene, a sekundarnu poroznost stijena zadobiva poslije nastanka radom kao posljedicu tektonskih pokreta. Vapnenci i dolomiti su esto raspucali, sadre guste pukotinske sustave to pospjeuje okravanje. Pukotine su vane jer omoguuju vodi da ue u stijenu i zadri se tamo.

Sl. 262. Shema poroznosti u stijeni

Krki krajolik s nekim reljefnim oblicima

147

neven tandari

geomorfologija

EGZOKRKI RELJEFNI OBLICI

Vanjske ili egzokrke reljefne oblike ine krki oblici nastali na povrini Zemlje, a u njih ubrajamo krape, kamenice, ponikve, zavale polja u kru, uvale i druge, rjee oblike. Osnovno obiljeje krkih oblika je izduenost po pruanju pukotina.

KRAPE
krape su uski paralelni ljebovi odvojeni otrim bridovima i izdueni u smjeru otjecanja vode koja korozijom nagriza vapnenac [vidi Sliku 263]. Na proces njihova stvaranja utjeu litoloki sastav s puno kalcijeva karbonata i struktura predispozicije tj. vrsta i gustoa primarnih i sekundarnih pukotina. krape mogu biti duboke od desetak centimetara do ak jednog metra, a rijetko mogu biti i dublje. Koja vrsta krape e se razviti ovisi o nagibu slojeva i padina, klimatskim elementima te Sl. 263. krape antropogenom utjecaju. Najvei broj krapa nastaje na horizontalnim ravnicama i pri malim nagibima, do 12. Od klimatskih su elemenata najbitniji padaline i temperatura, a kao najznaajniji antropogeni utjecaj moe se izdvojiti unitavanje umskog pokrova to pospjeuje okravanje. Ako su krape guste na nekom veem podruju, nastat e krapari koje moemo definirati kao ljuti kr slian izgledu Mjeseeve povrine [vidi Sliku 264]. krape u svom vijeku prema Rogliu prolaze kroz tri razvojne faze u kojima se oblikuju ili dezintegriraju [vidi Sliku 265]. krape u poetnoj fazi nazivaju se muzge i karakterizira ih zaobljeni reljef valovitih struktura, u toj fazi poinje raspadanje kojim se oblikuje otriji reljef koji je karakteristian za drugu fazu u kojoj se krape nazivaju griine. Tada one doseu maksimum u svom razvoju i najdublje su. U posljednjoj fazi dolazi do stanjivanja i loma bridova pri emu se brazde zatrpavaju te se stvara crvenica ili terra rossa s oskudnom vegetacijom. krape se u toj fazi nazivaju grohoti.

Sl. 264. krapar ili ljuti kr

Sl. 265. Etapni razvoj krapa prema Rogliu

Muzge

Griine

148

neven tandari

geomorfologija

KLASIFIKACIJE KRAPA
krape moemo klasificirati prema Shema 38: Klasifikacija krapa obliku i prema veliini [vidi Shemu 38]. Prema obliku krape dijelimo na klasifikacija prema obliku klasifikacija prema veliini rebraste, mreaste i zdjelaste. Rebraste rebraste ili ljebaste krape mikrokrape ili ljebaste krape nastaju direktnim utjecajem atmosferske vode ili na mreaste krape krape biogeni nain (humusnim kiselinama) [vidi Sliku 266]. Mreaste krape prate zdjelaste krape velike krape pukotinsku strukturu prostora pa moemo rei da se sastoje od mree pukotina, a nastaju subkutanom korozijom na kontaktu tla i matine stijene jer je tu najvea korozija zbog ugljinog dioksida u tlu [vidi Sliku 267]. Zdjelaste krape nastaju obino u meandrima rebrastih krapa, kao mali vrtloni lonci. Klasifikacija krapa prema veliini diferencira mikrokrape, krape i velike krape. Mikrokrape su oblici manji od jednog centimetra. Nastaju pod utjecajem bakterija, liajeva i mahovina, a najee su modrozelene boje zbog cijanobakterija koje razore stijenu u komadie veliine jednog milimetra nakon ega Sl. 266. Rebraste krape ih zamjenjuju druge bakterije koje proizvode ugljini dioksid koji potie koroziju i pospjeuje okravanje. krape su oblici veliine izmeu jednog i deset centimetara, a velike krape oblici vei od deset centimetara.
Sl. 267. Mreaste krape

KAMENICE
Kamenice su mikroreljefni oblici koji mogu biti od tanjurastih do koritastih oblika [vidi Sliku 268]. irina im je vea od dubine budui da nastaju u kompaktnim blokovima vapnenca, primarno bonim erozijskim procesima. Na stranama kamenice zbog bone erozije nastaje prevjes. U njima se esto skuplja trunje i lie to pojaava biokorozijske procese.
Sl. 268. Shema kamenice u kru

Kamenica

Oblikovanje povrine kamenice definiramo kroz dvije razvojne i dvije destrukcijske faze. U prvoj fazi dolazi do zadravanja atmosferske vode u manjem udubljenju zbog koje dolazi do vertikalnog troenja topive stijene. Nakon toga slijedi lateralno irenje kamenice zbog akumulacije gline na dnu pa se vertikalno troenje smanjuje. U destrukcijskim fazama prvo na rubu polako poinje nastajati prevjes koji postaje zaobljen. Nakon toga slijedi razaranje kamenice, nastaje meandrirajui lijeb i voda izlazi te dolazi do ispiranja materijala iz kamenice.
Kamenica s meandrirajuim lijebom

149

neven tandari

geomorfologija

PONIKVE
Ponikve ili vrtae su najtipiniji i najei te najmnogobrojniji egzogeomorfoloki krki oblik reljefa [vidi Sliku 269]. Prema Fordu i Williamsu, ponikve su dijagnostiki krki reljefni oblik. Nastaju korozijskim i mehanikim utjecajem vode i obino se nalaze na tektonski poremeenim terenima kra. Prosjena irina ponikve je 20-50 metara, a prosjena dubina 5-10 metara. Uvjeti za nastanak ponikava su karbonatna podloga, strukturna predispozicija vezana za rasjede, pukotinske sustave i presjecita pukotina, klimatski uvjeti koji se odnose prvenstveno na temperaturu i koliinu padalina te padine malog nagiba, 0-12 (na nagibima veim od 32 ponikve ne postoje). Ponikve se ee javljaju du dijaklaze, a rjee uz paraklaze, no najvee ponikve nastaju na sjecitu dijaklaze i paraklaze. Veza izmeu rasjednih linija i ponikava naziva se postojina. Kr sa velikom gustoom ponikava (preko 40 Sl. 269. Ponikva na Velebitu ponikvi po kvadratnom kilometru) zove se ponikvasti kr. Dno ponikava esto je pokriveno padinskim troinama koje stoga predstavljaju rijetke obradive povrine u kru koje se nazivaju dolci ili doci, no esti su i ponori to ovisi o obliku ponikve. Ponikve u profilu mogu biti simetrine i asimetrine. Asimetrine strane ponikve nastat e u slojevima s veim nagibom pa e konsekventna strana (slojevi nagnuti u smjeru nagiba strane) biti blae nagnuta, a obsekventna (slojevi nisu nagnuti u smjeru nagiba strane) strmija.

Ponikvasti kr u Kini

KLASIFIKACIJE PONIKAVA
Ponikve klasificiramo prema obliku udubljenja i prema postanku [vidi Shemu 39]. S obzirom na oblik udubljenja, ponikve dijelimo na tanjuraste, ljevkaste i bunaraste [vidi Sliku 270]. Ako su ponikve plitke, dubine do jedne treine irine, zovu se tanjuraste ponikve. One imaju blago nagnute strane i uravnjeno dno pokriveno crvenicom. Ako su dubine izmeu jedne treine i dvije treine irine, zovu se ljevkaste ponikve i esto zavravaju ponorom. Ako su dubine iznad dvije treine irine zovu se bunaraste ponikve i kod njih je izrazit utjecaj strukture i rasjeda.
Sl. 270. Klasifikacija kamenica prema obliku udubljenja

Shema 39: Klasifikacija ponikava klasifikacija prema obliku udubljenja tanjuraste ponikve ljevkaste ponikve bunaraste ponikve klasifikacija prema nastanku iste korozijske ponikve urune ponikve korozijsko-urune ponikve sufozijske ili aluvijalne ponikve

150

neven tandari

geomorfologija Morfogenetski tipovi ponikava po nastanku su iste korozijske ponikve, urune ponikve koje su kombinacija urunih i korozijskih procesa (npr. Crveno i Modro jezero), korozijsko-urune ponikve ili supsidencijske ponikve koje se javljaju kod usporenog uruavanja te sufozijske ili aluvijalne ponikve koje nastaju na kontaktu stijenske podloge i rastresitog materijala te su pokrivene debelim slojem tla.
Uruna ponikva Crveno jezero

UVALE U KRU
Uvale u kru su linearno izduena udubljenja iji je nastanak najee uvjetovan tektonikom. Prosjeno su duine izmeu 500 i 1000 metara, irine izmeu 200 i 300 metara te dubine nekoliko desetaka metara. esto se dogaa da se na dnu uvala nalaze ponikve i padinski materijal. Uvale su najee suhe, ali mogu postojati i periodini povrinski tokovi koji plave uvalu u kinom periodu. U plitkom kru izuzetno mogu postojati i stalni tokovi. Primjeri uvala u kru su uvale Ravni dabar na Velebitu [vidi Sliku 271].

Sl. 271. Uvala Ravni dabar na Velebitu

KLASIFIKACIJA UVALA U KRU

Uvale u kru moemo klasificirati prema procesu nastanka. Tada imamo iste krke uvale i poligenetske uvale. iste krke uvale nastaju korozijom tj. srastanjem vie ponikava. U njihovom je nastanku vaan utjecaj strukture dok je utjecaj tektonike malen. Primjer takve uvale je Blato na Mljetu. S druge strane, u nastanku poligenetske uvale bitan je utjecaj razliitih procesa pa esto u kombinaciji djeluju korozija i fluvijalne erozija ili glacijalni procesi. Starija faza oblikovanja poligenetske uvale je ista krka vala Blato na Mljetu fluvijalna, a mlaa je krka. U fluvijalnoj fazi rijeni tok usijeca normalnu udolinu dok je jo okravanje slabo. Krki procesi, meutim, jaaju pa tokovi poniru i povrinsko otjecanje postaje podzemno. U fosiliziranoj dolini se poinju stvarati nizovi ponikava koje su linearno poredane du talvega. Tada nastupa krka faza u kojoj ponikve srastaju. U plitkom kru u kojem je vododriva podloga blizu povrine, faze mogu i zamijeniti mjesta pa prvo bude krka, a potom fluvijalna faza. 151

neven tandari

geomorfologija

ZAVALE POLJA U KRU

Zavale polja u kru su duboko zatvorene ili poluzatvorene udubine izduene u smjeru pruanja rasjeda ili slojeva, dakle, vana je tektonska predispozicija. Stoga su vezane za sinklinale ili za tektonske grabe. Okravanje je vertikalno, a kada doe do manje propusnog tla poinje horizontalno okravanje. Osim korozijom nastaju i fluvijalnim i padinskim procesima. Stoga su zavale ispunjene fluvijalnim i padinskim, lakustrijskim te glacijalnim materijalom to je posljedica sloenog nastanka i Sl. 272. Zavala Likog polja razvoja. Primjeri zavala polja u kru su zavala Duvanjskog ili Likog polja [vidi Sliku 272]. Otporniji dio unutar polja nastao diferencijalnim troenjem zove se hum. Primjer takvog huma je Zir u Likom polju [vidi Sliku 273]. Zavale polja u kru najvei su krki oblici, duge su od 2 do 60 kilometara, a iroke od nekoliko stotina metara do 10-15 kilometara. Dna zavala su zaravnjena ili lagano breuljkasta i karakterizira ih fluvijalna aktivnost, a strane su im relativno strme. esto su polja u kru protona jer voda potjee iz vrela, tee poljem i ponire u ponoru za to su dobri primjeri Liko i Gacko polje. Polje je, dakle, okrueno krem, ali samo polje nije kr jer ima otjecanje. Polja u kru mogu biti stalno ili povremeno poplavljena. Primjer stalnog plavljenog polja je Skradinsko, a povremeno plavljenog Imotsko polje.
Sl. 273. Hum Zir u Likom polju

Rijeka Gacka tee kroz protono Gacko polje

OSTALI EGZOKRKI OBLICI

Ostale vanjske krke reljefne oblike ine uzvienja tj. kukovi, humovi i glavice, zatim uavci i mostovi kao posebni krki oblici. U umjerenim irinama razvija se dinarski kr, a u tropskim predjelima kupolasti kr. Kod dinarskog kra karakteristini su okomiti oblici i rasprostranjen sustav podzemnih upljina, a kod kupolastog kra korozijski procesi djeluju vodoravno, obino na dodiru nepropusnih stijena i vapnenaca pa su najei oblik zaravni iz kojih stre stupovi otpornijih stijena [vidi Sliku 274]. Kukovi ili mogote su istaknuti monoliti sastavljeni od relativno kompaktnijih i otpornijih stijena koji stre u kru, a nastali su Sl. 274. Kupolasti kr u Kini diferencijalnim troenjem. Karakteristini su za kupolasti kr, ali se pojavljuju i u dinarskom. Primjer kuka je Ania kuk na Paklenici. Niz kukova naziva se glavice. 152

neven tandari

geomorfologija

ENDOKRKI RELJEFNI OBLICI

Unutranje ili endokrke reljefne oblike ine krki oblici nastali ispod povrine Zemlje. Njima se bavi znanstvena disciplina koju zovemo speleologija. Endokrki oblici nastaju poniranjem i cirkulacijom vode u kru budui da ona vri snaan korozijski i mehaniki rad. Moemo ih podijeliti na destrukcijske i akumulacijske oblike. Destrukcijski oblici su oblikovani korozijom, tj. mehanikim djelovanjem podzemnih tekuica i uruavanjem. Destrukcijske oblike ine jame i pilje te kombinirani speleoloki objekti, a javljaju se i posebni oblici poput kaverni odnosno upljina koje nemaju spoja s povrinom. Akumulacijske oblike ine bigrene barijere u koritima rijeka te kompaktni travertin na brzacima i slapovima, no tipski oblici nastaju u podzemlju, prvenstveno u piljama.

