prinosi

Josip Antolovi
PRVI VRHBOSANSKI NADBISKUP JOSIP STADLER
Katolika crkva u Bosni
Nai renomirani crkveni povjesniari dr. Josip Buturac i dr. Andrija Ivandija kau
da je ,Jcrtavanje Hrvata ilo postepeno od mora prema krajevima u unutranjosti,
pa je tako doprlo i do podruja stare Bosne koja je obuhvaala prostor od gornje
Drine do gornjeg Vrbasa. Kad je kranstvo tu posve uvreno, osnovana je.za taj
kraj posebno Bosanska biskupija. Kad se to dogodilo, ne znamo jer nam vijest o
tome nije sauvana u povijesnim izvorima."
Meutim, u aktima pokrajinskih sinoda u Saloni 530. i 533. god., dakle, prije
dolaska Hrvata u te krajeve, spominje se Andrija episcopus Bestoensis", a to bi
mogao biti biskup Bistue nova. Gdje se nalazila Bistue nova za neke je sporno, dok
neki dre da je to moglo biti kod dananje Zenice. Svakako je to bilo na podruju
stare Bosne. Dolaskom Avara u nae krajeve unitena su mnoga biskupska sjedita, pa
tako i bosansko. No pokrtavanjem Hrvata te kasnijim irenjem i uvrivanjem
kranstva u naim krajevima obnavljaju se stara ili osnivaju nova biskupska sjedita.
Tako je dolo i do osnivanja biskupije u Bosni.
U pisanim dokumentima Bosanska se biskupija prvi put spominje u falsificiranoj
buli pape Aleksanda II. pod nadnevkom 18. oujka 1067. god. U buli pape Klemen-
ta III. od 8. sijenja 1089. Bosanska se biskupija spominje kao sufragana Bara.
Butorac i Ivandija kau da se Bosanska biskupija spominje prvi put g. 1088. Tada
je ona pripadala metropoliji Baru, a prije toga vjerojatno je bila pod metropolijom
u Splitu odakle su dolazili misionari radi krtavanja." J. Turk u Lexikomfur Theo-
logie un Kirche ( 9) smatra da je Bosanska biskupija od god. 1192. pripadala Split-
skoj metropoliji. Zbog politikih i trgovakih prilika i veza, Bosanska biskupija
na poetku XI I I . stoljea priznaje dubrovakoga nadbiskupa za svoga metropolita.
283
Vei broj dokumenata svjedoi o ivoj i vrstoj vezi izmeu Dubrovnika i Bosanske
biskupije,tokom XI I . stoljea i u prvoj polovici XIII. stolj." (Buturac Ivandija).
Papa Inocent IV. podvrgao je pod. 1247- Bosansku biskupiju kalokoj metropo-
liji. Bilo je to radi jaanja ugarske kraljevske politike vlasti u Bosni i uspjenijeg
suzbijanja patarenstva" (Buturac Ivandija).
Gdje je pak bilo sjedite srednjovjekovne Bosanske biskupije? Negdje oko da-
nanjeg Sarajeva. Bosanski ban Ninoslav, koji se s patarenstva obratio na katoliku
vjeru, dao je novac za podizanje kaptola i stolne crkve sv. Petra u selu Brdu, upa
Vrhbosna. Ninoslavova darovnica potjee iz god. 1244. Sjedite biskupije u Vrh-
bosni bilo je kratka vijeka, jer se ve god. 1252. bosanski biskup sa svojim kaptolom
preselio u Slavoniju, u akovo. Odatle e bosanski biskupi upravljati svojom bisku-
pijom gotovo dva stoljea. God. 1463. Bosna je pala pod Turke, a to je jo vie ote-
alo brigu za katolike u toj zemlji. Brigu za njih preuzet e god. 1622. osnovana u
Rimu Kongregacija za irenje vjere, no Sveta se Stolica ve i prije brinula za bosan-
ske katolike, osobito preko nekih biskupa i apostolskih vizitatora. Od ovih drugih
posebno su zasluni i poznati albanski sveenik Petar Masarecchi i isusovac Bartol
Kai. Kaieva je zasluga da podruje od Dunava do mora dobiva tri reziden-
cijalna biskupa, od kojih je jedan za vjernike u Bosni" (Buturac Ivandija).
