O nekim konceptualnim i eksplanatornim

potekoama evolucijske etike

TOMISLAV BRACANOVI
Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji, Ulica grada Vukovara 68, HR-10000 Zagreb
tomislav.bracanovic@hrstud.hr
IZVORNI ZNANSTVENI LANAK / PRIMLJENO: 100405 PRIHVAENO: 250505
SAETAK: U lanku se argumentira da se suvremena evolucijska etika, u mjeri u kojoj
preuzima sociobioloke strategije naturaliziranja ljudskog morala, suoava s nekim
ozbiljnim konceptualnim i eksplanatornim potekoama. Konceptualna se potekoa
sastoji u uvidu da moral nije isto to i altruizam, ve obuhvaa vie specifinih
elemenata uslijed kojih ga se smatra upravo moralom, a ne evolucijskim ili psiho-
lokim altruizmom. Eksplanatorna se potekoa sastoji u uvidu da korektno koncep-
tualizirani fenomen morala nije mogue uklopiti u standardna sociobioloka obja-
njenja bez ugroavanja nekih osnovnih pretpostavki tih objanjenja, prije svega pret-
postavke genskog selekcionizma i pretpostavke evolucijski stabilnih strategija
(ESS). Osnovni argument glasi da ne moemo zadrati i korektan pojam (opis) ljud-
skog morala i kljune pretpostavke sociobiolokih objanjenja.
KLJUNE RIJEI: Evolucijska etika, sociobiologija, evolucijski altruizam, psiholoki
altruizam, moral, objektificiranje morala, internalizacija normi, genski selekcioni-
zam, evolucijski stabilna strategija.
1. Preliminarne napomene
Suvremena evolucijska etika je filozofsko-znanstveni projekt kojim se naela
i metode teorije evolucije i sociobiologije nastoji povezati s osnovnim pro-
blemskim podrujima klasine etike, s ciljem rjeavanja njenih sredinjih pi-
tanja poput pitanja o porijeklu i naravi morala (deskriptivna etika) te pitanja
o utemeljenju i opravdanju moralnih normi (normativna etika i metaetika).
Evolucijska se etika razvija ubrzo nakon pojave sociobiologije sedamdesetih
godina 20. stoljea, zahvaljujui prije svega pozitivnim pomacima uinjenim
na planu istraivanja i prirodno-selekcijskog objanjenja ivotinjskog i ljud-
skog ponaanja, posebice altruizma (usp. Clutton-Brock & Harvey 1978,
Polek 1997).
U savezu sa sociobiolozima, evolucijski su etiari odmah najavili svoje
velike ambicije na podruju filozofije morala. Michael Ruse primjerice istie
da ako odbacite vjerovanje da smo stvoreni estog dana, doslovce na sliku
Boju, te mislite naprotiv da smo modificirani majmuni, onda bi to trebalo
initi neku razliku u nainu na koji pristupate spoznaji i moralu (Ruse,
1998 [1986]: xvi). Richard Alexander pak smatra da rasprave o moralnim
pitanjima redovito zavravaju suoene s jezgrom neralanjive misterije,
najavljujui optimistino ideju raaravanja ove misterije ispitivanjem
ljudskih nastojanja koristei se novim biologijskim informacijama i idejama
(Alexander, 1987: xv). No svakako najuvenija je tvrdnja Edwarda Osbornea
Wilsona da bi znanstvenici i humanisti trebali zajedno razmotriti mogu-
nost da je dolo vrijeme da se etiku privremeno oduzme iz ruku filozofa i
biologizira (E. O. Wilson, 2000 [1975]: 562). Ovo su toliko odvane tvrdnje
da se prirodno namee pitanje: predstavlja li sociobioloko objanjenje mo-
rala filozofski i znanstveno plauzibilan projekt?
Odgovoriti na gornje pitanje vano je iz vie razloga. Jer, s jedne strane,
o odgovoru na njega moda ovisi rjeenje problema koji od samih poetaka
filozofije zaokuplja mnoge mislitelje, a to je razjanjenje porijekla i naravi
morala kao specifino ljudskog obiljeja.
1
To pitanje nedvojbeno ima iroke
filozofske i svjetonazorne implikacije: za ukorijenjeno shvaanje ovjeka kao
bia posebnog moralnog statusa, za openito poimanje ljudskog dostojan-
stva, ali i za razumijevanje ovjekova odnosa prema drugim ivim biima i
prirodi openito, to je posebno relevantno za mnoga razmatranja iz prak-
tine etike (usp. Rachels, 1999 [1990]). S druge pak strane, o odgovoru na
isto pitanje ovisi jo mnogo toga to se u filozofiji morala smatra vanim.
esto je miljenje, naime, da davanje jednoznanog odgovora na pitanje o
porijeklu morala nuno mora imati dalekosene implikacije za probleme
koji se javljaju u normativnoj etici i metaetici, dakle u pogledu utemeljenja i
opravdanja moralnih normi ili etikih sustava (primjerice za spor izmeu
moralnog realizma i antirealizma), ali i za neka druga filozofska podruja,
poput moralne psihologije.
U nastavku u razmotriti kako se sociobioloka objanjenja morala dre
pod odreenim kritikim pritiskom, te u nastojati pokazati da se evolu-
cijska etika kao disciplina koja uvelike ovisi o plauzibilnosti tih objanjenja
suoava s nekim ozbiljnim potekoama konceptualne i eksplanatorne
naravi.
2. Altruizmi i moral: pluralizam vs. monizam
Sociobioloko poimanje morala nerijetko se u znaajnoj mjeri oslanja na
pretpostavku da je fenomen morala unato svojim kulturoloki razliitim
manifestacijama ili identian ili u visokom stupnju sadrajno izomorfan s
fenomenom altruizma. Tako mnogi autori u svojim objanjenjima evolucije
morala polaze od identificiranja ili vrstog povezivanja morala i altruiz-
ma. Primjerice, Franz Wuketits tvrdi da je moral u osnovi biosocijalna
kategorija s altruizmom kao svojim bitnim elementom (Wuketits, 1995:
50 Prolegomena 4 (1/2005)
1
Na prve naznake rasprave o ovome problemu nailazimo jo kod sofista koji su se inten-
zivno bavili dilemama koje se javljaju uslijed poimanja ovjeka kao prirodnoga bia (physis) s
jedne strane te poimanja drutvenih ureenja i obiaja kao konvencionalnih tvorevina (nomos)
s druge strane.
118). Michael Ruse istie: Ako moral ita znai, on znai biti spreman
pruiti ruku pomoi drugima. Krani, utilitaristi, kantovci i svi ostali oko
ovoga se slau (Ruse, 1998 [1986]: 217). Richard Alexander pak smatra da
pojam morala implicira altruizam ili samoportvovnost (Alexander, 1995
[1985]: 179), dok Richards tvrdi da je moralni osjeaj uroeni stav, skup
uroenih sklonosti koje disponiraju jedinku da djeluje za zajedniko dobro
pojedinane zajednice iji je on ili ona pripadnik (Richards, 1993: 121).
Pretpostavka o bitnoj povezanosti altruizma i morala, osim to je ne-
rijetko eksplicitno naglaena u razmatranjima evolucijskih etiara, esto je i
implicitno prisutna u njihovu estom koritenju pojma egoizma ili se-
binosti kao pojma koji je po znaenju suprotan pojmu morala, odnosno
pojma nemoralno kao suprotnog pojmu altruistino.
2
Njihov standardni
sljedei korak obino ukljuuje neki oblik tvrdnje da je sociobioloko ob-
janjenje altruizma izravno relevantno i za navodno srodna sociobioloka
objanjenja morala.
Meutim, nameu se pitanja: je li povezivanje morala i altruizma
opravdano i predstavlja li sociobioloko objanjenje altruizma adekvatno
polazite ili barem klju za evolucijsko objanjenje morala? Neki autori, kao
to su Elliott Sober (1993) i Kurt Bayertz (1993), formulu prema kojoj je
altruizam identian s moralom te prirodno vodi njegovu objanjenju, unato
njenoj povrinskoj privlanosti, smatraju vrlo upitnom. Problem se, naime,
sastoji u sljedeem:
Sociobiolozi imaju tendenciju koristiti prilino mravu definiciju morala,
onu koja im omoguuje vidjeti kontinuitet izmeu morala u naoj vlastitoj
vrsti i morala u drugim vrstama. Ne elim tvrditi da je to nuno pogreno.
Moda e apstrahiranje od raznih detalja onoga to obino nazivamo mora-
lom dovesti do nekih znanstvenih uvida. Ono to me brine jest da zaboravljamo
ono to ostavljamo za sobom. Mi preputamo to to je navlastito ljudsko sjen-
kama, tvrdimo da imamo evolucijsko objanjenje morala (tako definiranog) i
mislimo da je ono to je neobjanjeno od periferne vanosti [Sober, 1993: 204].
Izjednaavanjem morala i altruizma, dakle, sociobioloko objanjenje
opasno stanjuje pojam morala, to pak pokazuje da dvojbe nekih autora u
pogledu evolucijske etike moda i nisu neopravdane, posebice dvojbe oko
toga je li ona uope u stanju pruiti ne samo nune, nego i dovoljne uvjete za
evoluciju morala (usp. Nagel, 1985 [1979]; Kitcher, 1985; Gewirth, 1993).
Preciznije formulirano, problem sa sociobiolokim pristupom moralu, kako
napominje Sober (1993: 204), obino se javlja zbog koritenja sljedeeg
naina zakljuivanja:
51
2
Na primjer, Richard Alexander tvrdi da je nemoralno naziv koji primjenjujemo za
odreene vrste djela kojima pomaemo samima sebi i tetimo drugima, dok je za djela koja
tete nama ili pomau drugima vjerojatnije da e se procijeniti kao moralna nego kao ne-
moralna (Alexander, 1995 [1985]: 179). Pravilna opreka, meutim, nije egoistino-moralno,
ve egoistino-altruistino odnosno moralno-nemoralno.
