BLUNT: Krajem esnaestoga stoljea manirizam postupno prestaje biti dominantan stil u

talijanskom slikarstvu, i njegovo mjesto zauzima eklekticizam obitelji Carracci i bolonjske

Akademije. Openito se smatra da Carracci oznaavaju otru reakciju na manirizam, s ijim
se idejama i metodama nisu slagali. Tono je da Carracci i maniristi firentinske tradicije, ili
oni srodni Beccafumiju, imaju malo toga zajednikoga, no postoji jedna skupina umjetnika
koju se uvijek opisuje kao maniriste, a ija naela toliko precizno nagovijetaju metode
eklektika da ine privlanom pomisao da se bolonjska Akademija smatra praktinim
ostvarenjem zamisli koje su razvili upravo oni maniristi koje je Akademija slubeno osudila.
BOLONJA: ACCADEMIA DEI DESIDEROSI / ACCADEMIA DEGLI INCAMMINATI
Annibale Carracci osnovao ju je u Bolonji 1582. godine, s bratom Agostinom sa eljom da
izvede slikarstvo iz slijepe ulice manirizma, ali prema primjeru velikih umjetnika XVI.
stoljea.. U tom razdoblju sazrijeva Carraccijevo tumaene prirode na klasian nain, ali kroz
iskustvo slikara Cinquecenta, razliitih kola i utjecaja. Razmiljajui o pojedinim rjeenjima
Carracci je doao do jasnoga odrenenja svoga klasinoga ideala, ali ne odbacujui
naturalistiki opis.
RIM: ACCADEMIA DI SAN LUCA (DELLE ARTI DELLA PITTURA, DELLA
SCULTURA E DEL DISEGNO) AKADEMIJA SV. LUKE (UMJETNOSTI SLIKARSTVA,
KIPARSTVA I CRTEA)
Na poticaj firentinskoga slikara Girolama Muziana, papa Grgur XIII. Buoncompagni izdao je
1577. godine breve kojim je stoljee stara rimska zajednica Universitas picturae [ac]
miniaturae, osnovana 1478. godine, postala Akademija umjetnosti slikarstva, skulpture i
crtea. Umjesto poruene (1585.) crkve sv. Luke na Eskvilinu, papa Sikst V. Peretti (1588.)
dao je slikarima na koritenje crkvu Santa Martina al Foro Romano, a simboliki je
Akademiju osnovao 1593. godine slikar Federico Zuccari, prvi princip (Principe). Tek 1607.
godine odobren je prvi statut Akademije. Tijekom principata Pietra da Cortone, nakon 1634.
godine arhitekti su postali punopravni lanovi Akademije.
ANNIBALE CARRACCI
Annibale Carracci (Bolonja 1560. Rim 1609.), Nasmijani mladi, 1583., crte i ulje
na papiru. Rim, Galleria Borghese. SLIKANJE I CRTANJE PREMA MODELU (GLUMAC,
DOKTORSKA KAPA), SKICOZNOST, OTVORENI, TO JEST VIDLJIVI POTEZI,
TRENUTNOST I UVJERLJIVOST IMPOSTACIJE, KOMUNIKACIJA S GLEDATELJEM,
TONSKA UJEDNAENOST SVE SU TO RANE CARRACCIJEVE ZNAAJKE KOJE
PRIDONOSE NJEGOVOJ SLIKARSKOJ REVOLUCIJI I VEZUJU GA ZA
CARAVAGGIOV PRISTUP VIE NEGO TO SU TO PISCI U SEICENTU PRIZNAVALI.
NARATAJ PRIJE NJIH SLIKAO JE DI MANIERA (PREMA UVRIJEENU NAINU).
JEDAN OD RIJETKIH KOJI JE ZARANA UOIO KONGENIJALNOST CARAVAGGIA I
CARRACCIJA BIO JE MARKIZ VINCENZO GIUSTINIANI (HIOS, GRKA 1564.;
OBITELJ PODRIJETLOM IZ GENOVE RIM 1637.), KOJI JE U ZBIRCI ZAJEDNO S
BRATOM, KARDINALOM BENEDETTOM GIUSTINIANIJEM IMAO PETNAEST
CARAVAGGIOVIH DJELA, ALI I NEKOLIKO CARRACCIJEVIH (CJELOKUPNA
ZBIRKA OKO 600 SLIKA I 1200 ANTIKIH SKULPTURA). U PISMU (TOAN
DATUM NIJE POZNAT; PRVO DESETLJEE XVII. ST. ?) FLAMANSKOM
POSLANIKU PANJOLSKE KRUNE DIRKU VAN AMEYDENU (LAT. THEODORUS
AMYDENUS) MARKIZ VINCENZO GIUSTINIANI OBJANJAVA DVANAEST
UMJETNIKIH NAINA, METODA, A ZA POSLJEDNJU PIE: Dvanaesta metoda je
najsavrenija od svih, jer je najtea i najrjea. Ona sjedinjuje desetu metodu, a to je slikanje di
maniera s jedanaestom, a to je slikanje uivo [prema modelu, prema prirodi]. U nae vrijeme
to je nain kojim slikaju Caravaggio, Carracci, Guido Reni i drugi glasoviti slikari najviega
ranga. Neki od njih naginju vie prirodi nego manieri, a drugi vie manieri nego prirodi, a bez
da ipak napuste ijednu od tih metoda, naglaavajui dobar crte, istinski kolorit i prikladno
realistino osvjetljenje.
