161

Prijevod
UDK 32:1
17.022.1
Primljeno: 7. rujna 2012.
Smisao politike
HANNAH ARENDT
*
Saetak
Nasuprot filozofiji, teologiji i prirodnim znanostima za koje postoji samo sin-
gularni ovjek, za politiku teoriju odluujua je injenica pluralnost ljudi.
Politika se bavi zajednikim i uzajamnim bivanjem razliitih ljudi. Politika
nastaje izmeu ljudi i etablira se kao njihova povezanost. Sloboda postoji sa-
mo u samosvojnom meuprostoru politike. Pred tom slobodom spaavamo se
u nunosti povijesti, to je odvratna apsurdnost. Kad se u nae vrijeme eli
govoriti o politici, mora se poeti s predrasudama spram politike. One vjer-
no odraavaju zbiljski postojeu suvremenu situaciju, i to upravo u njezinim
politikim aspektima. One nagovjetavaju da smo dospjeli u situaciju u kojoj
se ba ne znamo ili jo ne znamo politiki kretati. Predrasude spram politike
oituju se u predodbi da je unutarnja politika tkanje od lai i obmane prljavih
interesa i prljave ideologije, dok vanjska politika lebdi izmeu prazne propa-
gande i gole sile. Otuda bijeg u nemo, oajnika elja da se ljudi openito
lie slobode za djelovanje. Politika se uvijek i svagdje bavi rasvjetljavanjem i
rasprivanjem predrasuda. Ako se eli raspriti predrasude, mora se ponajprije
ponovo otkriti u njima sadrano prolo suenje, dakle zapravo pokazati njihov
sadraj istine. to je zadaa moi suenja, ali ne kao puke sposobnosti da se
pojedinano pravilno i primjereno podredi njemu pripadajuem openitom o
kojemu postoji suglasnost, nego kao suenja neposredno i bez mjerila. Gubi-
tak mjerila, koji uistinu odreuje moderni svijet u njegovu fakticitetu i koji
ne moe biti poniten nikakvim povratkom dobroj staroj tradiciji i nikakvim
proizvoljnim postavljanjem novih vrijednosti i mjerila, jest dakle katastrofa
moralnoga svijeta samo ako se pretpostavi da ljudi zapravo uope ne bi bili u
stanju prosuivati stvari po sebi samima, da njihova mo suenja nije dostatna
za izvorno suenje. U sreditu politike uvijek je briga za ovako ili drugaije
ustrojen svijet bez kojega oni koji se brinu i koji su politiki misle da ivot
Politika misao, god. 49, br. 4, 2012, str. 161-171
*
Hannah Arendt (1906-1975), jedan od najveih suvremenih politikih mislilaca. U nas je ve-
oma dobro poznata i iznimno utjecajna, ne samo u uim akademskim krugovima. Do sada su u
nas prevedena njezina djela: Vita activa (1991; izvornik: 1958), Totalitarizam (1996, trei dio
temeljne knjige The Origins of Totalitarianism iz 1950), Eseji o politici (1996; izbor ogleda),
Eichmann u Jeruzalemu (2002; izvornik: 1963), O zlu (2006) op. ur.
162
nije vrijedan da bude ivljen. Gdje se skupljaju ljudi, uvijek se izmeu njih
probija svijet i u tom se meuprostoru odigravaju sva ljudska djela.
Kljune rijei: politika, ljudi, pluralnost, svijet, predrasude, mo suenja
1.
Fragment I
*
to je politika?
1. Politika poiva na injenici pluralnosti ljudi. Bog je stvorio ovjeka, Ljudi su
ovjeanski, zemaljski proizvod, proizvod ljudske prirode. Budui da se filozofija
i teologija uvijek bave ovjekom, budui da bi svi njihovi iskazi bili ispravni i kad
bi postojao samo jedan ili dva ovjeka ili samo istovjetni ljudi, one nisu nale filo-
zofijski vaei odgovor na pitanje: to je politika. Jo gore: za znanstveno miljenje
postoji samo ovjek u biologiji ili psihologiji kao i u filozofiji i teologiji, kao to
za zoologiju postoji samo lav. Lavovi bi bili stvar koja bi se ticala samo lavova.
Upadljiva je razlika u rangu izmeu politikih filozofija i ostalih djela u svih
velikih mislilaca ak i u Platona. Politika nikada ne dosee istu dubinu. Nedosta-
jua otroumnost pak nije nita drugo nego nedostajui smisao za dubinu u kojoj je
politika ukotvljena.
