Vous êtes sur la page 1sur 255

Michael Macrone

KRATKI PREGLED VELIKIH IDEJA


OD ANTI KE DO DANAS
Aimiv
SADRAJ
UVOD 9
FILOZOFIJ A
Urar, kockar ili to?: Ideje o Bogu
Istoni grijeh 13
Prvi pokreta 17
Occamova britva 21
Ontoloki dokaz 23
Pascalova oklada 26
Bog je mrtav 28
Ideje iz davnina: Grka filozofija
Sve se mijenja, osim same mijene 30
ovjek je mjera svih stvari 32
Zenonov paradoks 33
Platonova pilja (idealizam) 35
Tri zakona miljenja 37
Cogito, ergto?: Poeci moderne filozofije
Mislim, dakle postojim (cogito, ergo sum) 39
Humeova vilica 42
Skandal indukcije 45
Stvar po sebi (Das Ding-an-sich) 49
Kategoriki imperativ 52
ivot ljudski samotan, bijedan., gadan, zvjerski i kratak 54
Tabula rasa 57
Drutveni ugovor 59
Dijalektika 62
I zmi, ologije i druge zastraujue pojave: Filozofija od
devetnaestoga stoljea
Utilitarizam 65
Nadovjek (Ubermensch) 67
Vjeno ponavljanje 69
Pragmatizam 72
Svijet je sve to je sluaj 75
Fenomenologija 78
Egzistencijalizam 81
Osuen sam biti slobodan 83
PRIRODOSLOVLJ E 1MATEMATIKA
to se die, mora pasti: Osnovne teorije
Pitagorin pouak 87
Heureka! (Arhimedov zakon) 89
Kopernikanska revolucija 91
Znanje je ve samo po sebi moc 94
Newtonovi zakoni 96
Promjene paradigme 102
Odavde do neodreenosti: Moderna fizika
Teorija relativnosti 104
Kvantni skok 112
Princip neodreenosti 114
Bog se ne kocka 117
J e Ii naa logika mutna?: Nova matematika
Russellov paradoks (metajezik) 120
Godelov teorem nepotpunosti 125
Zatvorenikova dvojba (teorija igara) 129
Mutna logika 136
Od Velikog praska do Velike zbrke: Entropija, kaos
i drugi razlozi zbog kojih svemir odlazi do vraga
Entropija 141
Kibernetika 146
Veliki prasak 149
Kaos 154
I mate li mamine oi?: Evolucija i genetika
Ontogeneza kao rekapitulacija fiiogeneze 158
Evolucija (preivljavanje najsposobnijih) 162
Mendelovi zakoni (genetika) 166
HUMANISTIKE ZNANOSTI
Edip, manje kompleksan: Psihologija
Pavlovi)eva reakcija 169
Biheviorizam 171
Nesvjesno 175
Edipov kompleks 178
Ego, id i superego 183
Naelo ugode 185
Kolektivno nesvjesno 189
Objektni odnosi 191
Znaci kao znaci vremena: Postmoderne paradigme
Strukturalizam i semiologija 194
Univerzalna gramatika 199
Dekonstruktivizam 202
Globalno selo 207
Medij je poruka 210
Virtualna stvarnost 213
U traganju za nevidljivom rukom: Ekonomija
Greshamov zakon 215
Laissez faire i zakon opadajueg prinosa
Nevidljiva ruka
Podjela rada
Paradoks vrijednosti
Dijalektiki materijalizam i klasna borba
Religija je opijum za narod
Razmetljiva potronja
Deficitarna potronja
Monetarizam
Parkinsonov zakon
Prije nego se rastanemo, J o nekoliko misli
Ludizam
Patetina la
Forma slijedi funkciju
Manje je vie
Oni koji ne mogu zapamtiti prolost osueni su ponoviti je
DODATAK
J ednadbe
Izvori
Literatura
KAZALO
UVOD
Zato je Arhimed iskoio iz kade i gol potrao ulicom viui Heure
ka!? Tko je bio Occam i kakve on veze ima s britvom i brijanjem? to
je to kvant i kamo skae? Osjeamo li dodir nevidljive ruke? Najavljuje
li dekonstrukcija doista kraj zapadne civilizacije?
Ova knjiga odgovara na sva ta, pa i mnoga druga pitanja, jer uzi
ma revolucionarne i zbunjujue ideje zapadne misli i iz njih vadi bit.
Zahvaajui od grke filozofije pa sve do suvremene ekonomije, fizike
i arhitekture, Heureka! pokriva mnoga od najee spominjanih i naj
rjee shvaenih uenja pa ili objanjava na to je mogue jednostavniji i
zabavniji nain. J er kao to ree Francis Bacon: Znanje je ve samo po
sebi mo, ali filozofija Heureke! glasi da znanje moe biti i zabavno.
Ali to su to velike ideje? Kad god bih spomenuo da piem knjigu
ba o njima, prijatelji bi me upitali: O, misli neto kao parni stroj? Ili:
Spada li u to i giljotina? Pa bi spomenuli i kota i rezanje kruha na
krike, uz, dakako, radioaktivnost, penicilin i Apollo 11, Sve su to, doista,
veliki izumi, ali se ba ne bi mogli nazvati idejama - prije je rije o
velikim ostvarenjima spretnosti, iskustva i tehnologije.
Ova se knjiga, meutim, bavi ba idejama, neim, dakle, mnogo
apstraktnijim, to jest teorijama, zakonima, naelima, paradoksima, afo
rizmima, intelektualnim konstrukcijama, kompleksima, zabludama i
suludim tvrdnjama. To je knjiga o smionim skokovima misli i briljivo
izgraenim doktrinama, o intelektualnim (a ne tehnikim) ostvarenjima
filozofije, znanosti i kulture.
Ovako skroman knjiuljak ne moe, dakako, pokriti ba sve teme,
pa ni na najpovrniji nain. Ipak sam pokuao obuhvatiti idejne fraze
koje se najee navode u popularnom tivu i kultiviranom razgovo
ru. U njima se pojavljuju naela i zakoni koji su ime dobili po ljudima
poput Pitagore, Platona, Newtona, Humea, Parkinsona i Edipa, po
tom provokativne tvrdnje poput one Bog je mrtav Manje je vie,
E =mc2 i Medij je poruka pa sluujui paradoksi Zenona, Russella i
Godela, veliki izmi od idealizma i utilitarizma sve do egzistencijalizma
H e u r e k a !
te napokon pomalo aavi strani izriaji kao to su to, primjerice, cogito,
ergo sum, fabula rasa i differance.
Ja sam sav taj kaos ideja pokuao sloiti u smisleno sloen niz po
glavlja, poevi od Boga, a zavrivi s tombolom. Tri se glavna dijela bave
filozofijom, prirodoslovljem i matematikom te drutvenim znanostima
(to jest ekonomijom, psihologijom, lingvistikom i tako dalje). U svakom
od njih ideje su sloene u srodne skupove prikladne za itanje. Sve to
ste, primjerice, ikad eljeli doznati o fizici estica nai ete u poglavlju
Odavde do neodreenosti, dok razvoj Freudove misli moete pratiti
u poglavlju Edip, manje kompleksan.
Klju je svega, dakako, u onom manje kompleksan, jer iako se du
bina velikih ideja esto krije u detalju, ipak je svakom tko si dade malo
truda mogue i na ovaj nain shvatiti kljuna pitanja, obrise ideje i razlo
ge zbog kojih je neka ideja velika. Moda se nekom pokuaj objanjavanja
relativnosti na osam stranica ili evolucije na etiri uini budalastim, ali
ipak je to sasvim dovoljno prostora da se uklone osnovna neshvaanja
i prikae skromna skica. Tko god bi u to elio zakopati malo dublje,
neka u Dodatku zaviri u moj popis izvora (iz kojih izravno navodim) i
literature (iz koje sam crpio grau).
Na kraju ipak moram spomenuti da mi pri pisanju ove knjige nisu
pomogle samo pljesnive police s knjigama i mrana radna soba, nego i
mnogi poticajni razgovori s Michaelom Caderom, Catherine Karnow i
probranim asortimanom mudraca i strunjaka virtualno nastanjenih u
kompjutorskom konferencijskom sustavu WELL. Od njihove je podrke
i njihovih osporavanja ova knjiga mogla postati samo bolja. Moja za-
hvalnost takoer pripada, kao i uvijek, Hughu van Dusenu i Stephanie
Gunning u Harper-CoUinsu zbog stalne potpore mojem nizu knjiga o
knjievnosti i misli zapadne kulture.
HEUREKA!
KRATKI PREGLED VELIKIH IDEJA
OD ANTIKE DO DANAS
FILOZOFIJA
Urar, kockar i li t o?:
i dej e o Bogu
Istoni grijeh
Bog j e ovjeka stvorio ispravnim, budui da j e on tvorac naravi, a ne nedostataka.
Ali ovjek, svojom voljom izopaen i pravedno kanjen, raao je izopaene i kanjene
potomke. Svi mi bijasmo u njemu jednome, kad svi bijasmo taj jedan ovjek, koji j e
preko ene pao u grijeh (koja od njega bijae nainjena prije grijeha), jo nam ne bijae
pojedince stvoren i raspodijeljen lik u kojem smo ivjeli pojedinano; ali ve j e postojala
sjemenska narav (natura semmaiisj, iz koje smo imali nastati. A budui daj e ta narav
bila izopaena grijehom, sputana okovom smrti i pravedno kanjena, ovjek se nije
mogao raati od ovjeka ni u kakvu drugome stanju.
Sv. Augustin, O dravi Bojoj (410), knjiga XIII., 14; prev. Tomislav Ladan
M
oda pomislite: kreemo od najjednostavnijeg. Adam, Eva,
jabuka, zmija, grijeh. I ega tu jo moe biti?
O, moe, moe, i te kako moe, i to jako mnogo. U biblij
skoj prii o ovjekovu prvom neposluhu - jer je jeo sa stabla spoznaje
- nijednom se ne pojavljuje hebrejska rije za grijeh. (Na nju emo morati
priekati do Kaina.) A isto se tako nigdje, ni u Starom ni u Novom zavjetu
ne pojavljuje sintagma istoni (u smislu ishodni, to jest prvi) grijeh.
Razumije se da se na nj ipak aludira. Sa svakoga stabla u vrtu slo
bodno jedi, veli Bog, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U
onaj dan u koji s njega okusi, zacijelo e umrijeti! (Postanak 2,16-17)
Budui da Adam i Eva tog dana nisu umrli, Bog je zacijelo mislio na ono
to doslovno veli hebrejski tekst: bit ete osueni na smrt. to smo,
zbog toga grijeha, i svi mi.
13
H e u r e k a !
No ak i ako dopustimo da se taj prijestup i dogodio, da je on bio
grijeh i da ba njemu moemo zahvaliti svoju smrtnost, ipak tu i dalje
ne nalazimo ba nikakav istoni grijeh Adama i Eve, a koji je, bar za
vjernike, na svakoj ljudskoj dui ostavio stalni trag. I ne samo da emo
svi umrijeti nego smo svi mi i roeni u grijehu - okaljani prije no to
smo i dobili ansu.
Neto u tom smislu govori i sv. Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima
(5,12): Zbog toga, kao to po jednom ovjeku ue u svijet grijeh i po
grijehu smrt, i time to svi sagrijeie, na sve ljude prijee smrt... Tu re
enicu moemo proitati na bezbroj naina - kao to su to krani i inili
- no pritom e i rije smrt i uzroni odnos s grijehom ostati nedvojbeni.
Je li Pavao doista mislio da nam je grijeh uroen ili je pak govorio samo
0 duhovnoj smrti to je dozivamo grijehom?
To osnovno stanovite, iako utemeljeno na Postanku i na Rimlja
nima, izvodi se mnogo izravnije iz spisa najveega crkvenog antikog
teologa, svetog Augustina Hiponskog (354. - 430.). U Augustinovu pri
kazu iskonskoga grijeha, u njegovoj dravi Bojoj, ne nalazimo ba nita
od Pavlove neodreenosti. Kao prvo, Augustin razlikuje smrt tijela od
smrti due, jednu drei neizbjenom, a drugu eventualnom. Svi smo
mi u tjelesnom smislu smrtni, ali ako nas oslobodi milost duu emo
svoju spasiti od propasti.
Kao drugo, Augustin izriito tvrdi da su i tjelesna smrt i stanje gre-
nosti uroena batina Adamova prijestupa. J er kakav je otac, takav je
1sin. Adam je po svojoj slobodnoj volji potonuo u iskvarenost pa ju je
prenio i na svu svoju djecu. (Usput, meutim, recimo i to da iz Postanka
nije nipoto jasno da je sav ljudski rod potekao od Adama.)
Formuliravi, meutim, na taj nain svoje nazore o grijehu, Augustin
je reetom zagrabio vodu. J edno je od najmunijih teolokih pitanja bilo i
ostalo pitanje zla. Ako je Bog savreno dobar, sveznajui i svemoan, za
to onda zlo postoji u svijetu? Kako savrena dobrota moe postati izvor
zla ili ga ak i samo dopustiti? Taj se problem u politeizmu ne pojavljuje,
zato to u tom sustavu vjerovanja nijedan bog nije ni savreno dobar ni
svemoan, a kad se bogovi sukobe, iz toga nastaje samo zlo.
14
F i l o z o f i j a
J edno je od moguih rjeenja te zagonetke ponudio August ino v su
vremenik, redovnik Pelagije. Zlo je, veli on, jednostavno izravna po
sljedica ljudskih ina, a za koje se slobodno odluujemo. Ako odluimo
prekriti Boje zakone, Bog e nas udariti zlom. Ako mnogo ljudi ini
zlo, uslijedit e kataklizma. Pelagijeva teorija, izuzmemo li isticanje slo
bodne volje, zapravo je u skladu s onim to nalazimo u Starom zavjetu:
s vjetrom ljudskoga grijeha i olujom boanske osvete.
Nevolja je, meutim, s tom teorijom, bar s ortodoksnog stanovita,
to ona pukim smrtnicima daje mo da zeznu boanstvo koje je stvorilo
svijet. Za volanom je, naime, ovjek, a ne Bog. Ljudi mogu odabrati hoe
li biti dobri ili opaki, a u potonjem ih je sluaju Bog prisiljen kazniti. I
ovjek ba svojim ponaanjem odreuje hoe li mu dua biti prokleta ili
spaena. No to je onda s Bojim sveznanjem i svemoi?
I tu sad u igru ulazi Augustin (zajedno s Crkvom, koja je Pelagija
osudila kao heretika). ovjek ne moe odabrati grijeh, zato to gri
jeh nije in, nego oblik postojanja, neto steeno ve samim roenjem,
Iskvarenost je u samoj naoj naravi, ona je u nas upijena tako duboko
15
H e u r e k a !
da je ne moe isprati nikakvo dobro djelo pa ni itav njihov niz. 1zato
je, zbog istonoga grijeha, ljudski rod s pravom osuen na tjelesnu smrt
i vjene muke. Od potonjeg nas mogu izbaviti samo Boja milost i mi
losre, koje on moe, ali ne mora udijeliti, ve kako on, i samo on, nae
za shodno. I zato je slobodna volja, bar kad je rije o grijehu i spasenju,
paklena opsjena.
No kao da sve ovo ve i samo po sebi nije dovoljno deprimantno,
na kraju se pojavljuje jo jedan zakljuak: budui da je Bog sveznajui,
on jo mnogo prije naeg roenja zna hoe li nas spasiti ili nee. Ta je
Augustinova ideja filozofski temelj kalvinistike teologije, koja dri da
su ljudi podijeljeni u dvije skupine: izabrane (predodreene za spas) i
dovrene (predodreene za pakao).
To nas, dakako, vraa na poetak. Kako bi dobri Bog mogao veinu
ovjeanstva predodrediti za oganj vjeni? Ili, da se vratimo samom ko
rijenu problema, zato je Bog u Adama i Evu uope ugradio sposobnost
injenja grijeha? Toj raspravi zapravo nema kraja i ba je ona odigrala vo
deu ulogu u protestantskoj izmi u petnaestom i esnaestom stoljeu.
Rasprave o slobodnoj volji i predestinaciji (predodreenju) ne ograni
avaju se, meutim, na teologiju. Neki materijalisti - vjerujui da je um
tek gola materija - zalau se za determinizam polazei od znanstvenog
stanovita. Budui da je mozak fiziko tijelo, tvrdi ta teorija, on mora
potivati fizike zakone te stoga i misao i ponaanje, zajedno sa svim
ostalim u svemiru, slijede ve zacrtanu stazu. Krenemo li od zateenog
stanja univerzuma, moi emo, bar u teoriji, predvidjeti sve ostalo to e
se zbiti pa tako i to emo jo ruati u sve dane svojega ivota. Razumije
se, ako je to istina, onda je predestinirano i samo nae vjerovanje u pre
destinaciju, ime ve i sama rasprava o tome postaje besmislenom.
16
Prvi pokreta
Na j e sadanji stav, dakle, ovaj: Tvrdili smo da je oduvijek bilo gibanje i da e gibanje
uvijek i biti, kroz itavo vrijeme, a objasnili smo i to j e prvo naelo gibanja; dalje srno
objasnili to j e to prvo gibanje i koje to gibanje jedino moe biti vjeno; a osim toga smo
obznanili daj e prvo gibanje [ili 'prvi pokreta] bilo nepokrenuto.
Aristotel, Fizika, Knjiga VIII, glava 9
Vjerojatno smo se ve upoznali s osnovnom idejom koja lei iza Aristo
telova prvog pokretaa. Sve to se zbiva uzrokovano je neim drugim.
Recimo da nam pljusak poplavi podrum. to je izazvalo kiu? Vlaga. Ali
to je izazvalo dovoljno visoku vlagu? I tako se pitanja nastavljaju. Sve to
uzrokuje neto i samo je neim uzrokovano pa za tim lancem uzroka i
posljedica moemo poi koliko nam drago daleko u prolost. Ipak emo
prije ili kasnije stii do prvog uzroka, do prauzroka koji naprosto jest,
koji neuzrokovan uzrokuje. To je taj prvi pokreta.
Aristotela je na takva razmiljanja navelo uenje filozofa Parmeni-
da, onog istog koji je uz pomo svoga paradoksalnog uenika Zenona
dokazao da je gibanje nemogue. Parmenid je, naime, iznio ovu misao:
Ako neto postoji, onda to neto jest, te nije ono to nije. Ali da bi se
neko tijelo gibalo, ono se mora premjestiti s mjesta na kojemu jest na
mjesto na kojemu nije. No u tom sluaju ono vie nije ono to jest. Ergo,
gibanje je, ba kao i svaka druga promjena, nemogue te je stoga ono to
opaamo kao gibanje ili promjenu puka iluzija.
Ta tvrdnja ba nije jako uvjerljiva, ali je u svoje doba uzrokovala neto
glavobolje. Aristotel se ponadao da e ponititi Parmenidove tvrdnje
pa je krenuo od dokaza da je njegova logika kruna. Rei da neto to
postoji jest ista je tautologija koja se ogluuje na injenicu da postoji
mnogo razliitih vrsta postojanja i da se one dadu razdijeliti u kvalitete
i kategorije koje se onda mogu udruivati i razdvajati. Aristotel se slae
s tvrdnjom da je ono to postoji na nekoj razini stabilno i nepromjenjivo,
jer doista, ako govorimo o promjeni ili gibanju, morat emo priznati da
se neto giba ili mijenja. Ali taj nivo stvarnosti - koji mi zovemo ma
17
H e u r e k a :
terijom - moe poprimiti bezbroj kvaliteta, oblika i poloaja, a to je
Aristotel zajedno nazvao formom.
Materija i forma po Aristotelovu su miljenju esencijalne sastavnice
stvarnosti, pri emu materija ostaje to to jest ak i kad poprima nove
forme. (Tako stablo moe poprimiti oblik daske, a ona opet oblik stoli
ce, koju je zatim mogue obojiti u crveno i tako dalje.) No to nam sada
namee pitanje kako i zato se stvari gibaju i mijenjaju. Te je kako i
zato Aristotel nazvao principima, to jest sredstvima za razumije
vanje postanka stvari. On je razlikovao etiri takva principa - materiju,
oblik, uzrok i svrhu - ali ovdje ne kanim ulaziti u pojedinosti. Neka nam
bude dovoljno rei da je za Aristotelovu svrhu veoma vaan uzrok, to
jest agens koji pokree svaku promjenu. Tako je, primjerice, uzrok stolice
stolar koji materiji daje formu.
Aristotel je, recimo i to, u poetku vjerovao da je gibanje uroeno
svojstvo materije. Zrak i vatra tee da se dignu, a zemlja i voda da padnu,
jednostavno zato to to ine: to je svojstvo upravo ugraeno u materijal.
Slino se tome i nebesa vrte u krug zato to su napravljena od elementa
zvanog eter, koji se po svojoj naravi vrti u krug. Kasnije je, meutim,
poeo sumnjati u tu teoriju, i to dijelom zato to je i sama prilino cir-
kularna, a dijelom zato to ba nije dobro tumaila prirodne pojave,
I ba tu postaje vana ideja uzroka. Nije, naime, dovoljno rei da se
stvari prirodno gibaju prema gore, dolje ili kruno, jer se time izbjegava
pitanje tko ih je ili to ih je uope natjeralo na gibanje. Isto se pitanje
postavlja i kad je rije o gibanju ivih bia. Recimo da sam krenuo po
pivo u hladnjaku. to me je natjeralo da to uinim? edan sam, to je
uzrok. Ali zbog ega sam edan? Sad moemo poi tim nizom pitanja od
uzroka do uzroka, ali emo, ako ne mislimo tako ii do beskraja, morati
pretpostaviti da emo u jednom trenutku doi do uzroka koji sam nije
uzrokovan niim drugim.
Aristotel je tvrdio da sve promjene i sva gibanja, slijedimo li lanac
njihovih, uzroka, voe do istog i jedincatog neuzrokovanog uzroka i
nepokrenutog pokretaa kojeg je nazvao prvim pokretaem. Aristo
tel je, tovie, tvrdio da se sve tvari gibaju i mijenjaju kako bi stigle do
18
Fi l o z o f i j a
nekakvog cilja ili konane svrhe. Za sve stvari taj je cilj savrenstvo,
jer sve tei postati sve to moe biti. Ta konana svrha, to savrenstvo,
isto je to i prvi pokreta i identino s njim, a njegovo se savrenstvo
iskazuje time to se on ne giba niti se mijenja.
S prirodoznanstvenoga gledita, Aristotel je tog prvog pokretaa
(PP) doivljavao kao zadnju kariku uzrono-posljedinog lanca, kao
nematerijalni i nepromjenjivi princip koji, to izravno to neizravno,
pokree sve druge stvari. (U stvari, PP od svega izravno pokree sa
mo najdalje nebo.) Budui da je bio filozof, Aristotel je o PP-u imao i
metafiziku sliku: budui da je savren, on je zacijelo isto to i misao
(filozofija).
Napokon je Aristotel prvom pokretau priao i teoloki. Kao izvor
ivota, on sam mora biti neiv; kao misao, on mora stalno misliti. Ako
on razmilja o pomicanju, tada nesavrene stvari ovoga svijeta, njegove
misli, koje slijede svoje objekte, takoer postaju promjenjive i nesavre
ne. Budui, meutim, daje PP savrenstvo samo, to je nemogue. Stoga
H e u r e k a !
je PP misao koja misli samu sebe, savrenstvo koje razmatra vlastito
savrenstvo. Ali tko bi to mogao biti ako ne Bog?
Dobro pitanje, pomislio je sveti Toma Akvinski, teolog iz trinaestog
stoljea, pa pomou istog argumenta dokazao postojanje nepokrenu
tog pokretaa, koji je Bog. Ali se Akvinac, ba kao i Aristotel, oslanja
na poprilian broj nedokazivih pretpostavki - primjerice, da se sve gi
banje i sve promjene moraju logiki izvesti iz jedincatog primarnog
entiteta. J ednako bi logino bilo i ustvrditi da se uzroci vrte u krugu ili
da ih odreuju iskljuivo prirodni zakoni, da iza svakog dogaaja stoji
mnotvo uzroka te iza svakog od njih opet mnotvo uzroka i tako dalje,
stvarajui bezbroj ishodnih uzroka umjesto samo jednog. Moglo bi se
ak ustvrditi - kao to su to neki doista i uinili - da je uzronost ista
fikcija, plod ljudskog uma. Ali nitko ionako nikad nije imao mnogo sree
pri dokazivanju opstojnosti Boje isto loginim zakljuivanjem, u to
emo se uvjeriti, i to vie puta, u nastavku ovog poglavlja.
20
Occamova britva
Mnogostrukost neka se ne pretpostavlja bez potrebe.
William od Ockhama,
Quodlibeta, knjiga V. (oko 1324.)
William od Ockhama (to se latinski pie kao Occam), taj engleski teolog
s poetka etrnaestog stoljea, danas je skoro zaboravljen. U usporedbi
s njim Toma Akvinski i Duns Scotus upravo su superstarovi pa ipak je
ba Occamova misao najavila modernizam.
J edino ega se od njegove misli ljudi doista sjeaju jest takozvana
Occamova britva ili otrica, to jest logiki alat kojim je vitlao lcosei
apsurde iz rasprava. Njegova je maksima bila da je objanjenje to bolje
to je jednostavnije. Ako nije nuno u neki argument unositi sloene i
hipotetske tvrdnje, onda to ni ne inimo, jer ne samo da e tada rezultat
biti manje elegantan i uvjerljiv nego je i manja vjerojatnost da e biti
ispravan.
Kao to emo jo vidjeti, jedna od hipoteza koju je posjekla Occa
mova otrica jest hipoteza o postojanju Boga. To ne znai da on sam
nije vjerovao da Bog postoji, nego je samo smatrao da se to postojanje
ne moe dokazati, jer bismo pritom morali posegnuti za vrlo sloenim
(i nevjerojatnim) argumentima. Teolozi su traili znanstveni dokaz da
Bog postoji, no Occam je rekao - to su napokon skoro svi i prihvatili
- da znanost i teologija imaju razliite predmete prouavanja te da stoga
i zahtijevaju razliite postupke razmiljanja.
Occam zapravo nije bio prvi koji je zasjekao tom britvom i nigdje u
njegovu djelu na nalazimo uobiajenu formulaciju: Entiteti neka se ne
umnaaju bez potrebe. On se tom britvom, meutim, nemilice sluio,
napose reagirajui na prevladavajue metode teologije i filozofije. Njegov
prethodnik Toma Akvinski i drugi skolastici - a to su ime zaradili
zbog pretpostavljanja tekstova iskustvu - iz petnih su se ila trudili
oznanstveniti teologiju. Oni su se nadali da e uspjeti razrijeiti privid
na proturjeja izmeu antike znanosti i biblijskog uenja te ponuditi
21
H e u r e k a !
racionalno objanjenje teolokih ideja (primjerice, opstojnosti Boje) i
potkrijepiti ih dokazima.
J edan je korak u tom procesu bio odnos prema univerzalnim idejama,
primjerice dobra i veliine (pa ak i takvih mundanih univerzalija
poput stabla i psa) kao prema stvarnim, neovisnim entitetima. Ako
mi, primjerice, i brijest i hrast nazovemo stablom, onda zacijelo mora
postojati nekakva stvarna, opstojea, njima zajednika stvar (stabli-
nost). Slino tome, ako su i Sokrat i Parmenid dobri, dobri su zbog
neega to se zove dobrota, a koju imaju obojica. Takva je doktrina
- zapravo vie platonska negoli aristotelovska - poznata pod imenom
realizma.
Occam je smatrao da je realizam ista besmislica, ista pobrkanost
kategorija uzdignuta do ranga znanosti. On je drao pogrenim imena
smatrati realitetima, a ne tek pukim opisom. (Uenje da su imena samo
imena zovemo nominalizmom) Ako mi i brijest i hrast nazovemo
stablima, to je zato to smo ve odgovorili na pitanje to stablo ini
stablom, a ne zato to negdje u stvarnosti i odvojeno postoji nekakva
stablinost Kad bi najednom nestala sva stabla, ne bi iza njih ostala
nikakva stablinost osim kao uspomena ili ista apstrakcija.
Occam je svojom britvom uklonio realistike univerzalije, tvrdei
da valjano objanjenje mora poivati na jednostavnim i opazivim i
njenicama upotpunjenim istom logikom. Prihvatimo li te uvjete, tada
vie neemo moi znanstveno dokazati ni opstojnost Boju ni njegovu
dobrotu, ba kao i ni jednu vjersku dogmu. Takav ga zakljuak, meu
tim, ni najmanje nije muio, jer je smatrao da je teologija (oslonjena na
objavu) jedno, a znanost (oslonjena na opaanje) neto sasvim drugo.
Dok je ta njegova ideja prevagnula, proteklo je dosta vremena, za to
nam je svjedok i Galileo, ali su napokon znanost i religija pole svaka
svojim putem. A itav je modernizam u velikoj mjeri sadran upravo u
toj ideji.
22
Ontoloki dokaz
Ontoloki dokaz bio je, izvan granica svake sumnje, samo jo jedan
pokuaj dokazivanja opstojnosti Boje. Smislio gaje sveti Anselmo Can-
terburyjski (1033. - 1109.), rodom Talijan, a glasi otprilike ovako: Ako
moemo zamisliti apsolutno savrenstvo, ono zacijelo postoji. A ako
postoji, onda je to Bog.
Nije vas uvjerio? Razmotrimo malo podrobnije njegov dokaz, koji e
Immanuel Kant nazvati ontolokim, prema grkoj rijei za postojanje
(ontos). Anselmo je krenuo od ovakva pokusa. Zamislimo bie najsavre
nije to ga uope moemo zamisliti. Ako smo shvatili tu reenicu, onda
zacijelo posjedujemo nekakvu ideju o takvu biu, u suprotnom bi nam
ta reenica bila nerazumljiva. (Ba kao to i reenica Zamisli jednoroga
ima smisla samo ako imamo nekakvu predodbu o toj zvjerki.)
No, molim, je li to zamiljeno bie (nazovimo ga B) tek puka ma
tarija? Anselmo je smatrao da nije. J er ako B ne postoji, onda moemo
zamisliti neko jo savrenije bie, naime bie posve nalik na B, ali koje
osim toga i postoji. A neto dobro, koje je i stvarno, zbog oitih je razloga
savrenije od zamiljenog. Zbog toga je pretpostavka da je B matarija
zacijelo lana, jer daje istinita, mogli bismo zamisliti savrenije bie, to
proturjei poetnoj pretpostavci.
To znai da B zaista postoji, a Anselmo ga definira kao Boga. Drugim
rijeima, Bog je upravo ono bie to ga smatramo najsavrenijim koje
uope moemo zamisliti. Da smo traili samo najsavrenije postojee
bie, ne bismo stigli do Anselmova zakljuka, jer tada ne bismo mogli
dokazati da je to to smo pronali doista Bog. Klju njegova dokaza krije
se u ideji bia koje je samo po sebi svojevrsno savrenstvo, a ne u nekom
prijanjem doivljaju njegova postojanja.
No ba se tu i krije problem Anselmova ontolokog dokaza. Ugradimo
li u definiciju najsavrenijeg zamislivog bia i njegovo postojanje, onda
emo tvrdnjom da takvo bie postoji samo ponoviti njegovu definiciju.
U suprotnom suprotstavljanje toj tvrdnji ne bi nuno bilo lano, a kako
to zahtijeva dokaz. Postojanje i savrenstvo odnose se na savreno istu
23
H e u r e k a '
stvar. Zato je Anselmov dokaz, da se posluimo Kantovim rijeima,
samo bijedna tautologija
Kant nije bio prvi koji je shvatio da Anselmov dokaz pati od problema.
Zapravo je ve jedan od njegovih suvremenika, Gaunilo od Marmou-
tiera, ukazao da bi se ontolokim dokazom moglo dokazati postojanje
skoro svega. Gaunilov je specifian primjer bio savren otok, bolji od
ijednoga poznatog, na kojem su sve zamislive radosti. Budui da ga
moemo zamisliti, zacijelo o njemu imamo ideju, a ako ne postoji, on
da moemo zamisliti jo savreniji (to jest postojei) otok pa on, dakle,
mora postojati.
Na ovo mu je odgovorio sam Anselmo tvrdnjom da je promaio po-
entu. Naime, ideja otoka ne sadri ideju postojanja, ba kao to ni ideja
savrenog kruga ne ovisi o njegovu postojanju. Ideja bia, meutim,
neizbjeno sadri ideju bivanja, postojanja. Mi lako moemo zamisliti
da savren otok ili savren krug ne postoje, ali ne moemo zamisliti da
neto od svega savrenije ne postoji, zato to to iskljuuje ve i sama
ideja bia.. Ono to moe ne postojati, po definiciji je manje od onog to
ne moe ne postojati. I ba je ta logika uvjerila Descartesa, Spinozu i
Leibniza, da navedemo samo neke filozofe najveega kalibra, u valjanost
Anselmova dokaza.
Proi e jo vie od sedam stoljea prije nego to Kant napokon odbaci
taj dokaz. U svojoj Kritici istog uma (1781.), on e dokazati daje Anselmo
24
Fi l o z o f i j a
pobrkao kategorije pa gramatiku jedinicu (predikat biti) proglasio
ontolokom kvantitetom. Kaemo li da neto jest ili da postoji, to ne
znai, prema Kantovu miljenju, da smo tome neemu ita dodali. Time
smo, naprotiv, samo ustvrdili da neto u stvarnosti odgovara naoj ideji.
Kaemo li ova stolica postoji, time toj stolici neemo nita dodati, nego
samo o njoj izrei sud - da nam na doivljaj govori da je ona stvarna.
Da neto jest, odnosno da postoji, moemo rei samo ako to neto
doivljavamo. Istinitost takve tvrdnje ovisi, meutim, o odnosu svijeta
ideja i stvari u stvarnosti.
Ukratko, ako Bog ne postoji, on se ne moe poboljati ili usavriti
dodavanjem postojanja, zato to tada ne postoji on kojem bismo mogli
ita dodati. Ako nestane predikat postoji, nestat e i subjekta, dakle
Boga (ili najsavrenijeg zamislivog bia, ili stolice, ili svakog pred
loenog subjekta). Slino tome, kaemo li Bog ne postoji, time Bogu
neemo nita oduzeti, jer time samo pretpostavljamo da ne postoji
nikakav Bog od kojeg bismo mogli ita oduzeti - i to zato to je u tom
sluaju Bog samo gramatiki, a ne i stvarni subjekt.
Drugim rijeima, u tvrdnji da najsavrenije zamislivo bie ne postoji
ne krije se nikakva proturjenost: mi time samo tvrdimo, ili pokuavamo
ustvrditi, da takvo bie ne postoji i kao objektivna stvarnost i nipoto
ne proturjeimo ideji takva bia po sebi. A ako negativ (X ne postoji)
nije logiki proturjean, onda pozitiv (X postoji) nije logiki nuan.
Stvarno se postojanje neega moe provjeriti iskljuivo iskustvom.
I to je praktiki bio kraj Anselmova dokaza, iako su od tada uinjeni
mnogi pokuaji da se iz njegovih ruevina spase bar neki argumenti.
Nijedan od tih pokuaja nije zavrio uspjehom, jer su se u svima njima
na neki nain brkale kategorije, ali se tim ljudima ipak trebamo diviti
zbog upornosti.
25
Pascalova oklada
Razmotrimo to pitanje i recimo: Bogili postoji ili ne postoji.No koju emo alternativu
izabrati?Razum tu ne moe odluiti nita, jer nas dijeli beskonani kaos. A u krajnjoj
toki te beskonane udaljenosti vrti se novi koji e pasti na pismo ili glavu. I na to
emo se okladiti?
Blaise Pascal, Misli (posmrtno izdanje, 1844.)
Bog se moda i ne kocka, ali se zato svi mi kockamo Bogom. To je bio
zakljuak Blaisea Pascala, francuskog matematiara iz sedamnaestoga
stoljea, poto se dohvatio smuujueg pitanja o opstojnosti Bojoj.
Pascal je, za razliku od Anselma, dopustio daje nemogue dokazati
kako Bog postoji - 011je zapravo tvrdio da ljudski um nije sposoban ni
ta sigurno dokazati. Za njega je, meutim, pravo pitanje glasilo treba li
ovjek vjerovati da Bog postoji i njegov je odgovor glasio da bi bilo glupo
ne vjerovati. Pascalov se dokaz oslanja na teoriju vjerojatnosti, ijem
je izumu i sam pridonio. (Nadao se da e time posebno omiliti svojim
prijateljima aristokratima, koji su bili strastveni kockari.)
Prema Pascalovu shvaanju, vjerovanje ili nevjerovanje u Boga svodi
se na okladu. Ako Bog postoji i Sveto pismo govori istinu, vjera e nam
poslije smrti donijeti beskrajno blaenstvo. Ako Bog, meutim, ne po
stoji, vjerovanjem emo izgubiti samo konana zadovoljstva konanog
ivota. Gak i ako smatramo da je vjerojatnost Bojeg postojanja bliska
nitici - po Pascalovu je miljenju bila blia vrijednosti od 30% - u ta
kvoj je situaciji jedino racionalno rjeenje zaigrati igru. (Sa stanovita
matematike, svaki je konaan dio beskonanosti takoer beskonanost.)
Ergo, razum nam govori da moramo vjerovati u Boga.
Razumije se da se mi i usprkos tome moemo oprijeti razumu, ali
to e samo znaiti da smo dopustili da nas nadvladaju strasti. A prema
Pascalovu miljenju, udnje moemo ukrotiti ako se ponaamo kao da
vjerujemo u Boga i ako kao dobri vjernici sudjelujemo u kranskim
obredima. A kad se jednom na to priviknemo, otkrit emo da smo od
26
F i l o z o f i j a
bacivanjem svojih prljavih navika postali jo sretniji nego prije - a to je,
smatrao je Pascal, prava nagrada u toj okladi.
Pascalov je dokaz prilino jasan, ali je vjerojatno i sam znao da je
mnoenje i dijeljenje beskonanih veliina prilino kakljiv posao. Pre
ma njegovoj bi, naime, logici bilo racionalno poi za svakim obeanjem
beskrajne sree, vjerske ili kakve druge, ako postoji neka nenulta vjerojat-
nost uspjeha. (Recimo da vjerojatnost postojanja zdenca vjene mladosti
iznosi 1%; tad moramo pustiti sve i poi ga potraiti.)
Da bi Pascalova oklada imala smisla, morali bismo prihvatiti mnogo
toga to on tek eli dokazati - da je Bog, ako postoji, beskonaan, sve
znajui, svemoan i stvarni pisac Biblije. Ali, naravno, postoji i bezbroj
drugih mogunosti - primjerice da Bog postoji, ali da zapravo malo haje
za nae privatno ponaanje, ili (to je jo pogubnije za Pascalov argu
ment) da Bog postoji, ali da zapravo nije nikakvo beskonano bie.
U svakom sluaju, postupati prema vjerovanju koje nije nae znatno
je tee nego to je to Pascal spreman priznati. (A za pretpostaviti je i da
bi Bog znao jesmo li u svojoj vjeri iskreni ili se samo kockamo.) Koliko je
suditi po ljudskoj naravi, sigurni uici obino prevagnu nad nesigurnima,
bez obzira koliko nam oni obeavali. U aru strasti, beskrajne nam se
mogunosti lako uine infinitezimalnima.
27
Bog je mrtav
Jeste li uli za onog luaka koji je u svijetlim jutarnjim satima zapalio fenjer pa istrao
na trg, viui bez prestanka: Traim Boga! Traim Boga! Budui da su tada okolo
stajali mnogi od onih koji ne vjeruju u Boga, on je izazvao mnogo smijeha...
Gdje je Bog?!povikao je on. Ja u vam rei. Mi smo ga ubili - vi i ja. Svi smo mi
ubojice... Bog je mrtav. Bog e i ostati mrtav. A mi smo ga ubili...
Friedrich Nietzsche, Veseia znanost (1882.), odjeljak 123
Shakespeare nije rekao: Biti ili ne biti. On je to napisao, ali je to rekao
Hamlet. Tako ni Friedrich Nietzsche nije rekao: Bog je mrtav. Uinio je
to luak Iako je istina daje sam Nietzsche poludio u 45, godini ivota,
time ipak nije sasvim ukinuta razlika izmeu ivota i knjievnosti, pa
ak ni kad se potonja naziva filozofijom.
I to onda znai taj luak? Svakako ne da u svijetu postoje i ne
vjernici zato to je to oduvijek bilo tako, a isto tako ni to da Bog ne
postoji. J er ako je Bog mrtav onda je neko zacijelo bio iv, ali to je
paradoksalno, jer ako je Bog ikad bio iv, onda, budui da je vjean, ne
bi ni mogao umrijeti.
Zato luak i ne govori o Bogu vjernika, koji je oduvijek bio i zauvijek
e biti, nego o onom to Bog predstavlja i to on znai za njegovu kulturu.
Taj je Bog zapravo zajedniko vjerovanje u Boga, a ba je takvo vjerovanje
u Europi devetnaestoga stoljea poelo nestajati. Gdje je neko stajao
Bog - u sreditu spoznaje i smisla - sad je nastala praznina. I znanost i
filozofija prema Bogu se odnose kao prema neemu irelevantnom pa je
ovjek jo jednom postao mjerom svih stvari.
Mi zapadnjaci smo, okreui se sve vie prirodi i sve se vie od
vraajui od nadnaravnog, ubili Boga naih predaka. Nevjernici u
Nietzscheovoj prii smatraju da je traganje za Bogom smijeno; samo
luak shvaa stranu teinu Boje smrti. to ne znai da je oplakuje. On
je zapravo naziva velikim djelom, ali je to djelo vjerojatno preveliko da
ga mi, ubojice, ponesemo. Ne moramo li i mi sami postati bogovima
da ga postanemo dostojni?
28
F i l o z o f i j a
To je pitanje to ga postavlja Nietzscheova prispodoba koja, da se
vratimo na nau ishodinu tvrdnju, nije filozofska tvrdnja, nego literarni
izriaj. Nietzsche se zapravo grozio metafizikih spekulacija o spoznat-
ljivosti, naravi i postojanju (ili nepostojanju) nadnaravnih apstrakcija
poput Boga, S Bogom se nije mogao sprdati, ali je zato imao kojeta
za rei o religiji - napose kranskoj. Za njega je religija, zato to je
okrenuta vjenom ivotu, zapravo svojevrsna smrt. Ona nas okree od
ivota i istine, koja se krije u ovom svijetu, a ne u nekakvoj nadnaravnoj
Nigdjeliji.
Osim toga, religija poput kranske, usprkos svem Kristovu nauku,
odrava netrpeljivost i konformizam, a njih se Nietzsche posebno gnu
ao. Sve ono stoje staro, uobiajeno, normativno ili dogmatsko, smatrao
je on, suprotno je ivotu i dostojanstvu te izraava, kako je on to zvao,
ropski mentalitet. U stanovitom smislu, ako elimo ivjeti, moramo
najprije ubiti Boga - moramo nadvladati dogmu, konformizam, pra
znovjerje, strah. I to je nuni prvi korak elimo li postati ne bogovima,
nego nadljudima.
29
Idej e i z davnina: Grka filozofija
Sve se mijenja osim same mijene
Sve tee i nita ne traje, sve poputa i nita ne ostaje nepomino... Nije mogue dva puta
stupiti u istu rijeku. Koji stupaju u iste rijeke, pritjeu im druge i opet druge vode...
Stvari u mijeni nalaze poinak...
Heraklit, fragmenti
Filozofa Heraklita njegovi su suvremenici Grci zvali Mranim a za to
su imali i razloga. On je, ivei u drugoj polovini estoga stoljea prije
Krista, bio moda najpitijskiji predsokratovski mislilac. Bio je to udljiv
ovjek, pomalo tmurna pogleda na stvari, a u biti je tvrdio da sve, i dobro
i zlo, mora jednom proi.
Heraklit je, ba kao i Tales Miletski (zaetnik grke filozofije) smatrao
da je sve sazdano od samo jedne i vjene tvari, koja bi morala biti jedan
od etiriju elemenata - zemlje, vode, zraka ili vatre. Tales je odabrao
vodu, Heraklit se pak odluio za vatru. Grom kormilari svime, glasi
njegova kriptina izreka.
Svijet je, smatrao je on, nalik plamenu svijee: uvijek isti izgledom,
ali stalno mijenjajui supstancu. Zbog toga zvui pomalo ironino da
je slavniji primjer njegova paradoksa o formi i supstanci poneto vod
njikav: Nije mogue dva puta stupiti u istu rijeku. Iako nam se ini da
je rijeka uvijek ista, u njoj ipak neprestance tee voda. im stanemo u
vodu, ona je ve otila.
Slino je tome i itav svijet u stalnom protjecanju; promjena je ne
prestana i neizbjena. Heraklitovoj osnovnoj tvrdnji da se sve mijenja,
drugi e dodati logini nastavak: osim same mijene. On pritom sva
kako nije mislio da je sve u kaosu, jer je iza tog protjecanja i borbe vidio
vodee naelo, ureujuu silu, koju je nazvao logosom, to je grka rije,
a oznaava razum odnosno logiku.
30
F i l o z o f i j a
I ba taj obestjelovljeni logos, uroen univerzumu, preoblikuje sukob
i promjenu u ljepotu i zadovoljstvo. Suprotstavljanje donosi slogu, glasi
jedan od Heraklitovih paradoksa. Iz nesloge nie najljepi sklad. Dobro
postoji odvojeno od zla, zdravlje od bolesti, sitost od gladi i krepkost od
umora. Sve su to dvije strane istog metafizikog novia pa svatko od
njih stvara ono drugo dok se novi ne prestaje okretati.