Endokrki reljefni oblici

JAME
Jame su strmi vertikalni kanali uskog otvora koji nastaju korozijom i mehanikom destrukcijom podzemnih voda. Najdublja jama na svijetu je Voronja ili Kubera na zapadnom Kavkazu koja je duboka 2 080 metra. Najdublji sustav jama u Hrvatskoj je Lukina jama Trojama na Velebitu duboka 1392 metra, a dno jame je 83 metra iznad morske razine [vidi Sliku 275].

Sl. 275. Shema sustava Lukina jama Trojama

153

neven tandari

geomorfologija

KLASIFIKACIJA JAMA
Nekoliko je tipova krkih jama. Tipske krke jame formiraju se korozijom i mehanikim troenjem i kod njih nema podzemnog toka, suhe su, no u njima je prisutna voda prokapnica, snijeg ili led. Ako se u njima snijeg zadrava cijele godine ili vei dio godine, zovu se snjeenice i u njima se esto stvara firn. Ako je temperatura cijele godine ispod 0C i zadrava se led, zovu se ledenice. Ledenice i snjeenice obino imaju krukolik profil. Plitke jame koje na dnu zavravaju manjom piljom zovu se zvekare, a jame koje se odlikuju vrlo dubokim okomitim kanalima, zovu se bezdani i najee se javljaju u dubokom kru. Primjer bezdana je Rokina bezdan u Lici.

Rokina bezdan

Urune jame nastaju uruavanjem zbog korozije pukotina i podzemnih upljina. Relativno su plitke i iroke. Primjer takve jame je jama Golubnjaa na Velebitu. Ponori su jame u kojima se gube povrinske tekuice, a nastaju djelovanjem korozije i erozije. Vrlo su est oblik, pogotovo u dubokom kru. esti su na dnu ljevkastih ponikava, a ponor se nalazi i na kraju slijepe doline. Ponori mogu biti stalni, periodini i fosilni.
Uruna jama Golubnjaa

Vigled Babja jama

U spiljskom svodu nastaju vigledi koji su nekad bili izvor podzemnih rijeka. One mogu nastati na vie naina, korozijom ili proirivanjem pukotina ulin ponor ili obruavanjem stropa. Primjer vigleda je Babja jama. Posljednji tip su sifonske jame u kojima voda izbija pod hidrostatskim tlakom pa se nazivaju i uzlazne jame. Najee su periodine, a zbog koncepta djelovanja vrlo su opasne za istraivanje. Primjer sifonske jame je jama Meginja u Popovom polju.

PILJE
pilje ili peine su horizontalni, blago nagnuti kanali [vidi Sliku 276]. Njihovi otvori vie-manje su vertikalni, a veu se za presjecita paraklaza i dijaklaza. piljski kanali mogu biti konformni tj. nagnuti prema ulazu ili inverzni, tj. nagnuti od ulaza prema unutranjosti. U velikim piljskim sustavima mogu se izmjenjivati konformni i inverzni nagibi u pojedinim dijelovima.

Sl. 276. Shema pilja

154

neven tandari

geomorfologija piljski sustavi mogu imati vie razina to je rezultat morfoloko-hidrografske evolucije pri emu se razina djelovanja podzemnog toka stalno sputala to je moglo biti uzrokovano, primjerice, izdizanjem terena. Tako su gornje razine mogle biti izvan hidrografske funkcije, a nie razine hidrografski aktivne. Cerovake se pilje, primjerice, pruaju kroz dvije razine. Posebni spiljski oblici su draperije, zavjese, makaroni i kadice. Najdua pilja u svijetu je Mammoth Cave u SAD-u duga 227 kilometara. U Europi je to pilja Heloch u vicarskoj duga 140 kilometara. Najpoznatije pilje u Hrvatskoj su Veternica i Cerovake peine.

Mammoth Cave

KLASIFIKACIJE PILJA
pilje mogu biti rijene poput kocijanskih pilja [vidi Sliku 277] ili suhe ako su izgubile hidrografsku funkciju poput Cerovakih peina [vidi Sliku 278]. Rijene pilje su mlade, jo uvijek aktivne pilje i karakteriziraju ih buni vodeni tokovi i kaskade preko kojih se oni prelijevaju dok su suhe pilje stare i tihe, u njima nema rijeka ni drugih tokova te su ukraene brojnim sigastim oblicima, tzv. spiljskim nakitom. Smatra se da su svi vei piljski sustavi nastali radom podzemnih tokova to znai da su suhe pilje danas fosilne.

Sl. 277. pilja Cerovake peine

Sl. 278. Rijena pilja kocjanske pilje

pilje s obzirom na duljinu moemo podijeliti na potkapine i prave pilje. Potkapine su kratke pilje kojima vidimo kraj [vidi Sliku 279]. Obino su duine do 50 m, a nastale su dok je u unutranjosti cirkulirala voda. Potkapine su brojne, primjerice, u dolini Velike Paklenice. Prave pilje su dugaki i esto vrlo razgranati podzemni kanali u unutranjosti stijenskog kompleksa. Kanali su viemanje nagnuti, no piljski su sustavi uglavnom razvijeni horizontalno, tj. u okviru jedne razine.
Sl. 279. Potkapina

155

neven tandari

geomorfologija

PILJSKI NAKIT
U piljama nastaju akumulacijski oblici koje nazivamo piljski nakit ili speleotemi (sige) [vidi Sliku 280]. Naime, voda s povrine kupi ugljini dioksid, a kad ue u pilju, mijenjaju se uvjeti (tlak i temperatura) te dolazi do izluivanja (precipitacije) kalcijeva karbonata ili kalcita koji se u spoju s vodom prokapnicom iz pukotina akumulira te nastaju sige stalagmiti i stalaktiti te stupovi (ako su spojeni). Brzina rasta siga je oko 1 mm u 10 do 100 godina.
Sl. 280. Speleotemi

Stalaktiti su sige koje vise sa stropa, a nastaju tako to voda tee kroz pukotine u stijeni, dolazi do pada temperature te se gubi ugljini dioksid i voda evaporira pa se izluuje kalcit. Manji gomoljasti dijelovi na stalaktitu zovu se heliktiti. Stalagmiti su sige koje se uzdiu s poda prema gore, a nastaju precipitacijom kalcita iz vode koja kaplje sa stropa. Slojevi kalcita se taloe jedni preko drugih, tj. mlai preko starijih. Stalaktita je vie u odnosu na stalagmite jer je voda na povrini bogatija ugljinim dioksidom, a kako ide dublje u podzemlje, sve je siromanija. Ako je siga spojena od stropa do poda, tj. ako stalaktit i stalagmit srastu, nastaje stup ili stalagmat.

Stalaktiti

Stalagmiti

Stalagmat ili stup

Poseban akumulacijski oblik u piljama su travertinski bazeni koji nastaju izluivanjem kalcita prilikom prelijevanja vode preko rubova udubljenja u neravnom dnu pilja. Prelijevanje je polagano pa tanki sloj vode isparava te se na rubovima i uleknuima taloi kalcit.

Travertinski bazeni

156

neven tandari

geomorfologija

TIPOLOGIJA KRA
Vie je pojavnih tipova kra. Osnovni tipovi su antropogeni, stjenoviti, ljuti, ponikvasti, pokriveni i kupolasti kr. Kod antropogenog kra vano je nekoliko ljudskih akcija koje utjeu na irenje ili smanjenje podruja pod krem. Ako se sprjeava okravanje gradnjom suhozida kako bi se dobilo tlo za obradu nastat e tzv. oieni kr. S druge strane mogua je antropogena devastacija kod koje prekomjerna sjea i ispaa pojaavaju procese spiranja to uzrokuje irenje kamenjara. Primjer antropogenog kra je UNESCO lokalitet Babi kod Primotena.
Antropogeni oieni kr suhozidi

Stjenoviti kr

Stjenoviti kr je ogoljeli kr. Ljuti kr ili krapar smo ve spomenuli kao stijene gusto pokrivene krapama. Ponikvasti kr je kr s mnogo ponikava. Kod pokrivenog kra vapnenaka podloga pokrivena je golemom koliinom tla i vegetacijom za to je dobar primjer Kordun. Krko podruje u kojem poput kupola stre otpornije stijene koje nisu denudirane dok je okolno podruje slabije otpornih stijena denudirano zove se kupolasti kr. Obino obuhvaa mogote.

KRKA HIDROGRAFIJA
Kr odlikuje bezvodnost na povrini, ali bogatstvo vode u unutranjosti gdje ona cirkulira pukotinskim sustavom koji ovisi o debljini i vrsti stijena. U krkim terenima nema vode temeljnice ve se sva voda procjeuje. Postoje tri osnovne zone cirkulacije vode u kru: vadozna, epifreatika i freatika zona [vidi Sliku 281]. Vadozna zona je suha zona i Sl. 281. Osnovne zone cirkulacije vode u kru sastoji se od zone tla, epikrke ili subkutane zone te perkolacijske ili zone slobodnog dreniranja. Epifreatika zona je zona s povremenom vodom. Freatika zona uvijek je pod vodom i ine ju plitka zona, duboka ili batifreatika zona te stagnantna zona. Voda u kr moe ui na vie naina. Alogeni tip ulaska vode u kr je tekuicom koja prolazi krem, ali dolazi iz nekog drugog podruja. Autogeni tip ulaska vode u kr je iz okolnog krkog podruja i od kinice, a postoji i mijeani tip. Krkim prostorom protjeu alogene tekuice koje imaju izvore u nepropusnim stijenama, a u vapnencu se probijaju oblikujui kanjone. Primjeri kanjona su kanjoni rijeka Zrmanje, Krke i Cetine. 157

neven tandari

geomorfologija Izvori su u kru relativno rijetki, a ako daju velike koliine vode nazivaju se vrela. Poznati primjer vrela je vrelo Cetine. Prema reimu izvori mogu biti stalni, periodiki i povremeni. Prema mehanizmu rada izvore klasificiramo kao estavele i potajnice. Estavele su za visokog vodostaja izvori, a za niskog vodostaja ponori. Primjere estavela moemo nai u Krbavskom i Livanjskom polju. Potajnice su pak izvori s prekidima u istjecanju. Izvori se mogu javiti i u podmorju te se nazivaju vrulje. Vrulje su podmorski izvori u plitkom obalnom podruju koji su nekada bili na suhom pa su kasnije potopljeni.
Estavela

FLUVIOKR
Pojam fluviokra u geomorfologiju je uveo Rogli. Fluviokr moemo definirati kao reljef oblikovan na djelomino topivim i polupropusnim stijenama. Javlja se na manje propusnim stijenama poput evaporita vapnenca, dolomitima, na kojima se pojavljuje vie vode na povrini. U takvom kru se izmjenjuju fluvioerozijski i krki procesi. Reljefni oblici u fluviokru su suhe i slijepe doline i ponori [vidi Sliku 282]. Slijepa dolina je dolina u kojoj tok tekuice ponire na jednom odreenom mjestu. Rijeke koje se gube u ponorima zovu se ponornice. Tekuice prema uu imaju sve manje vode zbog ponora.
Sl. 282. Shema slijepe doline i ponornice

Fluvijalnim i korozijskim djelovanjem nastaje fluviokorozijska zaravan, poligenetski reljefni oblik koji nastaje na kontaktu propusne i nepropusne stijene tako to su tekuice svojom korozijskom aktivnou rubno proirivale naplavnu ravan. Primjer fluviokrke zaravni je Slunjska zaravan.

Slunjska zaravan

158

neven tandari

geomorfologija

GLACIJALNI I PERIGLACIJALNI PROCESI I RELJEFNI OBLICI

Zbog brojnih glacijacija u posljednja tri milijuna godina tijekom kojih su veliki dijelovi Zemlje bili pod ledom i vie puta, glacijalni reljefni oblici znaajno su zastupljeni u reljefu Zemljine povrine. Meutim, reljefni oblici nastali pod utjecajem leda najee su vidljivi tek kad se led otopi. Stoga je njihovo prouavanje oteano. Danas je pod ledenim pokrovom 14 900 000 km2 to znai 10% kopnene povrine Zemlje. Od te povrine 96% ine ledeni pokrovi i ledene kape na Antarktici i Grenlandu, a samo 4% ledenjaci na planinama izvan polarnog pojasa. Ukupna povrina na Zemlji na kojoj je rairen ledeni i snjeni pokrov, ukljuujui i morske povrine pod ledom, naziva se kriosfera i ona pokriva 15 600 000 km2 ukupne Zemljine povrine [vidi Sliku 283]. Iako led obuhvaa samo 1.7% vode na Zemlji, u njemu je sadrano 80% ukupne koliine slatke vode budui da se voda pri zaleivanju rjeava soli i drugih minerala.

