Introvertirani i snani ekspresionizam ; Ljube Ivania i

Ivana Lesiaka

Ekspresionizam u Hrvatskoj

Ekspresionizam na hrvatskoj likovnoj sceni javlja se poetkom XX. st.. Pojavom izlobi
Hrvatskog proljetnog salona (1916.) uoavaju se jasne naznake ekspresionistike doktrine u
likovnim umjetnostima. Tragovi ekspresionizma nalaze se u djelima J. Raia, M. Kraljevia
i O. Hermana. Najintenzivnije se iskazuje u razdoblju 191428. Najzanimljiviju varijantu
ekspresionizma ostvarila je Grupa etvorice (V. Gecan, M. Trepe, M. Uzelac i V. Varlaj).
Slikari O. Herman, Lj. Babi, I. Job, M. Tartaglia, J. Mie i Z. ulenti umjetnike su linosti
od kojih je svaka na specifian nain dala svoj doprinos hrvatskom ekspresionizmu.
Eskpresionizam se do II. svjetskoga rata razvijao prema novoj stvarnosti bliskoj slikarstvu i
prema kritiko-socijalnom ekspresionizmu (K. Hegedui, M. Virius, O. Postrunik, M.
Detoni, S. Glumac). U godinama antifaistikoga rata (193945) ekspresionistiki jezik rabe
Z. Prica i E. Murti. Najradikalniji je primjer ekspresionizma u novijoj hrvatskoj umjetnosti
grupa Biafra, koja je djelovala 197078 (S. Graan, M. Vuco, I. Lesiak, R. Laba). U
suvremenosti pojava ekspresionistike figuracije izraena je u djelima mnogih slikara (Lj.
Ivani, N. Kavuri-Kurtovi) te u novoj slici (F. Kulmer, . Seder, A. Testen). Prvi tragovi
ekspresionizma u hrvatskom kiparstvu pojavljuju se u ranim djelima I. Metrovia; ta se
tendencija osjea i u naratajima koji su doli nakon njega (V. Radau, V. Michieli, B. Rui).
Ekspresionizam je utjecao na scenografiju, posebno u Zagrebu izmeu I. i II. svjetskog rata
(Lj. Babi, M. Trepe).
2


Ljubo Ivani

Ljubo Ivani slikar i kipar, roen u Splitu 18. sijenja 1925. godine. Pohaa puku
kolu u Splitu. Ve tad pokazuje interes i darovitost za crtanje, crta i kopira sve to ga
oduevljava i to mu je bilo dostupno. Zbog Drugog svjetskog rata prekida pohaanje srednje
tehnike kole. Godine 1942. ide u partizane, radi na Visu, Brau, Hvaru, u ibeniku.
Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu upisuje 1945. Diplomu stjee etiri godine kasnije,
a u specijalki ure Tiljka ostaje do 1951. 1950. god oenio se kolegicom sa studija Brankom
Koreli. Pedagoki rad zapoinje kao asistent 1961., a profesor na Akademiji likovnih
umjetnosti postaje osam godina kasnije. Nakon smrti Krste Hegeduia od 1975. vodi
majstorsku radionicu za postdiplomske studije slikarstva. lan Hrvatske akademije znanosti i

2
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17449



2
umjetnosti postaje 1977. Prva mu je samostalna izloba bila 1954. godine, a prva vanija
meunarodna izloba bila mu je na Prvom mediteranskom biennaleu u Aleksandriji, gdje
dobiva drugu nagradu za slikarstvo. Dobiva tri nagrade za ivotno djelo: Nagrada Vladimir
Nazor (1984.g.), Nagrada grada Splita ( 1989.g.) i Nagrada Jure Katelan splitskih novina
Slobodna Dalmacija ( 1990. g.). Posljednja Ivanieva retrospektivna izloba odrana je 1995.
godine u Umjetnikom paviljonu u Zagrebu.