Herakiitove su ideje ponovno izronile, iako neto izmijenjene, u fi
lozofiji Empedokla (peto stoljee prije Krista), onog istog koji e etiri
stoljea kasnije potaknuti rimskog pjesnika Horacija da skuje sintagmu
concordia discors - neslona sloga. Platonovo shvaanje prolaznosti ma
terijalnog i trajnosti idealnog (vidi odjeljak Pl a t o n o v a pi l j a ), takoer
poneto duguje Heraklitu, ba kao to mu (iako neizravnije) duguje i ras
poloenje biblijskog mudraca Propovjednika, iji upravo pjesniki redak
Sve ima svoje vrijeme odaje samo jedan od mnogih grkih utjecaja.
31
ovjek je mjera svih stvari
V
SOKRAT: Mogu li ikad pogrijeiti u spoznaji onog to opaam?
TEETET: Ne moe.
SOKRAT: Tada si bio posve u pravu tvrdei da je spoznaja tek puko opaanje te da je
smisao uvijek isti, kako kod Homera, Heraklita i itavog tog drutva koje tvrdi d a j e
sve u gibanju i protjecanju, tako i kod velikog mudraca Protagore, koji veli daj e ovjek
mjera svih stvari, ili kod Teeteta, koji, priznajui ove pretpostavke, veli da j e spoznaja
isto to i opaanje.
Platon, Teetet
Ako smo iole upoznati sa Sokratovim postupkom, onda smo ve naslutili
da ga Teetet vodi prema ponoru. Misao daje ovjek mjerilo svih stvari
Sokratu se ini koliko oholom, toliko i lanom, pa ipak, umjesto da to
svom mladom sugovorniku veli izravno, on ga polako, sokratovskom
metodom, vodi prema razumijevanju i odgovoru zato je to lano. Na
koncu ni jedan ni drugi ne dolaze do istine, ali su se bar suglasili da je
Protagora imao krivo.
Protagora, koji je ivio u petom stoljeu prije Krista, osniva je tako
zvanog sofizma, iji su pobornici, solisti, vjerovali da se mudrost dade
i nauiti (dakako, ne badava!) - to je u to doba bila radikalna misao.
Temeljno naelo Protagorine filozofije glasi da je ovjek mjerilo svih
stvari, drugim rijeima, da stvari postoje ovisno o tome kako ih opaa
mo. Objektivni se svijet mjeri prema ovjeku pa izvan ovjeka ne postoji
nita to odreuje postojanje i istinitost. Ta prilino apstraktna misao,
koja je trn u oku Sokratovu shvaanju ideala, zaudo je postala rairenom
govornom frazom. Danas ona, meutim, prije svega znai otprilike ovo:
Nae elje i potrebe odreuju to je vano na ovom svijetu
32
Zenonov paradoks.
Vjerojatno ste ve uli za Zenonov paradoks - ili, bolje reeno, za jedan
od njih, jer ih je spomenuti grki filozof iz petoga stoljea prije Krista
imao punu vreu. Zapravo je Zenon, to filozofsko zabadalo, svoju filo
zofiju i sveo na paradokse.
Od njih, meutim, samo jedan zovemo Zenonovim paradoksom,
no on se pojavljuje u mnogo oblika. Danas pak najee u ovom: Pretpo
stavimo da putujemo iz toke A u toku B. Da bismo stigli u B, moramo
najprije prevaliti polovicu puta. Kad jednom, stignemo na pola puta, mo
ramo prevaliti i polovicu preostale udaljenosti. Ali kad jednom stignemo
na polovicu tog preostalog puta i dalje nam ostaje druga polovica.
Taj niz zapravo moemo protegnuti u beskonanost. Budui da nam
treba neko vrijeme, bez obzira koliko maleno, da prevalimo polovicu
bilo koje udaljenosti i budui da se preostala udaljenost uvijek dade
podijeliti na dva jednaka dijela, iz toga slijedi da e nam za put iz A u
B trebati beskonano dugo vrijeme. Ukratko reeno, nemogue nam je
ikad stii u B.
Slikovitija verzija tog paradoksa govori o utrci izmeu grkog junaka
Ahileja i skromne kornjae. Recimo da. Ahilej kornjai dade nekakvu
prednost pa moemo dokazati, dakako pomou Zenonove logike, da
on nikad ne moe dobiti tu utrku. Pretpostavimo da je Ahilej potrao
u 1h. Da dostigne kornjau, on najprije mora stii u toku u kojoj je
kornjaa bila u 1h. To e potrajati neko vrijeme, recimo deset minuta.
Za tih se deset minuta kornjaa, meutim, odvaljala jo malo dalje pa e
Ahilej, da je dostigne, morati stii do toke u kojoj je kornjaa bila u 1
i 10. To e opet potrajati neko vrijeme, recimo pet minuta. Za tih je pet
minuta, meutim, kornjaa otpuzala jo malo dalje prema crti finia pa
sad Ahilej mora trati prema mjestu gdje je kornjaa bila u 1i 15.1tako
dalje. Iz toga slijedi da e kornjaa uvijek biti ispred Ahileja, bez obzira
koliko on bio bri.
Zenon je, dakako, znao da u stvarnosti, kako je obino shvaamo,
Ahilej ili svaki drugi zdrav ovjek moe lako pobijediti kornjau. On,
33
H e u r e k a !
meutim, jednostavno nije vjerovao da je to uobiajeno shvaanje stvar
nosti koherentno, zato to, kao to je pokuao i dokazati, zdrav razum i
zakoni gibanja ne mogu istodobno biti istiniti, (Zenon se zabunio utoliko
to nije shvatio da dijeli beskonano maleno beskonano malenim, ali
doista ne moramo znati sve detalje.) Zenon je zapravo pokuavao doka
zati uenje svog uitelja Parmenida, ije je shvaanje bitka i nebitka bilo
prilino apstraktno - jer je prema njemu stvarnost bila nestvarna.
Grki filozofi iz Parmenidova doba u toj argumentaciji nisu mogli
pronai nikakvu omaku; prvi kojem e to uspjeti bit e Platon, koji je
Parmenidovo uenje napao u itavom nizu dijaloga (Parmenid, Teetet i
Sofist). Iz toga, meutim, Platon nije iziao kao potpuni pobjednik, jer je
jo i Aristotel poslije njega smatrao nunim propitkivati i pobijati Par-
menidove i Zenonove argumente, to je i uinio pri istraivanju uzroka
gibanja. Aristotelova je krajnja teza, meutim, i sama patila od problema
(vidi PRVI POKRETA).
34
Platonova pilja (idealizam)
aA sada, ree [Sokrat], "dopustite mi da vam j ednom slikom prikazem koliko je naa
narav prosvijetljena, odnosno neprosvijetljena. ujte! Ljudi ive u podzemnoj jazbini,
kojoj je otvor okrenut prema svjetlu i protegnut itavom duinom jazbine; u njoj su jo
od djetinjstva i noge su im i vrat okovani tako da se ne mogu micati, a gledati mogu
samo pred. sebe, jer im lanci prijee okrenuti glavu. Iznad njih, iza lea, plam ti daleka
vatra, a izmeu vatre i zatoenika uzdignut j e nogostup, a ako pogledate, vidjet ete i
onizak zid dignut uz nogostup, nalik na onaj to ga pred sebe postavljaju lutkari i na
njima prikazuju svoje lutke... [Ti su ljudi nalik nama] i vide samo svoje sjene i sjene
drugih ljudi, to ih vatra baca na suprotnu stranu pilje
Platon, Drava, knjiga 7
Platon (oko 428. - 348. pr. Kr.) nije na svijet smatrao najboljim od svih
moguih. On je svojevrsna tamnica, kako e napisati, i svi smo mi za
kljuani u mraku i meu sjenama. Izvan tog zatvora, meutim, lei svijet
pun svjetla i nade, svijet istina koje je on nazvao idejama i idealima, zbog
ega njegovo uenje i zovemo idealizmom.
Platon idealistike ideje najnezaboravnije razvija u svojoj Dravi, gdje
mu je, kao i obino, glasnogovornik njegov uitelj Sokrat. (U kolikoj je
pak mjeri sam Sokrat bio sklon Platonovim nazorima, ostalo nam je
nepoznato.) Sokrat svakodnevni svijet usporeuje s podzemnom jazbi
nom ili piljom u kojoj smo svi prikovani i nepomini. Pred nama je zid,
a iza nas vatra pa kako ne moemo okrenuti glavu, vidimo samo sjene
to ih vatra baca na zid. Ne znajui nizato drugo, mi te sjene, dakako,
smatramo stvarnou ili zbiljom - drugi ljudi i svi predmeti u pilji
za nas imaju samo tu realnost.
Kad bismo se, meutim, mogli osloboditi lanaca, kad bismo se ak
mogli okrenuti prema ulazu u pilju, na kraju bismo ipak spoznali svoju
zabludu. U prvi bi nam tren izravno gledanje u svjetlo bilo bolno pa bi
nas ono i dezorijentiralo. Ubrzo bismo se, meutim, privikli i poeli
opaati stvarne ljude i predmete to smo ih nekad poznavali samo kao
sjene. Ipak bismo ak i tada zadrali stare navike i nastavili vjerovati
da su sjene zbiljske, a njihov izvor iluzija. Kad bi nas, meutim, iz pilje
35
H e u r e k a !
izvukli na svjetlo, tada bismo prije ili kasnije poeli gledati na stvari na
ispravan nain i tuno se osvrtati na svoje prijanje neznanje.
Platonova je analogija napad na ustaljeni nain miljenja. Mi smo, veli
on, konkretne predmete oko sebe navikli prihvaati kao stvarne. Ali
oni to nisu. Ili, bolje reeno, oni su samo nesavrene i manje stvarne
kopije nepromjenjivih i vjenih formi. Te su forme, kako ih Platon
definira, trajne i originalne, one su zapravo oni izvorni realiteti iz kojih
se (na tko zna koji nain) izvode nesavrene i propadljive konkretne
kopije. Tako je, primjerice, svaka stolica u poznatom nam objektnom
svijetu samo imitacija ili sjena idealne stolice. Svaki je pak stol kopija
idealnog stola, koji se nikada ne mijenja, koji postoji u vjenosti i po
kojem nikad ne moemo profiti kavu.
Te idealne stolice i stolovi, prema Platonu, nisu nikakve tlapnje, oni
su zapravo mnogo stvarniji od svojih ovosvjetslcih imitacija, zato to
su savreniji i univerzalni)i, Pa ipak, zato to su naa iskvarena osjetila
oduvijek bila zatoena, mi smo slijepi na svijet ideja. Na je um zakovan
za imitacije pa ih zato pogreno smatramo stvarnima. Mi smo zatoenici
u filozofskoj pilji.
Ipak, nije sve izgubljeno, jer iako su svi ljudi okovani, filozofija nas
ipak moe osloboditi. Ako joj samo dopustimo, ona e nas izvui, iz
pilje mraka i neznanja na svjetlo istinskog postojanja. Mi se moemo
i neko vrijeme opirati onom to emo tada ugledati, grevito se drei
stvarnosti ili zbilje predmeta i nijeui istinitost filozofskih Ideala.
Pa ipak emo prije ili kasnije progledati, ak se i pribliiti najvioj ideji,
idealu svih ideala, a to je ideja samog Dobra. Razumije se da je Platon,
kao filozof, to Dobro proglasio spoznajom.
36
Tri zakona miljenja
I sad, budui daj e nemogue da istodobno budu istinite suprotne tvrdnje izreene o
istoj stvari, oito j e i da ni suprotnosti ne mogu istodobno pripadati istoj stvari... Ako
je, dakle, nemogue istodobno i pot vrdi ti i zanijekati, nemogue j e i da suprotnosti
istodobno pripadaju istom subjektu, ukoliko mu obje ne pripadaju u nekom posebnom
odnosu ili ukoliko j edna nije u posebnom odnosu, a druga bez odreenja. Ali, s druge
strane, izmeu suprotnosti ne moe postojati nikakva sredina, nego o jednom subjektu
svaki predikat moramo ili potvrditi ili zanijekati.
Aristotel, Metafizika, knjiga 4, poglavlja 6 - 7
Vie od dva tisuljea zapadna se logika drala triju osnovnih zakona
miljenja, Ti aksiomi, na prvi pogled nesumnjivi, zapravo definiraju
na nain razmiljanja, Pa ipak su oni daleko sloeniji i manje oigledni
nego nam se na prvi pogled moe uiniti.
Ta tri zakona, u obliku u kojem ih je kodificirao Aristotel, glase:
1. Svaka je stvar identina samoj sebi. Taj se zakon, zvan zakon
identinosti, standardno izraava simbolikim izrazom A =A.
Primjer: Sokrat je Sokrat.
2. Stvar ne moe istodobno i biti i ne hiti - A i ne-A je lano. Taj
zakon zovemo zakonom kontradikcije. Primjer: Lana je tvrdnja
da je Sokrat istodobno i ovjek i ne-ovjek.
3. Postoji li neko odreeno stanje ili svojstvo A, onda ga stvar mora
imati ili nemati - ili A ili ne-A. To je takozvani zakon o iskljue
nju sredine, zato to ne postoji nikakva sredina izmeu A i ne-A.
Primjer: Sokrat je ili iv ili ne-iv.
Bilo bi prilino teko osporiti ijedan od ovih zakona, koje u normalnim
prilikama uzimamo sasvim zdravo za gotovo. Filozofi i matematiari,
meutim, malo mare za normalnost, njima je vana istina. Pa jesu li
onda ti zakoni nuno istiniti ba u svakoj moguoj prilici? Ve otprilike
stotinu godina odgovor na to pitanje glasi ne.
37
H e u r e k a !
Sumnje su se poele javljati kad su se filozofi intenzivnije pozabavili
smislom onog je i nije u Aristotelovim zakonima. Budui da se te
rijei dadu primijeniti na vrlo mnogo naina, ti zakoni lako padaju u
semantiku mutljau. Najzanimljiviji od tih problema kinji ba zakon o
iskljuenju sredine (3), Uzmimo neki jednostavan primjer, recimo rua
je ili crvena ili to nije. No koliko je on zapravo jednostavan? Moda se
vi i ja ne bismo sloili oko toga koliko rua mora biti crvena da postane
crvena, moda se ak ne bismo nali ni oko znaenja same rijei cr
ven. Tako sam jednom imao Volkswagenovu bubu koju sam smatrao
crvenom, dok su drugi govorili da je naranasta. Svi smo se slagali
da je jako runa, ali se nismo mogli sloiti i u opisu te rugobe.
Kvalitete (ili predikati, da se posluimo izrazom iz logike) poesto
su subjektivne. Tako ja J ohna mogu smatrati visokim, a vi ne. Mogli
bismo, meutim, oboje biti u pravu - no to to znai biti u pravu?
Moemo li rei da je ijedna od tih tvrdnji istinita? Ili uzmimo jo je
dan primjer, naime tvrdnju: J ednorozi su zloesti Ta je tvrdnja lana,
zato to jednorozi ne postoje. Alije podjednako lana i suprotna tvrdnja:
J ednorozi nisi zloesti, i to zbog istog razloga.
Nedavno su sline prigovore svim tim zakonima iznijeli i matema
tiari ili su bar osporili tvrdnju da oni predstavljaju dostatan temelj za
logiku. Sasvim se lijepo moe kazati 5 je 5 ili 5 ne moe biti ne-5 ili
da 5 mora biti ili paran ili neparan broj. Kad, meutim, jednom zae-
mo u podruje beskonanih brojeva, takve tvrdnje postaju besmislene,
jer ne moemo dokazati ni da je neki beskonani broj paran ni da to
nije. (Nula je parni broj i 1. je prim-broj samo su jo dvije neodredi-
ve pretpostavke.) Slino tome, da posegnemo za jednim primjerom iz
fizike, ne moemo ni rei daje svjetlost ili val ili ne-val. Zbog takvih
su razloga ti zakoni miljenja pali u nemilost, bar kad je rije o znan
stvenim krugovima.
Ti su zakoni imali nevolje i s filozofima, i to ponajvie s G. W. E Hege-
lom. Ako je njega pitati, stvar moe u stanovitom smislu biti i vlastita su
protnost. Vie o toj glavolomki nai emo u odjeljku DIJALEKTIKA,
38
Cagi t o, erg t o?: Poeci
moderne f i l ozof i j e
Mislim, dakle postojim (cogito, ergo surn)
Dok sam razmiljao kako j e sve lano, opazio sam da bih ja, koji to m islim, morao biti
neto. A. opazivi da je ta istina, mislim, dakle postojim [cogito, ergo surn], tako vrsta
i sigurna da je ne mogu sruiti ni najnastranijepretpostavke skeptika, prosudio sam da
se ne bih trebao nekati prihvatiti j e kao prvo naelo filozofije kojoj teim.
Rene Descartes, Rasprava o metodi (1637.)
Moda nam se izdaleka taj podvig nee uiniti kao bogzna to, no kad
je Rene Descartes dokazao vlastito postojanje, to je zaista bilo neto.
J edan od najjednostavnijih, najelegantnijih i najpoznatijih dokaza,
mislim, dakle postojim, udario je po skepticizmu, tako pomodnom u
Descartesovo doba. Prijatelji i kolege tog francuskog matematiara i filo
zofa (1596. - .1650.) smatrali su da nita nije izvjesno, nego je u najboljem
sluaju samo vjerojatno, zato to se um tako iako dade zavarati.
Nakon to je najprije doao na glas izumom takozvanog kartezijan-
skog (pravokutnog) koordinatnog sustava, Descartes se poeo potajno
zanimati dokazom da su bar neke stvari (primjerice, matematiki te
oremi) doista apsolutno istiniti. Ne postoji li kakav temelj izvjesnosti,
vjerovao je on, tada uope nije mogue neko istinsko znanje - sama.
vjerojatnost jednostavno nije dovoljna.
Descartes je poao od uvjerenja da znanje u krajnjem izvodu mora
poivati na jednoj neospornoj injenici (a ne, recimo, na dvjema ili deset
njih). Da tu injenicu i otkrije, Descartes je krenuo od prihvaanja po
znatih argumenata skeptika. Pretpostavimo, zajedno s Descartesom, da
su naa osjetila nepouzdana i da nas esto zavode na pogrene zakljuke.
(Tako, primjerice, vidimo kako se Sunce die, iako se zapravo pomie
Zemlja. Ponekad, osim toga, snove i varke brkamo sa. zbiljom.) Zato te
39
H e u r e k a !
impresije, zbog njihove neizvjesnosti i mogue iluzornosti, moramo
odbaciti kao temelj spoznaje.
Ostaje nam, dakle, razum, koji su Descartes i drugi racionalisti
smatrali pouzdanijim vodiem od iskustva. Pretpostavimo, meutim,
da je i razum pogreiv pa da ak i sama logika moe omanuti. Moda
su i neke naizgled samorazumljive tvrdnje poput 2 +2 =4 i srea je
dobra zapravo lane, usaene u um voljom nekakvoga svemonog de
mona sklonog potpunoj obmani. Pretpostavimo dalje da je itav svijet i
sve u njemu, pa tako i sama racionalna misao, samo san u glavi tog zlog
demona. Mi ne posjedujemo nita ime bismo dokazali da je to la ili
istina pa to nam stoga ostaje kao apsolutna istina?
Descartesov odgovori ve sama injenica da smo sve to smislili. Dru
gim rijeima, bez obzira kakav scenarij stvarnosti izmislili, pritom ga
ipak moramo misliti. A da bismo ga mislili, moramo postojati. Ili - prema
latinskoj verziji to je nalazimo u Raspravi o metodi: cogito, ergo sum, to
jesti Mislim, dakle postojim,
I ba je to, zakljuuje Descartes, temelj prave spoznaje.sama misao
i sve mogue misli (primjerice supstancija, jastvo Bog) uroene
umu. Ovdje, meutim, moramo zastati i Descartesu postaviti nekoliko
pitanja. Dopustimo da cogito, ergo sum stoji i zanemarimo mogunost
da i sama misao moe biti varka. Ali ak i ako je tako, ona ne predstavlja
nekakav meustupanj prema stanovitim uroenim idejama, primjerice
Boga - jer sadraj nae svijesti, ako ve ne sama injenica njezina po
stojanja, i dalje moe biti plod demonske obmane.
Za Descartesa je, meutim, takav zakljuak bio nezamisliv. On je bio
siguran u to da postoji, da misli i da su bit miljenja stanoviti jasni i raz
govijetni dojmovi - jer se bez njih misao ne bi ni mogla dogoditi. Budui
da meu tim dojmovima nalazimo i svemogueg i dobrostivog Tvorca
- to jest Boga - onda i on mora postojati. S obzirom da je svemogu i
dobrostiv, Bog prijei postojanje svemogueg i varljivog zlog demona.
A kad smo se jednom rijeili tog demona, rijeili smo se i svojih sumnji
u logike i matematike istine.
40
F i l o z o f i j a
Pritom nam, meutim, i dalje preostaje problem nesigurnih osjetilnih
dojmova. Descartes je vjerovao da Bog ne bi nikad dopustio da budemo
potpuno obmanuti pa se stoga moemo pouzdati bar u to da svijet postoji
i da je supstancija stvarna. S druge je, meutim, strane fizika supstan
cija posve razliita od misli i od nje odijeljena, to nas onda dovodi do
slavnog Descartesova problema tijela i uma.
Ako um postoji, gdje se on nalazi? Ako je negdje, onda ima tjelesno
mjesto te je stvaran, zbog ega mora biti nekakva supstancija. A ako nije
supstancija, na koji nain postoji? Descartes nije bio sposoban rijeiti
tu zagonetku (iznijevi neuvjerljivu tvrdnju da. bi um mogao poivati u
sreditu mozga - to jest u epifizi). Zapravo nitko na to pitanje nije nikad
ponudio zaista uvjerljiv odgovor. Trend je u dananjoj znanosti da se um
definira kao tek puka hrpa neurokemijskih reakcija, ali ne bih zadrao
dah ekajui i na dokaz.
Descartesov racionalizam, izdanak srednjovjekovnoga nazora da je
za istinitost nuna izvjesnost, napokon e pasti pred napretkom empirij
ske znanosti, za koju su istine uvijek hipotetike, provizorne, podlone
unapreivanju te ovisne o pokuaju i pogreki kao i sam razum. Unato
svemu tome, taj cogito, ergo sum i dalje je velika, ideja - kulminacija
antike filozofije i poticaj modernoj logici i metafizici. Descartesov se
koordinatni sustav moda odrao mnogo dulje, ali se njegova autora
danas ipak ponajvie sjeamo zbog onoga cogito...
41
Humeova vilica
Humeova je vilica komad filozofskog beteka namijenjen odvajanju
zanimljivih problema od onih samo tobonjih. Predloio ju je pak kot
David Hume (1711. - 1776.), a osnovna se zamisao svodi na to da se svaka
tvrdnja dade smjestiti u jednu od tri kategorije, zbog ega se za nju moe
rei: 1.) daje istinita ili lana ve prema definiciji, 2.) da ovisi o iskustvu
ili 3.) da je jednostavno besmislica. To su tri zuba Humeove vilice. to
se njega tie, zanimljive su samo tvrdnje druge vrste, zbog ega su ga i
prozvali empiristom (prema latinskoj rijei za iskustvo).
U stvarnosti je, meutim, Hume osnovnu ideju ukrao od takozvanog
racionalista Gottfrieda Leibniza (1646. - 1716.), koji se poveo za Des-
cartesom, vjerujui da je, na putu prema istini, razum mnogo pouzdaniji
vodi od iskustva. I Leibniz je imao svoju vilicu, no ona je zapravo imala
samo-dva zuba, dijelei tvrdnje na 1.) logiki nune i ,2.) kontingentne
(nenune). Primjeri su nunih tvrdnji, recimo, 2 +2 =4 i koker pa-
iiije! je pas. Tvrdnja da su one nune znai da su njihove negacije nuno
lane. Primjeri su pak kontingent ni h tvrdnji Cezar je preao Rubikon i
Bili Clinton je predsjednik Sjedinjenih Drava Takve tvrdnje zapravo
mogu biti istine, ali njima suprotne tvrdnje nisu nuno lane. Istinitost
i lanost u tom sluaju nisu posljedica logike, nego ovise o povijesnim
dogaajima koji su se mogli odigrati i drukije.
Leibniz je, meutim, tu razliku uveo samo zato da je uniti. On je
zapravo vjerovao da su nenune pretpostavke nune ako ih promotrimo
na valjan nain. Tako je Bili Clinton morao pobijediti na izborima 1992,,
zato to je njihov ishod predodredio Bog. Nije mogua nikakva alter
nativna stvarnost u kojoj je on mogao i izgubiti. Sve je onako kako je
trebalo biti, zbog ega kontingentne tvrdnje zapravo i ne postoje.
Hume se, zajedno sa svojim, kolegama, britanskim empiristima, na
te kontinentalne ludorije samo podsmjehnuo. Ba kao i Leibniz, i on je
razlikovao nune tvrdnje (koje je nazvao odnosom ideja) od kontin-
gentnih (injeninih), ali je odluno tvrdio da su one doista razliite.
J er ne samo da injenice nisu nune nego su i nune tvrdnje praktiki
4-2
F i l o z o f i j a
beskorisne. Prema njegovu naziranju, svaka tvrdnja koja je nuno isti
nita (ili analitika, da se posluimo izrazom to ga je skovao Kant),
tek je puka tautologija: ona je prazna i ne govori nam nita. Rei koker
panijel je pas znai samo ponoviti definiciju koker panijela Rei
2 +2 =4 ne znai rei nita novo, nego samo izraziti posljedice nae
definicije spomenutih izraza.
J edina vana vrsta tvrdnji, prema Humeu, odnosi se na injenice, jer
ona nije nuno istinita pa nam stoga govori neto novo o svijetu. Tvrdnja
Cezar je preao Rubikon svakako je informativna zato to je J ulije Ce
zar mogao i ne prijei Rubikon. Svako nam stvarno znanje dolazi u tom
obliku, koji je Kant nazvao sintetikom tvrdnjom, a takve se tvrdnje
ne temelje na razumu, nego na promatranju. I to je bit empirizma.
Hume je shvatio da postoje svakovrsne tvrdnje koje nisu ni tautoloke
(analitike), a ni informativne (sintetike). Tako se, primjerice, tvrdnja
jednorozi su zloesti teko moe nazvati logiki istinitom, ali nam s
druge strane ne govori nita ni o svijetu, jer jednorozi ne postoje. Takve
je tvrdnje Hume nazvao besmislenim Kako je on. na to gledao, veina
je knjiga o teologiji i metafizici bila puna ba takvih besmislica, koje nisu
ni nuno istinite niti nas prosvjetljuju o injenicama, pa je njegov recept
za postupanje s takvom knjigom glasio da je treba predati vatri, jer u
njoj ne moe biti niega, osim. mudrovanja i privida (Ogledi o ljudskom
razu m ij e va n ju, 1748.).
Danas nam ta vilica, moda i nee izgledati kao bogzna to, ali su
u Humeovo doba te ideje imale neke radikalne posljedice. Tako je on,
primjerice, pokazao kako tvrdnja Bog postoji nije ni nuno istinita
(zato to njezino nijekanje nije nuno lano), a ni empirika (zato to
Boga ne utimo osjetilima). Prema Humeovoj vilici, ta tvrdnja, dakle,
mora biti besmislena. - to jest izvan granica spoznaje.
Hurneov empirizam sve iskustvo svodi na kontingenciju, proizvolj
nost - to jest na pojave koje mogu, ali ne moraju biti istinite pa stoga
nisu ni odreene. J edna je od. njih i doivljaj uzroka. Mi doista moemo
vidjeti kako jedna biljarska kugla udara u drugu i kako potonja pada u
rupu, ali tvrdnja da jedna od tih pojava uzrokuje drugu jednostavno
43
H e u r e k a .!
je apstraktna ideja, na nain objanjavanja slijeda zbivanja. Njegovi su
zakljuci bili vrlo nezgodni za znanost (vidi sljedee poglavlje).
Hume je pokuao prazne izvjesnosti matematike i prirodnih znanosti
nadomjestiti smislenijim modelom stvarnosti, utemeljenim na ljudskoj
psihologiji, vjerojatnosti i uobiajenom ponaanju. Zbog truda na tom
podruju Humea danas zovemo skeptikom, a u neku je ruku doista
tako. Mogli bismo ga, meutim, nazvati i psihologom i statistiarom.
U nae doba kvantne fizike i ispitivanja javnog miljenja, Humeove se
ideje uzimaju praktiki zdravo za gotovo.
44
Skandal indukcije
Znanstvena metoda to su je u sedamnaestom stoljeu ustanovili Francis
Bacon, Rene Descartes i drugi u biti je induktivni postupak. Nasuprot
dedukciji (koja nove istine izvodi iz ve utvrenih), indukcija izvodi
ope zakljuke iz pojedinanih opaanja,
Bacon i njegovi sljedbenici uvjereno su tvrdili da znanstvena spoznaja
ne moe poivati na danim istinama, bile one matematike ili metafizi
ke, nego se mora temeljiti na opaanjima i pokusu. Pravi znanstvenici
promatraju svijet prirode, trae njegove obrasce, postavljaju hipoteze
i potom ih provjeravaju pokusom. Hipoteza pak postaje teorijom ako
se potvrdi ponovljenim pokusima, ali se s druge strane obara ako je u
suprotnosti s pokusom (to jest ako je njime falsificirana).
Filozof David Hume, iako se slagao s tvrdnjom da se do spoznaje
dolazi samo iskustvom, ipak je smatrao da znanstvena metoda pati od
nekih velikih problema. to zapravo znai, upitao se Hume, spoznati
neto promatranjem i pokusima - to jest, pomou indukcije? Moemo
doznati samo to da kad god se prividno dogodi X, prividno slijedi Y.
Recimo da se X dogodi stotinu puta i svaki se put dogodi i Y. Baca
mo kamen u prozor i on se razbije. Bacimo 99 kamenova u 99 prozora i
svi e se oni razbiti. Zato na temelju indukcije zakljuujemo da bacanje
kamenja u prozor uzrokuje njihovo razbijanje. To je naa znanstvena
teorija. No je li ona nuno istinita? Postoji li ikakva sumnja, ponovimo
pokus. Ponovimo ga, ako elimo, milijun puta. Ali tko moe rei da e
u milijun i prvoj zgodi kamen opet razbiti prozor?
Skandal indukcije, a to je ime koje se udomailo za opisivanje
navedene pojave, potjee od toga to su opaanja nuno ograniena - ta
ne moemo zauvijek nastaviti bacati kamenje u prozor. To e rei da
je eksperimentalna metoda finitistika jer istinu izvodi iz konanog
broja pokusa ili opaanja. Ali tko moe rei da neki pokus, ako ga samo
nastavimo dovoljno dugo, nee dovesti do negativnih rezultata? A prema
pretpostavci, ako se pokus samo jednom ne sloi s hipotezom, ona ne
45
H e u r e k a !
mora nuno biti istinita - drugim rijeima, ona ne predstavlja sasvim
izvjesnu spoznaju.
Tako manje-vie glasi Humeovo gledanje na induktivnu spoznaju
- ona je po njegovu miljenju contradictio in adjecto. Pojave za koje
vjerujemo da ih poznajemo na temelju iskustva - da e Sunce izai,
ptice letjeti i tako dalje - zapravo su samo pojave u koje vjerujemo, zato
to smo se navikli da ih doivljavamo. Mi tako vjerujemo da bacanje
kamenja uzrokuje razbijanje prozora zato to smo opazili to redovito
ponavljanje; nemogue je, meutim, opaati i samu kauzalnost (uzro-
nost). Mi uzrok izvodimo ili induciramo iz povezanog zbivanja dvaju
dogaaja (kamen je baen, prozor se razbija). Takav nain gledanja na
svijet - u kategorijama uzroka i posljedice - u stvarnosti je, meutim,
samo posljedica mentalne navike. Ne postoji nain ni da se dokae ni a
se pouzdano spozna to neto to se zove uzrok, kao ni da se utvrdi da se
ita to se dogodilo u ovom svijetu mora nuno jo jednom dogoditi.
Hume, meutim, u tom skandalu nije vidio nikakva razloga za zdva
janje. Ako je pouzdana spoznaja, svijeta u filozofskom smislu dvojbena,
to ipak ne znai da mi ba nita ne moemo znati. To samo znai da
mi pojave spoznajemo na odreen i ogranien nain. Tako u najmanju
ruku moemo s velikom vjerojatnou pogotka ustvrditi da e Sunce
sutra izai i da e kamen razbiti prozor. I doista, ako se ne pojavi neki
valjan razlog da u takva vjerovanja posumnjamo, mi ih doista smijemo
nazvati izvjesnima u praktinom (ako ve ne i u filozofskom) smislu.
Hume je, osim toga vjerovao u jo neto: ako nas nae ideje navode da
povjerujemo u postojanje prirodnih zakona, to je zato to je priroda u
stvarnosti doista zakonita.
Pa ipak, Humeovi nastavljai, koji su smatrali da spoznaja, da bi bila
stvarna, mora biti izvjesna, nisu se zadovoljili praktinom izvjesno-
u. Prividan je izlaz iz te dvojbe ponudio I mmanuel Kant, odbacivi
Humeovu tvrdnju da injenice spoznajemo samo iskustveno. Ili, reeno
njegovim argonom, ideje uzronosti, prostora i vremena, ideje su a
priori sintetike, to znai da one opisuju stvarnost, ali se ne izvode
(induciraju) iz stvarnosti.
46
Fi l o z o f i j a
Zez je u Kantovu rjeenju to ono prirodne zakone i druge znan
stvene istine proglaava ovisnima o mentalnim kategorijama, to e rei
o ljudskoj svijesti. Indukcija se u strogom smislu rijei nikada zapravo
ni ne zbiva, jer je ljudskoj spoznaji dostupna samo vanjtina stvari, a
ne i ono to one ii sebi jesu. Mi, istina, u tu vanjtinu moemo biti si
gurni i ona ne moe postojati neoslonjena na realnost koja iza nje stoji,
no Kant ipak i dalje povlai crtu oko krajnje realnosti i proglaava je
nespoznatljivom.
To i dalje nije sasvim dobro. Da ocrtamo mnogostrane pristupe pro
blemu indukcije - od utilitaristikih pa sve do pragmatinih i fenomeno-
lokih - trebala bi nam itava knjiga. Meu svima njima, meutim, jedan
filozof zasluuje poseban spomen, i to zato to je njegovo ime postalo
sinonimom kritike znanstvene metode, a koju je iznjedrilo dvadeseto
stoljee. Taj je ovjek Austrijanac Karl Popper (roen 1902.).
Ba kao i Kant, i Popper je pokuao ukloniti taj problem potpunim
uklanjanjem indukcije. Prema njegovu miljenju, znanstvene hipoteze
ne izniu iz opaanja, nego prije nastaju kao slobodne kreacije mate
(individualne ili kolektivne). Mi pokus promatramo radi provjere teorije,
a ne radi njezina stvaranja. Razlog za tu provjeru (priznamo li ga ili ne)
nije elja da dokaemo izvjesnost neke teorije, nego da dokaemo da
47
H e u r e k a !
je ona lana, to zvui ironino. Provjeravanje hipoteze bilo bi, naime,
besmisleno kad ne bi bio mogu i neuspjeh. Ako se pronae suprotan
dokaz, teorija je pobijena pa moramo stvoriti novu. S druge strane, teorije
koje preive pokus nisu dokazane: time smo samo dokazali da nam
one pruaju dobar radni opis stvarnosti.
Nadalje - i to je Popper ova najzanimljivija tvrdnja - to je neku te
oriju tee pobiti, to ona ima manje smisla. Jer, oito, to je neka tvrdnja
openitija, tee joj je nai iznimke. (Tako je, primjerice, teko pobiti
t vrdnju crni labudovi postoje negdje na svijetu, dok je to mnogo lake
uiniti s tvrdnjom crni labudovi postoje u Rhode Islandu) to je neka
teorija sadrajnija - to preciznije pokuava objasniti pojave - utoliko je
smislenija, ali ju je stoga - to je paradoksalno - lake i pobiti. Ruenje
neke teorije, meutim, nije nikakva tragedija, ono je, kao to smo ve
rekli, zapravo sama bit znanstvenog nastojanja. (Ako se neka tvrdnja ne
da bar potencijalno pobiti, onda ona nije znanstvena i to je oito - ili,
da se vratimo Humeovim terminima, ona u tom sluaju samo izraava
odnos ideja) Pobijanje vodi popravljanju starih i stvaranju novih te
orija, tako da naa slika svijeta postaje podrobnija, trajnija i potpunija.
Kad bismo stvari spoznali nedvojbeno i na neoboriv nain, onda bi to
bio kraj znanosti.
48
Stvar po sebi (Das Ding-an-sich)
[z toga neosporivo slijedi da iste ideje, nastale spoznajom, nikad ne doputaju trans
cendentalnu, nego samo empirijsku pri mj enu te da se naela iste spoznaje mogu
odnositi - to je opi uvjet da iskustvo uope bude mogue - samo na objekte osjetila,
a nikad na stvari po sebi...
Immanuel Kant, K ritika istog uma (1781.)
Najvanije to trebamo znati o stvari po sebi jest da o njoj nemarno
to doznati. Ni u teoriji.
Razlog tomu, prema miljenju njemakoga genija I mmanuela Kanta
(1724. - 1804.), krije se u tome to na um nikad ne stupa u izravan doticaj
s najviom realnou. Zbog naina rada naih utila, a i zato to nam je
mozak opremljen kojekakvim idejama i filtrima, zbilja to je opaamo i
razumijemo uvijek je bar korak-dva daleko od stvari po sebi.
Kantova stvar po sebi (.Ding-an-sich) zakopana je duboko u njego
vom smionom remek-djelu Kritika istog uma, koje predstavlja pokuaj
da se uklone nedostaci suvremene filozofije spoznaje. Za nj mu je glavni
poticaj dalo djelo empirista Davida Humea, koji gaje, po vlastitim rije
ima, probudio iz dogmatinog sna ortodoksnog racionalizma (to jest
uenja da je na glavni izvor spoznaje um).
Tako je Kant napokon, zajedno s Humeom, doao do uvjerenja da
spoznaja izvire iz iskustva, a ne iz razuma. Pritom je, meutim, odba
cio empiristiki stav da se doivljaji izravno utiskuju u mozak koji je u
trenutku roenja ista izbrisana ploa. Prema Humeovu miljenju,
nijedna ideja - ni prostora, ni vremena, ni supstancije, ni uzronosti,
kao i ni jedna druga mentalna kategorija - ne postoji a priori (to jest ne
prethodi doivljaju).
Kant taj argument nije puio ba nimalo. Kao prvo, rekao je on, kad
je rije o ideji prostora i vremena, Hume se zacijelo vara. J er on je tvrdio
da ideju prostora stjeemo opaanjem odnosa izmeu promatranih
predmeta. Mi opaamo da je jedna stvar pokraj druge, na njoj ili ispod
nje... pa tako stjeemo shvaanje da se takvi odnosi uspostavljaju u
49
H e u r e k a !
prostoru. Slino tome i ideja vremena, veli Hume, izvodi se iz opaanja
da se dogaaji zbivaju u slijedu (jedno se dogaa prije ili poslije drugoga
itd.). Kant je, meutim, razvalio Humeovu logiku. Kako mi moemo
doivljavati da je jedno pokraj drugoga ili da se ak dogaa poslije
toga, ako ve otprije ne posjedujemo ideju da neto moe biti pokraj
ili poslije drugoga - to jest ideju prostora i vremena?
To nam je onda zacijelo ve ugraeno u razum, zakljuio je Kant,
inae ne bismo mogli ak ni poeti razabirati kaos percepcije. Prostor,
vrijeme i itava bulumenta drugih kategorija (primjerice kvantiteta,
kvaliteta, odnos i uzrok) zacijelo je ve uroena urnu; to su oblici to ih
nameemo doivljajima eda bismo ih organizirali (posloili) i razumjeli.
A okolnost da svi imamo iste ideje o prostoru, vremenu i tako dalje znai
da one nisu samo apriorne (uroene), nego i univerzalne (sveope).
Drugim rijeima, za njih ne moemo rei da postoje u smislu u kojem
postoje predmeti, jer takva intuitivna domiljanja i kategorije samo su
ideje, a ne stvari. Mi ih ne nalazimo u iskustvu, nego ih nacjepljujemo
na nj. Iskustvo se, osim toga, razlikuje od zbilje, zato to se sastoji od
impresija (dojmova) na utila i percepcija (opaanja) stvari, a ne od stvari
po sebi. (I ba zato to ideje djeluju samo na doivljaje, mi pomou njih
ne moemo opisati transcendentalne pojave - primjerice Boga.) Ono to
opaamo u prostoru i vremenu, to vidimo da posjeduje tu veliinu i tu
boju, ono za to zakljuujemo da uzrokuje takvo i takvo zbivanje - sve
su to samo opazivi aspekti stvari, lica koja nam one pokazuju, ono to
Kant zove fenomenima (pojavama).
Ako, meutim, prostor i vrijeme postoje samo u umu - a to Kant
nedvojbeno predmnijeva - onda mi, doivljavajui svijet kakav postoji u
prostoru i vremenu, doivljavamo samo svijet kakav nam se privida, a ne
kakav on doista jest. J ednako je, meutim, izvjesno da postoji i zbiljski
svijet koji nam alje te privide: Kant ga zove numenonskim (za razliku
od fenomenskog). To je svijet u kojem su stvari ono to doista jesu, a
ne to nam se priviaju - to je svijet stvari po sebi.
Mi taj svijet, ve po definiciji, nikad ne moemo doivjeti - pa kako
onda moemo znati da on i stvarno postoji? Kant nikad nije uspio doi
50
Fi l o z o f i j a
dalje od tvrdnje da u te stvari po sebi jednostavno moramo vjerovati
ako uope elimo vjerovati u istinsku spoznaju i taj je dio teorije njegove
nastavljae pomalo dovodio u nezgodu. Svi veliki filozofi poslije Kanta
pokuali su je ukloniti, neki tvrdei da je privid isto to i zbilja (ili bar
da bi to mogao biti) ili da nas, unato tome to ivimo u svijetu feno
mena, filozofija moe odvesti u svijet numenona iza njih. Kasnije emo
se upoznati i s dvojicom filozofa potonjeg shvaanja, naime s G. W. F.
Hegelom i Edmundom Husserlom.
51
Kategoriki imperativ
Postoji... samo jedan kategoriki imperativ, a on glasi: Postupaj samo u skladu s pravilom
za koje istodobno moe poeljeti da postane univerzalnim zakonom.
Immanuel Kant, Metafizika udorea (1797.), poglavlje 11
Nakon to je rijeio problem spoznaje, barem u mjeri koju je sam smatrao
dovoljnom, Immanuel Kant je u svoju filozofsku maineriju ubacio etiku
pa je iz nje izilo modernizirano Zlatno pravilo.
Izvorna verzija jednostavno tvrdi: ini drugima to eli da ti se
ini. Kant ju je, meutim, prepravio u neto poput: ini drugima ono
to bi elio da svi ine svima. Ili, malo strunije reeno, nae se djelova
nje mora temeljiti na naelima koja bismo eljeli pretvoriti u univerzalni
zakon. Zbog toga taj zakon, da se posluimo Kantovim izrazom, i jest
kategoriki imperativ - kategorian zato to pokriva sve bez iznimke,
a imperativ zato to predstavlja moralnu dunost.
Zato je to pravilo bolje od izvornog? Zato to ono u teoriji izbjegava
problem razliitih ideja razliitih ljudi o tome to bi voljeli da im se radi.
Kant se nadao time pobiti ono to danas zovemo moralnim relativiz
mom, to jest uvjerenje da dobro i pravedno ovisi o situaciji i kontekstu.
Napose je pogreno, smatrao je on, utilitaristiko uenje - naime da
sredstvo opravdava cilj. Kako posljedice mogu posluiti kao moralni
temelj djelovanja, upitao se on, kad se mogu izjaloviti ak i najbolje
smiljeni planovi? Posljedice naih ina vrlo esto nisu one eljene pa je
stoga moralno izopaeno prosudbu temeljiti na posljedicama. Pouzdano
moemo suditi samo o naelima za kojima se povodimo u djelovanju, o
pravilima na koja se pozivamo pri donoenju odluka.
A kako takva naela treba suditi? elimo li biti objektivni, moramo
potraiti univerzalije. Kant nije htio ni uti za sve te prie o situacijskoj
moralici, nego je traio vrsta i dosljedna pravila tipa krasti je loe.
Pravila moraju biti primjenjiva u svakoj prilici.
Evo kako kategoriki imperativ funkcionira. Kad se naemo pred
nekom odlukom, moramo biti svjesni pravila prema kojem djelujemo.
52
F i l o z o f i j a
Zamislimo da nam doe nekakav neznanac i uvrijedi nam majku. Prvi
je na poriv da ga uhvatimo za grlo, ali umjesto toga zastanimo i istra
imo svoje motive. Ako kaemo sebi: U redu je zadaviti nekoga tko me
je uvrijedio, to bi onda bila maksima takva ina - tada se moramo
upitati je li takvo pravilo racionalno i bismo li eljeli da se ono primijeni
u svakoj zgodi. S obzirom na to da bi posljedica bila ope ubijanje i kaos,
morat emo ga odbaciti - i to upravo imperativno.