ANNIBALE CARRACCI CARRACCIJEVO SLIKANJE DAL VIVO (UIVO, PREMA
MODELU, PREMA PRIRODI) I ODABIR TEMA IZ SVAKODNEVNA IVOTA PRATI
IPAKPROMILJENA I VRSTA KOMPOZICIJSKA ORGANIZACIJA. CARRACCIJEV
JE KOLORIT OKO 1590. GODINE TOPAO I MEKAN, TONSKI UGODAN I BLIZAK
VENACIJANSKIM SLIKARIMA (USP. TAKOdER TIPOLOGIJU DJECE, NALIK
TINTORETTOVOJ I BASSANOVOJ), PA ON U TOM RAZDOBLJU SPAJA
SREDNJOTALIJANSKU RENESANSNU KOMPOZICIJSKU STROGOST I
VENECIJANSKI TRETMAN BOJE (ZA RAZLIKU OD MANIRISTIKIH
KOLORISTIKIH BIZARNOSTI).
Palazzo Magnani, Bolonja - U velikom salonu na prvom katu (piano nobile) nalazi se
etrnaest fresco-prizora o ivotu Romula i Rema. Naslikali su ih i Carracci (sami su odbijali
atribuirati pojedine prizore). Friz je poznat kao il fregio dei Carracci. Ikonografski odabir
potakao je naruitelj Lorenzo Magnani, iju je ambiciju postati rimskim senatorom 1590.
godine podrao papa Sikst V. Peretti.
BLUNT: U usporedbi s aristokratskim i osjeajnim vrstama manirizma o kojima je dosad bilo
rijei, skupina koju sada razmatramo mogla bi se opisati kao akademska i eklektina
pridjevima kojima se obino opisuje obitelj Carracci i njihova kola. Ti su maniristi bili
duboko svjesni nazadovanja koje je zahvatilo talijansku umjetnost od vremena pape Lava X., i
nadali su se, poput Carraccija, da e zaustaviti to propadanje ne novim otkriima, nego
inteligentnim oponaanjem djela koja su za sobom ostavili veliki umjetnici renesanse. Za njih
je, kao i za Bolonjce, slikarstvo bilo znanost koja se mogla poduavati prema vrsto
odrenenim pravilima, a ta su se pravila mogla otkriti prouavanjem primjera dobrih
umjetnika. Ti se akademski maniristi mogu podijeliti u dvije glavne skupine. Jedna je
okupljena oko Akademije u Rimu [Accademia di San Luca], iji je najvaniji lan bio
Federico Zuccaro, izabran za njezina predsjednika 1593. godine. Druga, milanska skupina,
bila je manje znaajna na podruju slikarstva, no puno vanija za teoriju, budui da je dala
traktate Lomazza u kojima su naela kasnoga manirizma nairoko razloena.