Stvaralatvo

Stvaralatvo mu je proeto vlastitim iskustvom traginosti ivota. Ve vrlo mlad
izgubio je velik dio lanova svoje obitelji. ivot mu se ispunio crnilom. Ta njegova muka nije
nikad bila traena ni forsirana ona je iz njegova bia samovoljno nekad i nekontrolirano
izlazila na crtee, portrete, aktove, kipove... I to je sreom kritika brzo uoila. Tako je nakon
svoje prve samostalne izlobe ve bio uvrten u reprezentativnu izlobu modernog slikarstva.
Bitno je napomenuti da on nije pred drugima oplakivao samoga sebe i ni u jednom detalju na
slici ne otkriva ni jedan dio njegove osobne prie. Likovi, koji se - crteom - sloe, posve su
openiti: kua, grad, ulica, riba, ovjek ali to to ih ini specifinima kod Ivania su okus,
boja i tvarnost patnje koja proima sve: ljudska bia predoena na slikama, ribe izvuene iz
mora, kue - kutije ili grobnice - urbani ili goli krajolik; patnje, koja iz svoga humanog
doivljajnog sredita, preplavljuje svu Prirodu i prenosi se na svjetlost, na kamen, na stabla,
na predmete mrtvih priroda. Ona je koncentrirana u mrlji, u reljefu, u crti: vidljive oku, ali i
ruci. Treba rei, da se s godinama, njegov registar proirio: da je stvorio i niz djela
trijumfirajueg svjetla, ali da mu je, kad je zahvaao iz dubine bia, i bijelina bivala crna te da
je snagu svoga osjeaja mogao prenijeti u svaku pojavu, bie ili stvar. Ima u njega mnogo
slika koje bismo - posve razlono mogli opisati kao tragine krajolike pa lijep broj portreta
koji moemo nazvati traginim portretima i kod aktova se vrlo dobro vidi. Ljudsko je tijelo,
kroz bezbrojne mogunosti strukturacije, slaganja i razlaganja, zatim kontekstualizacije i
dekontekstualizacije, konstrukcije (geometrizacije) i destrukcije (enformelizacije), pokrivanja
i razotkrivanja, osobito pogodno za iskazivanje drame ivota.
1

ivi i stvara u Zagrebu i Bolu. U krajnje subjektivnom nainu izraavanja povezuje bogatu
slikarsku tradiciju i suvremenu likovnost, utiskujui modernosti osobni peat. Slika u ulju,
radi crtee (tu, tinta, olovka, kemijska olovka, tempera, akvarel), kolae i skulpture.
Obrauje klasine slikarske teme (pejza, veduta, autoportret, portret, mrtva priroda, figura,
akt, figuralna kompozicija, interijer) ukorijenjen u egzistencijalistikoj zebnji i
ekspresionistikom slikarskom stavu. . Trebalo bi posebno izdvojiti dva anra portret i akt
stoga to su ta djela najbrojnija i provlae se doslovno od samih umjetnikih poetaka do
kraja.Vidi se, kroz prva izloena djela, da e jednaku pozornost posveivati tradiciji kao i
modernitetu Tintorettu kao i Picassu. Prvi nastup, prvu izlobu je imao tek sa dvadeset i devet
godina a razlog tome je bio jer ga je usporavala bolest. Kod njega od samih poetaka nema
djetinjih radova njegova slika nije obeanje, nego djelo i zato se ve svojom prvom

1
http://www.adris.hr/Adris_i_Zajednica/Galerija_Adris/Ivancic/ivancic1.asp

3
samostalnom izlobom 1954. u Zagrebu, predstavlja kao slikarska osobnost. To je za njega
bila prijelomna godina poetak individualnog izraza i tu nastaje slika ovjek i ribe.
Ve tada su fenomeni ambijenta bili meta njegove panje i osjeala se u tim pejzaima i
mrtvim prirodama nunost koja ih je stvorila. Iza svjetlucanja Srdelica i ruiaste boje Mola
nazirali su se i gusti slojevi osjeaja i misli, nerazluene gomile doivljaja, prostiralo se
djetinjstvo.
Isprva slikao u duhu tradicije hratskih mediteranskih slikara, E. Vidovia, J. Plania i I. Joba,
kompozicije sjetna ozraja i snane crtake modelacije (Dalmatinski krajolik, 1952; Kini
krajolik, 1956). Zaokupljen biti dalmatinskoga podneblja, sjeanjima na bogatstvo crnila
starih ognjita, strukturu izgorjelih tava, sivilo juine, bjelinu ribljega trbuha slika ugoaj, a ne
pojedinane predmete, naglaujui likovnu komponentu. Njegovo stvaralatvo obiljeeno je
nazonou ovjeka i Mediterana, borbom svjetla i tame, bogatim povrinama fakture
slojevite od lazura, gustih nanosa i nakupina boje, jasnoom kompozicije, virtuoznim
crteom, posebnom dubinom i sjajem te nekim novim redom. U ranim pedesetim slika
konkretne krajolike i vedute Krka (Pejza iz Bake, 1952, Galerija Osijek; Jurandvor),
Dalmacije (Starigrad, Kia u Dalmaciji, obje 1954, Galerija Branko Dekovi u Bolu), na
kojima prikazuje gradske trgove i ulice utonule u maglu, no, kiu, zagrebake motive
(Zagrebako predgrae, 1953, MSU u Zagrebu), , ivot materije (Meso, 1952), ili jata
srdela. Iza mrtvih priroda s ribama naziru se gusti slojevi doivljaja (Srdelice, 1953, Galerija
umjetnina Split; Moli, 1953). Kad slika vedute, njemu nipoto nije cilj opisati stvaran
predloak: trgove, ulice, kue. Ivani e iz motiva izvlaiti onu suptilnu supstanciju koja e i
postati glavnim sadrajem djela. To je stanje ili timung, kako kae sam slikar. Da bi postigao
svoj cilj i da bi eljeni efekt slike uinio to jasnijim i preciznijim, Ivani e inzistirati na
posebnoj tehnici rada. U tim ranim djelima s poetka pedesetih moemo zamijetiti kako
umjetnik rahlim, nekonzistentnim potezima prekriva polje slike ostavljajui vidljivima sve
njezine slojeve.
1