2. Politika se bavi zajednikim i uzajamnim bivanjem razliitih. Ljudi se poli-
tiki organiziraju prema odreenim bitnim zajednikim znaajkama u apsolutnom
kaosu ili iz apsolutnog kaosa razlik. Dok se politiko tijelo gradi na obitelji i razu-
mije u slici obitelji, srodnost u njezinim stupnjevima vrijedi s jedne strane kao ono
to moe povezati najrazliitije i s druge strane kao ono kroz to se tvorbe sline
individuumima stavljaju u kontrast jedna spram druge i protiv druge.
U tom je organizacijskom obliku prvobitna razliitost jednako tako djelotvorno
izbrisana kao to je, ako se radi o ovjeku, razorena esencijalna jednakost svih ljudi.
Uruavanje politike na obje strane nastaje iz razvijanja politikih tijela iz obitelji.
Ovdje je ve naznaeno, to u slici svete obitelji postaje simbolino, kako se misli
da Bog nije toliko stvorio ovjeka koliko obitelj i ovjeka.
Arendt, H., Smisao politike
*
S nadnevkom: 5. kolovoza 1950. Prijevod je nainjen prema izdanju: Arendt, 2003: Was ist Po-
litik? Fragmente aus dem Nachlass. Herausgegeben von Ursula Ludz, 3. Auflage, Pieper Verlag
GmbH, Mnchen. Rije je o nedovrenom rukopisu koji nastao na poticaj njemakog izdavaa
Pipera 1955. godine da autorica napie knjigu Uvod u politiku. Stjecajem nepovoljnih okolnosti
Arendt je odustala od tog projekta. Preostao je rukopis od sedam fragmenata koji je njemaka
izdavaica Ursula Ludz priredila za tisak i popratila svojim komentarima. U naem prijevodu
predstavljamo prva tri fragmenta (1, 2a, 2b) koji su bili redigirani 1956. i 1957. (fragmenti 3a,
3b, 3c, 3d napisani su pak 1958-1959. godine) op. ur.
163
3. Ako se u obitelji vidi vie nego sudjelovanje, to znai aktivno sudjelovanje u
pluralnosti, ovjek se poinje igrati Boga, naime initi tako kao da se prirodno mo-
e izai iz naela razliitosti. Umjesto da zane jednog ovjeka, pokuava se prema
slici njega samoga stvoriti ovjeka. Govorei praktiko-politiki meutim, obitelj
dobiva svoje ukorijenjeno znaenje time to je svijet tako organiziran da u njemu
nema boravita za pojedinca, to znai za najrazliitijeg. Obitelji bivaju utemeljene
kao boravita i kao vrste tvrave u negostoljubivom, stranom svijetu u koji se e-
li unijeti srodstvo. Ta udnja vodi do naelne perverzije politikoga jer uvoenjem
pojma srodstvo ukida ili ak gubi temeljnu kvalitetu pluralnosti.
4. ovjek kako ga poznaju filozofija i teologija postoji ili biva ozbiljen u
politici jedino u jednakim pravima, koja sebi jame najrazliitiji. U tom dragovolj-
nom jamstvu i priznanju pravno jednaka zahtjeva biva priznato da pluralnost ljudi,
koji svoju pluralnost zahvaljuju samima sebi, svoj opstanak zahvaljuje stvaranju
ovjeka.
5. Filozofija ima dva dobra razloga da nikada ne nae ak ni mjesto na kojemu
nastaje politika. Prvi je:
1) Zoon politikon: kao da u ovjeku postoji neto politiko to bi pripadalo
njegovoj egzistenciji. Upravo to nije tono; ovjek je a-politian. Politika nastaje
izmeu ljudi, dakle u svakom sluaju izvan ovjeka. Prema tome, ne postoji navla-
stito politika supstancija. Politika nastaje izmeu i etablira se kao povezanost. To
je razumio Hobbes.
2) Monoteistika predodba Boga prema ijoj slici i prilici treba da je stvoren
ovjek. Otuda moe, dodue, postojati samo ovjek, Ljudi postaju manje ili vie
uspjenim ponavljanjem istoga. ovjek stvoren prema slici i prilici osamljenosti
Boga u temelju je Hobbesova state of nature as a war of all against all. To je rat
pobune svakoga protiv svih drugih koji su mreni jer opstoje besmisleno besmi-
sleno za ovjeka stvorenog prema slici i prilici osamljenosti Boga.
Zapadnjaki izlaz iz te nemogunosti politike unutar zapadnjakog mita o stva-
ranju jest preobraaj ili nadomjestak politike povijeu. Posredstvom predodbe
svjetske povijesti biva mnotvo ljudi stopljeno u jedan individuum ljudi koji se on-
da jo takoer naziva ovjeanstvo. Otuda ono monstruozno i neljudsko povijesti
to se tek na njezinu kraju potpuno i brutalno probija u samoj politici.