T. BRACANOVI: O nekim potekoama evolucijske etike
PREMISA 1: Moral ukljuuje altruizam.
PREMISA 2: Evolucijska teorija objanjava evoluciju altruizma.
ZAKLJUAK: Dakle, evolucijska teorija objanjava moral.
Iako na prvi pogled djeluje plauzibilno, Sober vjeruje da je ovakva
strategija objanjenja morala pogrena. Naime, prvenstveno je problema-
tina tvrdnja sadrana u prvoj premisi zato jer se njome zamagljuju vane
razlike koje postoje izmeu (a) evolucijskog altruizma, (b) psiholokog
altruizma i (c) morala. Razmotrimo u nastavku ukratko u emu se sastoje
relevantne razlike.
2.1. Evolucijski altruizam
Evolucijski altruizam je ona vrsta altruizma koju neki autori s pravom nazi-
vaju efektivnim altruizmom (Kitcher, 1985: 399). To je efektivni altrui-
zam zato jer se njegove standardne definicije zasnivaju prvenstveno na utje-
cajima koje altruistino ponaanje neke jedinke ima na njenu odnosno tuu
genetsku podobnost. Primjerice, sljedea definicija, koju daje David Sloan
Wilson, to adekvatno ilustrira: Ako ponaanje poveava podobnost re-
cipijenta [altruizma] na troak podobnosti djelatnika [davatelja altruizma],
onda se ono naziva altruistinim, neovisno o tome to je djelatnik osjeao
ili mislio dok je izvodio to ponaanje (D. S. Wilson, 1998 [1992]: 479). Evo-
lucijski je altruizam, dakle, prvenstveno operativni pojam, a njegovu se
kvantitativnu vrijednost moe utvrditi brojem vlastitih i tuih potomaka (ili
gena) stvorenih odnosno nestvorenih u sljedeem narataju. Kod evolu-
cijskog je altruizma, meutim, vano uoiti da on ne ukljuuje u sebi nuno
element svjesne motivacije:
U spisima sociobiologa, pojmovi sebino i altruistino nemaju nikakve
veze s motivacijom; oni se odnose tek na aktualne posljedice ponaanja jedinke,
bez obzira na to je li ta jedinka tim posljedicama motivirana ili ih je ak
svjesna. Zbog toga Dawkins moe pisati o sebinom genu, a Wilson o altruis-
tinom parazitu. Koritenje tih termina na ovaj nain ini genetiku i proua-
vanje parazita razumljivijima, ali bilo bi krajnje pogreno prenijeti ovo ko-
ritenje izraza na rasprave o ljudskom ponaanju bez uoavanja da su sebini
geni posve kompatibilni sa sasvim nesebinom motivacijom onih iji to geni
jesu [Singer, 1981: 129].
S evolucijskim se altruizmom javlja i dodatni problem to mnoga djela,
koja bi, u skladu s njegovom efektivnom definicijom, izgledala kao altruis-
tina, esto predstavljaju tek sluajnosti. Primjerice:
Ako divljem psu popusti panja i olabavi stisak svojih zuba na plijenu, njegov
gladni srodnik ili pripadnik opora moe dobiti besplatan obrok. Prvi pas iz-
vodi ponaanje koje smanjuje njegovu podobnost, a poveava podobnost odre-
enog uivatelja. No to ponaanje nije altruistini in i nitko ga ne uzima kao
da jest [J. Wilson, 2002: 76].
52 Prolegomena 4 (1/2005)
Prema Jacku Wilsonu, standardne definicije evolucijskog altruizma s
pravom izostavljaju psiholoke elemente motivacije ili namjere, ali time po-
greno impliciraju da sva djela koja rezultiraju odgovarajuom razmjenom
podobnosti izmeu dviju jedinki predstavljaju ujedno evolucijski altruistina
djela. Naime, primjerenija definicija evolucijskog (ili biolokog) altruizma
trebala bi glasiti: Ponaanje organizma je bioloki altruistino ako i samo
ako je ono usmjereno prema drugom organizmu s ciljem da se tom organiz-
mu prui neka korist te gdje bi ta korist imala tendenciju da bude na troak
organizma koji djeluje (J. Wilson, 2002: 87). Termin cilj ovdje ne pret-
postavlja postojanje psiholoke kategorije namjere ili motivacije, nego samo
to da se jedinka u specifinim okolnostima ponaa kao usmjerena prema
altruistinom ponaanju. Ova pak kvazi-usmjerenost rezultat je evolu-
cijske povijesti jedinke, tijekom koje se, uslijed prirodne selekcije ili neke
druge evolucijske sile, takvo ponaanje razvilo i odralo. Vrline ovakve de-
finicije evolucijskog altruizma Wilson vidi u tome to ona omoguuje (a) da
se iz dosega evolucijskog altruizma iskljue djela koja sluajno rezultiraju
odgovarajuom razmjenom podobnosti, te (b) da se u njegov doseg ukljue
djela koja unato svom ciljanom karakteru iz nekog razloga nisu uspjela
(J. Wilson, 2002).
2.2. Psiholoki altruizam
Za razliku od evolucijskog altruizma (definiranog bilo pomou odgovara-
jue razmjene podobnosti bilo pomou funkcioniranja evolucijski posrednih,
ali nesvjesnih mehanizama koji usmjeruju ponaanje) vrsta altruizma za
koju se smatra da je proizvod svjesne motivacije i namjere obino se naziva
psiholoki altruizam.
Psiholoki altruizam je izravno suprotstavljen psiholokom egoizmu.
Osnovna teza psiholokog egoizma glasi da ljudi uvijek djeluju s ciljem da
zadovolje vlastite interese i vlastite ciljeve. Prema zagovornicima psiholo-
kog egoizma altruistino ponaanje jednostavno ne postoji. U najradikalni-
joj varijanti, psiholoki egoisti tvrde:
itavo ljudsko ponaanje [je] sebino zato jer ono, na koncu konca, u cije-
losti potjee iz naih vlastitih motiva. Ako neto inimo [], mi to inimo zato
jer to elimo; nai motivi su nai vlastiti, stoga mora biti tako da djelujemo za
nas same. Majka Tereza, na primjer, ini to to eli (naime, pomae drugima)
zato jer to eli initi; dakle, ona djeluje iz svog vlastitog interesa i stoga djeluje
egoistino [Hinman, 1997 (1994): 130].
Za razliku od zastupnika psiholokog egoizma, zastupnici psiholokog
altruizma vjeruju da ljudi mogu imati (i barem ponekad imaju) ciljeve i elje
usmjerene prema zadovoljenju potreba i elja drugih ljudi, a na utrb zado-
voljenja vlastitih potreba i elja. No psiholoki je egoizam oduvijek pred-
stavljao teak problem za zagovornike psiholokog altruizma, izmeu ostalog
i zato jer njegov zagovornik uvijek ima na raspolaganju sigurne odgovore
53 T. BRACANOVI: O nekim potekoama evolucijske etike
poput gornje tvrdnje da su naa djela egoistina ve samim time to pripa-
daju nama samima. Time se na zagovornika psiholokog altruizma zapravo
prebacuje vrlo teak teret dokazivanja vlastite pozicije. No za sadanje je
svrhe dovoljno rei da djelovanje motivirano psiholokim altruizmom, pod
pretpostavkom da takvo to postoji, zahtijeva sposobnost za svjesnu motiva-
ciju uslijed koje jedna jedinka ima iskrenu namjeru poveati dobrobit druge
jedinke.
2.3. Moral
Moral se nerijetko definira u vrlo openitim kategorijama, primjerice kao
podruje misli, osjeaja i ponaanja koje ima izravne implikacije za dobro-
bit drugih ljudskih bia (Staub, 1992: 337). Meutim, takve definicije obi-
no nisu dovoljne za jasno razlikovanje moralnog djelovanja od drugih, vrlo
slinih oblika ponaanja, primjerice ponaanja motiviranog psiholokim
altruizmom. Stoga je potrebno pruiti neto jasniju definiciju morala. Dobro
polazite je standardna ideja da neko djelovanje, ako e se doista kvalifici-
rati kao moralno, nuno mora u sebi ukljuivati element kakvog-takvog
opravdanja ili pruanja razloga za to djelovanje. Moralno je djelovanje stoga
u najuoj vezi s moralnim vjerovanjima, za koje se obino misli da pred-
stavljaju dispozicije da se misli, osjea i djeluje u skladu s odreenim nor-
mama (Campbell, 1996: 21).
Dakako, na ovome mjestu, da bismo izbjegli kruno definiranje, po-
trebno je preciznije odrediti narav samih moralnih vjerovanja. Obino se
tvrdi da moralna vjerovanja moraju zadovoljavati sljedea tri uvjeta (prema
Woolcock, 1999: 280):
Preskriptivnost: Vjerovanje moemo nazivati moralnim samo ako osoba koja
ima to vjerovanje ima obvezu djelovati u skladu s njime. Primjerice, ako neka
osoba tvrdi da vjeruje kako je incest pogrean, onda emo njezino vjerovanje
nazivati moralnim samo ako ona iskreno namjerava izbjegavati incestuozne
odnose.
Univerzalnost: Vjerovanje nije moralno vjerovanje ako oni koji ga posjeduju ne
vjeruju da ono vrijedi univerzalno. Primjerice, smatramo li da je poiniti incest
za osobu A u okolnostima C pogreno, onda to moramo smatrati pogrenim za
sve osobe poput A u okolnostima slinim C.