U svim fazama bogatstvo likovnoga jezika prevladava nad motivom. Ljubo nikada nije
pokuavao reproducirati doslovno vieni prizor iako mu je vanjski predmetni svijet uvijek bio
osnovnim motivom, osnovno polazite nego je uvijek sebe, svoju memoriju i svoje
egzistencijalno i psihiko stanje unosio u motiv koji je slikao. Ivanevi je jednostavno
polazio od osjeaja kako su sva priroda, cijeli kozmos urasli u slikarovo bie, pa ruka stoga
samo treba slijediti unutranje impulse koje zatim upisuje u tijelo slike poput nekog
dijagrama. Posebnu panju poklanjao rukopisu, to je vezivna nit koja razliite tematske
cjeline uvruje u jedinstven organizam. Njime slikar najizravnije neku mrtvu prirodu
pribliava aktu, a enterijer portretu. Bilo da je rije o skulpturi, crteu i slici rukopis je uvijek
isti. Kada iz slikarstva prelazi na skulpturu Ivani to ini bez ikakva napora. Sikanje, pa tako
i crtanje i modeliranje, vodi se na jedno, a to je upisivanje sebe u tkivo budueg djela. Pitanje
medija( skulpture, slike, crtea...) te tematskog odreenja ima sekundarnu vanost.
Stvaralaki proces, upravo in nastajanja djela dobiva stoga najvee znaenje.Stvaralatvo mu
je proeto vlastitim iskustvom traginosti ivota. Moglo bi se rei kako Ljubo Ivani sve