6. Teko je zamisliti da mi trebamo biti zbiljski slobodni u nekom podruju,
naime ne tjerani ni sami sobom ni ovisni o danoj grai. Sloboda postoji samo u sa-
mosvojnom meuprostoru politike. Pred tom slobodom spaavamo se u nunosti
povijesti. Odvratna apsurdnost.
7. Moglo bi biti da je zadaa politike proizvesti svijet koji je uistinu tako trans-
parentan kao boansko stvaranje. U smislu idovsko-kranskog mita to bi znailo:
Politika misao, god. 49, br. 4, 2012, str. 161-171
164
ovjek, stvoren prema slici i prilici Boga, dobio je snagu zaea kako bi Ljude or-
ganizirao prema slici boanskog stvaranja. To je vjerojatno besmislica. Ali to bi bila
jedino mogua demonstracija i opravdanje miljenja o prirodnom zakonu.
U apsolutnoj razliitosti svih ljudi jednih od drugih, koja je vea nego relativna
razliitost naroda, nacija ili rasa, boje je stvaranje ovjeka sadrano u pluralnosti.
Ali upravo s tim politika nema to initi. Politika, naime, organizira od samog po-
etka apsolutno razliite s obzirom na njihovu relativnu jednakost, a ne s obzirom
na njihovu relativnu razliitost.
2.
Uvod u politiku I
Fragment 2a
I. poglavlje: predrasude
1. Predrasuda spram politike, te to je danas doista politika
Kad se u nae vrijeme eli govoriti o politici, mora se poeti s predrasudama to ih
svi mi, ako nismo ba profesionalni politiari, gajimo prema politici. Te predrasude,
koje su svima nama zajednike, predstavljaju same neto politiko u najirem smi-
slu rijei: one ne proizlaze iz oholosti obrazovanih, za njih nije kriv cinizam onih
koji su suvie doivjeli i premalo razumjeli. Mi ih ne moemo ignorirati jer se one
javljaju za rije u nama samima, ne moemo ih umiriti argumentima jer se mogu
pozvati na neporecive realitete, te vjerno odraavaju zbiljski postojeu suvremenu
situaciju, i to upravo u njezinim politikim aspektima. Ipak, te predrasude nisu su-
dovi. One nagovjetavaju da smo dospjeli u situaciju u kojoj se ba ne znamo ili jo
ne znamo politiki kretati. Postoji opasnost da politiko zapravo nestane iz svijeta.
Ali predrasude hitaju unaprijed; one izbacuju dijete s vodom, zamjenjuju ono to
bi uinilo kraj politici s politikom i prikazuju ono to bi bilo katastrofa kao da je u
samoj prirodi stvari i zato neumitno.
[Iza predrasuda spram politike stoji danas, to znai od pronalaska atomske
bombe, strah da bi se ovjeanstvo moglo politikom i sredstvima sile koja joj stoje
na raspolaganju, samo unititi i usko povezana s tim strahom nada da e ovje-
anstvo biti razumno i umjesto samog sebe maknuti politiku s puta], i to posred-
stvom svjetske vlade koja dravu rastvara u upravni stroj, politike sukobe rjeava
birokratski, a armije nadomjetava policijskim jedinicama. Dodue, ta je nada sa-
svim utopijska ako se pod politikom, kao to se najee deava, razumije odnos
izmeu vladajuih i podvlatenih. S tim gleditem mi bismo umjesto ukidanja poli-
tikoga dobili do udovita povean despotski oblik vlasti u kojemu je jaz izmeu
vladara i podvlatenih poprimio tako gigantske razmjere da ne bi bile mogue ak
ni pobune, a kamoli kontrola, u bilo kojem obliku, vladajuih od podvlatenih. Taj
Arendt, H., Smisao politike
165
se despotski znaaj ne bi mijenjao ni time to u toj svjetskoj vlasti ne bi postojala
ni jedna osoba, ni jedan despot koje bi se moglo otkriti; jer birokratska vlast, vlast
posredstvom anonimnosti ureda nije manje despotska zato to je nitko ne izvr-
ava; naprotiv, ona je jo produktivnija jer s tim Nikim nitko ne moe razgovarati i
osobno mu se obratiti. Ali nada uope nije utopijska ako se pod politikim razumije
podruje svijeta u kojemu ljudi primarno nastupaju kao djelatni i ljudskim poslo-
vima priskrbljuju trajnost koja im inae ne pripada. U povijesti je esto uspijevalo
ukloniti s puta ljude kao djelatne, samo ne u svjetskim razmjerima bilo u obliku
tiranije koja nam se danas doima staromodnom, a u kojoj je volja jednog ovjeka
zahtijevala slobodan put, bilo u modernom obliku totalne vladavine u kojoj bivaju
osloboene navodno vie neosobne historijske snage i procesi, a ljude bi se elje-
lo njima podiniti. Ono zapravo u dubljem smislu nepolitiko tog oblika vladavine
pokazuje se upravo u njemu svojstvenoj dinamici koju je on oslobodio, u kojoj bilo
to i bilo tko, tko je jo juer vaio kao velik danas moe, a ako pokret treba ostati
u zamahu, i mora biti isporuen zaboravu. Pri emu ba ne moe posluiti smire-
nju nae zabrinutosti kad moramo konstatirati da u masovnim demokracijama bez
ikakva terora i gotovo spontano prostor zauzima slina nemo ovjeka na jednoj
strani i gotovo trajno zapljuskujui proces razaranja i zaborava, iako ti fenomeni u
slobodnom, neteroriziranom svijetu ostaju ogranieni na politiko u uem smislu i
ekonomijsko.