Kategorinost: Vjerovanje nije moralno vjerovanje ako oni koji ga posjeduju ne
vjeruju da osoba treba djelovati u skladu s njime bez obzira na njegove ili
njezine elje ili vjerovanja u odnosu na neko posebno pitanje. Primjerice,
vjerovanje da je incest pogrean smatrat e se moralnim vjerovanjem jedino
ako oni koji posjeduju to vjerovanje vjeruju da je incest pogrean ak i ako
poinitelj eli izvriti incest ili vjeruje da je moralno ispravno poiniti ga.
Navedena tri uvjeta za klasifikaciju vjerovanja kao moralnih vjero-
vanja predstavljaju u osnovi klasine filozofske uvjete iju saetu formulaciju
moemo pronai, primjerice, u Kantovu kategorinom imperativu. No u
54 Prolegomena 4 (1/2005)
svrhu kasnijih razmatranja istiem ovdje jo jednu dodatnu specifinost mo-
ralnih vjerovanja koju se najee spominje u socijalnoj i razvojnoj psiholo-
giji:
Internaliziranost: Vjerovanje nije moralno vjerovanje ako oni ije je to vjero-
vanje ne prihvaaju to vjerovanje kao vlastito, te ukoliko neuspjeh da se po-
stupa prema tako usvojenom vjerovanju ne izaziva u djelatniku interne sank-
cije poput krivnje, srama, grinje savjesti i sl.
U psihologiji se termin internalizacija odnosi na usvajanje moralnih
vjerovanja, standarda ili vrijednosti, za razliku od procesa introjekcije u
kojemu se ti standardi tek posuuju, odnosno procesa socijalizacije u ko-
jemu se ponaanje prilagoava drutvenim vrijednostima, ali bez njihova
usvajanja. William Rottschaefer specifinost internalizacije moralnih vjero-
vanja opisuje na sljedei nain:
Moralna internalizacija je nain na koji razvojni psiholozi esto opisuju ono to
su moralisti razmatrali kao razvoj savjesti. Ona oznaava psiholoko stanje, te
njegov razvoj, u kojemu netko osjea ili vjeruje da on ili ona ima obvezu djelo-
vati u skladu s moralnim normama. [] Uspjenu moralnu internalizaciju dje-
latnik pokazuje onda kada, u situacijama u kojima postoji sukob izmeu do-
brobiti drugoga i njegova ili njezina vlastitog interesa, on ili ona konzistentno
djeluje kako bi promicao dobrobit druge osobe, a ne kako bi postigao drutve-
no odobravanje ili egoistine ciljeve [Rottschaefer, 1999: 3132].
Vano je naglasiti da se uspjena moralna internalizacija oituje u spo-
sobnosti da se djeluje na osnovi moralnih zahtjeva bez obzira na izvanjsku
nagradu ili kaznu (Rottschaefer, 1999: 32). Drugim rijeima, nagrada ili
kazna za moralnog internalizatora prvenstveno je unutranja:
U razvoju moralne osobnosti, pojedinci usvajaju standarde ispravnog i po-
grenog koji slue kao vodii i zapreke ponaanju. U ovom samoregulirajuem
procesu, ljudi promatraju svoje ponaanje i uvjete pod kojima se ono dogaa,
procjenjuju ga s obzirom na svoje moralne standarde i opaene okolnosti te
reguliraju svoje postupke prema posljedicama koje primjenjuju na sebe. Oni
ine stvari koje im pruaju zadovoljstvo i osjeaj vlastite vrijednosti. Oni se
suzdravaju od onakvog ponaanja koje kri njihove moralne standarde zato
jer e takvo ponaanje dovesti do vlastitog osuivanja [Bandura, 2002: 102].
Internalizacija morala, dakle, predstavlja psiholoki mehanizam koji
slui kao jamstvo kontinuiteta moralne motivacije i ponaanja u situacijama
u kojima taj kontinuitet ugroavaju snani izvanmoralni ili nemoralni, naj-
ee sebini, interesi. Kada ti nemoralni ili sebini interesi prevagnu, dolazi
do tzv. internih sankcija koje obino ukljuuju stid, osjeaj krivnje ili grinje
savjesti, gubitak samopotovanja i sl.
2.4. Konceptualni problem evolucijske etike
S obzirom na ocrtane specifinosti evolucijskog altruizma, psiholokog al-
truizma i morala, sociobioloki pristup moralu kroz pojam evolucijskog al-
55 T. BRACANOVI: O nekim potekoama evolucijske etike
truizma u korijenu se suoava sa znaajnim konceptualnim problemom,
tonije: opasnou da poini pars pro toto pogreku vjerovanja da socio-
bioloko objanjenje evolucijskog (ili psiholokog) altruizma ujedno pred-
stavlja sociobioloko objanjenje morala. No kako smo vidjeli, ova se tri tipa
ponaanja i njima pripadajui motivacijski mehanizmi meusobno razlikuju
u vie znaajnih aspekata.
Differentia specifica psiholokog altruizma u odnosu na evolucijski al-
truizam sastoji se tome da prvi, za razliku od drugog, u sebi nuno sadri ele-
ment svjesne motivacije i namjere. Evolucijski je altruizam, kako je reeno,
primarno efektivni altruizam koji je odreen objektivno mjerljivim poslje-
dicama: koliinom prenesene koristi (unovive u valuti kopija vlastitih
gena) s jedne jedinke na drugu. Nasuprot tome, psiholoki je altruizam svo-
jevrsna subjektivna kategorija, odreena postojanjem specifinih elja i ci-
ljeva te neovisna o prenoenju bilo kakve, ukljuujui i genetske podobnosti.
Evolucijski je altruizam, tovie, toliko razliit od psiholokog altruizma da
je plauzibilno rei da oni uope ne bi trebali dijeliti rije altruizam (J. Wil-
son, 2002).
3
D. S. Wilson tako upozorava da su evolucionisti, posuujui
rijei iz svakodnevnog jezika, velikim dijelom preutno i bez komentara pro-
mijenili definicijski kriterij s motiva na uinke (D. S. Wilson, 1998 [1992]:
480).
Evolucijski altruizam, nadalje, nije ona vrsta altruizma kakvu obino
podrazumijevamo u moralnom kontekstu. Dakako, to je prije svega zato jer
svjesna motivacija za djelovanje nije njegov nuni element, ali i zato jer,
kako upozoravaju sociobiolozi, evolucijski altruizam ukljuuje odreeni po-
zitivni utjecaj takvog ponaanja na vlastitu korist jedinke. U moralnom kon-
tekstu, pod altruizmom se obino podrazumijeva genuini altruizam koji ne
rauna ni na kakve kamate od altruizma, a ne tek prosvijeeni vlastiti in-
teres. Primjerice, jo je tvorac poznatog sociobiolokog modela recipro-
nog altruizma, Robert Trivers, smatrao da modeli koji nastoje objasniti
altruistino ponaanje pomou prirodne selekcije jesu modeli stvoreni kako
bi izvadili altruizam iz altruizma (Trivers, 1978 [1971]: 189). Kako istie
Ludwig Siep:
Altruizmom se u sociobiologiji definiraju naini ponaanja koji objektivno
drugom pojedincu pruaju vie koristi nego prvome; barem u odreenom vre-
menu nakon takvog ponaanja. O namjerama, motivima, interesima, razlozima
ponaanja toga pojedinca tu ne moe biti rijei. Nasuprot tome, etika dje-
lovanje naziva altruistikim upravo zbog njegovih razloga, a ne zbog rezul-
tata: naime, onda kada su prednosti za drugoga plod namjere i cilja, a ne kada
56 Prolegomena 4 (1/2005)
3
Sljedea zamiljena situacija ilustrira ovu razliku: Zatraim li cigaretu od nepoznatog
ovjeka, to je, bioloki gledano, altruistini in, zato jer konzumirajui za zdravlje tetni nikotin
smanjujem vlastitu podobnost, a poveavam njegovu. Psiholoki gledano, meutim, moj in uzi-
manja cigarete nije primjer altruizma, zato jer nisam imao namjeru na vlastitu tetu spasiti
stranca od pogubnog utjecaja nikotina, ve (egoistino) uivati u cigareti koju nisam platio (J.
Wilson, 2002: 74).
se one samo uzimaju u obzir, kada su nenamjeravane ili ak kada su postignute
bez elje onoga koji djeluje [Siep, 1997 [1993]: 332].
to se tie psiholokog altruizma, on se, dodue, moe initi vrstom
altruizma koja je srodnija moralu negoli je to evolucijski altruizam, prije
svega zato jer i psiholoki altruizam i moralni altruizam u sebi nuno uklju-
uju postojanje svjesne namjere odnosno motivacije da se djeluje na korist
drugih jedinki, a na tetu samog djelatnika. No ipak, u sluaju psiholokog
altruizma i morala takoer ne treba praviti pogreku zamjene dijela za cje-
linu i misliti, primjerice, ako uspijemo pronai evolucijsko objanjenje psi-
holokog altruizma, da emo time pronai i evolucijsko objanjenje morala.
Kljuna se razlika sastoji u sljedeem:
Psiholoki altruizam nije isto to i moral zato jer pojedinci mogu brinuti o do-
brobiti specifinih drugih pojedinaca, a da tu brigu ne formuliraju pomou
etikih naela. Majka impanza moe htjeti da njeni potomci imaju neto
hrane, ali to ne znai da ona misli da bi sve impanze trebale biti dobro uhra-
njene ili da bi sve majke trebale brinuti za svoje potomke. I egoistine i altruis-
tine elje su elje o specifinim pojedincima. Imanje prema sebi usmjerenih
preferencija nije dovoljno da bi se imalo moral; isto vrijedi i za preferencije
usmjerene prema drugima [Sober & Wilson, 2000: 204205].