1
http://www.adris.hr/Adris_i_Zajednica/Galerija_Adris/Ivancic/ivancic1.asp

4
naslikano razumije kao integralne dijelove svog vlastitog bia. Dojam posvemane tjeskobe
koji na tako neuvijen nain izbija s povrine svih slika neto je potpuno nepoznato u hrvatskoj
umjetnosti.
Od 1954. slike dobivaju dramatinost, kraj riba srebreni se no (No i ribe, MSU u Zagrebu;
ovjek i ribe, MSU u Beogradu).
2
areni su pejzai utonuli u maslinasto-zelenu boju, uz ribe
su se pojavili noevi i neka bespomona bia. i tako je Ljubo poao iz tog naeg junog
zaviaja u neistraena podruja i ubrzo je preao granice mraka. Najprije je pokuao da ue u
ta podruja preko ljudskih lica, nastalo je nekoliko portreta i autoportreta, a Portret iz 1955.
je u tom ranom razdoblju otkrio najvie slikarevu tenju prema simbolici maske. Tu se jo
nije toliko mogao primijetiti ekspresionizam nego je vie teio prema nekoj bizarnoj
monumentalnosti. Nastaje dojmljiv ciklus ljudskih figura Ribar i sablasne Figure na obali, a
zatim niz enskih aktova meu kojima je moda tek u enskom aktu 1 dosegao onu
apsolutnu ravnoteu likovnih elemenata. Prvi njegovi aktovi nastali su tijekom kolovanja na
akademiji. Akt je Ivaniu predstavljao svojevrsni poligon na kojemu je istraivao i ispitivao
mnogo slojevitije mogunosti slike. Ivani prostor oko akta reducira do maksimuma. Figura
u interieru nastala 1957. slika nejasna u svom smislu i moda kompoziciono jo nedovoljno
uravnoteena o ovom skladu-neskladu izmeu ekspresionistiki oljutenog lika i
geometrijskih elemenata tamnog prostora Potkraj 1950-ih poinje proces promjena. God.
1958. nastaju dva remek-djela, Autoportret sa stalkom (Autoportret II, MG u Zagrebu) i
Riblja kost i tava (Mrtva priroda I), na kojima se crno zgunjava do materije reljefa.
Ekspresija slike sve se vie oituje kroz materiju, velike zasiene povrine istiskuju
predmetno, kromatiku zamjenjuju odnosi svijetlotamno ili crna monokromija. Posebnu
skupinu slika u njegovu opusu ine mnogobrojni portreti. Meu portretima najbitnij su
autoportreti jer se na dvjema svojim izlobama koje ine autoportreti osobito istaknuo. U
rukopisu likovnog mistika opinjenog najbliim okrujem, obinim stvarima ali i vlastitim
proimanjima, osjeajima, nemirima i tjeskobama, strahovima u sueljavanju s istinama,
autoportreti su bili i ostali jedna nepresuna tema, kreativno vrelo koje je uvijek kuljalo novim
i svjeim, pa ma koliko god poivalo u svom ishoditu na tek nekoliko crtakih znakova i
nadasve krtoj paleti. Ivaniev duboko osoban, duboko subjektivan govor u prvome licu,
njegovo strasno upisivanje cjelovitoga sebe u vlastito djelo, dolazili su tu moda najvie do
izraaja. Tu se umjetnikovo Ja najitljivije i najeksplicitnije odraavalo s povrine slikanog
polja.
Poslije prvog niza primorskih pejzaa koji pripadaju predhistoriji Ivanieve umjetnosti
Kini pejza iz 1956 i Zeleni pejza ve se nalaze na tom putu ili barem ovaj drugi, utopljen
u itku masu zelene boje.. Krajolike i mrtve prirode osloboene deskripcije sintetizira u
rasko likovnoga sadraja (Nebo i zemlja, 1959, Umjetnika galerija Dubrovnik; Mrtva
priroda s ribom, 1959, 1961; Bor u kii, 1967, MG u Zagrebu). Na pejzau s bijelim nebom
iz 1959 elementi predjela svedeni su do uglavnom neitkih aluzija, dok sivkasto-bijela
materija neba suvereno vlada prostorom. Te iste godine nastao je i onaj udesan pejza, koji je
umjetnik naveo Nebo i zemlja. Nema nieg drugog na njemu, samo ta dva primarna elementa
naih obzorja i prostor meu njima, a opet ima na tom platnu toliko mnogo toga, treba