Predrasude spram politike, predodba da je unutarnja politika tkanje od lai
i obmane prljavih interesa i prljave ideologije, dok vanjska politika lebdi izmeu
prazne propagande i gole sile mnogo su starijeg datuma nego pronalazak sredstava
kojima se moe razoriti sav organski ivot na zemlji. to se tie unutarnje politike,
one su stare bar kao demokracija stranaka, dakle neto vie od sto godina, koja je
tvrdila da prvi put u povijesti predstavlja narod, iako narod nikada nije to vjerovao.
to se tie vanjskopolitikoga, njihov bi nastanak mogao pasti u ona prva desetljea
imperijalistike ekspanzije na prevratu stoljea kad je nacionalna drava poela ne
po nalogu nacije, nego zbog nacionalnih interesa nositi europsku vladavinu preko
cijele Zemlje. Ali ono to danas uobiajenoj predrasudi spram politike daje pravi
naglasak: bijeg u nemo, oajnika elja da se openito lii slobode za djelovanje,
bilo je tada jo predrasuda i povlastica malog sloja koji je s lordom Actonom mislio
da mo korumpira, a posjedovanje apsolutne moi korumpira apsolutno. Da bi ta
osuda moi morala potpuno odgovarati jo neartikuliranim eljama masa, nije ni-
tko tako jasno vidio kao Nietzsche u svom pokuaju da rehabilitira mo iako je i
on, potpuno u smislu vremena, zamijenio odnosno identificirao mo, koju nikada
ne moe imati pojedinac jer ona openito nastaje samo iz zajednikog djelovanja
mnogih, sa silom koju meutim moe zaposjesti pojedinac.
Politika misao, god. 49, br. 4, 2012, str. 161-171
166
Fragment 2b
I. Poglavlje: predrasude
1. Predrasuda i sud
Kad se u nae vrijeme eli govoriti o politici, mora se poeti s predrasudama koje
svi mi, ako nismo ba profesionalni politiari, gajimo prema politici. Jer predrasude
koje uzajamno dijelimo, koje su nam samorazumljive, koje jedan drugome moe-
mo dobaciti u razgovoru a da ne moramo komplicirano objanjavati, predstavljaju
same neto politiko u najirem smislu rijei naime neto to tvori integralni sa-
stavni dio ljudskih poslova u ijem se prostoru dnevno kreemo. Ne treba samo po
sebi aliti to predrasude imaju tako veliku ulogu u svakodnevnom ivotu i time u
politici, i ni u kojem sluaju ne bi trebalo pokuati to mijenjati. Jer bez predrasuda
ne moe ivjeti nijedan ovjek, i to ne jedino zato to razboritost ili razumijevanje
nijednog ovjeka ne bi bili dovoljni da iznova prosudi o svemu o emu se tijekom
njegova ivota zahtijeva sud, nego zato to bi takvo nepostojanje predrasuda zahti-
jevalo nadljudsku budnost. Politika se otuda uvijek i svagdje bavi rasvjetljavanjem
i rasprivanjem predrasuda, to meutim ne znai ni da se u njoj openito radi o
odgoju za nepostojanje predrasuda, niti da su oni koji se trude oko takva prosvje-
ivanja sami slobodni od predrasuda. Razmjer budnosti i otvorenosti spram svijeta
odreuje politiku razinu i opu fizionomiju epohe; ali nije zamisliva epoha u kojoj
ljudi ne bi mogli, za daleka podruja suda i odluke, pasti natrag na svoje predrasude
i njima vjerovati.