Meutim povijesna je injenica da su se za bosanski katoliki puk franjevci nepo-
sredno brinuli. Franjevaki kustos u Bosni, fra Aneo Zvizdovi, dobio je od osvaja-
a Bosne Mehmeda II. na polju Milodrau izmeu Kiseljaka i Busovae znamenitu
povelju - ahdnamu, kojom je katolicima zajamena sloboda vjere, a franjevcima
obavljanje duobrinike slube. Ahdnama je pisana 28. svibnja (1463.), u stanu
Milodra".
Od god. 1735. do 1881. Bosnu, razdiranu i opustoenu to od bogumilstva, to
od Turaka, duhovno su vodili apostolski vikari iz franjevakoga reda.
Kada je Austrougarska monarhija god. 1878. osvojila Bosnu, nastaju posve nove
prilike koje su dovele do uspostave redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini. Ugo-
vorom izmeu Sv. Stolice i AustroUgarske 8. lipnja 1881. osnovane su Vrhbosan-
ska nadbiskupija - metropolija sa sjeditem u Sarajevu, sufragane biskupije Banja-
luka sa sjeditem u Banjoj Luci te Mostarskoduvanjska sa sjeditem u Mostaru.
Poslije, tj. 1890., Sveta e Stolica i Trebinjsku biskupiju povjeriti na upravu mostar-
skom biskupu. Prvi vrhbosanski nadbiskup bit e Josip Stadler, koji e biskupovati
od 1882. do 1918. i njime emo se opirnije pozabaviti. Kao vodi posluit e nam
Ivan Vitezi, koji je u etvrtom svesku monumentalnog djela Die Habsburgermo-
narchie 1848 - 1919 vrlo struno i zaokrueno obradio Rimokatoliku crkvu me-
u Hrvatima. U toj uspjeloj studiji svoje dostojno mjesto naao je i prvi vhbosanski
nadbiskup Josip Stadler, koji je energino i neustraivo vodio teku izgradnju
Katolike crkve u Bosni, i kojega su, unato oporbi bosanskih zemaljskih vlasti,
srpskih pravoslavaca i muslimana, ipak svi resprektirali" (J. Turk).
Biografski podaci
Stadler se rodio 24. sijenja 1843. u Slavonskom Brodu kao sin obrtnikaeirdi-
je. Rano je ostao siroe, a u orfanotrofij, najprije u Slavonskoj Poegi, a zatim u Za-
grebu primio ga je zagrebaki nadbiskup, kardinal Juraj Haulik. U Zagrebu je kao
284
sjemenitarac zavrio gimnaziju. Kao vrlo sposoban mladi poslan je na studije u
Rim, i to kao pitomac slavnog Zavoda GermanicumHungaricum. Studirao je na
sveuilitu Gregoriana od 1862. do 1869. te postigao doktorat iz filozofije i teolo-
gije. Svoje e znanje kasnije odlino upotrijebiti ne samo kao sveuilini profesor
nego i kao pisac filozofskih i teolokih djela te time obogatiti hrvatsku misaonu i
duhovnu kulturu. Za sveenika je bio zareen 6. lipnja 1868. Vrativi se u domovi-
nu postao je god. 1874. sveuilini profesor fundamentalne teologije na Teolokom
fakultetu u Zagrebu. Car Franjo Josip imenovao ga je 16. kolovoza 1881. za prvog
vrhbosanskog nadbiskupa i metropolitu, a to je iste godine 18. studenoga, potvrdio
papa Leon XI I I . Nadbuskupsku slubu obavljat e revno, ustrajno i kreposno sve do
smrti na svetkovinu Bezgrene 8. prosinca 1918., na svretku prvoga svjetskog rata.
Stadler kao nadbiskup
Ivan Vitezi, u elji da to bolje osvijetli Stadlerov lik, opisuje njegove veze s
drugim velikim hrvatskim prelatom, akovakim biskupom Josipom Jurjem Stross-
mayerom, koji je u velikom svijetu bio poznatiji od Stadlera. Zanimljive su te veze,
to vie to je Strossmayer ispoetka bio neto skeptian prema Stadleru dok ga
nije bolje upoznao, i to po njegovim djelima. Od tada e akovaki biskup biti velik
Stadlerov tovatelj i hvalitelj.
