POHOD NA MJESEC

Tek mi je peta godina, a ve se svijet oko mene poinje zatvarati i stezati. Ovo moe, a ono ne moe, ovo je dobro, ono nije, ovo smije kazati, ono ne smije. Niu tako zabrane sa svih strana, jato ljutitih gusaka, hoe i da udare. Dobie ti, mali, po glavi, pa e te proi tvoje budalatine. Kako proi! Ujutru, im otvori oi, eto ih odasvud, kljucaju poput vrabaca, pa moram da zapitkujem. Ovaj svijet oko mene aav je i budalast, a nisam ja. Stega poputa tek onda kad se pred naom kuom pojavi stari samardija Petrak, neumorna skitnica. Jo nije ni uao u avliju, a ve grake na mog djeda: Jesi li iv, Rade, stari moj paripe?! Vidi ga, vidi. Ihi, poelo je! Kad on ve djeda smije nazvati paripom, ta li e tek biti sa ostalom eljadi. Na mene e, vjerovatno, svi u kui i zaboraviti, moi u da odmaglim preko potoka u ljeskar. Kad je samardija kod nas u gostima, onda je meni mnogo tota dozvoljeno. Penjem se po drveu, zavirujem na tavan, vrljam oko potoka, odem ak i do malog mlina zavuenog podno nauurena gaja. Zgodio bih tako i u Ameriku samo da znam put i da se ne bojim pasa. ekaj ti samo, otii e stari Petrak, prijete mi u kui kad ve sasvim prekardaim. A ti Petrakovi dani u ranu jesen obino su uvijek bili praznini, sjajni i puni apata, pa me tako povuku i oamute da ne znam kud bih prije: kroz kukuruze, niz potok, uz brijeg. uim tako na vrbi i zurim u nijem svjetlucav riblji roj, a onda se pred mojim zasjenjenim oima odjednom razgrana gusta kronja pitomog kestena s raskokanim prezrelim aurama: ih, u kestenar, ta e mi ribetine! ijem tako itav dan tamo-amo, a kad me suton opkoli i pritjera kui, evo ti opet nove napasti mjeseca. Ispluta on iza rijetka drvea na brijegu, bljetav, nadomak ruke, tajanstven i nijem, zlatopera riba. I ja zanijemim sav ustreptao od skrivene lopovske nade: Moda bih ga nekako mogao dohvatiti?! Nou se iznenada trgnem iza sna: viri mjesec kroz prozor, gori itavo dvorite, a bljetavi posjetilac unosi mi se u lice i apue: Hajdemo! Diem se, lak, opsjednut, ali me ve na prvom koraku otrijezni glas vjeito budnog djeda: Baja, kuda e? Oni mene tako uvijek: taman krenem u neto, sav ustreptao, iznad zemlje, kad neko podvikne, a ja coc! o tvrdu ledinu. Sva srea to jednom u godini dou i Petrakovi razvezani dani kad se mnogo tota moe.