To opravdanje predrasude kao mjerila suenja unutar svakodnevnog ivota
oigledno ima svoje granice. Ono vai ponajprije samo za prave predrasude, to zna-
i za one koje ne tvrde da su sudovi. Prave predrasude moe se openito spoznati po
tomu to se potpuno prostoduno pozivaju na pria se, misli se, pri emu takvo
pozivanje, naravno, ne mora biti izrijekom dodano. Predrasude nisu osobne idio-
sinkrazije koje se, premda nedokazive, ipak svode na neko osobno iskustvo unutar
kojega imaju jasnou osjetilnih opaanja. Predrasude nemaju nikada takvu jasnou,
pa ni za onoga tko im robuje, jer su bez iskustva. Zato one mogu, budui da nisu
vezane za osobu, vrlo lako raunati na suglasnost drugih, a da ne moraju na sebe
preuzeti napor uvjeravanja. Po tome se predrasuda razlikuje od suda s kojim joj je
s druge strane zajedniko da se po njoj ljudi prepoznaju i osjeaju pripadajuima,
tako da ovjek obuzet predrasudama moe zapravo uvijek biti siguran u uinak, dok
idiosinkreatsko jedva da se moe ikada probiti u javno-politikom prostoru, te moe
stei priznanje samo u intimnoj privatnosti. Uslijed tog predrasuda ima vrlo veliku
ulogu u isto Drutvenom; zapravo uope ne postoji ni jedna drutvena tvorba koja
ne poiva manje ili vie na predrasudama posredstvom kojih su odreene vrste ljudi
priputene, a druge iskljuene. to je ovjek openito slobodniji od predrasuda, to
Arendt, H., Smisao politike
167
e manje biti podoban za isto Drutveno. Ali unutar drutva mi uope ne trebamo
suditi, a to odustajanje, taj nadomjestak suda predrasudama postaje opasan tek kad
one zahvaaju podruje politike gdje se uope ne moemo kretati bez suenja jer se
politiko miljenje, kao to emo kasnije vidjeti, temelji u moi suenja.
Jedan od razloga djelotvornosti i opasnosti predrasuda lei u tome da se u nji-
ma uvijek skriva komadi prolosti. Pogleda li se bolje, prava se predrasuda, dalje,
prepoznaje po tomu to se u njoj skriva neko doneseni sud koji je izvorno imao
njemu primjereni legitimni iskustveni razlog, a postao je predrasudom zato to je
neprimjetno i nerevidirano vuen kroz vrijeme. U tom se pogledu predrasuda razli-
kuje od pukog govorkanja koje ne preivljava dan ili sat brbljanja i u kojemu naj-
heterogenija miljenja i sudovi bruje kaleidoskopski neuredno. Opasnost je predra-
sude upravo u tome da je ona zapravo uvijek ukotvljena u prolosti, dakle neobino
dobro, te stoga ne samo da prestie i spreava suenje nego takoer ini nemoguim
zbiljsko iskustvo suvremenoga. Ako se eli raspriti predrasude, mora se ponajprije
ponovo otkriti u njima sadrano prolo suenje, dakle zapravo pokazati njihov sadr-
aj istine. Ako se to propusti, ne mogu nita postii bataljuni prosvjeujuih govor-
nika i cijele biblioteke broura, kako to fino pokazuju beskonana i beskonano ne-
plodna nastojanja s obzirom na takve probleme optereene predrasudama najstarije
vrste kao to je problem crnaca u Sjedinjenim Dravama ili problem idova.