Prilikom Strossmayerova pokopa 14. travnja 1905. Stadler je imao ast izrei
posmrtni govor velikom pokojniku, koji je malo akovo uinio poznatim po cije-
lom svijetu. Stadler je jo za Strossmayerova ivota, i to samo nekoliko godina na-
kon nastupa na vrhbosansku nadbiskupsku stolicu, postao jedna od vodeih linosti
tadanjeg hrvatskog episkopata. Vitezi pie da se izmeu njega i Strossmayera sama
od sebe odmah namee usporedba. Ima meu njima slinosti, ali i velikih razliito-
sti. Po oevoj strani obojica su potjecala iz Gornje Austrije. Njihovi su se prei sre-
dinom XVI I I . stoljea doselili u Slavoniju, jedan u Osijek, a drugi u Slavonski Brod.
I tako se u obojice povezae germanska radinost s hrvatskom osjeajnou te istak-
nutim smislom za pravo i pravicu. To su izrazite crte u obojice naih visokih prelata.
Ipak je meu njima postojala i razlika u temperamentu. Dok je Strossmayer znao
odmah temperamentno reagirati i u jakoj mjeri znao podlijegati prvim dojmovima,
dotle je Stadler iako kolerik u svojim reakcijama bio smireniji i promiljeniji,
to treba pripisati njegovoj veoj umrtvenosti i samosvladavanju. Suvremenim rje-
nikom mogli bismo rei daje Strossmayer bio primaran, a Stadler sekundaran tip.
Prema klasifikaciji znaajeva Heymans VViersma Le Senna, usudio bih se
Stadlera uvrstiti u etvrti od osam temperamenata, koji je najbogatiji od njih, a ine
ga ovi elementi: emocionalnost, aktivnost i sekundarnost. Glavne su odlike toga
temperamenta: postojanost u osjeajima, ustrajnost u radu, odlunost, praktinost,
hrabrost, iskrenost, sposobnost za koncentraciju, otvorenost prema velikim idealima
vjere, zvanja, umjetnosti, filozofije, domovine, sposobnost za upravljanje i voenje
poslova, uravnoteenost u vjerskome ivotu, asketizam, preciznost i tonost, pribra-
nost i sreenost. Vjerujem da bi dublja i svestranija studija o Stadleru barem djelo-
mino, ako ne i potpuno, mogla opravdati ovo uvrtavanje.
Iako su Stadler i Strossmayer odrasli u razliitom vremenu Strossmayer se ro-
dio u Osijeku 4. veljae 1815. - u razliitim sredinama, obojica su po svojemu ob-
razovanju, nastojanjima, po svojoj jakoj volji postali duhovni predstavnici i voe
svojega hrvatskog naroda i za taj narod stvorili djela sveope i trajne vrijednosti. To
285
e Strossmayeru mnogi i priznati, dok Stadleru nee, premda mi se ini da to nije
ni pravedno ni objektivno. Strossmayer je postao najvei mecena hrvatske kulture,
dok je Stadler bio izrazit pastir dua, koji j e, prisiljen samo posebnim okolnostima
Bosne to dugom osmanlijskom vladavinom bijae zemlja zaostala za ostalom Evro-
pom, morao jae sudjelovati i u javnom ivotu. Daje djelovao negdje drugdje, vjero-
jatno bi ostao samo na strogo pastoralnom podruju.
I Strossmayer i Stadler bijahu vatreni hrvatski rodoljubi, no ipak razliitih nacio-
nalnih shvaanja. Strossmayer, koji bijae odgojen u duhu ilirskog pokreta te u nje-
mu jo vie utvren dogaajima iz burne godine 1848., zastupao je u politici jedinst-
vo Junih Slavena i zauzimao se za sveslavensku solidarnost. Stadler naprotiv u nacio-
nalnom pogledu nikada nije sumnjao niti se kolebao u vezi s hrvatskom nacional-
nom samobitnou i njezinim individualitetom. U tom je pogledu slijedio osjeaj
svojega naroda i nije se dao zavoditi nikakvim, ni domaim ni stranim umjetnim
konstrukcijama, pa stvarale se one ne znam iz kojih motiva ili elja. Za njega je net-
ko s pravom rekao da je uvijek bio punokrvni Hrvat s njemakim prezimenom". A
zbog toga je, kao i toliki drugi hrvatski rodoljubi, imao mnogo protivnika.
I to se tie ekumenizma ili, bolje reeno, crkvenog jedinstva, koje i Stadleru
i Strossmayeru bijae duboko na srcu, shvaanja im bijahu razliita. U Strossmaye-
rovu nastojanju oko jedinstva crkava uvijek bijae prisutna slavenska kulturno-poli-
tika komponenta, dok je Stadler uvijek imao pred oima duhovni i religiozni cilj,
premda je i on morao raunati s okolnostima vremena i kraja u kojima je ivio.