Drugim rijeima, djelovanje motivirano psiholokim altruizmom ne pred-
stavlja ujedno i moralno djelovanje, prije svega zato jer u definiciju psiho-
lokog altruizma ne ulazi nuno uvjet univerzalnosti koji je, kako smo vidjeli,
kljuan za definiciju moralnog djelovanja. Osim toga, kako upozorava So-
ber, nijedan moral ne zahtijeva bezgranini altruizam. tovie, svakodnevni
pojam morala moe ak zahtijevati suzdravanje od ponaanja koje se
smatra altruistinim u evolucijskom i psiholokom smislu. Primjerice:
Pretpostavimo da posjedujete lijek ije su zalihe pri kraju. Za vas, lijek je pi-
tanje ivota ili smrti. Meutim, postoji i jedna druga osoba koja e od lijeka
imati umjerene koristi, ali koja e i bez njega biti sasvim dobro. Pretpostavimo
da su okolnosti takve da jedno od vas, ali ne i oboje, moe uzeti lijek. Kakvo
djelovanje moral ovdje zahtijeva? Veina nas zakljuila bi da moral nalae da
imate pravo zadrati lijek za sebe. Ovdje stavljate sebe ispred druge osobe. Od-
bijate djelovati altruistino [Sober, 1993: 213].
4
Prema svemu sudei, slijedi ne samo da evolucijski altruizam nije dobar
kandidat za objanjenje moralnog ponaanja, ve da to nije niti psiholoki
altruizam. Moral kao moral, naime, sadri specifinosti poput preskriptiv-
nosti, univerzalnosti i kategorinosti, koje ga jasno razlikuju i od evolu-
57
4
Neki autori (npr. Kapur Badhwar 1993), tovie, vlastiti interes smatraju neizostavnim
elementom moralnosti, bez kojega i altruistina djela gube znaajan dio moralne vrijednosti,
iako to ne znai da je itavo ljudsko djelovanje motivirano vlastitim interesom. Jon Elster pak
tvrdi: U stanovitom smislu osobni je interes temeljniji od altruizma. Prirodno stanje, iako
samo misaoni eksperiment, logiki je suvisla situacija. Ali ne moemo suvislo zamisliti svijet u
kojem svatko ima iskljuivo altruistike pobude. [] Kad nitko ne bi uivao u primarnim, se-
binim zadovoljstvima, nitko ne bi mogao imati ni vie, altruistike pobude (Elster, 2000
[1996]: 7879).
T. BRACANOVI: O nekim potekoama evolucijske etike
cijskog i od psiholokog altruizma. Stoga moemo smatrati opravdanim upo-
zorenje da u stupnju u kojemu je moral sloeni fenotip koji obuhvaa
mnotvo karakteristika, izlaemo se riziku da mislimo kako smo objasnili
cjelinu kada smo objasnili samo dio (Sober, 1993: 212).
Ako su gornje definicije tone, izmeu morala s jedne i evolucij-
skog i psiholokog altruizma s druge strane ne postoji podudaranje, iako
je mogue djelomino preklapanje. U sluaju psiholokog altruizma i mora-
la ovih preklapajuih elemenata, dodue, ima neto vie, jer oba dijele obi-
ljeja svjesne motivacije ili namjere, koja obino, ali ne i uvijek, imaju za cilj
unapreenje dobrobiti drugih ljudi. Meutim, moral sadri vie specifinih
elemenata koji ga definiraju upravo kao moral, a ne kao psiholoki, jo
manje evolucijski, altruizam.
Prema tome, bilo koji izravni pokuaj da se sociobioloko objanjenje
evolucijskog ili psiholokog altruizma pretvori u prirodno objanjenje mo-
rala, barem u ovako izravnom obliku, nuno je osueno na propast. Drugim
rijeima, ova strategija evolucijskog objanjenja morala kao da ini pogreku
suprotnu antropomorfnoj pogreci protiv koje se sociobiolozi energino bra-
ne (usp. Alcock, 2001: 2528). Naime, dok je antropomorfna pogreka pri-
pisivati ljudsku motivaciju i namjeru ivotinjama, ova se nova, moemo je
nazvati zoomorfna pogreka, sastoji se u ignoriranju razliitosti ljudske
motivacije u odnosu na mehanizme koji potiu razliite oblike ivotinjskog
altruizma. Slijedi, dakle, da konceptualni manevar poistovjeivanja morala i
altruizma nije prihvatljiv.
3. Eksplanatorni problem evolucijske etike
Izloeni konceptualni prigovor, naravno, vrijedi iskljuivo za one sociobiolo-
ke pristupe moralu koji preskau relevantne razlike izmeu evolucijskog
altruizma, psiholokog altruizma i morala; tonije: za pokuaje koji iz ve
spomenutih premisa Moral ukljuuje altruizam i Evolucijska teorija ob-
janjava altruizam nastoje bez dodatnog obrazloenja izvesti zakljuak
Evolucijska teorija objanjava moral. No ako je prva premisa ovog silo-
gizma pogrena, onda ni sam zakljuak nije ispravan i ne nasljeuje nimalo
eksplanatorne snage i uvjerljivosti koje, sasvim sigurno, nalazimo u drugoj
premisi. Dakle, ako je manevar koji bi omoguio izravan prijelaz s obja-
njenja altruizma na objanjenje morala zabranjen, onda konana odluka o
plodnosti sociobiolokog pristupa na podruju etike na koncu mora ovisiti o
uvjerljivosti onih verzija evolucijske etike koje ne upadaju u ovu naivnu kon-
ceptualnu klopku.
Jedna takva verzija evolucijske etike, kako se ini, jest ona koju za-
govara Michael Ruse (1995 [1986], 1998 [1986]), a u kojoj on nastoji doka-
zati da je moral adaptacija ili obiljeje koje nam pomae u borbi za op-
stanak i razmnoavanje nita manje negoli su to ruke i oi, zubi i noge
(Ruse, 1995 [1986]: 230). Ruseov pristup objanjenju morala sociobioloki je
58 Prolegomena 4 (1/2005)
pristup par excellence, to se oituje, kao prvo, u njegovu oslanjanju na socio-
bioloka objanjenja evolucijskog altruizma te, kao drugo, u njegovu prih-
vaanju ideje da prirodna selekcija djeluje primarno na gene. Ruse, naime,
posebno naglaava:
Zapamtite da evoluciju ne zanima puko preivljavanje radi preivljavanja. Ono
to se rauna jest razmnoavanje. Ili, preciznije, uspjeh u evoluciji lei u po-
veanju postotka vlastitih gena u buduim naratajima, na utrb tuih. Stoga
bilo koje kooperativno ili pomaue ponaanje koje selekcija promie mora
biti takvo da se reproduktivne anse vlastitih gena poboljavaju. Ponaanje bez
takve isplativosti bit e u selekcijskom zaostatku [Ruse, 1998 (1986): 219].
to se tie konkretnog objanjenja morala, Ruse do njega dolazi zaklju-
ujui na sljedei nain. Polazei od sociobiolokih istraivanja, sa sigur-
nou moemo pretpostaviti da je sposobnost za altruizam u jednom tre-
nutku nae prolosti postala sposobnost koja je odluujue utjecala na ge-
netsku podobnost. Jednostavno su ivotni uvjeti postali takvi da je suradnja
nosila vie koristi od nesuradnje te je prirodna selekcija favorizirala one
jedinke koje su tu suradnju uspostavljale uinkovitije i bre. No na koji je
nain prirodna selekcija ovo mogla izvesti, dakle kreirati jedinke koje brzo i
uinkovito uspostavljaju i reguliraju meusobnu suradnju? Prema Ruseu,
mogua su bila dva rjeenja: (1) prvo rjeenje koje je prirodna selekcija mo-
gla izabrati jest potpuna genetska determiniranost ponaanja, tako da od
ljudi stvori strogo kontrolirane robote (poput, primjerice, mrava) koji na te-
melju specifinog inputa iz njihove drutvene okoline automatski reagiraju
ili altruistino ili nealtruistino; (2) drugo rjeenje koje je prirodna selekcija
mogla izabrati jest da ljudski altruizam uini ovisnim o racionalnom kalkuli-
ranju, tako da ljudi u svakoj situaciji vau razloge za ili protiv isplativosti al-
truistinog postupanja te na temelju toga odluuju na koji nain djelovati
(Ruse, 1998 [1986]: 221).
Ruse odbacuje oba ova rjeenja ne samo kao (empirijski gledano) ne-
plauzibilna, nego i kao (evolucijski gledano) nepoeljna i nevjerojatna. Prvo
odbacuje zato jer smatra da bi potpuna genetska kontrola altruizma nosila
vie tete nego koristi. Naime, na taj bi nain ljudsko ponaanje izgubilo
svoju fenotipsku fleksibilnost, to je jedna od naih najvrijednijih adaptivnih
karakteristika. Drugo rjeenje, altruizam kao rezultat racionalnog kalkuli-
ranja, Ruse takoer odbacuje jer smatra da bi rijetko koja racionalnost, a
pogotovo ne ona ljudska, bila sposobna uinkovito rjeavati probleme u oko-
lini u kojoj je vrijeme od ivotne vanosti (Ruse, 1998 [1986]: 221).
Odbacivi ove dvije nemogue hipoteze, Ruse pravi svojevrstan zaklju-
ak na najbolje objanjenje i tvrdi da je ljudski altruizam morao biti kontroli-
ran nekim treim mehanizmom. Taj pak mehanizam bio je moral. Ruse
zastupa tezu, naime, da je moral evoluirao kao posredni psiholoki mehani-
zam izmeu gena i ponaanja, odnosno slikovito reeno, kao specifina po-
gonska opruga i osigura altruizma. Jer, s jedne strane, smatra Ruse,
moral ima to poeljno obiljeje da nas u veini situacija snano motivira na
59 T. BRACANOVI: O nekim potekoama evolucijske etike
altruistino ponaanje. S druge strane, moralno motivirani altruizam ima to
korisno obiljeje to nam ostavlja dovoljno prostora za razmiljanje o razlii-
tim aspektima situacije u kojoj se nalazimo te o isplativosti naih altruis-
tinih ili nealtruistinih postupaka (Ruse, 1998 [1986]: 222, 230).