Sl. 283. Kriosfera Zemlje (bijele povrine na karti)

Periglacijalni prostori etimoloki su prostori oko glacijalnih podruja, no postoje i periglacijalni prostori u blizini kojih se uope ne nalaze glacijalna podruja, tj. nema ledenjaka. U njima se pak javljaju periglacijalni procesi.

GLACIJALNI LED
Glacijalni led drukiji je od bilo kojeg drugog leda na Zemlji (morskog, jezerskog, rijenog...) jer nastaje metamorfozom iz snijega. Snijeg se uslojava i postaje sve kompaktniji s dubinom to je posljedica segelacije i regelacije.

Glacijalni led

UVJETI ZA NASTANAK GLACIJALNOG LEDA

159

neven tandari

geomorfologija

Za nastanak glacijalnog leda potrebni su sljedei uvjeti: temperatura ispod 0C, odreena koliina snjenih padalina, reljefna udubljenja i ekspozicija padina. Nastanak glacijalnog leda mogu je jedino ako se snijeg uspije odrati kroz cijelu godinu, a to ovisi o koliini snjenih padalina i otapanju koje ovisi o temperaturi. U umjerenim irinama je za nastanak leda najznaajniji sezonski raspored padalina, a vana je i ukupna koliina padalina. Primjerice, veliki ledeni pokrovi imaju malu koliinu padalina, oko 150 milimetara godinje, koje su uglavnom koncentrirane u zimskom dijelu godine, ali ljetno otapanje zahvati samo manji dio leda pa i uslijed tako malo padalina dolazi do akumulacije leda. Na koliinu padalina bitno utjee kontinentalnost to je najvidljivije na Antarktici gdje je akumulacija leda u izravnoj vezi s udaljenou od dijela oceana koji ljeti nije pod ledom [vidi Sliku 284]. Temperatura odnosno Suneva radijacija ima vaan utjecaj u geografskoj raspodjeli ledenjaka i ledenih pokrova. Naime, otapanje leda odvija se samo na temperaturama viim od 0C pa je srednja ljetna temperatura mnogo vanija od srednje godinje temperature. Osim klimatskih faktora, na stvaranje ledenjaka utjeu i topografski uvjeti podloge. Da bi razvoj ledenjaka bio mogu, moraju postojati odgovarajui reljefni uvjeti pa stoga morfoloki razlikujemo ledenjake kao dolinske, cirkne i platoaste.
Sl. 284. Poveanje akumulacije leda na Antarktici s poveanjem kontinentalnosti

SNJENA GRANICA
Pojas iznad kojeg se snijeg zadrava cijele godine naziva se snjena granica. To znai da iznad te granice padne vie snijega nego to se otopi, tj. akumulacija snijega je vea od otapanja pa postoje uvjeti za nastanak glacijalnog leda. Snjena granica ovisi o koliini padalina i o ekspoziciji padina. Na osojnoj strani zbog slabije Suneve radijacije snjena granica je nie. Visina snjene granice ovisi o kutu upada Sunevih zraka odnosno o geografskoj irini [vidi Sliku 285]. U polarnim podrujima ta se granica nalazi na razini mora, prema ekvatoru raste te je u umjerenim irinama na visini od oko 3000 metara nadmorske visine, a najvia je na oko 20N i 20S zbog visokih temperatura, male vlanosti i male koliine padalina pa se nalazi na priblino 6000 metara nadmorske visine dok prema ekvatoru ponovno opada zbog vee vlanosti zraka i na samom se ekvatoru nalazi na visini oko 5500 metara nadmorske visine. Na junoj hemisferi opada strmije i dosee morsku razinu na nioj geografskoj irini nego na sjevernoj hemisferi, a razlog tome je vea maritimnost june hemisfere i postojanje antarktikog ledenog pokrova.
Sl. 285. Visina snjene granice s obzirom na geografsku irinu

160

neven tandari

geomorfologija

METAMORFOZA GLACIJALNOG LEDA

Preobrazba snijega u led dogaa se kroz tri etape: snjeni pokriva koji se pretvara u firn i konano u kompaktni led i to se odvija kroz nekoliko godina. to snijeg vie pada, to je metamorfoza bra jer je masa snjenog pokrivaa sve vea pa na starije slojeve snijega djeluje sve vei tlak. Tako svaki novi sloj napadalog snijega poveava gustou, obujam i kristalnu strukturu snijega koji se nalazi ispod tog sloja [vidi Sliku 286]. Ako temperature pri nastanku leda variraju oko 0C, a akumulacija snijega je dovoljno velika, bit e dovoljno pet do deset godina da se snijeg prekristalizira u glacijalni led. Svjee napadali prainasti snijeg ima vrlo malu specifinu teinu, samo oko 0.100 g/cm3, no njegovim nakupljanjem snjeni pokriva se zgunjava djelujui na starije slojeve Sl. 286. Profilna shema glacijalnog leda u snijega. Slojevitost je posljedica segelacije i regelacije kojima procesu metamorfoze se stvara ledenasta kora koja odvaja pojedine slojeve snijega kako padaju tijekom godine. Pahulje donjih slojeva snijega se pod tlakom tale i penju se u vie dijelove gdje se oko ve postojeih kristalnih pahulja ponovno lede pa nastaju mala sferina zrna [vidi Sliku 287]. Time poinje proces firnifikacije odnosno nastanka firna. Doe li do zatopljenja, zrna se ponu otapati, ponovnim smrzavanjem otopljena voda se kristalizira u vea zrna meu kojima nastaju manje ili vee praznine. Taj nastali led naziva se firn ija je gustoa izmeu 0.350 i 0.800 g/cm3 jer se svake godine otapanjem i ponovnim zaleivanjem iz leda istiskuje sve vie zraka i poveava se gustoa firnskog leda [vidi Sliku 288]. Zrna firna mogu biti veliine i do jednog milimetra. Firn nastaje najee nakon godinu dana od poetka metamorfoze. Dok nastaje firn, snijeg i dalje pada te se akumulira preko firna. S poveanjem snjenog pokrivaa na firn djeluje tlak pa se on iz zrnate strukture polako pretvara u kompaktni led ija je gustoa izmeu 0.880 i 0.916 g/cm3 ovisno o koliini zraka zarobljenog izmeu kristala. Obujam snijega koji je pretvoren u kompaktni led smanjio se, dakle, oko devet puta. Boja glacijalnog leda je plavkasta zbog molekula vode koje apsorbiraju sve boje osim plave koju reflektiraju.

Sl. 287. Preobrazba snjenih pahulja u ledene kristale

Sl. 288. Shema segelacije i regelacije ledenih kristala

161

neven tandari

geomorfologija

LEDENJACI
Ledenjak ili gleer se moe definirati kao mjeavina leda i stijena koja se sputa niz padinu pod utjecajem gravitacije i vlastite mase. Ledenjaci se obino kreu po ranije predisponiranoj dolini koju morfoloki preoblikuju. Unutar ledenjaka, po njemu ili ispod njega moe tei tekua voda koja transportira sedimente, a integralni je dio ledenjaka. Naime, sa zatopljenjem, uglavnom u ljetnim mjesecima, vei dio povrine ledenjaka postaje vlaan pa tokovi vode teku u pukotine ili u glacijalna udubljenja. Glacijalna voda moe otopiti kanale iroke i po nekoliko metara. U planinskim se podrujima oblikuju planinski tj. dolinski ledenjaci, u polarnim podrujima tj. na Antarktici i Grenlandu nastaju ledeni pokrovi koji su kontinentskih razmjera. Ako su manjih veliina, nazivamo ih ledene kape. O njima emo kasnije vie govoriti. Planinski ledenjak se sastoji od izvorita koje se naziva izvorite ledenjaka u cirku, tijela ledenjaka i ela ledenjaka koje se prvo otapa [vidi Sliku 289]. Tijelo i elo ledenjaka koji se sputaju iz cirka zajedno se nazivaju ledenjakim jezikom.
Sl. 289. Shema ledenjaka

KRETANJE LEDENJAKA NIZ PADINU

Kad se ledenjak kree niz padinu, on modificira dno i mjestimino ga erodira, a na pojedinim lokacijama akumulira sedimente. Brzina kretanja moe varirati od nekoliko milimetara do nekoliko metara dnevno. Brzina ovisi o debljini i masi leda, nagibu padine, veliini i obliku glacijalne doline, temperaturi leda, udaljenosti od prostora gdje je nastao te hrapavosti i litolokom sastavu podloge. to je debljina leda vea i to je nagib vei, to e brzina kretanja ledenjaka biti vea. Pri nagibima do 2 debljina leda mora biti oko 60 m da bi kretanje uope poelo. Na padini nagnutoj 45 dovoljna je pak debljina leda od dva metra. S obzirom na veliinu glacijalne doline, brzina ledenjaka e biti vea ako je dolina ua jer e biti vei potisak mase. Isto tako, to se dolina protee pravocrtnije, biti e vea brzina ledenjaka. Jasno je i da e vea hrapavost i neotpornija podloga uzrokovati sporije kretanje ledenjaka. Hladniji led ima manju plastinost pa se brzina ledenjaka poveava s temperaturom. Brzina ledenjaka openito je mala i izraava se u metrima godinje ili rjee u metrima dnevno. Obino se ledenjaci kreu brzinama do pola metra dnevno, rijetko bre. Najvea je brzina u sredinjem dijelu koji se naziva matica kao to je to i kod tekuica, a najmanja je sa strane zbog trenja dok je povrinski dio bri od baze (dna) [vidi Sliku 290]. Iz profila ledenjaka moemo uoiti da se povrinski dio ponaa kao kruti sloj leda, a ispod njega se nalazi sloj plastinog teenja koji ima svojstva viskozne mase upravo zbog tlaka izazvanog slojem leda koji se nalazi iznad. 162

Sl. 290. Shema brzine ledenjaka s obzirom na udaljenost od rubova i dna glacijalne doline

neven tandari

geomorfologija

ZONE U KRETANJU LEDENJAKA

U kretanju ledenjaka mogu se definirati dvije zone: zona akumulacije i zona ablacije [vidi Sliku 291]. U zoni akumulacije akumulacija je vea od ablacije ili otapanja pa se obujam ledenjaka poveava, a u zoni ablacije ablacija je vea od akumulacije to znai da se ledenjak jae otapa i da mu se obujam smanjuje. Te dvije zone meusobno su odvojene linijom ravnotee u kojoj je vrijednost akumulacije jednaka vrijednosti ablacije. Uz tu se liniju odreuje i linija firna koja oznaava visinsku granicu ispod koje firn ne moe opstati zbog ljetnog otapanja. Ta dva termina nisu sinonimi iako se esto pogreno tako koriste. Ve smo mogli nazrijeti da se kopnjenje leda naziva ablacija. Voda koja nastaje otapanjem ledenjaka naziva se sonica. Kad se ledenjak otapa, na dolinski stranama se moe vidjeti otra granica izmeu zone troenja i zone u kojoj troenja nema. Ta se granica najee ogleda u vegetaciji koje nema u zoni troenja. Pomou te granice odreujemo zdravlje ledenjaka odnosno vidimo kopni li ledenjak. Ledenjak kopni na elu i to brzinom kojom pristie iz vieg podruja. Ako se povisi temperatura, brzina ablacije poveat e se te e doi do povlaenja ledenjaka u vie nadmorske visine. Ako se pak temperatura snizi, brzina ablacije e se smanjiti te e ledenjak poeti tei niz padinu prema niim

Sl. 291. Shema zone akumulacije i zone ablacije

nadmorskim visinama od dosadanjih.

PUKOTINE U LEDENJAKU
Pri kretanju ledenjaka zbog naprezanja u njemu nastaju pukotine. One najee nastaju kretanjem ledenjaka preko razliitih pregiba [vidi Sliku 292], po vijugavoj glacijalnoj dolini, kroz suenja i proirenja te preko udubljenja i izboenja jer se led ne ponaa kao tekuina te pod naprezanjem puca. Ako je padina jako strma i vrlo duga, nastat e kaotine pukotine. Pukotine na ledenjaku mogu biti rubne, uzdune i poprene [vidi Sliku 293]. Rubne pukotine nastaju na bonim stranama ledenjaka uslijed trenja o glacijalnu dolinu te zbog razliite brzine kretanja ledenjaka u sredini i na rubovima. Najee se javljaju pri izvijanju ledenjaka na konveksnoj strani [vidi Sliku 294].
Sl. 293. Shema pukotina na ledenjaku (a rubne pukotine, b poprene pukotine, c uzdune pukotine)

Sl. 292. Shema nastanka pukotina na pregibu

163

neven tandari

geomorfologija Uzdune ili longitudinalne pukotine nastaju uslijed irenja ledene mase najee na elu kada ledenjak izlazi iz glacijalne doline. One presijecaju elo ledenjaka od gornje do donje povrine odnosno dna [vidi Sliku 295]. Poprene ili transverzalne pukotine nastaju kao posljedica pucanja ledenjake mase na pregibima. Takve su pukotine iroke do nekoliko metara, a mogu biti duboke i desetak metara [vidi Sliku 296]. Primjerice, na izlasku iz cirka nalazi se pregib preko kojeg led klizi poput slapa i pritom zbog krutosti i vlastite mase puca.