Budui da predrasuda preskae suenje tako to posee za prolim, njezino je
vremensko opravdanje ogranieno na povijesne epohe a one isto kvantitativno
ine vei dio povijesti u kojima je novo razmjerno rijetko, a staro prevladava u
politikom i drutvenom sklopu. Rije suenje ima u naoj govornoj uporabi dva
sasvim razliita znaenja koja valja luiti, a koja nam se kad govorimo uvijek mi-
jeaju. Ona jednom znai sistematizirajue supsumiranje pojedinanog i partiku-
larnog pod neto openito i univerzalno, sreujue mjerenje mjerilima kojima se
Konkretno mora iskazati i prema kojima se o njemu odluuje. U svakom takvom
suenju krije se predrasuda; prosuuje se samo pojedinano, ali ne i samo mjerilo
ni njegova primjerenost onomu to valja mjeriti. I o mjerilu je neko suenjem od-
lueno, ali sada je sud preuzet i istovremeno je postao sredstvom da se moe dalje
suditi. Ali suenje moe znaiti neto sasvim drugo, i to uvijek tada kad bivamo
konfrontirani s neim to jo nikada nismo vidjeli i za to nam na raspolaganju ne
stoje nikakva mjerila. To suenje koje je bez mjerila ne moe se pozivati ni na to
osim na evidenciju samog prosuivanog i nema nikakvih drugih pretpostavki osim
ljudske sposobnosti moi suenja koja ima mnogo vie veze sa sposobnou razli-
kovanja nego sa sposobnou da se svrstava i supsumira. To suenje bez mjerila do-
bro nam je poznato iz estetskog suda ili suda o ukusu o kojemu se, kao to je Kant
jednom rekao, zapravo ne moe raspravljati, ali se moe svaati i nagoditi se; a
mi ga znamo u svakodnevnom ivotu uvijek kada u jo nepoznatoj situaciji mislimo
Politika misao, god. 49, br. 4, 2012, str. 161-171
168
da je ovaj ili onaj situaciju prosudio valjano ili krivo. U svakoj historijskoj krizi po-
najprije postaju upitne predrasude, one vie nisu pouzdane te se, upravo zato to u
neobaveznosti onoga pria se, misli se, u ogranienom prostoru gdje su oprav-
dane i bivaju rabljene ne mogu vie raunati na priznanje, lako uvruju u neto
to prvobitno uope nisu, naime u one pseudoteorije koje kao zatvoreni svjetonazori
ili ideologije koje sve objanjavaju tvrde da su pojmile ukupnu povijesnu i politi-
ku zbiljnost. Ako je funkcija predrasude da ovjeka koji sudi sauva od toga da se
mora otvoreno eksponirati i mislei suprotstaviti svemu zbiljskom to ga susree,
onda svjetonazori i ideologije tako dobro ispunjavaju upravo tu zadau da tite od
svakog iskustva, s obzirom na to da je u njima sve zbiljsko na neki nain predvie-
no. Upravo ta univerzalnost koja ih tako jasno dijeli od predrasuda koje su uvijek
parcijalne prirode jasno pokazuje da vie nema oslonca ne samo u predrasudama
nego ni u mjerilima suenja, i na ono u njima pred-rasueno, da su one doslovno
neprimjerene. To zakazivanje mjerila u modernom svijetu nemogunost da se ono
to se dogodilo i dnevno se iznova dogaa prosuuje prema vrstim mjerilima koja
svi priznaju, da se to supsumira kao sluajeve dobro poznatoga openitoga, kao i s
time usko povezana potekoa da se navedu naela djelovanja za ono to se treba
dogoditi esto je opisano kao vremenu inherentni nihilizam, kao obezvreivanje
svih vrijednosti, kao neka vrsta sumraka bogova i kao katastrofa moralnog poret-
ka svijeta. Sve takve interpretacije preutno pretpostavljaju da se suenje openito
od ljudi moe zahtijevati samo tamo gdje oni posjeduju mjerila, da mo suenja
dakle nije nita vie nego sposobnost da se pojedinano pravilno i primjereno pod-
redi njemu pripadajuem openitom o kojemu postoji suglasnost. Dodue, zna se
da mo suenja inzistira i mora inzistirati da sudi neposredno i bez mjerila, ali pod-
ruja gdje se to dogaa u odlukama svih vrsta, osobne i javne prirode, i u takozva-
nom sudu ukusa, ne uzimaju se ozbiljno jer uistinu tako prosueno nema prinudni
znaaj, nikada ne moe drugoga u smislu logiki neizbjenog zakljuka prisiliti na
odreenje, nego jedino uvjeriti. Ali predrasuda je da je suenju openito svojstveno
neto prinudno; dok vrijede, mjerila nikada nisu prinudno dokaziva; njima je svoj-
stvena samo uvijek ograniena evidencija suenja o kojoj su svi suglasni i o kojoj
se ne mora ni sporiti ni raspravljati. Prinudno dokazivo je uvijek jedino svrstavanje,
mjerenje i postavljanje mjerila, u tom smislu poduzeto reguliranje pojedinanog i
konkretnog koje po prirodi stvari pretpostavlja vaenje mjerila; a to svrstavanje i
ureivanje, u kojemu se nita vie ne odluuje nego da se dokazivo poinje krivo
ili pravilno raditi ima vrlo mnogo vie veze s miljenjem koje zakljuuje nego koje
sudi. Gubitak mjerila, koji uistinu odreuje moderni svijet u njegovu fakticitetu i
ne moe biti poniten nikakvim povratkom dobroj staroj tradiciji i nikakvim pro-
izvoljnim postavljanjem novih vrijednosti i mjerila, jest dakle katastrofa moralnoga
svijeta samo ako se pretpostavi da ljudi zapravo uope ne bi bili u stanju prosuivati
stvari po sebi samima, da njihova mo suenja nije dostatna za izvorno suenje; od
Arendt, H., Smisao politike
169
nje se ne moe traiti vie nego da pravilno primjenjuje poznata pravila i da posto-
jea mjerila primijeni primjereno stvari.