Unato razliitim shvaanjima, za Stadlera Strossmayer bijae neosporna velii-
na. On je Strossmayera ak nazvao prvim sinom i ocem hrvatske domovine, koji
je Hrvatima u mnogim stvarima pokazao vrstu liniju". Iz toga se jasno vidi kako
Stadler nije bio neki skuen duh koji bi zbog razliitih pogleda na neke probleme
bio nesposoban uoiti ono to je u nekoga vrijedno i veliko.
A kako je Strossmayer gledao na Stadlera? Ispoetka s dozom nepovjerenja koje
e brzo ieznuti. Kada je Stadler postao vrhbosanski nadbiskup, Strossmayer je u
jednom pismu Rakome napisao: ini mi se da taj ovjek raspolae s malo otrine
duha i slobodne volje." Bio je to prenagao sud koji e Strossmayer promijeniti
nakon svojega prvog posjeta Bosni u rujnu 1889., no ne jo posve. U pismu Rako-
me u rujnu 1889. pisat e: Nadbiskup Stadler je poneto jezuit, no inae poboan,
energian, radin i rodoljubiv ovjek." No, kada Strossmayer bude jo bolje i potpu-
nije upoznao Stadlera i njegova djela, o njemu e pisati i govoriti u superlativima.
To e ii tako daleko da e se nakon smrti kardinala Mihalovia zajedno s Rakim
energino zauzimati da Stadler postane zagrebaki nadbiskup.
Vitezi, koji je vrlo dobro prouio hrvatsku crkvenu povijest od god. 1848. do
1918., spominje dvojicu autora Eduarda Wintera i Kostu Milutinovia kao pri-
mjere netonog pisanja o Strossmayeru i Stadleru. Nisu oni jedini, ima ih vie.
Winter u svojem djelu Rusija i papinstvo pie, ali bez ikakva dokaza, kao da je
Strossmayer prieljkivao novoosnovanu vrhbosansku nadbiskupsku i metropolitsku
stolicu u Sarajevu, a onda kae da je nije dobio on, nego sveenik po imenu Stad-
ler, koji bijae po osjeaju fanatino rimski i austrijski". Da bi potkrijepio takvo
svoje miljenje o Stadleru, Winter spominje Strossmayerovo pismo Rakome od 23.
sijenja 1882. Winter je u svojem miljenju jo vie pretjerao kada j e, piui o Stross-
mayeru, napisao i ovo: ,,A sva je njegova odvratnost bila predma Stadleru, nad-
biskupu klerikalnonacionalistikih krugova u Sarajevu, koji za njega ne bijae dru-
286
go do ogranieni fanatik." Winter pie tako kao daje on jedini imao u rukama Ko-
respondenciju Raki - Strossmayer, ne pozivajui se ni na koga. Da je kao to
misli Vitezi imao u rukama IV. svezak spomenutog djela, onda bi morao uvidjeti
kakvo je miljenje o Stadleru imao Strossmayer nakon to je upoznao njegove kvali-
tete i djelatnost. A to je miljenje posve suprotno onome to ga navodi Winter. I
stoga je u Winterovim prikazima iznakaen ne samo Stadler nego i Strossmayer.
Kota Milutinovi u svojem pak djelu trosmajer i jugoslavensko pitanje (Novi
Sad 1976.), koje takoer govori o odnosima izmeu Strossmayera i Stadlera us-
poreujui ih - ne daje o njima nikako tonu i objektivnu sliku. On pie da meu
njima postoji silna razlika", da oni utjelovljuju diametralne suprotnosti" te da idu
razliitim putovima". Oni bijahu posljednje krajnosti, antipodi dvaju svjetova."
Vitezi misli da Milutinoviu koji put nedostaje elementarno poznavanje predmeta
to ga obrauje. Za njega j e, na primjer, Stadler ak isusovac, tj. lan isusovakog
reda, zatim uenik rimskog Germanicuma". Stadler nije bio isusovac; bio je samo
pitomac rimskog Zavoda GermanicumHungaricum dok je bio student Gregorija-
ne. Bio j e, dakle, isusovaki gojenac i student, ali ne isusovac. Dobar povjesniar
i u takvim stvarima mora biti precizan. Germanicum" je konvikt, a Gregoriana
sveuilite.