Sl. 294 Rubne pukotine na ledenjaku

Sl. 295. Uzdune pukotine na ledenjaku

Sl. 296. Poprene pukotine na ledenjaku

Budui da se u ledenjaku stalno smjenjuju procesi segelacije i regelacije, pukotine na ledenjaku se stalno proiruju i produbljuju, a nakon odreenog vremena se ponovno spajaju. Te pukotine na povrini ledenjaka podsjeaju na krape pa ih zovemo ledenjake krape ili serak (u stranoj literaturi). esto pukotine mogu biti pokrivene snijegom ili ispunjene zdrobljenim materijalom. Takav sitni materijal moe se nai i na povrini ledenjaka, a pri Sunevoj radijaciji bre se zagrijava i stvara plitka udubljenja u ledu koja zovemo uloke. Ako se na povrini pak nalazi neki vei stijenski blok, on e tititi led ispod sebe od veeg zagrijavanja. Posebice je to izraeno ljeti kad je zagrijavanje najjae. Kada doe do ablacije leda, okolni led se otopi, a stijenski blok ostaje na neotopljenom ledenom stubu ispod sebe. Takav oblik naziva se ledenjaki stol. Uslijed ablacije otopljena voda odnosno sonica ponire kroz pukotine u ledenjaku. Ako se pukotina dovoljno proiri stvarajui udubljenje poput jame koje kanalizira povrinske vode, naziva se ledenjaki mlin. Kad ta voda pukotinama dospije do dna ledenjaka, pone tei ispod njega. Naime, dolje djeluje tlak pod masom ledenjaka koji tu vodu dri tekuom i pri temperaturama niim od 0C. Takav vodeni tok ispod ledenjaka zove se podledenjaki potok. Na elu ledenjaka ti potoci kroz tzv. ledenjaka vrata izbijaju na povrinu doline i otjeu dolinom [vidi Sliku 297].
Sl. 297. Ledenjaka vrata kroz koja podledenjaki potok glacijalne izbija na povrinu doline

164

neven tandari

geomorfologija Erozivnim djelovanjem sonice u ledenjaku se mogu oblikovati i ledene pilje. Voda naime u ledu proiruje vertikalna udubljenja kroz koja se sputa prema dnu ledenjaka i od njih stvara tunele i velike piljske dvorane. Primjer ledene pilje je pilja u ledenjaku Muir na Aljasci [vidi Sliku 298].

Sl. 298. Ledena pilja u ledenjaku Muir

MATERIJAL NOEN LEDENJAKOM

Destruirani materijal kojeg ledenjak nosi niz padinu zove se til, a esto ga zovu i morenski materijal. To je nesortiran i neuslojen sediment, dakle materijal nije sortiran prema veliini i masi i ne nalazi se u meusobno razliitim slojevima [vidi sliku 299]. Razlikuju se dva tipa tila. U zoni akumulacije se javlja tzv. lodgement til kojeg ledenjak nosi dok se kree prema naprijed. Ako ledenjak stoji na mjestu, njegovim otapanjem se taloi materijal kojeg ini ablacijski til.
Sl. 299. Til zaostao nakon povlaenja ledenjaka

MORFOLOKI TIPOVI LEDENJAKA

Morfoloki se tipovi ledenjaka mogu podijeliti prema arealu glacijacije. Dva su osnovna tipa glacijacije: regionalna koja moe imati i kontinentske razmjere i dolinska koja ima lokalne razmjere.

MORFOLOKE FORME REGIONALNE GLACIJACIJE

Regionalna glacijacija obuhvaa prostrana podruja u viim geografskim irinama, to su podruja Antarktike i Grenlanda na kojima se nalazi 98.5% ukupnog leda na Zemlji. U tim se prostorima stvaraju ledeni pokrovi (inlandice). Iz sredinjeg ispupenog dijela led se sporo kree prema rubovima to je posljedica pritiska leda u sredinjem dijelu. Ledeni pokrov Antarktike ini 85% ukupnog leda na Zemlji [vidi sliku 300]. Brzina kretanja leda je izmeu 3 centimetra i 35 centimetara dnevno. Na rubu ledenog pokrova javljaju se golemi ledenjaki jezici s veim brzinama kretanja, do 3 metra dnevno, koji mogu zai u more i formirati elfske ledenjake ploe koje pokrivaju more. Od tih se ploa otkidaju ledene sante koje plutaju morem oko Antarktike.

Sl. 300. Ledeni pokrov Antarktike

165

neven tandari Ledeni pokrov Grenlanda ne dopire direktno do mora ve samo ledeni jezici ulaze u more [vidi sliku 301]. Izmeu pokrova i mora nalazi se do 300 kilometra irok obalni pojas u kojem se nalaze zavrne morene obrasle vegetacijom prema emu je Grenland i dobio ime. Led se kree brzinom oko 7-8 centimetara dnevno, a jezici ak do tridesetak metara dnevno. Od njih se odvajaju ledeni brjegovi.
Sl. 301. Ledeni pokrov Grenlanda

geomorfologija

MORFOLOKE FORME DOLINSKE GLACIJACIJE

Dolinska se glacijacija javlja u planinskim podrujima iznad snjene granice. Mogu nastati etiri tipa planinskog ledenjaka: dolinski, cirkni, predgorski i fjeldski. Dolinski ili alpski ledenjaci su klasian tip ledenjaka sa svim elementima (cirkom, glacijalnom dolinom i termalnim bazenom). Jednostavan dolinski tip ima jedan jednostavan jezik, a sloeni dolinski tip ima glavni ledenjak na koji se nadovezuje boni ledenjak ili su u cirku rava nekoliko tijela ledenjaka. Najvei alpski ledenjak je Aletsch dug 25 kilometara [vidi Sliku 302].

Sl. 302. Alpski ledenjak Aletsch u vicarskoj

Cirkni ili pirinejski ledenjaci svedeni su gotovo samo na cirk i otapaju s ve na izlazu iz cirka. Mnogi od njih nekada su bili dolinski ledenjaci. Mogu biti visei i regenerirani. Visei ledenjaci imaju samo jezik male duljine koji se sputa iz cirka preko preage te se lomi i otapa. Ako se od nagomilavanjem leda od odlomljenih jezika ledenjaka formira novi, naziva se regenerirani ledenjak. Primjeri pirinejskih ledenjaka su Palisade u kalifornijskoj Sierri Nevadi [vidi Sliku
Sl. 303. Cirkni ledenjak Palisade u Kaliforniji

303] i Allalin u Alpama.

Predgorski ili piemontski ili aljaski ledenjaci nastaju u podnoju planinskih masiva spajanjem vie glacijalnih dolina. Ledenjake mase srastaju u jedinstven ledenjak velike irine. Primjer takvog ledenjaka je Malaspina na Aljaski [vidi Sliku 304].

Sl. 304. Aljaski ledenjak Malapsina u Aljaski

166

neven tandari Za Skandinaviju su karakteristini fjeldski ili skandinavski ledenjaci koji se smatraju prijelaznim tipom od dolinske ka regionalnog glacijaciji jer se javljaju na visokim platoima gdje formiraju ledeno polje ili ledenu kapu iz kojih se sputaju dolinski ledenjaci odnosno ledeni jezici zvani ledene rijeke. Ledena kapa je ledena masa prostranog, esto eliptinog, blago kupolastog oblika i obino potpuno prekriva planinsko podruje na kojem se prostire. Ledeno polje je pak uglavnom uravnjena platoasta ledena masa. Ako iz takvih ledenih polja stre stjenoviti nezaleeni planinski vrhovi, oni se nazivaju nunataci [vidi Sliku 308].

geomorfologija

Sl. 305. Skandinavski ledenjak Kongsvegen

Najpoznatiji primjer skandinavskog ledenjaka je Kongsvegen na otoku Spitsbergenu u arhipelagu Svalbardu [vidi Sliku 305]. Primjer ledenog polja je Harding Icefield na Aljaskoj [vidi Sliku 306], a ledene kape Vatnajkull na Islandu [vidi Sliku 298] i Kilimanjaro na vrhu istoimenog gorja u Africi.

Sl. 306. Ledeno polje Harding

Sl. 307. Ledena kapa Vatnajkull

Sl. 308. Nunataci

GLACIJALNI LED U MORU

Ako glacijalni led dospije u more, stvara ledene brjegove i ledene sante. To su blokovi leda uglavnom velikih dimenzija nastali otkidanjem od ledenjaka. Ledeni brjegovi su vertikalno izdueni blokovi leda oblika valutica iji je centar mase u donjem dijelu koji je uronjen u vodu [vidi Sliku 309]. Ledene sante su horizontalno izdueni blokovi leda, esto oblika kvadra nepravilnih ploha i bridova [vidi Sliku 310]. Te ledene mase koje plutaju na vodi samo su manjim dijelom obujma iznad razine mora. Samo se jedna osmina obujma leda nalazi iznad razine mora dok se sedam osmina obujma nalazi ispod razine mora. Sa zapadne obale Grenlanda u zaljevu Disko u more utjee est najbrih ledenjaka na Zemlji, a najbri od njih je Upernavik koji se kree brzinom od 40 metara na dan. U tom se zaljevu godinje otkida prosjeno 5400 ledenih brjegova koji se morskim strujama prenaaju Sl. 309. Ledeni brijeg u nie geografske irine, ak do 36N. Dospijeem ledenih brjegova u nie geografske irine, oni se poinju taliti i pretvarati u tekue stanje dok kruti materijal, koji je led egzaracijom pokupio s kopna, zaostaje i sedimentira se na dnu mora. Ledeni brjegovi u moru ostaju prosjeno etiri godine, a onda se opet ukljuuju u tekuu fazu stalnog kruenja vode u prirodi.
Sl. 310. Ledena santa

167

neven tandari

geomorfologija

GLACIJALNI PROCESI I RELJEFNI OBLICI

Glacijalni reljef najintenzivnije se oblikovao u vrijeme ledenih doba ili glacijacija, no zbog postojanja ledenjaka on se i danas oblikuje. Glacijacije su relativno dulja vremenska razdoblja unutar kojih se izmjenjuju glacijali i interglacijali. Za vrijeme glacijala klima postaje hladnika i ledeni pokrov se iri. Ta razdoblja traju oko 100 000 godina. Tijekom interglacijala ponovno dolazi do zatopljenja i povlaenja ledenog pokrova. Interglacijali traju oko 10 000 godina. Posljednju glacijaciju obiljeilo je pet glacijala: Donau, Gnz, Mindel, Riss i Wrm izmeu kojih su se nalazila etiri interglacijala. Mi se danas nalazimo na izlasku iz petog interglacijala. Reljefni oblici nastali u vrijeme ledenog doba nazivaju se fosilnim glacijalnim oblicima, a oni koji se oblikuju danas radom ledenjaka su recentni glacijalni oblici. Glacijalni reljef oblikuje se radom ledenjaka u polarnim i subpolarnim prostorima te visokoplaninskim podrujima. Razaralaki rad ledenjaka zove se egzaracija [vidi Sliku 311]. Ledenjaci oblikuju akumulacijske i destrukcijske ili egzaracijske reljefne oblike.

Sl. 311. Shema egzaracije

DESTRUKCIJSKI OBLICI GLACIJALNOG RELJEFA

Egzaracijom ledenjaci preoblikuju podlogu po kojoj se kreu. Oni zaobljuju, produbljuju i ustrmljuju tu povrinu te stoga spadaju u najefikasnije denudacijske mehanizme na Zemlji. Egzaracijske destrukcijske reljefne oblike dijelimo na makrooblike i mikrooblike. Makrooblici su cirkovi i valovi ili glacijalne doline, a mikrooblici uglaane povrine, strije i komii.
Neki destrukcijski oblici glacijalnog reljefa

CIRK
Cirkovi ili kotlovi ili krnice su amfiteatralna udubljenja u kojima je dolo do akumulacije snijega koji se prekristalizirao u glacijalni led. Moemo rei da je cirk udubljenje iz kojeg kree ''ledeni tok'' niz padinu. Budui da je to izvorite ledenjaka, kretanje ledenjaka uzrokuje irenje cirka, a tome pridonosi fiziko raspadanje stijena na rubovima cirka [vidi Sliku 312].
Sl. 312. Shema cirka

168

neven tandari

geomorfologija Cirk se iri tako to uzrokuje unazadno pomicanje strana. Najstrmija je strana cirka koja je okrenuta prema vrhu. Njenim unazadnim pomicanjem podsijeca se planinska padina prema vrhu. Na toj strmoj strani cirka prema vrhu planine obino se zbog mase leda u cirku formira jedna vea poprena pukotina koja se naziva bergschrund. Ako se na planini u slinoj razini nalaze dva cirka, greben koji ih odvaja naziva se arte [vidi Sliku 313]. Unazadnim pomicanjem taj se greben sve vie ustrmljuje i nazubljuje. U sluaju da se na planini u slinoj razini nalaze tri ili vie cirkova, arte e biti ustrmljeni vrh koji se naziva horn [vidi Sliku 314]. Primjer horna je Matterhorn u vicarskim Alpama koji je nastao tako to su ga podsjekli cirkovi sa etiri strane. Ako se preizdubljivanje s vie strana nastavi, vrh se moe uruiti

Sl. 313. Arte meu cirkovima

i vie cirkova moe srasti u jedan veliki cirk.