Kad bi bilo tako, kad bi biti ljudskog miljenja pripadalo da ljudi mogu suditi
jedino gdje su im pri ruci gotova mjerila, bilo bi uistinu tono, kao to se danas op-
enito pretpostavlja, da se u krizi modernog svijeta nije toliko rasklimao sam svijet
koliko sam ovjek. Unutar akademskog nastavnog pogona ta se pretpostavka dale-
koseno uvrijeila, kako se najbolje razabire po tome to su se historijske discipline,
koje se bave povijeu svijeta i onim to se u njoj dogodilo, rastvorile ponajprije u
drutvenim znanostima, a potom u psihologiji. A to ne govori nita drugo nego da
se naputa studij povijesno postalog svijeta u njegovim kronologijski odreenim
slojevitostima u prilog studija ponajprije drutvenih, a potom ovjekovih nain
ponaanja, koji sa svoje strane mogu postati predmetom sistematskog istraivanja
jedino kada se iskljui djelatnog ovjeka koji je zaetnik svjetski dokazivih dogaa-
ja i ponizi ga se na bie koje se uvijek samo ponaa, bie koje se moe podvrgnuti
pokusima i od kojega se ak moe nadati da ga se moe potpuno dobiti pod kontro-
lu. Moda je znakovitije od toga akademskog prijepora fakulteta, u kojemu se ipak
najavljuju sasvim neakademske pretenzije na mo, da se slian pomak interesa sa
svijeta na ovjeka iskazuje u rezultatu nedavno nainjene ankete u kojoj je na pita-
nje to bi danas bilo u aritu brige uslijedio gotovo jednoglasan odgovor: ovjek.
Pritom to nije bilo miljeno u jasnom smislu ugroenosti ljudskog roda atomskom
bombom (takva bi briga uistinu bila vie nego opravdana): oigledno je bila milje-
na bit ovjeka, to god pojedinac pod tim elio razumjeti. I u jednom i u drugom
sluaju a ti bi se primjeri, naravno, mogli po volji umnoavati ni u jednom se
trenutku ne sumnja ili da se ovjek raspao, ili da je u opasnosti, ili pak da je u sva-
kom sluaju ono to se mora mijenjati.
Kako god se postavili prema pitanju je li u dananjoj krizi na kocki ovjek ili
svijet, sigurno je da je odgovor koji u sredite suvremene brige gura ovjeka i misli
da se njega mora mijenjati kako bi se pomoglo najdublje nepolitiki; jer u sreditu
politike uvijek je briga za svijet, a ne za ovjeka i to briga za ovako ili drugaije
ustrojen svijet bez kojega oni koji se brinu i koji su politiki misle da ivot nije vri-
jedan da bude ivljen. A svijet se jednako malo mijenja time to se mijenja ljude u
njemu neovisno o praktinoj nemogunosti takva poduhvata kao to se ne mi-
jenja organizaciju ili udrugu time to se poinje ovako ili drugaije utjecati na nji-
hove lanove. eli li se mijenjati neku instituciju, organizaciju ili bilo koju svjetov-
no postojeu javnu korporaciju, moe se samo obnoviti njezino ustrojstvo, njezine
zakone, njezine statute i nadati se da e sve ostalo proizai po sebi. Da je to tako,
povezano je s time da svagdje gdje se ljudi okupe bilo privatno ili drutveno ili
javno-politiki nastaje prostor koji ih sabire u sebe i istovremeno ih dijeli jednog
od drugoga. Svaki od tih prostora ima vlastitu strukturiranost koja se mijenja u mi-
Politika misao, god. 49, br. 4, 2012, str. 161-171
170
jenama vremena i u privatnom se iskazuje u obiajima, u drutvenom u konvenci-
jama, a u javnosti u zakonima, ustavima, statutima i slino. Gdje se skupljaju ljudi,
uvijek se izmeu njih probija svijet i u tom se meuprostoru odigravaju sva ljudska
djela. Prostor izmeu ljudi koji jest svijet sigurno ne moe bez njih postojati, a svijet
bez ljudi, za razliku od univerzuma bez ljudi ili prirode bez ljudi, bio bi protuslovlje
u sebi; ali to ne znai da su svijet i katastrofe koje se u njemu dogaaju rastvorivi u
isto ljudsko zbivanje, a kamoli da bi bili svedivi na neto to se zbiva s ovjekom
ili s biti ovjeka. Jer svijet i svjetske stvari u sreditu kojih se odigravaju ljudski po-
slovi nisu izraz, otisak ljudske biti koji takorei kuca prema van, nego su, naprotiv,
rezultat toga da ljudi mogu proizvesti neto to nisu oni sami, naime stvari, te da i
takozvana duevna ili duhovna podruja njima postaju trajni realiteti u kojima se
mogu kretati samo ako su postvarena, postoje kao svijet stvari. U tom svijetu stva-
ri ljudi djeluju, a on ih uvjetuje, te zato to ih on uvjetuje, svaka katastrofa koja se
u njemu zbiva uzvraa udarcem i tie se i njih. Zamislivo je da bi takva katastrofa