2
http://it.scribd.com/doc/74789302/Ljubo-Ivancic-katalog

5
pogledati plemenitost namaza i slikarsko bogatstvo svakog etvornog centimetra. Krajem
pedesetih zapoinje ciklus Tragovi ovjeka slikar e kao u kolau preuzimat fragmente
predmetne stvarnosti i unositi ih u djelo. Uinit e dakle da materija govori sama. Meutim,
stara vrata i ormari, nanizana zvona s ulaza velikih stambenih zgrada, pepeljare i aave
ljuske nekog zida sadre jednu iznimno vanu supstanciju koja njihovim povrinama daje
snagu. Ta supstancija je vrijeme. Male ljudske
1
povijesti koje zbog troenja stvari jaaju svoju
emanaciju. Ivani je upravo tom neopipljivom, ali ne zato i manje prisutnom elementu davao
osobito znaenje.
Potkraj 1950-ih stvarao djela srodna informel slikarstvu, s gustim nakupinama pigmenta, koje
se poput reljefa uzdiu s plohe(Figura u interijeru, 1957; enski akt, 1959) a slikom Stara
vrata poinje ta faza. Te je radio tad i seriju tamnih mrtvih priroda, krajolika i izoblienih
enskih aktova iz kojih zrai egzistencijalna tjeskoba (No, 1964; enski akt, 1966). Grube
nakupine pigmenta i krhotine istroenih predmeta imale su iznimnu vanu evokativnu
funkciju: pomou njih Ivani je svoju memoriju i svoju povijest inio krajnje
nedvosmislenima. Takvu prisutnost povijesti i memorije u slici on je postizao uz pomo
iskustva to ga je stjecao s tom materijom. Materija sada dobiva na konkretnoj i taktilnoj
kvaliteti. Teki i gusti impasti, koji vrlo esto prerastaju u grudiave crne nakupine sasuenog
pigmenta to se poput grubog reljefa uzdiu s plohe slike, nipoto nisu tek sirova slikarska
materija. Na slici Riblja kost i tava, tava je izrasla s povrine poput izraajnog crnog reljefa,
podsjeajui istovremeno i na enformelistiki tretman materije, i na stvaran predloak- tavu
prekrivenu gustim i hrapavim slojevima ai s nekog dalmatinskog ognjita. S pomou
predmeta, ali podjednako tako i s pomou boje i tehnike, slikar priziva sjeanje dajui mu
iznimno vanu ulogu. Ivanevievo pribliavanje enformelu nije, dakle, uzrokovano
nikakvom destrukcijom niti eliminacijom forme. Prepoznavao je i usvajao njegovu tehniku s
lica stvari, iz slojeva vremena koje se taloilo na povrini predmeta, upijajui u sebe i iskustvo
i memoriju samog slikara. Upravo je stoga ovo slikarstvo tako duboko osobno. Htio sam
stvoriti kou na slici, kae Ivani, kou koja daje ivost materiji. Gledajui obine stvari, kao
to to su zvona na ulaznim vratima, zatim stara vrata, meni je to bilo vrlo poticajno u materiji
i boji i tu sam kvalitetu nastojao izvui van na slici. Satima sam znao gledati tonove u
obinim stvarima. U toj sam sirovoj materiji vidio ljepotu i elio sjediniti slikarstvo materije i
novu figuraciju. Grgo Gamulin kae; On svoje tamne vizije gradi zauujuom metodikom,
polako i uporno, slae lazure i impaste, izmjenjuje ih, a debele slojeve boja dovodi tako do
transparentnosti cakline.
Na po. 1960-ih vraa se figuri (enski akt, 1962, II. nagrada za slikarstvo na
Mediteranskom bijenalu u Aleksandriji; Dvije figure, 1962; enski akt, MG u Zagrebu;
Figure u crvenom, 1965). Krajem ezdesetih na nekoliko se slika otkriva nova prostorna
organizacija kakvu emo nalaziti tijekom sedamdesetih i poslije. Iz 1966g. potjee slika Moli:
jednostavna mrtva priroda sa dvije ribe, crnom tavom i noem na stolu. Gotovo iste prizore
Ivani je slikao u nekoliko verzija i u prvoj polovici pedesetih. Pa ipak, iz svakog detalja
jasno se vidi kako je rije o razliitim konceptima. Ranija su djela zraila nedvosmislenim
simbolikim nabojem: ribe i no na stolu nisu bili tek neutralni rekviziti aranirani za

1
Zvonko Makovi, Ljubo Ivani knjiga

6
slikanje.
2
Dojam tjeskobe i prijetee napetosti izbijao je tada iz svakog detalja. Kada se u
drugoj polovici ezdesetih lati istog motiva, Ivani slika ono to i vidimo: mrtvu prirodu.
Osim samog sredinjeg dijela slike, osobitu je pozornost autor i ovaj put posvetio okruju:
ravnim, suho slikanim ploninama stola i zida boje okera, te modrom nebu to ga vidimo kroz
prozor. Od 1970. u Ivanievu se umjetnost vraa svjetlo, a s njim i boja, gradei ekspresivne
kompozicije disproporcionalnih figura i pojedinih prizora. Prostor oko figura je najee
apstraktan ili reduciran do maksimuma. Da nema figura golih zgrenih, na njima taj prostor bi
bio tek neke apstraktne are. Gr kojima su tijela obuzeta nipoto nije orgazmiki gr iz kojih
zrai uitak, naslada, udnja nego oaj, zebnja. Bilo da je rije o skeletno mravim tijelima,
bilo o onima punih oblina, njih uvijek vee ista osobina sterilnost. Taj dojam osobito
pojaavaju upravo konteksti koji okruuju gola tijela, dakle aptraktni prostori svedeni na
nedefinirane plohe. Slikar tijela predoava pastozno, u visokim i suhim namazima u kojima
gusti, pokatkad zrnasti pigment ima osobito znaenje.(Figura, 1970; Leea figura, 1974;
Bolniki triptih, 1978).
U odnosu na ranije kod Ivania, javlja se sad potpuno izmijenjen registar tonova. Kreno
bijele plohe smjenjuju se s plohama boje svijetlog okera, zatim su tu prvi put velika polja
ruiastog i svijetlo plavog. Na podlozi intenzivno bljeteeg cinobera istie se lik slikarev na
jednom autoportretu. Jo se javlja suho i neprozirno crnilo, zatim tamne umbre. Raskona
skala sivoga, koja je bila vie nego naivno povjerovati kako je slikar u svojim zrelim
godinama iznenada otkrio vedrinu izrazivi je novim koloristikim inventarom. Nema ovdje,
dakako ni traga vedrini.
1