Cirk nema strme strane samo u smjeru podnoja planine jer se u tom smjeru kree ledenjak. Ta je strana manje strma i obino ju karakterizira stepenica ili preaga preko koje se ledenjak kaskadno mora spustiti prema ledenjakoj dolini. Doe li do kopnjenja ledenjaka sve do visine cirka, on e se fosilizirati. U cirku e se od otopljenog leda formirati planinsko jezero koje zovemo tarn ili gorske oi [vidi Sliku 235]. Takvo cirkovsko jezero treba razlikovati od valovskih i glacijalnih jezera.
Sl. 314. Horn

GLACIJALNA DOLINA
Budui da se ledenjaci kreu podrujima manjeg otpora, najee teku rijenim dolinama i rasjednim zonama pritom ih preoblikujui. Rijene doline imaju popreni V profil koji ledenjaci preoblikuju u U profil. Tako nastala dolina naziva se glacijalna dolina ili valov ili trog [vidi Sliku 315]. Glacijalna dolina poinje od cirka i sputa se sve do ela ledenjaka. Uzduni profil takve doline je stepeniast zbog smjene udubljenja i preaga koji su rezultat selektivne egzaracije u stijenama razliite tvrdoe. Kod nekih glacijalnih dolina moe se zapaziti pregib na objema stranama iznad ledenjaka. Ti se pregibi nazivaju Sl. 315. Fosilna glacijalna dolina glacijalna ramena [vidi sliku 316]. Budui da su iri od trenutne glacijalne doline, smatra se da su to ostaci starije doline u koju je usjeena nova. Prema drugim znanstvenicima, ona nastaju prelijevanjem leda preko rubova dolina tijekom maksimalne glacijacije.

Sl. 316. Glacijalna ramena ponad glacijalne doline

169

neven tandari

geomorfologija esto dolinski ledenjaci teku paralelnim dolinama koje su meusobno vrlo blizu. Kako ti ledenjaci teku dolinama, erodiraju dolinske strane i one se stanjuju. U jednom trenutku strane nestaju i dvije glacijalne doline se spajaju u jednu. Pritom se spajaju i ledenjaci. Na stranama veih fosilnih glacijalnih dolina mogu se opaziti visee bone doline ispod kojih se nalazi strmi odsjek do dna fosilne doline [vidi Sliku 317]. Taj se odsjek naziva uvorni stupanj. Visee bone doline zapravo su manje, sporedne doline koje su stvorili ledenjaci manje debljine koji su pritjecali prema glavnom ledenjaku.

Sl. 317. Visea bona dolina

EGZARACIJSKI MIKROOBLICI
Struganjem smrznutog tila i leda po podlozi padine oblikuju se uglaane podloge i strije. Uglaane ili polirane povrine se zapaaju na dnu glacijalnih dolina, najee na podlozi od vrlo otpornih stijena. Zbog otpornosti stijena, nije dolo do njihove destrukcije ve su se stijene ispolirale pod masom ledenjaka [vidi Sliku 318]. Strije su plitke brazde usmjerene u pravcu kretanja ledenjaka koje takoer zapaamo na dnu glacijalnih dolina. One nastaju kad otpornije stijene koje nosi ledenjak struu po manje otpornoj podlozi. Kad takvi komadi stijena pri kretanju ledenjaka naiu na Sl. 318. Uglaane povrine na dnu glacijalne doline prepreku koju ine manje otporne stijene, oni se mogu zakrenuti pa strije ne moraju biti paralelne ve se mogu i meusobno sjei [vidi Sliku 319]. Ako nakon topljenja ledenjaka glacijalno erodirano podruje ostane na povrini, moe se vidjeti asimetrina stijenska podloga na kojoj se smjenjuju manja uzvienja i udubljenja, a ine ju tzv. mutonirane stijene ili komii [vidi Sliku 320]. Takva asimetrina podloga nastaje zbog diferencijalne destrukcije pri kojoj se manje otporne stijene bre destruiraju od otpornijih stijena. Uzvienja i udubljenja su ovalni oblici izdueni u smjeru kretanja ledenjaka. Uzvienja ine otpornije, a udubljenja manje otporne stijene. Budui da smjena uzvienja i udubljena Sl. 319. Strije na povrini kojom je tekao ledenjak izdaleka podsjea na stado ovaca, stijene su dobile ime mutonirane stijene prema francuskoj rijei za ovcu mouton.
Sl. 320. Mutonirane stijene

170

neven tandari

geomorfologija

AKUMULACIJSKI OBLICI GLACIJALNOG RELJEFA

Akumulacijski reljefni oblici koji nastaju pod utjecajem leda su morene, eratiki blokovi, terminalni bazeni, kotlii i drumlini.

MORENE
Morene smo ve spominjali kao primarne strukture sedimentnih stijena koje nastaju djelovanjem leda. To su akumulacijske forme izgraene od tila koje zaostaju nakon otapanja ledenjaka te ih ima vie vrsta, ovisno o mjestu nastanka s obzirom na otopljeni ledenjak. Ispod samog ledenjaka nakon njegovog otapanja ostaje nakupina tila koja se zove temeljna ili podinska morena. Ona obino pokriva itavu povrinu kojom se ledenjak kretao [vidi sliku 321]. Podledenjaki potoci mogu utjecati na materijal u tim morenama i pretvoriti ga u fluvioglacijalni nanos. Morene mogu nastati i u unutranjosti ledenjaka ako nastanu akumulacijom materijala koji je pukotinama Shema morena doao s povrine ledenjaka. Takve se morene nazivaju unutranje morene. Ako se zavrni dio ledenjaka dugo nalazio na istom mjestu, tj. nije se kretao, njegovim otapanjem nakuplja se vea koliina tila koja se naziva terminalna ili eona ili zavrna morena. Obino je to najnia toka u dolini kojom se kretao ledenjak to znai da je ledenjak ostvario maksimalnu rasprostranjenost. Zavrne morene imaju polukruni oblik jer Sl. 321. Temeljna morena na dnu glacijalne doline okruuju elo ledenjaka. Mogu biti visoke do 100 metara i iroke vie desetaka metara. Pri postupnom povlaenju ledenjaka moe se formirati i vie zavrnih morena. Iza zavrnih morena mogu nastati plavine koje se nazivaju sandri [vidi sliku 322]. U viim dijelovima glacijalne doline nalaze se sukcesivne morene koje pokazuju podruja u kojima se ledenjak povremeno zadravao odnosno do kojih se nekada rasprostirao, najee u vrijeme povlaenja. Takve se morene zovu stadijalne morene [vidi Sliku 323]. Budui da su i zavrne i stadijalne Sl. 322. Zavrna morena i sandr morene esto blokirale tokove potoke, one su inile tzv. morenske brane ispred kojih su se formirala glacijalna jezera [vidi Sliku 237].

Sl. 323. Stadijalne morene

171

neven tandari Na povrini ledenjaka pored bonih strana glacijalne doline nastaju bone ili lateralne morene koje se sastoje od sedimenata i komadia blokova erodiranih s dolinskih strana ili od lavinskih stijenskih elemenata koji padaju na povrinu ledenjaka [vidi Sliku 324]. Kad se dvije glacijalne doline spoje, bone morene se spajaju u sredinju morenu koja se nalazi u sredini ledenjaka nastalog spajanjem dvaju prijanjih ledenjaka [vidi Sliku 324]. Nakon otapanja ledenjaka bone morene najee ostanu ouvane jer se nalaze na njegovim bonim stranama dok sredinje morene topljenjem ledenjaka esto budu transportirane i pretaloene.

geomorfologija

Sl. 324. Bone i sredinje morene

TERMINALNI BAZEN
Kako se ledenjak otapa, tako tekua voda transportira velike koliine erodiranih sedimenata te ih taloi u slojevima na kraju ledenjaka na velikoj blago nagnutoj povrini. To podruje akumulacije koje se nalazi iza ela ledenjaka i okrueno je zavrnom morenom naziva se zavrni ili terminalni bazen [vidi Sliku 325]. Osim stijenja, u terminalne bazene mogu dospjeti i blokovi leda koji se tu otapaju taloei skupljene i noene
Sl. 325. Terminalni bazen i zavrna morena

materijale, a u njima se zbog ablacije nakuplja i voda te nastaje glacijalno jezero.

DRUMLINI
Drumlini su izduene akumulacije tila u smjeru kretanja ledenjaka i zapravo su dio podinske morene [vidi Sliku 326]. Strmija strana drumlina okrenuta je prema padini, a blaa prema izvoritu ledenjaka. Nastanak drumlina jo uvijek nije u potpunosti jasan. Smatra se da nastaju tamo gdje ledenjak naie na prepreku na to sugerira i koncentracija drumlina na jednom mjestu. Drumlini se sastoje od grebena na koje je djelovao manji tlak i jaraka na koje je djelovao vei tlak. Mogu biti dugi i do 1000 metara, iroki do 200 metara i visoki nekoliko desetaka metara.

Sl. 326. Drumlin

GLACIJALNO BRANO I ERATIKI BLOKOVI

Kreui se preko stijena, ledenjaci egzaracijom skupljaju njihove komadie u bazalni sloj zaleen na dnu ledenjaka. Taj sloj tila pri daljnjem prelasku preko stijena polira i egzaracijom odnosi nove sitne komadie stijena koji se nazivaju glacijalno brano. esto ledenjaci osim sitnih komadia stijena otrgnutih egzaracijom ponesu i vee komade stijena koji se zovu ''zalutali'' ili eratiki blokovi. Oni zaostaju u morenama nakon povlaenja ledenjaka [vidi Sliku 327]. 172

Sl. 327. Eratiki blok

neven tandari

geomorfologija

FLUVIOGLACIJALNI AKUMULACIJSKI RELJEFNI OBLICI

Osim glacijalnih akumulacijskih oblika, u glacijalnom se reljefu oblikuju i fluvioglacijalni oblici. Oni su nastali utjecajem tekue vode koja nosi sedimente i njima zatrpava rijenu dolinu. Javljaju se nakon povlaenja ledenjaka iz ledenjake doline. Glavna razlika izmeu glacijalnih i fluvioglacijalnih sedimenata je u slojevitosti i sortiranosti sastojaka. Najvaniji fluvioglacijalni oblici su kamovi, eskeri i kotlii koje nalazimo u glacijalnoj dolini ledenjaka koji se povlai [vidi Sliku 328].

Sl. 328. Fluvioglacijalni reljefni oblici

ESKER
Ve smo rekli da tekua voda na povrini ledenjaka pukotine ispuni sedimentima. Kada se ledenjak otopi, ti sedimenti ostaju u dolini na dnu nekadanje tekuice (koja je tekla ispod ledenjaka) kao uski dugaki uslojeni grebeni od pijeska ili ljunka. Zovemo ih eskeri ili ozari [vidi sliku 329]. Takvi akumulacijski nasipi tila mogu biti visoki od 30 do 300 metara i dugi od 30 metara do 20 kilometara.
Sl. 329. Esker

KAMOVI
Materijal iz vode moe se istaloiti unutar pukotina i udubljenja u ledenjaku ili izmeu leda i podloge. Najee su ti sedimenti slabo sortirani pijesci i ljunci koji kopnjenjem leda formiraju kupolaste tilske nakupine zvane kamovi [vidi Sliku 330]. Bonom ili frontalnom akumulacijom takvih fluvioglacijalnih sedimenata du granica ledenjaka formiraju se kame terase, a ako se sedimenti iz glacijalnih depresija nastalih u ledu i na ledu deponiraju ispod stagnirajueg ledenjaka, nastat e kame kompleksi.

Sl. 330. Kamovi

173

neven tandari

geomorfologija

KOTLII
Materijal iz ledenjaka ledenjaki potoci mogu odnijeti nizvodno od ela ledenjaka i istaloiti ga pa e iza zavrne morene nastati fluvioglacijalna ravnica. Ako u tu ravnicu dospiju otkinuti komadi leda, oni nakon otapanja ostavljaju malo zdjelasto udubljenje koje se naziva kotli [vidi Sliku 331]. Kako se led u njemu topi, tako se njegove dimenzije stalno poveavaju. Budui da led niz padine nakuplja materijal, otapanjem ga taloi u kotlie iz kojih se dalje javljaju tokovi koji transportiraju taj materijal u rijene doline koje se nalaze u podno ledenjaka, a rijekama taj materijal dospijeva u more i najee se taloi u morskim zaljevima. Jezerce nastalo u takvom udubljenju takoer se naziva kotli, a kao primjer moemo uzeti jezero Ghang Rimpoche u Tibetu. Sl. 331. Kotlii u fluvioglacijalnoj ravnici

PERIGLACIJALNI PROCESI I RELJEFNI OBLICI

Periglacijalni procesi javljaju se u onim podrujima gdje dolazi do zamrzavanja, ali nema nastanka ledenjaka. Ta podruja mogu biti i hladnija od glacijalnih podruja. Periglacijalna podruja karakterizira tlo smrznuto vie mjeseci u godini, a naziva se permafrost ili merzlota. Za periglacijalna podruja znaajni su procesi troenja koje smo ranije objasnili. Da se prisjetimo u periglacijalnim podrujima nastaju ledeni klinovi koji troe podlogu. Za padine su karakteristini procesi gelisoliflukcije tj. teenja aktivnog sloja tla iznad permafrosta.

TERMOKRKI OBLICI
Djelovanjem talika nastaju tzv. termokrki oblici. To su oblici slini onima u kru, ali su nastali drukijim procesima i u periglacijalnim podrujima pa ih moemo smatrati pseudokrem. ine ih humci, ponikve i krape. Karakteristian oblik je pingo.
Sl. 332. Pingo

PINGO I PONIKVASTO UDUBLJENJE

U permafrostu se moe nalaziti sloj pothlaene vode koji nije zaleen zbog pritiska i izoliranog poloaja naziva se talik. To znai da ima temperaturu niu od 0C, ali je jo uvijek u tekuem stanju. Ako ta voda koja se nalazi u permafrostu doe u kontakt s povrinom, primjerice ako se stvori pukotina, smanjit e se tlak i istog trena ona e naglo prijei u led koji ima oko 9% vei obujam od iste koliine tekue vode. Na taj nain poveanje obujma izdignut e materijal iznad sebe i nastat e mali humak koji se naziva pingo [vidi Sliku 332]. Budui da se u njegovoj jezgri nalazi led, kad se on otopi, ostat e upljina u koju e se pingo uruiti te e nastati ponikvasto udubljenje [vidi Sliku 333].