Radi kasnijih razmatranja vano je spomenuti i za Rusea kljunu tezu
koja se tie objektivnosti morala. On tvrdi, naime, da se kod ljudi, kao
nuna posljedica ovakve moralno posredovane uspostave altruizma, javlja
tendencija da objektificiraju moral i moralne tvrdnje. Rije je o psiho-
lokoj sklonosti ljudske prirode da se moralne norme promatra kao neto
nesubjektivno, kao neto to obvezuje neovisno o bilo kojim vlastitim svia-
njima ili nesvianjima. Meutim, prema Ruseu, ova objektivnost morala
je tek psiholoka iluzija koju proizvode nai geni, a bez koje bi moral izgubio
svoju autoritativnost i motivacijsku snagu i uope se ne bi smatrao moralom
(Ruse, 1998 [1986]: 252253).
5
Ruseovo objanjenje evolucije morala, dakle, iako se vitalno oslanja na
sociobioloki pristup evoluciji altruizma, u naelu uspijeva ouvati jasnom
razliku izmeu morala i ostalih oblika altruizma, odnosno doista nastoji ob-
jasniti evoluciju moralnog ponaanja upravo kao moralnog ponaanja. Zato
je za njega konceptualni prigovor tek neizravno relevantan ili ak bezopa-
san. Ruse na njega moe odgovoriti tako to e istaknuti, primjerice, da je
svjestan svih relevantnih razlika i da moral uope ne smatra identinim s
altruizmom, ve ga smatra specifinim posrednim mehanizmom koji je evo-
luirao kao opruga za poticanje altruizma (primjerice, kao to opruga koja
pokree sat nije isto to i itav sat, tako i moral koji pokree altruistino
ponaanje nije isto to i altruizam).
Ruseovo objanjenje, meutim, iako je moda otporno na konceptual-
nu kritiku, mora moi izdrati i provjeru svoje eksplanatorne vrijednosti i na
tom se planu suoiti s potencijalnim prigovorima.
6
Neka uputstva za formu-
liranje takvih prigovora moemo nai u sljedeem navodu Johna Mackiea:
Koje implikacije za ljudski moral imaju [] bioloke injenice o sebinosti i
altruizmu? Jedna je ta da nije iskljuena mogunost da je i sam moral proizvod
prirodne selekcije, ali je potreban oprez u formuliranju plauzibilnog spekula-
tivnog obrazloenja toga kako je mogao biti favoriziran. Druga je da pojam
60 Prolegomena 4 (1/2005)
5
Kako sam istie, Ruse se ovdje oslanja na stajalita Johna Mackiea (Mackie, 1986
[1977]). Prema Mackieu, objektificiranje morala se dijelom javlja uslijed nae psiholoke sklo-
nosti da svoje osjeaje projiciramo na objekte na koje se oni odnose, te veim dijelom uslijed
drutvenog utjecaja. Naime, drutveno utvreni obrasci ponaanja vre pritisak na pojedince
koji ove pritiske internaliziraju i iste obrasce ponaanja zahtijevaju od sebe samih i drugih ljudi.
Objektificiranjem morala moralni sudovi stjeu autoritativnost u odnosu na nas same i u od-
nosu na druge djelatnike. Krajnji cilj ovog procesa je kontrola naina na koji se ljudi ponaaju
jedni prema drugima, esto u protimbi prema oprenim sklonostima (Mackie, 1986 [1977]:
4246).
6
Takva analiza upravo Ruseova stajalita opravdana je i stoga to se radi o vrlo utje-
cajnom stajalitu o kojemu se jo uvijek vode vrlo intenzivne rasprave, te koje, prema nekim
autorima, predstavlja nedvojbeno najbolji pokuaj darviniziranja filozofije do sada (Thagard,
1988: 435).
ESS-a [evolucijski stabilne strategije] moe biti koristan za raspravljanje o pi-
tanjima praktinoga morala [Mackie, 1995 (1978): 175].
Imajui u vidu ova uputstva, pokuat u pokazati da je Ruseovo obja-
njenje neoprezno formulirano te da njegov glavni problem nastaje uslijed
povezivanja hipoteze genskog selekcionizma s hipotezom da je moral
adaptivno obiljeje nastalo djelovanjem prirodne selekcije na gene radi osi-
guravanja altruizma. Drugim rijeima, vjerujem da njegovo objanjenje pro-
pada pod teretom vlastitih pretpostavki od kojih kree, odnosno da socio-
bioloki model koji pretpostavlja djelovanje prirodne selekcije iskljuivo na
gene jedinki, ne moe initi adekvatnu osnovu za objanjenje evolucije obi-
ljeja poput morala sa svim njegovim specifinostima. Zato je to tako po-
kuat u pokazati analizom sljedeih nekoliko jednostavnih scenarija u ijem
se sreditu nalazi ideja evolucijski stabilne strategije (ESS).
3.1. Evolucijska stabilnost morala
Kao to je ranije istaknuto, da bi se ponaanje kvalificiralo kao moralno,
motivirajua vjerovanja koje mu stoje u podlozi moraju zadovoljavati uvjete
preskriptivnosti, univerzalnosti, kategorinosti i internaliziranosti.
7
U tom se
svjetlu postavlja pitanje, da li ponaanje motivirano vjerovanjima koja zado-
voljavaju ova etiri uvjeta moe biti evolucijski stabilna strategija (ESS),
posebice ako pretpostavimo da prirodna selekcija djeluje primarno na gene
odnosno na jedinke kao tek privremene nositelje gena?
8
Prema standardnom sociobiolokom scenariju, ako u danoj populaciji
dovoljan broj jedinki koristi reciprono-altrustinu strategiju ponaanja (tzv.
Milo za drago strategiju kao svojevrsnu evolucijsku verziju Zlatnog pravi-
la), maksimalnu podobnost u toj populaciji imat e upravo reciproni altru-
isti. Meutim, trajnu prijetnju za reciprone altruiste predstavljaju potenci-
61
7
Ruse, dodue, ne spominje eksplicite internalizaciju u svojemu opisu morala, ali vjeru-
jem da njegov pojam objektificiranja morala u osnovi opisuje istu psiholoku predispoziciju.
On tvrdi, primjerice: itava stvar s moralom sastoji se u tome da nas natjera da idemo on-
kraj uobiajenih prohtjeva, elja i strahova, te da drutveno meudjelujemo s drugim ljudima.
Odnosno: Kada moral ne bi imao ovaj ton eksternalnosti ili objektivnosti, to ne bi bio moral
(Ruse, 1998 [1986]: 253). Budui da se za Rusea eksternalnost i objektivnost predstavljaju
iluziju i u konanici se svode na specifine oblike internalnosti i subjektivnosti, vjerujem
da je razvojno-psiholoka kategorija internalizacije morala adekvatan drugi naziv za njegov po-
jam objektifikacije.
8
Evolucijski stabilna strategija (ESS) je terminus technicus za onu strategiju ponaanja
koju, ako je usvoje svi lanovi neke populacije, ne moe iz te populacije istisnuti (nadjaati) niti
jedna alternativna strategija ponaanja (Maynard Smith, 1988: 194). Primjerice, populacija is-
tih altruista ne moe biti ESS zato jer bi i pojava samo jedne egoistine jedinke (zbog po defini-
ciji uspjenijeg preivljavanja i razmnoavanja) ubrzo izmijenila sastav te populacije i pretvorila
je u isto egoistinu populaciju. S druge pak strane, populacija istih egoista je ESS zato jer po-
java istih altruista nimalo ne utjee njen sastav. Meutim, u odreenim je uvjetima i dugo-
rono gledano mogue da diskriminirajui ili reciproni altruizam bude ESS i to je upravo onaj
tip altruizma koji igra vanu ulogu u sociobiolokom istraivakom programu i u istraivanjima
iz teorije igara (usp. Axelrod, 1984; Axelrod & Hamilton, 1984).
T. BRACANOVI: O nekim potekoama evolucijske etike
jalne mutacije u obliku egoista ili prevaranata koji se sami ne ponaaju
altruistino, ve iskoritavaju tue altruistino ponaanje. To je, u neku
ruku, sasvim prirodno, jer premda je korist od altruizma velika, jo je vea
korist od povremenog ili stalnog varanja: dobiti neto za nita bolje je
nego dobiti neto za neto! No kako sugeriraju Robert Trivers (1978
[1971]) te Leda Cosmides i John Tooby (1992), na strani altruista dolazi do
evolucije mehanizama za otkrivanje varalica uslijed ega e prirodna se-
lekcija favorizirati evoluciju upravo recipronog altruizma. Pojava mutana-
ta (potencijalnih varalica) time nije uinjena nemoguom, ali jest uinjena
adaptivno inferiornijom.
Uvedimo sada u evolucijsku igru, odnosno u ovu dominantnu popula-
ciju recipronih altruista moralne jedinke koje internaliziraju neke speci-
fine norme altruistinog ponaanja, te vjeruju u njihov kategorian, pre-
skriptivan i univerzalan karakter. Pretpostavimo da njihova osnovna, sada
moralna, norma glasi: Uvijek reci toan podatak o lokaciji vrijednih resursa
hrane.
9
Zato bi jedinke koje internalizaraju ovu normu (internalizatori ili
moralne jedinke) imale veu podobnost od jedinki koje tu normu ne inter-
naliziraju odnosno standardnih recipronih altruista?