Kantovo je racionalistiko osuvremenjivanje Zlatnog pravila imalo,
meutim, i svoju nezgodnu stranu. Kao prvo, normalni su ljudi rijetko
kada sposobni, u trenutku uspaljenosti, zastati i razmotriti univerzalne
implikacije svojih maksima. Kao drugo, pravila su lijepa stvar, ali ne
uvijek i praktiki ostvariva - jer ak i kad elimo uiniti ono to je pravo,
za to nismo uvijek i sposobni.
I kao tree, nije uvijek ba lako razvidjeti, osim u najjednostavnijim
situacijama, koja bi to maksima ili prosto pravilo u nekoj zgodi vaila.
Na nju bi se moda moglo primijeniti mnotvo razliitih pravila, pokoje
u suprotnosti s drugim. Svatko tko se osjeti moralno razdrt kad mu prie
prosjak shvatit e na to sam mislio.
53
ivot ljudski samotan, bijedan, gadan,
zvjerski i kratak
I stoga, sve ono to vrijedi za doba rata, kad je svatko neprijatelj svakome, vrijedi i za
doba kad ljudi ive bez ikakve sigurnosti izvan one koju im mogu priskrbiti vlastita
snaga i domiljatost. Pri takvim uvjetima nema mjesta za radinost, j er pl od j e njezin
neizvjestan te stoga nema ni obrade zemlje, ni plovidbe, ni uivanja roba to se dovoze
preko mora, ni udobnih zgrada, ni sprava za pomicanje i odvoenje stvari za koje se
hoe velika sila, ni raunanja vremena, ni umjetnosti, ni pismenosti, ni drutva, a to
j e najgore od svega, posvuda vlada stalni strah, kao i opasnost od nenadane pogibije,
pa je ivot ljudski samotan, bijedan, gadan, zvjerski i kratak.
Thomas Hobbes, Levijatan (1651.), Dio I., poglavlje 13
Navedene retke iz tog remek-djela Thomasa Hobbesa poesto ujemo
citirane kao da se odnose na ivot danas ili openito. Iako je Levijatan
svojevrsni depresant, Hobbes ipak nije ba tako mraan. On je, naime,
mislio rei da bi ivot bez civilnog drutva bio samotan, bijedan i tako
dalje, a ne da je ivot i doista takav.
I stina jest da kasna renesansa nije bila puko veselje ni u Engleskoj
ni igdje drugdje. Ljudi se sjeaju Shakespearea i Galilea, ali pritom za
boravljaju da je napredak spoznaje i pomorstva potaknuo i skepticizam
i sumnju. Udobna je znanost Aristotelova leala u ruevinama, ba kao i
sigurnost ujedinjene Crkve. Bog koji je vladao svijetom pomou kraljeva
i kraljica, iju je vlast jamilo boanske pravo ustupio je mjesto mnogo
prisnijem i privatnijem Bogu, koji se obraao puaninu koliko i kralju.
Engleski pobunjenici koji su sredinom sedamnaestoga stoljea odru
bili glavu kralju Karlu I., u njemu zacijelo nisu vidjeli Bojeg posrednika.
Iako se Hobbes (1588. - 1679.) slagao s tvrdnjom da je svaka vlast po
sljedica drutvenog konsenzusa, ipak se estoko protivio buntovnikoj
antimonarhijskoj filozofiji i inima. Samo vladar obdaren apsolutnom
vlau, tvrdio je on, moe uspjeno obuzdati ljude u meusobnim su
kobima i izrabljivanju. (Otuda i naslov Levijatan, to je aluzija na silno i
nepobjedivo stvorenje iz Biblije.) Da utvrdi tu premisu, Hobbes je smislio
scenarij ivota bez zakona.
54
F i l o z o f i j a
ITobbes opisuje ovjeka u prirodnom stanju kao egocentrina, sa
moiva i nesigurna. On ne poznaje zakon i nema pojma o pravednosti
te slijedi samo diktat svojih strasti i pouda, ublaen poticajima divljeg,
neuljuenog uma.
Kad nema ni zakona ni vlasti, ljudi, dakako, upadaju u prepirku. S
obzirom na to da su prirodna dobra ograniena, doi e do nadmetanja,
to onda vodi u strah, zavist i svae. Ljudi osim toga prirodno tee slavi
pobjedom nad drugima. Budui da su ljudi, iroko gledano, podjednako i
jaki i pametni, nijedan ovjek i nijedna skupina ne moe sigurno zaposje
sti vlast. Zato je taj sukob trajan i tad je svatko neprijatelj svakome.
Iz tog ratnog stanja ne moe proizii nita dobro. Dok se svi bave
samo samoobranom i osvajanjem, plodan rad nije ni mogu. Tada nema
ni dokolice nune za traganje za spoznajom, ni motivacije za gradnju i
istraivanje, ni prostora za knjievnost i slikarstvo, ni temelja za izgrad
nju drutva - jer sve se svodi samo na neprestan strah i opasnost od
nasilne smrti. Zato je ivot ljudski u takvu stanju, prema Hobbesovu
slavnom izriaju, samotan, bijedan, gadan, zvjerski i kratak
55
H e u r e k a !
Takvo gledanje, sasvim u skladu s unutarnjom nesigurnou i be
znaem tog doba, upadljivo se niim ne poziva na Boga, a jo manje
na njegovu ulogu u vlasti, u kojoj je Hobbes vidio djelo ljudskih ruku.
Vlast nastaje kad ljudi, voeni razumom, pou za dugotrajnim dobrom
shvaenim kao izbjegavanje tog prirodnog stanja sukoba i straha, sve u
nadi u ostvarenje mira i sigurnosti. Ljudi prihvaaju priznanje neke za
jednike vlasti sve dok i njihovi blinji ine isto, budui da se samo tako
moe odrati red. Takva vlast zatim preuzima odravanje zajednike
sigurnosti: njezino je sredstvo zakon, a njezin izvritelj neosporiva sila.
J er ako se ta vlast, ta mo podijeli, doi e do sukoba.
Ba je zato Hobbes smatrao monarhiju najboljim oblikom vladavine:
samo levijatanska vlast, koja je sama iznad zakona - i nepodlona ijednoj
vioj - moe se djelatno i poduzetno skrbiti za ope dobro. Hobbes je,
dakako, doputao da e se kraljevi i dalje sukobljavati s drugim kralje
vima, ali zbog toga nije zagovarao nekakvu sredinju svjetsku vlast. Sve
dok su prilike mirne kod kue, za nj je bilo posve u redu da kraljevi trae
slavu u drugim zemljama.
Na alost, Hobbesovim idejama ba nitko nije bio zadovoljan. Za
pobornike je drutvenog ugovora on bio prevelik rojalist, a za rojaliste
previe sklon drutvenom ugovoru. I jo vie od toga - njegovi su na
zori mnogima izgledali bezboniki, iako je Hobbes nijekao te optube.
injenica je, meutim, da je njegova misao bila isuvie komplicirana i
idiosinkratina da bi je itko mogao progutati itavu, ali ona e ipak jo
naratajima utjecati na filozofiju i politologiju. (J edan je od njegovih
istaknutih uenika bio i Spinoza.) Sam se pak Hobbes pod stare dane
umorio od svih tih rasprava pa se zadovoljio prevoenjem Homera.
56
Tabula rasa
Pretpostavimo stoga da je um, kako se veli, bijeli papir, prazan od svakog znaka, od svake
ideje. Pa kako se oni pribavljaju?... Na to u odgovoriti, jednom rijeju, iz iskustva.
John Locke, Ogled o ljudskom razumijevanju (1690.), Knjiga II
Da vas latinski previe ne uplai, recimo odmah da je tabula rasa jedna
od jednostavnijih velikih ideja. Ona jednostavno znai obrisana plo
a, a to je, prema nekim filozofima, dobra metafora izvornog stanja
ljudskog uma.
Meu tim je filozofima bio i engleski lijenik J ohn Locke (1632.
- 1704.), koji je u svom Ogledu o ljudskom razumijevanju razmatrao
podrijetlo ideja i njihov odnos sa zbiljom. On je iznio misao da sve ideje
potjeu iz iskustva i da je spoznaja samo uspostavljanje odnosa meu
njima. To znai da mi prije iskustva i ne moemo imati ideja pa je stoga
novoroeni um prazan. Locke ga je nazvao bijelim papirom. Izraz
tabula rasa (doslovce izbrisana ploica) stariji je od njega i aludira na
zakljuak daje, suprotno njegovu uenju, nekad na njoj - im se moglo
obrisati - neto bilo i napisano.
Krajnji je izvod Lockeova bijelog papira ne samo da se raamo bez
konkretnih ideja nego i da ne posjedujemo apstraktne ideje o moralu,
Bogu i slobodi. Sve to moramo najprije nauiti, onako kako uimo jezik,
a uimo kako iskustveno, tako i razumnim razmiljanjem. Takvi su
nazori naveli Lockea da odbaci idealizam i itavo vjerovanje u uroene
ideje, a u korist zdravorazumske filozofije.
Iako u ljudskoj spoznaji i razum ima svoje mjesto, veli Locke, on ipak
ne prevladava nad iskustvom. Razum ne stoji iznad materije, zato to mu
materija, posredstvom iskustva, pribavlja ideje. Nae najjednostavnije i
najosnovnije pojmove (poput glasnoe, tvrdoe i slatkoe) privrije-
dila su nam ba osjetila, a na njih se zatim nadograuju sve konkretnije
ideje. Druge nam ideje dolaze kroz miljenje, u koje ubrajamo i svijest o
vlastitim misaonim procesima. I pojmove kao to su, primjerice, sama
57
H e u r e k a :
misao a isto tako i opaanje, svijest, sumnja i tako dalje, pribavlja
nam zapravo na doivljaj miljenja. Okolnost da su te ideje jednostavne
ne upuuje, meutim, na njihovu uroenost.
Lockeova doktrina o tabula rasi izvodi se ponajvie iz jednostavne
logike. Da se, primjerice, raamo s uroenom idejom o Bogu, onda bi
ta ideja u svima nama bila jednaka. to, dakako, nije istina. Slino tome,
kad bismo se raali s idejom o moralnom dobru, svi bismo bili sloni
u tome to je dobro, a to loe. Ali nismo. Napokon, ak ni analitike
istine, poput tvrdnji sve to jest, postoji i 2 +2 =4, nisu ba svima
oite - primjerice djeci i idiotima. Locke je takoer smatrao da su pret
postavke racionalizma - uenja koje umu daje prednost nad materijom
- isuvie sloene da bi bile korisne i valjane. I on se, poput Occama, drao
pravila to jednostavnije, to bolje, a svako objanjenje spoznaje koje ne
trai uroene ideje svakako je jednostavnije.
Ipak, unato tome to ideja o tabula rasi izgleda jednostavno, Loc
keova argumentacija na koncu ispada vrlo komplicirano. On zapravo
ponekad sam sebi proturjei, da bi napokon bio prisiljen priznati kako
neke sposobnosti ipak moraju biti uroene. Meu njih on ubraja pet
osjetila i sposobnost miljenja, a koji se u nekim krugovima ubrajaju
meu ideje No bez obzira na sve tekoe njegove argumentacije, ona
je ipak skrenula britansku filozofiju prema njoj svojstvenom empirizmu.
Locke, meutim, nije uspio uvjeriti i Francuze, koji su hrpimice ostali
racionalisti. to je samo jo jedan od razloga zbog kojih mnogi Englezi
zabrinuto gledaju na Europsku uniju i Channel Tunnel.
58
Drutveni ugovor
ovjek se raa slobodan, a posvuda j e u lancima. Mnogi sebe smatraju gospodarom
drugih ljudi, a ipak su vei robovi od njih. Kako j e dolo do te promjene? Ja to ne znam.
St oj e moe uiniti legitimnom? Vjerujem da bih to pitanje znao rijeiti...
Ako ljudi vrate slobodu pozivajui se na isto pravo na temelju kojega im je ona odu
zeta, onda j e ili njihovo stjecanje slobode opravdano ili nije bilo opravdano njezino
oduzimanje. Drutveni j e poredak, meutim, sveto pravo koje slui kao temelj svim
ostalim pravima. To pravo, meutim, ne potjee iz prirode, to znai da j e utemeljeno
na konvencijama. Sad se postavlja pitanja koje su to konvencije.
Jean-Jacques Rousseau, Drutveni ugovor (1762.), Knjiga I., poglavlje 1
ovjek se raa slobodan, a posvuda je u lancima. Tako zapoinje J ean-
-J acques Rousseauova dijagnoza bolesti njegova doba. Moderno drutvo,
obiljeeno sebinou, nejednakou, sitnom tiranijom i neizvornou,
izdaje prirodno stanje ovjekovo, koje bi trebalo biti slobodno, otvoreno
i sretno. (Rousseau oito nije puio Hobbesov opis prirodnog ovjeka
kao nesretnog, divljeg i sebinog.)
J ean-J acques Rousseau (1712, - 1778.) pritom nije zvao na ruenje
sustava. Njegova je meta bilo vjerovanje, zajedniko kralju, plemstvu i
mnogim ljudima s ulice, da su njihovo drutvo i vlast ba kakvi i trebaju
biti, zato to su ih takvima stvorili Bog i narav (ili oboje). Au contraire,
tvrdio je Rousseau: Bog nas je stvorio prirodno jednakima, prirodno
dobrima, sposobnima da sami vladamo nad sobom i u biti samotnima.
To to drutvo uope postoji posljedica je toga to su ga stvorili ljudi, a
ne Bog ili narav, i to zbog vlastite dobrobiti i sigurnosti. A to je ovjek
stvorio, moe i rastvoriti.
Rousseauovo idealno drutvo nije, meutim, bilo napravljeno po
formuli tko jami - jami, jer je anarhija jo gora od tlaenja. On se zapra
vo zalagao za drutveni ugovor (contrat social). Uzmemo li da su svi
ljudi prirodno jednaki, onda je idealno drutvo konsensualna tvorba,
posljedica sporazuma ili ugovora izmeu svih njegovih lanova. A da
bi takvo drutvo bilo autentino i dobro, ono mora sauvati, koliko god
59
H e u r e k a !
je to mogue, prirodnu slobodu pojedinca, to e rei njegovo pravo na
samoodreenje.
To je, meutim, prilino teko i izvesti, zato to ugovori po definiciji
sadre nekakvu razmjenu, u ovom sluaju neijih prava i sloboda. Rous-
seauov recept zapravo od svakog lana drutva zahtijeva da drutvu sta
vi na raspolaganje svoju osobu i sve svoje snage pod vrhovnom upravom
ope volje (poglavlje 6). Samo e tako nastati drutvo koje slui opem
dobru, a ne eljama ijednog pojedinca ili mone grupacije.
No kako se to uklapa u Rousseauove druge zahtjeve - da drutvo
ne zadire u pojedineve prirodne slobode? Njegov odgovor glasi da tu
zapravo i nema sukoba, zato to je prava sloboda moralna, a moralna se
sloboda svodi na elju da inimo ono to je dobro za svakoga. Privatni
interesi, kad su u sukobu s opim dobrom, jednostavno su nemoralni
pa stoga i nismo prirodno slobodni, prema njegovoj definiciji, slijediti
ih. Spomenuta opa volja, ustanovljena u trenutku naeg pristanka na
njegov drutveni ugovor, zapravo je isto to i moralna sloboda, a koju bi
svatko priznao kad bi samo znao to je za njega dobro.
to god mislili o Rousseauovoj logici, ona je ipak navodila na doista
radikalne zakljuke - naime, da svi posjedujemo neka neotuiva prava
60
F i l o z o f i j a
koja nikakva drava i nijedno drutvo ne mogu okrnjiti. Prema ideal
nom drutvenom ugovoru, opa je volja suverena i vlast vlada samo po
pristanku onih nad kojima vlada. Drutveni ugovor izvrnu vlast predaje
samo kondicionalno (uvjetno), a narod moe odbaciti vlast kad god mu
se svidi. I ba su takvi nazori Rousseauu pribavili kompliment Edmunda
Burkea, koji ga je nazvao suludim Sokratom Francuske revolucije.
Kad smo ve kod Sokrata, prvi spomen svojevrsnoga drutvenog
ugovora nalazimo ne u Rousseauu, nego u Platonovim dijalozima. Tako,
primjerice, u Dravi Glaukon spominje ugovor o neinjenju i netrpljenju
nepravde, a koji je poetak zakona i zavjeta meu ljudima (Knjiga II).
Na kraju, meutim, Platon odbacuje tu teoriju, a s njom i demokraciju.
No blie Rousseauu, teoriju su drutvenog ugovora na ozbiljniji nain,
jo u sedamnaestom stoljeu, prvi obradili Hobbes i Locke. Tako je, pri
mjerice, Hobbes tvrdio da razum i strah tjeraju pojedince da potrae mir
pridruivanjem zavjetu, kojim sredinjoj vlasti predaju razliita prava.
U zamjenu za to oni tad mogu poi za svojim poslom, sigurni u znanju
da e sve zlo koje im se nanese biti kanjeno po zakonu. U Hobbesovoj
verziji, ljudi ne zadravaju suverenitet. Zapravo je neizbjeno nuno da
ga nekome predaju, recimo kralju, jer bi inae stalno bili u napasti svoju
mo nepravedno primijeniti na drugima. Ako, meutim, takav kralj ini
neto to se ljudima ne svia, alim sluaj, ali kralj nije vezan nikakvim
ugovorom, koji vrijedi samo za one koji su mu predali vlast.
Hobbesov e opi pristup postati vrlo utjecajan - pa e on, poslije
Machiavellija, postati druga velika pojava u razvoju politike znanosti
- ali su ove njegove ideje napali sa svih strana i napokon se na njih posve
ogluili. Mnogo su vei uspjeh, meutim, doivjele ideje J ohna Lockea,
koji u svom Drugom ogledu o vlasti (1690.) iznosi tvrdnju da unato tome
to ljudima treba vlast, ona ipak, u krajnjem izvodu, ostaje slugom, a ne
gospodarom drutva. Drutveni je kolektiv potpuno slobodan u svom
iktiranju i modificiranju uvjeta vladanja, koje po mogunosti treba
zabiljeiti u pismenom obliku. A ba su tako i uinili Oevi utemeljitelji
kad su 1781. sastavili i ratificirali najpoznatiji od svih drutvenih ugo
vora: Ustav Sjedinjenih Drava.
61
Dijalektika
Dijalektika moe znaiti kojeta; tako je, primjerice, njezino izvorno,
grko znaenje jednostavno razgovor. Otkako je ona, meutim, dopala
ruku njemakog filozofa Georga Wilhelma Friedricha Hegela (1770.
- 1831.), ona uglavnom znai samo jedno.
Hegelovu je dijalektiku zgodno saeti u samo tri rijei: teza, antiteza,
sinteza (to nisu Hegelovi izrazi, ali nita zato). Svaka utvrena ideja ili
stanje stvari (teza) s vremenom stvara suprotstavljenu ideju ili silu
(antitezu), a kad se praina slegne, iz svega nie neto bolje i od jednog
i od drugog - takozvana sinteza.
To vrijedi za progres ovjeanstva, koji Hegel smatra nespornim.
Dijalektika osim toga objanjava i kontinuitet (neprekidnost), jer se teza i
antiteza meusobno ne ponitavaju, nego u novoj sintezi ostaje sauvano
ono najbolje i iz jedne i iz druge. Sinteza, meutim, i sama ima svoje
rupe i nedostatke, zbog ega izaziva nastanak nove antiteze i tako dalje.
Prema Hegelovu shvaanju, napredak je nemogu bez sukoba.
Da te Hegelove ideje uhvatimo za glavu i rep, uzmimo jedan od nje
govih najpoznatijih primjera: odnos rob - gospodar. Zamislimo gos
podara i roba, gazdu i slugu, kao nau tezu, odnosno antitezu. Gospodar
je gospodar i gazda je gazda upravo zato to dri robove, odnosno sluge.
On je, bar u tom smislu, definiran onime to nije (rob, odnosno sluga).
Moglo bi izgledati da je gospodar u svakom pogledu nadmoan svom
robu i da rob i svoj identitet i svoju dobrobit duguje gospodaru. Ali to
nije kako izgleda, jer zapravo gospodar ovisi o robu - i to ne samo zbog
slube koju mu rob prua nego i u pogledu vlastitog identiteta. (Ja sam
gospodar zato to me rob smatra svojim gospodarom.)
I tako gospodar (teza) ovisi o svom robu (antiteza) koliko i ovaj o
njemu pa je, u stanovitom smislu, gospodar rob svojemu robu, a rob
gospodar svojemu gospodaru. Ako pak gospodar pone razmiljati o
toj situaciji - a to, prema Hegelovim progresivnim nazorima svakako
mora uiniti - morat e i shvatiti proizvoljnost i nepravednost podrei
62
F i l o z o f i j a
vanja roba o kojemu ovisi. Iz tog e shvaanja onda izniknuti pravednija
sinteza - racionalniji i humaniji drutveni sklop.
Tako funkcioniraju i povijest, i filozofija, i znanost, i religija, a prak
tiki i sve ostalo, stalno postajui sve boljim i boljim! Ali gdje je sve to
poelo? Prema Hegelovu miljenju, sve je krenulo od velike i nepro
mjenjive sile koju on naziva Duh (Geist). A za taj se Duh, koji stalno
gura prema savrenstvu, otkriva da je zapravo sam Razum. Uzvraa
jui udarac skepticima i drugim negatorima, Hegel se svojski potrudio
izvesti dug i dosadan dokaz u potvrdu teze da je taj Razum (=Um =
Duh) sveobuhvatan i da stalno tei prema potpunom samoostvarenju,
a to je savreno ispunjenje ovjeanstva. Medij kroz koji se Duh trudi
zapravo je dijalektika, koja je razvijanje transcendentalne ideje to e
svoje savrenstvo dosei na Kraju povijesti.
H e u r e k a !
Moda ste ve pogodili da se iza sveg tog galimatijasa krije mnogo
nam blia ideja, naime Bog. Time, dakako, dobiva smisao i njegova
tvrdnja da je pojavni svijet stvorio upravo Geist, kao i da je taj svijet
zapravo samo njegov nastavak, U poetku se, razmilja on, dogodilo
upravo ovo: Bog - koji je Apsolutni um - napokon je skrenuo svoje misli
na samog sebe. Ali da bismo o neemu mogli razmiljati, moramo to
neto odvojiti od sebe - ak i kad smo predmet razmiljanja mi sami,
ipak moramo biti objektom vlastite subjektivnosti. Meutim, budui
da je Bog sve to jest, nita ne moe postojati izvan njega. Zato je ono
to On misli Nitavilo.
Nitavilo je, dakako, antiteza Bitka (onoga to postoji). Ali, umjesto
da samog Sebe poniti, Bog je pokrenuo sintezu Bitka i Nitavila, to je
zapravo Postajanje - poelo i sredinji mehanizam Povijesti. Svrha je
Povijesti povratak u Apsolutni um, u Bitak bez Nitavila. Nebitak. A to
to smo iznijeli samo je pojednostavljena verzija njegova dokaza.
64
IzmS, i drage zast rauj ue poj ave:
[ril@zfilja oc3 dw@trn)as!5ga st ol j ea
Utilitarizam
Najvea srea za najvei broj napisao je Englez J eremy Bentham (1748.
- 1832.), temelj je morala i zakonodavstva. To znai da djelovanje
treba usmjeriti prema stvaranju sree pa je krilatica sve je dobro to
se dobro svri bit utilitarizma. Ili, iz kritinijega kuta: Cilj opravdava
sredstvo.
U biti, utilitarizam J eremyja Benthama i J ohna Stuarta Milla zagovara
svojevrsni moralni relativizam. O djelima se, po njihovu miljenju, ne
moe suditi izolirano od okolnosti i posljedica. Tako moralni apsolutist
kae da je ubojstvo jednostavno loe, bez obzira na situaciju. Utilitarist
e, meutim, rei da je ubojstvo u redu ako slui nekom viem dobru.
Pretpostavimo da smo mogli ubiti Hitlera: utilitarist e nam rei samo
naprijed, jer je bolje da umrejedan ovjek nego mnogo njih.
Zbog toga to je Bentham izjednaio dobro s onim to najvie usreuje
najvei broj ljudi, njegovu verziju utilitarizma zovemo univerzalnom.
(Nisu, naime, svi utilitaristi univerzalisti; neki vele da samo mi moemo
suditi to je za nas dobro.) Pri Benthamovu pristupu, meutim, nastaje
jedan problem, koji izvire iz injenice da ne moemo uvijek biti sigurni
u sretan ishod pa nam najbolji put djelovanja moe postati jasan tek post
festum. Moda smo mi, posluivi okoladne kolaie, eljeli ugoditi
svakome, ali budui da su svi ili na dijeti ili alergini, mi smo ih njima
zapravo oneraspoloili. Hoemo li neki in ocijeniti loim usprkos svo
joj namjeri da usreimo to vei broj ljudi? Prema utilitaristima, da.
S tim je povezana jo jedna tekoa, koja izvire iz injenice da se svi
ne slau oko toga to rije dobro uope znai. Benthamovo je mjerilo
bila srea, ali bismo ovome mogli suprotstaviti uvjerljive argumente.
Tako e mnogi rei da je poniznost dobra, iako moe biti i bolna. Slino
je tome blaeno i neznanje pa ipak ga ne bi ba svi povezali s dobrim
65
H e u r e k a !
i korisnim. Moda je bolje biti nesretan sada ako emo zbog toga bi
ti sretniji u budunosti. Takvi, meutim, sudovi ovise o dugoronim
posljedicama pa bi se dalo raspravljati i o tome koliko taj rok treba biti
dug. Je li, primjerice, dobro danas ui u trgovinski rat s J apanom i tako
kazniti amerike potroae ako e dugorona posljedica toga biti jaanje
amerike privrede? Moda je doista tako, ali u nekom dugom roku ta
korist moe ispariti, dok e neprijateljstvo izmeu dviju zemalja ostati.
Bentham je i sam napravio neke zanimljive planove. Tako je oporuno
University Collegeu u Londonu, na kojem je predavao filozofiju, ostavio
svoju knjinicu i rentu. Nezgodna je strana te ostavtine bio uvjet da
Benthamovo tijelo i dalje sjedi na sastancima fakultetskog vijea. Zato
su mu preparirali kostur pa ga i danas moemo vidjeti pod staklom na
koledu, samo to su mu glavu zamijenili votanom. (Originalna, koja
se poela raspadati, lei u metalnoj kutiji do njegovih nogu.) Bentham i
dalje sudjeluje u sjednicama, iako vrlo rijetko, no tada je zacijelo jedan
od ivahnijih sudionika u diskusiji.
66
Nadovjek (Obermensch)
I Zaratustra progovori ovako puku:
Uim vas nadovjeku. ovjek j e neto to treba da bude prevladano. to ste vi
uinili, da biste ga prevladali?
Sva su bia dosad stvorila neto iznad sebe: a elite li vi biti oseka ove velike plime i
radije se vratiti ivotinji nego prevladati ovjeka!
Friedrich Nietzsche, Zaratustrin predgovor, Tako je govorio Zaratustra (1883.)
Ubermensch Friedricha Nietzschea doivio je jedno od najneobinijih
preseljenja iz visoke u nisku kulturu - pretvorivi se iz stoikog i nekon
vencionalnog ovjeka u ovjeka od elika. Superman, junak iz stripa to
su ga stvorili Siegel i Shuster, s Nietzscheovim originalnom ima malo
to zajedniko osim samog imena, no i ono je pomalo promaeno. Uber
mensch doslovno znai overman (nadovjek), a ne superman, iako
se potonji pojavljuje u najranijim engleskim prijevodima Nietzscheova
djela Tako je govorio Zaratustra, a za njim je posegnuo i George Bernard
Shaw u svom ovjeku i nadovjeku (Man and Superman).
Lik koji propovijeda o tom nadovjeku jest Zaratustra (znan i kao
Zoroaster), perzijski propovjednik iz estoga stoljea prije Krista, koji
je Nietzscheu posluio kao proroka/pjesnika maska. Nasuprot onom
to moda mislite, Zaratustra nije govorio ni o kakvom miiavom su-
perumu ili kakvoj drugoj vrsti to je evoluirala iz ovjeka. Naprotiv,
svi smo mi (mensch nije vezano uz spol) potencijalni nadljudi. No do
toga nas ne vodi vie gimnastike i manje pia, nego hrabrost i volja, jer
su nae najvee prepreke strah i obiaji.
U temelju Nietzscheova svjetonazora lei ono to je on nazvao vo
ljom za moi, a u kojoj on vidi osnovnu motivacijsku silu svih ivih
bia. Mo, meutim, ne oznaava grubu silu ili dominaciju nad drugim
ljudima, nego prije neto poput neustraivosti. Budui da nas prije
svega vodi elja za moi, sve emu se divimo i to oponaamo mora na
najbolji nain predstavljati mo. A to su (tvrdi Nietzsche) unutarnji sklad,
67
H e u r e k a !
vlast nad sobom i samoispunjenje - emu primjer nalazimo, recimo, u
Sokratovu mirnom ispijanju kukute.
U cjelini, meutim, gledano, svi smo mi vrlo daleko od tog idealnog
Ubermenscha. Mi ni izdaleka ne posjedujemo sebe, nego nas vode po
najvie strah, navike, praznovjerice, bijes i sve ostalo to tvori ropski
mentalitet. Nas od roenja odgajaju obitelj, crkva i kola te nas ue
pokoravanju pravilima i zakonima, normalnom ponaanju, vjerovanju
u praznovjerice i robovanju raznim gospodarima. Sve to se priiva
ljudskoj naravi zapravo je tek obiaj. I zato postajemo i lijeni i uplaeni
pred izazovom i opasnou, otupjeli na unutarnji glas savjesti.
Svijet bez obiaja i gospodara djeluje zastraujue, no alternativa je
ropstvo i otuenje. Mi moemo popustiti pred drutvom ili pak pobijediti
vlastiti strah te iz pukih kreatura postati kreatori. Kreiranje ili stvaranje
zapravo je nalaenje vlastitog tumaenja svijeta, koji je u stvarnosti ka
otian i u stalnoj mijeni; kreatura se pak podinjava tuem tumaenju.
itav je jezik, prema Nietzscheu, samo manje ili vie nadahnuto tumae
nje svijeta, svojevrsna laz A ako jezik ve lae, onda je bolje da ovjek
- vjernije sebi - stvara vlastite lai. Eto to znai biti nadovjek
A evo to to nikako ne znai; da ovjek postane samo jo jedan ro-
bovlasnik. Tiranija nije plod vladanja nad sobom, nego frustracije - ona
je jednostavno samo jo jedan izraz gnjeva. Nadovjek, naprotiv, ivi
ivotom bez gnjeva i ojaenosti te je zapravo pripravan, ve kako mu
naloe prilike, koliko sluiti, toliko i voditi (dok nama ostalima sluba
izgleda kao isto ropstvo). Vladajui svojim strastima i usmjeravajui
svoju volju, nadovjek stvara umjetnost i filozofiju te potvruje ivot i
smijeh i sve to je dobro u ivotu.
68
Vjeno ponavljanje
to bi bilo da se jednoga dana ili noi neki demon zavue u tvoju najsamotniju samou
te rekne: Taj ivot to ga sada ivi i to si ga ivio, morat e proivjeti jo jednom i
jo bezbroj puta; i u njemu nee biti nieg novog, nego svaka, bol i svaka radost i svaka
misao i uzdah i sve neizmjerno maleno i veliko u tvom ivotu nuno e ti se vratiti
- sve u istom slijedu i razmacima... Ne bi li se bacio na pod i ogolio zube i prokletog
demona koji ti je to rekao? I zar si tek jednom proivio uzdrhtali trenutak kad bi mu
odgovorio: Ti si bog, i nikad nisam uo nita boanskije. Kako bi se odnosio prema
sebi i svom ivotu kad ni za im ne bi udio gorljivije no za tom krajnjom vjenom
potvrdom i peatom?
Friedrich Nietzsche, Vesela znanost (1882.), odjeljak 241
Uzmimo nekakav mali skup neega, recimo rijei u reenici: Evo nam
jedne male reenice. Stavimo je u raunalo i naredimo mu da nasumce
preslae rijei - da dobiva neto poput reenice jedne male evo. Sad
zamislimo da raunalo taj postupak stalno ponavlja. Rezultat bi mogao
izgledati nekako ovako:
1.) evo nam jedne male reenice
2.) reenice male jedne nam evo
3.) nam male reenice evo jedne
4.) male jedne nam reenice evo
5.) evo reenice male jedne nam
.i tako dalje i tako dalje.
Sad, meutim, zamislimo da raunalo te rijei nastavi mijeati do vje-
nosti. One e se oito u jednom trenutku poeti ponavljati zato to pet
rijei ima samo 120 moguih permutacija. tovie, budui da pred tim
malenim projektom stoji beskrajno vrijeme, raunalo e na koncu poeti
ponavljati tih prvih pet permutacija upravo tim redom. Drugim rijei
ma, slijed 1do 5 e se vratiti ili relcurzirati te e se zapravo i nastaviti
69
H e u r e k a !
stalno tako vraati, sve dok te rijei ostaju zajedno i postupak se nastavlja
u beskonanost.
Ta je igra s rijeima zapravo saeta verzija onoga na to je mislio Nie
tzsche kad je postavio svoje uenje o vjenom ponavljaju. Taj se izraz
prvi put pojavljuje u Veseloj znanosti, zbirci alegorija i aforizama. Tu je
pak ideju shvaao ozbiljno kao i sve ostalo, smatrajui je najsavrenijom
znanstvenom hipotezom. Nietzsche je pretpostavio da je svemir sazdan
od konanog broja lcvantova moi, to god oni bili, no sloenog u ko
nanom prostoru. Vrijeme je, meutim, beskonano pa su, prema nje
govoj logici, ti kvanti, ba poput rijei u naoj reenici, morali stvoriti
obrazac koji se u vjenosti stalno ponavlja.
Nietzsche, koji je u tom pogledu bio materijalist i determinist, sma
trao je da se i sva materija i sva zbivanja dadu opisati fizikim odnosima,
i to izmeu lcvantova moi. Svijet kakav poznajemo samo je posljedica
jednoga odreenog rasporeda lcvantova, ba kao to su to i na datum
roenja i ukus u glazbi. Ti se kvanti stalno kombiniraju i relcombinira-
ju stvarajui nove stvarnosti, meu kojima e se napokon nai i rasap
svijeta. Pa ipak, nema straha: budui da je vrijeme beskonano, ti e se
kvanti jednoga dana ponovno sloiti u nama poznat svijet. Zapravo e
se oni, ako im samo damo dovoljno vremena, sloiti upravo tono tako
da ponove itavu ljudsku povijest. Povijest e se, ukratko, vratiti i tako
jo bezbroj puta u vjenosti.
Za mnoge je ljude ve i sama ta misao, dakako, isti pakao, depriman-
tna verzija filma Beskrajni dan. Ali evo to je Nietzsche zapravo mislio:
On nam je ponudio beskrajno ponavljanje zato da razmislimo kako bi
izgledalo kad bismo morali ponovno proivjeti svoj ivot. Ako vam se ta
ideja uini nesnosnom, to onda svakako neto govori - naime da smo u
rukama robovskog mentaliteta. Ako, meutim, ni za im drugim ne
udite gorljivije, onda nae estitke: postali ste nadovjek.
Znanstvenici, dakako, na Nietzscheovu teoriju gledaju prilino po
prijeko. Nizati permutacije jedne rijei linearnim slijedom jedno je, no
rasporediti materiju u trodimenzionalnom, kontinuiranom prostoru
neto je sasvim drugo - ak i ako prihvatimo da je prostor konaan, a
70
F i l o z o f i j a
vrijeme beskonano. Tako je, primjerice, posve mogue pokrenuti ma-
len broj tijela da se ona nikad ponovno ne pojave na poetnom (ili bilo
kojem drugom mjestu), makar se tako nastavila gibati i tri dana poslije
Sudnjeg dana. Pritom nije ak ni nuno dovesti u pitanje ideju lcvanta
moi, a koja se nikako ne uklapa u otkria moderne fizike ili Einstei-
novu teoriju relativnosti.
Iako bi nam vjeno ponavljanje moglo izgledati kao loa znanstvena
fantastika, ono ipak ima vrlo ugledno znanstveno podrijetlo. Taje ideja
starim Grcima bila i te kako dobro poznata pa su, primjerice, Pitago-
rini sljedbenici vjerovali u takozvanu Veliku godinu, poslije ijeg se
ispunjenja kozmiki ciklus ponavlja manje-vie na isti nain. (Tako je
Heraklit tvrdio da Velika godina iznosi 10 800 zemaljskih.) ini se da se
s osnovnom idejom sloio i Aristotel, a prihvatili su je i stoici. (Njihova
je verzija zapravo vrlo srodna Nietzscheovoj.) ludeokransko vjerova
nje u jednosmjerno i neponovljivo vrijeme, sa Stvaranjem na poetku I
Stranim sudom na kraju, ljuto je osakatilo tu ideju, ali je nije i sasvim
dotuklo. Srednjovjekovni i renesansni filozofi - ak i Descartes - hrvali
su se i s mogunou ponavljanja ciklusa u povijesti te je nipoto nisu
odbacili tek tako. Nietzsche ju je, meutim, ponovno uveo u modu, ma
kar i nakratko. A ako u tom beskonanom ponavljanju ipak ima neega,
siguran sam da emo se s tom idejom susresti jo koji put.
71
Pragmatizam
Da bismo postigli savrenu jasnou misli o nekom predmetu, moramo samo razmotriti
kakve bi sve zamislive i praktine uinke taj predmet mogao izazvati... Naa predodba
0 tim uincima tada j e i naa pot puna predodba tog predmeta, ukoliko taj koncept
uope i ima nekog pozitivnog smisla. I to j e naelo Peirceovo, naelo pragmatizma.
WiUiam James, Filozofske ideje i praktine posljedice (1898.)
Filozofija nije bez svojih malih ironija. Charles S. Peirce (1839. - 1914.),
kojega je Flenryjev brat William J ames proglasio izumiteljem pragma
tizma, u ivotu je ostvario sve prije negoli praktini uspjeh. Poto su ga
najurili s J ohns Hopkinsa, a akademski mu svijet okrenuo lea zbog
navodnog nemorala, profesor Peirce je spao na prosjaki tap i umro
u bijedi, potpuno zaboravljen. (Ipak se u akademskom svijetu smijao
posljednji, jer je postao jedan od izumitelja semiologije.)
Charles S. Peirce, taj propalitet, ali ne vlastitom krivicom, bio je genij
1polihistor, ovjek koji je dao znatan doprinos matematici, filozofiji,
kemiji, psihologiji i statistici. Iza njega je ipak, kao najtrajnije, ostala
filozofija iji je predvodnik postao J ames, a kasnije i J ohn Dewey. Peirce
je, prezrevi metafiziku - izuavanje neopipljivih i apstraktnih real
nosti - uvjereno tvrdio da smisao neke ideje lei iskljuivo u njezinim
praktinim posljedicama. Ako neka ideja nema nikakva uinka, ona je
besmislena - onda je, da se posluimo njegovim rijeima, ili lupetanje
ili je oito apsurdna.
Zakljuak je svega da ideje poput dobrote i istine i nemaju real
nosti prije ili izvan onoga to mi s njima uinimo - s iznimkom onoga
ime utjeu na nae ponaanje. Vjerovanje je, po shvaanju pragmati
ara, isto to i djelovanje ili bar potencijalno djelovanje. Ako naa ideja
dobrote predmnijeva i pomo starim damama pri prelaenju ceste, onda
se dobrota za nas svodi na sklonost injenju takvih djela. Dobrota je, u
krajnjem izvodu, ukupan zbroj svih takvih posljedica neke nae ideje.
J ames je, u raznim svojim djelima, tu misao proirio sve do ideje Boga.
72
F i l o z o f i j a
Tako je, primjerice, u svom djelu Pragmatizam (1907.) napisao: Ako
hipoteza o Bogu zadovoljavajue funkcionira u najirem smislu te rijei,
onda je ona istinita (kurziv moj).
Od tada je J amesov pragmatizam poprimio mnogo oblika, meu
kojima je bilo i mnogih koje ne bi odobrili njegovi osnivai. Pa ipak se
svi pragmatisti dre zajednike jezgre osnovnih premisa, primjerice
fleksibilnosti metode, preziranja dogmi i relativistikoga gledanja na
moralne vrijednosti. (Tako oni dobro i zlo definiraju prema odre
enim ljudskim potrebama, eljama i oblicima ponaanja.) Sam Peirce,
meutim, i nije bio neki relativist. On je vjerovao da svemirom upravljaju
zakoni koji evoluiraju, stalno sve pravilniji i sve manje podloni sluaj
nostima, da evoluira i sama znanost te da se znanstvenici postupno i
stalno sve vie primiu istini univerzalnih zakona. Drugi su pak tvrdili
da je i sama istina samo jo jedna relativna ideja definirana ljudskim
potrebama i ponaanjem. I stinito, napisao je J ames, jest ime svega
to se potvrdi dobrim u smislu nekog vjerovanja. Istina je jednostavno
ono to funkcionira.
J edan je od (ne)slavnijih zagovornika potonjeg nazora Stanley Fish,
profesor engleskoga i prava na Sveuilitu Duke. Fish voli razotkrivati
relativnost toboe vrstih ideja, kao to je to, primjerice, uinio u svojoj (u
trenutku dok piem ove retke) najnovijoj knjizi Nema slobodnoga govora,
i to je dobro (Theres No Such Thingas Free Speech, and I t s a Good Thing,
1994.). Sloboda govora, tvrdi Fish, nije neto to nam apsolutno pripada
po nekom prirodnom pravu ili zakonu; to je jednostavno ono to mi po
kolektivnom sporazumu doputamo. Poneto e od govora - primjerice
govor mrnje i pornografija - uvijek biti iskljueno, a definicije se i
pridjeva slobodan i imenice govor neprestance mijenjaju u skladu s
potrebama zajednice. Fish je ranije, na slian nain, razotkrio i knjievne
teorije, pojam kvalitete i pravne doktrine.
Fish je samo jedan od mnogih neopragmatista, meu kojima je naj
utjecajniji bivi filozof Richard Rorty. Rorty je shvatio da iz pragmatizma
logino slijedi da je prouavanje filozofije besmisleno pa je napravio
divljenja vrijedan korak i promijenio zvanje. (Sad je profesor englesko
73
H e u r e k a ;
ga.) Trebalo bi, meutim, svakako upozoriti da takve kontradikcije u
pragmatinoj misli nisu nipoto jedinstvene. Drugi nam lijep primjer
daju Steven Knapp i VValter Benn Michaels, Fishovi puleni, koji su iza
zvali prilino komeanje na zavodu za knjievnost objavivi teoretski
esej pod naslovom Protiv teorije (Against Theory, 1982.). Sukus je
tog sjajnog djela da se itava knjievna teorija temelji na razlici izmeu
onog to tekst zaista znai i onoga to je pisac elio rei. Ta je razlika,
meutim, nerealna, zato to je u praksi to dvoje jedno te isto, jer kad
govorimo o znaenju, pritom ne moemo govoriti ni o emu drugom
osim o namjeri. Zbog toga je, da citiramo autore, itav pothvat kritike
teorije zapravo nekoherentan i praktiki beskoristan te je zabludio i
treba ga se ostaviti Nitko ih, meutim, nije i posluao. lanak nije imao
nikakvih praktinih posljedica. Teorija je nastavila vladati. to znai da
se pragmatizma treba okaniti.
74
Svijet je sve to je sluaj
Meu najvie uznoenim filozofima dvadesetoga stoljea nalazimo i
bekoga plemia Ludwiga Wittgensteina (1889. - 1951.), za kojega vele da
je praotac nekoliko filozofskih kola. Svi se, meutim, ne slau i o tome
to je on zapravo mislio, to zvui ironino, s obzirom na to da je njegova
vjerojatno najvanija ideja bila da se filozofija mora okrenuti obinom
- pa dosljedno tome valjda i jasnom i nelcompliciranom - jeziku.
Wittgenstein je od svih ljudi najzasluniji za okretanje moderne fi
lozofije pitanjima jezika, i to napose odnosu izmeu tvrdnji i zbilje. On
je pak svoje nazore obznanio ve u uvodnoj reenici svoga prvog djela,
Tractatus logico-pkilosophicus (Ogled o logikoj filozofiji, 1921.): Svijet
je sve to je sluaj. To znai, objanjava on, da je svijet sveukupnost
injenica, a ne stvari.
Ako vam nije jasna razlika, evo je: injenice su istinite tvrdnje o
stvarima. Stolica je stvar, tvrdnja pak stolica je crvena jest injenica
(ili to bar moe biti). Svijet kakav poznajemo jednostavno je skup po
znatih injenica - onoga to je sluaj - a ne svari odvojenih od onog
to o njima moemo rei. To je jezik koji izgrauje nae osjeanje svijeta,
na okoli i doivljaje. to ne moemo izrei, ne moemo ni spoznati pa
preko onog o emu ne moemo govoriti moramo utke prijei.