Doe tako jednom na red i mjesec. Pekla se kod nas rakija od nekih ranih ljiva pa se poslom zalo i u no. Duu dalo za mene! Prosinula pod kazanom vatra, stric Nido zarana se napio i zaspao, a uz ognjite, pod kolnicom, ostali samo djed i Petrak. Djed pazi na kazan, a samardija mu samo pravi drutvo, jer nee da se petlja ni u kakav posao neposredno vezan za ljude. Da konji piju rakiju, hajde de. Ja se motam oko njih dvojice, vie odmaem nego pomaem, prislukujem njihov razgovor, pa se najzad toliko osmjelim da sjednem sasvim blizu, ve gotov i da zapitkujem. Pomenue mjesec. Djede, bi li se mjesec mogao dohvatiti grabljama? iznenada se oglasih ja. Heh, ta njemu pade na um! doeka djed nekako s visine i ne obraajui se meni nego samardiji. Hoe da dokui mjesec. Samardija uzdahnu i pogleda me preko ae. Pa neka, ima djeak pravo. ta ima pravo? Pa nek oproba. Kamo sree da sam i ja nekad tako radio, moda bi mi druge tice danas pjevale. Ma ta tice, ta Ti se ve napio ko moj veseli Nido. Jok, pobratime tmurno doeka starac. Sjeam se kao da je veeras bilo: pomoli se mjesec nad gajem, sto metara nad naom kuom, a mene noge same ponesu k njemu. Kuda? drekne aa pa za maice, za kamdiju, za ne bira ime e. Zatue me tako, utuca, izgubih duu jo od malih nogu. A da sam se jednom oteo i poao. Rade, brate moj Eno ga sad vidi. Ma nemoj mi tu kvariti unuka. E, Rade, Rade .. ako je za nas dvojicu kasno, nije za ovoga djeaka. Hajde ti, duo, ustaj, trai grablje, pa da ja i ti krenemo, eto njega sad iza brda. Bacam se u oak po one nae najdue grablje, a stari samardija polako ispravlja noge, ispravlja lea, vrat i okree se djedu, sjedeivom i zauenom. Nas dva odosmo, a ti uvaj kazan, staro mlinarsko kljuse. Djed je toliko zabezeknut da ve ne umije ni da se pokrene ni da togod upita. Dri u ruci praznu au i gleda za nama dvojicom: ale se, valjda, ta li. Sporo napredujemo uz mraan zaaptan brijeg. Nad nama razgoreno nebo najavljuje blizinu najtajanstvenijeg putnika, mjeseca. Ha, tu su grablje, samo ga zakvaimo i povuemo, evo ga zaas u krilu. Iz nizine, od malene tune djedove vatre, odjekne povik: Ehej, budale, vraajte se! ao mi te vatrice u dolini, ao mi vikaa, ali poar nada mnom sve je rujniji i iri, a i moj saputnik ohrabri se glasno rugalicom: Umukni, ti dolje, kenjac jedan.

Durano guramo dalje. Ja se ve pomalo i pribojavam kako e to biti, licem u lice s onolikaki m mjesecom, a kao za pakost odozdo se opet uje dozivanje: Ehej, magarci, vantazije, ozepete, Bog vas ubio! U talu, sivonjo stari, pa tamo njai, vraa mu samardija. Jo mi u srcu kljuca tuga za dolinom i ostavljenim djedom, ali kad mi kroz kronjato drvee bukne u susret, sasvim izbliza, ogroman mjeseev poar, ja sve zaboravljam i uzbudjeno protepam: Evo ga? Aha, vidi li? Starac me prima za ruku i sad zajedniki savladjujemo posljednju kratku uzbrdicu, a kad stignemo do samog vrha, mjesec iznenada odskae iza drveta pred nama i ukae se blistav, smanjen i nevino miran iznad susjedne brdske kose. Aha, utee li, je li! pobjedonosno klie starac. Prepao se grabalja, a, lolo jedna. Samardija me vrsto prigrli, ne da mi da se rastuim i kae sokolei me: Uteko lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nadji dolje u selu djeaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo. Nema ga. To si ti, samo ti, a i ja s tobom. Hm, nema?! Pa zaista nema takvog djeaka u itavoj naoj dolini. Nit sam ga vidio ni uo za njega. Ta ne dolazi dabe Petrak ba naoj kui. Ja sam tu, ja Delija naa, dodaje Petrak kao da je konano naao onu pravu, zavrnu rije za itavo moje oparano mjesearsko tkanje, od koga mi je glava tako puna da i sama poinje da zrai i svijetli kao uta bundeva zaostala u ponjevenu kukuruzitu. Pametna djedova glava! Stojim tako u obasjanoj noi, pred hladnjikavim nezemaljskim vidikom kakvi se javljaju samo u snu, pomalo je i strano i tuno Dalje se ili ne moe ili se ne ide, ako ve putnik nije budala i vantazija, to bi kazao moj djed, predobri duevni starac ija me ljubav grije i ovdje, na ovoj opasnoj granici gdje se kida sa zemljom i tvrdim svakodnevnim ivotom. Pa ipak ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, djejeg, raspea: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoe i sve moe, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u toploj dolini, eka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gunalo, koji e do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u svom udesnom pohodu. ede Petrae zaustim kroz stegnuto grlo, a stari potuka, pogadjajui moju neizreenu djeju tugu, spremno nadovezuje: Idemo, delijo, idemo. Opet emo mi ovamo doi, ima kad. Nogu pred nogu, nanie, po mjeseini! Kako je drag i pun svaki korak povratka. I kako sve vie raste, primie se i u samom srcu razgara djedova neumorna vatrica. Eno je, bdije, zove i pokazuje nam put.