BLUNT: O praktinom djelovanju ovih dviju kola nije potrebno puno govoriti. Unato
razlikama uvjetovanim lokalnim tradicijama iz kojih su proizali, Lomazzo i Federico
Zuccaro u svom kasnijem razdoblju pripadaju istom stadiju slikarstva. Obojica su bili iznimno
samosvjesni u stavovima i proraunati u nainima rada. Obojica su uili vie od drugih slikara
nego od prouavanja prirode, a svaki je za sebe kombinirao stilske elemente iz vie razliitih
izvora: Zuccaro se oslanjao prvenstveno na rimsku i venecijansku tradiciju, a Lomazzo je
posunivao izravno od Leonarda, Rafaela i Michelangela, te preko svog uitelja Gaudenzija
Ferrarija preuzeo znaajke Mantegninoga i Pontormova izraza. Obojica umjetnika su
izbjegavali gotovo karikaturalne krajnosti manirizma koje su dosegli neki od njihovih
neposrednih prethodnika i donekle se vratili naelima klasine kompozicije i crtea
svojstvenima Rafaelu i njegovim suvremenicima. Menutim, premda je nuno naglasiti te nove
znaajke njihovog umjetnikog izraza, ostaje injenica da su ova dvojica umjetnika u biti
maniristi. U odnosu na slike Vasarijevih firentinskih sljedbenika njihova djela se mogu se
initi jednostavnima i nenamjetenima, no izravnom usporedbom s bilo kojim prizorom
Galerije Farnese, njihovi likovi koji slue kao premosnice izmeu stvarnoga i slikanoga,
dvostruki kontrapost i nejasne alegorijske aluzije podsjeaju nas da su ipak bili duboko
ukljueni u tekovine kasnog esnaestoga stoljea. Oni zapravo pripadaju onom prijelaznom
stadiju od manirizma do sedamnaestog stoljea koji je najvidljiviji u freskama Cavaliere
d'Arpina, umjetnika koji je, proizlazei iz manirizma i radei neovisno od Carraccija, ipak
razvio mnoge znaajke svojstvene njihovom izrazu. Federico Zuccari (Sant'Angelo in Vado
kraj Urbina, Marche oko 1542.-1543. Ancona 1609.), LIDEA DE' PITTORI, SCULTORI
E ARCHITETTI, del cavalier federico zvccaro.
Kardinal Alessandro Farnese potakao je 1557. obnovu gradnje palae Farnese u Capraroli,
koju su zapoeli Antonio da Sangallo Mlai i Baldassarre Peruzzi poetkom 20tih godina
XVI. stoljea, a ostala je nedovrena. Vignola mijenja projekt i stvara vilu koja je u isto
vrijeme stroga i raskona. Radovi su poeli 1559. godine, a Vignola ih je osobno vodio barem
do 1564. godine. Kada umire, 1573. godine, gotovo je bila dovrena. Palaa sa zadivljujuim
vrtovima predstavlja jedno od remekdjela talijanske renesanse i vjerojatno je najvaniji rad
emilijanskoga arhitekta (Vignole). Vila-tvrava s pentagonalnim tlocrtom i krunim
dvoritem u sreditu, te spiralnim stubitem izvanredno je ukljuena u okolni krajolik. Osim
palae, njezinih prilaznih rampi i vrtova, Vignola je projektirao i pristupnu cestu.
Manirizam u Laciju Caprarola i tadeo zuccari -Taddeo Zuccari (Zuccaro; SantAngelo in
Vado kraj Urbina 1529. 1566.), oslik u Sala dei Fasti Farnesiani, 1562 65, Palazzo
Farnese, piano nobile. Caprarola, Viterbo. Taddeo Zuccari (Zuccaro; SantAngelo in Vado
kraj Urbina 1529. 1566.) zapoeo je 1559.
godine za obitelj Farnese oslik palae Caprarola, poduhvat kome se posvetio do svoje smrti, a
nastavio ga je brat Federico do 1569. kada ga je kardinal Alessandro Farnese otpustio, potom
Giacomo Bertoia (1569.-1574.), Giovanni dei Vecchi, Raffaellino da Reggio (1574.-1575.) i
Antonio Tempesta (1580.-1583.), Giovanni Antonio da Varese. Oslik u Capraroli posve
odraava stav drutvene i kulturne rimske elite toga doba: bez obzira na sloenost i bogatstvo
eljenih prikaza, u osliku prevladava strogost koja na nekim dijelovima (ili u oslicima koje su
radili za druge naruitelje manje vjeti umjetnici) lako moe zapasti u pretjeranu hladnou i
bolovati od oskudne likovne zavodljivosti.
BLUNT: Potrebno je neto rei i o pojedinanim piscima ije e se teorije razmatrati. S
rimskom se skupinom povezuju dva imena Federico Zuccaro i Giovanni Battista Armenini.
Prvi je objavio niz manjih traktata od kojih je najvaniji Idea de' pittori, scultori e architetti
[Ideja slikara, kipara i arhitekata], tiskan 1607. godine. Krai izraz njegovih stavova sadran
je u djelu Romana Albertija Origine et progresso dell'Academia del Disegno [Podrijetlo i
napredak Crtake akademije] objavljenom 1604. godine. Ono slubeno sadri biljeke
rasprava u Akademiji u godinama 1593.-94., no budui da izgleda nikome osim Federica
Zuccara nije bilo dozvoljeno govoriti, knjiga je jednostavno neka vrst pripreme za njegovo
djelo Idea. Armenini je ronen u Faenzi, no njegovi su stavovi o umjetnosti bili u potpunosti
odreneni njegovim estogodinjim naukovanjem u Rimu izmeu 1550. i 1556. godine.