Wittgensteinove su pretpostavke ostavile dubok trag na mladim filo
zofima, takozvanim logikim pozitivistima - ljudima koji su, zajedno
s Humeom, vjerovali da je sve ono to nije ili oigledno ili empirijski
dokazivo jednostavno besmislica. (U njihovu su svjetlu meu te besmi
slice spadale i knjievnost, umjetnost i kiena metafizika.) No ako su
oni prigrlili Wittgensteina, Wittgenstein nije prigrlio njih. J er iako je
vjerovao da bi se filozofija morala ograniiti na ono to je sluaj, ipak
su ga nastavili progoniti i tiina i nespoznatljiva stvarnost ili zbilja. Ono
to nije injenino moda i jest besmislica, ali ako je pitati samog Wit-
tgensteina, ta je besmislica ipak vrlo zanimljiva.
Izmeu Tractatusa i posmrtno objavljenih Filozofskih istraivanja
(1953.), rekonstrukcije njegovih predavanja na Cambridgeu, Wittgen-
75
H e u r e k a !
steinovi su nazori prilino evoluirali. On je zapravo napustio skoro sva
svoja ranija shvaanja, meu kojima primjerice i tvrdnju: Granice mog
jezika granice su mog svijeta. Poput mnogih filozofa jezika, i mladi
se Wittgenstein prema rijeima odnosio kao prema pokazivaima na
stvari u svijetu, odnosno njihovim predstavnicima. Kasnija je, meu
tim, Wittgensteinova misao takvo isticanje referenci smatrala isuvie
simplicistikim.
U svojim Filozofskim istraivanjima, Wittgenstein nudi novo shva
anje: to rijei znae, ovisi ne o tome na to se one odnose, nego o tome
kako se primjenjuju. J ezik je, veli on, svojevrsna igra - skup figura ili
rekvizita (rijei) koje se primjenjuju u skladu sa skupom pravila (lin
gvistikim konvencijama). Ba kao i u Tractatusu, na je svijet sazdan
od tvrdnji ili potencijalnih tvrdnji, ali je sad naglasak manje na tome
to neka tvrdnja znai (oznaava), a vie kako se one, ovisno ve od
pravila i konteksta, primjenjuju.
Iz toga slijedi da spoznaja ne lei u otkrivanju (ili izrniljanju) neke
zbilje koja odgovara naem govoru, nego prije u prouavanju naina
F i l o z o f i j a
funkcioniranja govora. Zbog toga je obini govor primjeren predmet
filozofskog izuavanja. Tradicionalni filozofski problemi, koji se bave
idejama poput bitka i istine, samo su plod zbrke iznikle iz argona
i promaenog pokuaja da se tim postupkom otkrije zbilja koju one
navodno predstavljaju.
77
Fenomenologija
Da bismo trebali odbaciti sve ranije navike miljenja, prozreti kroz umne barijere to su
ih te navike postavile na obzorje naega promiljanja i zatim ih sruiti te se u potpunoj
intelektualnoj slobodi nastaviti prihvaati onih istinskih filozofskih problema koji jo
ekaju na posve svjee formulacije, a koje nam razotkrivaju sa svih strana osloboeni
horizonti - sve su to, dakako, vrlo teki zahtjevi. Pa ipak se ne trai nita manje od
toga. A ono zbog ega je usvajanje esencijalne naravi fenomenologije... i njezina odnosa
spram svih ostalih podruja znanosti... tako izvanredno teko, zapravo j e nunost da
svim tim drugim prilagodbama dodamo i nov nain gledanja na stvari, suprotan u
svakoj toki prirodnom stavu prema iskustvu i miljenju.
Edmund Husserl, Ideje (1913.), Uvod
Mnogi su filozofski tekstovi prilino neitki, no spisi Edmunda Husserla
(1859. - 1938.) u tom pogledu zasluuju zlatnu kolajnu. Pa ipak je Husser-
lova fenomenologija, prenabijena argonom i upravo opsesivna, ostavila
dubok trag u filozofiji dvadesetoga stoljea. Zapravo bez njega ne bi bio
mogu ni veliki neprobavljivi opus Heideggera, Sartrea i Derride.
Izvozi fenomen i fenomenologija, izvedeni iz grke rijei za izgled, za
Husserla nisu bili novi. Izraz fenomen (pojava), ve uvrijeen u njemakoj
filozofiji, odnosio se na predmete i dogaaje kakvi se pojavljuju u ljudskoj
svijesti (za razliku od onog to u biti izmie opaanju). Fenomenologija
je stoga prouavanje manifestacija (oitovanja). Husserl je vjerovao da
mi, kad je rije o spoznaji svijeta, raspolaemo iskljuivo fenomenima
pa ih stoga moramo iskoristiti na najbolji mogui nain.
Da bismo to, meutim, postigli, moramo najprije svoja opaanja ogo
liti do njihova najjednostavnijeg oblika, oljutiti s njih sve slojeve navika
i pretpostavki. Tako se moramo vjebati u promatranju, recimo, stolice
bez ikakva razmiljanja o njezinoj svrsi (sjedenju), povijesti (pitanju tko
ju je napravio i gdje smo je kupili) i funkciji (je li udobna i slae li se sa
sagom). Moramo se truditi tu stolicu doivjeti na najneposredniji nain,
kao isti predmet (objekt) svijesti. Ako je promatramo na takav nain
- usvajanjem samo njezinih najhitnijih odlika - ta e stolica postati
fenomenom u Husserlovu smislu.
78
F i l o z o f i j a
Husserl je taj nain percipiranja nazvao omeivanjem (bracketing)
ili, u grkom argonu, epoche, to se definira kao suzbijanje vjere u po
stojanje predmeta. On je, grubo govorei, time mislio rei da pri traga
nju za esencijalnim odlikama stvari moramo ukinuti svaku vezanost za
njihovo zbiljsko postojanje. Tada zapravo izvodimo takozvane slobodne
imaginativne varijacije. Uzmimo, recimo, nau stolicu i zamislimo da bi
mogla biti i drukija - u glavi joj otfikarimo nekoliko nogu, preolcrenimo
joj naslon, dodajmo falcs-modem. Je li to i dalje stolica? Kad god osjetimo
da u tako nastaloj varijaciji intuitivno vie ne prepoznajemo stolicu,
tad znajmo da smo promijenili neto esencijalno. Takvo je omeivanje
sredstvo da doemo do biti stvari izvan nje, kakva postoji sada i ovdje.
Vratimo se samim stvarima, bio je Husserlov moto i pod njim je mislio
vratimo se naoj iskonskoj intuiciji o stvarima u njihovu esencijalnom
obliku (stvarima kao pojavama).
Tu, meutim, nije i kraj fenomenologije, zato to do najosnovnijeg
fenomena tek trebamo doi, a taj je fenomen sama svijest - sposobnost
posjedovanja intuicije. Bez obzira koliko vjeti bili u omeivanju stolica,
mi ipak i dalje ne razumijemo strukturu ak ni jednostavnih svjesnih
doivljaja. Da bismo istraili svijest, mi je moramo na neki nain zao-
bii ili nadii te dostii ono to je Husserl nazvao transcendentalnom
subjektivnou. (Obini ljudi to nazivaju svijeu o sebi, ali dok mi to
smatramo subjektivnim, Husserlova bi nam transcendentalna subjek
tivnost trebala otvoriti objektivni pogled na svijest.)
Ostavit u po strani Husserlovo isto tehniko objanjenje o postupku
bjeanja od subjektivnosti. Bit e dovoljno kazati da emo, ako krene
mo u istraivanje svijesti, prije svega opaziti da je ona intencionalna.
U Husserlovu smislu, intencionalnost je isto to i usmjerenost; mi
nikad nismo jednostavno svjesni, nego uvijek samo svjesni neega. (To
neto moe biti predmet poput nae stolice, ali i osjeaj poput gladi
ili ideja i ne mora uope biti stvarno.) Iz toga slijedi da svijest, budui
da je nuno usmjerena, nikad nije ni prazna ni pasivna, nego uvijek
aktivna. Svijest prua ruku i hvata stvari, a to kakve nam se stvari ine
ovisi i o njihovoj naravi (njihovoj esenciji) kao i o naravi tog hvatanja.
79
H e u r e k a !
Mi, dakle, suraujemo u stvaranju predmeta naega svijeta - primjerice
time to im dajemo smisao.
Krajnji je cilj svega toga sposobnost opisivanja, na to potpuniji i
ispravniji nain, najosnovnijih postupaka osmiljavanja svijeta u kojemu
ivimo. To je nedvojbeno plemenit cilj, ali i kontroverzan. Calc su se i
neki fenomenolozi nali u zabuni pred pojmom transcendentalnog ega,
i to napose kad je u svojim poznim godinama Husserl poeo o njemu
izricati uvrnute tvrdnje. (Tako je, primjerice, taj transcendentalni ego
poeo promatrati kao entitet odvojen od ovjekove svijesti i zbog toga
u stanovitom smislu besmrtan.) Postoji li zapravo ijedna toka iz koje
bismo mogli promatrati i opisati normalni rad uma? Kako svijest moe
nadii (transcendirati) samu sebe? Rjeenje tih zagonetki preputam
itatelju.
80
Egzistencijalizam
Egzistencijalizam? O, da, dakako, J ean-Paul Sartre. Samo to je ta ideja
za itavo stoljee starija od Sartrea, njezina najpoznatijeg zagovornika.
Starija zato to egzistencijalizam - prouavanjem subjektivnog do
ivljaja - zapravo poinje s danskim filozofom Sorenom Kierkegaardom
(1813. - 1855.). Kierkegaard je, naime, optuio suvremenu filozofiju da
trati previe vremena na esencije, tobonje skrivene realnosti i univer
zalne zakone svijeta. Takve stvari nisu samo dubiozne, nego bavljenje
njima skree misli sa stvarnih problema, recimo s pitanja kako to poje
dinci uope uspijevaju neto odluiti.
Kierkegaard je prije svega odbacio idealistiko vjerovanje da dobro
i zlo posjeduju nekakvu objektivnu ili esencijalnu stvarnost. Naprotiv,
to su subjektivne istine koje su, iako se ne mogu dokazati ni prenijeti
na ostale, jedini temelj pojedinanog djelovanja. Tako mi, primjerice, ne
moemo rei da je ubijanje loe zbog nekog objektivnog ili loginog
razloga; postoje doista i prilike u kojima se ono smatra dobrim (pri
mjerice u samoobrani ili u ratu). U veini zgoda, mi se ni ne moemo
81
H e u r e k a !
logino odluiti za pravi nain djelovanja, ne moemo iskalkulirati svoju
reakciju na nepravdu ni svoju vjeru u Boga, ali isto tako ne moemo ni
izbjei odluke i vjerovanja.
Postoje, dakako, i neke objektivne istine: dva i dva su doista etiri i
Napoleon je poraen kod Waterlooa. Pa onda? Ako je pitati Kierkegaarda,
takve istine - pa bile one i vrlo zanimljive - nemaju nikakva utjecaja na
na svakodnevni ivot, kao ni na nae kljune odluke i ine. Mi zapravo
jesmo ono, smatra Kierkegaard, to inimo. Da bismo istinski postojali,
moramo djelovati, a svoje djelovanje temeljimo na svom sustavu vri-
jednosti - na vrijednostima posve subjektivnim i individualnim, na
dogmama koje su nedokazive, ali ipak izvanredno realne.
Ni priroda ni drutvo ne mogu nam ponuditi izvjesnost o dobrom i
zlom, pravom i krivom. Krajnji smisao i vrijednost naih ina uvijek su
neizvjesni. A biti ovjekom znai upravo djelovati u stalnom suoenju s
takvom neizvjesnou. ovjek, prema egzistencijalistikim shvaanjima,
djeluje neautentino ako se ponaa samo onako kako to od njega trai
drutvo, ako samo prihvaa diktat crkve ili koje druge institucije. initi
tako znai bjeati od odgovornosti.
Kod egzistencijalistikoga gledanja na stvari, na prvi pogled vrlo
uvjerljivog, pojavljuje se, meutim, jedna nezgodica. Naime, njegovo se
isticanje pojedinanog postojanja i izbora ba nimalo ne bavi irokim
drutvenim dvojbama. Vie emo o tom problemu, ba kao i jedan od
moguih odgovora, nai u sljedeem poglavlju.
82
Osuen sam biti slobodan
I doista, ve zbog same injenice da sam svjestan uzroka koji me potiu na djelovanje,
ti su uzroci za moju svijest transcendentalni objekti; oni su vani. Uzalud u ih pokuati
uhvatiti; j a sam od njih pobjegao ve samim svojim postojanjem. Osuen sam na vjeno
postojanje izvan svoje biti, onkraj uzroka i motiva mojega ina. Osuen sam biti slo
bodan. To znai da mojoj slobodi nije mogue nai granice osim same slobode ili, ako
vam je tako drae, mi ne moemo slobodno izabrati vie ne biti slobodni.
Jean-Paul Sartre, Bitak i nitavilo (1943.), Dio etvrti
Kad nas netko opomene rijeima ovo je slobodna zemlja, mi znamo
to je time mislio rei. Uglavnom smo slobodni initi to elimo (to je
takozvana pozitivna sloboda) i openito slobodni od progona zbog svog
ponaanja (to je takozvana negativna sloboda). U pozitivnoj slobodi
nalazimo izbor, u negativnoj posljedice.
Te su dvije zdruene slobode doista divne i moemo biti sretni to ih
uivamo. Pritom je, meutim, ona najvanija rije upravo sretni. Ako bi
u jednom nevjerojatnom sluaju nekakav diktator sutra preuzeo vlast,
nae bi dragocjene slobode bile ukinute u trenutku, I to bi nam onda
ostalo? Postoji li nekakva esencijalna sloboda koja nam se nikad ne
moe oduzeti?
Prema J ean-Paulu Sartreu, vodeem filozofu egzistencijalizma dva
desetoga stoljea, odgovor na ovo pitanje glasi - da. Taj je da, meu
tim, koliko dobar, toliko i lo. Sartre veli da smo ve time to smo ljudi
apsolutno slobodni, da nam uvijek ostaje mo izbora. Ali od svega ne
moemo izabrati samo odricanje od izbora ili, da navedemo Sartreov
paradoks: Osuen sam biti slobodan. Odluka da ne djelujemo takoer
je nekakva odluka. I to je ta egzistencijalna dvojba.
Sartre je svoju filozofiju slobode izveo iz prouavanja fenomenolo
gije, filozofije iste svijesti. Kako je on na to gledao, odlika je svijesti da
je istodobno i od ovog svijeta i da lei izvan njega. Kad razmiljamo o
tome kako razmiljamo, kad postanemo svjesni sami sebe, onda se pre
ma vlastitoj misli odnosimo kao prema objektu u svijetu. Kad kaemo
83
H e u r e k a :
zbunjen sam tim objanjenjem, to znai da smo transcendirali vlastito
miljenje i poeli ga promiljati. Ali svijet koji poznajemo samo je skup
takvih transcendentnih predmeta: stvari koje opaamo i o kojima
razmiljamo.
Istodobno, svijest nije od ovoga svijeta. Kad sanjamo, odsjeeni smo
od sveg vanjskog senzorija. Kad neto zamiljamo - kad, recimo, ma
tamo o tome kako smo dobili na lutriji - tad se izdiemo iz sadanjosti
(svijeta kakav jest) i projiciramo nekakvu bolju budunost (svijet kakav
nije). A budunost je, budui da nije stvarna, zapravo nepostojea, ona
je nitavih.
Prema Sartreovu miljenju, sve nae djelovanje izvire ba iz tog ni-
tavila. Kad bismo neprestance izravno rezonirali sa sadanjou, ne
uspijevajui joj pobjei, tada ne samo da ne bismo mogli zamiljati nego
ne bismo mogli ni djelovati. Sadanjost je upravo ono to jest i ukoliko
ne razmislimo o tome kako bi sve moglo biti i drukije, neemo imati ni
motiva ita poduzeti. Sartre je s tom tezom otiao korak dalje i rekao da
su svi nai ini usmjereni prema cilju koji ne postoji sada i ovdje. Zato
nai ini, utemeljeni ni na emu, nisu ba nikad i nuni. Ciljeve slobodno
stvaramo za sebe, a zajedno s njima stvaramo i svoj sustav vrijednosti.
(Tu je Sartre prilagodio Kierkegaarda.)
Sartreova slavna munina izvire iz apsolutne slobode izbora, svijesti
da smo sposobni za apsolutno svako djelo. Tako, primjerice, u svakom
trenutku moemo odluiti da se ubijemo, a ve i sama ta pomisao - koja
u nama otvara jamu bezdanku - stvara muninu i tjeskobu. (Mi to mo
emo uiniti pa zbog toga strahujemo da emo to stvarno i uiniti.) Biti
osuen na slobodu znai biti odgovoran za pretvaranje svake situacije u
na vlastiti svijet - i to pri izboru ciljeva, metoda preivljavanja, svojih
reakcija na tjeskobu izbora. Moda odluimo ubiti se; u suprotnom emo
odluiti bar to da emo i dalje u tom pogledu zadrati slobodu izbora.
Veina se ljudi, meutim, ne eli suoiti s tim injenicama zato to
ne mogu podnijeti misao da su odgovorni za svijet u kojemu ive. Ili,
kao to je ve rekao mnogi kritiar naega doba, u sebi radije vidimo
rtvu negoli odgovornu odraslu osobu. Mi za svoje loe odluke i pro
84
F i l o z o f i j a
pale pokuaje krivimo runo djetinjstvo, kulturno ugnjetavanje, klasnu
pripadnost, predrasude ili drutvo u cjelini. Sartre ne bi nipoto zani
jekao da nesretno djetinjstvo i kulturne predrasude doista postoje i da
su loi. Pa ipak je on odbijanje prihvaanja vlastitoga slobodnog izbora
u tumaenju ivotnih injenica i reagiranju na njih nazvao djelovanjem
u zloj vjeri.
Sartre je u tom raskrinkavanju zle vjere bio vrlo vjet, ali je zato u
trasiranju puta k autentinosti bio mnogo slabiji. Drugim rijeima, eg
zistencijalizam je mnogo bolji u deskripciji negoli u preskripciji, u opisi
vanju negoli u propisivanju. Napokon je i sam Sartre uvidio ogranienja
egzistencijalizma i poeo se vie baviti opresivnim prilikama. Potkraj
1950-ih oduevio se marksizmom, i to ne kao politikim sustavom, ne
go kao filozofijom kolektivnog djelovanja. Danas, dakako, znamo da ni
marksistiki ideal koordiniranog stvaranja svijeta nije iziao na dobro.
85
PRIRODOSLOVLJE I MATEMATIKA
St se die* mra pasti:
Osnovne teorije
Pitagorin pouak
T
ales je vjerovao da je svijet sazdan od vode, Heraklit je pak rekao
da je pratvar vatra. Pitagora, taj filozof iz estoga stoljea prije
Krista, drao je da je sve broj i da su jednadbe put prema svim
istinama. Stvari su brojevi, bio je njegov moto. Pitagorina filozofija, u
kojoj nalazimo i vjerovanje u reinkarnaciju i loe djelovanje graha, na
trenutke je bizarna i opskurna, ali je sam Pitagora ipak smutio prvi veliki
geometrijski dokaz, to jest formulu koju i danas zovemo Pitagorinim
poukom.
Ako smo ikad uili geometriju, taj e nam pouak biti dobro poznat.
On se bavi najzanimljivijim od svih trokuta, to jest pravokutnim (to
e rei takvim u kojem nalazimo pravi kut, kut od 90 lunih stupnje
va). Prema Pitagorinu miljenju, svi pravokutni trokuti posjeduju jedno
zajedniko svojstvo, naime da im je kvadrat najdulje stranice (njezina
duljina pomnoena sama sa sobom) jednak zbroju kvadrata preostalih
dviju (takozvane lcatete). Na popratnoj je slici duljina najdulje stranice
(takozvane hipotenuze) oznaena slovom c. Prema Pitagorinu pouku
vrijedi, dakle, a2 +b2= c2.
87
H e u r e k a !
Unato tome to sva antika svjedoanstva dokaz tog pouka jed
noglasno pripisuju Pitagori (Grku s otoka Sama), taj se pouak motao
diljem Bliskog istoka jo itav milenij prije njegova roenja. A ako ga
je on i dokazao, taj se dokaz nije i sauvao, dok prvi zapis o njemu na
lazimo u slavnim Euklidovim Elementima (oko 300. pr. Kr.), toj knjizi
to je do dana dananjeg ostala temeljem elementarne geometrije. Eu-
klidova verzija, ukratko, od nas trai da na svakoj od stranica trokuta
konstruiramo kvadrate i zatim dokaemo da dva manja zbrajanjem daju
povrinu najveeg.
Pitagorin je dokaz tako vaan ne samo zato to je najstariji nego i zbog
drugih razloga. Kao prvo, 011uvelike poveava muke kolaraca diljem
svijeta. Kao drugo, on e napokon dovesti do otkria iracionalnih
brojeva - to jest brojeva koji se ne daju izraziti kao razlomak (lat. ratio)
sloen iz dvaju cijelih brojeva. Primjer je iracionalnog broja kvadratni
korijen broja 2, koji oznaava duljinu hipotenuze kad je duljina obiju
lcateta jednaka jedinici.
Moda zazvui ironino, no ta se posljedica pouka nee uklopiti
u pitagorejski program, jer je sam Pitagora vjerovao da su svi brojevi
racionalni ili, da se posluimo njegovim izrazom, sumjerljivi. (Prema
legendi, kad je neki pripadnik pitagorejske kole otkrio nesumjerljive
brojeve, njegovi su ga sukolarci bacili u Sredozemno more.) Grka se
aritmetika bavila samo racionalnim brojevima pa su Grci stoga u geo
metriji vidjeli jai alat i bolje sredstvo za ocrtavanje svijeta. Ba zato e se
grki matematiari i okrenuti geometriji i u njoj napraviti velike korake,
dok e u aritmetici ostvariti samo skroman napredak.
88
Heureka! (Arhimedov zakon)
Prema toj prii, Arhimed se kupao i prit om razmiljao kako izraunati udio zlata u
kruni kralja Heirona promatranjem koliine vode koja se prelije preko klupice za k u
panje. Tako je skoio kao opsjednut ipovikao: Heureka!( Pronaao sam!) Ponovio
j e to nekoliko put a pa otiao svojim putem.
Plutarh, Nemogunost uivanja prema Epikuru
Sicilski matematiar Arhimed (oko 287. - 212. pr. Kr.) bio je tipian ra
streseni profesor, briljantan mislilac, esto slijep i gluh na stvarni svijet,
i to napose poslije jednog od svojih velikih otkria. Prema Plutarhovu
kazivanju, kad je Arhimed otkrio hidrostatski princip (uenje o tome
kako se kruta tijela ponaaju u tekuini), nekoliko je puta uskliknuo i
zatim potrao gol ulicama Sirakuze ne objasnivi nikom zbog ega sva
ta strka.
A strka je poela jo kad je Arhimedov prijatelj i kralj Heiron II.
Sirakuki posumnjao da njegova nova, naruena kruna nije od suhoga
zlata, nego od zlata s primjesom srebra (ili moda neeg jo i goreg). Ako
izuzmemo taljenje itave krune, Arhimed nije poznavao nijedan drugi
brzi nain za odreivanje njezina sastava. Ali jednoga dana, kad je uao
u kadu napunjenu do ruba, najednom je doivio prosvjetljenje. Otkrio
sam! Otkrio sam! zakriao je - ili, na grkom, povikao: Heureka!
Ako Arhimed i nije islcovao tu rije - ona je meu Grcima bila iroko
poznata - barem ju je proslavio. Osim toga je otkrio princip koji e po
njemu dobiti ime, to jest pravilo da se gustoa nekog tijela T moe
odrediti prema vlastitoj teini i koliini vode to je istisne iz kade. (Tei
na istisnute vode, koja ima isti volumen kao i T, jednaka je takozvanom
uzgonu (noseoj sili), a omjer teine tijela T i teine istisnute vode
zovemo specifinom teinom ili gustoom tijela T.)
Kad je Arhimed to svoje otkrie udruio s injenicom daje masa jed
naka umnoku obujma (volumena) i gustoe, time je rijeio i Heironovu
zagonetku. Uzmi grumen zlata, rekao je on, teak koliko i sporna kruna.
89
H e u r e k a !
Spusti taj grumen u posudu s vodom pa izmjeri (vaganjem ili mjericom)
koliinu vode koju je istisnuo. (To je koliina vode koja e se preliti ako
je posuda puna, odnosno koja e se podii ako to nije.) Zatim postupak
ponovimo s krunom. Ako i grumen i kruna istisnu istu koliinu vode,
onda oboje imaju isti obujam i kruna je od istoga zlata, zato to su svi
drugi metali laki od njega. Ako kruna, meutim, istisne vie vode, onda
je njezinom zlatu bio dodan neki drugi, manje gust metal - pa e njezin
obujam biti vei od obujma grumena.
Tako se ispostavilo da su Heironu podvalili: kruna je, naime, imala
vei volumen od grumena. O zlataru se vie nikad nije nita ulo, ali je
Arhimed poslije toga doao na jo nekoliko velikih ideja. Tako je, primje
rice, priblino izraunao vrijednost broja n, domislio se kako izraunati
povrinu kruga, poloio temelje infinitezimalnog rauna i izveo teoriju
poluge. Posljednje ga je od tih otkria posebno razveselilo pa je rekao:
Dajte mi oslonac i podii u svijet.
Taj trik ipak nije nikad uspio i izvesti, kao to nije uspio ni izrau
nati koliko bi zrnaca pijeska bilo potrebno da se ispuni svemir. Ostalo
je zabiljeeno da je poginuo crtajui geometrijski crte u pijesku, i to
ba kad su Rimljani osvojili Sirakuzu. Arhimed se, prema Plutarhu, bio
toliko zadubio u razmiljanje, da nije uo zapovijed rimskoga vojnika
da ustane pa se ovaj rasrdio i posjekao ga maem.
90
Kopernikanska revolucija
isti je mit da je Kolumbo, preplovivi Atlantik, pokazao zapanjenom
svijetu da je Zemlja okrugla. U stvarnosti je malo tko kolovan, jo od
antikog svijeta, vjerovao da je Zemlja ravna ploa. Mnogo je munije
bilo pitanje giba li se taj okrugli svijet.
Astronomi od Platonova doba pa sve do esnaestog stoljea bili su
skloni vjerovanju da Zemlja lei nepomino dok se oko nje okreu nebe
sa, ali to nipoto ne znai da nije bilo i drugih teorija. Tako je, primjerice,
ve u etvrtom stoljeu prije Krista grki astronom Aristarh sa Sama
iznio takozvanu heliocentrinu hipotezu, a prema kojoj se planeti,
meu njima i Zemlja, okreu oko Sunca.
Nevolja je bila u tome to zagovornici heliocentrizma nisu raspola
gali nikakvim uvjerljivim dokazima. Takvih je zagovornika u svakom
sluaju bilo malo, i to napose poslije drugog stoljea nae ere, kad je
veliki grko-egipatski astronom Ptolemej smislio sloen skup geome
trijskih jednadbi kojima je podupro geometrijsku ideju da Zemlja lei
u nepominom sreditu univerzuma. Ptolemejev je model, zajedno sa
svojim formulama, stvorio naizgled znanstveni temelj onome u to su
ljudi zahvaljujui tradiciji, religiji i psihologiji i tako eljeli povjerovati.
Mi, napokon, i ne osjeamo da se Zemlja giba, a nebo se oito vrti oko
svijeta; misao da nas naa utila varaju i da je oit poredak stvari laan
pomalo je jeziva. Kranima je, osim toga, geocentrizam bio udoban jer
se slagao s njihovim uvjerenjem da je Zemlja, a napose ovjek koji na
njoj ivi, najvanija, najkljunija kreacija.
Na Ptolemejevoj je strani, napokon, bila i itava teina antike znano
sti. Aristotel, koji je skoro itava dva milenija u znanosti imao posljednju
rije, iznio je miljenje da su nebesa izgraena od tvari potpuno drukije
od onih koje tvore zemaljske predmete. Ta tvar, koju je nazvao eterom
ili kvintesencijom, bila je savrena i nepokvarljiva, a osim toga se ve
po svojoj naravi gibala u krugu. Prirodni pak predmeti na Zemlji bili
su, naprotiv, sazdani od etiriju elemenata, zemlje, vode, zraka i vatre,
skloni ili dizanju ili sputanju. Dva elementa, zemlja i voda, padaju pa
91
H e u r e k a !
je Zemlja sazdana od sve one zemlje i sve vode pale na svoje mjesto, koje
su stoga sad sasvim zadovoljne time da stoje mirno.
Geocentrizam, ukratko, nije bio tek puka znanstvena hipoteza, nego
integralni dio jedne sloene, umirujue, tradicionalne slike svijeta. Ipak
je taj nazor u renesansi dobio dostojna suparnika, i to najprije kroz djelo
poljskog astronoma Nikole (Mikolaja) Kopernika (1473. - 1543.), pozna
tog i pod latiniziranim imenom Nicholas Copernicus. Njega je bogati
stric poslao na najbolja talijanska sveuilita pa je Kopernik postao vie
knjikim ovjekom negoli promatraem nebesa. Zvui ironino, ali on
je bio posebno odan Ptolemeju. Ta odanost ipak nije ila tako daleko da
bi ostao slijep na mnoge promaaje Ptolemejeve geometrije u pokuaju
da objasni stvarno ponaanje nebeskih tijela.
Kao pravi renesansni ovjek, Kopernik nije bio ba sasvim znan-
stvenik-eksperimentator. Njegova heliocentrina teorija - prva kojoj
je u moderno doba iskazana ikakva panja i koju je izloio u knjizi De
revolutionibus orbium coelestium (O okretanju nebeskih sfera, 1543.)
- oslanjala se vie na metafiziku negoli na vrste injenice. On je doista
elio otkriti model univerzuma koji bi dopustio sigurnije predvianje
od Ptolemejeva, ali je traio i duhovna objanjenja pa je tako tvrdio da
je Sunce, kao izvor svjetla, blie savrenstvu i Bogu od Zemlje. (Taj e se
argument ponovno pojaviti i u djelu Kopernikova velikog nasljednika,
92
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
njemakog astronoma J ohannesa Keplera, 1571. - 1630.) U njegovoj se
teoriji, osim toga, bio zaglibio i Aristotel, pretpostavivi da su planetarne
orbite savreno krune, to one, dakako, nisu. Zato Kopernikov model
i nije dao rezultate mnogo bolje od Ptolemejeva.
Pa ipak je to bio poetak revolucije. Geocentristi poput danskog astro
noma Tycha Brahea (1546. - 1601.) uzvratili su usavravanjem ptolemej-
skoga modela, dok su heliocentristi, poput Braheova asistenta Keplera,
pokuavali pojednostavniti i ugoditi kopernikanski sustav. Ulog je u
toj igri bio velik, jer ako je Kopernik bio u pravu pa je Zemlja samo jo
jedan planet meu ostalima, onda je kriva i Aristotelova teorija etera, a
s njom i najvei dio aristotelovske znanosti. Ako je Kopernik u pravu,
onda je svemir mnogo, mnogo vei no to se mislilo, jer su se raniji pro
rauni temeljili na opsegu Zemlje, dok bi novi trebali poi od promjera
njezine putanje. ovjek i njegov svijet, kako e se pokazati, u opoj su
shemi svemira jo beznaajniji no to su to srednjovjekovni znanstvenici
i teolozi mogli pomisliti.
Kad je, meutim, bila rije o tumaenju opazivih pojava - ili, u ar
gonu toga doba, ouvanju privida - ni Kopernik ni Kepler nisu mogli
ponuditi teoriju bolju od Braheove. S gledita same matematike, bilo je
to isto pismo-glava. Tvrdnja, meutim, a su nebesa izgraena od iste
tvari od koje i Zemlja te da stoga njima vladaju isti prirodni zakoni, za
svoj je dokaz morala priekati na djelo velikoga engleskog fiziara Isaaca
Newtona. Otkriva se, meutim, a je Kepler postavio nekoliko zakona
nebeskoga gibanja koji se savreno uklapaju u Newtonov novi zakon
gravitacije (vidi NEWTONOVI ZAKONI). Iako to nije bio siguran dokaz
ni heliocentrine astronomije ni Newtonove mehanike, ipak je to otkrie
donijelo snaan argument u korist obiju i tako je zapravo bila odluno
prekoraena drevna granica. Nebesa su se spustila na zemlju.
93
Znanje je ve samo po sebi mo
Ta se kratka sentencija pojavljuje u Meditationes sacrae (1597.), opskur
nom djelu Francisa Bacona (1561. - 1626.), ovjeka koji je u ivotu bio
pravnik, politiar, esejist i jedan od izumitelja znanstvene metode. Gle
dano povrno, ta je izreka oita, napose u nae informatiko doba. Mo
e nam se, meutim, lako dogoditi da krivo shvatimo to je to Bacon
predmnijevao pod rijeju mo, jer to za nj nije bila osobna ili politika
prednost, nego vlast nad prirodom
Bacon je zapravo vodio kampanju protiv sterilne znanosti i filozofije
svojega doba. Znanstvena debata, okovana Aristotelovskom metafizikom
i mrcvarena cjepidlaenjem i sofisterijom, donosila je malo toga izvan
materijala za novu debatu. U meuvremenu su mehanike vjetine, koje
su teoretiari smatrali prostakim, napredovale stalnim i hitrim kora
kom. Barut, Gutenbergov tiskarski stroj i pomorski kompas nisu imali
svoj pandan u napretku u viim predjelima.
Bacon je promotrio situaciju i zakljuio da znanje moe biti plodno
samo ako se filozofija i tehnologija ujedine. Umjesto da razglabaju o
finesama materije i forme, znanstvenici bi trebali izravno promatrati
prirodu pa izvoditi zakljuke i zatim ih provjeravati praktikim sred
stvima. Drugim rijeima, znanost bi se morala temeljiti na indukciji i
pokusu, a ne na metafizici i spekulaciji.
Bacona bismo teko mogli nazvati prvim ovjekom koji je predloio
eksperimentalnu ili znanstvenu metodu. Unato svoj prii o pokusima,
u ivotu ih je, kad je rije o znaajnijima, sam izveo vrlo malo. Pa ipak je
na svoje suvremenike ostavio dojam te su mnogi veliki znanstveni umovi
sedamnaestog stoljea, meu kojima se naao i Newton, kao izravan
uzor naveli i njegovo djelo. Osim toga, kolektivna narav znanstvenog
istraivanja od 17. stoljea pa do danas duguje mnogo Baconovu stal
nom ponavljanju kako su za napredak znanosti i, dosljedno, za stjecanje
moi nad prirodom zaslune ba zajednice, a ne izolirani geniji.
S druge pak strane, ak i ako zanemarimo praktine nedostatke
Baconovih teorija, one su ipak unekoliko manjkave. On je, kad je rije
94
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
o spekulativnoj znanosti, s prljavom vodom izbacio i dijete, jer je unizio
ulogu hipoteze, proglasivi je neutemeljenom i stoga sterilnom. Sve istin
sko znanje, tvrdio je on, potjee od opaanja i eksperimenta pa e svaka
ranija pretpostavka najvjerojatnije samo iskriviti i percepciju i interpre
taciju. Bez hipoteze je, meutim, nemogue izvesti kontroliran pokus,
dakle ono to je bit moderne znanstvene metode. Bacon je smatrao da
je svijet u biti kaotian i da je stoga pogreno prirodi prilaziti s pretpo
stavkom da u njoj postoje pravilne zakonitosti. Znanost je, meutim,
uznapredovala ponajvie zato to je pretpostavila da je svijet zakonit te
da priroda poiva na jednostavnim i pravilnim obrascima.
Tako je Bacon poneto shvatio dobro, a poneto krivo pa je sve u
svemu bio mnogo bolji u kritiziranju staroga negoli u proricanju novo
ga. Zbog toga je njegova reputacija imala i svoje uspone i svoje padove.
Dananje je miljenje o njemu prilino neujednaeno. Neki slave njegov
pionirski rad na filozofiji znanosti, dok drugi krive njegovu doktrinu sa
etu u izreci znanje je mo za skretanje znanosti u smjeru izrabljivanja
prirode. Mo je, u oima tih kritiara, postala samoj sebi cilj, dovodei do
materijalizma i otuenja. Sam je pak Bacon smatrao da bi tehnolokim
napretkom vazda trebale upravljati drutvene vrijednosti i moral pa ga
po potrebi i obuzdavati. I ba je u tom pogledu najvie pogrijeio.
95
Newtonovi zakoni
I. zakon: Svako tijelo nastavlja postojati u stanju mirovanja ili jednolinog gibanja po
ravnoj crti ukoliko ga sila koja ga tlai ne natjera da promijeni svoje stanje.
II. zakon: Promjena koliine gibanja razmjerna j e pokretakoj sili koja tlai tijelo i
zbiva se u smjeru ravne crte po kojoj tlai sila.
III. zakon: Kod svake akcije postoji uvijek suprotna i jednaka reakcija, tj. meusobno
djelovanje dvaju tijela u vijek je j ednako i usmjereno na suprotne strane.
Sir Isaac Newton, Philosophiae naturalis principia mathematica (1686.)
Engleskoga fiziara sir Isaaca Mewtona (1642. - 1727.) esto nazivaju
najveim znanstvenikom svih vremena i nema dvojbe da mu pripada
ba to mjesto. J er ba je on fiziku napokon oslobodio od metafizike for
muliravi univerzalne zakone sile i gibanja za kojima se povode i nebo
i zemlja. Put su mu, meutim, prokrili drugi ili, kako bi to rekao sam
Mewton: Ako sam vidio dalje od ostalih, to je zato to sam stajao na
pleima divova. (Iako ni to nije rekao prvi.)
J edan je od Newtonovih prethodnika bio Galileo, prvi veliki znan
stveni eksperimentator u povijesti i ovjek najzasluniji za zbacivanje
Aristotela s mjesta intelektualnoga svevladara u znanosti. Tako je, pri
mjerice, ve Galileo dokazao da je Aristotelova teorija gibanja kriva te
da, nasuprot uvrijeenu vjerovanju, tijela ne padaju stalnom brzinom,
kao to ni tea tijela ne padaju bre od laganih, bar ne u vakuumu.
Pria da je Galileo do toga doao bacajui predmete s kosoga tornja
u Pisi na alost je mit, ali je zato izveo nekoliko lukavo smiljenih po
kusa s kosinama i slino. Plod je svega bila njegova teorija o jednolikom
ubrzanju: tijela koja padaju dobivaju brzinu na savreno jednak nain.
Galileo je osim toga otkrio i svojstvo zvano inercija (tromost): tijela tee
ostati u stanju mirovanja ili jednolinoga gibanja ukoliko ih ne poremeti
neka vanjska sila. Na temelju je tih dvaju zakona uspio dokazati da se
izbaeni hitac, pod idealnim uvjetima, giba po parabolinoj putanji.
J ednu generaciju kasnije, na sceni se pojavio Rene Descartes - najpo
znatiji po izjavi mislim, dakle postojim - sa svojim prvim zakonom
lconzervacije (ouvanja) u fizici. Taj zakon tvrdi da neka veliina ostaje
96
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
nepromijenjena unato nekom fizikom dogaaju ili promjeni okolnosti.
Descartes se napose zanimao sudarom tijela u gibanju - primjerice dviju
biljarskih kugli - pa je iznio tezu da njihov ukupni moment (koliina
gibanja, to jest umnoak teine i brzine) ostaje stalan. Drugim rijeima,
ako zbrojimo momente dviju biljarskih kugli poslije sudara, taj e zbroj
biti jednak zbroju njihovih momenata i prije tog dogaaja. Moment je,
dakle, ostao ouvan (konzerviran).
Ta su Galileova i Descartesova otkria bila znaajna, pae i revoluci
onarna, ali ipak e ih tek Newton sloiti u povezan sustav. Kljuna ideja
koja je povezala Galileov zakon ubrzavanja s Descartesovim radom na
sudaranju tijela bila je ideja gravitacije i ba je otkrie te pojave najpo
znatije Newtonovo postignue. (No priu o tome kako je Newtonu pala
jabuka na glavi trebamo strpati u isti fascikl s mitovima u koji smo stavili
i kosi toranj u Pisi.)
Newton nije odmah krenuo od gravitacije, nego od jedne druge
nove ideje, a to je ideja mase (m). Descartes je moment definirao kao
umnoak teine i brzine, ali je Newton shvatio da je teina neprecizna
i promjenjiva veliina - jer tijela, primjerice, tee manje u vodi negoli
u zraku. Zato mu je bilo drae neto to se moglo tonije odrediti, to
jest koliina materije u nekom tijelu - a koja je svuda ista, i u vodi i
u zraku, i u svemiru i na zemlji - te ju je nazvao masom. Zamijenivi
Descartesovu teinu masom i pristupivi brzini kao vektorskoj veliini
(to jest takvoj koja je, osim iznosom, odreena jo i smjerom), Newton
je stigao do nove definicije momenta (masa puta brzina u pozitivnom
ili negativnom smjeru). Budui da je brzina usmjerena, to znai da ak
i sama promjena smjera mijenja moment.
Newton je potom definirao veliinu zvanu sila - ideju staru i ma
glovitu - kao ono to izaziva promjenu momenta nekog tijela. Preuzevi
Galileov zakon inercije kao svoj prvi zakon gibanja, Newton je postulirao
i drugi: daje sila (F) upravo razmjerna promjeni momenta koji izaziva.
Drugim rijeima, dvaput e vea sila izazvati dvaput veu promjenu
momenta nekog tijela.
97
H e u r e k a !
S obzirom na Mewtonovu definiciju momenta, u kojoj je on promjenji
vu veliinu teinu zamijenio stalnom veliinom masom, njegov se drugi
zakon svodi na tvrdnju daje sila proporcionalna promjeni brzine. (Ako
je masa ostala ista, poveanje e sile utjecati samo na brzinu.) Budui da
je promjena brzine isto to i ubrzanje ili akceleracija (a), F je proporci
onalno a. Razliita e tijela, meutim, za suzbijanje inercije zahtijevati
razliitu silu: to je neko tijelo masivnije, vea e biti i sila potrebna da
mu se promijeni moment, a to znai da je F proporcionalno i m. Tako
napokon stiemo do slavne formule koja utjelovljuje Newtonov drugi
zakon gibanja: F - ma (sila je jednaka umnoku mase i akceleracije).
Najvanije je u tom drugom zakonu bilo to to je 011dopustio ideju
o konstantnoj sili. Znanstvenici su i prije Newtona poznavali ideju sile,
ali samo kao neto to djeluje trenutno, primjerice pri sudaru biljarskih
kugli. Newtonova je sila, meutim, ulazila u mnogo iri raspon situacija.
Tako, primjerice, ovjek koji cestom gura take na njih djeluje konstan
tnom silom i tako ih odrava u stanju gibanja (to jest svladava silu trenja).
Drugi zakon gibanja osim toga otvara i vrata ideji o potencijalnoj sili, to
jest o latentnoj energiji sadranoj u objeenom tijelu. Tako, primjerice,
Novogodinja kugla objeena iznad Times Squarea posjeduje nekakvu
potencijalnu silu - to jest impliciranu buduu brzinu promjene (koja se
pokree u pono).
Taj je posljednji komadi slagalice Newtonovtrei zakon, koji ujedno
utjelovljuje i njegov najsmioniji skok. Preuzevi od Descartesa ideju da
moment mora ostati ouvan, Newton je dokazao da se pri svakom pore
meaju gibanja nekog tijela (kad god mu se promijeni koliina gibanja),
na isti nain mora poremetiti i gibanje drugog tijela, jer se samo tako
moe ouvati ukupni moment. Zapravo taj drugi poremeaj mora biti
savreno jednak prvom, ali okrenut u suprotnom smjeru.
Pogledajmo to i ovako. Ako poveamo koliinu gibanja biljarske
kugle za neke etiri jedinice (o kojim je jedinicama rije, u ovom je
asu nebitno), onda e nam Descartesov zakon rei da te etiri jedinice
momenta mora izgubiti neko drugo tijelo (ili, drukije reeno, stei e
tiri negativne jedinice momenta - i to ili deceleriranjem ili gibanjem u
98
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
suprotnom smjeru). To je ta famozna suprotna i jednaka reakcija koju
trai Newtonov trei zakon. Akcija znai promjenu gibanja pa time i
promjenu momenta, a trei nam zakon veli da promjena gibanja jednog
tijela mora izazvati i promjenu gibanja nekoga drugog - ili, drugim ri
jeima, da se u to mora uplesti i neko drugo tijelo (koje mora pretrpjeti
jednaku, ali suprotnu promjenu).
I ba tu sve to postaje jako zanimljivo. Gradei na Galileovu zakonu
o jednolinoj akceleraciji, Newton je dedukcijom doao do postojanja
gravitacije. Kad se neko tijelo ubrzava padajui prema zemlji, njegov
se moment poveava. Na temelju zakona inercije te drugoga i treega
Newtonova zakona, za to ubrzavanje treba biti zasluna neka sila pa ako
je ubrzanje stalno, onda i ona mora biti stalna. (F =ma, pa ako masa
tijela ostaje nepromijenjena, a akceleracija je stalna, nepromijenjena mora
ostati i sila.) I ba je ta sila naa gravitacija pa je Newton formulirao zakon
koji veli da je sila kojom gravitacija djeluje na neko tijelo konstantna i da
je upravo razmjerna masi tog tijela. (Budui daje akceleracija gravitacije
ista za sva tijela, onda F mora rasti upravo razmjerno s m.) Sila gravitacija
koja djeluje na neko tijelo zapravo je njegova teina. (Tehniki govorei,
teina je jednaka umnoku mase i akceleracije gravitacije, a ona, ako vas
ba jako zanima, iznosi oko 9,8 metara u sekundi na sekundu.)