Uzmimo kao primjer populaciju skupljaa plodova u kojoj se nalazi
polovica recipronih altruista i polovica internalizatora. Doznati toan po-
datak o lokaciji resursa hrane kljuno utjee na energetski input jedinki i
time na njihovu podobnost. U ovom sluaju, podobnost lanova internaliza-
torske subpopulacije bit e vie ili manje jednaka podobnosti lanova re-
ciprono-altruistine subpopulacije. Naime, krajnje ponaanje pripadnika
obaju subpopulacija je identino, dok se jedina razlika sastoji u subjektivnim
uzrocima ili razlozima koji dovode do takvog ponaanja. Reciproni altruisti
govore istinu jer usklauju svoje ponaanje s ponaanjem partnera iz pret-
hodnih interakcija (reciprono uzvraaju), dok internalizatori govore istinu
jer to osjeaju kao svoju moralnu obvezu.
No mogue je, tovie, ak i to da e internalizatori biti i neto uspjeniji
u iskoritavanju resursa i imati veu podobnost i konani udio u populaciji.
Oni, primjerice, kako sugerira Ruse, nee troiti vrijeme i kognitivni poten-
cijal na evidentiranje ishoda svojih i tuih prolih poteza i kalkuliranje ispla-
tivosti svojih buduih poteza, to reciproni altruisti po definiciji moraju
initi. Ovaj scenarij u osnovi preslikava Ruseovo objanjenje evolucije mo-
rala, u kojemu se pretpostavlja da je dugorona stabilnost reciprono-altru-
istinih populacija stvorila uvjete u kojima je prirodna selekcija mogla fa-
vorizirati evoluciju vremenski, energetski i kognitivno tedljivije internalizi-
rajue strategije, odnosno evoluciju genuino moralnih jedinki.
62 Prolegomena 4 (1/2005)
9
Norma namjerno kombinira tipino etiko naelo istinoljubivosti i tipino evolucijsko
naelo dragocjenosti resursa i njihove reproduktivno unovive uloge. Norma se lako dade
generalizirati na mnoge druge oblike drutvenih interakcija.
3.2. Evolucijska nestabilnost morala
Meutim, slabost gornjeg scenarija, a time i Ruseove pozicije, sastoji se u
tome da se, bez adekvatnog obrazloenja, olako fiksira internalizirajuu
strategiju i prebrzo iz igre izbacuje egoistinu strategiju koja predstavlja
trajnu opasnost za reciprone altruiste. Kako je reeno, egoistine jedinke u
natjecanju s reciprono-altruistinim jedinkama, nastoje imitirati recipro-
nost, dok zapravo djeluju sebino, jer, kao to je takoer spomenuto, unato
brojnim koristima od recipronog altruizma, povremeno ili stalno varanje
zadrava konstantnu adaptivnu vrijednost, posebice ako jedinka ima kvali-
tetne metode za njegovo prikrivanje.
S obzirom na ovu trajnu opasnost irenja raznih oblika ne-altruistinog
ponaanja, postavlja se pitanje, kakve bi bile posljedice kada bi se u danoj
populaciji internalizatora iznenada pojavio neki lukaviji oblik egoistine
strategije? Jednu takvu lukaviju varijantu egoistine strategije moemo
formulirati ovako:
Ako ponaanje prema normi u danoj populaciji poveava podobnost jedinke
koja internalizira tu normu u odnosu na jedinke koje je ne internaliziraju, onda
bi jedinka koja ne internalizira normu, ve samo imitira njeno internaliziranje,
mogla imati jo veu podobnost od internalizirajue jedinke.
10
Ova najnovija strategija, dakle, imitira i altruistino ponaanje i interna-
liziranje normi. Sada se na sceni nalaze, dakle, tri mogua fenotipa: reci-
proni altruisti, internalizatori i imitatori internalizatora. Pretpostavimo li
postojanje iste populacije internalizatora, svaki njezin pripadnik, kao to je
spomenuto, imao bi istu, a mogue i veu podobnost od svakog pripadnika
iste populacije recipronih altruista. No problem se javlja ako se u toj
populaciji pojave mutanti, odnosno imitatori internalizacije koji djeluju
prema normi: Podatak o lokaciji najvrjednijih resursa zadri za sebe, ostale
pripadnike upuuj prema manje vrijednim resursima, pretvarajui se da is-
kreno vjeruje da su to najvrjedniji resursi.
Populacija internalizatora nedvojbeno bi bila krajnje osjetljiva na pojavu
ovakve mutirajue strategije. Zbog zaposjedanja boljih resursa imitatori bi
se irili populacijom mnogo bre od internalizatora te bi dana populacija
kroz odreeni broj narataja ubrzo prestala biti ista populacija internaliza-
tora i postala ili (a) ista populacija imitatora ili (b) populacija sastavljena
od imitatora i recipronih altruista koji ne internaliziraju norme te su stoga
oprezniji i otporniji na opasne susrete s imitatorima. Prevedemo li u
skladu sa standardnom terminologijom teorije igara reciprone altruiste u
osvetnike [grudgers], internalizatore u naivce [suckers] te imitatore u
varalice [cheats], itava ideja evolucijske nestabilnosti moralnog ponaa-
nja ili internaliziranja specifinih moralnih normi dade se koncipirati na slje-
dei nain:
63
10
Strategiju formuliram oslanjajui se djelomino na Gintis, 2003.
T. BRACANOVI: O nekim potekoama evolucijske etike
Oito je [] da bi populacija koja sadri samo naivce i osvetnike, u bilo kojem
omjeru, ali ne i varalice, jednostavno nastavila postojati kakva jest. Naivci i
osvetnici se ponaaju tono jedan poput drugog sve dok u okolici nema va-
ralica, tako da ne bi bilo tendencije da gen bilo za naivnost bilo za osvetnitvo
prolazi bolje od drugog. No postoji li bilo koji rizik invazije prevarantskih gena,
bilo mutacijom ili imigracijom, takav obrazac nije evolucijski stabilan, te to je
vei omjer naivaca, to e se varalice bre iriti [Mackie, 1995 (1978): 172].
Ako vrijedi sociobioloko pravilo o djelovanju selekcije na gene ili je-
dinke, problem evolucije morala u genuinom smislu rijei, identian je pro-
blemu evolucije internalizirajue strategije u gornjem scenariju. Jednostav-
no reeno, oprema internalizatora je preteka da bi se njihova strategija
preivljavanja, posebice u jednoj ovako mijeanoj okolini, odlijepila s tla, a
upravo je to ono to se s ovim scenarijem htjelo objasniti: kako je moralno
ponaanje, od male poetne mutacije, moglo evoluirati do univerzalno pri-
sutnog obiljeja? Problem evolucije morala javlja se u posebno akutnom
obliku insistiramo li iskljuivo na genskoj i individualnoj selekciji, a odbacu-
jemo mogunost selekcije na nekoj razini bioloke organizacije koja je via
od jedinke.
Ruse vjeruje da uspjeh u evoluciji lei u poveanju postotka vlastitih
gena u buduim naratajima, nautrb drugih te da bilo koje kooperativno
ili pomaue ponaanje to ga promovira selekcija mora biti takvo da se po-
boljavaju vlastite reproduktivne anse (Ruse, 1998 [1986]: 219). No ako
primarnu metu prirodne selekcije ine geni ili jedinke, nije jasno to bi u
ovakvim uvjetima slobodnog natjecanja moglo sprijeiti imitatore da istis-
nu internalizatore, odnosno nije jasno kako je evoluciju recipronog altru-
izma prirodna selekcija mogla kanalizirati prema masivnoj evoluciji morala.
Zacijelo je tono, dakako, da adaptivna vrijednost povremenog varanja do-
vodi do povratne sprege i promie evoluciju jo sloenijih psiholokih meha-
nizama za otkrivanje varanja. No ako je to tona pretpostavka, onda mora
biti tona i simetrina pretpostavka, prema kojoj e evolucija sve sloenijih
psiholokih mehanizma za otkrivanje varanja takoer dovesti do nove po-
vratne sprege i utjecati na evoluciju sve sloenijih stategija uspjenog vara-
nja. U ovakvom natjecanju, moralne se jedinke jednostavno ine preranji-
vima da bi uope u njega ozbiljno ule.
3.3. Uzroci negativne selekcije moralnih jedinki
Glavna evolucijska utrka u naoruanju, dakle, vodi se izmeu recipronih
altruista i lukavih egoista, dok se internalizatori normi ili moralne jedinke,
prema svemu sudei, u ovom procesu uope ne pojavljuju kao respektabilni
sudionici, prije svega zato jer je njihova strategija selektivno inferiorna i ne
moe ui u ravnopravnu utakmicu s ostalim natjecateljima. Njihovu pak se-
lektivnu inferiornost moemo smatrati izravnom posljedicom sljedeih triju
imbenika.
64 Prolegomena 4 (1/2005)
Kao prvo, vjerojatno je da e internalizatori biti manje odluni u kanja-
vanju potencijalne prijevare nego reciproni altruisti. Internalizirane norme,
naime, ine snane motivatore, ali i inhibitore odreenih vrsta ponaanja.
Nepridravanje tih normi prijeti javljanjem nepoeljnih unutarnjih sankcija,
kao to su osjeaj krivnje, grinja savjesti, sram ili gubitak samopotovanja.
Internalizator, koji altruistino ponaanje smatra svojom moralnom obve-
zom, tee e se odluiti na kanjavanje jer je to oblik nealtruistinog po-
naanja, posebice ako (to je esto sluaj) nije siguran radi li se doista o
nealtruistinom ponaanju i je li kazna uope potrebna. Drugim rijeima,
kanjavanje ne otvara samo mogunost negativne reakcije iz drutvene oko-
line, ve i mogunost negativne reakcije iz vlastitog psiholokog ustroja.