U antologijskom Bolnikom triptihu (1978) prikazuje dramu tijela u tri poloaja u prostoru i
vremenu, a u velikoj kompoziciji Atelijer (198182) gotovo sve svoje slikarske teme. Ponovo
likovno ispituje Mediteran (Osjeanje Mediterana, 1974, Muzejska zbirka Rovinj; pejzai s
empresom, 1980, 1981, 1984; Ljeto, 1982) i temu o ovjekovim tragovima (1981, 1983). U
1990-ima nastavlja s velikim formatima (Smei interieur s figurom, 1991; Nazonost smrti,
1992; Monstrum rata; Svijetli interieur s figurom, 1993) i poinje raditi djela sakralne
tematike: slike u ulju (Piet, 1991; Raspee, 1993; Stigmatizacija, 1999; Govor na gori, 2000)
i temperi (Boi), ilustracije u knjizi Apokalipsa (Plehan 1992) te veliki mozaik Raspee
(199596) za novu crkvu sruenoga samostana u Plehanu kraj Dervente. Portretirajui se u
ulju (Autoportret, 1954; Autoportret, 1956, Galerija umjetnina Split; Autoportret, 1960,
Galerija Branko Dekovi),crteu (Autoportret, 1974, 1975) i plastici (Autoportret s
izduenim zatiljkom, 1982), stvorio je jedinstveni autoportretni opus u hrvatskoj likovnoj
umjetnosti (izloen u Splitu 1985, Rovinju 1994, Zagrebu 1995). Svjedoei osjeaj
traginosti i istraujui likovne probleme, voen stvaranjem izraza, slobodno deformira lice
(najvie se poigrava oima), usmjeren na ravnoteu oblika i sadraja te na odnos lica i
pozadine (Autoportret na crnoj pozadini, 1977; Autoportret s podboenom rukom, 1984;
Autoportret na plavkastoj pozadini, 1989; Autoportret s kistom i paletom, 1992; Autoportret s
rukom i naoalama, 1994). Izniman je crta.
2
Crte je u slubi slikanja, odreuje odnose,

2
http://it.scribd.com/doc/74789302/Ljubo-Ivancic-katalog
1
Zvonko Makovi, Ljubo Ivani knjiga
2
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=110

7
formu, kompoziciju i masu. Ostvario je i golem opus minijaturne plastike obiljeene bolom i
misaonou u patiniranoj glini i sadri, istodobno slika i skulptura. Prevladavaju zbijene
ljudske figure. U kiparstvu je prije negoli u slikarstvu doao do nekih zakljuaka o sintezi
ljudske figure (Figura, 1952; Napor, 1953; Leei muki akt, 1969; Produena figura,
1983).
1
Dobar dio opusa Ljube Ivania ini skulptura. Kipariti je poeo u materijalu koji
iskljuuje svaku svijest o trajanju , o vjenosti, ali zato podrazumijeva duhovnost. Prvo mu je
djelo nastalo sasvim sluajno i u krajnje neobinim okolnostima. Proveo je petnaestak dana u
istranom zatvoru zajedno sa svojim kolegama Michielijem i Damonjom. Od kruha to ga je
u zatvoru dobivao, Ivani je po sjeanju modelirao jedan minijaturni autoportret Ivana
Metrovia koji se tek u nijansama razlikovao od originala. Na tom bizarnom kipu zauuje
koliko autorova udesna memorija, toliko i sposobnost modeliranja. Kruh je nepostojana
kiparska tvar, pa je Valerije Michieli poslije odlio tu glavu u sadri i tako je sauvao.
Ivani se u svojem stvaralatvu u nekoliko navrata okretao kiparstvu. U njemu je otkrivao
dragocjene komplementarne mogunosti koje su bogatile njegov osjeaj materije. Mali
formati tih plastika nastajali su iz cjelovitog vladanja materijom: glina je zbog svoje
podatnosti upijala i zadravala energiju umjetnikova tijela na drugaiji nain nego to je to
inila boja, osobito njezini sve ei gusti impasti koji su slici davali novu, sasvim konkretnu i
taktilnu kvalitetu. Intertna materija progovarala je jasnom i iznimno izraajnom snagom na
povrinama malih sabijenih ljudskih figura, ba kao i u punim gipkim volumenima. Te su
glinene statue zraile tjeskobom i dubokim osjeajem izgubljenosti. Taj se dojam stjecao
osobito iz dimenzionalnih odnosa figura i njihova okolnog prostora. U gipsu, glini i drvu
oblikovao reduciranu skulpturu ekspresivna naboja (enski akt, 1976; Autoportret sa
staklenim oima, 1988). Najvie modelira 197577 (autoportreti, Tragovi ovjeka), kada je
zbog bolesti nepokretan.