Od svega su jo zanimljivije implikacije Newtonova treeg zakona.
Dok neko tijelo, zahvaljujui gravitaciji, pada prema Zemlji, promjena
se njegova momenta mora ponitavati jednakom promjenom momenta
nekoga drugog tijela. Recimo da jabuka pada na zemlju. J edino drugo
tijelo koje u tome sudjeluje i iji bi se moment mogao promijeniti jest
sama Zemlja. to e rei da sila kojom Zemlja djeluje na jabuku mora
biti jednaka sili kojom jabuka djeluje na Zemlju, a promjenu Zemljina
momenta ne opaamo samo zato to je Zemlja toliko vea od jabuke.
U svijetu, meutim, apstraktnih fizikih zakona, potpuno je nevano
koje je tijelo jedno, a koje drugo. Kad jabuka pada na zemlju, velimo da
je na to tjera Zemljina gravitacija i zanemarujemo to se pritom zbiva
sa Zemljom, zato to ne opaamo jednaku, ali suprotno usmjerenu re
akciju. Sa stanovita, meutim, fizike, isto tako moemo rei i da gra
99
H e u r e k a !
vitacija jabuke privlai Zemlju te da je jabukin pad posljedica jednake,
ali suprotno usmjerene reakcije. Na temelju je toga Newton shvatio da
gravitacijska sila mora biti proporcionalna masi i jednoga i drugoga tijela
- i jabuke i Zemlje.
Praktine posljedice tog otkrivenja, na Zemlji praktiki zanemarive,
uvelike mijenjaju sliku kad govorimo o nebeskim tijelima, primjerice o
Zemlji i Mjesecu ili o Zemlji i Suncu. Zapravo je Newtonov zakon, u svom
razvijenom obliku, napokon dokazao daje Sunev sustav upravo Sunev
sustav - to jest da se Zemlja okree oko Sunca, a ne obratno. Newton je
uzeo podatke i zakone o ponaanju planeta to ih je postulirao astronom
J ohannes Kepler i sve to povezao sa svojim zakonom gravitacije. Tako je,
izmeu ostalog, dokazao da se opaeno gibanje planeta moe objasniti
samo ako se svi planeti, voeni Sunevom gravitacijom, oko njega okreu
po blago eliptinoj putanji.
Dokaz te danas dobro nam znane injenice bio je samo jedno od
Newtonovih zapanjujuih postignua koja su njegovim teorijama, ba
kao i pretpostavkama na kojima se temelje, pribavila status apsolutne
100
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i i c a
fizikalne istine. Kako su, meutim, protjecale godine, jedan je aspekt
njegove teorije sve vie uznemirivao mnoge znanstvenike - ukljuuju
i i samog Newtona. Bila je to injenica da gravitacija oito djeluje na
daljinu i uvijek jednakom silom. Sve se, naime, do Newtonovih dana
pretpostavljalo da se sile moraju prenositi izravnim dodirom - kao,
primjerice, pri sudaru dviju kugli. Ali ako gravitacija djeluje na daljinu,
i to ak i u vakuumu, onda ona zacijelo nema ba nikakve veze s mate
rijom izmeu promatranih tijela. To se jednostavno inilo izvan pameti,
a tako je doista i bilo.
I pak e se bolje objanjenje pojaviti tek poslije mnogo narataja - bit
e to teorija polja, ali mi u nju, na alost, na ovome mjestu ne moemo
ulaziti. Teorija je pak polja omoguila Einsteinova otkria (vidi TEORIJA
RELATIVNOSTI) i tada se Newtonov svemir sruio. Newtonovi zakoni
i dalje vrijede kad je rije o nekim vrstama fizikih interakcija, meu
koje ubrajamo i veinu opazivih. Danas, meutim, znamo da Newtonov
mehanicistiki univerzum u svom srcu krije sluaj i neodreenost, dok
je njegovu sliku gravitacije zamijenila slika o zakrivljenom prostor-
vremenu. To je u stanovitom smislu prava teta, jer je Newtonov svijet
mnogo shvatljiviji od Einsteinova i Heisenbergova.
101
Promjene paradigme
Znanstvenici vole zamiljati da pridonose stalnom napretku. Svako novo
otkrie ispravlja manjkavosti naega znanja pa ono postaje sve savrenije,
a istina sve jasnija. Kad se osvrnu na povijest znanosti, u njoj razabira
stalni razvoj, zgodno obiljeen velikim otkriima.
Ta je slika, meutim, iluzorna - sudei prema historiaru znano
sti Thomasu Kuhnu i njegovoj knjizi Struktura znanstvenih revoluci
ja (1962.). Znanost se ne svodi na glatke prijelaze iz zablude u istinu,
nego je satkana od niza kriza i revolucija, koje zovemo promjenom
paradigme.
Paradigma za Kutina oznaava skup pretpostavki, postupaka i
oglednih problema koji za znanstvenu zajednicu definiraju vana pitanja
i odgovore na njih. (Za to su nam zgodan primjer Newtonova optika i
Freudova psihoanaliza.) Kuhnove nam studije otkrivaju dvoje: da su
paradigme ilave i da se rue estokim udarcem, a ne sitnim kljucanjem.
Znanstveni je napredak manje organski rast, a vie niz preobraenja
- tipa heureka!
Vrijednost je paradigme u tome to ona usmjerava istraivanja. Bez
njih bi razliiti istraivai samo skupljali razliite hrpe skoro nasumce
skupljenih podataka i svi bi imali i previe posla u nastojanju da u tom
kaosu pronau neki smisao, kao i u pobijanju suparnikih teorija, a da
bi mogli ostvariti nekakav stalni napredak. Problem je, meutim, s pa
radigmom u tome to ona pokazuje sklonost ucjepljivanju i kraenju.
Nova otkria postaju sve ezoterinija i dostupna tek profesionalcima.
Znanstvenike koji neto nude, ali pritom odbacuju paradigmu, obino
oznaavaju kao aknute. Potencijalno plodni putevi istraivanja od
bacuju se zato to ne izviru iz prihvaenih premisa. Svaka paradigma,
unato tome to nam otvara uvid, ujedno je i svojevrsno sljepilo: ona u
nama budi sklonost da jedno vidimo, a drugo sasvim previdimo.
Paradigma se, meutim, ipak mora promijeniti kad novi dokazi po
sve obezvrijede stare modele, kao primjerice u sluaju kad je Galileovo
otkrie J upiterovih satelita pridonijelo slomu ptolemejske astronomije.
102
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
(Razumije se da su se mnogi, meu koje ubrajamo i Crkvu, i dalje gre
vito drali stare paradigme.) Kuhnova je osnovna misao da promjene
paradigme, budui da su nagle i razorne, rue sliku znanosti kao postu
pnog i jednolinog napredovanja prema Istini. Sve dok neka paradigma
vrijedi - sve dok je znanstvena zajednica prihvaa i dok se razumno
dobro slae s prirodom - istraivanja i otkria bit e postupna i kumu
lativna. Novotarije (nepredviena opaanja i anomalije) se, meutim,
ne uklapaju u paradigme veselo i spremno ili se to bar ne zbiva brzo.
Znanstvene revolucije - promjene paradigme - neizbjene su i nune,
bar dok su vladajue teorije nepotpune i slijepe.
Ta je injenica vana za sve nas, a ne samo za znanstvenike, i to zato
to promjena znanstvene paradigme esto donosi novu, mogue i za
straujuu sliku svijeta. Kopernikanska je revolucija maknula ovjeka
iz sredita svemira i natjerala ga da postanak svijeta, i svoje mjesto u
njemu, sagleda u novom svjetlu. Kepler, Newton i njihovi suvremenici
smislili su mehaniki univerzum koji se okree kao sat - koji Bog, jed
nom navinut, vie nikad ne treba naviti. Einsteinova teorija relativnosti
i Heraklitov princip neodreenosti, iako puni sloenih detalja, ipak su
se uspjeli probiti i do laike svijesti i danas nam svijet izgleda sluajniji
i nasuminiji nego ikad. U svemu ipak najvie zastrauje to to sljedeu
paradigmu nikad ne moemo predvidjeti, jer budunost uvijek sagleda
vamo samo kroz paradigmu kojom raspolaemo.
103
Odavde cfe ^odr eenost i :
Mo d e mi iHmhm
Teorija relativnosti
Teorija relativnosti nije isto to i E = mc2. Taj Einsteinov trade mark samo
je nusprodukt njegove mnogo ire teorije o tome kako stvari izgledaju
iz razliitog motrita. I dakako, da je sve tako jednostavno, sad o svemu
tome ne biste ni itali u ovoj knjizi.
Albert Einstein (1879. - 1955.) je zapravo postavio dvije teorije rela
tivnosti, jednu specijalnu i drugu opu (s tim da je specijalna samo
poseban sluaj ope). Njegovi bi najzanimljiviji zakljuci bili ovi:
Prostor i vrijeme nisu apsolutne i nepromjenjive veliine. Oni
izgledaju razliito ljudima koji se gibaju razliitom brzinom,
iako u sluaju kad je ta razlika u brzini malena, razlika u izgledu
postaje neizmjerno sitna. To je bit specijalne teorije.
Ako ne moemo utvrditi razliku izmeu dviju fizikih sila ili
zbivanja, onda meu njima ta razlika i ne postoji. Tako, pri
mjerice, prema opoj teoriji relativnosti, mi ni na koji nain ne
moemo ustanoviti razliku izmeu sile gravitacije i sile koja
ubrzava tijelo. Zbog toga i nema stvarne razlike izmeu akce-
leracije i gravitacije.
I to bi bilo skoro sve. Razumije se da su te teorije do nas stigle krcate
matematikom, to je usreilo fiziare, ali Einsteinova slava u biti poiva
u otkrivanju subjektivne naravi opaanja i eksperimentiranja. Zato u
preskoiti formule i pokuati razbistriti samu sliku.
Einstein je krenuo od ideje koja korijenima see sve do Newtona.
Gibanje je relativno. Ili, preciznije reeno, svi fizikalni zakoni izgledaju
jednako bez obzira na to stajali mi ili se gibali stalnom brzinom. Recimo
da smo u avionu koji mirno leti na visini od 10 000 metara. Pritom to
104
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
njegovo gibanje neemo i osjetiti ukoliko mu neto ne poremeti let. Usta-
nemo li iz naslonjaa i poemo li potraiti primjerak asopisa People, u
to emo uloiti jednak napor i pritom prividno prevaliti istu udaljenost
kao da avion jo stoji na poetku piste. I doista, kad nam to nitko ne
bi rekao, moglo bi nam se oprostiti kad bismo, pogledavi kroz prozor,
pomislili da se to gibaju tlo i oblaci, a ne avion.
Zemlja i oblaci se, dakako, gibaju - samo brzinom razliitom od br
zine aviona. To nas postavlja pred zanimljivo pitanje: Kojom se brzinom
avion zaista giba? Recimo da brzina aviona u odnosu na tlo iznosi 800
kilometara na sat. Ali i samo se tlo giba, zahvaljujui Zemljinu okretanju
oko vlastite osi, brzinom od nekih 1600 kilometara na sat. Kad bi sad
netko sjedio u svemirskoj stanici koja se giba paralelno sa Zemljom, ali
se oko nje ne okree, njemu bi se uinilo da se avion - ako leti na istok
- giba brzinom od 2400 odnosno 800 kilometara na sat - i to natrake
- ako leti na zapad (dok bi se Zemlja gibala, takoer natrake, dvaput
veom brzinom).
Sukus je svega da e ono to u jednom koordinatnom sustavu izgleda
kao 800 km/h, u drugom izgledati kao 2400 km/h ili - 800 km/h ili 0.
Drugim rijeima, ne postoji apsolutna, nego samo relativna brzina. Pa
ipak, teorija nam veli i jo neto. Ako se gibamo stalnom (konstantnom)
brzinom u odnosu na neki drugi koordinatni sustav, za nas e vaiti
isti fiziki zakoni kao i za promatraa u tom drugom koordinatnom
sustavu. Pretpostavimo na trenutak neto nerealno, naime da na avion
leti stalnom brzinom kroz vakuum. Tada emo loptu kroz prolaz meu
sjedalima driblati jednako lako kao i u svojoj dnevnoj sobi, iako e se,
promatrano s tla, pod ispod lopte gibati brzinom od 800 km/h. To je
takozvana newtonovska relativnost.
105
H e u r e k a !
Speci jIm teorija r!atiwsi@sti
Newton, meutim, nije znao i za neto to jako komplicira tu sliku, a to
je injenica da bez obzira u kojem se sustavu nalazili i bez obzira na to
kako se velikom brzinom gibali u odnosu na neki drugi, brzina svjetlosti
ostaje nepromjenjiva i stalna. Svjetlosna zraka to prolazi kroz na avion
irit e se savreno istom brzinom za nas, za promatraa na svemirskoj
stanici i za svakog tko nas dalekozorom promatra sa zemlje. Tu brzinu,
koja iznosi gotovo tono 300 000 kilometara u sekundi, obino oznaa
vamo simbolom c.
Ali spustimo nau raspravu na zemlju. Pretpostavimo da se vozimo
u vlaku koji se kree brzinom od 120 km/h. Takoer pretpostavimo,
za volju ove rasprave, da je taj vlak proziran. Ako sad krenemo prema
lokomotivi brzinom od 5 km/h, za promatraa uz prugu gibat emo se
brzinom od 125 km/h u odnosu na tlo. Ili e nam bar tako rei zdrav
razum i newtonovska relativnost.
Zamislimo sada da na promatra zabljeska stroboskopskim svjetlom
u smjeru gibanja vlaka. To svjetlo prolazi kroz vlak, no istodobno se giba
i u odnosu na tlo. A prema onom to je danas na temelju promatranja
poznato, ako kondukter u vlaku izmjeri brzinu irenja svjetlosti kroz
vlak, dobit e vrijednost c. Izmjeri li je, meutim, iz svoje perspektive i
promatra na tlu, i njegov e rezultat neizbjeno iznositi tono c.
I tu se sad pojavljuje jedan veliki problem: kako se neto moe gibati
istom brzinom i u odnosu na vlak i u odnosu na tlo? Prisjetimo se naega
prijanjeg primjera. Ako se gibamo izmeu sjedala brzinom od 5 km/h,
onda emo se bre gibati i u odnosu prema tlu - naime brzinom od 125
km/h, kako to veli Newton. Zato bi taj sluaj bio drukiji od sluaja sa
svjetlom? Zato se promatrau sa zemlje ne ini da se svjetlost kroz vlak
giba brzinom od c + 120 km/h? Ili, ako se svjetlost mora gibati brzinom
c u odnosu na tlo, zato se ona za promatraa u vlaku ne giba brzinom
od c - 120 km/h?
I ba tu na pozornicu stupa teorija relativnosti, koja tvrdi neto na
prvi pogled apsurdno, to jest da je brzina svjetlosti i za promatraa na
106
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
zemlji i za promatraa u vlaku ista, bez obzira na to gdje se nalazio izvor.
Ako sad i kondukter upali svoju stroboskopslcu svjetiljku, svjetlost e se
od njega odmicati istom brzinom kao i svjetlost iz svjetiljke promatraa
na zemlji. Vrijedi, dakako, i obratno. Na prvi pogled to izgleda jednako
apsurdno kao i da kaemo da e se putnik koji se ee kroz vlak gibati
istom brzinom u odnosu i na vlak i na tlo. Iz te nas prividne besmislice
moe izvui samo pretpostavka da se za putnika u vlaku duljine skrauju
i da se vrijeme usporava.
Brzina se, naime, dobiva dijeljenjem prevaljena puta utroenim vre
menom pa ako neka brzina u izmijenjenim okolnosti ostaje uvijek apso
lutno ista, onda se, da bi odnos izmeu spomenutih veliina ostao isti,
moraju mijenjati one same. Matematika ne moe pogrijeiti - grijei,
dakle, na zor, naa logika - zapravo skup predrasuda stvoren vrlo
posebnim uvjetima u kojima ivimo.
I ba je tako glasio i Einsteinov zakljuak kad je, u svom znameni
tom znanstvenom radu, 1905. formuliralo specijalnu ili posebnu teoriju
relativnosti. On je, naime, od nizozemskog fiziara Hendrika Lorenza
preuzeo jednadbe koje su opisivale skraivanje prostora i vremena u
sluaju prostiranja elektromagnetskih valova pa ih primijenio na sva
zbivanja u prostoru i vremenu. Ili tonije, on ih je primijenio na zbivanja
promatrana iz dva koordinatna sustava koji se gibaju stalnom brzinom
po pravcu - to je doista sasvim poseban sluaj s kojim se u stvarnosti
rijetko susreemo.
Specijalna je teorija relativnosti izrasla iz newtonovske relativnosti
- naime iz ideje da su fiziki zakoni savreno isti u svim lcoordinatnim
sustavima koji se gibaju jedan u odnosu na drugi (poput vlaka koji se giba
stalnom brzinom u odnosu na tlo). Einstein je, meutim, odbacio jedan
od naizgled najloginijih prirodnih zakona, naime pretpostavku da su
prostor i vrijeme apsolutni - to jest da je metar je metar je metar i da je
sekunda je sekunda je sekunda bez obzira u kojem se sustavu nalazili,
u onom koji miruje ili se giba brzinom od skoro 300 000 kilometara u
sekundi.
107
H e u r e k a !
U stvarnosti, meutim, ono to u vlaku mjerimo kao metar, mjereno
sa zemlje bit e krae, a ono to u vlaku mjerimo kao sekundu bit e due
od sekunde u stanici. U svemu je, meutim, najudnije upravo to to
sve to vrijedi i obratno: ono to na zemlji mjerimo kao metar, gledano
iz vlaka izgledat e krae i tako dalje. Da nije tako, onda bismo znali da
se vlak giba, a zemlja stoji, to je u suprotnosti s teorijom.
Recimo ipak da Einstein time nije rekao da se tijela koja se gibaju
doslovce skrauju - da je, recimo, kobasica od jedne stope kupljena na
stanici u vlaku kraa od dvanaest palaca. To je nemogue zato to je re
lativnost reverzibilna, to jest djeluje u oba smjera. Tvrdnja da se vlak giba
jednako je istinita kao i tvrdnja da se giba tlo te stoga ne moemo nigdje
stati i rei: Ovdje je kobasica od stope apsolutno duga jednu stopu
Einstein je govorio o prividnom skraivanju, drugim rijeima o sporu
izmeu dvaju promatraa, koji se gibaju jedan u odnosu na drugoga, o
tome ije su izmjere tone.
alosna je injenica da pritom nijedan nije u pravu. Da bi se neto
izmjerilo, potrebno je vrijeme, a to to se mjeri potrebno je i vidjeti,
za to nam opet treba svjetlost, kojoj i samoj treba vremena da prevali
neki put. Gdje se nalazimo kada neto vidimo - kada o tome dobivamo
informacije - odgovara i na pitanje kad se neto (za nas) dogodilo. Bit je
specijalne teorije relativnosti da nitko nikad ne moe rei: Taj se dogaaj
zbio u to i to vrijeme i na tom i tom mjestu.
Opa t eori j a rel at i wnst i
Dosad smo ve umijesili dosta toga, ali je Einstein imao jo vee ambicije.
On je, naime, u svojoj specijalnoj teoriji pokazao da fizikalni zakoni,
ukoliko odbacimo ideju o nepromjenjivom vremenu i nepromjenjivoj
duljini, vrijede za sve sustave u jednolikom gibanju. Godine je 1916.
Einstein, meutim, sa svojom relativnou otiao korak dalje, objavivi
opu teoriju kao proirenje specijalne teorije na sve sustave bez iznim
ke, ak i kad se gibaju nasumce, po elipsi ili mijenjajui brzinu u odnosu
108
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
na neku izabranu referentnu toku. To mu je uspjelo zato to je dokazao
da ne postoji pravi temelj za razlikovanje akceleracije od gravitacije - jer
se one ponaaju savreno jednako (zbog ega nam se, pri vonji po me
hanikom toboganu, i ini da dobivamo i gubimo teinu).
Poslije jo mnogih suptilnih dokaza - neka mi bude oproteno to ih
ovdje ne kanim iznositi - Einstein je utvrdio da se fizikalni zakoni dadu
izvesti u apsolutno svakom sustavu, bez obzira na njegovo stanje gibanja,
te da nisu relativni samo duljina i vrijeme, nego i akceleracija i gravitaci
ja, pa time i sve druge o njima ovisne veliine (primjerice sila i koliina
gibanja). Osim toga, ne postoji nain da otkrijemo koji to koordinatni
sustav pokazuje prave vrijednosti za metar, kilogram i sekundu.
Meu mnogim revolucionarnim posljedicama ope teorije relativno
sti nala se i spoznaja da vrijeme nije neovisno o prostoru - da vrijeme,
dapae, i izgleda i ponaa se kao samo jo jedna prostorna dimenzija i
da se takoer dade zakriviti gravitacijskim poljem. Zato Einstein vie
ne govori o dogaajima koji se zbivaju u prostoru u nekoj (od prostora
neovisnoj) vremenskoj toki, nego o zbivanjima u etverodimenzional-
nom prostornovremenskom kontinuumu Taj je kontinuum usukan i
zakrivljen gravitacijom te ne potuje zakone Euklidove i kartezijanske
geometrije, koja pretpostavlja homogenost prostora i vremena, kao i pra
vocrtni univerzum. (Zato pri opisivanju prostorno-vremenskih pojava
i moramo posegnuti za takozvanom neeuklidovskom geometrijom.
Samom je Einsteinu najdraa bila geometrija to ju je razvio Gauss.)
J o je radikalnije bilo to to je Einstein doveo u pitanje i samu ideju
prostora i vremena, u kojima je vidio prije psiholoku pojavu negoli
prirodnu stvarnost Budui da oblik onog to nazivamo prostorom
(ili, prema Einsteinu, prostorvremenom) ovisi o gravitaciji, za ije su
pak postojanje nuna materijalna tijela, Einstein je zakljuio da pojmovi
prostor i vrijeme bez materije gube smisao. J ednom zgodom, kad su ga
zamolili da objasni smisao relativnosti, Einstein je odgovorio: Prije se
vjerovalo, kad bi iz svemira nestala sva materijalna tijela, da bi ostali
prostor i vrijeme. Prema teoriji relativnosti, meutim, s tijelima bi nestalo
i vremena i prostora.
109
H e u r e k a !
E = sic2
A sad na E = mc2, to mnogi izjednauju s teorijom relativnosti. Recimo
jo jednom da je ta formula samo korolar specijalne teorije i da oko nje
ni sam Einstein nije dizao veliku galamu.
Muni detalji mogu se nai u Dodatku, ali evo i brze verzije: Speci
jalna teorija relativnosti veli da fizikalni zakoni moraju biti isti za dva
promatraa u jednolikom gibanju. J edan je od njih i Newtonov zakon
o ouvanju koliine gibanja. Budui da se, meutim, koliina gibanja
dobiva mnoenjem mase i brzine, a da je brzina za dva promatraa ra
zliita, teorija relativnosti nagoni nas na zakljuak da bra tijela moraju
imati veu masu. (Vjerujte mi na rije.) I zato, ako se neko tijelo ubrzava,
njemu s brzinom mora rasti i masa.
No sad, ako je masa ovisna o brzini, onda e ponaanje nekog tijela,
kad mu dodamo energiju, ovisiti o brzini njegova gibanja. Kad nekom
tijelu djelovanjem pokretake sile dodamo energiju, poveat emo i nje
govu koliinu gibanja. Prema Newtonovoj mehanici, to e tom tijelu
poveati samo brzinu, budui a mu je masa po pretpostavci stalna.
Einstein je, meutim, dokazao da masa nije nikad apsolutna, nego je
relativna i raste s brzinom. Zato dodavanje energije nekom tijelu pove
ava njegovu masu u svakom praktinom pogledu.
U krajnjem sluaju, kad se tijelo giba brzinom vrlo bliskom brzini
svjetlosti, mi tu brzinu jedva da jo i moemo poveati pa e se dodana
energija skoro potpuno pretvoriti u prirast mase. To znai da se energija
E mora moi u stanovitoj mjeri pretvoriti u masu m. To vrijedi za sva
tijela, pa i za ono koje se giba brzinom na samoj granici brzine svjetlosti,
dakle brzine koju nikad ne moe sasvim dostii, a kamoli je premaiti. Za
takvo se tijelo dodavanje energije svodi na dodavanje mase. U svjetlu je,
meutim, teorije relativnosti tvrdnja da se to tijelo giba brzinom gotovo
jednakom svjetlosnoj savreno jednakovrijedna tvrdnji da se mi gibamo
tom brzinom. Drugim rijeima, bez obzira kojom se brzinom neko tijelo
gibalo, prirast njegove energije oituje se u prirastu mase, to znai da
je masa ekvivalentna energiji, dakako i obratno.
110
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
Einstein je otkrio da se faktor proporcionalnosti pri toj pretvorbi
mase u energiju (i obratno) dobiva upravo kvadriranjem brzine svjetlosti
pa je tako doao i do svoje slavne formule E = mc2. Ona zapravo znai
da kad nekom tijelu ubrzavanjem dodajemo energiju E, istodobno mu
poveavamo i masu, i to za E/c2. (Taj E, meutim, da bi se pojavila opaziva
razlika, mora biti pozamaan.) Vrijedi, dakako, i obratno pa masa mora
biti pretvoriva u energiju, i to po golemom faktoru c2. Taj je faktor tako
silan da ve anihilaja jednog atoma daje vrlo mjerljive koliine energije
te se itavi gradovi mogu opskrbiti energijom, ali i unititi anihilacijom
malenog postotka mase uranija u nuklearnom reaktoru ili atomskoj
bombi. Einstein zapravo nije iao ni za jednim od tih dvaju rezultata
- njega su zanimale samo ispravno postavljene jednadbe. Alije nakon
toga loptu preuzela tehnologija i potrala prema golu.
111
Kvantni skok
Uz Einsteinove radove o relativnosti, okonanju je doba sloge fizike i
zdravog razuma pridonijela i kvantna teorija. Newtonovska ideja da se i
najmanje estice materije moraju ponaati kao i najvee, kao i vjerovanje
da se teorije mikroskopskog svijeta dadu lako uklopiti u nae vienje
svijeta kao cjeline, tim su otkriima bili zauvijek pokopani.
Kvantna mehanika, iznikla iz kvantne teorije, znanstvena je dis
ciplina koja se bavi gibanjem, kruenjem i skakutanjem subatomskih
estica. (Pritom je posebno vano pitanje kako takve aktivnosti proi
zvode svjetlo.) Osnovne su ideje, iako vrtoglave, iznikle iz jednostavnih
pokusa to ih je na prijelomu stoljea izveo Max Planck, a meu tim su
se pokusima nali i oni koji se bave zraenjem svjetla razliite frekvencije
(boje) iz zagrijanih tijela.
Na temelju njih Planck je doao do neoekivanih rezultata. Sve do
tih pokusa fiziari su pretpostavljali daje svjetlost svojevrsni valni oblik
postojanja materije, posve nalik zvuku. Te su pretpostavke podupirale
itave baterije pokusa, ponajvie onih s interferencijom, to jest pojavom
koju mogu stvoriti samo valovi. Planckovi su se brojevi, meutim, mogli
objasniti samo u svjetlu pretpostavke da se svjetlost ne isijava u obliku
kontinuiranih valova, nego u rafalima valnih paketa, takozvanih kvan-
tova, u svemu nalik esticama.
No ako nam svjetlost dolazi u kvantima, kako oni nastaju? Budui
da je svjetlost samo energija to je predaje materija, njezin postanak
moramo, u krajnjem izvodu, potraiti u isputanju energije na atomskoj
razini. O mehanici tog procesa znanstvenici jo raspravljaju, no u svemu
je tome kljuna teorija Nielsa Bohra, danskoga fiziara koji je na model
atoma razvijen poslije 1910. primijenio kvantnu teoriju.
Prema tomu modelu, svaki je atom nalik minijaturnom Sunevu su
stavu, u kojemu na mjestu Sunca lei jezgra, a mjesto planeta zauzimaju
elektroni koji oko nje krue. Prema Bohrovoj teoriji, elektroni krue
oko jezgre po tono odreenim i stalnim putanjama. Ako neki atom
bombardiramo energijom, mi moemo uzbuditi njegove elektrone, to
112
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
jest natjerati ih da skoe s jedne na drugu orbitu, no oni nikad ne mogu
zastati negdje izmeu - zapravo se ne moe rei ak ni da izmeu njih
uope postoje. Oni jednostavno nestanu s jedne orbite i pojave se na
drugoj. A kad uklonimo te vanjske poticaje, elektroni e skoiti natrag
na svoje poetne orbite i pritom osloboditi energiju.
To je taj famozni kvantni skok, koji je prvi opisao Bohr 1903. godi
ne. Kad elektron skoi s vanjske na unutarnju orbitu, oslobaa se energija
u obliku kvantne svjetlosti (foton). Naglost te promjene energije, kao
i injenice da elektron u trenutku skae s jednog na drugi (nepovezan)
poloaj, a da pritom fiziki ne prolazi kroz prostor meu njima, obja
njava zato izrazom kvantni skok u govornom jeziku oznaavamo
korjenitu i naglu promjenu okolnosti.
Kod Bohrove se teorije, meutim, pojavljuje i jedan problem. Ona,
naime, unato tome to objanjava mnotvo opaenih pojava, nikad nije
bila i eksperimentalno dokazana. Atom, naime, ne moemo staviti pod
sitnozor i promatrati elektrone kako skau. Osim toga, kao reakcija na
Bohrova istraivanja, niklo je jo mnotvo suparnikih teorija i metoda,
meu kojima je najuvjerljivija bila ona s kopenhakog I nstituta za teo
rijsku fiziku, gdje je Werner Heisenberg obavio dio najvanijeg posla i
na kojem je Erwin Schrodinger predloio radikalno nov model atoma.
Ta se pria nastavlja u odjeljku Princip neodreenosti.
elektroni
113
Princip neodreenosti
Iz neodreenosti je izronio i u neodreenost se vratio. Odgovor na pitanje
to princip neodreenosti Wernera Heisenberga doista znai ovisi o
tome koga pitate. Upitajte stotinu ljudi pa ete dobiti 60 tupih pogleda,
30 slijeganja pleima i 10 verzija odgovora tipa mi promatranjem mije
njamo promatrani svijet to nije ba potpuna istina. Ironija je u tome
to se Heisenberg zapravo nadao da e svojom teorijom smanjiti zbrku
to su je stvorile moderne fizikalne teorije - a to se napose odnosi na
kvantnu mehaniku.
Taj nam princip u biti govori da je nemogue precizno izmjeriti neke
bitne odlike subatomskog ponaanja. Ili, jo tonije, to preciznije mjeri
mo neko svojstvo - recimo koliinu gibanja elektrona - to emo manje
precizno moi izmjeriti neko drugo - recimo njegov poloaj. to je jedna
veliina izvjesnija i odreenija, druga e biti neodreenija i obratno.
Heisenberg je tu munu injenicu otkrio u pokuaju da izae na kraj
s prevladavajuim teorijama svjetla. Prema kvantnoj teoriji Nielsa Bohra,
koja je Heisenbergu bila draa, atomi emitiraju svjetlo nekontinuirano,
na prekide i u pojedinanim paketima, u trenutku kad elektroni izvedu
kvantni skok. Prema drugima pak, primjerice prema Erwinu Schro-
dingeru (onom koji se proslavio kvantnom makom), kvantna teorija
zakazuje zato to ne moe objasniti zato se svjetlo ponaa kao val.
Sam Heisenberg nije, meutim, nipoto bio zadovoljan Bohrovom
teorijom, i to zato to je poivala na slici atoma koju je nemogue ikada
dokazati. Ipak je smatrao daje suparnika Schrodingerova slika jo gora
pa se, da to i dokae, prihvatio pomnijeg istraivanja onog to bismo
mogli sa sigurnou rei o atomima. Tako je vrlo strogo ispitao uobi
ajena mjerenja - poloaja, brzine, koliine gibanja, energije i vremena
- kojima fiziari podupiru svoje teorije pa 1927. doao do zauujueg
zakljuka: da su i kvantna i rivalska joj valna teorija, u obliku u kojem
su formulirane, optereene nesavladivim neodreenostima.
Heisenberg je krenuo od dubokog razmiljanja o samom postupku
znanstvenog opaanja koji, openito govorei, moe biti pouzdan kad je
114
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
rije o svakodnevnim objektima, no koje nailazi na velike tekoe kad
se prihvati subatomskih estica. Njegov je prvi zakljuak bio: poloaj
elektrona moe se odrediti samo tako da od njega neto odbijemo - pri
mjerice svjetlost. Drugim rijeima, u mjerenje moramo uvesti nekakvo
zraenje, koje i samo ima nekakvu vlastitu energiju, a ta e energija opet
u veoj ili manjoj mjeri poremetiti putanju elektrona.
Zapravo, to preciznije budemo eljeli locirati elektron, to emo mu
vie morati poremetiti brzinu (pa tako i koliinu gibanja), zato to mu
moramo dodati vie energije. I obratno, ako elimo precizno izmjeriti
njegovu koliinu gibanja (proporcionalnu brzini elektrona), morat e
mo na najmanju moguu mjeru svesti ometanje to ga unosi zraenje.
Meutim, ako to uinimo, neemo vie moi precizno odrediti poloaj
elektrona.
Da sumiramo, zraenje visoke energije dat e nam preciznije podatke
o tome gdje se u zadanom trenutku nalazi elektron, ali e pritom unititi
dokaze o njegovoj poetnoj brzini. Zraenje pak nie energije dat e nam
preciznije podatke o brzini gibanja elektrona u nekom trenutku, ali e
zamutiti podatke o njegovu poloaju. IJ svemu je jo udnije to to e
ve sam in promatranja poloaja elektrona taj elektron natjerati da se
ponaa vie kao estica, dok e ga mjerenje njegove energije natjerati
da se ponaa vie kao val.
Heisenberg je te zbunjujue injenice izrazio lijepom kratkom formu
lom, ija se bit svodi na zakljuak da umnoak neodreenosti poloaja
(intervala moguih poloaja) s neodreenou koliine gibanja (intervala
njegovih moguih vrijednosti) nikad ne moe biti manji od stanovitog
pozitivnog broja, takozvane Planclcove konstante. To znai da se neiz
vjesnost nikad ne moe svesti na nulu pa to bolje mjerili jednu veliinu,
to e druga postajati sve neodreenija.
Bit pritom nije daje nae poznavanje subatomskih estica neodreeno
zato to nae mjerne tehnike nisu dovoljno dobre. Bit je da ba nijedna
tehnika ne moe nadvladati fundamentalnu neodreenost ili maglovi
tost kvantnog ponaanja. Posve je mogue da se elektroni u stvarnosti
ponaaju kao sasvim malene toke koje se gibaju sasvim odreenom
115
H e u r e k a !
brzinom, ali mi to nikad neemo moi doznati. Savreno je, meutim,
jednako vjerojatno i da oni to ne ine pa je i jedna i druga pretpostavka
podjednako besmislena i beskorisna.
U praktinom smislu princip nam neodreenosti, meutim, govori
da se prema esticama ili kvantima ne moemo odnositi kao prema
objektima to ih susreemo u svakodnevnom ivotu - kao prema tije
lima na koja moemo staviti prst i rei: Ovo je tijelo sada tu, a kree
se prema t amo Bitni aspekti estice (njezin poloaj, brzina, koliina
gibanja, energija) ne mogu se nikad opaati i precizno i istodobno - jer
sam in promatranja neizbjeno i nepopravljivo iskrivljuje bar jednu
od tih kvaliteta. U najboljem se sluaju moemo nadati mjerenjima i
predvianjima koja e biti probabilistika odnosno statistika.
Takva su naizgled defetistika shvaanja zastrugala po ivcima neko
licini gorostasnih fiziara, meu kojima je najslavniji bio Albert Einstein.
Slijedi njegovo pobijanje te teorije.
116
Bog se ne kocka
No u svakom sluaju, uvjeren sam da se On ne kocka
Albert Einstein, pismo Maxu Bornu, 1926.
ak i najradikalniji i najinovativniji mislioci, nakon to donesu pionir
ski nove sustave miljenja, nikad sasvim ne prekidaju sa starim. Tako je
Sigmund Freud ostao u biti znanstvenik devetnaestoga stoljea, to se,
u mnogo pogleda, dogodilo i s Albertom Einsteinom.
Einstein je, sudjelovanjem u stvaranju dualistikog, valno-estinog
modela subatomskih entiteta, pridonio kao malo tko roenju kvantne
mehanike. Pa ipak na kraju nije bio spreman prihvatiti njezine zaklju
ke. Kad je u svom pismu kolegi Maxu Bornu zamijetio da se On [Bog]
ne kocka, Einstein se zapravo okomio na princip neodreenosti i sve
ostale tvrdnje da sluajnost igra bitnu ulogu u fizikim zbivanjima. On
je vjerovao u zakonitost i ureenost svemira, dok je za Boga, ma to on
bio (ak i ako je samo metafora za irenje prostora i vremena), drao da
je svakako dobar newtonijanac.
A bit je Newtonove fizike fiziki determinizam. Raspolaemo li pot
punim opisom neke situacije ili sustava - njegovih tijela, masa, totalne
energije i tako dalje - moi emo u naelu precizno predvidjeti kako e
se ta situacija mijenjati u svakom danom buduem trenutku. Primjerice,
117
H e u r e k a :
ako znamo kojom je brzinom bazometna (bejzbolska) loptica nabaena
bacau, koliku pak energiju ovaj ulae u svoju palicu, u kojem trenutku
udara lopticu i kako pue vjetar, moi emo i tono predvidjeti gdje e
je udariti.
Ali VVerner Heisenberg - s kojim se sloio i Born - takvoj je Newto-
novoj slici svijeta zadao teak udarac. Logian je zakljuak kvantne
mehanike, rekao je Heisenberg, da su uzrok i posljedica, strogo gledano,
prazni pojmovi. Heisenberg je, naime, dokazao da mi, bar kad je rije
0 subatomskom nivou, nikad ne moemo znati sve poetne uvjete neke
situacije, nego da u najboljem sluaju moemo raditi sa statistikim vje-
rojatnostima. Zbog toga je ponaanje atoma neodreeno i ne moemo
ga predvidjeti. Heisenberg je otiao i korak dalje pa odbacio i klasino
shvaanje kauzalnosti (uzronosti). Tako je u znanstvenom radu iz 1927.,
u kojem je iznio svoj princip neodreenosti, pretpostavku da se iza
statistikog univerzuma percepcije skriva 'stvarni svijet kojim upravlja
kauzalnost proglasio beskorisnom i besmislenom. Budui da nikad
neemo moi opaati ili mjeriti subatomske prilike i nikad doznati po
stoji li uzronost, te se ideje najbolje okaniti.
Taje misao odbila Einsteina, kojeg ne bismo smjeli proglasiti relati-
vistom samo zato to je postavio teoriju relativnosti. Einstein je unitio
vjerovanje da postoji apsolutna referentna toka za fizikalna mjerenja,
pa ipak, kad je rije o odnosu meu relativistikim sustavima, Einstein
je ponudio precizne formule koje daju vrste brojeve. Einsteinov svemir
ima sasvim odreen oblik te je, makar i relativistiki, ipak i kontinuiran
1predvidljiv. Ukratko reeno, on nije mogao zamisliti svijet koji bi se
dao opisati samo maglovitim statistikim izrazima.
Einstein se godinama silno trudio uvjeriti pobornike kvantne teorije
da su njihove pretpostavke krive i da sluajnost ne igra nikakvu ulogu u
fizikim zbivanjima. Njegovu estoku izgubljenu bitku dijelom je poti
cala i injenica da njegov rad poiva na pretpostavci o kontinuiranom,
uzronom univerzumu - na prostorno-vremenskom kontinuumu
- pretpostavci koju nijee Heisenbergovo tumaenje kvantne teorije. A
iza tog se rada krije dubok osjeaj univerzalnog reda i kontinuiteta.
118
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
I ba je u tim kvalitetama, a ne u nekakvom svemonom osobnom
boanstvu, Einstein i vidio Boga. (Molim obratite pozornost na to da
Einstein nije napisao Bog se ne kocka s univerzumom, nego On se
ne kocka) J a ne vjerujem u osobnog Boga, rekao je jednom zgodom
Einstein, i nikada to nisam nijekao, nego sam to jasno izrekao. Ako u
meni postoji neto to bi se dalo nazvati religioznim, onda je to beskraj
no divljenje grai naega svemira u mjeri u kojoj ju je uspjela razotkriti
naa znanost.
Einstein, meutim, nije mogao zamisliti univerzum u kojem osnovne
opeke slobodno lutaju, bez zakona i neokovane kauzalnou. Takav
univerzum ne moe imati nekakav cjelovit plan ni koherenciju. A pitanje
je li Einstein imao pravo, zajedno s drugim tekim postavkama kvantne
mehanike, ostalo je sve do danas predmetom rasprava.
119
J Si Kinla !@gIhm, raul Bi i l s
W@wa mat emat i ka
Russellov paradoks (metajezik)
Na ulici vam pristupi ovjek i veli: Sve to kaem, laem. Govori li
pritom istinu? To je zapravo verzija paradoksa laljivca s Krete zato
to mu korijeni seu sve do kozera Epimenida, inae rodom s Krete, koji
je rekao da su svi Kreani laci
to dalje uiniti s takvim vrtoglavim, samodostatnim zagonetkama
- odgovor na to pitanje nije potraio nitko sve dok se britanski filozof
Bertrand Russell (1872. - 1970.) nije suoio sa slinim paradoksom u
matematikoj logici. Russellova je verzija iznikla iz promiljanja nad
otkriem da matematika istina nije ono to se neko mislilo da jest.
Mnogo stoljea prije njega Euklid je postavio pet geometrijskih ak
sioma i svi su ih prihvatili zato to su se inili primjenjivima na zbilju.
U devetnaestom se stoljeu, meutim, otkrilo da je jednako valjanu i
konzistentnu geometriju mogue izgraditi i na prividno lanim pret
postavkama. Tako je, primjerice, Euklid drao da ako imamo pravac i
toku izvan njega, onda kroz tu toku moemo povui samo jedan pravac
paralelan spomenutom. Takva nam se pretpostavka ve intuitivno ini
istinitom. Ako mi, meutim, postavimo korolar prema kojem se kroz tu
toku dade povui vie paralelnih pravaca ili da, naprotiv, kroz nju ne
moemo povui nijedan, opet emo dobiti strogo loginu geometriju.
(Takve geometrije zovemo neeuklidovskim) Spomenute pretpostavke
nisu nita vie ni istinite ni lane od Euklidovih, bar gledano sa
stanovita vrstih standarda dokazivanja, a imamo i sluaj Einsteinovih
teorija koje upravo zahtijevaju neeuklidsku geometriju.
Kako je s geometrijom, tako je i s aritmetikom i svim drugim grana
ma matematike. Ako matematici elimo osigurati valjanost, tad moramo
zaviriti i izvan podruja intuicije, zora, svakodnevnoga zdravog razuma
i praktinog iskustva. Da bismo sumnjive matematike ideje postavili na
120
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
vre temelje, smatrao je Russell, trebali bismo samo otkriti jednostavne
dijelove iz kojih su one izgraene. A te elemente nalazimo u logici, ija
su naela najsigurnija od svega nam dostupnog. Russell je zapravo elio
provesti analizu aritmetike sve do opeprihvaenih logikih ideja i onda
na njima ponovno izgraditi matematiku. (Najvei se dio matematike
dade izvesti iz iste aritmetike.) Tako je on, u suradnji s matematiarom
Alfredom Northom Whiteheadom, tom pothvatu posvetio tri sveska
monografije Principia mcithematica (1910. - 1913.).
Prvi kamen spoticanja bila su tri nedefinirana aritmetika pojma:
nitica, broj i sljednik (kao, primjerice, u tvrdnji broj 1je sljednik
broja 0). Kad se jednom definiraju ti pojmovi, iz njih lako slijede sve
druge aritmetike pretpostavke. Da to rijei, Russell se okrenuo logici
klasa ili skupova, koja je u tom trenutku bila na samoj pici teorijske
matematike. Russell je smatrao da bi i niticu i broj mogao definirati
logikom idejom skupa skupova (nadslcupa). Pokazalo se, meutim, da
se ta ideja ba ne ponaao jako pristojno, nego da vodi u proturjenosti
i paradokse, zapravo u logiku tipa laljivca s Krete.
Problemi nastaju kad pokuamo sa skupovima postupati jednako kao
i s u njima sadranim elementima. Kod mnogih je skupova ta razlika
oita. Zamislimo estopak piva kao skup ili vrstu pivskih boca. Oito
je da sam estopak nije boca i da jedan estopak ne moe sadravati
druge estopake. J edan karton piva, meutim, moe sadravati etiri
estopaka pa on time postaje nadskup (skup skupova, to jest skup etiriju
estopaka, koji su i sami skupovi). Sad se postavlja pitanje je li razlika
izmeu kartona i estopaka manja negoli izmeu estopaka i boce piva.
Na koncu konca, i karton i estopak su skupovi pa stoga vjerojatno imaju
slina svojstva.
I tu sad na scenu stupa paradoks. Skup fizikih stvari ne moe sa
dravati sam sebe, zato to on sam nije fizika stvar. Tako, primjerice,
karton boca ne moe sadravati sam sebe, zato to karton nije boca.