bila tako golema, tako razorna za svijet da budu pogoene i ovjekove sposobno-
sti tvorbe svijeta i postvarenja, te bi ovjek tako postao bez svijeta kao to je to i-
votinja. Moemo si ak predstaviti da su se u prolosti takve katastrofe dogodile u
prethistorijskim vremenima i da su odreena takozvana primitivna plemena njihovi
ostaci, relikti bez svijeta. Moemo si takoer predstaviti da bi atomski rat, ako bi
uope ostavio ljudski ivot, mogao razaranjem cijelog svijeta izazvati takvu kata-
strofu. Ali i tada e uvijek biti svijet odnosno tijek svijeta kojega ljudi vie nisu
gospodari, kojemu su se tako otuili da se moe neometano probiti svakom procesu
imanentni automatizam na kojemu ljudi propadaju, a zapravo ne sam svijet. Tako-
er, uope nije rije o takvim mogunostima u gore spomenutoj modernoj brizi za
ovjeka. Dapae, loe i zastraujue u njoj jest da se ona uope ne brine za izvanj-
ske i otuda izuzetno realne opasnosti i izmie im u neto unutranje, u kojemu se u
najboljem sluaju moe razmiljati, ali se ne moe ni djelovati ni mijenjati.
Tomu se moe, dakako, lako prigovoriti da svijet o kojemu je ovdje rije jest
ovjekov svijet, dakle rezultat ovjekova proizvoenja i ovjekova djelovanja, ka-
ko god da se to eli razumjeti. Te sposobnosti ipak sigurno pripadaju biti ovjeka;
kad one zakau, ne mora li se tu mijenjati bit ovjeka prije nego to se moe misliti
na mijenjanje svijeta? Taj je prigovor u svojoj jezgri prastar i on se moe pozvati na
najboljeg od svih krunskih svjedoka, naime Platona koji je ve Periklu predbacio da
Atenjani nakon njegove smrti nisu bili bolji nego prije.
S njemakoga preveo
Ivan Prpi
Arendt, H., Smisao politike
171
Hannah Arendt
THE MEANING OF POLITICS
Summary
As opposed to philosophy, theology and natural sciences, for which only the
singular Man exists, for political theory the decisive fact is the plurality of
men. Politics is preoccupied with common and mutual being of different men.
It is created among men and established as their connectedness. Freedom ex-
ists only in the authentic interspace of politics. We are saved from that free-
dom in the necessity of history, which is a revolting absurdity. When one
wishes in our time to speak about politics, one must start with the prejudice to-
wards it. The prejudice accurately reflect the truly existing contemporary situ-
ation precisely in its political aspects, and suggest that we have ended up in a
situation in which we do not quite or do not yet know how to move politically.
The prejudice towards politics are manifest in the notion that national politics
is made up of lies and deception by corrupt interests and corrupt ideology,
while foreign politics hovers between hollow propaganda and brute force.
This causes a flight into powerlessness, a desperate desire for men in general
to be deprived of the freedom to act. Politics is, always and everywhere, pre-
occupied with illuminating and dissolving prejudice. If one wishes to dissolve
prejudice, one must first discover the past judgment contained therein, i.e. ac-
tually show their contents of truth. This is the task of the faculty of judgment,
but not as mere capability to subject the individual regularly and adequately to
the general that corresponds to it and regarding which there is agreement, but
as judgment directly and with no standard. The loss of standard, which truly
determines the modern world in its facticity and cannot be annulled by any
return to the good, old tradition or any arbitrary setting up of new values and
standards, is therefore a catastrophe of the moral world only if one presuppo-
ses that men would in fact be completely unable to judge things in and of them-
selves, and that their faculty of judgment is insufficient for original judgment.
Politics is always centered on care for the world organized in this or some
different way, without which those who care and who are political, think that
life is not worth living. Where men come together, the world always breaks
through between them, and all human actions take place in this interspace.
Keywords: politics, men, plurality, world, prejudice, faculty of judgment
Politika misao, god. 49, br. 4, 2012, str. 161-171