He, he, ipak nas eka stara paripina raskoli se Petrak. Ne otpisuju se tako lako ovake dvije delije. Evo ih, vraaju se budalai! doekao nas je djed Rade, ak nam i u susret izlazei kao da stiemo bogzna odakle, moda ak iz Amerike. ta je, dohvatiste li mjesec? To tebe ne budi briga otresa se samardija. Ti samo sjedi pod tom tvojom kolnicom i peci rakiju, a nas dvojica znamo svoj posao. Znamo li ne znamo, to mi ba nije jasno, ali, onako uzbuen i premoren od udesnog nonog doivljaja, brzo sam zadrijemao medju djedovim koljenima, ja, velika delija, smjeli lovac na mjesec, naoruan grabljama triput duljim od mene. Posljednje to mi je od te veeri ostalo u oima bio je razigran plamiak djedove vatre, koji se neosjetno preselio i u moj san, i tamo se razrastao u moan i stravian mjeseev poar. Djed me je, kau, na rukama odnio u krevet (kakva bruka za velikog putnika!). Tamo sam svu no bulaznio, vrtio se i budio brata, svoga sulonika. Djed je grdio Petraka i njegov benasti konjski mjesec, mama me je umila ledenom vodom, a kad to nije pomoglo, priila mi je dvije-tri uz obraze, pa sam se primirio i slatko zaspao. Sjutradan, u golubije sunano jutro, sve je ve bilo iza mene kao san, samo san. Nit mi se prialo ni zapitkivalo o tome. Tako je, kanda, bilo i s djedom i Petrakom. Sjedili su kod kazana, a kad sam se ja pojavio, oni ni po em ne pomenue sinoni doivljaj. Kao da im je bilo zazorno da se podsjeaju na neto daleko od svjetlosti, dana i zdrave pameti, u em se nije lijepo nai ni kao sauesnik ni kao svjedok. Jedini stric Nido, koji nit je ta vidio ni uo, nagazio je, onako mamuran, na one moje grene osvajake grablje, pa se nadovezao brondati, nikako da sjae: te ko ostavlja grablje gdje im nije mjesto, te ta trebaju grablje oko rakije, te znaju li oni, rasipnici (koji to oni?) kako je teko nabaviti dobre grablje, te ova se kua raskuava, te ovo, te ono Najzad je toliko dosadio svojim zvocanjem da je Petraku prevrilo i on, kao gost i star ovjek, nae se pobuen da ga urui: Daj se ve jednom smiri, konjska muvo! ta smo radili? Skupljali mjeseinu i djeli u stogove, eto ta smo. Mogao si i ti s nama da se nijesi naljoskao. Odguna stric kako ba ni mjeseari nijesu bogzna koliko pametniji od pijanaca pa se brzo nekud izgubi. Ode da spava primijeti Petrak. Ostadoh ja sam, nekako kao ravnopravan i trei, uz dvojicu zavjerenika koji su znali za minuli noni doivljaj s mjesecom. I kako tada, tako i do dananjeg dana: stojim raspet izmeu smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i stranog bljetavog mjeseevog poara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vue u nepoznato. Pa se onda, katkad, alovito upitam, kao da sam nagazio na one strieve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesear ili s mirom sjediti kod svoje kue, pa kad zagusti, tjeiti se rakijom kao moj strikan?