Isto se moe rei ak i za neke nadskupove, skupove skupova. Uzmimo,
primjerice, skup etnikih grupa u Kaliforniji. Svaka je od njih ve sama
121
H e u r e k a !
po sebi skup - skup Latina, Kineza, Afroamerilcanaca, Euroamerikanaca
i tako dalje. Skup, meutim, etnikih grupa nije sam po sebi etnika
grupa, to znai da nije sam sadran u sebi.
Slino vrijedi i za skup svih maaka, jer on sam nije maka. No to
je sa skupom svih nemaaka? Neto ili jest maka ili to nije, a skup nije
maka pa stoga skup nemaaka mora sadravati sam sebe. A evo nam i
jo jednostavnijeg primjera: skup svih skupova. Budui da je skup svih
skupova skup, i on mora sadravati sam sebe. I tu poinje veselje.
Budui da neki skup sebe ili sadrava ili ne sadrava, sve mogue
skupove moemo podijeli u dvije klase: u klasu skupova koji ne sadrava
sam sebe (nazovimo ih N, kao no) i klasu skupova koji to ine (na
zovimo ih Y, kao yes). Skup pivskih boca spada u N, ba kao to u nj
spadaju i skup maaka i etnikih grupa u Kaliforniji. Skup svih skupova
i skup nemaaka spadaju u Y.
Sad nam na ulici pristupi netko i veli: Skup N sadri samoga sebe.
Trebamo li mu povjerovati?
To je Russellov paradoks, koji ve unaprijed osuuje na propast svaki
pokuaj zasnivanja aritmetike na logici skupova. Ako dobro razmislimo,
odgovor e glasiti da odgovora nema: tu se logika slama. J er ako N sadri
sam sebe, onda on sebe ne sadri ve po definiciji. Ali ako pretpostavimo
da N ne sadri sam sebe, onda je to skup koji ne sadri sam sebe pa stoga
ipak mora pripadati skupu N.
Russell je shvatio da je problem u tome to mi sa svim skupovima
postupamo jednako i ba smo se zato i spetljali u pitanju mogu li sku
povi sadravati sami sebe. Zato je predloio da, radi otpetljavanja, sve
skupove razmotrimo u skladu s onim to je on nazvao njihovim tipom.
Skup pojedinanih predmeta najnii je (najosnovniji) tip - nazovimo ga
tipom 1. Takvi skupovi mogu sadravati samo predmete, ali ne i druge
skupove. Sljedei su na ljestvici skupovi tipa 2, koji mogu sadravati
predmete, ali i skupove tipa 1. Na je osnovni skup (poput kartona boca)
skup tipa 2 pa on nikad ne moe sadravati sam sebe, zato to sadri
samo skupove nieg tipa. Nad njim su opet skupovi tipa 3, koji mogu
122
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
sadravati predmete, pa skupovi tipa 1, ali i tipa 2.1oni nikad ne mogu
sadravati sami sebe. I tako dalje. Kad jednom uvedemo takvu klasifi
kaciju, pitanje sadri li neki skup sam sebe postaje besmisleno.
Russell je smatrao da slina logika moe rasvijetliti i jezine para
dokse poput paradoksa laljivca s Krete. I ako.se on sam nije posluio
tim izrazom, u biti je predloio ideju metajezika, jezika koji iznosi
tvrdnje o samom sebi. Tako osnovni tip skupova, tip 1, moemo nazvati
jednostavno skupom, a skup tipa 2, koji ga obuhvaa, metaslcupom.
Analogno tome mogli bismo sve tvrdnje o predmetima i jednostavnim
odnosima, primjerice maca je faca, pripisati obinom (ili objektnom)
jeziku. Tvrdnje pak koje se ne odnose na obini jezik, na njegova znae
nja i njegovu istinitost, ne pripadaju, meutim, obinom, nego metaje-
ziku (dok bi jezik o metajeziku bio metametajezik) I tako, da bismo
pobjegli od paradoksa o laljivom Kreaninu, moramo samo razdvojiti
jezik i metajezik i pripaziti da istine o jednom ne brkamo s istinama o
drugom. Tako paradoksi tipa sve to kaem, laem bivaju izgnani u
carstvo besmislica, budui da pokuavaju izjednaiti jezik i metajezik,
ime ponitavaju hijerarhiju i zatvaraju jezik u petlju.
To je razdvajanje jezika i metajezika, meutim, mnogo tee no to
se ini. Prethodna reenica ima 13 rijei, jednostavan je i jasan sluaj
metajezika, koji je usput i istinit. Pogledajmo, meutim, jedan drugi
primjer. Ovaj ulomak ima osam reenica. Nevolja je s tom metajezi-
nom tvrdnjom da ona meu te reenice ubraja i samu sebe - drugim
rijeima, da se ne odnosi samo na obian jezik, nego i na metajezik.
Je li ta tvrdnja stoga metametajezina? I nije li onda posljednje pitanje
metametametajezino? Hoe li onda opaanje da ovaj pasus ima osam
reenica postati metametametametajezinom tvrdnjom?
Ali to i nije vano. Russell se bavio samo matematikom, a ne i obinim
jezikom. Meutim, ak ni taj usavreni pristup matematikoj logici nije
bio dovoljno savren, i to ak ni nakon to je proistio teoriju skupova
i u nju ugradio naizgled pouzdanije ideje iz logike premisa. Ispada, na
pokon, da iz tog sustava ne moemo izbaciti krune definicije, jer nas
123
H e u r e k a !
negdje iz aksioma uvijek vreba paradoks o laljivom Kreaninu. Taj je
skriveni paradoks iz Whiteheadove i Russellove Principije osamnaest
godina kasnije na svjetlo dana izvukao jedan austrijski matematiar pa
ga okrenuo protiv samog Russella.
124
Godelov teorem nepotpunosti
Svakoj se co-konzistentnoj rekurzivnoj klasi k formula dade pripisati klasa znakova r,
takva da ni v Gen r ni Neg (v Gen r) ne pripadaju Flg (k ) (gdje je v neovisna varijabla
od r).
Kurt Godel, O formalno neodredivim premisama u knjizi Principia mathematica i
srodnim sustavima V (1931.)
Ako vam je pred tom formulacijom zatrokirao mozak, niste jedini. ak
ni veina matematiara ne uspijeva proniknuti u odgovor Kurta Godela,
objavljen 1931., na remelc-djelo simbolske logike Principia mathematica
Whiteheada i Russella.
Kratak saetak onoga to Godel tvrdi glasi ovako: svaki sloeni for
malni sustav miljenja, poput standardne logike i aritmetike, nuno je
nepotpun. Ili, za nijansu preciznije: Imamo li konaan broj elementarnih
pretpostavki (aksioma) i pravila iz kojih se izvode premise, tada emo
uvijek, ako su ti aksiomi lconzistentni, moi iznijeti bar jednu istinitu
tvrdnju koju taj sustav ne moe dokazati.
Sirije smisao Godelova otkria da nijedan formalni sustav znakova,
kao to je to, primjerice, ista aritmetika, ne moe posluiti za dokazi
vanje vlastite kompletnosti ili konzistentnosti. (Kompletan e sustav
stvoriti sve istinite tvrdnje, konzistentan nee stvarati kontradikcije.)
Upotpunjavanje i irenje sustava nee nikad popraviti situaciju, jer po
tvrdu uvijek moramo potraiti izvan njega. Ali tad moramo dokazati
da su takve vanjske metode ve same po sebi pouzdane, a to moe biti
jo tee.
Godelov teorem nepotpunosti i njegov dokaz krajnje su apstraktni i
zapetljani, ali bih, uz pomo mnotva preica, ipak mogao izloiti njego
vu bit. Ako ste ikad uili geometriju, znat ete to su aksiomi - osnovne
pretpostavke iz kojih se zatim izvode istinite tvrdnje (teoremi). Euklid
je svoju geometriju postavio na pet takvih aksioma, iako je u posljednjih
stotinjak godina njihova oitost bila dovedena u pitanje. Od aksioma
u aritmetici navedimo tvrdnje nula je broj i broj je jednak samomu
125
H e u r e k a !
sebi. I ako mi te tvrdnje uzimamo zdravo za gotovo, one se ipak nt
mogu dokazati.
Sve jo od Aristotelova doba mnogi su znanstvenici i filozofi po
kuavali proiriti Euklidov uspjeh i na druga podruja spoznaje. Pa su
se nadali da e uz pomo skupa aksioma i deduktivne logike moi s
apsolutnom sigurnou prihvaati i odbacivati hipoteze i tako napokon
izvesti sve mogue istine. Uspon je, meutim, eksperimentalnih znanosti
natjerao prirodoslovce da se odreknu tog sna i prepuste ga samo istoj
matematici. A u njoj je bilo i pozornosti vrijednih uspjeha. Tako su kon
cem devetnaestoga stoljea Gottlob Frege i Giuseppe Peano razvili sustav
oznaavanja koji je ujedinio matematiku i logiku, a 1910-ih se godina
uinilo da su Whitehead i Russell napokon postavili aritmetiku na iste
one vrste aksiomatske temelje na kojima je dotad poivala Euklidova
geometrija.
Njihov je trijumf, meutim, bio kratka vijeka. Whitehea i Russell
su se, naime, nadali da e uspostaviti sustav s malim brojem aksioma
i pravila zakljuivanja, koji e biti i konzistentan i kompletan. Neki je
sustav konzistentan ako se iz njega ne mogu izvesti proturjene tvrd
nje. Ako njime, primjerice, (dedukcijom) dokaemo teorem (formulu)
2 +2 =4, tada njime ne moemo nikada dokazati i kontradiktorni
teorem 2 +2 ^4.
126
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
Whiteheadovi i Russellovi poetni aksiomi izgledali su, u svjetlu
njihovih pravila zakljuivanja, sasvim konzistentno pa emo tu kon-
zistentnost bar zasad uzeti bez pogovora. Pritom emo se, meutim,
suoiti s pitanjem je li njihov sustav i kompletan - to jest dadu li se iz
njega izvesti sve istinite aritmetike formule i moe li se unutar tog
sustava dokazati istinitost sviju njih. Ba je to, mnogo tee pitanje, i
zaokupilo Godela pa je on na nj i odgovorio u svom radu O formalno
neodreivim premisama.
Ponovimo jo jednom da je Godel u tom radu dokazao kako nijedan
konaan i konzistentan skup aksioma ne moe nikad biti kompletan
(potpun) i da emo, bez obzira na to koliko novih aksioma dodali nekom
formalnom logikom sustavu da iz njega uklonimo kakav nedostatak,
uvijek moi pronai istinit teorem koji neemo moi dokazati.
Godelov je dokaz briljantno djelo. Posluivi se simbolikom logi
kom preuzetom iz Principije, on je otkrio nain kako svakom simbolu,
aksiomu, pretpostavci i dokazu pripisati jedinstven, takozvani Godelov
broj. Za ilustraciju pretpostavimo da Godelov broj za aksiom x = x
(svaki je broj jednak samomu sebi) glasi 156. (U stvarnosti su ak i
tako jednostavnim jednadbama pripisani golemi Godelovi brojevi.) Iz
tog aksioma, jednostavnim pravilima dedukcije, moemo izvesti teorem
0 = 0 Pretpostavimo sad da je Godelov broj te jednadbe 72. Godel je
dokazao da se tvrdnje poput O=0 je istinit teorem dadu i same svesti
na formulu koja odreuje odnos Godelovih brojeva - u ovom sluaju
156 i 72.
Takva, meutim, tvrdnja nije i sama po sebi formula u tom sustavu,
nego tvrdnja o tom sustavu. Od drugih metaaritmetikih tvrdnji spo
menimo, primjerice, ove: tvrdnja c2 +2 = 5 je lana, ako je teorem T
istinit, tada je sustav nekonzistentan i teorem S ne moe se dokazati.
Godel je svoje brojeve opremio tako daje svakoj takvoj metaaritmetikoj
tvrdnji pridruio neki matematiki odnos izmeu Godelovih brojeva
- pa se, drugim rijeima, metaaritmetilce tvrdnje mogu modelirati
aritmetikim izrazima, translatirati se u aritmetiku.
127
H e u r e k a :
I tada je Godel izvukao zeca iz eira. Pomou Godelovih je brojeva
konstruirao aritmetiki teorem - nazvat emo ga G - ija je metaari-
tmetika translacija glasila: Formula G ne moe se dokazati. Ako je
G istinit teorem, onda je istinita i tvrdnja G se ne moe dokazati pa
je stoga sustav nekompletan - jer smo pronali istinit teorem koji se ne
moe dokazati unutar sustava. Ali, sad se otkriva i neto drugo: ako je G
laan, onda to znai da se G ne moe dokazati (ako je sustav konzisten-
tan) te je stoga tvrdnja G se ne moe dokazati istinita. Ali budui da
G znai G se ne moe dokazati, G je istinit. To proturjei pretpostavci
da je G laan pa je stoga sustav nelconzistentan.
Kako bi sve to skupio pod isti krov, Godel je sloio formulu koja
odgovara tvrdnji: Ako je aritmetika konzistentna, tada se G moe do
kazati. Otkriva se da je ta formula istinit teorem unutar sustava. Godel
je, meutim, pokazao a se G moe dokazati samo ako se moe doka
zati i njemu suprotna tvrdnja, ali ako je aritmetika konzistentna, takva
proturjeja ne mogu postojati. Zato mi nikad ne moemo dokazati da
je aritmetika konzistentna, bar u sluaju da se oslanjamo samo na u njoj
utjelovljene pretpostavke.
Klju je svega da je Godel pomou aritmetike dokazao da se kom
pletnost i lconzistentnost aritmetike ne mogu dokazati. Tu situaciju ne
moe popraviti nikakav konaan broj dodatnih aksioma. Ako takvi
dokazi i postoje, oni lee izvan logike, izvan aksiomatskog postupka i,
napokon, izvan itave matematike. A svaki bi izvanmatematiki postu
pak opet morao dokazati vlastitu konzistentnost i evo nas kako se opet
vrtimo u krugu iz kojeg emo teko ikad izai.
ini se da Godelov teorem nepotpunosti zvui napose zloslutno kad
je rije o umjetnoj inteligenciji, bar u obliku u kojem je danas poznajemo.
Raunala su jo i danas, a moda to i zauvijek ostanu, logiki strojevi
koji barataju s ogranienom koliinom podataka na temelju ogranienog
broja naredbi. Uprogramirajmo u nj milijardu direktiva (aksioma ili
zakona zakljuivanja), ali on nikada nee stii do svih istina koje ljudski
um moe otkriti vlastitim snagama, ak ni dokazati ih.
128
Zatvorenikova dvojba
(teorija igara)
Vas i vaeg suuesnika u zloinu uhitila je policija i strpala, svakog po
sebno, u izoliranu sobu. Tuitelj vam veli da je policija skupila dovoljno
dokaza da vas obojicu ubuturi na godinu dana, ali ne i da ishoduje osudu
za neto ozbiljnije. Ako, meutim, priznate i pristanete svjedoiti protiv
svog ortaka, za suradnju ete biti osloboeni, dok e on dobiti tri godine.
Ako, meutim, obojica priznate vee nedjelo, murji e vaa suradnja
postati izlina pa ete obojica dobiti po dvije godine. Osim toga su vas
naveli da povjerujete kako je ista ponuda iznesena i vaem ortaku. to
ete uiniti?
Tako glasi uobiajena verzija zatvorenikove dvojbe, slavnog pro
blema iz teorije igara ili matematike odluivanja. (U teoriji igara postoje
i druge teorije, primjerice dvojbe kad se djeca igraju prpe, ali o tom
potom.) Moda vas u posljednje vrijeme ba nisu esto privodili pa se
pitate to vas se to uope tie. Stvar je, meutim, u tome to se ne mo
ramo ba mnogo osvrtati kako bismo u svakodnevnom ivotu otkrili
i druge zatvorenikove dvojbe. Ako vam se ukae prilika, hoete li se
progurati u dugi red? Kako reagirate na ta odvratna ispriavanja i za
klinjanja preko elektronikih medija? Reagirate li na sukobe na poslu
nepopustljivo ili kompromisno? U svakom ste od tih sluajeva suoeni s
problemom slinim zatvorenikovu: hoete li zaista najbolje proi budete
li se ponaali sebino?
Bit je dvojbe da se izbor ne moe izvriti s isto racionalnog polazi
ta. A da shvatimo zato je to tako, vratimo se na na poetni scenarij.
Pogledamo li iz jednog kuta, bolje emo proi ako priznamo, no ako
pogledamo iz drugoga, najbolje e narn biti ako stavimo jezik za zube.
Mogue ishode moemo sloiti u matricu:
H e u r e k a !
Ortak uti Ortak priznaje
Vi utite 1godina za vas 3 godine za vas
1godina za nj 0 godina za nj
Vi priznajete 0 godina za vas 2 godine za vas
3 godine za nj 2 godine za nj
Oito, ako je rije samo o vama, najbolje e biti da vi priznate, a va
ortak ne. (Ili, jezikom teorije igara, da mislite na sebe i vrlo vano za ono
to zovu izdajom.) Osim toga, ak ako va ortak i prizna, vi ete i opet
profitirati izdajom, jer ako budete utjeli, eka vas tri godine prdekane,
dok e vam priznanje donijeti samo dvije. Drugim rijeima, bez obzira
na to to va ortak uinio (a vi jednostavno ne moete doznati to e on
odluiti), bolje ete proi ako izdate.
Ako je, meutim, va ortak pametan kao i vi, i on e doi do istog
zakljuka: racionalno bi bilo priznati. Pa e vam ta logika obojici doni
jeti dvije godine zatvora. No je li to onda zaista racionalno, s obzirom
na to da ete, ako obojica budete drali jezik za zubima (solidarizirali
se), obojica odleati samo po godinu dana? U cjelini gledano, suradnja
je od svega najbolja, zato to ete zajedno odsluiti samo dvije godine,
a ne tri ili etiri.
To znai da trebate suraivati, istina? No dobro, pretpostavimo da va
ortak ne doe do istog zakljuka ili da je doao, ali ipak odluio iskoristiti
vae povjerenje i izdati. U tom sluaju nalazite se pred najgorim moguim
ishodom: tri godine izrade registarskih ploica. I to emo onda? Hoete
li mu vjerovati ili ne? Je li racionalnije suraivati ili izdati?
Takvi i slini problemi spadaju u podruje teorije igara, koja je ma
nje-vie izum matematiara J ohna von Neumanna (1903. - 1957.). Von
Neumann je bio maarsko udo od djeteta koji se skrasio u Sjedinjenim
Dravama, suraivao na razvijanju atomske bombe i izumio digitalno
raunalo - da spomenemo samo neka od njegovih postignua. On je
osim toga volio i strateke igre, napose poker i ah, pa je 1920-ih i 1930-ih
razvio matematiku za opisivanje njihove strukture. Von Neumann je
130
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
to uinio dijelom zato da bolje shvati te igre, ali ipak najvie stoga to
je vjerovao da bi teorija igara mogla posluiti kao znanstveni temelj za
prouavanje igrolikih situacija u irem svijetu. I ba je on iskovao izraz
teorija igara u svojoj knjizi Teorija igara i ekonomsko ponaanje (to
ju je 1944. objavio s Oskarom Morgensternom). Ekonomsko je, naime,
ponaanje igra u von Neumannovu irem znaenju rijei, naime po
naanje u situaciji koju definiraju suprotni interesi i u kojoj svatko gleda
kako ostvariti najveu moguu dobit.
Pokazalo se da je teorija igara prava blagodat za ekonomiju, ali da
je korisna i na drugim podrujima. Poslije Drugoga svjetskog rata von
Neumann se zaposlio u RAND Corporationu, gdje je svoju teoriju iga
ra plodno primijenio na strategiju hladnog rata. Vratimo se u mislima
u pedesete godine i zakljuimo bi li Sjedinjene Drave trebale stvoriti
arsenal vodikovih bombi. Pretpostavimo da je Sovjetski Savez, nepri
jatelj, savreno sposoban uiniti isto. I tako se nalazimo pred dvjema
moguim odlukama: napraviti arsenal ili ga ne napraviti. to moe imati
etiri mogua ishoda:
1. Ni SAD ni SSSR ne stvaraju arsenal - ostaje status quo.
2. SAD pravi arsenal, ali SSSR ne - SAD, ako to eli, moe unititi
SSSR i zavladati svijetom.
3. SSSR stvara arsenal, ali SAD ne - sad SSSR., ako to eli, moe uni
titi SAD i zavladati svijetom.
4. I SAD i SSSR stvaraju arsenal - dolazi do eskalacije utrke u na
oruanju, nijedna strana ne uspijeva ostvariti prevlast, troi se
mnogo novaca i itav se svijet nalazi pred pogibelji katastrofalnoga
nuklearnog rata.
Promotrimo li tu igru, otkrit emo da i tu nailazimo na svojevrsnu
zatvorenilcovu dvojbu. Bez obzira to SSSR uinio, u naem je intere
su napraviti bombe. (Ako to SSSR ne uini, postajemo najveom silom
svijeta; ako to uini, ostajemo na ravnoj nozi.) Ako, meutim, Sovjeti
dou do istog zakljuka, oboje emo potroiti na tone novca samo za
131
H e u r e k a !
odravanje ravnotee snaga i istodobno stvoriti vrlo opasne nuklearne
zalihe. I dealan bi ishod bila suradnja: obje se strane suzdravaju od
naoruavanja (1. ishod). No treba li vjerovati drugoj strani? Na kraju to
nije uinila nijedna.
Iako je von Neumann na RAND-u pokrenuo teoriju igara, on ipak
nije otkrio zatvorenikovu dvojbu niti je izuio njezine implikacije. Von
Neumann se usmjerio gotovo iskljuivo na, kako ih je nazvao, igre nulte
sume. U takvim je igrama ukupni ulog nepromjenjiv pa je protivnikov
dobitak nuno na gubitak. Meu takve igre spada veina igara na ploi:
ako na protivnik dobiva, mi gubimo. Takva je igra i poker: pobjednik
dobiva sve.
J edan od von Neumannovih kolega na RAND-u - a bio je to J ohn
Nash - teoriju je igara proirio i na igre izmeu dvojice igraa, ali koje
nisu igre nulte sume. Prema njegovoj teoriji, u takvim igrama uvijek
postoji nekakva ravnotena toka: ako va protivnik ne promijeniti
strategiju, neete ni vi. Uzimo kao primjer ovu igru:
K bira glavu K bira pismo
Vi birate glavu Dobivate 1dolar Gubite 1dolar
K dobiva 3 dolara K dobiva 4 dolara
Vi birate pismo Dobivate 2 dolara Dobivate 1dolar
K ne dobiva nita K dobiva 2 dolara
U toj je igri ravnotena toka kombinacija pismo/pismo (dolje desno).
Bez obzira, naime, to K uinio, za vas je uvijek bolje izabrati pismo, a
isto vrijedi i za K. No ak ako K-u i dopustimo da promijeni svoju stra
tegiju, vi ete opet izabrati pismo i obratno.
Nash u poetku nije shvaao (prihvatit e to tek kasnije) da samo
postojanje ravnotene toke nipoto ne znai da e je u stvarnom ivotu
ljudi i doista izabrati. To jednostavno vrijedi za takozvane iterativne
igre - igre izmeu dvaju ili vie igraa koje se ponavljaju i ponavljaju, uz
istu nepromjenjivu strategiju i dobit. Razmotrimo sad ponovno zatvo-
132
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
renikovu dvojbu, koju su zapravo otkrila dva druga RAND-ova znan
stvenika, Merrill Flood i Melvin Dresher, godine 1950. (Oni su otkrili
samo oblik te igre, dok je zatvorenike uveo i dvojbu okrstio Albert Tucker
godinu dana kasnije.) Ravnotena je toka obostrana izdaja: ako je va
partner/protivnik izabrao neku strategiju i ona se ne moe mijenjati,
onda ete uvijek bolje proi ako izdate.
Pretpostavimo, meutim, da vi i va protivnik igru tipa zatvorenikova
dvojba odigrate stotinu puta za redom. I recimo da je dobitak ovakav:
K surauje K izdaje
Vi suraujete 2 dolara za vas 0 dolara za vas
3 dolara za K 4 dolara za K
Vi izdajete 3 dolara za vas 1dolar za vas
1dolar za K 2 dolara za K
Bez obzira to K uinio, vi ete uvijek bolje proi ako izdate - jer ete
uvijek dobiti dolar vie. Isto vrijedi i za K: bez obzira kako vi postupili,
011e izdajom uvijek zaraditi dolar vie. Za obojicu je, meutim, obo
strana suradnja bolja od obostrane izdaje, dok je najgora kombinacija
ako vi budete solidarni, a K izda.
Ako u toj igri igrate samo jednu rundu i ako se vi i K ne moete
unaprijed dogovoriti o strategiji, onda je logino da izdate, jer K-ovu
strategiju niti znate nije je moete promijeniti. Kad je, meutim, rije o
igri koja se ponavlja, sve postaje sasvim drukije. Pretpostavimo da je
K odluio ostati solidaran u nadi da ete i vi postupiti jednako, a to bi
osiguralo najbolji ishod za obojicu. Vi, meutim, slijedite logiku jedne
partije i izdajete. Tako dobivate najveu moguu svotu (3 dolara), a K
najmanju (1 dolar) pa vas stoga K u sljedeoj igri odluuje kazniti tako
a i sam izda. Na taj vam nain K svojom izdajom oduzima dva dolara
- to je dvaput vie od dobiti to ste je ostvarili kad ste ga prvi put izdali.
Dakle, iako je izdaja sigurnija, ipak biste, kad biste obojica ostali solidar
ni, dobili mnogo vie novaca. Naravno, ako bi K nastavio suraivati, a vi
133
H e u r e k a ;
izdavati ba u svakoj rundi, na koncu biste proli s maksimalnom dobiti
od 300 dolara. Ako je, meutim, K racionalan, i on e postupiti isto pa
svaki put izdati i tako zaraditi 100 dolara vie no to bi dobio svaki se
put solidarizirajui. I kakva je onda najbolja strategija?
Teorija igara, uz pomo kompjutorskih modela, na to je dala odgovor
i on glasi: Milo za drago. Vi poinjete solidarno. Ako surauje i K, su
raujete ponovno i u drugoj rundi. Tako nastavljate sve dok K ne izda i
tada ga kanjavate izdajom u sljedeoj rundi. Ta strategija funkcionira
zato to vi K-u pomou igre aljete poruku: J a u uvijek uiniti ono
to si ti uinio u posljednjoj rundi, a budui da od moje izdaje nikad ne
profitira, morat e sa mnom uvijek suraivati i tako osigurati najbolji
ishod i za sebe i za mene. Drugim rijeima, vi svog suigraa pozivate
da zajedno zaigrate protiv igre, a ne jedan protiv drugog.
To u stvarnom ivotu znai da se prema drugim ljudima trebamo
uvijek ponaati kao i oni prema nama, ali da uvijek moramo poeti na
lijep nain. Uguramo li se na poetak reda, to za nas moe biti dobro, ali
zato loe za sve ostale, a ako na to reagiraju, sve moe zavriti kaosom i
tunjavom. Slino tome, svima je na korist ako plaate televiziju. Vi se,
dakako, moete i vercati, no ako za vama pou i ostali, nee vie biti
Obitelji Soprano. Dakako, postupili biste vrlo glupo kad biste suraivali,
134
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
a nitko drugi ne, no budui da to shvaaju i svi ostali i nitko ne voli kaos,
veina ljudi ipak surauje.
Druga dvojba teorije igara s kojom se susreemo u stvarnom ivotu
zove se kukavica (engl. chicken, a ime je, vjerovali ili ne, skovao Ber-
trand Russell). Vi i prijatelj skoite svaki na svoj bicikl i pojurite prema
rubu ponora. Prvi koji stane ili promijeni smjer je kukavica. Ako obo
jica stanete istodobno (dakle suraujete), onda nitko nije kukavica, ali
nema ni pobjednika. Za vas je najbolje rjeenje ako va prijatelj stane prvi:
tada ste vi pobjednik, a on kukavica. Najgori je pak ishod ako nijedan ne
stane - to jest ako obojica izdate i obojica se sunovratite u ponor. I to
ete onda uiniti? (Ta se igra razlikuje od zatvorenikove dvojbe utoliko
to je obostrana izdaje najgore rjeenje za obje stranke.)
Kao to ste moda ve i sami opazili, teorija igara - iako matematiki
rigorozna - ipak jo nije uspjela rijeiti sve ljudske sukobe. Kao prvo, da
bi neka teorija funkcionirala, mora biti jasno tko su sve igrai, a dobit
mora biti iskaziva u obliku brojeva (ili bar vjerojatnosti), to u sloenim
politikim i drutvenim igrama nije uvijek mogue. Kao drugo, odgovor
na pitanje to je to suradnja ili izdaja moe biti prilino mutan - u
ivotu je mnogo sivih zona i protivnici se esto ne slau u definiranju
pojmova (to jednoj strani izgleda dovoljno, drugu moda nee zado
voljiti). Pa ipak je bolje imati kakav-takav alat nego ga uope nemati,
a teorija je igara izvanredno zanimljivo orue realno primjenjivo na
podruju fizike, etike, strojarstva pa ak i biologije. Tako se, primjerice,
u kategorijama teorije igara dade shvatiti i bioloka evolucija, ali to je
druga - i duga - pria.
135
Mutna logika
Matematiki aksiomi i zakoni vrlo su prikladni za neke zadae. Tako
mi, primjerice, s apsolutnom sigurnou znamo da vrijedi 2 +2 =4 i
da zbroj kutova u trokutu iznosi 180 - jer to nuno slijedi iz aksioma.
Matematika je osim toga vrlo korisna i kad je primijenimo na neke stalne
fizike veliine. Tako je, primjerice, Einstein ba pomou matematike
dokazao da se nita ne moe gibati bre od brzine svjetlosti, koja je nepro
mjenjivo konstantna. Kockari poput Blaisea Pascala izumili su statistiku
da izraunaju vjerojatnost nekih jasnih ishoda - recimo padanja kocke
tako da pokae broj etiri. Televizijski pak meteorolozi pomou brojeva
predviaju vjerojatnost da sutra nee padati kia.
Sve bismo te proraune mogli nazvati plodom vrste logike, koja
svoju metodologiju, u krajnjem izvodu, duguje Aristotelu. U novije je
vrijeme, meutim, malena druina inenjera i fiziara gurnula tvrdu
logiku u stranu, a u korist, kako je zovu, mutne (f uzzy) logike, znan
stvene discipline koja se bavi neodreenim veliinama. Sasvim je u
redu, prema mutnim logiarima, rei kako vjerojatnost da e padati
kia iznosi ezdeset posto, ali pritom moramo moi definirati to to
smatramo kiom. J er meteorolog pretpostavlja postojanje samo dviju
alternativa: ili e kiiti ili nee.
Meutim, i sam pojam kia mutan je. Ako s neba padnu dvije
kapi vode, je li to kia? A to je s pedeset kapi? S tisuu? Zamislimo
da se spusti gusta magla pa na licu osjetimo vodene kapi. Je li to kia?
Gdje emo, pitaju se mutni logiari, povui granicu? U kojem trenutku
nekia postaje kiom?
Ako vam sve to slii na zenovske zagonetke, u tome niste sami. Za
pravo zagovornici mutne logike, primjerice profesor s USC-a Bart Kosko,
promoviraju tu novu znanost kao svojevrsnu sintezu u kojoj se susreu
I stok i Zapad. I makar u Sjedinjenim Dravama mutnu logiku vie prezi
ru nego slave, u japanskoj je industriji ona posljednji krik mode. Zacijelo
ste ve uli za bistre strojeve to dolaze iz J apana, za bistre perilice,
bistre automate za napitke, bistre mikrovalke, bistre videokamere. Svi
136
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
su ti ureaji programirani i za snalaenje u stanjima izmeu on i off, s
veliinama ugoenim bolje no to to doputaju ocjene visoko, srednje
i nisko, stvorenim za odgovore izmeu da i ne.
Ako mutna logika i ima neki poetak, onda ga treba potraiti u
pokuaju logike da se prilagodi Russellovim paradoksima i Heisenber-
govom principu neodreenosti. Tako je 1920-ih godina poljski logiar
lan Lukasiewicz razvio multivalentnu logiku i njome profinio binar
nu logiku newtonovske fizike, utemeljenu na da i ne, prilagodivi
je i neodreenim stanjima. Godine 1963. Lotfi Zadeh s Barkeleyja tu
je novu logiku primijenio na teoriju skupova. Znanstveni je rad nosio
naslov Fuzzy Sets (Mutni skupovi) pa se to ime kasnije prenijelo i
na logiku.
Skupovi o kojima smo uili u osnovnoj koli odreda su jasno definira
ni. Neki element ili pripada skupu ili mu ne pripada. Tako broj 2 pripada
skupu parnih brojeva i ne nalazimo ga u skupu neparnih, a presjek
je tih dvaju skupova prazan skup - to e rei da nema broja koji je i
paran i neparan. (Nitica po dogovoru nije ni jedno ni drugo.) Zadehovi
su mutni skupovi, meutim, kako da to velimo, mutni. Neke stvari mogu
137
H e u r e k a !
takvim skupovima pripadati i ne pripadati, ali se sad pojavljuje i trea
kategorija stvari koje im pripadaju u stanovitoj mjeri.
Skup parnih i skup neparnih brojeva tvrdi su skupovi. Skup mukara
ca i skup ena uglavnom su tvrdi - zbog stanovitoga malog zamagljenja
uzrokovanog hermafroditima i transseksualcima. Ali to je sa skupom
visokih ljudi? Nitko ne bi tako nazvao mukarca od 120 centimetara, ali
bi takvom zacijelo svi nazvali enu od 220. Ali gdje povui crtu? Spada
li mukarac od 175 centimetara meu visoke? Bi li se tu Azijac sloio
s Europljaninom i Talijan sa veaninom? Visina je i subjektivan pojam
i kontinuirana veliina, tako da je nemogue postaviti neku odreenu
visinu koja e automatski iskljuivati sve manje. Ako je netko sa 180
centimetara visok, to da kaemo o ovjeku od 179,99 centimetara? Kad
jednom ponemo razmiljati o takvim pitanjima koja se bave samo stup
njem ili mjerom neega, na nain razmiljanja postaje vrlo maglovit.
Ili uzmimo jo jedan primjer. Skup je sretnih ljudi vrlo mutan, zato
to smo svi mi sretni do neke mjere - neki manje, neki vie, ali nitko nije
ni apsolutno sretan ni apsolutno jadan. Anketa koja postavlja pitanje:
J este li sretni predsjednikovim radom? svakako je manjkava, jer smo svi
mi sretni i nesretni samo do nekog stupnja. Postavimo li ljestvicu od 1do
10, to e nam pomoi samo djelomice, zato to emo imati skup tvrdih
brojeva koje moramo povezati s itavim neprekidnim nizom razliitih
miljenja. Pritom sve petice nee biti ba jednake.
Mutni skupovi su, meutim, klju mutnih strojeva. Veina je po
znatih ureaja tupa - to jest kruto programirana. Tako je televizor ili
ukljuen ili iskljuen, sjaj mu je namjeten na 6, a kontrast na 3. Tipian je
primjer tupog stroja termostatski grija (s kojim emo se ponovno sresti
u odjeljku KIBERNETIKA). Kad temperatura padne ispod postavljene
vrijednosti, grija se ukljuuje, kad se digne iznad nje, grija se iskljuuje.
Taj je mehanizam binaran. Grija je ili on ili off, a kad je ukljuen, uvijek
je ukljuen na jednaku snagu.
Mutni strojevi, meutim, pomou mutnih skupova reagiraju mnogo
fleksibilnije. Termostati misle da je ili toplo ili hladno pa reagiraju
naredbom za ukljuivanje i iskljuivanje. Mutne, meutim, naredbe
138
Zatvore ni kova dvojba,
(teorija igara)
Vas i vaeg suuesnika u zloinu uhitila je policija i strpala, svakog po
sebno, u izoliranu sobu. Tuitelj vam veli da je policija skupila dovoljno
dokaza da vas obojicu ubuturi na godinu dana, ali ne i da ishoduje osudu
za neto ozbiljnije. Ako, meutim, priznate i pristanete svjedoiti protiv
svog ortaka, za suradnju ete biti osloboeni, dok e on dobiti tri godine.
Ako, meutim, obojica priznate vee nedjelo, murji e vaa suradnja
postati izlina pa ete obojica dobiti po dvije godine. Osim toga su vas
naveli da povjerujete kako je ista ponuda iznesena i vaem ortaku. to
ete uiniti?
Tako glasi uobiajena verzija zatvorenikove dvojbe, slavnog pro
blema iz teorije igara ili matematike odluivanja. (U teoriji igara postoje
i druge teorije, primjerice dvojbe kad se djeca igraju prpe, ali o tom
potom.) Moda vas u posljednje vrijeme ba nisu esto privodili pa se
pitate to vas se to uope tie. Stvar je, meutim, u tome to se ne mo
ramo ba mnogo osvrtati kako bismo u svakodnevnom ivotu otkrili
i druge zatvorenikove dvojbe Ako vam se ukae prilika, hoete li se
progurati u dugi red? Kako reagirate na ta odvratna ispriavanja i za
klinjanja preko elektronikih medija? Reagirate li na sukobe na poslu
nepopustljivo ili kompromisno? U svakom ste od tih sluajeva suoeni s
problemom slinim zatvorenikovu: hoete li zaista najbolje proi budete
li se ponaali sebino?
Bit je dvojbe da se izbor ne moe izvriti s isto racionalnog polazi
ta. A da shvatimo zato je to tako, vratimo se na na poetni scenarij.
Pogledamo li iz jednog kuta, bolje emo proi ako priznamo, no ako
pogledamo iz drugoga, najbolje e nam biti ako stavimo jezik za zube.
Mogue ishode moemo sloiti u matricu:
129
H e u r e k a !
stoga samo dodaje jo jedan sloj proizvoljnosti i pogreke. Zato, to o
neemu vie razmiljamo, sve emo se vie odmicati od stvarne pojave,
a ne primicati joj se.
Odgovor na pitanje na to se sve to napokon svodi ovisi o tome koga
pitate. Ako nita drugo, mutna logika stvara bolje strojeve, pitanje je
samo je li tu doista rije i o nekakvoj matematikoj revoluciji. Zagovor
nici mutea bodro puu u svoj rog, to zna ii na ivce, i to napose stoga
to se mutna logika i dalje poziva na standardnu geometriju i algebru,
a i zato to i mutnim strojevima i dalje upravljaju raunalni ipovi koji
obrauju digitalne podatke. Zbog tih, a i drugih razloga, veina zapadnih
matematiara i inenjera rije f uzzy (mutan) smatra samo pomodnom
potapalicom iz devedesetih godina, starim vinom u novoj bavi. Kad,
meutim, J apan napokon pokopa ameriku privredu, moda i promijene
pjesmu.
140
Od @l i kg praska d& Vel i ke zferkes
Ent ropi | a#fcg)@ i drugi razl ozi zbog koj i h
svemi r odl azi 1vraga
Entropija
Predlaem da veliinu S [energiju nepretvorivu u rad] nazovemo entropijom tijela, a
prema grkoj rijei [trope] za preobraaj... Energija j e svemira konstantna - njegova
pak entropija tei maksimumu.
Rudolph J. E. Clausius, rad iz 1865.
Svemir je moda i poeo praskom, ali e zavriti cvileom. To je smisao
entropije, bar kako se to openito smatra. I doista, rani zagovornici te ide
je, od kojih spomenimo Williama Thomsona (lorda Kelvina) i Herman-
na Ludwiga Ferdinanda von Helmholtza, upozoravali su da svemir ide
ususret toplinskoj smrti, stanju u kojem e sve imati istu temperaturu
i u kojem se vie nikad nee dogoditi nita zanimljivo.
Ta ideja vue korijene iz napretka termodinamike do kojeg je dolo
u devetnaestom stoljeu, to jest od znanstvene discipline koja se bavi
odnosom izmeu topline (otuda onaj termo) i rada, odnosno gibanja
(otuda dinamika). Pioniri tog podruja - Francuz Nicolas Leonard Sadi
Carnot, Nijemac J ulius Robert von Mayer i Englez J ames Prescott J oule
- imali su jedan zajedniki cilj: stvaranje boljeg parnog stroja. Carnot,
koji je djelovao 1820-ih godina, otkrio je da je toplinu izgubljenu u ne
kom procesu mogue pretvoriti u rad. Dvadeset godina kasnije J oule je
otkrio da je istina i obratno: gdje god se troi rad, nastaje toplina. On je,
istodobno s Mayerom, ali neovisno od njega, izveo ono to danas zove
mo Prvim zakonom termodinamike: energija se ne moe ni stvoriti
ni unititi, ona moe samo promijeniti oblik - pretvoriti se, recimo, iz
potencijalne energije u rad pa u toplinu i obratno.
141
H e u r e k a ;
Godine 1850. jedan drugi Nijemac, Rudolf J ulius Emanuel Clausius
(u modi su bila duga imena), tome je dodao i drugi zakon, koji u jednoj
od mnogih moguih formulacija glasi: toplina nikad ne moe spontano
prelaziti s hladnijeg na toplije tijelo. Taj nam se zakon moe uiniti sa
vreno oitim - stavimo li vodu na tednjak, nikad se nee pretvoriti u
led. Pa ipak on, iz perspektive znanstvenika koji nastoje iz topline izvui
rad, ima i te kako vane posljedice. Prelazak je topline s jednog tijela na
drugo nepovratan: toplina kojom smo ispekli purana nikad se nee vra
titi u furunu, bar ne iskljuivo njegovim snagama. Clausius je na temelju
Carnotovih pokusa shvatio to se zbiva kad energija (u obliku topline)
prelazi iz stanja veeg u stanje manjeg uzbuenja - to jest s toplijeg na
hladnije tijelo. Zbog toga se toplina, prije no to se potroi, moe zauzdati
samo jednom. A to troenje znai rasipanje (disipiranje) u hladnije tijelo
iz kojeg se ne moe vratiti bez dovoenja dodatne energije u sustav.
No ako je sav rad i mogue pretvoriti u toplinu, obrnut proces nije
mogu. Dapae, sav rad se u pravilu napokon i pretvara u toplinu, i to
kroz razliite oblike trenja. Kota koji se vrti napokon e se zaustaviti, a
rad utroen u njegovo poetno okretanje napokon e se posve potroiti
za zagrijavanje leaja. To je takozvana disipacija (rasipanje) energije
- sva se energija napokon raspe u obliku topline. Kad, meutim, toplinu
elimo ponovno pretvoriti u rad, moraju biti zadovoljeni neki uvjeti,
a i ta pretvorba nikad nije potpuna, nego se u rad pretvara samo dio
utroene topline. Razlog je tome to za pretvaranje topline u rad nije
dovoljno imati toplinu, nego je bitno da ona protjee.
Da uzmognemo sebi predoiti zato je to tako, zamislimo da imamo
izoliranu sobu u kojoj je temperatura na jednom kraju 80, a na drugom
20 stupnjeva. Oito je da e toplina tei s toplijeg na hladniji kraj sve dok
se temperatura itave sobe ne izjednai (na recimo 50 stupnjeva). Pritom
zapravo molekule zraka na toplijem kraju, koje brzo jurcaju kroz prostor,
udaraju u sporije molekule prema hladnijem kraju, nakon ega se obje
odbijaju nekakvom srednjom brzinom. Drugim rijeima, brze molekule
predaju energiju sporijima pa e se nakon nekog vremena energija svih
142
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
molekula u prostoriji ujednaiti, to e rei da e zrak u itavoj prostoriji
dobiti istu temperaturu.
Oito je, dakle, da je toplina samo mehanika energija gibanja mo
lekula, ali potpuno kaotina, to znai da je ne moemo crpsti izravno.
Molekule, naime, koje sa svih strana udaraju jednako, oito ne mogu
proizvesti mehaniki rad, kao to ni voda koja prti sa svih strana ne
moe pokretati vodeno kolo. Kad, meutim, toplina protjee, meu
molekulama se stvara stanovit red, jer udarci s jedne strane postaju e
i nego s druge. Ako smo dovoljno pametni, moemo i smisliti spravu
kojom taj protok topline pretvaramo u koristan rad - tako smo dobili
termodinamiki stroj, temelj nae civilizacije.
Termodinamiki stroj, meutim, nije sposoban samo protok topline
pretvoriti u mehaniki rad, nego i mehanikim radom izazvati protjeca
nje topline - dakako, u suprotnom, protuprirodnom smjeru - s hlad
nijeg na toplije tijelo. Ba tako i rade kojekakvi rashladni ureaji - od
hladionika do klimatizacijskih sprava. Ali da bismo dobili taj mehaniki
rad, negdje drugdje, na nekom drugom mjestu (u termocentrali), toplina
mora tei s toplijeg na hladnije tijelo.
Kako god okrenuli, sve se na kraju svodi na isto. Toplina s toplijeg
prelazi na hladnije tijelo, dok se njihova toplina ne izjednai. Ako dio te
143
H e u r e k a !
energije pretvorimo u rad, on e se - zbog trenja - ponovno pretvoriti
u toplinu. A ako pumpamo toplinu s hladnijeg na toplije tijelo, za to po
treban rad moemo dobiti samo ubrzavanjem prelaska topline s toplijeg
na hladnije tijelo na nekom drugom mjestu.
Drugim rijeima, s nestajanjem razlike temperature nestaje i potenci
jalni izvor korisne mehanike energije pa se energija postupno pretvara u
beskorisnu, svuda jednaku toplinu. Zgodno je, recimo, kad vrelo Sunce
prenosi svoju toplinu na hladnu Zemlju i ini da biljke rastu, ali ni to ne
moe potrajati dovijeka. J ednoga e se dana, naime, nuno ohladiti i na
planet i Sunev sustav i svemir i u njemu vie nee biti mogue nikakvo
zbivanje za koje je potrebna energija.