Sl. 333. Nastanak pinga i njegovo uruavanje

174

neven tandari

geomorfologija

EOLSKI PROCESI I RELJEFNI OBLICI

Eolski reljefni oblici nastaju mehanikim radom vjetra. Snaga vjetra ovisi o njegovoj brzini tj. destrukcijski rad vjetra jaa s kvadratom njegove brzine. Eolske oblike najee nalazimo u aridnim krajevima gdje je mehaniko troenje stijena veliko zbog temperaturnih kolebanja, zbog nedostatka vlage i vegetacije koja bi uvrstila tlo odnosno stvorila humus. Destrukcijski utjecaj vjetra postoji i u humidnijim krajevima (kroz ciklone ili tornada), a posebice u prostorima u kojima doe do iskrivanja vegetacije, prvenstveno ume kao to je to primjer u urevakim peskima. Ipak, vjetar je dominantan egzogeni agens jedino u aridnim krajevima kao to su pustinje i polupustinje.

urevaki peski

PUSTINJE
Pustinje su suha ili polusuha podruja na Zemlji s oskudnom vegetacijom zbog nedostatka vode, padaline su manje od 250 milimetara godinje. One obuhvaaju povrinu od oko 31 000 000 km2 to znai da je na 21% Zemljine kopnene povrine dominantan utjecaj vjetra u geomorfolokom smislu. Najvea pustinja to znai i najvei prostor oblikovan radom vjetra je Sahara koja se prostire na 7 000 000 km2 povrine. Pustinje se zbog klimatskih, ali i antropogenih utjecaja mogu iriti ili smanjivati. Proces irenja pustinja zove se Sahara dezertifikacija. Gibanje pijeska i irenje pustinja mogue je zaustaviti ako se na podlozi primi vegetacija koja smanjuje utjecaj vjetra. Stoga ljudi na rubovima pustinja organizirano sade posebne trave vrstog korijenja koje veu pijesak i sprjeavaju njegovo pomicanje. S obzirom na materijal od kojeg se sastoje i procese koji se u njima odvijaju, pustinje moemo diferencirati na kamene, ljunkovite, pjeane i glinovite [vidi Sliku 334]. Kamene pustinje nazivaju se hamade i one su redovito deflacijske pustinje to znai da se materijal iz njih odnosi vjetrom. Seriri su ljunkovite pustinje iz kojih se sitniji materijal takoer odnosi vjetrom pa su i one deflacijske pustinje. Pjeane su pustinje akumulacijske jer se u njima materijal noen vjetrom akumulira. Takve se pustinje u Africi nazivaju erg, a u srednjoj Aziji kum.

Sl. 334. Hamada (lijevo), serir (u sredini) i erg (desno)

175

neven tandari

geomorfologija Specifine su glinovite pustinje koje se jo nazivaju i takiri. To su pustinje manjih veliina koje obino nastaju u manjim udubljenima tj. potolinama u kojima se kratko zadri voda poslije rijetkog pljuska pa glinoviti pokriva otvrdne i ispuca za suhog razdoblja [vidi Sliku 335].

U pustinjskom reljefu mogu se opaziti i oblici fluvijalnog reljefa kao to su korita rijeka. Sl. 335. Takir Budui da su padaline rijetke, ali obilne kada do njih doe, formiraju se epizodini tokovi koji dube Sl. 336. Vadi uska korita zaravnjenog dna i strmih strana. Ona se nazivaju vadi [vidi Sliku 336]. Na mjestu istjecanja vode iz vada u pustinjsku ravnicu pri emu se odlae naneseni materijal formira se aluvijalna lepeza ispred koje se otvara naplavna ravnica zvana bolson. Nakon prestanka padalina vadi ostaju bez vode. Na bolsonu se moe formirati jezero koje zbog velike evaporacije ostaje bez vode te se na dnu istaloe minerali soli. Takvo suho dno presuenog jezera naziva se playa. Ako se vodno lice podzemnih voda nalazi blie povrini, nastat e oaza u kojoj e Sl. 337. Oaza bujati vegetacija [vidi Sliku 337].

MATERIJAL NOEN VJETROM

Eolski utjecaj ogleda se u sposobnosti vjetra da pokree estice i prenosi ih na manje i vee udaljenosti. To je njegova transportna mo. Veliina estice koju e vjetar moi pokrenuti ovisi ponajprije o njegovoj brzini to je ona vea, to e se vea i masenija estica moi pokrenuti i prenositi. Proces odnoenja materijala vjetrom naziva se deflacija, a podruja s kojih se materijal odnosi nazivaju se deflacijskim podrujima ili zonama. Odneseni se materijal negdje mora istaloiti pa postoje i akumulacijska podruja ili zone. Kao i u fluvijalnim, tako i u eolskim procesima pokrenute estice moemo diferencirati s obzirom na veliinu i nain pokretanja [vidi Sliku 338]. estice koje su u prosjeku manje od 50 mikrometara (0.05 mm) vjetar moe nositi i pri najmanjim brzinama te one spadaju u lebdei ili suspendirani materijal. estice koje su vee od 50 mikrometara do otprilike jednog milimetra vjetar pokree tako to one poskakuju te spadaju u poskakujui materijal. Takav nain prijenosa estica gdje one poskakuju zove se saltacija. Vee estice veliine izmeu jednog i dva milimetra vjetar kotrlja po podlozi pa se nazivaju kotrljajui materijal.

Sl. 338. Materijal u pustinji

176

neven tandari

geomorfologija

DESTRUKCIJSKI UTJECAJ VJETRA

Uinak vjetra ne ovisi samo o njegovoj brzini, ve i o trajanju i uestalosti te otpornosti stijena i biljnom pokrovu. Ve smo spomenuli da se proces odnoenja materijala vjetrom naziva deflacija. To je jedan od naina destrukcije kao to je u tekuicama erozija odnosno fluviorapcija. No glavno destrukcijsko djelovanje imaju estice koje vjetar nosi, one struu topografsku povrinu te ju destruiraju, a taj se proces naziva korazija. Osim djelovanja estica na podlogu, uslijed prenoenja one se i meusobno sudaraju (taj se proces naziva reptacija) i troe u procesu saltacije pa se takva meusobna Sl. 339. Destrukcijski procesi u pustinjama destrukcija naziva atricija.

EOLSKI RELJEFNI OBLICI

Eolski reljefni oblici nastaju u morfogenetski razliitim pustinjama s obzirom na procese koji se odvijaju. Tako destrukcijski eolski oblici nastaju u deflacijskim pustinjama, a akumulacijski oblici u inflacijskim ili akumulacijskim pustinjama.

Shema nekih eolskih reljefnih oblika

177

neven tandari

geomorfologija

DESTRUKCIJSKI EOLSKI OBLICI

Glavni destrukcijski oblici eolskog reljefa su mese, regovi, sfinks stijene, gurovi, pustinjske sae, tafoni te deflacijska udubljenja i deflacijske kotline. Budui da vjetar odnosi manje estice u pustinjama ostaje krupno kamenje koje se dalje radom tih estica ogoljava te nastaju kamenje s otrim bridovima koje se naziva reg. Sfinks stijene nastaju djelovanjem korazije na stijenske blokove pa oni postaju izduene aerodinamine stijene koje esto imaju oblik nekog geometrijskog tijela [vidi Sliku 340].
Sl. 340. Sfinks stijena

PUSTINJSKE GLJIVE
Najvei utjecaj korazije je u prizemnom sloju, uglavnom do 100-150 centimetara visine, jer tu ima najvie noenog pijeska. Stoga stijenske uzvisine bivaju intenzivnije troene u podnoju te nastaju oblici koji su pri dnu ui, a prema gore se ire. Takvi se oblici zovu pustinjske gljive ili gurovi [vidi Sliku 341].
Sl. 341. Pustinjska gljiva

KAMENE ZARAVNI
Brdo u pustinji slino stolu koje ima vrlo strme strane naziva se kamena zaravan ili mesa [vidi Sliku 342]. Nastaje ondje gdje otporniji sloj titi meki ispod sebe pa moemo zakljuiti da predstavlja razinu nekadanjeg tla. Ako mesa bude erodirana i zaostane manja kamena zaravan usred pustinje, naziva se butte [vidi Sliku 343]. Na mesama nastaju paralelne pukotine pa se nedestruirani hrptovi koji ih odvajaju zovu zeugeni. Duboko se u mese mogu usjei kanjoni i vadi. Kanjoni se obino hrane kiama izvan podruja pustinja te Sl. 342. Mesa dotjeu u pustinjsko podruje, a najbolji je primjer Grand Canyon kojim tee rijeka Colorado u pustinjama Mojave i Sonori.

Sl. 343. Butte

178

neven tandari

geomorfologija

INSELBERG
U pustinjama se mogu uoiti i stjenoviti breuljci vie ili manje strmih strana. Takav breuljak izgraen je od tvrdog granita otpornijeg na troenje od stijena koje su ga neko okruivale i naziva se inselberg. On predstavlja sve to je preostalo od davno denudiranih planinskih lanaca. Primjer takvog oblika je Ayersova stijena ili Uluru u Australiji [vidi Sliku 344].

Sl. 344. Inselberg Uluru u sredinjoj Australiji

OSTALI DESTRUKCIJSKI EOLSKI OBLICI

Pustinjske sae su niz plitkih udubljenja koja izgledom podsjeaju na sae. Nastaju selektivnom korazijom u stijenama heterogenog sastava. U takvim stijenama nastaju i tafoni koje smo ve spomenuli kod troenja. U stijenama kod kojih postoji velika razlika u tvrdoi pojedinih dijelova selektivnom korazijom nastanu vea udubljenja ili upljine koja se nazivaju tafoni [vidi Sliku 345]. Deflacijska udubljenja su viemanje paralelna uljebljenja Sl. 345. Tafoni i pustinjske sae duboka izmeu dva i est metara koja se pruaju u smjeru dominantnog vjetra [vidi Sliku 346]. Deflacijske kotline su pak prostrana udubljenja nastala postojanom deflacijom [vidi Sliku 347]. Stoga mogu biti i veih Sl. 346. Deflacijsko udubljenje dimenzija kao to je primjerice jarak Karin u Kazahstanu koji je dug 145 kilometara, irok izmeu dva i deset kilometara, a dubok do 140 kilometara. Ako su sedimentni Sl. 347. Deflacijska kotlina slojevi poloeni koso na pustinjsku povrinu, vjetar moe odnijeti sitne estice pijeska dok relativno vre stijene slojeva ostaju formirajui simetrine strme grebene koji se nazivaju hogbacks [vidi Sliku 348]. U podrujima gdje nastanu rasjedi kojima se formiraju grabeni, nastaju asimetrini grebeni koji se nazivaju cuestas.
Sl. 348. Hogbacks

179

neven tandari

geomorfologija

AKUMULACIJSKI EOLSKI OBLICI

Nastanak akumulacijskih eolskih oblika vezan je za nagomilavanje i oblikovanje pjeskovitih masa u pjeanim pustinjama. Zbog slabe povezanosti nestabiliziranog, pokretnog pijeska zbog ega su u stalnoj promjeni, ovi reljefni oblici predstavljaju vjerojatno najdinaminiji tip reljefa na Zemlji.

DINE
Najznaajniji akumulacijski oblik eolskog reljefa su dine ili sipine. Dine su uzvisine koje nastaju nakupljanjem pijeska na zaravnjenim pustinjskim terenima. Imaju strmiju stranu u smjeru vjetra i stranu blaeg nagiba okrenutu prema vjetru. Mogu biti pokretne i uvrene (rjee). Dine se pokreu tako to se pijesak sa blae strane pod utjecajem vjetra pokree i deponira na strmijoj strani.

Sl. 349. Shema kretanja dine

S obzirom na oblik, dine mogu biti barhane, transverzalne, paraboline i longitudinalne. Barhana je dina pravilnog polumjeseastog oblika s konveksnom stranom okrenutom prema vjetru [vidi Sliku 349]. Takva dina se formira kad je koliina pijeska ograniena.

Sl. 349. Shema barhana

Sl. 350. Shema transverzalnih dina

Transverzalna dina orijentirana je okomito na smjer vjetra, a razvija se kad je vie pijeska raspoloivo za transport [vidi Sliku 350]. Parabolina dina ima nepravilan polumjeseast oblik s konkavnom stranom okrenutom prema vjetru [vidi Sliku 351]. Obino se formira blizu podruja sa snanim vjetrom. Longitudinalne dine ili seifi su najvee i paralelne su sa smjerom vjetra. U Sahari one mogu biti duge i do 120 kilometara i visoke do 200 metara. Ako du pruanja imaju strane, karakterizirat e ih vea strana blaeg nagiba okrenuta prema vjetru i nekoliko strmih strana okrenutih u smjeru vjetra. Takve su dine najee u Kalahariju i Simpsonovoj pustinji.

Sl. 351. Shema parabolinih dina

Sl. 351. Shema longitudinalnih dina

Ako istodobno pue vjetar iz razliitih smjerova formirajui krae longitudinalne dine, one se mogu susresti u jednoj toki te nastaje radijalni oblik dina te se one nazivaju zvjezdolike dine. Visina im moe biti i via od 300 metara. Najee se formiraju u istonoj Sahari i Namibu te srednjoazijskim pustinjama. 180

Sl. 351. Shema zvjezdolike dine

neven tandari

geomorfologija

DRUGI EGZOGENI PROCESI I RELJEFNI OBLICI

Egzogeni procesi i njihovi reljefni oblici koje jo nismo obradili su sufozijski, biogeni i antropogeni procesi i oblici. Isto tako se mogu izdvojiti i reljefni oblici koji nisu nastali silama i procesima koji potjeu sa Zemlje, to bi bili oblici nastali padom meteorita. Sve su to tipovi reljefa koji su ili manje zastupljeni ili su nedovoljno istraeni. Geomorfoloki procesi mogu se takoer posebno izdvojiti na lesnim naslagama koje se ponaaju neto drukije od ostalih terena.