11
To
ne implicira, dakako, da se internalizator nikada nee odluiti na kanja-
vanje, ali implicira da e se odluivati tee ili sporije i to moda tek nakon
vie uzastopnih prijevara. No vrijeme je u evolucijskoj igri vaan imbenik
i odgaanje kazne moe biti energetski i reproduktivno vrlo skupo.
Kao drugo, ak i kad je spreman kazniti prijevaru, internalizator prije-
varu, upravo kao i klasini reciproni altruist, mora moi i otkriti. No inter-
nalizator e se pritom suoiti s dodatnim problemom klasificiranja prijevare,
koji ne optereuje klasinog recipronog altruista. Primjerice, internalizator
se moe nai u interakciji s drugim internalizatorom, koji nenamjerno lae,
kao to se moe nai u interakciji s imitatorom internaliziranja koji nam-
jerno lae. Mogue je da e internalizator, ako e uope kanjavati, pri-
marno htjeti kanjavati namjeru laganja, a tek sekundarno upuivanje na
loije resurse. Meutim, procjena tuih namjera mnogo je sloenija od pro-
cjene vrijednosti ili koliine resursa. Dok je klasinom recipronom altruistu
objektivna kvaliteta ili kvantiteta resursa dovoljna instrukcija za defini-
ranje njegova sljedeeg poteza, internalizator bi se mogao nai u procjepu
izmeu objektivne procjene vrijednosti resursa i subjektivne procjene vrijed-
nosti partnerovih namjera. Stoga, paradoks s kojim se Ruseovo objanjenje
suoava glasi da bi internalizacija mogla zahtijevati ak sloenije, a ne jed-
nostavnije kognitivne mehanizme.
I kao tree, internalizator, ako se i odlui za kanjavanje, ima isti problem
kao i klasini reciproni altruist, a to je da je imitator internaliziranja u
stanju pratiti ga u stopu poput sjenke. Behavioralni je repertoar imitatora
jednak behavioralnom repertoaru internalizatora: kao to internalizator
moe djelovati prema normama, tako i imitator moe oponaati djelovanje
prema normama; kao to internalizator moe kanjavati namjeru, tako i imi-
65
11
U prilog ovom predvianju idu i empirijska istraivanja koja pokazuju da se kod ljudi,
u igranju tzv. Ponovljene zatvorenikove dileme poznate iz teorije igara, pri povlaenju koopera-
tivnog poteza aktivira vie sredita u mozgu povezanih s procesiranjem raznih ugodnih doiv-
ljaja, negoli je to sluaj pri povlaenju nekooperativnog poteza (ak i kada je ovaj potonji na-
graivan znatnom novanom dobiti). Drugim rijeima, istraivanje sugerira da ljudi doista
imaju bioloki snano ukorijenjene preferencije prema kooperativnom ponaanju (Schulman,
2002).
T. BRACANOVI: O nekim potekoama evolucijske etike
tator moe imitirati kanjavanje namjere, kao to internalizator moe kanja-
vati lano kanjavanje, tako i imitator moe imitirati kanjavanje lanog
kanjavanja. Pritom se javlja opasnost da internalizator, zbog kognitivne
prezahtjevnosti i potencijalne pogrene procjene tuih intencija ili motiva,
zapone kanjavati druge internalizatore (ili reciprone altruiste) te time
sam utjee na smanjenje uestalosti vlastitog tipa u populaciji, odnosno na
pogoravanje uvjeta za vlastitu evoluciju.
Spomenimo na koncu jo dva prigovora koja je mogue uputiti Ruseo-
voj poziciji. David Lahti, primjerice, smatra neuvjerljivom ideju da je moral
evoluirao kako bi odravao zgradu adaptivne kooperacije i da funkcionira
kao motivacija za altruizam. Problem se sastoji u tome to se time moral
ustvari pokazuje bioloki suvinim rjeenjem, budui da prirodni osjeaji
skrbi za druge mogu postojati, a da u sebi ne ukljuuju pozivanje na bilo koje
objektivne smjernice. Drugim rijeima, s obzirom na bioloki iznimno
vanu ulogu altruizma, ljudi bi vjerojatno bili kooperativni neovisno o tome
vjeruju li u objektivnost morala koji to od njih zahtijeva. Jer, ako brojne
ivotinjske vrste imaju razvijene oblike oblike i srodnikog i recipronog
altruizma, bez posjedovanja morala, nije jasno zato bi prirodna selekcija je-
dini presedan napravila kod ljudi, rijeivi problem uspostave altruizma po-
mou morala (Lahti, 2003: 644).
12
Ruseovu bi se objanjenju evolucije morala takoer mogao uputiti pri-
govor analogan onome koji Ernst Tugendhat upuuje kontraktualistikom
poimanju morala. Kako istie Tugendhat, slabost ovog poimanja najuolji-
vija je iz protuargumenta koji je iznio jo Platon u Dravi, a koji glasi da bi se
u kontraktualistikom okruenju najrazumnije ponaao onaj koji se pri-
vidno dri moralnih pravila, ali ih kri posvuda gdje mu to koristi i to moe
neotkriven initi (Tugendhat, 2003 [1993]: 65). Naravno, protuargument
donekle gubi svoju snagu u sluaju postojanja nekog sredinjeg autoriteta
(poput drave) koji osigurava da se svi pridravaju dogovorenih normi. No u
nedostatku takvog sredinjeg autoriteta, drugo najbolje rjeenje je da po-
jedinci razvijaju odreene moralne stavove i vrline koje e ih motivirati na
pridravanje normi. Meutim, kako istie Tugendhat,
to je sada upravo ono mjesto koje [] upuuje preko kontraktualizma kao
takvog. Osjeati sram kada krimo norme znailo bi razviti savjest, a to bi bila
interna sankcija. Tada me u krenju pravila ne bi spreavao interes za samu
kooperaciju ili vanjska (eventualno kaznenopravna) prisila, nego ja sam. Ali
zato da to inim ako je to na kontraktualistikoj razini nerazumno? [] U
smislu egoistine pameti bilo bi iracionalno odrei se eventualnih koristi ako ih
mogu imati nekanjen izvana. I obratno, bilo bi racionalno koliko je to mogue
66 Prolegomena 4 (1/2005)
12
Ruseov bi odgovor, dakako, mogao glasiti da je moral nastao kao jedinstveni okida
ljudskog altruizma zato jer se na taj nain velik dio nae behavioralne fleksibilnosti odrao ne-
taknutim. Meutim, ovaj odgovor, sam za sebe, nije dovoljno uvjerljiv, jer injenica je da osim
bioloki vane potrebe za altruizmom, mi ljudi imamo i brojne druge bioloki vane potrebe, o
kojima nemamo nikakve psiholoke iluzije u pogledu njihova specifinog transcendentnog
(objektivnog) statusa, kao to je to navodno sluaj s moralom (Lahti, 2003: 645).
razgraditi ostatke savjesti koji se zateknu u sebi i koji potjeu od u tom smislu
neprosvijeenog odgoja ili se bar u svojem djelovanju ne dati njima odreivati
[Tugendhat, 2003 (1993): 6566].
Sociobioloka ideja evolucije recipronog altruizma u neku ruku pred-
stavlja bioloki pandan kontraktualizmu, budui da tvrdi da suradnja ima
smisla samo u onoj mjeri u kojoj ona rezultira obostranom koriu.
13
U so-
ciobiolokim modelima i modelima teorije igara ne postoji sredinji auto-
ritet koji bi spreavao isplativo nekooperativno ponaanje u situacijama u
kojima ono moe proi neotkriveno. Jedini nain spreavanja takvog pona-
anja jest da sudionici sami od njega odustanu, recimo kroz razvijanje speci-
finih moralnih stavova. Meutim, u genima inherentna i neuklonjiva ten-
dencija za poveanjem vlastite podobnosti razvijanje takvih stavova ini ira-
cionalnim, odnosno neadaptivnim i evolucijski nestabilnim. Ruse, dakle, ne
uspijeva ponuditi uvjerljive razloge zbog kojih bismo moralno ponaanje u
uvjetima genske selekcije smatrali bioloki isplativijom strategijom od odre-
ene kombinacije reciprono-altruistinog i egoistinog ponaanja.
4. Zakljune napomene
Ako su gornje analize tone, put koji od evolucijskog altruizma navodno
vodi do morala vrlo je dug i krivudav, a njegova adekvatna rekonstrukcija
nailazi na znaajne konceptualne i eksplanatorne prepreke. Sociobioloki
inspirirana evolucijska etika, naime, suoava se sa sljedeom dilemom: ili (a)
moral i altruizam promatrati kao dvije strane iste medalje, odnosno kao
u osnovi jedan te isti fenomen, ili (b) moral i altruizam razdvojiti i po-
tom pokuati pruiti zasebno objanjenje evolucije morala kao morala.
Prihvatimo li prvo rjeenje, kojim se moral jednostavno redefinira kao
evolucijski altruizam, dobit emo znanstveno uvjerljivo objanjenje koje svo-
ju vrstou duguje vrstoi standardnih sociobiolokih eksplanatornih mo-
dela. No takvo je rjeenje konceptualno nezadovoljavajue, budui da liava
moral njegovih specifinih obiljeja zbog kojih ga upravo smatramo mora-
lom. Prihvatimo li drugo rjeenje, izbjei emo konceptualni prigovor, jer
emo adekvatno razluiti moral od slinih oblika ponaanja kao to su evo-
lucijski altruizam i psiholoki altruizam. Meutim, pritom emo se suoiti s
osjetnim nestajanjem ili ak potpunim gubitkom eksplanatorne vrijednosti
prvog rjeenja. Jer, kako se ini, jednostavnost i uvjerljivost sociobiolokih
objanjenja evolucijskog altruizma ne moe se prenijeti na objanjenje mo-
rala bez uvoenja prespekulativnih i esto proturjenih pretpostavki.