Carnot je beskorisnu, mrtvu, ni u to pretvorivu energiju nekog su
stava oznaio veliinom koju je nazvao entropijom. I pritom nas sumorno
upozorio: Entropija svemira tei prema maksimumu. Sva energija,
dakle, tei svojoj pretvorbi u beskorisni, mrtvi oblik.
Pa ipak, ne oajavajmo - do toplinske emo se smrti svemira naekati,
a moda se uistinu nikad i ne zbude. Kelvin i Carnot su, naime, pretpo
stavili da je svemir zatvoren sustav, ali najnovije teorije - oslonjene na
kvantnu fiziku i svojstva crnih rupa - u to ba nisu tako sigurne. Osim
toga se, prema miljenju nekih, svemir iri i hladi. To samo po sebi nije
nuno dobra vijest, ali ona svakako komplicira sliku koja polazi od
toplinske smrti.
Zatim je jo austrijski fiziar Ludwig Boltzmann (1844. - 1906.) poka
zao da drugi zakon termodinamike nije krut i deterministian, kakvim
ga je smatrao Carnot. On je shvatio da ukupno stanje plina, odreeno
temperaturom i volumenom, nije odreeno nikakvim posebnim oblikom
molekulske aktivnosti. To e rei da molekule u naoj prostoriji mogu
jurcati na mnogo razliitih naina, a da ipak imamo istu temperaturu.
Boltzmann je te scenarije - obrasce gibanja molekula - nazvao mi-
krostanjima, s tim da je neka makrostanja (odreena temperaturom
i volumenom) proglasio vjerojatnijima zato to njih stvara vei broj
mikrostanja. Entropija je, po toj definiciji, mjera vjerojatnosti nekog ma-
144
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
lcrostanja pa drugi zakon termodinamike u tom obliku tvrdi da sustavi
tee prema stanju maksimalne vjerojatnosti.
Pritom smo, dakako, i dalje suoeni sa sve veim neredom, ako ne ve
i s toplinskom smru, zato to su neureena stanja daleko vjerojatnija (to
jest lake nastaju) nego ureena. Ako pil karata promijeamo mnogo
puta, one e se opet sloiti po redu, ali vjerojatnost da se to dogodi prije
Sudnjega dana ba i nije velika. Slino je tome vrlo teko iz kajgane opet
napraviti jaje. Boltzmannova teorija, meutim, doputa sluajni porast
korisne energije bez ikakve intervencije - to e rei da priroda ponekad
zna i sama smanjiti entropiju sustava.
No bilo kako mu drago, ak i ako svemir u cjelini ide ususret kaosu,
entropiju je ipak mogue smanjiti lokalno. Svaki put kad pravimo red u
svojoj sobi stvaramo red i smanjujemo entropiju, a isto se zbiva i svaki
put kad biljka procvjeta. Taj red, meutim, nastaje na raun stvaranja
nereda na nekom drugom mjestu, jer samo tako moemo dobiti energiju
potrebnu za stvaranje reda. Kako, meutim, Sunce ne kani u dogledno
vrijeme dogorjeti, nemojmo previe tugovati i pokuajmo izvui to se
izvui dade.
145
Kibernetika
Teza j e ove knjige da se drutvo moe razumjeti samo prouavanjem pripadajuih mu
sredstava za komuniciranje i prenoenje poruka te kako je sueno da u buduem razvoju
tih sredstava za komuniciranje i prenoenje poruka izmeu ovjeka i strojeva, izmeu
strojeva i ovjeka, kao i izmeu strojeva i strojeva, ta sredstva igraju sve veu ulogu.
Norbert Wiener, ovjekova uporaba ljudskih bia: kibernetika i drutvo (1950.)
Cyber je danas vrlo pomodan predmetak, i to ponajvie zahvaljuju
i znan-fan romansijeru Williamu Gibsonu, koji je sredinom 1980-ih
iskovao izraz cyberspace. Ta kibernija ili kibernetiki prostor nije
tek puki novi kvart u obinom prostoru. Rijei je o kvazirealnosti to je
telekomuniciranjem stvaraju raunala, prostor u kojemu i ljudi i podaci
stupaju u nove i neobine odnoaje.
S obzirom na novinu tog kibera u imenovanju novih odnosa izmeu
ovjeka i raunala, moda nas iznenadi otkrie da se ona izvodi iz korije
na grke rijei kybernetes, to jest kormilar (ali iz kojeg se izvodi i gu
verner). Osim toga, ona se prvi put pojavljuje ne 1980-ih, nego 1940-ih
godina, kad je ameriki matematiar s M. I. T.-a Norbert Wiener (1894.
- 1964.) iskovao rije kibernetika, okrstivi njome novu znanstvenu
disciplinu koja se bavila upravljanjem i kormilarenjem automatskim
orujem i drugim strojevima.
Wienera su posebno zanimale slinosti izmeu, s jedne strane, kom
pjutorskih naredbi i, s druge strane, ljudskoga govora i ponaanja. Pola
zite mu je bila primjena povratne sprege ili veze u automatizaciji.
(Njegova je kovanica kibernetika bila djelomice nadahnuta naslovom
prvoga vanog ogleda o povratnoj sprezi, to jest O regulatorima J amesa
Clerka Maxwella.) Povratna je pak sprega ili veza, u tri rijei, povrat u
stroj podataka o posljedicama njegova djelovanja. U povratnoj sprezi mo
emo, primjerice, uivati kad mikrofon preko zvunika hvata zvuk to ga
sam proizvodi - u tom je sluaju rije o takozvanom audiofeedbacku.
146
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
U veini je, meutim, drugih sluajeva povratna veza poeljna, jer ona
omoguuje stroju da svoje djelovanje prilagodi konkretnim okolnostima
umjesto da slijepo izvrava krute naredbe. Nju, primjerice, nalazimo
kod centralnoga grijanja. Umjesto da nam toplina dolazi u kuu po
nekakvom zamiljenom planu, njezin dotok reguliraju termostati koji
reagiraju na promjenu temperature pa po potrebi ukljuuju i iskljuuju
dovod tople vode.
Povratna je sprega vaan element Wienerove teze da se strojevi i
ljudi prema porukama odnose na vrlo slian nain. Tako je, primjerice,
sredinji ivani sustav mogue shvatiti na temelju modela stroja s po
vratnom spregom. Mozak, naime, alje impulse ili poruke miiima u
ruci, nareujui im da se stegnu ovoliko ili onoliko, ali to ini tek nakon
to primi povratnu informaciju od ivaca u ruci. (Mozak veli ruci da
dohvati au, ruka veli mozgu da je aa vrua, mozak veli ruci da je
pusti i tako dalje, i tako dalje.) Na tom se procesu, zatvorenom u stalnu
petlju, ne temelje samo refleksi, nego i sam proces uenja.
ovjek i stroj, prema Wienerovu miljenju, najsliniji su po tome to
i jedan i drugi (dakako, ukoliko su strojevi pametni, to jest sposobni za
povratnu spregu) mogu svrstavati pojave i stvarati informacije. Za Wie-
nera je, meutim, informacija imala vrlo iroko znaenje te je bila oblik
reda. Drugi zakon termodinamike veli da sustavi tee dezorganizaciji,
statinosti, nepredvidljivosti - entropinosti. Ako je informacija isto to
i red, onda je njezina suprotnost entropija: to je neka poruka dezorgani-
ziranija i nepredvidljivija, to je manje informativna. Klieji nas, istie
Wiener jednom zgodom, prosvjeuju manje od velikih pjesama.
Wiener zapravo smjera na to da postoji jedinstvena znanost koja se
bavi informacijama i upravljanjem - imenom kibernetika - jednako
primjenjiva na komuniciranje ljudi i strojeva. Posebno je vano to se
Wiener nastojao rijeiti pojmova poput ivota, due i ivotnosti,
proglasivi ih isto semantikim epitetima koji izazivaju pitanja. eli
mo li prouavati poruke, smatrao je on, najbolje e nam biti izbjegavati
takve pojmove i u vezi strojeva rei samo to da ne postoji razlog zbog
kojeg oni ne bi sliili ljudima u smislu da predstavljaju depove u kojima
147
H e u r e k a !
se entropija smanjuje u sklopu ireg okvira u kojem tei rastu. Kad se
povratne informacije gomilaju, strojevi mogu ak i uiti - dobar je
primjer za to raunalo s pisaljkom koje postupno ui itati vlasnikov
rukopis.
Kibernetiko je uenje temelj novijih prouavanja umjetne inteli
gencije (artificial intelligence, AI). AI je mogu samo u mjeri u kojoj je
mogue i formalno modelirati ljudske misli - to jest prikazati ih kao skup
jasnih naredbi za obradu informacija. Ako bi se um dao potpuno svesti
na takve naredbe, onda ne bi bilo ni razloga za nijekanje tvrdnje da pot
puno programirani strojevi imaju um Mnogima je ta misao odbojna,
jer smatraju da se miljenje ne moe svesti na mehaniko ponavljanje.
Do danas, meutim, jo nitko nije uspio dokazati da su mentalne pojave
- pa ak ni ljubav i bol - ita vie od programiranih ivanih impulsa.
Neki rjeenje trae u Goelovu teoremu nepotpunosti, ali u to nisu ba
svi uvjereni.
148
Veliki prasak
Veina se znanstvenika prema biblijskom mitu o stvaranju odnosi, blago
reeno, skeptino. Pa ipak su svi oni skloni objanjenju podrijetla neba i
zemlje koje je, povrno gledajui, takoer vrlo neuvjerljivo. Napokon, i
sam znanstvenik Fred Hoyle, koji je iskovao ime Veliki prasak, uinio
je to iz vica.
Teorija Velikog praska kazuje da su prije kojih petnaest milijardi
godina sva materija i energija svemira - zapravo itav svemir ili uni
verzum - bili koncentrirani u jednoj toki praktiki nultog promjera i
beskonane gustoe. U jednom beskrajno sitnom trenutku, prije kojega
pojmovi prije i trenutak nisu ni imali smisla, ta je toka eksplodi
rala pa su se iz nje, u djeliu sekunde, razmotali prostor i vrijeme kakve
danas poznajemo. S vremenom se svemir sve vie irio i hladio pa tako
omoguio nastanak najprije elemenata, a zatim i konkretnih tijela. I od
tada se nastavlja iriti i hladiti.
Logika koja stoji iza teorije Velikog praska donekle je slina logici koja
se krije iza danas ve odbaene teorije o prvom pokretau. Pria poinje
s A lb e rtom Einsteinom ija je opa teorija relativnosti (1916.) zahtijevala
da se svemir ili skuplja ili iri. Einsteina je taj izvod u prvi mah zbunio
zato to je on, ba kao i svi astronomi njegova doba, pretpostavljao da su
i veliina i oblik svemira odreeni i stalni. Zato je Einstein u svoju teoriju
ubacio kozmetiku popravku, a zbog ega e se kasnije kajati.
Naime, samo godinu dana poto je Einstein objavio svoju opu teo
riju, ameriki je astronom Vesto Slipher objavio zanimljivo otkrie da se
praktiki svi promatrani daleki objekti udaljavaju od Zemlje. Dokaz za to
naao je u takozvanom crvenom pomaku ili pomaku prema crvenom
to gaje opazio u spektrima tih tijela - drugim rijeima, njihove su linije
bile pomaknute prema crvenom podruju, to jest podruju veih valnih
duljina pa je i njihovo svjetlo izgledalo crvenije.
Crveni pomak moemo objasniti analogijom, to jest prolaskom au
tomobilske sirene. Svima nam je poznato da zavijanje sirene bolnikih
kola ima vii ton kad nam ona prilaze nego kad se od nas udaljavaju. (A
149
H e u r e k a !
visinu tona odreuje frekvencija zvunog vala - to jest broj zgunjenja
zraka koja u sekundi udare u nae uho.) To je takozvani Dopplerov
efekt koji je posljedica injenice da se zvuni valovi sabijaju kad nam
se izvor primie, a razvlae kad se od nas udaljava. Isto vrijedi i za
svjetlo. Ako se izvor udaljava od promatraa, svjetlo koje dopire do nas
imat e manju frekvenciju negoli na izvoru.
Slipher nije znao to s tim otkriem, ali je ono poelo dobivati logiku
kad je 1929. astronom Edwin Hubble objavio postojanje korelacije iz
meu udaljenosti nekog tijela od Zemlje i brzine njegova odmicanja. Te
dvije veliine, otkrio je Hubble, upravo su razmjerne, drugim rijeima,
ako je tijelo B dvaput dalje od tijela A, onda e se odmicati dvaput bre
od potonjeg.
U svjetlu logike teorije relativnosti, iz toga se mogao izvui logian
zakljuak da se svemir stalno iri. elimo li na jednostavan nain shvatiti
kako, zamislimo povrinu balona koji puemo. I promatranja i geome
trijska razmatranja navest e nas na zakljuak da se pojedine toke na
toj povrini meusobno udaljavaju to bre to su razmaknutije. Zapravo,
ako se toka B u poetku nalazila palac daleko od toke A, a toka C
dva palca od toke A, onda e se toka C od toke A udaljavati dvaput
bre nego toka B.
150
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
Isto se zbiva i s univerzumom, samo to se pritom ne iri dvodimen-
zionalna povrina trodimenzionalnog balona, nego trodimenzionalni
prostor etverodimenzionalnog prostorno-vremenskog kontinuuma.
To je Einsteinovo otkrie sa Slipherovim opaanjima povezao belgijski
redovnik i profesor matematike Georges Lemaitre 1927.1ba je on prvi
pokuao natrake razviti irenje svemira. Isto kao to su Aristotel i njego
vi sljedbenici krenuli u prolost slijedei lanac uzroka i posljedica i tako
stigli do poetnog neuzrokovanog uzroka, tako je i Lemaitre krenuo
u prolost univerzuma koji se iri i stigao mu na poetak.
Pretpostavimo li da se svemir stalno iri, a da mu se ukupna energija
ne mijenja, to se vie vraamo u prolost, njegovo bi stanje moralo biti
sve gue. Tada su i materija i energija - a to se, prema Einsteinovoj
teoriji svodi na isto - zacijelo bile koncentrirane na mnogo manjem
prostoru. to je stanje univerzuma bilo mlae, zacijelo je bilo i gue i
vrelije, budui daje sabijanje u pravilu popraeno zagrijavanjem. Nasta
vimo li taj proces do njegova loginog zakljuka, otkrit emo da su sva
materija i energija bile koncentrirane u jednoj silno zagrijanoj toki, koju
je Lemaitre nazvao praiskonskim atomom ili praatomom. Trenutak
kad se taj atom poeo iriti nazvao je velikom bukom - rije je, dakle,
o imenu koje e Hoyle kasnije usavriti
Razumije se da je vrlo teko, ako ne i posve nemogue, zamisliti takav
poetak, jer se izrazi poput beskonane gustoe i singularne toke
protive svemu to smo doivjeli. Pokuamo li zamisliti vrijeme prije no
to je ono uope i postojalo, sve e se ponovno raspasti u paradokse.
Pritom e nam moda ipak pomoi pomisao na Einsteinov zakljuak, u
okviru ope teorije relativnosti, daje gravitacija samo iskrivljenje tkiva
prostorvremena. to je neko tijelo tee, to jae svija prostor oko sebe,
ba kao to tea tijela, poloena na napeto gumeno platno, rasteu nje
govo tkanje vie nego laka. Taj praiskonski, gusto zbijeni univerzum
nije sadravao sav prostor, nego je savio sav prostor oko sebe u toku
beskonano sitnog radijusa zakrivljenosti.
Nita od toga, meutim, ne objanjava i zato se Veliki prasak uope
dogodio. Sve se svodi samo na tvrdnju da se on zacijelo dogodio. Pitanje
151
H e u r e k a ;
to se odigralo u sekundama poslije Velikoga praska spada u podruje
estih kozmolokih spekulacija, iako se iz dana u dan gomila sve vie
dokaza (od kojih svi ba i nisu u savrenom skladu s teorijom). No ako
se oslonimo na sliku razvijenu iz onog to je koncem 1940-ih postavio
rusko-ameriki znanstvenik George Gamow, onda bi standardni opis
Velikoga praska izgledao otprilike ovako.
U trenutku Velikoga praska, u siunom je univerzumu postojala
samo jedna vrsta materije, jer je sva bila u obliku takozvanih superesti-
ca. Te su se estice divlje sudarale u prvih IO'43sekunde poslije Velikoga
praska - ili, drukije pisano, prve 0,00000000000000000000000000000
00000000000001 sekunde. U tom se vremenu svemir, meutim, rairio
i stoga ohladio toliko da su se mogle pojaviti i druge estice, dovoljno
stabilne da preive sad ve manje divlje sudare. Te su nove estice bile
lagani elektroni, fotoni i kvarkovi. IJ trenutku kad je svemir proslavio
svoju prvu sekundu, ostavi, meutim, i dalje vrlo vru - temperatura mu
je iznosila nekih 10 000 000 000 kelvina - poele su se stvarati i ostajati
i neke druge vee i vrlo vane estice: neutrini, protoni i neutroni.
Nakon jo otprilike 90 sekundi, protoni i neutroni poeli su stvarati
jezgre atoma te su tako, uz lagani vodik (procij), nastali i drugi najlaki
elementi: teki vodik (deuterij), helij, litij i berilij. U daljnjem su se slijedu
stvorili i svi drugi poznati elementi, ali to je potrajalo jo nekih milijun
godina. U toj slici, meutim, ostaje nepoznata sudbina neutrina (i s njima
roenih takozvanih antineutrina), nastalih u prvoj sekundi vremena.
Prema toj teoriji, oni bi i dalje morali postojati negdje u svemirskoj poza
dini. S druge strane, poetno je spajanje slobodnih elektrona i slobodnih
jezgri - kad se temperatura snizila dovoljno da to postane mogue - bilo
popraeno stvaranjem goleme koliine svjetlosti. Zbog irenja je svemira,
meutim, i ona doivjela svojevrsni crveni pomak pa se razvukla do
valnih duljina koje odgovaraju zraenju tijela zagrijanog na 2,7 stupnjeva
kelvina. To je takozvano pozadinsko zraenje (jer dolazi sa svih strana),
a koje je najprije predvidjela teorija, da bi ga 1965. napokon i detektirali
Arno Penzias i Robert Wilson, dva istraivaa iz Bell Telephonea.
152
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
To je otkrie bilo prva eksperimentalna opa potvrda teorije Velikoga
praska, a od tada su uinjena i mnoga druga koja su potvrdila detalje.
Tako je, primjerice, 1992. ameriki znanstvenik George Smoot, mjerei
zraenje na Antarlctici, uputio na mogunost da je pola milijuna godina
poslije Velikoga praska svemir imao grudice - bilo je to sjeme iz kojeg
su se kasnije razvile nakupine galaktika. Njegove su zakljuke poslije
potvrdila mjerenja u svemiru, u prvom redu ona to ih je izvrio satelit
COBE.
153
Kaos
Kaos, koji se izvodi iz grke rijei za provaliju, nije neizbjeno neto
loe. Shvatimo li ga kao isti nered, malo nam ga to moe preporuiti,
ali kad je 1975. matematiar J ames Yorke posudio taj izraz, on je na
umu imao nered organiziran po nekakvu obrascu - oblik koji se krije
iza prividne nasuminosti. A to je neto jako dobro.
Teorija kaosa - koja se bavi izuavanjem takvoga ureenog nereda
- ula je u modu tek 1980-ih godina, ali je njezina prva klica iznikla
jo 1960., kad je Edward Lorenz, meteorolog s M. I. T.-a, razvio kom
pjutorski model meteorolokih obrazaca. Kao to nam je svima dobro
poznato, vrlo je teko stvoriti dugorone vremenske prognoze, ak i ako
smo uspjeli razabrati veinu faktora koji odreuju promjene vremena.
Lorenz je, ba kao i ostali, smatrao da je za bolja predvianja nuan sa
mo razraeniji model. Zato je stvorio program utemeljen na dvanaest
jednostavnih jednadbi koje su grubo prokazivale glavne faktore koji
utjeu na vremenske prilike.
Tako je otkrio neto zauujue, naime da ve i malene promjene
nekolicine varijabli izazivaju silno nerazmjerne posljedice. Kroz neko
liko dana one jedva da i stvaraju zamjetnu promjenu, ali ako ih ekstra-
poliramo itav mjesec pa i vie, te e promjene izazvati posve razliito
ponaanje.
Lorenz je to otkrie nazvao efektom leptira, a ime je preuzeo iz na
slova rada objavljena 1979.: Predvidljivost: Hoe li titraj leptirova krila u
Brazilu izazvati tornado u Texasu? Drugim rijeima, mogu li neznatni
faktori na koncu izazvati nepredvidljive, dalekosene i katastrofalne
posljedice? Lorenz je posegnuo za malom hiperbolom, zato to je svoj
zakljuak elio dramatizirati. Prije 1970-ih godina sva se fizika bavila
takozvanim linearnim procesima - to jest takvima kod kojih malene
promjene izazivaju razmjerno malene posljedice. Ali velik broj pojava
- ne samo u meteorologiji i fizici nego i u biologiji, ekologiji, ekonomiji
i tako dalje - ne pokorava se linearnim zakonima i ne slijedi linearne
formule. Nelinearni procesi su takvi kod kojih promjene jedne vari
154
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
jable ne izazivaju razmjerne promjene druge. U njima se promjene ne
zbrajaju, nego mnoe, potenciraju i tako dalje, zbog ega ak i maleni
otkloni mogu imati strahovite posljedice.
Sljedei je korak prema teoriji kaosa napravljen sedamdesetih godina
kad su Yorke i njegov prijatelj, biolog Robert May, poeli istraivati svoj
stva takozvane logistike jednadbe koja, izmeu ostalog, predstavlja
i jednostavan model rasta puanstva. (Komplicirane detalje potraite u
poglavlju JEDNADBE.) A ta jednadba radi tako da u sebe stalno vraa
rezultate pomou kojih dobiva nove rezultate, a njih onda opet vraa...
i tako dalje i tako dalje. U njoj je zanimljivo to da promjenom nekog
faktora rezultati postaju ili sve predvidljiviji ili sve kaotiniji.
Meutim, ak i u kaosu logistike jednadbe opaamo nekakav
obrazac. Iako nikad ne moemo prorei kakav e biti rezultat odreene
jednadbe, ipak moemo znati a e on pasti u neko podruje. (Ako
rezultate prikaemo grafiki, opazit emo kako se poinju pojavljivati
odreeni oblici, odnosno obrasci.) I mnoge se druge jednadbe ponaaju
na slian nain, stvarajui oblikovan kaos - od tih jednadbi spomenimo
155
H e u r e k a !
one koje modeliraju turbulenciju tekuina ili dizanje i padanje cijena
pamuka.
Takve su jednadbe nalije Lorenzovih meteorolokih formula: kakve
e biti cijene pamuka odreenoga dana, nemogue je predvidjeti (inae
bismo se lako mogli obogatiti meetarenjem dionicama), ali u povijesti
cijena pamuka ipak opaamo stanovit red. Takav red nazivamo frak-
talnim. Ako, naime, nacrtamo grafikon fluktuacija cijena iz minute
u minutu, iz sata u sat, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u
mjesec, iz godine u godinu, oblik najgrubljeg dijagrama (koji prati cijene
iz godine u godinu) odgovarat e obliku i mnogo finijih (od mjesenih
pa nanie). Fraktalni dijagram moemo poveati koliko nas je volja, ali
on e i dalje napadno sliiti, a ponekad i savreno odraavati oblik vee
slike.
Takvo ponaanje krivulje cijena pamuka poetkom je 1960-ih godina
otkrio u Litvi roen i u Francuskoj kolovan ameriki polihistor Benoit
Mandelbrot. Radei, meutim, za IBM, Mandelbrot je otkrio da to frak-
talno svojstvo cijena pamuka posjeduju i druge pojave - da se, primjerice,
slino dade opisati i raspodjela uma (kaotinih odstupanja) nastalog
pri elektronikom prijenosu signala. Postupno je Mandelbrot otkrio i
druge primjere istog ponaanja pa se tako u svom revolucionarnom radu
Koliko je dugaka britanska obala? okrenuo, primjerice, zemljopisu.
Osnovna je ideja rada bila da svakovrsni prirodni objekti, meu koje
se ubraja i britanska obala, posjeduju nekakvu hrapavost koja izgleda
jednako bez obzira koliko joj blisko prili. Gledamo li je iz daljine ili pak
kroz mikroskop, obala e izgledati podjednako nepravilno - pa ako ne
raspolaemo nikakvim znakom koji e nam rei s koje je udaljenosti
snimljena, to emo sami moi odrediti tek s velikom mukom, a moda
nam se trud i sasvim izjalovi.
Da opie tu rekurzivnu, samoodrazivu nepravilnost ili hrapavost,
Mandelbrot je proirio pojam matematike dimenzije. Mi smo navikli
razmiljati u kategorijama integralnih (cjelobrojnih) dimenzija - pa tako
crta ima jednu dimenziju, ravnina dvije i kocka tri. Mandelbrot je, me
utim, uveo pojam frakcijske (razlomake) dimenzije - s primjerice 1,3,
156
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
2,7, 12,2 dimenzijske veliine - pa pomou njih pokuao opisati stalno
ponavljanje iste hrapavosti to ju je opazio u obalnoj liniji i krivuljama
cijena. (Frakcijske dimenzije moemo zamisliti i kao broj totalnih dimen
zija koje neka crta ili lik zapremaju. A to je neki lik hrapaviji, on zauzima
sve vie prostora.) Godine je 1975. napokon iskovao i izraz fraktal kao
osnovni pojam svoje nove geometrije frakcijskih dimenzija.
Fraktalna geometrija i kaos mogli su ostati i puki kurioziteti da sre
dinom sedamdesetih godina fiziar Mitchell Feigenbaum nije otkrio da
se velik broj naizgled nesrodnih nelinearnih sustava ponaa na upadljivo
slian nain. To upuuje na zakljuak da bi mogla postojati objeinju-
jua teorija koja objanjava kaotino ponaanje sustava i jednadbi na
mnotvu razliitih podruja. I ba su se tada znanstvenici i stvarno
zagledali u fraktale.
Kaos s nama nije ve dugo te se i dalje razrauje: pronalaze se nove
primjene, radovi se nastavljaju pojavljivati, sumnje i dokazi izmjenjuju
se u hitrom slijedu. Pa ipak je teorija kaosa bacila svjetlo na ponaanje
sustava, i to napose neuhvatljivih tekuih sustava, sklonih naglom pre-
skakivanju iz stabilnog u naizgled kaotino ponaanje, otprilike onako
kao to voda naglo zakuha kad joj malo podignemo temperaturu. (Na
99,5 C, voda je samo vrela voda; na 100,5 C voda je promijenila stanje
i postala plin.) Sam pak argon zna biti zastraujui - pojmove poput
strani atraktor teko je objasniti. (To su osnovni likovi koji ograniava
ju neperiodine krivulje, ako vam to moe togod pomoi.) Ideje poput
frakcijskih dimenzija znaju izgledati bizarno i beskorisno apstraktno
- pa ipak fraktalna geometrija nalazi mnotvo praktinih primjena. Ili,
kako to u svojoj popularizatorskoj knjizi o kaosu istie J ames Gleiclc,
mjerenje fraktalnih dimenzija povrine metala rei e nam neto o nje
zinoj vrstoi. Zemljina povrina ima fraktalnu dimenziju, ba kao i
krvne ile u naem tijelu. Moda fraktalni oblik imaju ak i ovjekov
mozak i njegova svijest. Fraktalnu su geometriju, primjerice, prihvatili
i u General Electricu, Exxonu i holivudskim studijima, a to ba nisu
mjesta poznata po klanjanju istoj teoriji.
157
Imat e li mi smSKg i?s
Ew@l ci j a i gnf i ka
Ontogeneza kao rekapitulacija filogeneze
Ontogenezci ili razvoj organske individue, shvaena kao promj ena oblika kroz koje
prolazi svaka j edi nka u itavom razdoblju svog individualnog postojanja, neposredno
j e uvjetovana filogenezom ili razvojem organike zajednice (phylum) kojoj pripada...
Ontogeneza j e kratka i brza rekapitulacija filogeneze, uzrokovana f i zioloki m f u n k c i
j a ma nasljeivanja (reprodukcije) i prilagoavanja (hranjenja).
Ernst Heinrich Haeckel, Opa morfologija organizama (1866.)
Ostaju li vrste u biti nepromjenjive u vremenu ili se ipak mijenjaju? Ka
ko organizam raste od embrija do odrasle jedinke? inilo se da ta dva
odvojena pitanja nalaze zajedniko rjeenje u teoriji da je ontogeneza
rekapitulacija filogeneze (a koja je danas pala u nemilost).
J ednostavnim jezikom reeno, osnovna je ideja da se pri razvoju
nekog organizma (njegovoj ontogenezi) ponavlja evolucijski razvoj
njegove vrste (filogeneza). Drugim rijeima, ako meu evolucijskim
precima ljudi nalazimo ribe i majmune, onda e ljudski embrio u nekoj
toki svog razvitka nalikovati odrasloj ribi i odraslom majmunu. Tu je
ideju 1860-ih godina razvio njemaki zoolog Ernst Haeckel (1834. - 1919.)
i nazvao je biogenetskim zakonom Engleski pak saetak koji glasi
ontogeny recapitulates phylogeny potjee iz asopisa Quarterly Journal
of Microscopical Science iz 1872. (Haeckel je izumio izraze ontogeneza
i filogeneza, ba kao i danas mnogo poznatiju ekologiju.)
Iza Haeckelove je teorije stajalo stoljetno pitanje o tome kako se obli
kuju organizmi. Kao to je istaknuo jo Aristotel, taj prvi veliki zoolog,
ivotinjski su embriji u poetku praktiki bezlini. On je bio sklon vje
rovanju da se rast odvija kroz tri jasne faze i da se u svakoj od njih u
embrio izvana utiskuje novi oblik.
158
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
Nasuprot toj teoriji, koja je prevladavala stoljeima, u osamnaestom je
stoljeu bila iznesena druga. Zvala se preformacionizmom i zastupala
je miljenje da organizmi jo od trenutka zaea zadravaju svoj potpuni
zreo oblik, koji se zatim s vremenom razotkriva. Tako, primjerice, ljud
ski embrio jo od samog poetka ima dvije ruke i dvije noge, plua, oi,
ui..., samo u primitivnoj verziji. Stoga nije potrebno izvana nametati
nikakav oblik, jer sve je ve tu i samo eka da naraste. Zvui ironino
da su biolozi ba taj proces u poetku nazivali evolucijom (doslovce
razvijanjem, to jest razmotavanjem), iako on zapravo proturjei onom
to mi danas predmnijevamo pod tim nazivom.
Teorija je preformacije pala u nemilost na prijelazu osamnaestoga u
devetnaesto stoljee, zato to su, kako filozofi i znanstvenici, tako i sami
pjesnici poeli sagledavati svijet ne kao neto unaprijed oblikovano i
statino, nego kao plod dinamikog procesa stalne i progresivne pro
mjene. I stodobno su korijene pustile i druge romantine ideje, meu
kojima se nalo i vjerovanje u esencijalno jedinstvo ovjeka i itave pri
rode. Potaknuta tom idejom, skupina je njemakih biologa, takozvani
Naturphilosophen (filozofi prirode, tj. prirodoslovci), prva iznijela tezu
o svojevrsnoj biolokoj rekapitulaciji.
Prema njihovu je shvaanju ovjek najvee i najnaprednije bie na
zemlji, cilj kojemu je oduvijek teila itava narav i u kojem se ujedinila.
Pretpostavimo li, kao oni, da narav djeluje u skladu s univerzalnim i
uniformnim zakonima, tada ovjek mora predstavljati najnapredniju
fazu organskog razvoja zajednikog svem stvorenju. Stoga su svi nii
organizmi, zakljuili su Naturphilosophen, samo djelomine i pribline
verzije ovjeka, dok ovjek predstavlja konanu fazu tog procesa usavr
avanja. I stoga, dok ljudsko bie raste iz embrija u novoroene, ono
nuno prolazi kroz sve te nie pribline verzije na putu prema vioj, dok
sve nie ivotinje ostaju fiksirane u stanju zakoenog razvoja.
Ta teorija - koja nije ba na juri osvojila svijet - ipak ne ide tako
daleko kao Haeclcelova. Naturphilosophen su, naime, rekli samo to da
ljudski embrio prolazi kroz faze kroz koje drugi organizmi prolaze u
sadanjosti. tovie, unato tome to sve vie vrste doista predstavljaju
159
H e u r e k a !
svojevrsni evolucijski korak u odnosu na nie, vrste su, prema njihovu
miljenju, ipak nepromjenjive u vremenu. Haeckela je na njegovu istin
ski evolucionarniju verziju te teorije potaknuo, dakako, Postanak vrsta
(1859.) Charlesa Darwina, ve godine 1860. preveden i na njemaki.
Na prvi pogled, u toj tezi nema nieg neuvjerljivog. Ljudski embriji
doista zadravaju neke odlike i organe (primjerice krge) koji predstav
ljaju evolucijske relikte te se razvojem fetusa gube ili potiskuju. Ako je
priroda tedljiva i ne stvara nepotrebne zakone i procese, onda bi bilo
sasvim logino da e put embrija od jednostavnosti u sloenost ponoviti
evoluciju jednostavnijih u sloenije organizme. Haeckel je zapravo vje
rovao da evolucija (filogeneza) izravno uzrokuje faze ontogeneze.
Pri pomnijem se, meutim, izuavanju otkrilo da je ta ideja nepri
kladna. U njoj je najvea nevolja Haeckelova teorija evolucije. Prema
njegovu se shvaanju vrste razvijaju prilagodbom na okoli i susljednim
prenoenjem tako stvorenih promjena na sljedei narataj. (Takvo shva
anje zovemo lamarkizmom) Kad se kasnije pokazalo da evolucija ovisi
o (u biti proizvoljnim) genetskim mutacijama, i to poesto u najranijoj
fazi razvoja, biogeneza je izgubila tlo pod nogama. J er ako se evolucija
(slobodno govorei) zbiva na poetku ontogeneze - drugim rijeima,
ako geni mutiraju na poetku razvoja embrija - tada e rekapitulacija
zakazati. Haeckelova teorija, naime, u biti tvrdi da je filogeneza aditivni
proces - ona, drugim rijeima, prolazi kroz niz evolucijskih koraka te
im na kraju dodaje novi.
Ako ontogeneza i filogeneza imaju ikakve veze, onda bismo prije mo
gli rei da filogeneza rekapitulira ontogenezu. Evolucija biolokih vrsta
postaje, naime, mogua tek kad razvoj organizma skrene s normalnog
puta. Dananji su biolozi mnogo skloniji djelu Karla Ernsta von Baera,
njemakoga kritiara Naturphilosophena (no, usput reeno, i kasnijeg
kritiara Darwina). Von Baer je, naime, 1820-ih godina opazio da em
brionalni razvoj nije, u sluaju ivotinja, ni uniforman ni paralelan,
nego prilino divergentan. Tako, primjerice, embriji svih kraljenjaka
u poetku izgledaju u biti jednako, zato to se u poetku pojavljuju u
svojem najgenerinijem, neizdiferenciranom stanju. Ako usporedimo
160
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
embrionalni razvoj razliitih vrsta, opazit emo da on ne slijedi uspo
redne puteve, nego postupno skree s opeg prema posebnom, a kona
an mu je cilj stvaranje odraslog organizma promatrane vrste. Drugim
rijeima, svaka vrsta slijedi svoj vlastiti, sve posebniji put od jajeta prema
odraslom organizmu. Pravilo je, dakle, divergiranje (otklon) od drugih
vrsta, a ne njihovo ponavljanje.
Zbog tih, a i drugih razloga, biolozi su slubeno odbacili ideju o reka
pitulaciji (iako ona, gledano u grubim crtama, i nije sasvim bezvrijedna).
Pa ipak se, i unato tome, Haeckelova teorija proirila kroz prirodne i
drutvene znanosti te se nikad nije sasvim iskorijenila. Carl J ung, ije
dionice i dalje rastu, ugradio ju je u svoju teoriju kolektivne svijesti .
Uz nju je, u svojim popularnim prirunicima o materinskoj skrbi, stao i
nitko manji od dr. Benjamina Spoclca, a sedamdesetih je nitko neznatniji
od uvaenoga znanstvenika Stephena J aya Goulda napisao knjigu u nje
zinu obranu. Moda je ideju o rekapitulaciji podjednako teko uzdrmati
kao i ideju o samom napretku.
161
Evolucija (preivljavanje najsposobnijih)
Iako se ljudi gorljivo spore o njezinoj valjanosti, malo ih je koji dovode
u pitanje tvrdnju da teorija evolucije izvire iz djela Engleza Charlesa
Darwina (1809. - 1882.). Pa ipak, unato tome to joj je Darwin udario
vrst znanstveni temelj, teko bismo za njega mogli rei da je i prvi koji
ju je iznio.
itavo stoljee prije Darwina francuski je prirodoslovac Georges
Buffon opirno pisao o slinosti razliitih vrsta ptica i etveronoaca.
Opazivi te slinosti, ba kao i to da u prirodi prevladavaju prividno
beskorisni anatomski detalji (primjerice, noni prsti u svinje), Buffon
je izrazio sumnju da je Bog u petom i estom danu stvaranja stvorio
ba sve bioloke vrste. BufFon je opreznim rijeima iznio misao da bi se
razlike meu slinim vrstama i prirodne anomalije dale objasniti bar
nekakvom ogranienom evolucijom. Buffonove su teze, meutim, bile
isuvie rezervirane, a osim toga ni njegovo doba nije jo bilo spremno
povjerovati mu.
Generaciju poslije Buffona Darwinov je djed Erasmus Darwin objavio
eksplicitnu teoriju bioloke evolucije, nagaajui u svojoj knjizi Zoono-
mia (1794. - 1796.) da bi svi ivi organizmi mogli imati zajednikog
pretka. Stariji je Darwin bio na dobru putu te je uspio izvui primjere iz
svakodnevnog iskustva (primjerice, iz selektivnog uzgoja i mimikrije),
ali njegovo promiljanje ba i nije bilo previe koherentno. Zapravo nije
uspio uvjeriti ni vlastitog unuka.
Mnogo su relevantnije bile teorije francuskoga prirodoslovca J eana
Baptistea de Moneta, viteza od Lamarclca (1744. - 1829.). Lamarck je
u svojoj knjizi Philosophie zoologique (1809.) iznio doista koherentnu
teoriju - naime, da vrste tee tome da se prilagode okoliu. Tako se, pri
mjerice, u irafe razvio dug vrat zato to su stabla u njezinu prirodnom
habitatu bila visoka, dok su zmije izgubile noge zato to im nisu trebale
za kretanje. Ukratko reeno, ako je ivom organizmu neto potrebno
za preivljavanje, onda e se to na njemu i razviti, a ako mu neki dio
anatomije ne slui niemu, on e ga izgubiti.
162
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
Lamarck je izvrio velik utjecaj na mlaeg Darwina, ali je taj utjecaj
bio uglavnom negativan. Zapravo je teorija to ju je Darwin napokon
iznio u svojoj knjizi Postanak vrsta (The Origin of Species, 1859.), bila
izravno suprotstavljena lamarlcizmu. Prema Lamarckovoj shemi, kad se
promijeni okoli, vrste, da opstanu, evoluiraju, dok se prema Darwinovu
miljenju one razvijaju same od sebe, a okoli odreuje hoe li i opstati.
On je vjerovao u prirodnu selekciju (odabir), esto saetu u formulu
preivljavanje najsposobnijih, drugim rijeima - da e se novosteene
odlike odrati ako vrstu bolje uklapaju u prirodu.
Darwinova je teorija izrasla iz petogodinje kartografske ekspedicije
na koju je 1830-ih godina zaplovio H. M. S. Beagle. S njim je Danvin
posjetio daleke zakutke svijeta, od otoja Cape Verde do Brazila i Novog
Zelanda, skupljajui pritom fosile i kukce, prouavajui geologiju i pra
vei iscrpne biljeke, i pritom polako oblikovao svoju teoriju evolucije
na temelju prirodne selekcije. Opazivi varijacije meu ribama otoja
Galapagos, Darwin je pretpostavio da su se sve one razvile iz jedne vrste
i da se svaka nova vrsta najbolje prilagodila jednoj vrsti hrane. Osim
toga, silno su ga se dojmili i dokazi da se Zemljina povrina polako
oblikovala kroz stoljea (zahvaljujui eroziji, klizanju ledenjaka i tako
dalje) pa je intuitivno doao do zakljuka da su i mnogobrojne zemaljske
vrste moda isto tako svoje sadanje stanje dostigle zahvaljujui procesu
postupne evolucije.
Taj je proces, smatrao je on, bio sve prije negoli miran. Pod utjecajem
pesimistikih ideja Thomasa Malthusa, koji je oslikao ljudsku povijest
kao suparniku borbu za hranu i druge resurse, Darwin je doao na
ideju da je i sama evolucija isto tako posljedica natjecanja. Kako se vrste
postupno i prirodno razvijaju, tako dolaze u situaciju da se moraju natje
cati sa starima, kad je rije o nalaenju hrane, stjecanju teritorija i zatiti
pred grabeljivcima. S obzirom na to da su prirodni resursi ogranieni,
a ivotni potencijal nove vrste neogranien, narav mora nametnuti ne
kakvo ogranienje na prirodno variranje. Oni najspremniji odgovoriti
na prirodne izazove i ogranienja, zakljuio je Darwin, preivjet e i
proiriti novu vrstu.
163
H e u r e k a !
Darwin je, meutim, bio oprezan i dvojio je u prihvaanje svoje te
orije pa je proveo mnoge godine u uzgajanju golubova, sve u nai da e
za svoju teoriju stvoriti i uvjerljiv dokaz. U meuvremenu je jedan drugi
Englez, mladi Alfred Wallace, neovisno o Darwinu doao do teorije prak
tiki identine njegovoj i to je potonjega potaklo da sa svojom teorijom
napokon izie u javnost. Godine je 1858. objavio rad u kojem je saeo
svoju teoriju, a bi godinu dana potom urno izdao i O podrijetlu vrsta,
Knjiga je upravo planula. Bio je to poetak sporenja o evoluciji.
Darwin, meutim, nije samo iznio uvjerljivu teoriju, nego je podastro
i empirijske dokaze. On je tvrdio da atrofiram organi, primjerice slijepo
crijevo u ovjeka i krila u pingvina, ukazuju na roditeljske kojima su
oni za neto i sluili. Osim toga je opazio i da su embriji kraljenjaka
- sisavaca, gutera i ptica - praktiki neprepoznatljivi u ranim fazama
rasta i da ljudski embrio ima rudimentarni rep i krge.
Darwin je nagomilao i mnotvo drugih dokaza. Svi su oni bili ne
izravni, ali u cjelini gledano, i vrlo uvjerljivi. Ipak to obilje dokaza i brino
izveden dokazni postupak nipoto nije jamio i da e Darwinova teorija
164
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
biti toplo doekana. J avno su s njim bili tek malobrojni, a protiv njega
mnogi, i to napose stoga to je u kontekstu ljudskoga dostojanstva (a da
vjeru i ne spominjemo) bilo odbojno i pomiljati da se ovjek razvio iz
niih ivotnih oblika (pri emu se esto navodio majmun).
Vrijeme e, meutim, ba kao i arheoloki dokazi, rei svoje i o evo
luciji. I dalje je, naime, rije o pukoj teoriji ali ona se, ve zbog same
svoje naravi, kao i zbog tajni zakopanih u vremenu i svem onom muno
sporom napredovanju ivota, nikad ni nee moi dokazati onako kako
je mogue dokazati neki fizikalni zakon. Sve dok i dalje ivi vjerovanje u
doslovnu istinitost Svetog pisma, evolucijska teorija nee biti univerzalno
prihvaena, a zapravo kod te teorije postoje mnogi problemi ak i na
znanstvenom nivou. Taje teorija, ba kao i Freudova, kroz duge godine
doivjela mnoge uspone i padove, ali je vrlo vjerojatno da e ta velika
zamisao, prilagoujui se novim podacima, preivjeti na konkurentskom
tritu znanstvenih ideja.
165
Mendelovi zakoni (genetika)
Darwinova je teorija prirodnog odabira bila sjajna, ali samo do neke
mjere, jer je ubrzo naletjela na veliku prepreku. Prema Darwinovim su
vremenicima, odlike su se s roditelja na djecu prenosile u jednakoj mjeri
pa su po njihovu shvaanju bistar otac i glupa mati morali izroditi djecu
prosjene inteligencije. To je stvaralo problem za prirodnu selekciju, jer
ak i ako bi se u nekoj vrsti pojavila nadmona jedinka, njezina bi se
izvanredna svojstva postupno razrijedila razmnoavanjem. Pred tim je
ak i Darwin ostao bez rijei pa je zato modificirao svoju teoriju i u nju
ugradio lamarkijanslcu pretpostavku da pojedinanim razvojem upravlja
ne samo narav nego i okoli.
Danvin je, meutim, pretpostavljao da se evolutivne promjene doga
aju postupno, ali se uskoro pokazalo daje ta hipoteza netona. Naime, i
William Bateson u Engleskoj i Hugo de Vries u Nizozemskoj otkrili su da
se vrste, po svemu sudei, razvijaju u naglim, isprekidanim skokovima,
koje je de Vries 1900. nazvao mutacijama.