1
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=110

8


Ivan Lesiak

Ivan Lesiak roen je 5. listopada 1929. godine u Luci kraj Zapreia. Od najranijeg djetinstva
ivi u Zagrebu. Gdje zavrava kolu primjenjenih umjetnosti, kao grafiar. Diplomirao je na
Zagrebakoj akademiji likovnih umjetnosti, nakon ega odluuje otii u Grku (1963-64), a
zatim u Egipat (1973-74) na usavravanje.
1
Odlazak u Grku i Egipat ostavlja veliki utjecaj na
Lesiakove radove, pogotovo one kiparske.

1
http://www.galerija-lavalnugent.com/lesiak-ivan-1929-2008

9
Lesiak radi skulpture, te reljefe u cinku, eljezu, srebru i mjedi. Na kojima kombinira staro
civilizacijske elemente, sa modernistikim nainom stvaranja, tipinim za ekspresionizam. U
tom sjedinjenju stilova uspijeva stvoriti dojam bezvremenosti. Ta eklektinost bliskija je
umjetnosti postmodernizma nego moderni. Moemo zakljuiti, da je njegov rad teko svrstati
u bio koji stil i usporediti sa bilo kojim umjetnikom njegova doba i skupine Biafra, u kojoj je
djelovao desetak godina (1970. 1978. ). Naime zbog svoje eklektinosti i autonomnosti u
stvarnju, postaje izraena njegova razliitost naspram drugih lanova, do mjere da ga neki
kritiari kasnije definirijaju kao strano tijelo u toj grupi. Objedinjavajua toka ipak im je
drutveno osvijeteni i kritiko nastorjeni angaman
2
. Ta grupa nastala je na tradiciji hipi
pokreta 60-tih, te studentskih prevrtanja 68. godine. Poetkom 70-ih godina dogaao se uspon
i uzdizanje tehnoznanosti i tehnokulture. Dogaa se utrka u progresu, rada na globalizaciji
famoznog drutva obilja. Nad razvijenim Zapadom nadvila se sjena apokaliptikih vizija i
strahova (hippy pokret pomalo se gasi). Ponovna restauracija ideologije amerikog sna, Wall
streeta, donosi u pojedincima zaustavljanje vjere u kreiranje novog boljeg drutva. To je
takoer i doba hladnog rata, eljeznih zavjesa i Berlinskog zida.
Umjetnici Biafre potaknuti strahom od odumiranja vrijednosti i poticanja nejednakosti u
kapitalistikom drutvu, poinju pokuavati svojim umjetnikim djelovanjem probuditi svijest
drutva. Oni su se svojim stvaralatvom nastojali boriti protiv lai, dekadencije, nasilja,i
tiranije u svim vidovima. Ivan Lesiak napisao je neku vrstu manifesta u svoju biljenicu
1972. godine te je postao neto poput teoretiara te skupine.
to se tie odnosa prema umjetnikom djelu protivi se apstraktnoj umjetnosti, performansu ,
Nakon prestanka rada grupe Biafra kako je reko i sam Lesiak on nastavlja svoj nepromjenjiv
stav prema nesavrenosti svijeta, te i dalje radi biafranski.
Na njegovim reljefima trodimenzionalne forme djeluju masovno i nepomino, kao da su
teretom vuene prema dolje. To je najvidljivije na djelu Reljef iz 1978.godine gdje likovi
neeljei doslovno klize prema dnu kao klizavi puevi.
Lesiak vjeto postie trodimenzionalnost na limenim, eljeznim i aluminijskim reljefima, na
nain da trajbanjem iskucava lim i stvara ispupenja razliite visine i gustoe. Tako postie i
razne teksture koje odvajaju ive likove od mrtvih objekta.
Iako je diplomirao kiparstvo suvereno se izraavao crteima, slikama, kolaima, u grafici, pa i
fotografiji. Uio je od uzora koji nisu nuno morali pripadati njegovom razdoblju. U
njegovom djelu saimaju se raznorodni naini izraavanja, od poetike nadrealizma i fantazije
do neobuzdanih, ekspresivnih prikaza omeenih robusnim okvirima. Umjetnikov kritiki stav
prema suvremenoj civilizaciji i polemiki odnos prema vlastitoj drutvenoj sredini
3
inspirira
ga u stvaranju izoblienih likova koji su poput monstruma i heroja koji divljaju u njegov
djelima. Njegova estetika stvaranje je estetika runog, udovinog i razornog. Dijaboline
iskeene, izbuljene i pomalo ljigave kreature s njegovih crtea zapravo su mutanti iz