Vjerojatno su dvojica spomenutih autora imala o Stadleu tako negativno milje-
nje vie iz politikih nego iz objektivnih razloga. Svatko ima pravo da se politiki
slobodno opredjeljuje, a nitko nema prava da onoga koji politiki drukije misli i
osjea odmah igoe kao skuena", reakcionarna" i negativna" ovjeka.
Ovdje bih spomenuo i ono to se esto zaboravlja u prouavanju politikih pri-
lika u Hrvatskoj u prolom stoljeu. Tada su meu Hrvatima postojale dvije jake
politike stranke: Narodna neovisna stranka Rakoga i Stranka prava Antuna
Starevia. Za nasilne Khuenove vladavine obje stranke bijahu u opoziciji i obje
jednako progonjene. Obje su se stranke na elu sa Strossmayerom i Stareviem
asovito pomirile g. 1893., ali bez vee i trajne koristi" (Buturac Ivandija). Ta
injenica pomirenja govori da je Strossmayer bio sposoban za dobro naroda i za
pametne kompromise. Jednako je tako, ako ne i vie, bio sposoban da u Stadle-
ru uoi sve ono vrijedno i veliko te da ga zbog svega toga ispravno ocjenjuje i
vrednuje.
Stadlerova djela
Tko bi ih u jednom kratkom i saetom prikazu sva i nabrojao? Stoga je s pravom
jedan od dvojice urednika djela Die Katholische Kirche unserer Zeit napisao ovo:
Malokad je bilo sretnijeg izbora jednog metropolita za novoosnovanu crkvenu po-
krajinu nego to bijae za vrhbosansku nadbiskupsku stolicu." Isti autor pie daje
Stadler u svojoj novoosnovanoj nadbiskupiji jednostavno morao graditi sve ispoet-
ka. Time se dakako ne eli rei kao da prije Stadlera u Bosni u crkvenom pogledu,
nije bilo nita. Postojali su franjevci, postojala je pastva, ali su nedostajale struktu-
re za obnovljenu crkvenu hijerarhiju, a stvorio ih je Stadler i uz njihovu pomo
izvanredno unaprijedio duhovnu pastvu. To je bilo nv-ovo veliko ivotno poslanje
koje je on odlino ispunio. Neka o tome progovore ujela koja su injenice, a njih
uvijek treba respektirati, pa tko god iza njih stajao.
287
Stadler je u 14 gdoina sagradio dva sjemenita: god. 1882. Djaako sjemenite
u Travniku, a kasnije, god. 1893., Bogoslovno sjemenite u Sarajevu. U sklopu oba-
ju sjemenita sagradio je i dvije crkve: sv. Alojzija u Travniku te sv. irila i Metoda
u Sarajevu. God. 1889. sagradio je u Sarajevu u ranogotikom stilu katedralu Srca
Isusova, koja je danas kulturni spomenik. Zgrada bogoslovije u Sarajevu sagrae-
na je u stilu izrazite talijanske renesanse. Osim sjemenita, katedrale i bogoslovije,
Stadler je sagradio i nadbiskupsku palau te prostorije za vrhbosanski kaptol. God.
1890. sagradio je crkvu Marijina uznesenja na Stupu, 1906. crkvu Presv. Trojstva
u Novom Sarajevu, god. 1911. crkvu Kraljice krunice na Banjskom brijegu u Sara-
jevu, te god. 1914. novu franjevaku crkvu sv. Ante na Bistriku.
S pravom se pitamo kako je sve to, a i toliko drugoga, mogao uiniti ovjek koji
nije imao bogatu biskupiju kao Strossmayer u akovu. Stadler je u austrijskoj ca-
revini znao pronai mnogo dobrotvora koji su ga svestrano pomagali u ostvarivanju
njegovih dalekosenih planova. Pomagale su mu i tadanje dravne vlasti, a Stadler
je sve do kraja ivota ostao neumoran ,,p r o s j a k", koji je za Bosnu na svim
stranama molio i prosjaio. Dobivenim novcem, osim ve spomenutih ustanova,
podigao je i lijep broj upnih crkava i dvorova. Bile su to skromne, ali korisne
i nune gradnje, kako bi se u nadbiskupiji mogao normalno razvijati crkveni ivot i
pastva.