Znakovito je da su kod njega vee divljenje izazivala djela Rafaelovih sljedbenika, Polidora
da Caravaggio i Perina del Vaga, nego netom naslikani ciklusi zreloga manirizma poput
Vasarijeve Sale dei Cento Giorni u Palazzo della Cancelleria, ili Salviatijevih oslika u istoj
palai i u oratoriju crkve S. Giovanni Decollato. Nakon odlaska iz Rima 1556. godine
Armenini je putovao po Italiji prouavajui velike umjetnike svih kola Giulia Romana u
Mantovi, Correggia u Parmi, Perina del Vaga u Genovi, Tiziana u Veneciji. Poslije je postao
sveenik. Svoje jedino djelo o slikarstvu objavio je 1586. [1587.] godine i nazvao ga De' veri
precetti della pittura [O istinskim poukama slikarstva] naslovom koji ve otkriva
akademske nazore njegovoga autora.
ROMANO ALBERTI jo je jedan slikar i traktatist (i knjievnik) iz mjestaca Borgo San
Sepolcro, koje je rano napustio. Toni podatci o njegovu ronenju i smrti nisu poznati. Nakon
lutanja Italijom postaje lan Akademije sv. Luke, za koju je napisao Traktat o plemenitu
znaaju slikarstva, Trattato della nobilt della Pittura (1585.), u kome se nastavlja na teze
Federica Zuccarija o kranskoj plemenitosti te umjetnosti, nadahnjujui se izavno na
odlukama Tridentskoga sabora i na knjizi kardinala Gabriele Paleottija (1582.) o sakralnim i
profanim slikama. Napustio je Rim pa se ponovno vratio i 1593. godine pod zatitom Federica
Zuccarija i dobio mjesto tajnika u Accadmia di S. Luca. Na tom je poloaju uredio knjigu
Osnutak i djelovanje Crtake akademije slikara, kipara i arhitekata u Rimu. (Pavia 1604.) u
kojoj su okupljeni govori i predavanja koja su se odrala u Akademiji izmeu 1593. i 1599.
godine, a posebno 1594. godine kada ju je vodio Zuccari.
TRATTATO DELLA NOBILT DELLA PITTVRA COMPOSTO AD INSTANTIA DELLA
VENERABIL' COMPAGNIA DI S. LVCA, ET NOBIL' ACADEMIA DELLI PITTORI DI
ROMA Da Romano Alberti della citta di Borgo S. Sepolcro. [...] IN ROMA, Per Francesco
Zanetti. Anno, M D LXXXV. [1584.]
BLUNT: Mnoge Zuccarove ideje su aristotelovskog podrijetla, no spojene s elementima
kranskoga nauka u tipino srednjovjekovnu skolastiku mjeavinu. Lomazzov je sustav u
mnogome srodan, no obiljeen snanim dodatkom neoplatonizma. Dok Zuccara vie zanima
intelektualna zamisao, kod Lomazza veu ulogu ima koncept ljepote, jer je za neoplatonista
ljepota vidljiva manifestacija dobroga. Prema Lomazzu, ljepota je duhovna skladnost, una
certa gratia vivace, & spiritale [sic], koja proizlazi od Boga i javlja se na tri naina: u
annelima, gdje stvara zamisli; u dui ovjeka, gdje se naziva razum ili znanje (ragione ili
notizie); u tvari, gdje stvara prizore ili oblike (imagini ili forme). Sredstva kojima ljepota
prodire u tvar ili u ljudsku duu nisu logiki objanjeni, no postupak je usporenen sa
svjetlou koja izvire iz Bojega lica i koju upijaju duhovna i materijalna bia.
Lomazzo=TRATTATO DELL'ARTE DELLA PITTVRA, SCOLTVRA, ET
ARCHITETTVRA DI GIO. PAOLO LOMAZZO MILANESE PITTORE: Diuiso in sette
libri
BLUNT: Zanimanje milanske skupine u potpunosti je usmjereno na Lomazza. On je ronen
1538. godine i uio je veinom kod Gaudenzija Ferrarija. Oslijepio je 1571. godine radi ega
je bio prisiljen napustiti slikanje i umjesto toga posvetiti se teoriji umjetnosti. Oito je imao
visoko miljenje o sebi kao strunjaku na svim intelektualnim poljima i bio ponosan na
poziciju predsjednika lokalnog udruenja mjesnoga drutva Accademia della Valle di Bregno.
Osim pjesama, od kojih su neke na dijalektu, te autobiografije u stihovima, objavio je dva
znaajna djela o umjetnosti. Prvo je naslovljeno Trattato dell'arte della pittura, scultura, et
architettura [Traktat o umjetnosti slikarstva, kiparstva i arhitekture] i tiskano je 1584. godine.