SUFOZIJSKI RELJEF
Sufozijski reljef poseban je tip reljefa koji nije toliko rairen kao ostali tipovi, a zna se javiti u savanskim i krkim podrujima. Karakterizira ga vodom odnesena podloga ispod vrstog pokrova [vidi Sliku 352]. Naime, rastresiti povrinski sedimenti se destruiraju odnosno odnose atmosferskom vodom ili snjenicom koja protjee upljinom povrine zemljita. Sufozija je jaa u stijenama ije su estice meusobno slabije vezane. Nakon ispiranja moe doi do prirodnog slijeganja terena.

Sl. 352. Shematski prikaz sufozijskog reljefa

RELJEF VEZAN ZA LES

Uz eolski se reljef esto vee i reljef vezan za les. Prapor ili les je mek, neuslojen sediment blijedoute boje. estice su uglavnom veliine od 20 do 50 mikrometara (0.02-0.05 mm). Karakterizira ga poroznost s brojnim vertikalnim kapilarnim pukotinama zbog ega je sklon vertikalnom cijepanju. U sastavu lesa 15 do 25% udjela ini kalcijev karbonat. Zbog propusnost za vodu, sitnih dimenzija estica od kojih se sastoji i bogatstva kalcitom, les je najpogodnija podloga za formiranje plodnih tala, najee crnica. Les je uglavnom nastao od usitnjenog materijala koje je vjetar nosio iz periglacijalnih podruja u prostore koji nisu bili zahvaeni glacijacijom. No les ne mora iskljuivo biti eolskog postanka ve njegov nastanak moe biti i poligenetski. Les eolskog tipa predstavlja fosilni eolski reljef koji danas pokriva oko 13 000 000 km2 kopna. Stoga moemo govoriti o nekoliko genetskih tipova lesa: lesu i njemu slinim naslagama eolskog podrijetla, lesu i njemu slinim naslagama derazijskog podrijetla, lesu i njemu slinim naslagama fluvijalnog podrijetla te epigenetski izmijenjenim naslagama lesa i njemu slinih sedimenata.

Les u reljefu

181

neven tandari Lesne naslage rairene su u umjerenim irinama sjeverne hemisfere (zemlje biveg SSSR-a, Kina, Panonija) gdje se ovisno o klimi razvila travna vegetacija, a budui da se truljenjem trava tlo jako brzo obogati humusom, to su danas najvanija itorodna podruja.

geomorfologija

Georaspodjela lesnih naslaga

GEOMORFOLOKI PROCESI NA LESNIM NASLAGAMA

Dominantni geomorfoloki procesi na recentnim lesnim naslagama su derazijski procesi, fluvijalna erozija i akumulacija te korozijsko-sufozijski procesi. Derazijski procesi uzrokuju urune i klizne procese na lesnim naslagama, te osipanje, spiranje i jaruenje. Fluvijalna erozija destruira lesne odsjeke, a akumulacija koncentrira estice lesa. Meu korozijsko-sufozijskim procesima dominira aktivnost podzemne i padalinske vode koje otapaju kalcitnu ovojnicu lesa i ispiru najmanje estice.

RELJEFNI OBLICI NA LESNIM NASLAGAMA

Pod djelovanjem geomorfolokih procesa na lesnim naslagama, razvili su se akumulacijski, pseudokrki i pseudokrko-derazijski reljefni oblici. Osnovni oblik lesne akumulacije je akumulacijski plat koji je konkavnog oblika, a najee ga nalazimo u lesnim zaravnima [vidi Sliku 353]. Pseudokrke ili korozijsko-sufozijske reljefne oblike ine lesne ponikve i lesne doline, a pseudokrkoderazijske oblike lesni bunari, lesne provalije, lesni surduci i lesne piramide. Lesni bunari su vertikalna polukruna udubljenja bunarastih osobina na lesnim odsjecima. Nastaju kombiniranim djelovanjem povremenih tokova iji se mlaz Sl. 353. Lesne zaravni rui niz odsjek te ga erodira i korozijskim proirivanjem. Lesne provalije nastaju uruavanjem gornjih slojeva lesa iznad podzemnog udubljenja koje je nastalo izdizanjem podzemne vode. Lesni surduci su linearna duboka, ali uska udubljenja u lesnim naslagama [vidi Sliku 354]. Nastaju kombiniranim djelovanjem prirodnih procesa i antropogenog djelovanja i esto slue kao prometnice izmeu obale rijeke i lesne zaravni. Stalni promet usitnjava povrinske dijelove lesa u takvim surducima te se on spire. Tijekom kie, padalinska voda se ocjeuje surducima u obliku blatnih bujica.
Sl. 354. Lesni surduk

182

neven tandari

geomorfologija

BIOGENI PROCESI U RELJEFU

Biogeni procesi direktna su posljedica utjecaja ivih organizama na povrinu Zemlje, odnosno posredno na oblikovanje reljefa. Organizmi imaju stvaralaku i razaralaku ulogu. Stvaralaka uloga vie se ogleda u geolokom smislu jer ostaci organizama ine sedimente, a pojedine bakterije utjeu na nastanak minerala, no najvidljiviji utjecaj ivih organizama u oblikovanju reljefa je stvaranje koraljnih grebena i barijera te atola u moru to smo ve objanjavali kod marinskog reljefa [vidi Sliku 355]. U krkim pak podrujima alge i mahovine stvaraju sedrene barijere [vidi Sliku 356].

Sl. 355. Koraljni grebeni

Sl. 356. Sedrena barijera

Razaralaka uloga organizama ogleda se u razaranju i usitnjavanju stijena to smo takoer objanjavali reljefu oblikovanom procesima troenja. Primjer razaralake uloge organizama je ubuivanje organizma, primjerice prstaca u podlogu [vidi Sliku 357]. Razaranje je malo kad je jedinka sama, ali moe biti znaajno kod velike populacije. Isto tako, neke ivotinje ruju upljine u zemlji ime pospjeuju spiranje i prenoenje materijala to u konanici dovodi do destabilizacije terena.

Sl. 357. Ubuivanje organizama odozgo

183

neven tandari

geomorfologija

ANTROPOGENI PROCESI U RELJEFU

Sasvim je znano da ovjek uvijek pokuava podrediti prirodnu sredinu svojim potrebama pa se to ogleda i u promjenama u reljefu. Te su promjene vee to djelovanje u odreenom prostoru dulje traje. Takoer ovise i o stupnju razvijenosti i tehnikim mogunostima drutva koje te promjene ini. Ljudski je utjecaj najvidljiviji kroz prestanak jednih i poetak drugih procesa. Primjerice, ovjek je u 19. stoljeu uslijed industrijske revolucije intenzivno krio ume to je dovelo do pojaane denudacije iskrenih terena to je i geomorfoloki promijenilo pejza, a proces deforestacije nastavlja se i danas u mnogim dijelovima svijeta, pogotovo u podrujima tropskih kinih uma [vidi Sliku 358]. S druge strane, ovjek gradi brane i akumulacijska jezera za potrebe iskoritavanja hidroenergije ime se zaustavlja prijenos i taloenje rijenog materijala [vidi Sliku 359]. Brojni su i drugi primjeri poput gradnje nasipa za zatitu od poplava, skretanje tokova tekuica, dovoenje vode u aridne prostore, pojaano iskoritavanje semiaridnih prostora to potie dezertifikaciju, izgradnja luka, ak i stvaranje novog kopna (polderi u Nizozemskoj).

Sl. 358. Deforestacija u Amazonskoj praumi

Sl. 359. Brana i akumulacijsko jezero

Sl. 360. Polder u obliku tulipana u Nizozemskoj

184

neven tandari

geomorfologija

RELJEF OBLIKOVAN UDARIMA METEORITA

Jedini reljefni oblici na Zemljinoj povrini koji su nastali pod izravnim utjecajem svemirskih pojava su meteorski krateri. Meteoridi su razmjerno mala svemirska tijela graena od meuzvjezdane praine. Dio ih je nastao od asteroida koji su se iz nekog razloga raspali, a dio je nastao od kometa koji eliptino orbitiraju oko Sunca. Takvi meteoridi nalaze se na stazi kometa i ine tzv. meteorske potoke. Ako se Zemljina putanja sijee s meteorskim potokom, pri prolazu Zemlje kroz potok ili pored njega njena e gravitacija privui dio tih tijela i ona e upasti u atmosferu gdje e sagorijevati. Zbog brzog ulaska u atmosferu, meteori (tako se zovu nakon ulaska u atmosferu) najee izgaraju u kratkom bljesku koji na nebu vidimo kao zvijezdu koja pada, no ako je meteor vei ne stignu u potpunosti sagorjeti i padaju na Zemljinu povrinu stvarajui krater. Preostali komadi meteora koji padnu na Zemlju nazivaju se meteoriti. Najvei i vjerojatno najpoznatiji meteorit je Hoba koji je pao u Namibiju.
Meteorit Hoba

METEORSKI KRATERI
Procjenjuje se da je samo u zadnjih milijardu godina na Zemlju palo oko 130 000 meteorita dovoljno velikih da naprave krater irok najmanje kilometarskog promjera, a svakih 10 000 godina na Zemlju padne jedan veliki meteorit koji ostavlja vrlo duboke kratere promjera vie kilometara. Takav meteorski krater ima tanjurasti oblik i slii vulkanskom krateru [vidi Sliku 361]. Tanjurasti oblik kratera uvjetovan je time to udar meteora uzrokuje udarne valove koji zbijaju okolne stijene toliko da im se gustoa povea dva do tri puta. Stijena se odmah po prolasku vala vraa u prvobitno stanje, a zbog snanog i brzog naprezanja raspadne se u krhotine koje odlete uvis prema van zajedno s dijelovima kratera koji nisu ishlapjeli. Dio krhotina stijena koje se zovu ejekte mogu biti odbaene daleko od kratera stvarajui radijalni sloj oko kratera dok dio pada natrag u krater oblikujui breastu stijenu. Pri udaru mogu se oblikovati i staklasta zrnca od praine ukruena u silicijevoj kiselini koja radijalno prskaju oko kratera pri udaru oblikujui udubljenja minijaturnih razmjera u radijalnom sloju oko kratera. Na Zemlji danas postoji oko 100 velikih kratera. Kraterske forme u reljefu ipak nisu este i to iz razloga to je Zemljina povrina geoloki aktivna i manji tragovi vrlo brzo iezavaju u reljefu. No na geoloki neaktivnim tijelima poput Mjeseca ili Marsa oni dugo opstaju.
Sl. 361. Barringerov krater u Arizoni

185

neven tandari

geomorfologija

KLASIFIKACIJA METEORSKIH KRATERA

Dvije su osnovne klasifikacije meteorskih kratera: prema obliku i prema tipu udara. Prema obliku krateri mogu biti jednostavni i sloeni [vidi Sliku 362]. Jednostavni krateri obino su promjera do etiri kilometra, imaju plitki zdjelasti oblik ispunjen slojem bree koji je najdeblji u sreditu kratera i ima glatku povrinu. Sloeni krateri su vei od jednostavnih i obino jo plii od jednostavnih. Obino se u krateru radijalno oblikuju grebeni, a ponekad i kupolasti sredinji vrh koji se uzdigao kad se zbijena stijena nakon udara vratila u prijanje stanje. Primjer jednostavnog kratera je Barringerov krater u Arizoni u Sjedinjenim Dravama koji je nastao prije 50 000 godina [vidi Sliku 361], a primjer sloenog Sl. 362. Shema jednostavnog i sloenog meteorskog kratera kratera Manicouagan u Quebecu u Kanadi koji je nastao prije 212 milijuna godina, irok je 100 km i danas je zapunjen vodom. Pad meteorita na Zemljinu povrinu uzrokuje nastanak eksplozivnog ili udarnog kratera. Ako pri udaru o povrinu meteorit eksplodira, on pritom tali kamenje na mjestu udara zbog ega se krater pone iriti, a praina stvori uzdignuti kruni rub kratera. Takav krater naziva se eksplozivni krater. Ako meteorit udari o povrinu i ne doe do eksplozije ve se pone hladiti, nastaje udarni ili impaktni krater. Udarni je krater primjerice stvorio meteorit Hoba koji i danas lei u krateru koji je napravio u Namibiji.

Sl. 363. Manicouagan krater u Quebecu

186

neven tandari

geomorfologija

RELJEF DNA MORA

187

neven tandari

geomorfologija

RELJEF OCEANSKOG DNA

Geomorfologija se osim reljefom kopna, bavi i reljefom dna mora i oceana. Oceansko dno najrasprostranjeniji je krajolik na Zemlji. Taj je reljef najveim dijelom oblikovan tektonikom, a tek manjim dijelom egzogenim silama i procesima, no ti su procesi i sile najoitije upravo u dijelu reljefa morskog dna koji je u neposrednoj blizini kopna i ovjeanstvo ga najvie koristi. Nijedan reljefni oblik na dnu oceana nije stariji od 200 Sl. 364. Shema reljefa oceanskog dna milijuna godina kao to toliko nije stara ni oceanska kora, a razlog tome je Zemljina tektonika. Glavne reljefne cjeline morskog dna su kontinentski rub, podmorske doline i kanjoni, dubokomorska uzvienja te dubokomorski jarci [vidi Sliku 364].