Svemu tome pridole su i druge gradnje i ustanove: katehetski dom, odgojni za-
vodi, kao to su sv. Josip (1882.), dananja kola ,,S. S. Kranjevi"; crkva i zavod
sv. Vinka (1883.), dananji studentski centar; zavod sv. Augustina (1883.), dananja
muzika akademija te ubonica Betlehem" i Egipat", mjesta okupljanja i brige za
naputenu djecu, siromahe i bolesnike. Stadler je u Sarajevo doveo Keri Boje lju-
bavi, a za bosansku siroad osnovao je g. 1890. Sluavke malog Isusa, koje su u nje-
mu uvijek imale brina oca, postojanog pomonika i dobroinitelja te divnog sa-
vjetnika.
Posveti lijepe sjemenine crkve sv. irila i Metoda u Sarajevu 8. rujna 1896.
prosustvovao je i Strossmayer - tada drugi put u Bosni. Oduevljen tolikim
Stadlerovim djelima, nazvao gaje udotvorcem".
Budui da je toliko gradio, Stadler se i zaduivao. Svoje velike dugove uspio
je podmiriti tek prije smrti, ali ih je podmirio emu je pripomogla i devalvaci-
ja u prvome svjetskom ratu ostavivi nakon sebe iste i namirene raune.
Sam odrastao kao siroe, Stadler je imao mnogo smisla i srca za siroad, za
beskunike i siromahe uope. Zato su ga i nazivali ocem i majkom siromaha".
Zauzimao se i za agrarnu reformu i dokidanje kmetstva u Bosni.
Friedrich Funder, koji je mnogo kontaktirao sa Stadlerom, okarakterizirao ga
je ovako: Dareljiv prema siromasima; karitativne ustanove i njegove crkvene
gradnje bijahu za druge, dok je on za sebe osobno trebao vrlo malo. Bio je
vatrene naravi, odan carskoj austrijskoj kui; bio je utjelovljenje starog vjernog
hrvatstva i bio je napokon svetac."
Zbog njegove odanosti Austriji danas e ga neki igosati. Takvima odgovaramo
da je on ipak bio rodoljub, jer je za Bosnu uinio vrlo mnogo, i to ne samo na
vjerskom nego i na kulturnom, karitativnom i socijalnom polju. Njegovo rodoljub-
lje ne bijae u prvome redu politikog nego socijalnog karaktera. Lojalnost caru nije
ga prijeila da uvijek ivi, radi i rtvuje se za svoj narod i na taj nain prema njemu
288
iskae autentinu ljubav. Tko nema smisla za takvo rodoljublje, Stadlera e prikazi-
vati u drugom svjetlu. No, j e li to opravdano i objektivno?
U svojoj gotovo 40godinjoj natpastirskoj djelatnosti Stadler je imao odlinih
suradnika. Znao ih je pronai i zadrati uza sebe. Neki od njih bijahu i lanovi
vrhbosanskog metropolitanskog kaptola. Njegovi naodliniji suradnici bili su dr.
Andrija Jagati (1850. - 1901.), dr.Anton Bonaventura Jegli (1850. - 1937.),
roeni Slovenac, kasnije ljubljanski biskup te napokon naslovni nadbiskup, dr.
Ivan ari (1871. - 1960.), koji je kao prvi domai vrhbosanski, dijecezanski
sveenik postao kanonik ve u 25. godini ivota; god. 1908. postao je Stadlerov
pomoni biskup, a 1922. vrhbosanski nadbiskup i metropolit.
Zanimljiv je bio i Stadlerov kaptol. Njegovi su kanonici od god. 1895. bili ob-
vezni na zajedniki ivot i kuanstvo, to podsjea na starokranski obiaj"
(Vitezi). Stadler je bio i velik pokreta i promicatelj katolikog tiska. God. 1892.
pokrenuo, je izdavanje Glasnika Srca Isusova, koji e vrlo brzo poeti ureivati
isusovci i on e postati jedan od najrairenijih i najomiljenijih pukih vjerskih
listova. Izlazi i danas. Svrha mu je bila promicanje tovanja Srca Isusova. Stadler
je bio vrlo poboan prema Srcu Isusovu, pa je tome Srcu posvetio i svoju katedra-
lu, a i svoj dijecezanski list Srce Isusovo, koji se od 1897. naziva Vrhbosna. Bio
je to polumjesenik, koji se vrlo brzo proirio po svim hrvatskim krajevima. Godita
Vrhbosne mogu posluiti kao vrlo bogat povijesni izvor za povijest Katolike
crkve u Bosni od obnove redovite hijerarhije pa sve do god. 1945. U njoj su sura-
ivali mnogi odlini kulturni djelatnici, osobito profesori filozofije i teologije.