Drugo, objavljeno est godina poslije, nazvano je Idea del tempio della pittura [Ideja o hramu
slikarstva]. Trattato [...] iscrpan je svezak iji saetak predstavlja Idea, s manje detaljnim
savjetima i apstraktnijom estetikom.
Lijevo: Rabisch, naziv od arabeske, zbirka pjesama na fakinskom dijalektu. MILANO:
ACCADEMIA DEI FACCHINI DELLA VAL DI BLENIO Godine 1568. Lomazzo je postao
nabd (abbate, opat), to jest predsjednik Akademije u Milanu, a Zavargna je bilo njegovo ime
u njoj. Akademija je okupljala maniristike umjetnike razliitih djelatnosti, od kazalinih i
glazbenih do likovnih, a u njoj su njegovali vrlo hibridni jezik sloen od razliitih idioma, a
ponajvie milanskoga dijalekta (tal. milanese facchinizzato) s mnogo izraza facchina, to jest
nosaa koji su dolazili u grad iz Ticina, iz regije Val di Blenio. S obzirom na teme kojima su
se bavili, od kabale do prirodne magije, u doba protureformacije i u Milanu nadbiskupa Carla
Borromea sastajali su se potajice. Nadahnjivali su se Leonardom, njegovim razliitim
istraivanjima, a zatitnik Akademije bio je Bakho. Aurelio Luini (Milano 1530. 1593.), Ol
comp Digliagr i Ol comp Braghetgn (dva akademika?), crte. Milano, Ambrosiana.
Lomazzo u Traktat o umjetnosti slikarstva, kiparstva i arhitekture biljei da je Luini ima u
posjedu neku malu knjiicu s Leonardovim crteima glava starih i prostih ljudi izoblienih
od smijeha. Leonardove karikature posluile su kao ohrabrenje za Luinijeve crtee, ali ne
samo njemu... Giuseppe Arcimboldo (Milano 1527. 1593.), Povrtlar, Mrtva priroda s
povrem, ulje na platnu. Cremona, Museo Civico Ala Ponzone.
BLUNT: Na intelektualnome polju to je znailo da se pokret protivi svim dosezima
renesansnoga humanizma. Individualni racionalizam humanizma odigrao je znaajnu ulogu u
razvoju reformacije i stoga je za protureformatore humanizam bio prokletstvo. Njihov je cilj
bilo ponititi sve to je renesansa postigla, i vratiti se na feudalno i srednjovjekovno stanje
stvari. Pokret je bio jednako proturenesansni kao i protureformacijski, a prihvatio se razoriti
ljudsku skalu vrijednosti u koju je humanizam vjerovao i ponovno ju zamijeniti teolokom
skalom kakva se odrala tijekom srednjega vijeka. [...] Sv. Karlo Boromejski odbija sve to
nije u suglasju sa Svetim pismom ili crkvenom predajom. Kardinal Gabriele Paleotti,
nadbiskup Bolonje, zabranjuje sve to je praznovjerno, apokrifno, lano, isprazno, novo,
neobino. Flamanac Molanus ak je traio da budu unitene ak i slike ili prikazi
krivovjeraca.
Traktati koje Blunt navodi:
[Carlo Borromeo,] Instructionum fabricae, et supellectilis ecclesiasticae. Milano: Pacificum
Pontium, 1577.
[GabrielePaleotti,] Discorso intorno alle immagini sacre et profane, Bologna: Alessandro
Benacci, 1582.; De imaginibus sacris et profanis, Ingolstadt: Davidis Sartorii, 1594.;
[Johannes Molanus,] De historia SS. imaginum, 1619., knj. II, gl. 58 [prvo izdanje: Ioanne
Molano, De historia SS. imaginum et picturarum pro vero earum usu contra abusus,
Leuven: Ioannem Bogardum, 1594.].
BLUNTOVA POLITIKA UVJERENJA UGRAdENA SU U VRLO OTRE STAVOVE
PREMA CRKVENIM POKRETIMA, VASARI U CJELOM SLUAJU VEZANOM ZA
PALMIERIJA VIDI LJUDSKU ZAVIST, PREMDA SE NE ODLUUJE OTVORENO
NAPISATI DA JE IKONOGRAFIJA SLIKE PRIHVATLJIVA.
BLUNT: Tridentske odluke na tu temu vrlo su openite: [] treba [] izbjei bilo kakvu
nedolinost, na takav nain da se ne slikaju i ne urenuju slike izazovnom draesnou. Ali, to
je postalo sadraj dugih i detaljnih izlaganja promicatelja reforme. Borromeo i Paleotti tek su
proirili temu, dodajui joj samo stav da se nedolinost mora izbjegavati ne samo u crkvama
nego takoner i u dekoraciji privatnih kua. Gilio da Fabriano razmatra u nekim pojedinostima
pitanje nagosti, i odluuje da ak i kad je iz biblijske pripovijesti jasno da likovi moraju biti
nagi, umjetnik ih mora barem oviti tkaninom oko slabina.