Morfometrijska krivulja oceanskog dna

188

neven tandari

geomorfologija

KONTINENTSKI RUB
Kontinentski rub obuhvaa oko 17% povrine dna mora i sastoji se od kontinentskog pliaka, kontinentske padine i kontinentskog podnoja [vidi Sliku 364]. U tom se reljefu najvie oituje utjecaj egzogenih sila i procesa poput morskih struja, morskih mijena i valova. Sam kontinentski rub formirao se od materijala nastalog troenjem kontinenata iznad globalne erozijske baze (morske razine) koji je transportiran u more ispod morske razine. Ti sedimenti mogu biti neporemeeni ako se rub nalazi na jednoj litosfernoj ploi, a mogu biti i deformirani ukoliko se nalazi na kontaktu dviju litosfernih ploa.
Sl. 364. Shema reljefa oceanskog dna

KONTINENTSKI PLIAK
Kontinentski pliak ili elf je dio morskog dna od obale prema puini s blagim nagibom 1.9 ili 007' koji se prua do prijelomnice koja se nalazi na prosjeno 135 metara dubine. Budui da je morfogenetski dio kopna, najee potopljeni dio obalnih ravnica odnosno peneplaina, a nalazi se pod morem, na elfu se isprepliu i oituju najjae meusobni utjecaji mora i kopna. elf podrazumijeva pojas plitkog mora u pravilu do 200 metara, ali iznimno i do 600 metara dubine dok mu irina moe biti od nekoliko kilometara do ak 1700 kilometara, ovisno o poloaju u odnosu na litosferne ploe. Ako se nalazi na jednoj ploi, moe biti vrlo irok, no ako se nalazi na kontaktu dviju litosfernih ploa obino je vrlo uzak ili ga uope nema. Na Zemlji najveu povrinu ima elf Sjevernog ledenog mora [vidi Sliku 365]. elfovi su tijekom geoloke prolosti bili najvei sedimentacijski areali pa im se debljina moe mjeriti u kilometrima. Stoga se u njima danas kriju razliite sirovine nafta, zemni plin, minerali, pijesak i ostali graevinski materijali. Isto tako, elfovi su i vana ribolovna podruja budui da se tamo okupljaju ribe te se tamo nalaze njihova mrjestilita. Genetski se mogu izdvojiti tri osnovna tipa elfa: abrazijski, akumulacijski i strukturni. Abrazijski elf predstavlja znatno proirenu abrazijsku terasu u uvjetima transgresije to smo ve objasnili kod marinskog reljefa. Akumulacijski elf se nalazi na mjestima gdje se s kopna vri znaajna akumulacija rastresitog materijala u more, primjerice, na uima velikih rijeka, najvie u deltama. Strukturni elf predstavlja blago nagnute praploe koje plitko zalaze ispod razine oceana zbog ega i imaju strukturni karakter. 189

Sl. 365. elf Sjevernog ledenog mora (svijetloplavo)

neven tandari

geomorfologija Izgled elfa ovisan je o geografsko-geolokoj strukturi susjednog kopna. Na elfu mogu biti potopljeni zaravnjeni dijelovi kopna (terase), ua i doline tekuica te breuljkasti reljef. Zbog utjecaja morskih mijena i nataloenog materijala, u elfu se formiraju razliiti krajolici od kojih su najvaniji vat i mar krajolici. Poseban krajolik predstavlja mrkjenta, specifian tamni morski krajolik u vertikalnoj ralanjenosti obalnog reljefa. U zoni morskih mijena ive tamne alge koje taj prostor izmeu oseke i plime obiljeavaju izrazito smee-crnom bojom po emu je krajolik i dobio ime [vidi Sliku 366].

Sl. 366. Mrkjenta

VAT KRAJOLIK
Na obalama Sjevernog mora i na europskom pliaku radom morskih mijena nastao je specifian vat krajolik. To je amfibijski krajolik na obalama s ekstremnim morskim mijenama koji je dnevno dva puta u vrijeme plime preplavljen morem i dva puta dnevno u vrijeme oseke ponovno iznad razine mora. U geomorfolokom smislu vat je tip reljefa na ravnim i plitkim obalama u pijesku i mulju nastao strujanjem mora izmeu srednje vodostaja oseke i srednjeg vodostaja plime. U vat reljefu este su priele ljebasta udubljenja razliitog reda veliine. Sedimenti u vat krajoliku potjeu od tala na dnu mora s organizmima i od rijenih nanosa koji su pretaloeni radom plime i oseke te valova mora. Vat je kao biotop najgue naseljen prostor ivim biima s velikom plodnou, veom od plodnosti najboljih oranica. U tropima je taj krajolik ivotni prostor za mangrova vegetaciju. Najveu povrinu vat zauzima u pliaku Sjevernog ledenog mora.

Sl. 367. Vat krajolik

Priele

Mangrova vegetacija

190

neven tandari

geomorfologija

MAR KRAJOLIK
Mar krajolik predstavljaju naplavine od sitnog pijeska i mulja nataloene na povienom terenu koji je iznad utjecaja visokog plimnog vala. Mar uz ua rijeka naziva se rijeni mar [vidi Sliku 368], a na obalama mora morski mar [vidi Sliku 369]. Materijal od kojeg je nastao mar potjee ponajprije od tekuica, to su mineralni i organski materijali koji se brzo razlue pod utjecajem slane vode. Mar nastaje od sitnog nanosa koji su pretaloile struje morskih mijena i odlagale u zatvorenim kutovima zaljeva. Preko finog pjeanog sedimenta Sl. 368. Rijeni mar izmeu obala i otoka gdje je inae rairen vat krajolik na pojedinim mjestima je odlagan mulj. Kasnije su se na tom mulju pojavile biljke koje su zadrale tlo tako da je dno tijekom vremena ostalo na suhom zemljitu iznad srednjeg vodostaja mora. Taj prirodni proces ubrzan je hidrotehnikim zahvatima poput gradnje nasipa za zatitu od provala mora, a agromelioracijama je pretvoren u mar, plodno poljoprivredno tlo.
Sl. 369. Morski mar

KONTINENTSKA PADINA I PODNOJE

Kontinentska padina ili slaz je dio kontinentalnog ruba obiljeen izrazitijim nagibom prema dubokomorskim bazenima [vidi Sliku 370]. Prua se od prijelomnice do 1-5 kilometara dubine, a nagib mu varira izmeu 25 i 100 dok je srednji nagib 4. Postoje razlike u nagibu u pojedinim oceanima pa je tako nagib u Atlantiku oko 3, a u Pacifiku iznad 5. Kod nagiba veih od 3 javljaju se kanjoni kojima se materijal sa elfa prenosi u duboko more. Kontinentsko podnoje ima manji nagib od padine (1-4%) koji se i dalje smanjuje do abisalne ravnice, odnosno do dubine od oko 4000 m [vidi Sliku 370].

Sl. 370. Kontinentska padina i podnoje na pacifikoj obali Sjeverne Amerike

191

neven tandari

geomorfologija

PODMORSKE DOLINE I KANJONI

Podmorske doline pruaju se izmeu kontinentskog ruba i srednjooceanskih hrptova, a ine ih abisalne ravnice koje se nalaze na dubinama veim od 4000 metara [vidi Sliku 371]. Uz dubokomorske jarke su najdublji dijelovi oceana. Reljefno su vrlo jednolini te spadaju u najravnija podruja na Zemlji s nagibom i manjim od 0.5. Razlog takve uravnjenosti su mutne pridnene morske struje koje zatrpavaju neravnine stvorene vulkanskom aktivnou. Abisalne ravnice mogu biti bogate manganom koji je esto u obliku gruda razbacan irom tih ravnica.

Sl. 371. Abisalna ravnica pokrivena manganom

Sl. 372. Shema podmorskog kanjona i lepeze

Podmorski kanjoni najee se oblikuju na kontinentskim rubovima odnosno njihovim padinama [vidi Sliku 372]. Naime voda prenosi sedimente od obale, najee od ua neke rijeke. Kako se ti sedimenti gomilaju i sputaju niz padinu i podnoje, oni ju abradiraju oblikujui dolinu V-profila. U usijecanju kanjona sudjeluju i turbiditne struje koje prenose mulj poput podvodnih lavina, a najee su izazvane potresima. Sedimenti se konano akumuliraju u abisalnoj ravnici, najee u obliku iroke lepeze.

DUBOKOMORSKA UZVIENJA
Dubokomorska uzvienja predstavljaju srednjooceanski hrptovi i planinski lanci vruih toaka. Srednjooceanska dorsala odnosno srednjooceanski hrptovi predstavljaju najvee oblike ne samo reljefa morskog dna ve Zemljinog reljefa u cjelini.

Dubokomorska uzvienja

192

neven tandari

geomorfologija

SREDNJOOCEANSKI HRPTOVI
Srednjooceanski hrptovi su lanac meusobno povezanih planina koji se prua dnom svjetskog mora [vidi Sliku 373]. Ti hrptovi nastaju na divergentnim granicama litosfernih ploa gdje dolazi do razdvajanja litosfernih ploa i procesa spreadinga uslijed kojeg nastaje nova oceanska kora. Hrptovi se proteu u ukupnoj duljini od oko 60 000 km na Zemlji, irine su izmeu 1000 i 4000 km, a prosjene visine 2 do 3 km iznad morskog dna ime su i najprostraniji meusobno povezani sustav uzvienja ukupne povrine 40 000 000 km2 i zauzimaju 8% povrine Zemlje.
Sl. 373. Srednjoatlantski hrbat

UZVIENJA VRUIH TOAKA

Ve smo objasnili mehanizam rada vruih toaka i njihove posljedice u reljefu Zemlje. Prisjetimo se, ako se neka litosferna ploa kree sporije, a ispod nje se nalazi vrua toka, ona e uzrokovati nastanak vulkana koji se postupno poveava i u konanici moe dosei i morsku razinu kao to je sluaj sa veinom vulkanskih otoka. Ako se litosferna ploa kree vie-manje pravocrtno, a vrua toka ostane stacionarna i aktivna, oblikovat e se niz vulkanskih uzvienja koja nazivamo lanci odnosno
Sl. 374. Havajsko otoje

uzvienja vrue toke. Ta uzvienja ponekad izvire iznad morske razine te na taj nain nastaju vulkanska otoja. Najbolji primjer je Havajsko otoje iji je lanac dug 6000 km jo uvijek u procesu oblikovanja i vjerojatno e izdii novi otok Loihi [vidi Sliku 374]. Ako se vulkansko uzvienje izdigne iznad morske razine gdje na njega djeluje denudacija koja mu zaravni vrh koji se nakon toga nae ispod morske razine, naziva se guyot [vidi Sliku 375].
Sl. 375. Guyoti

193

neven tandari

geomorfologija

UZVIENJA SUBDUKCIJSKIH ZONA

Na konvergentnim granicama gdje dolazi do podvlaenja jedne litosferne ploe pod drugu u procesu subdukcije, iznad ploe koja klizi preko druge ploe nastaje lanac uzvienja koja se mogu izdii iznad morske razine i oblikovati otone lukove vulkanskog podrijetla. Primjeri takvih otonih lukova su Sundsko i Marijansko otoje [vidi Sliku 376].

Sl. 376. Marjansko otoje

DUBOKOMORSKI JARCI
Dubokomorski jarci predstavljaju najdublje dijelove oceana pa samim time i Zemljine povrine. Oni se proteu u obliku lukova na oceanskom dnu, a oblikuju se na konvergentnim granicama litosfernih ploa kao i otoni lukovi s kojima su redovito ti jarci paralelni. Stoga se u njima nalazi 90% svih potresa na Zemlji. Veina dubokomorskih jaraka dosee dubinu i veu od 6000 metara, a u vertikalnom poprenom presjeku imaju V profil iako im dno moe biti i zaravnjeno. Nagibi strana jarka u prosjeku su izmeu 8 i 15, no mogu dosegnuti i 45. Najpoznatiji takav jarak je Marijanski jarak usporedno s kojim se prua i luk Marijanskog otoja [vidi Sliku 377].

Sl. 377. Simulacija Marijanskog jarka

194

neven tandari

geomorfologija

LITERATURA

Studentska skripta na Geografskom odsjeku PMF-a Sveuilita u Zagrebu, 2009. Studentska skripta na Geografskom odjelu Sveuilita u Zadru, 2001. Kozina, I., Markovi, G., Matas, M. (2004): Geografija 1, udbenik za I. razred gimnazije, II. Izdanje, kolska knjiga, Zagreb Herak, M. (1984): Geologija, sveuilini udbenik, III. preraeno i dopunjeno izdanje, kolska knjiga, Zagreb Luhr, J. (2006): Zemlja, I. izdanje, Mozaik knjiga, Zagreb Borovac, I. (2002): Faktopedija, VIII. izdanje, Mozaik knjiga, Zagreb Borovac, I. (1993): Zemlja slikovni rjenik, I. izdanje, Mozaik knjiga, Zagreb Woodward, J. (2009): Atlas mora i oceana, I. izdanje, Profil, Zagreb Rianovi, J. (2004): Geografija mora, II. izdanje, Meridijani, Samobor Faglia, M. (2007): Velika enciklopedija za djecu Geografija 1. dio, Europapress holding d.o.o., Zagreb

Geografija.hr, www.geografija.hr Rudarsko-geoloko-naftni fakultet, www.rgn.hr Geoloki odsjek PMF-a, www.geol.pmf.hr Visual Dictionary Online, visual.merriam-webster.com

195