Stadler je pokrenuo i asopis Balkan, koji je od 1896. do 1902. izlazio u Zagrebu.
Bio je posveen kranskom jedinstvu, a ureivao gaje poznati pravnik i politiar
andor Bresztyenszky.
Uza svu svoju izvanrednu graditeljsku, pastoralnu, karitarivnu aktivnost, Stadler
je bio i vrlo plodan filozofski i teoloki pisac, pa je i zbog svojih pisanih djela svijet-
la zvijezda u povijesti Crkve meu Hrvatima. Kako smo vidjeli, pokrenuo je nekoli-
ko listova, ali i napisao mnogo pastirskih poslanica, zatim sistematski prikaz skola-
stike filozofije u est svezaka (Sarajevo, 1904. 1911.). I tako je misaono blago
grke filozofije, osobito Aristotela, oieno i obogaeno naukom svetili Otaca i
velikih srednjovjekovnih skolastika, uinio pristupanim itateljima hrvatskog jezi-
ka.
Stadler je na hrvatski jezik preveo Evanelja i Djela spostolska i popratio ih
opirnim komentarima. To veliko djelo u pet svezaka izilo je u Sarajevu od 1895.
do 1907. Za hrvatsku prilino skromnu teoloku literaturu bilo je to veliko oboga-
enje.
Stadlerove sjene"
Zar je i toga bilo kod njega? Budui da je bio ovjek, smrtnik, bilo je, ali sjena
je bilo i kod kanoniziranih svetaca. Suvremeni ih hagiografi ne kriju, ve o njima
otvoreno piu. Zato se i mi, s Viteziem. ne bojimo spomenuti i Stadlerove sporne
strane. Tu u prvome redu treba spomenuti njegov odnos prema bosanskim franjev-
cima. Delikatno je to pitanje, a pravi odgovor moe dati samo nepristran pristup i
Stadleru i franjevcima. Ono to je dosada bilo napisano o tom pitanju nije uvijek
bilo najobjektivnije. Ne elimo otvarati stare rane, ali treba rei daje Stadler doao
289
u Bosnu ne po svojoj volji, ve voljom, blagoslovom i poslanjem pape Leona XIII., ko-
ji je elio da Bosna osloboena od Turaka dobije redovitu crkvenu hijerarhiju.
Stadler, za kojega Draganovi pie da je bio ovjek potpuno rimskog duha i arki
hrvatski rodoljub", inio je sve ono to je smatrao da Crkva u njegovu vremenu od
njega trai. Sigurno da su bosanski franjevci o svemu tome imali svoje miljenje i
elje i ve same te injenice mogle su stvarati stanovite napetosti. Bosanski franjev-
ci na njih gledaju sa svojega kuta gledanja, drugi opet sa svojeg. I nakon obnovljene
crkvene hijerarhije u Bosni su stvarnost i nadbiskupi i dijecezanski sveenici i fra-
njevci. Ope dobro trai da se radi dobra Bojeg naroda uvijek pronalazi zajedni-
ki jezik, bratska suradnja te zdravo natjecanje tko e uiniti vie dobra.
Nita konkretno nisam rekao u Stadlerovu odnosu prema franjevcima; u spome-
nutom Vitezievu prikazu uoio sam daje on jednako tako postupio. Ima, meutim
ispriku, jer je posve oito da je u saetom prikazu nemogue ulaziti u sloena pita-
nja. Mislim stoga da je dostatno rei da su odnosi izmeu nadbiskupa Stadlera i
franjevaca povremeno bili napeti i optereeni razliitim nesporazumima. Mjesto tra-
enja krivca za takvo stanje, bolje je od prolosti nauiti da su sloga i dijalog bolji od
nepotrebnih suprotstavljanja.
Vitezi u sporne stvari kod Stadlera ubraja i njegovo dranje prema onima koji su
s islama preli na kranstvo ili s pravoslavlja na katolicizam, zatim njegovu djelat-
nost na nacionalnom i politikom podruju, a onda ovako mudro zakljuuje: Ta
su pitanja veoma sloena i delikatna, osobito na tlu kao to je Bosna. Da bi se u tom
pogledu o Stadleru mogao izrei utemeljen sud, bilo bi potrebno dati opiran i kon-
kretan prikaz te trostruke problematike. Jedna kritina, znanstvena monografija o
njemu dosada, na alost ne postoji."