Molanus se zgraa nad prikazom nagoga Djeteta Isusa, a Possevino je uasnut idejom pojave
bilo kojega akta bilo gdje na bilo kojoj slici, jer ako ovjek posjeduje imalo dolinosti u
svome srcu, on e se jedva usuditi da se pogleda ng.
ANTONIO POSSEVINO SJ (Antonius Possevinus; Mantova
1533. Ferrara 1611.) bio je isusovac, pisac (enciklopedist), profesor (na Sveuilitu u
Padovi) i uspjeni diplomat u slubi Papinske Drave (Crkvena Drava; tal. Stato della
Chiesa) sa mandatima u Francuskoj, Poljskoj,Rusiji. Antonio Possevino SJ u Tractatio de
poesi et pictura izjednauje slikarstvo i pjesnitvo slijedei Horacijevu slavnu izraku (lat.
dictum): ut pictura poesis (u hrvatskom prijevodu: Kako u slikarstvu, tako u pjesnitvu.).
Posebice, on poziva na decorum, ponajvie na to da su slikari rjeevaju pripovjedne prizore iz
Svetoga Pisma tako da su i povijesno toni i osjeajno (ali s mjerom u tome) zauzeti kada ih
slikaju. On navodi Horacijevu preporuku: Ako me elite rasplakati, prvo morate sami plakati.
Na drugom mjestu Possevino preporua da slikar mora iskuati osjeaje, kao to je uas
muenitva a da bi to znao i mogao prenijeti gledatelju. On pie kako vrsto vjeruje da
najvea umjetnost, to jest ona koja posve oponaa prirodu, izraava doista muenitvo
muenika, suze u plau, jad u patnji, slavu i radost uznesenih i ucjepljuje to u srce te da je to
doista bt umjetnosti. Molanus - Isusovac Jo[h]annes Molanus (Jean, Jan Vermeulen; Lille,
panjolska Nizozemska 1533. Louvain 1585.) nije ikonograf nego teolog (bio je urednik
izdanja djel sv. Augustina) i svoj je prirunik namijenio sveenicima (biskupima),
redovnicima, propovjednicima: DE PICTURIS ET IMAGINIBVS SACRIS. Louanii [Louvain]
apud Hieronymum Wellaeum, 1570. [DE HISTORIA SS. IMAGINVM ET PICTVRARVM PRO
VERO EARVM VSV CONTRA ABVSVS. LIBRI IV. Lovanii, apud Ioannem Bogardum, 1594.
DRUGO POSTUMNO PROIRENO IZDANJE.]. FREEDBERG: Jedva da [Molanus] donosi
ita nova; njegov napad na obnaenost i nedolinost slika sastoji se gotovo u potpunosti od
navoda iz drugih crkvenih izvora i zakljuaka koje izvlai iz onovremenih popularnih
umjetnikih teorija kao onih povezanih s pojmovima decorum i ut pictura poesis koji se mogu
pronai kod pisaca poput Dolcea. tovie, prvi dio njegova djela, usmjeren protiv ikonoklasta
toga vremena (a posebno je to izazvao ikonoklazam u nizozemskim zemljama od 1566.
nadalje), razlikuje se malo od teolokih opravdanja uporabe slik.
Podsjetite se! BLUNT: Dolce iskazuje veliko potovanje prema antikim umjetnicima i daje
prednost lagodnoj profinjenosti Rafaela pred Michelangelovom terribilit [strahovitou]
razlikovanje koje u to doba odgovara suprotnosti izmenu renesanse i manirizma. Jedan je
problem, kojim su se raniji pisci bavili samo posredno, kod Dolcea izriito razmatran: pravo
laika, koji sm ne slika, da prosunuje u pitanjima umjetnosti. Raniji renesansni pisci su
izgleda pretpostavili da je obrazovani laik bio sposoban prosuditi sve osim tehnikog dijela
slike, no Dolce taj stav jasno iskazuje. To miljenje, temeljeno na ideji da je slikarstvo uena
djelatnost i sestra pjesnitvu, takoner je tipino za Dolceove humanistike nazore. U izdanju
iz 1735. godine u Firenci (sjetite se, editio princeps u Veneciji 1557.) prema tadanjoj modi
knjine opreme, na uvodnome bakrorezu izdanja, smjetenom najee sueljeno naslovnici
(tal. antiporta) prikazan je Ticijan. Bakrorez prikazuje i protagoniste dijaloga, Aretina i
Fabrina.Takoner je istaknut podnaslov traktata: LAretino prema Pietru Aretinu, na ijim se
pismima dijalog, odnosno traktat temelji (kao i na Aretinovoj vendetti Michelangelu).