Moramo li zakljuiti, dakle, da je ekspanzija evolucijske teorije koja je
zapoela s objanjenjem anatomskih i fiziolokih obiljeja ljudi, a potom se
nastavila objanjavajui neka njihova specifina behavioralna obiljeja na-
67
13
I sam Ruse opisuje evoluciju morala kao svojevrstan bioloki ugovor (Ruse, 1991:
504).
T. BRACANOVI: O nekim potekoama evolucijske etike
ila na svoju gornju granicu u pokuaju da istim naelima i metodama objas-
ni jedan od najspecifinijih elemenata ljudske naravi: moralno ponaanje?
Jesu li, drugim rijeima, kritiari programa biologizacije etike u pravu
kada tvrde da biologija moe neto rei tek o nunim uvjetima ili najopeni-
tijim polazinim tokama nastanka morala, ali ne moe ponuditi objanjenje
koje bi sadravalo i dovoljne uvjete njegove evolucije? Imamo li u vidu in-
jenicu da sociobioloke pretpostavke i metode tvore najeu okosnicu su-
vremene evolucijske etike, ini se da kritiari i nisu toliko daleko od istine te
da evolucijskoj etici, unato njenoj povrinskoj privlanosti, ne bismo smjeli
u potpunosti vjerovati barem ne dok ne izvri odreene preinake u svome
konceptualnom inventaru i eksplanatornim strategijama.
Bibliografija
Alcock, J. 2001. The Triumph of Sociobiology (Oxford: Oxford University Press).
Alexander, R. D. 1987. The Biology of Moral Systems (New York: Aldine de Gruyter).
1995. [1985] A biological interpretation of moral systems. U: Thompson, P.
1995. (ed.) Issues in Evolutionary Ethics (Albany: State University of New York
Press), 179203.
Axelrod, R. 1984. The Evolution of Cooperation (London: Penguin).
Axelrod, R. & Hamilton, W. D. 1984. The evolution of cooperation in biological
systems. U: Axelrod, R. 1984. The Evolution of Cooperation (London: Penguin),
88105.
Bandura, A. 2002. Selective moral disengagement in the exercise of moral agency.
Journal of Moral Education 2: 101119.
Bayertz, K. 1993. Autonomie und Biologie. U: Bayertz, K. 1993. (Hrsg.) Evolution
und Ethik (Stuttgart: Reclam), 327361.
Campbell, R. 1996. Can biology make ethics objective? Biology and Philosophy 11:
2131.
Clutton-Brock, T. H. & Harvey, P. H. 1978. (eds.) Readings in Sociobiology (Reading
and San Francisco: W. H. Freeman and Company).
Cosmides, L. & Tooby, J. 1992. Cognitive adaptations for social exchange. U: Bar-
kow, J. H., Cosmides, L. & Tooby, J. 1992. (eds.) The Adapted Mind: Evolutionary
Psychology and the Generation of Culture (New York, Oxford: Oxford University
Press), 163228.
Elster, J. 2000. [1996] Uvod u drutvene znanosti: Matice i vijci za objanjenje sloenih
drutvenih pojava (Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko socioloko drutvo.
Prevela J. Krian).
Gewirth, A. 1993. How ethical is evolutionary ethics? U: Nitecki, M. H. & Nitecki,
D. V. 1993. (eds.) Evolutionary Ethics (Albany: State University of New York Press),
241259.
Gintis, H. 2003. The hitchikers guide to altruism: gene-culture coevolution, and the
internalization of norms. Journal of Theoretical Biology 220: 407418.
68 Prolegomena 4 (1/2005)
Hinman, L. M. 1997 [1994] Ethics: A Pluralistic Approach to Moral Theory (Fort
Worth: Harcourt Brace College Publishers).
Kapur Badhwar, N. 1993. Altruism versus self-interest: sometimes a false dichoto-
my. U: Paul, E. F., Miller, F. D. Jr. & Paul, J. (eds.) Altruism (Cambridge: Cam-
bridge University Press), 90117.
Kitcher, P. 1985. Vaulting Ambition: Sociobiology and the Quest for Human Nature
(Cambridge, Mass.: The MIT Press).
Lahti, D. C. 2003. Parting with illusions in evolutionary ethics. Biology and Philoso-
phy 18: 639651.
Mackie, J. L. 1986. [1977] Ethics: Inventing Right and Wrong (Harmondsworth: Penguin).
1995. [1978] The law of the jungle: moral alternatives and principles of evolu-
tion. U: Thompson, P. 1995. (ed.) Issues in Evolutionary Ethics (Albany: State Uni-
versity of New York Press), 165179.
Maynard Smith, J. 1988. Games, Sex and Evolution (London: Harvester-Wheatsheaf).
Nagel, T. 1985. [1979] Mortal Questions (Cambridge: Cambridge University Press).
Polek, D. 1997. (ur.) Sociobiologija (Zagreb: Hrvatsko socioloko drutvo, Naklada
Jesenski i Turk).
Rachels, J. 1999. [1990] Created from Animals: The Moral Implications of Darwinism
(Oxford: Oxford University Press).
Richards, R. J. 1993. Birth, death, and resurrection of evolutionary ethics. U:
Nitecki, M. H. & Nitecki, D. V. 1993. (eds.) Evolutionary Ethics (Albany: State Uni-
versity of New York Press), 113133.
Rottschaefer, W. A. 1999. Moral learning and moral realism: how empirical psy-
chology illuminates issues in moral ontology. Behavior and Philosophy 27: 1949.
Ruse, M. 1991. The significance of evolution. U: Singer, P. 1991. (ed.) A Compan-
ion to Ethics (Cambridge, Mass.: Blackwell), 500510.
1995. [1986] Evolutionary ethics: a Phoenix arisen. U: Thompson, P. 1995.
(ed.) Issues in Evolutionary Ethics (Albany: State University of New York Press),
225249.
1998. [1986] Taking Darwin Seriously (New York: Prometheus Books).
Schulman, D. 2002. The biology of benevolence: humans may be hardwired to co-
operate. Psychology Today 6: 24.
Siep, L. 1997. [1993] to je altruizam? U: Polek, D. 1997. (ur.) Sociobiologija (Za-
greb: Hrvatsko socioloko drutvo, Naklada Jesenski i Turk. Preveo D. Polek), 331341.
Singer, P. 1981. The Expanding Circle: Ethics and Sociobiology (Oxford, Melbourne:
Oxford University Press).
Sober, E. 1993. Evolutionary altruism, psychological egoism, and morality: disen-
tangling the phenotypes. U: Nitecki, M. H. & Nitecki, D. V. 1993. (eds.) Evolutio-
nary Ethics (Albany: State University of New York Press), 199217.
Sober, E. & Wilson, D. S. 2000. Summary of Unto Others: The Evolution and Psy-
chology of Unselfish Behaviour. U: Katz, L. D. 2000. (ed.) Evolutionary Origins of Mo-
rality: Cross-Disciplinary Perspectives (Bowling Green: Imprint Academic), 185207.
69 T. BRACANOVI: O nekim potekoama evolucijske etike
Staub, E. 1992. Individual and group selves: motivation, morality and evolution. U:
Noam, G. G. & Wren, T. E. 1992. (eds.) The Moral Self (Cambridge, Mass.: The MIT
Press), 337359.
Thagard, P. 1998. Evolution as Religion: Strange Hopes and Stranger Fears, by Mary
Midgley / Taking Darwin Seriously, by Michael Ruse. Victorian Studies (Spring),
433435.
Trivers, R. 1978. [1971] The evolution of reciprocal altruism. U: Clutton-Brock, T.
H. & Harvey, P. H. 1978a. (eds.) Readings in Sociobiology (Reading and San Fran-
cisco: W. H. Freeman and Company), 189226.
Tugendhat, E. 2003. [1993] Predavanja o etici (Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. Pre-
veo K. Miladinov).
Wilson, D. S. 1998. [1992] On the relationship between evolutionary and psycho-
logical definitions of altruism and selfishness. U: Hull, D. L. & Ruse, M. 1998.
(eds.) The Philosophy of Biology (Oxford: Oxford University Press), 479487.
Wilson, E. O. 2000. [1975] Sociobiology: The New Synthesis (Cambridge, Mass.: The
Belknap Press).
Wilson, J. 2002. The accidental altruist: biological analogues for intention. Biology
and Philosophy 17: 7191.
Woolcock, P. G. 1999. The case against evolutionary ethics today. U: Maienschein,
J. & Ruse, M. 1999. (eds.) Biology and the Foundation of Ethics (Cambridge: Cam-
bridge University Press), 276307.
Wuketits, F. M. 1995. Biosocial determinants in moral behavior: an evolutionary
approach. Homo 2: 113124.
On Some Conceptual and Explanatory
Difficulties of Evolutionary Ethics
TOMISLAV BRACANOVI
ABSTRACT: In the article it is argued that contemporary evolutionary ethics to the
extent it accepts sociobiological strategies of naturalizing human morality faces
some serious conceptual and explanatory difficulties. Conceptual difficulty consists
in recognizing that morality is not the same as altruism, but rather comprises
several specific elements which distinguish it from both evolutionary and psychologi-
cal altruism. Explanatory difficulty consists in recognizing that the phenomenon of
morality appropriately conceptualized cannot be incorporated into standard socio-
biological explanations without endangering some basic assumptions of those expla-
nations, primarily the assumption of gene selectionism, as well as the assumption
of evolutionarily stable strategies (ESS). The basic argument is that one cannot re-
tain both the appropriate concept (description) of human morality and key assump-
tions of sociobiological explanations.
KEY WORDS: Evolutionary ethics, sociobiology, evolutionary altruism, psychological
altruism, morality, objectifying morality, internalization of norms, gene selectionism,
evolutionarily stable strategy.
70 Prolegomena 4 (1/2005)