Protiv Stadlera su u interkonfesionalnim poslovima koji put nastupile i upravne
vlasti pa su neki politiki krugovi u Budimpeti i Beu te njihovi eksponenti poku-
ali maknuti ga s njegova poloaja" (Vitezi). To im nije polo za rukom, jer su iza
njega stajali pape. Poznate su u vezi s njim rijei svetog Pije X., koji je jednom od-
luno rekao: Manet et manebit!" - Ostaje i ostat e!
I Stadleru su njegovi ondanji protivnici danas jednako ine drugi predbaci-
vali da je hrvatstvo poistovjetio s katolicizmom, i daje bio velikohrvat". Danas bi
se to okrstilo velikohrvatskim ovinizmom. Vitezi s pravom tvrdi da se takve tvrd-
nje u najmanju ruku temelje na predrasudama. Stadler je znao veoma dobro da
identificiranje hrvatstva s katolicizmom u Bosni ve zbog konfesionalnog i nacio-
nalnog sastava tamonjeg puanstva nije uputno. A zahtjev za nacionalnom i po-
litikom ravnopravnou te pravo na sjedinjenje hrvatskih zemalja za njega bijahu
ne samo pitanja dnevne politike, ve etika zasada" (Vitezi).
Naelno i etiki stvari su prilino jasne. U Bosni pravo na ivot i slobodu imaju
i muslimani i pravoslavci i katolici. Ako se ti katolici osjeaju Hrvatima, je li im
to grijeh? Je li Stadleru, kojega Antun Gusav Mato naziva najveim hrvatom u
Bosni", to bio grijeh? U ovom smo prikazu ve spomenuli u emu se bitno sasto-
jalo to hrvatstvo. On je bio duhovni pastir hrvatskoga katolikog puka u Bosni, koji
je arko ljubio. Ako netko misli da je trebalo da on u Bosni radi oko ruenja Austro-
ugarske monarhije, onda od njega trai ono to ne spada na ovjeka Crkve, na
duhovnog pastira. Njegovo je polje rada drukije naravi. Sam je Stadler shvatio da
je njegova prva dunost biti duhovni pastir i bio j e, doista, izrazit duobrinik,
290
biskup, koji se brinuo za svoju nadbiskupiju. Neki ga zbog toga ak nazivaju drugim
apostolom Bosne. Prvi bi bio sv. Nikola Taveli.
Zakljuak
Kao i neke druge velike linosti hrvatske crkvene povijesti, i Stadlera su njegovi
protivnici nastojali ocrniti, umanjiti i obezvrijediti njegovo djelo. Ne treba nas to
smesti, jer moda je upravo to znak da je bio velik. Patuljke nitko ne osporava.
Opasni su gorostasi, divovi, a takav je u duhovnom i moralnom pogledu bio Stadler.
On je za svojeg ivota uinio mnogo. Njegova djela svjedoe glasno za njega pa on,
i preminuvi, jo govori po njima. Nekome se taj govor ne svia i htio bi ga uutkati.
No, ako bi se to i dogodilo, kamenje e progovoriti", kamenje travnikog sjeme-
nita, sarajevske katedrale, bogoslovije i svih ostalih zgrada koje je Stadler sagradio,
ustanova koje je utemeljio, djela koja je izveo. Taj je govor za nas izazov da i danas
mirno, ali i hrabro radimo za Krista, za Crkvu, za Boji narod.
I S P R A V A K
U prol om broju Obnovl j enog i v ot a" ( 2/1986. ) nepanj om slagara i korektora dol o j e do
vie pogreaka. Upozor avamo ovdj e samo na neke od njih, a druge preputamo dobrohot nost i i
razumijevanju itatelja. Ti me se ujedno i spri avao i Aut or u i i tatel j i ma.
Str. 99. redak 6. od vrha namjesto Dvanaesti sat itaj Dvadesetipeti sat.
Str. 100. redak 3. od dna: namj esto samo i t ri naest i " itaj samo u t ri naest i " .
Str. 104. redak 19. od dna: namjesto i u moral nom itaj ni u moral nom.
Str. 104. redak 16. od dna: namjesto Imapsi bi l nost itaj Impasi bi l nost.
Str. 105. redak 13. o d vrha: namjesto Nepokret ni Pokret a itaj Nepokrenut i Pokret a.
Str. 122. redak 13. od vrha: namjesto Mi l ost j e izigrava itaj Milost ne izigrava.
291