Giovanni Francesco Fabrini ili Fabbrini (Figline Valdarno 1516. Venecija 1580.), humanist
obrazovan u Firenci i Rimu, koji u dijalogu izlae svoja motrita o umjetnosti i umjetnicima.
PRIJETRIDENTSKA NAGOST DJETETA ISUSA I SV. IVANA KRSTITELJA ODBOJNA
JE I POSSEVINU I MOLANUSU. Molanus najvie napada nedolinost slik, njihovu
idolatrijsko koritenje (srodno prijanjim primjedbama Erazma Roterdamskoga o poganskom
odnosu spram slik). Slike usporenuje is knjigama: Ono to je zabranjeno u knjigama,
zabranjeno je takoner u slikama, koje su knjige za neuke (doslovce, quod sint idiotarum
libri). Primjerice, Molanus osunuje prikaze smrti Bogorodice, Bogorodice kako pada u
nesvijest pod kriem, Bogorodice koja klei pred Kristom kao Sucem na Posljednjem sudu i
moli za milost prema ljudima. Nju treba prikazati dostojanstveno, ne u slabostima, ne niu od
Krista. Trebala bi sjediti odmah uz Njegovo prijestolje. TO SE KOSI SA ZAHTJEVOM ZA
UVJERLJIVOU PRIKAZA: CARAVAGGIO PRIKAZUJE UVJERLJIVU SMRT!
Michelangelo Merisi da Caravaggio (Milano 1571.- Porto Ercole 1610.), Smrt Bogorodice,
1605.-1606., ulje na platnu, 3,70 x 2,45 m. Pariz, Louvre.SLIKU SU ODBILI BOSONOGI
KARMELIANI U RIMU. Molanus se bavi i pojedinanim ikonografijama: sv. Kristofora se
ne smije prikazivati neproporcionalno velika, kao diva. Sv. Jurja se ne bi trebalo prikazivati sa
zmajem. Zajedniki prikazi Isusove rodbine Marije, Elizabete, Ane, Zaharije, Josipa, sv.
Ivana Krstitelja s djetetom Isusom previe naglaavaju njegovu ljudskost i treba ih
izbjegavati. Zlatna legenda (lat. Legenda aurea) krivo navodi umjetnike. Gabriele Paleotti
(Bolonja 1522. Rim 1597.) u traktatu DISCORSO INTORNO ALLE IMAGINI SACRE ET
PROFANE diuiso in cinque libri [In Bologna per Alessandro Benacci, 1582.] razlae
argumente u obranu uporabe slika, izmenu ostaloga: tovie, ako je doputeno propovijedati
otajstvo Muke [Kristove], ili ivot nekoga sveca, zato nije jednako tako doputeno likovno
ga prikazati? I ako je uima doputeno sluati Muku, zato nije oima diviti joj se? I ako ju je
doputeno itati u odobrenoj knjizi, zato nije gledati ju na vjerno naslikanoj, i pobono
komponiranoj slici? (Gabriele Paleotti Karlo Boromejski (Carlo Borromeo; Arona, Lago
Maggiore 1538. Milano 1584.) u traktatu Instructionum fabricae, et supellectilis
ecclesiasticae. Libri II Caroli S.R.E. cardinalis tituli s. Praxedis, archiepiscopi iussu, ex
prouinciali decreto editi ad prouinc Mediolanensis vsum [Mediolani Milanoapud Pacificum
Pontium, typographum illustriss. cardinalis S. Praxedis archiepiscopi, 1577.] posvetio je
posebnu pozornost gradnji crkava i izradi crkvenoga namjetaja. Crkveni prostor je prostor
liturgije i to kako on izgleda, kako je ureen i ime je opremljen mora naglasiti dostojanstvo
liturgije, sjaj i pobonost, tako da svatko tko une u crkveni prostor bude time obuhvaen. U
ikonografiji liturgijskih slika i skulptura naglaava jasnou. Preporua da kod prikazanih
likova na oltarnim palama koji nisu esti, kao i u drugim svetakim prikazima umjetnik ispie
ime ispod svetakoga lika kako bi vjernicima bilo jasno komu se molitvom obraaju. No, svu
tu brigu i upute izreene u traktatu on ne upuuje toliko umjetnicima koliko biskupima, jer su
oni najodgovorniji za tridentski crkveni red. BLUNT: [...] Karlo Boromejski, jedini autor koji
je tridentske odluke primijenio na problem arhitekture. Njegove Instructionum fabricae et
supellectilis ecclesiasticae [Upute za crkvenu gradnju i namjetaj], sastavljene ubrzo nakon
1572. godine, izvanrednom se pozornou bave svim problemima koji se tiu crkvenih zdanja.