2
Ive imat Banov, Hrvatska skulptura u razdoblju od 1950. do danas, Naklada Ljevak, 2013.
3
Sandra Krii Roban, Hrvatsko slikarstvo od 1945. do danas, Naklada Ljevak, 2014,


10
stvarnoga, a ne izmatanog svijeta. Oni su poput olienja naih vlastith mana i svega onog to
ini iskvarenost nae nutrine. Glavni likovi njegovih djela prikazuju Judu, koji se nalazi u
svim ljudima, te istovremeno, onu dobru stranu nas koja pati dok taj isti Juda prevladava u
nama. Time on ne kritizira smo pojedinca ve i cijelu zajednicu koja doputa prevlast svega
Judakog. Patos njegova stvaranja izlazi iz nezadovoljstva prema samoj ljudskosti i ljudskoj
prirodi. Na likovnom radu iz 1989. godine prikazuje nazasitne derae vlastite djece i Mona
Lisu ( koja najvjerojatnije predstavlja Europski kulturni milje) koja se ne osvre na taj ogavni
prizor. Osjea se i utjecaj pop-arta na djelu Niz glava iz 1978. godine. na kojem se Lesiak
koristi kombiniranom tehnikom. On moi, guva i ljepi slojeve crtakih, novinskih,
bezvrijednih i ostalih vrsta papira, te time stvara uznemirene povrine, na koje debelim kistom
nanosi crnu boju. Igranje s teksturom izraava njegovu kiparsku prirodu. Lesiakovi radovi
prepoznatljivom crtakom vjetinom govore o iroko zasnovanom interesu umjetnika izmeu
Erosa i Tanatosa( gri antiki Bogovi ), Kristova ivota, pakla i Egipta. On luta izmeu
razliitih svijetova koje spaja u jedan jedintveni, koji bi tada mogao pripovjedati o realnosti,
onakvom kakvom ju on vidi
4
.
Malo komentiran ali vrlo prisutan je i njegov erotizam koji preladava u mnogo radova. Neki
put ga stavlja u slubu ismijavanja samoga sebe ili pak karikaturiranja nekog ozbiljnog
prizora. To moemo vidjeti na autoportretu iz 1967. godine, na kojem umjetnik sjedi nag dok
dri kostursku glavu. Ispod njega pie na latinski jezik natpis Si fractus illabatur orbis, /
impavidum ruinae (Horacije) to znai: Ukoliko se cijeli okvir prirode oko njega slomiti, /
U ruevini i zbunjenosti baen, / On, miran, sluati e svemono raspadanje, / I stajati e
siguran usred pada svijeta
5
. Lesiak je po tome umjetnik ije se djelovanje moe dodatno
tumaiti literarnom i filozofskom slojevitou, to na izniman nain pridonosi njegovoj
umjetnikoj doreenosti.
Na isti nain kao u gore navedenom primjeru Lesiak karikaturira ili bolje reeno ismijava
Mona Lizu koju od pasa na dolje crta nagu, i to rairenih nogu. Njegov erotizam vrlo je
eksplicitan to dokazuje njegovu hrabrost pri ismijavanju takvih kulturno uzdignutih djela,
kao to je Mona Liza.
Izlae u zemlji kao i u inozemstvu, u gradovima poput Atene, Kaira, New Yorka i Pariza.
Dobitnik je raznih nagrada kao to je Zlatna medalja Veernjeg lista 1968. godine, ULUH-ova
nagrada za kiparstvo 1970. Godine. 1990. Godine dobiva prvu nagradu za skulpturu
Miroslavu Krlei, na kojoj je vidljiva ista karakteristika teine i masivnosti koja je prisutna i
na ranijim reljefima, koji kao da prikazuju osobu iste disproporcionalne grae. Krleino tjelo
kao da je preteko i tone u masu svom svojom teinom i monumentalnosti, dok mu na se na
licu doima osjeaj zarobljenosti u vlastitom tjelu. Ta skulptura Krlee prikazuje ga kao
autoritet koji izaziva divljenje, ali i podsmjeh. Rije je o vrlo intrigantnome vienju ikone
drutvene i kulturne moi. Ujedno prikazuje i kiparovo divljenje koje e, kroz pomalo
karikaturalne vidove prikazati Kleu prije svega kao osobu.

4
http://www.scribd.com/doc/6583327/LESIAKVJESNIK
5
http://en.wikipedia.org/wiki/Fiat_justitia_ruat_caelum

11
Umro je u Zagrebu 2008. godine.