U osi knjige nalazi se misao koja je tipina za protureformaciju i koja e imati jo vee
znaenje u sedamnaestom stoljeu: to da sama crkva i sluba koja se u njoj obavlja moraju
biti to je mogue vie dostojanstvene i dojmljive, tako da se njihov sjaj i njihov vjerski
znaaj moe nametnuti ak i usputnom gledatelju. injenica da su protestanti, protivei se
svjetovnosti rimskih sveanosti, otili u suprotnu krajnost i porekli ikakvu vanost
izvanjskoga sjaja u crkvenim slubama, protureformatorima je morala pruiti jedan od razloga
da njihove slube postanu sve sjajnije, a osim toga mora da su uvidjeli emocionalni dojam
koji su velike vjerske sveanosti mogle izvriti na vjerniku zajednicu. U predgovoru Uputa
Karlo Boromejski velia drevnu tradiciju crkvenoga sjaja, i zahtijeva da se sveenici i
arhitekti udrue kako bi ju odrali
BLUNT: Zapoinje preporukom da crkvu treba graditi na istaknutu mjestu, ako je mogue na
blagu uzvienju i u svakom sluaju sa stubama koje vode do nje, tako da moe dominirati
neposrednom okolinom. Njezino proelje mora biti ukraeno svetakim figurama s
trezvenim i dolinim ornamentom. U unutranjosti se velika pozornost mora posvetiti
glavnomu oltaru, koji mora biti uzdignut na stubama i stajati u svetitu dovoljno prostranome
da sveenik moe s dostojanstvom sluiti obred. Sakristija treba voditi do ,,,,sveenik moe
dojmljivo izai prema glavnomu oltaru. Transept moe biti pretvoren u kapele s dodatnim
velikim oltarima za posebne mise. Bogato crkveno ruho dodaje dostojanstvo slubi, a obzirom
da cijela sveanost mora biti propisno osvijetljena, crkveni prozori moraju openito biti od
prozirnoga stakla. No, sav taj dojam mora biti postignut propisnim sredstvima. Ne smije biti
nikakva isprazna sjaja, a povrh svega nita svjetovnoga ili poganskoga. Sve mora biti strogo u
kranskoj predaji. Crkva treba biti u obliku kria, a ne kruna, to je poganski obiaj.
to su traktati i saborske odluke oblikovali kao estetsko naelo (ideal) u vrijeme
neposredno prije Caravaggiova sazrijevanja i u vrijeme njegova rada?
1.nagost Krista i svetaca valja izbjegavati (druga polovica XVI. stoljea:
Possavino, Molanus, Paleotti)
2.od svih svetih slika ubire veliki plod Tridentska odluka (1563.)
3.Paleotti, nadbiskup Bolonje, zabranjuje sve to je praznovjerno, apokrifno,
lano, isprazno, novo, neobino i na Caravaggiovim slikama ima malo
apokrifnoga, ispraznoga, lanoga, a novo i neobino odnosi se samo na stil,
ne i sadraj; nadalje, nitko od traktatista ne zabranjuje realizam,. On nije ni nov
ni laan ni neobian, dapae, prema tridentskoj odluci o tome da se u crkve ne
treba unijeti nikakva neobina slika, to neobino moe se protumaiti kao
upravo obrnuto od realistinoga, a realistino pa ak i naturalistino je obino,
prepoznatljivo i uvjerljivo prema stvarnom iskustvu)
4. slikarstvo je uena djelatnost i sestra pjesnitvu (Dolci)
5.Possevino preporua da slikar mora iskuati osjeaje, kao to je uas
muenitva, a da bi to prenio gledatelju.
6.romantini osjeaj za antiku je nekodljiv.
Caravaggio- revolucija stila . Caravaggio je otkrio 'oblike sjen': novi stil kojim svjetlost
nije vie u slubi odrenenja tjelesnih volumena na koje pada, nego zajedno sa sjenom
presunuje uope o njihovom postojanju. Naelo je po prvi puta bilo nematerijalno; ne pripada
tijelu nego supstanci, izvan ovjeka, bez robovske potinjenosti njemu. [...] Ali kada se tako
zahvaljujui svjetlosnom snopu neka masa okupi, tada ju nije bilo mogue prije odrediti
oblikom, u crteu, u nainu ni u tonovima boje te ona nije mogla ispasti drugaija nego
zastraujue prirodna. Nakon to svjetlom rastrga tamu, [Caravaggio] istakne ono to se zbiva
i samo to; odatle nesmiljena prirodnost i neizbjena istinitost, njegova nemogunost 'izbora'.
Roberto Longhi, Quesiti caravaggeschi (1928.-1929.)