Iste je godine de Vries sluajno naletio i na neke radove to ih je ge
neraciju prije objavio austrijski redovnik Gregor Mendel (1822. - 1884.).
Iako se na taj rad za njegova ivota nitko nije ni obazro, ipak je Mendel,
prouavajui skromni graak, uspio otkriti zakone nasljeivanja koji e
revolucionirati biologiju i poloiti temelje genetike.
U razdoblju od sedam godina, to jest od 1856. do 1863., Mendel je
kriao, meusobno i uzajamno, biljke razliitih odlika - visoke biljke s
patuljastim, ute sa zelenim i tako dalje. Pritom je, na svoje iznenae
nje, opazio da se takve odlike ne uprosjenjuju niti se razrjeuju, nego
ostaju jasno raspoznatljive. Tako su potomci nastali krianjem visokih
i patuljastih biljaka bili uvijek ili visoki ili niski, a nikad srednje visine.
uti pak graak, krian sa zelenim, davao je uta, a ne zelenkastouta
zrna. J o je zanimljivije bilo to to je Mendel, krianjem tih visokih
hibrida, dobio vrstu koja je u sljedeoj generaciji zadrala upadljiva
svojstva djedovskih biljaka. Veina je, naime, biljaka bila visoka, ali je
otprilike etvrtina bila patuljasta. Slino je tome trea generacija biljaka
166
P r i r o d o s l o v l j e i M a t e m a t i k a
nastalih krianjem utih sa zelenim biljkama imala 75 posto utih i 25
posto zelenih pripadnika.
Mendel je uskoro otkrio i matematiku koja je stajala iza te pojave.
Biljke, ba kao i sisavci, imaju dva roditelja i oba oito prenose odlike
(je li biljka visoka ili niska, uta ili zelena) na sljedee narataje. Ako
se, dakle, niski primjerci i ne pojave u drugoj generaciji, pojavit e se u
nekim jedinkama tree. To znai da druga (visoka, hibridna) generacija
u sebi i dalje nosi naredbe za stvaranje niskoga potomstva. Zapravo
takve naredbe zacijelo dolaze u paru, pri emu svaka od njih potjee od
jednog roditelja, dok se na svakog potomka tree generacije prenosi po
jedan element tog para,
Mendel je tu pojavu nazvao zakonom razdvajanja (segregacije), a
koji bi glasio otprilike ovako: naslijeena se svojstva prenose sa svakog
roditelja posebno i ne mijeaju se, nego ostaju razdvojena. Drugim ri
jeima, svako se svojstvo stvara na temelju para naredbi, pri emu do
minantne naredbe odreuju izgled potomstva, dok recesivne ostaju
umrtvljene. (Recesivna se svojstva pojavljuju samo kad su oba lana
para, tj. faktora, recesivna.)
Osim toga, prema Mendelovu zakonu neovisnog nasljeivanja,
samo zakon sluajnosti odreuje koji e roditelj pridonijeti koji faktor
- vjerojatnost prenoenja dominantnih faktora nije nita vea od vje-
rojatnosti prenoenja recesivnih. Povrh svega su nasljedna svojstva jo i
167
H e u r e k a !
neovisna pa tako naredbe koje se odnose na visinu nemaju ba nikakve
veze s naredbama za boju.
Iako je nasljeivanje obino mnogo sloenije nego u sluaju krianja
graka, Mendel je ipak naletio na fundamentalno naelo genetike. Kad su
se Mendelova otkria napokon zdruila s biologijom stanice, iznikla je
i genetika kao znanstvena disciplina. Zahvaljujui usavravanju mikro
skopa, biolozi su uspjeli zapaziti da se stanice razmnoavaju diobom i da
svaka od tako nastalih stanica nasljeuje polovicu kromosoma poetne.
Sedamdesetih se godina 19. stoljea osim toga otkrilo i da se, u trenutku
kad spermatozoid oplodi jajace, kromosomi udruuju.
Ta su dva opaanja zajedno objasnila osnovni mehanizam naslje
ivanja. Mendelovi su faktori napokon preimenovani u gene te je
otkriveno i da svaki par kromosoma u stanici nosi po nekoliko genskih
informacija. Openito govorei, genetika je bila pridodana modificiranoj
Darwinovoj teoriji. Tako se dolo do zakljuka da evolucija ponekad na
preduje pomou naglih (ali malenih i postupnih) mutacija, pri emu se
novosteena svojstva prenose genetski, te da su ona uglavnom posljedica
prirodnih genetskih varijacija (rekombinacije gena). U svakom sluaju,
narav odabire promjene prikladne za opstanak, a odbacuje pogoranja
(kakva, u pravilu, predstavljaju radikalne mutacije).
S druge su pak strane neki biolozi (primjerice, materijalisti iz bive
ga Sovjetskog Saveza) zauzeli stav blii Lamarcku, smatrajui da okoli
utjee na razvoj i a se tako nastale promjene prenose genetski. Strogo
izvedeni pokusi nisu, meutim, poduprli Lamarckovu teoriju. Moglo
bi se rei da je to zapravo teta, zato to Darwinova evolucija prema vr
stama (primjerice dinosaurima) koje se nisu genetski prilagodile brzim
promjena okolia postupa vrlo grubo. Svijet bi zacijelo bio mnogo zani
mljiviji da je, zahvaljujui lamarkijanskom procesu, vie vrsta uspjelo
preivjeti eone.
168
HUMANISTIKE ZNANOSTI
Edi p, manj e kompl eksan: Psi hol ogi j a
Pavlovljeva reakcija
Taj izvjetaj bez oklijevanja iznosi imena, a ta e procedura neizbjeno izazvati
Pa vlovljevu reakciju u Ijeviarskim krugovima pa e ga ismijati kao plaenje c<baukom
komuni zma
The Daily Telegraph, 8. veljae 1974.
K
ad spomenem Pavlova, moda poelite dreknuti: Pas! I to bismo
mogli nazvati Pavlovljevim refleksom, ali bismo time prepojed-
nostavnili zakljuak imenjaka te sintagme, to jest ruskog fiziologa
Ivana Pavlova (1849. - 1936.). Glavni su krivac britanske novine The Daily
Telegraph, koji je 1974. skovao frazu Pavlovljeva reakcija (dok su izrazi
poput Pavlovljeva uvjetovanja odnosno kondicioniranja i Pavlovljeva
sustava stariji) i primijenio je kao sinonim za predvidljivu reakciju
Sam se Pavlov, meutim, vie zanimao za neoekivano i kontraintui-
tivno ponaanje negoli za predvidljivo. On se najprije istaknuo (i godine
1904. za to dobio Nobelovu nagradu) neglamuroznim, ali zato kljunim
radovima o izluivanju eluanih sokova. Pavlov je, naime, otkrio da gu
teraa - predvidljivo - poinje raditi kad ponemo vakati hamburger,
ali da se moe pokrenuti i samim razmiljanjem o spomenutom pa ak
i pukim gledanjem u njegov plastini model. On je potonje zanimljive
sluajeve nazvao primjerom psihikog izluivanja i time poloio temelje
svojim slavnijim kasnijim teorijama.
U nizu pokusa koji bi zgrozili dananje borce za ivotinjska prava,
Pavlov bi vezao pse pa mjerio koliko sline izluuju reagirajui na razliite
podraaje. Prilino predvidljivo (i u skladu s njegovim ranijim istrai
169
H e u r e k a !
vanjima), pogled na sirovi hamburger doveo bi im vodu u usta. Pavlov
je, meutim, otkrio da se psi mogu natjerati na slinjenje i reakcijom na
svaki proizvoljni podraaj - recimo zvuk ili udarac nogom - koji su
poeli povezivati sa skorom pojavom psee klope. On je takve proizvolj
ne podraaje nazvao kondicioniranim ili uvjetovanim, a reakciju
pasa uvjetovanim ili kondicioniranim refleksom - to jest refleksom
umjetno stvorenim vjebanjem ili navikavanjem. (Taj se izraz prvi put
pojavio na engleskom u asopisu Nature.)
Ne shvaajui da treba zasvirati pa za pas zadjenuti, Pavlov je ta, a
i druga, sloenija opaanja ekstrapolirao u svojevrsnu sveobuhvatnu
fizioloku teoriju i pokuao skoro svako ponaanje, kako normalno, ta
ko i devijantno, objasniti pomou steenih refleksa i njihovih razliitih
interakcija. Nakon to su kratko na Zapadu bile jako u modi, mnoge su
Pavlovljeve grandiozne tvrdnje napokon bile baene preko razme, ali
su ih Sovjeti arko prigrlili. Iako sam Pavlov nije bio marksist, ipak su
njegove teorije bile skoro kao skrojene poduprijeti marksistiko shvaanje
da ljudsko ponaanje izvire iz materijalnih uvjeta i ivotnih obrazaca.
Ako se, primjerice, ljudi tlaenjem naviknu na ropstvo, osloboeni se
mogu ponovno oblikovati. Drugim rijeima, sovjetski bi sustav mogao
lcondicionirati i sovjetske graane. Posljedice te teorije lako vidimo u
svim novinama.
170
Biheviorizam
Uemo u kino i najednom nas uhvati udnja za kokicama. U modroj se
sobi osjeamo oputeno, a u crvenoj tjeskobno. Kad nas uhvate crnjaci,
posluamo savjet prijatelja pa silom navlaimo smijeak na lice i gle uda:
uskoro se osjetimo mnogo bolje.
Kako sve to objasniti? Moe li se ikako o osjeajima govoriti na objek
tivan nain? Da ih objasnimo, trebamo li se pozvati na um ili nesvjesne
porive? Ili se sve skupa svodi na hrpu kemijskih reakcija u glavi?
Biheviorizam je, openito govorei, smjer u psihologiji koji nudi jasne
odgovore na sva ta pitanja. Za razliku od frojdovaca, pripadnici ove kole
miljenja, kad je rije o objanjavanju psihikih zbivanja, ne osjeaju po
trebu za hipotetskim (to jest neopazivim) idejama poput nesvjesnog i
ida. Oni su se priklonili, po svojemu miljenju, znanstvenijem pristupu
i ograniili se na opazive injenice. U sluaju ljudske psihologije, opazivo
je samo ponaanje (behavior) - pa otuda i ime.
Bihevioristike ideje seu korijenjem - u najmanju ruku - sve do spisa
Thomasa Hobbesa, koji je ljudski organizam promatrao kao izvanredan
mehanizam. (Prema Hobbesovim shvaanjima, osjeaji i djelovanje daju
se opisati kao posljedica fizikih zbivanja ili gibanja u samom tijelu.)
Ipak je biheviorizam, i kao kola i kao ideja, u biti kreacija amerikog
psihologa J ohna B. Watsona, koji je njegov dolazak najavio 1914. svojom
raspravom Ponaanje (Behavior).
Watson je ustro odbacio ideju, vaeu jo od Descartesa, da tijelo i
um djeluju na temelju razliitih pravila te da je introspekcija najbolji (i
zapravo jedini) postupak za prouavanje uma. To, ustvrdio je Watson,
nije znanost. Kao prvo, introspekcija je ve i sama po sebi subjektivna jer
se njezini nalazi ne mogu objektivno potvrditi. Kao drugo, introspekcija
ne stvara nita ni izdaleka nalik vrstim podacima pa se njezini nalazi
ne mogu kvantificirati. Da bi psihologija stala na znanstvene temelje,
rekao je Watson, ona se mora pozabaviti vrstim, opazivim i objektivnim
podacima. Osim toga se mora okaniti i mutnih (i, po njegovu miljenju,
nepostojeih) entiteta poput svijesti i elje.
171
H e u r e k a !
Sasvim u skladu s Pavlovom, ije e radove o pokusima sa ivoti
njama proitati tek kasnije, Watson i njegovi sljedbenici smatrali su da
znanstvenost psihologije lei u prouavanju odnosa izmeu vanjskih
podraaja i individualnih reakcija. Uspijemo li pokusom dokazati da neki
dogaaj (recimo, zvonjava zvonca) redovito izaziva odreeno ponaanje
(recimo, nervozno trzanje), na to moemo postaviti i neku psiholoku
tvrdnju. Ukupna zbirka takvih asocijacija zbivanja i ponaanja dostaje
nam kao banka podataka pa samo na temelju takvih dokaza smijemo
izvoditi psiholoke zakljuke.
Zbivanja se povezuju s ponaanjem, vele bihevioristi, kroz proces
uenja odnosno kondicioniranja (uvjetovanja). Ako psa redovito nagra
ujemo tako da mu dajemo kost svaki put kad poslua naredbu sjedni!,
on e nauiti da poslunost izaziva zadovoljstvo pa e ga od tada naredba
sjedni! tjerati da sjedne, i to skoro refleksno. (Biheviorist B. F. Skinner
to je nazvao pozitivnim pojaavanjem.) Slino tome, ako kao djeca na
uimo da odlazak u kino znai kokice, s vremenom se lcondicioniramo
tako da taj dogaaj (odlazak u kino) povezujemo s ponaanjem (jedenjem
kokica) pa e prvo izazvati djelovanje radi postizanja potonjeg.
Osnovna je ideja biheviorizma, ukratko reeno, da ponaanje nije
samo znak nekoga mentalnog stanja, nego zapravo isto to i mentalno
stanje. Izmiljanje apsurdnosti poput temperamenta ili ida, a to su
zapravo samo teorijske apstrakcije stvarnoga ljudskog ponaanja, nee
nas odvesti nikamo. Mnogo je bolje, a i znanstvenije, nazvati takve po
jave neurotskim ponaanjem u sluaju sukobljenih refleksnih reakcija
na preklopljene podraaje. Osim toga, bihevioristiki nazori podupiru
krajnji bihevioristiki cilj, jer oni nisu marili za teorijske modele, nego
su eljeli postii da se ljudi bolje vladaju. Drugim rijeima, popravimo
li okoli, popravit emo i ljude.
Watson je, dakako, morao izvesti mnoge piruete kako bi objasnio sve
to to veina nas smatra vie mentalnim negoli fizikim. U jednom je
apsurdnom trenutku ak objasnio misao kao neujni govor. (Prije toga
je morao ustvrditi da je govor jednostavno kondicionirano ponaanje i
172
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
da ni u kojem smislu nije mentalan.) Tako su i sami osjeaji bili svedeni
na utrobne organske reakcije.
Od svega je najneuvjerljivije bilo to to su strogi bihevioristi iz svoje
slike ponaanja morali sasvim izbaciti smisao. Oni nisu nikako mogli
objasniti kako isti poticaj (recimo, prasak pitolja) moe u razliitim
kontekstima i u razliitom trenutku izazvati razliite reakcije. Prema
njihovu je modelu vana samo izravna reakcija na zvuk, bez ikakva
pozivanja na svijest. Ali prasak pitolja znai jedno na ulinom uglu, a
drugo na poetku utrke pa bez nekakva pozivanja na svijest o toj razlici
zapravo i ne moemo objasniti zato u jednom sluaju reagiramo zabri
nuto, a u drugom uzbueno.
Osim toga, nije jasno ak ni to u kojem stupnju ivotinje, a o ljudima
da i ne govorimo, kondicioniranjem ue kako se ponaati u stvarnom
svijetu (za razliku od laboratorija). Bez osnovne hipoteze o poticaju i
reakciji, biheviorizam, meutim, nema stvarnog temelja. Noviji napadi
na tu hipotezu doveli su do dramatinog opadanja strogog biheviorizma.
Ta je ideja, meutim, u donekle modificiranom obliku, ipak zadrala
neku vrijednost te bihevioristima moramo pripisati u zaslugu to to
su ustanovili psihologiju kao autentinu znanost, neto to sam Freud
nikad ne bi uspio uiniti. Unato tome to je biheviorizam na makro-
173
H e u r e k a !
nivou mentalnih zbivanja i emotivnih reakcija donekle simplicistiki,
njegovo je isticanje fiziologije dovelo do napretka na mikrorazini, to jest
do prouavanja kemije i funkcioniranja mozga. Ponekad smijeak doista
pomae da se osjetimo bolje.
174
Nesvjesno
Ve smo se navikli na vjerovanje daj e svaka latentna ideja takva zato stoj e slaba i da,
ako ojaa, postaje svjesna. Dosad smo, meutim, ve stekli uvjerenje da postoje i neke
latentne ideje koje ne prodiru u svijest, bez obzira koliko ojaale. Zbog toga bismo la
tentne ideje prve vrste mogli nazvati predsvjesnim, dok izraz nesvjestan (u uem smislu
rijei) ostavljamo za pot onju vrstu, koju smo prouavali u neurozama.
Sigmund Freud, Biljeka o nesvjesnom u psihoanali zi (1912.)
Bit psihoanalize, koju je zasnovao Sigmund Freud (1856. - 1939.), krije se
u rijei nesvjesno. Ta uzavrela masa opasnih ideja uzrok je svih naih
nedaa. To je onaj dio nae osobe koju bi njezin bolji dio volio zaboraviti.
To je ono to se razotkriva kad napravimo frojdovslcu omaku - to je
istina za koju bismo voljeli da nije izala na vidjelo, istina koje nismo bili
ak ni svjesni. Nesvjesno upravlja naim snima, ostvaruje svoje zabra
njene elje i progoni nas strahovima. Nesvjesno je ba zloesto.
Freud nije izumio nesvjesno, nego ga je samo napuhao do dananje
mjere. Taj se izraz zapravo prilino slobodno motao kroz psihologiju i
filozofiju devetnaestoga stoljea, iako su ga neki filozofi odbacivali kao
tlapnju. Podsvjesno je, tvrdili su oni, isto to i svijest: ne moe postojati
nikakva nesvjesna misao, jer ako nije svjesna, nije ni misao pa stoga
ni ne postoji.
Freud je pak, poslije rada na hipnozi, histeriji i snovima, o tome stekao
drukije miljenje. Recimo da pacijenta hipnotiziramo, neto mu nare
dimo pa ga probudimo. Neko vrijeme poslije toga on izvrava naredbu,
a da ni sam ne zna zato. Kako je to mogue, upitao se Freud, ukoliko ta
hipnotika naredba ne postoji negdje u umu, ali izvan svijesti?
To nije bilo nita ba jako novo. Freudov se stvarni doprinos sveo na
ukazivanje na dvije razliite vrste nesvjesnih misli. Prva je obuhvaala
ono to je veina psihologa ve zvala nesvjesnim, a rije je bila o onom
to boravi tik ispod nivoa svijesti i eka da uskoi u um - to, primjeri
ce, mogu biti telefonski brojevi i ime ljudi koje smo netom upoznali na
domjenku. Druga pak - a rije je o, primjerice, traumama iz djetinjstva
175
H e u r e k a !
i zabranjenim eljama - lei dublje i njoj se svjesni um aktivno odupire.
Freud je misli prve vrste nazvao predsvjesnim, a druge nesvjesnim.
Odgojen u mehanicistikoj tradiciji znanosti devetnaestog stoljea,
Freud je um zamislio kao svojevrsni stroj pun psihike energije. Po
sebno su njegovi rani spisi protkani izrazima poput tlaka, energije,
dinamike i drugima posuenim iz fizike, a prema kojima bi um od
svega bio najsliniji nekakvom hidraulikom stroju. Prema njegovom
ranom modelu, nesvjesno je najdublja i najmranija mentalna domena,
naseljena energino nabijenim idejama koje se trse izbiti na povrinu.
Svjesni, meutim, dio uma napinje snagu da te nesvjesne ideje potisne,
to jest zadri pod povrinom. Um se pritom promatra kao kruto tijelo
u prostoru sa svojim regijama i granicama, s topografijom koju je
mogue ilustrirati (Freud je volio crtati sheme), a psihika zbivanja stva
raju dinamiki odnosi izmeu dviju glavnih regija - nesvjesnog i sustava
predsvjesno-svjesno. (I samom je Freudu bilo malo neugodno zbog tog
ranog materijalizma, ali je on sve do danas obiljeio psihoanalizu.)
Tako, primjerice, snovi nastaju (skoro kao kemijski spojevi) kad se
duboke nesvjesne elje - od kojih najjae potjeu jo iz djetinjstva - po
mijeaju s predsvjesnim talogom dana. Nesvjesno, meutim, ne moe
potpuno iskrsnuti ak ni u snovima, toliko je efikasno to zatitno poti
skivanje uma. Dok se mijeaju s predsvjesnim talozima ili se uspijevaju
izgurati u svjesne fantazije, nesvjesne misli, da bi izbjegle cenzuru, mo
176
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
raju proi kroz preobraaj. Ta se transformacija moe dogoditi na dva
naina: jedan je zgunjavanje, a drugi pomicanje.
Zgunjavanje, koje se svodi na svojevrsnu nesvjesnu logiku, pakira
itav skup potisnutih ideja i elja u neku kriptinu temu (prikladnu za
psihoanalitiko dekodiranje). Pomicanje, s druge strane, skree psihiku
energiju, vezanu uz nesvjesne misli, prema sigurnijim, prihvatljivijim
idejama negdje dalje u lancu asocijacija. Prema Freudovu miljenju, ba
je to pomicanje glavni krivac neurotslcog ponaanja - to jest ponaanja u
kojem je mnogo energije usmjereno prema neem naizgled nevanom.
Freud je, meutim, na kraju ipak shvatio da taj njegov topografski
model psihe ima i jednu kobnu logiku manu. Ako u potiskivanju su
djeluje i svjesni dio uma, onda bi i samo njegovo represivno djelovanje
moralo biti svjesno. Mi smo, meutim, tog potiskivanja nesvjesnog i
opiranja njegovu djelovanju nesvjesni, kao i toga da ga zgunjavamo,
pomiemo i na druge naine cenzuriramo. Drugim rijeima, to je dio
svjesnog koji je i sam nesvjestan: njegov represivni (potiskivalci) dio. Taj
dio svijesti nije i sam potiskivan, jer bi inae postao dijelom nesvjesnog.
Drugim rijeima, iako je sve potisnuto nesvjesno, nije i sve nesvjesno
potisnuto.
Kad je doao do tog zakljuka, Freud je shvatio da bi morao razviti
bolju kartu uma. Rezultat je toga opisan u naem poglavlju Ego, id i
superego.
177
Edipov kompleks
[Kada djeak] rte moe vie odravati sumnj u koja mu doputa da vlastite roditelje
proglasi iznimkom iz runoga seksualnog ponaanja ostatka svijeta, on tada, voen
cininom logikom, kae samomu sebi da razlika izmeu njegove majke i kurve napokon
i nije tako velika, j er u biti obje ine isto. Ono to su mu rekli [o seksu] u njemu zapravo
oivljava tragove pamenja njegova ranoga infantilnog potiskivanja i elja te mu tako
u umu reaktivira stanovite osjeaje. U svjetlu te nove spoznaje, on sad poinje osjeati
elju i prema samoj majci i ponovno mrziti oca zato to mu stoji na putu; tako on, kako
velimo, upada u zagrljaj Edipova kompleksa.
Sigmund Freud, Posebna vrsta mukog izbora objekta (1910.)
Freud je zarobljivaku mo Oedipusa Rexayprvi put spomenuo u pismu
iz 1897. Njega je, naime, istoimena Sofolclova tragedija toliko zarobila,
da je usvojio njezin scenarij te pomou njega objasnio zato smo svi mi
toliki neurotici.
Za sluaj da ste zaboravili fabulu, recimo da pria ide otprilike ova
ko. Korintski kraljevi u proroitu doznaje da mu je sueno ubiti oca
i lei s majkom. Uasnut time bjei iz grada Tebe, ali na putu zapada u
kavgu s putnicima na koje nailazi. J edno vodi k drugome i uskoro ih
Edip ubija sve redom.
Otkriva se, meutim, da je jedan od tih putnika Edipov pravi otac,
tebanslci kralj Laj, koji gaje ostavio jo kao dijete. Tako Edip ispunjava
presudu sudbine trudei se pobjei joj, iako to ne shvaa sve dok ga ne
okrune za novoga kralja Tebe i poto se ve oeni kraljicom J okastom,
za koju se otkriva da mu je majka. Kad te injenice izbiju na vidjelo,
zgroeni si Edip iskopa oi.
Ta tuna pria, nastavlja Freud u svom pismu, dohvaa se kompulzije
koju svi prepoznaju zato to u sebi osjeaju njezino postojanje. Freud je,
dakle, osjeao, a to je pripisao i svim drugim mukarcima, spolnu elju
prema majci i ubilaku ljubomoru na oca. Nita zato to Edip u drami ne
osjea nita takvo i upada u nevolju tek kad pokua pobjei od sudbine.
Freud se ipak uhvatio te paradigme pa tu nesretnu kompulziju nazvao
178
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
Edipovim kompleksom, izrazom koji e se prvi put pojaviti 1910. u
njegovu radu Posebna vrsta mukog izbora objekta.
Freudovo zlostavljanje grke legende nasljednik je teorije zavoenja,
njegove prvotne teorije zlostavljanja. Freud je opazio da zabrinjavaju
i broj neurotskih pacijenata spominje neeljene seksualne doivljaje
iz djetinjstva pa je povjerovao da bi se takvi psihiki poremeaji dali
izvesti iz takva zavoenja. Kad se, meutim, pomnije zadubio u prie
svojih pacijenata, zakljuio je da su neki od njih, ako ne i veina njih,
ta zlostavljanja ne zapamtili, nego isfantazirali - ili, tonije, da se samo
prisjeaju djetinjih fantazija.
To otkrie (zbog kojeg su ga kasnije estoko napadali) izazvalo
je krizu itavog Freudova gledanja na psihiki razvoj. Poput praktiki
svih ostalih, i Freud je vjerovao da djeca o spolnosti nemaju ni najblaeg
pojma, a o seksualnim sklonostima da i ne govorimo, te da stoga svako
izlaganje spolnosti odraslih izaziva nerazumijevanje i strah. Ako su,
meutim, prema njegovim novim nazorima, djeca sposobna za seksu
alne fantazije, onda ona nisu nimalo nevina Ona ne samo da imaju
seksualne osjeaje nego su ti osjeaji jaki i autonomni.
Doavi do tog zakljuka, Freud je pomislio daje naao i objanjenje
za mnoge uobiajene neurotske simptome. Neki su njegovi pacijenti
udili samo za ve zauzetim enama. Drugi su traili ljubavnice koje
e ih, na to je sve upuivalo, varati. Takvi ljudi kao da su sami zazivali
neprijateljstvo i ljubomoru. Pacijenti iz druge kategorije u predmetima
su svoje Ijubavi vidjeli jedinstvena i nenadomjestiva bia, dok su trei
patili od fantazija u kojima su spaavali ene od neposredno predsto
jeeg gubitka ednosti. Prema Freudovu miljenju, sve su te neurotske
elje bile samo krajnje manifestacije univerzalnog i normalnog stava
u ljubavi. U abnormalnim sluajevima, njegovi pacijenti jednostav
no nisu uspijevali nadvladati djeje emocije koje veina nas uspijeva
suzbiti.
Te su emocije Ijubav prema majci i ljubomora prema ocu. Majka je
zapravo jedinstvena i nezamjenjiva, a otac stvarni ili potencijalni spolni
takmac. Kada djeak, na pragu puberteta, prvi put od svojih vrnjaka
179
H e u r e k a !
dozna za seks, prema njemu se odnosi kao prema neem prljavom
Razmiljanje o vlastitim roditeljima u tom kontekstu djeluje kao ok pa
kad se infantilni seksualni osjeaji prema majci vrate u bujici, djeak
razvija fantazije o tome kako e je spasiti od oca tako to e preuzeti
njegovo mjesto.
Pritom se oivljava ba Edipov kompleks koji je Freud traio - a koji
se zatim normalno prevladava kad pubescen prebaci seksualne osjeaje
na svoje vrnjakinje. Kod dojenadi taj se kompleks raa kada djeaka
potie majino maenje i milovanje, zbog ega se pojaavaju njegovi
osjeaji prema njoj. S vremenom se njegovo uzbuenje koncentrira na
jednom vrlo vanom dijelu tijela: penisu.
Kada djeak tom dijelu svojega tijela pone posveivati neprimjere
nu panju, to roditelje nimalo ne veseli pa mu stoga prijete da e mu ga
odnijeti (pojest e ga maca) ako ga ne ostavi na miru. Djeak u to ba
ne vjeruje, sve dok jednoga dana ne zirne na intimne dijelove djevojice
- a ona ga nema! Njoj su zacijelo odnijeli penis, zakljuuje on, zato to
se njime previe zabavljala. Zbog toga prijetnja kastracijom najednom
postaje sasvim stvarna i to mu razbija Edipov kompleks, jer shvaa, ako
nastavi s tim osjeajima i zadovoljstvima, njegovom je dragocjenom
penisu odzvonilo. Narcisoidna vezanost za njega nadvladava poriv da
se njime igra.
Posljedica je toga, nastavlja Freud, da djeak uspijeva nauiti kako
svoj libido usmjeriti (sublimirati) u manje opasne osjeaje, primjerice
u ijubav prema roditeljima. Ljubav prema majci i zlovolja na oca zato
to mu ju je oduzeo svladava se poistovjeivanjem s oba roditelja i ba
tako djeak stjee svoj superego. U meuvremenu se njegove seksualne
elje i fantazije potiskuju za trajanja, kako gaje Freud nazvao, latentnog
razdoblja, da bi se zatim ponovno probudile u pubertetu.
Zamijetit ete da smo se sve vrijeme bavili djeakom i njegovim peni
som, no to nam Freud ima rei o djevojicama? On je isprva pretpostav
ljao da djevojice prolaze kroz iste faze kao i djeaci, s jedinom iznimkom
da su im seksualne fantazije usmjerene na oca. (Freud je zapravo vjerovao
da je infantilna seksualnost u stanovitom smislu biseksualna, samo to
180
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
kod djeaka prevladava udnja za majkom, a kod djevojica za ocem.)
Ipak, nakon to je zakljuio da taj kompleks u djeacima ubija strah
od kastracije, morao je promijeniti i taj model. Djevojice se, napokon,
ne mogu bojati kastracije - ne zato to je ona nemogua, nego zato to
vjeruju da se ve dogodila. (Na Freuda su s pravom digli kuku i motiku
i zbog toga to je pretpostavio da djevojice svoje spolovilo smatraju
manjkavim, to jest da djeacima zavide na penisu te da se smatraju
stalno inferiornim zato to ga nemaju.)
Prema tom svom novom, poneto tek probnom i mutnom modelu,
Freud zapravo pretpostavlja da djevojice proivljavaju mnogo jedno
stavnije rano djetinjstvo. Umjesto da svoje seksualne elje ele iivjeti
na majci kao objektu, one samo ele zauzeti njezino mjesto u odnosu na
oca. Iako djevojice, ba poput djeaka, svoju prvu snanu ljubav osjeaju
prema majci, kad jednom opaze da deki nemaju to one imaju, njihova
se ljubav pretvara u pizmu. Sad u njihovu srcu mjesto majke preuzima
otac, tim vie to, kad jednom prihvate injenicu da se nikad nee domoi
penisa, djevojice ponu eljeti njegov nadomjestak - naime bebu. Sad
poinju eljeti da preuzmu majino mjesto i ocu podare dijete.
Tu fantaziju ne prekida nikakav strah od kastracije. Freud pretpo
stavlja da se Edipov kompleks kod djevojica pobjeuje blaim sredstvi
ma, naime edukativnim utjecajima i vanjskim uznemiravanjem koje
prijeti gubitkom ljubavi (Odlazak Edipova kompleksa, 1924.). To,
ba kao i injenica da se preedipovska vezanost djevojica za majku
nastavlja i da se prevladava tek na koncu zapletenog procesa, naveli su
Freuda da odbaci nazore svoga tienika Carla J unga. Potonji se drao
uvjerenja da je razvoj djevojica zrcalni odraz razvoja djeaka pa je
1913. iskovao izraz Elektrin kompleks, kao enski pandan mukom
Edipovom.
Tragajui za imenom, i J ung se okrenuo grkoj tragediji, napose ver
zijama prie o Elektri. U Eshilovoj drami Hoefore, Elektra se, na nagovor
boga Apolona, udruuje s bratom da zajedno srede majku Klitemnestru,
krivu za oevu smrt. ini se, meutim, da se J ung, ba kao i Freud, vie
oslanjao na Sofola, u ijoj je drami Elektra njezina junakinja odigrala
181
H e u r e k a !
glavnu ulogu u smiljanju osvete. Iako Sofoklova pria o Elektri nije ni
tako paprena ni tako dojmljiva kao njegov opis Edipa, Sofoklova je pria
o Elektri, to jest eni duboko vezanoj za oca i iznutra nagnanoj da ubije
majku, J ungu sasvim lijepo posluila kao analogija.
182
Ego?id i superego
U ranim fazama razvoja sveobuhvatnog pogleda na psihu, Freud je iznio
miljenje da bi se um dao shvatiti kao sustav s tri odvojene regije, to jest
s podrujem svjesnog, predsvjesnog i nesvjesnog. Poetkom je, meutim,
1920-ih, Freud taj model trampio za novi.
Dok je Freud neko govorio o svjesnom, sad je poeo govoriti o
egu, a taj je izraz (koji na latinskom znai ja), bio prilino rairen
u psihologiji devetnaestog stoljea. Ego je vie od svjesnoga ja, iako ga
sadri. U Freudovu je novome modelu ego onaj dio ili regija svijesti koji
tvori njezinu vanjsku povrinu i razvija se iz naih osjetilnih opaanja
i doivljaja u svijetu. Ego je onaj koji misli svjesne misli, ali taj ego (bez
znanja naeg svjesnoga uma) obuzdava i opasne nesvjesne misli. Ego je
drutveni ja, ja najizloeniji zbilji i pod njezinim najjaim utjecajem,
nju prima u obliku osjetilnih doivljaja i drutvenog kodeksa.
Ako se ego raa iz iskustva, onda je oito da se mi ne raamo s njim.
Tu jezgru psihe, preko koje se zatim taloi sloj ega, Freud zove idom,
prema latinskoj rijei koja znai ono. (Freud tvrdi da ga je preuzeo od
Georga Grodecka, lijenika i suvremenika, koji je pak bio pod utjecajem
Nietzschea.) Taj je id mrano, nesvjesno, libidinozno sredite unutarnjih
doivljaja, poprite poriva i strasti, neukroeni konj, da se posluimo
Freudovom metaforom, kojeg jae i obuzdava ego. Dok ego marljivo (i
nesvjesno) potiskuje asocijalne porive ida i njegove tabue, id svejedno
uspijeva utjecati na nae ponaanje te svoju energiju usmjerava na dje
lovanje koje odobrava ego, a ponekad i na djelovanje koje ne uspijevamo
potpuno razumjeti i koje stvara osjeaj grinje savjesti.
Moda emo razlike i dinamiku izmeu ega i ida najlake shvatiti
ako sparimo njihova kontrastna svojstva. Tako je ego koherentan, a id
nelcoherentan, ego racionalan, a id iracionalan. Dok ego djeluje na te
melju, kako to Freud zove, naela stvarnosti (reagirajui na zahtjeve
i pravila stvarnog svijeta), id djeluje na temelju naela zadovoljstva
(teei da svede na najmanju mjeru bol i uznemiravanje, to e rei da
minimizira psihiku energiju). Ego je na povrini mentalne aktivnosti,
183
H e u r e k a !
id lei u njezinim dubinama. Ego je mentalna reprezentacija vanjskih
osjeta i doivljaja, id je reprezentacija instinkta. Ego barata idejama, u
prvom redu verbalnim (svjesno je ono to se dade izgovoriti), id pak
simbolima, u prvom redu vizualnim.
Toj sloenoj igri razmjene izmeu ega i ida, Freud je dodao i treu silu,
koja je izdanak ega i koju je nazvao idealnim egom ili superegom.
Superego predstavlja ono to ja eli postati i on je sjedite morala, osjeaja
za dunost i vjere. Prema Freudovu prenategnutom tumaenju, superego
nie ba u trenutku kad se Edipov kompleks raspline. Primjerice, djeak
nadilazi svoju nedoputenu udnju za majkom i mrnju prema ocu tako
to te objekte (majku i oca) internalizira odnosno introjektira.
Ljubav se prema majci zatim izokree u ljubav prema samome sebi ili,
bolje reeno, potencijalnom sebi koji postaje idealom, dok mrnju na
oca pobjeuje estokim identificiranjem s njim kao s viim odnosno
nadmonim dijelom sebe.
Tako se ideali, moral, zabrane i zakoni roditelja udomljuju u umu te
ubudue uvijek pozivaju ego na odgovornost. Superego je, napokon, onaj
autokritini dio osobe, onaj dio koji odmjerava udaljenost izmeu stvar
nosti i ideala i koji se hrani energijom ida kako bi usmjerio ego prema
viim ciljevima. Freud taj proces zove sublimacijom te mu pripisuje
dostignua ljudske civilizacije i umjetnosti pa dakle i sve velike ideje.
184
Naelo ugode
U teoriji psihoanalize mi bez oklijevanja pretpostavljamo da put em kojim idu men
talna zbivanja automatski upravlja naelo ugode. Mi, drugim rijeima, vjerujemo da
se niz tih zbivanja beziznimno pokree neugodnom napetou i da ide smjerom kod
kojeg konaan ishod dovodi do slabljenja te napetosti - to j est do izbjegavanja neugode
odnosno stvaranja ugode.
Si gmund Freud, Onkraj naela ugode (1920.)
Kad ujemo za naelo ugode, moda pomislimo na poriv da na glavu
stavimo novogodinju kapicu ili strusimo pola litre Ben and J erryja. Ali
Freud, koji ga je otkrio, smatrao je da smo najveseliji kad ne osjeamo
apsolutno nita, a ponajmanje udnju. Ugoaje stanje u kojem se nikad
nita ne zbiva.
To je tako zato to je ugoda za Freuda bila ne pozitivan osjeaj, nego
prije odsutnost neugode ili, da posegnemo za draesnom njemakom
rijei, stanje unlusta. Psiha se gnua napetosti, koja se pak pojavljuje u
mnogo oblika (tjeskoba, udnja, grinja savjesti itd.) te je se instinktivno
eli otarasiti. Ono to mi doista elimo, a za ime tei naelo ugode, jest
stalno, neremeeno stanje, koje je Freud nazvao homeostazom Naelo
ugode stoga je u psihologiji ono to je u fizici naelo tromosti.
To da ne volimo napetost, moglo bi nam se uiniti oitim, ali Freud
ide mnogo dalje od lea koja nas zasvrbe i gladi za nikotinom. Svaki oblik
uznemiravanja, ak i onaj koji smatramo ugodnim, duboko se u nama
vrlo loe prima. Svaka opaziva mjera uzbuivanja, u to ubrajamo i
seksualni podraaj, zapravo je izvor neugodne napetosti - pa osjeamo
lust za unlust. ak i ako uivamo u rastu uzbuenja, to je samo zato to
znam da emo njegov pad doivjeti kao neto vrlo lijepo. A to se veeg
uzbuenja ili napetosti oslobodimo, to emo se ljepe i osjeati.
Mukarci e tu ideju prihvatiti lake nego ene, bar kad je rije o
spolnom uzbuenju, ali Freud je, kad god bi doao do enske psihologije,
bio notorno izgubljen. (Njegovo slavno pitanje: to ena zapravo hoe?
danas mu se opravdano stavlja na teret.) U svakom sluaju, dok se Freud
185
H e u r e k a ;
uvijek drao svoga stava glede naela ugode, njegova je slika tog naela
s vremenom postajala sve sloenijom. Priznavi da nas, unato tome to
posjedujemo snanu sklonost prema ugodi (stazisu), nae odluke i ini
ne vode uvijek prema njima, Freud je zakljuio da bi trebalo razmotriti
i druge faktore.
J edan od njih bilo je i naelo stvarnosti, to jest prilagodba stvarnosti
u slubi samoodranja, jer ugodu esto moramo odgoditi ili rtvovati
da bismo u budunosti doivjeli jo veu. Tako, primjerice, unato tome
to nas naelo ugode moda navodi da svom efu iskreno kaemo to o
njemu mislimo, u igru se uplee naelo stvarnosti koje nam govori da
zadrimo jezik za zubima - jer biti najuren s posla, prilino je velika
cijena na ljestvici stvarnosti zajedno malo oputanje napetosti.
Onkraj naela ugode
Iako je naelo ugode, u Freudovu toli promjenjivu umu, ostalo jednim od
najosnovnijih poriva i sklonosti, u trenutku izlaska knjige Onkraj naela
ugode, on je ve bio zakljuio da moraju postojati i dublji impulsi. J edan
je od njih kompulzivno ponavljanje: tajanstvena sklonost ponavljanju
i ponovnom doivljavaju (kako u javi, tako i u snu) ak i neugodnih
doivljaja. J edan bi primjer bila upravo sablasna sklonost nekih ljudi da
ulaze u veze u kojima ih se zlostavlja.
Freud to udno ponaanje objanjava na vie naina i svi su oni hi-
potetiki. On kompulzivno ponavljanje opisuje najprije kao povratak
na mjesto neuspjelog zloina. Ono to smo skloni ponavljati u poetku
nas je vrlo uznemiravalo, bili su to traumatski doivljaji od kojih se,
u njihovo vrijeme, nismo mogli obraniti. Zato im se stalno i vraamo,
jer nastojimo uiti na pogrekama i u retrospektivi ovladati traumom.
Tako emo, nada se psiha, drugi put biti spremni.
Freudova druga hipoteza glasi daje ponavljanje jednostavno uroeno
samome ivotu. J er kao to je rekao u svom izlaganju o naelu ugode, mi
volimo kad sve ostaje isto, a openito mrzimo promjenu i poremeaje.
186
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
Nai nas nagoni tjeraju prema prolosti, prema ranijem stanju stvari koje
smo, pod pritiskom vanjskih sila, morali napustiti. Nagoni su stoga u
biti konzervativni; oni ne tee promjeni i razvoju, nego istosti i ponav
ljanju. Zapravo postoji upravo organika kompulzija k ponavljanju,
kao primjerice u godinjim seobama ptica i uzvodnom gibanju riba radi
mrijetenja u, po svemu sudei, djedovskom domu njihove vrste.
Freud zatim tu hipotezu dovodi do nove krajnosti. Mi ne samo to
elimo obnoviti neko prolo, mirno stanje, nego se u krajnjem izvodu
elimo vratiti u najiskonskije od svih stanja - u inertno, neivo stanje,
dakle smrt. Taj nagon za smru, kako ga zove Freud, za njega je najfun-
damentalniji od svih nagona. ak i nagon za samoodranjem, nagaa
on, odraava samo elju da umremo od prirodnog uzroka, to jest zbog
nekog unutarnjeg procesa.
Na nau sreu, taj je nagon za smru samo dio naeg ega. U nama,
naime, postoji i drugi dubok poriv koji mu se opire, naime spolni nagon.
Nai spolni instinkti nisu usmjereni na smrt, nego na nastavljanje samo
ga sebe i svojevrsnu besmrtnost. Spolni je, meutim, nagon, taj ivotni
poriv, konzervativan ba kao i nagon za smru: on nastoji sauvati ivot,
ali samo pomou povratka u primitivnije stanje (najranije djetinjstvo)
- to jest vraanjem ranijih stanja ive supstance.
ak, meutim, i kad uvodi takve ivotne porive, Freud ipak ni u
jednom obliku ivota na nalazi poriv koji bi teio novoj, razliitoj ili
vioj fazi razvoja. Organizmi, dodue, evoluiraju, ali samo reagirajui
na vanjske promjene i pritisak, a ne pojedinanom ili kolektivnom vo
ljom. Porivi u najboljem sluaju mogu posluiti da sauvaju obligatne
(ne voljom stvorene) modifikacije u strukturi ponaanja jedinki ili vrsta.
Povrh svega, Freud nigdje ne nalazi instinkt za usavravanjem ljudskih
bia, to naziva dobrohotnom tlapnjom - i taj mu je stav donio malo
prijatelja. Freud ne nijee da neki ljudi neumorno tee k usavravanju, ali
on sve to svodi na sublimaciju, koja je zapravo energino potiskivanje
nagonskih i nesvjesnih poriva.
Nagon za ivotom i nagon za smru nadigravaju se na razliitim ra
zinama psihe u vrlo sloenom plesu. Na kraju, meutim, kao instinkti,
187
H e u r e k a !
oni ipak imaju jedan zajedniki cilj: obnavljanje ranijeg stanja stvari.
Taj se cilj u odreenom sluaju moe, ali ne mora poklapati s naelom
ugode. Dugorono gledajui, ipak se ini da je naelo ugode - koje se
opire podraajima i tei uklanjanju napetosti, obnavljanju ravnotee i
pronalaenju mira - srodnije nagonu za smru negoli za ivotom. Mir za
koji se duboko u sebi nadamo da emo ga nai, mir je grobni. Uzdravlje
vam bilo.
188
Kolektivno nesvjesno
Osobno nesvjesno moramo razlikovati od neosobnog ili transosobnog nesvjesnog. Potonje
nazivamo i kolektivnim nesvjesnim, zato to je ono odvojeno od svega osobnog i potpuno
je univerzalno, kao i zato to njegov sadraj moemo nai posvuda, to, dakako, nije
sluaj i kad j e rije o osobnom sadraju.
Carl Gustav Jung, O psihologiji nesvjesnog (1943.)
Ako ste itali mitove iz razliitih razdoblja i kultura, vjerojatno ste meu
njima opazili zapanjujue slinosti. Do toga je doao i vicarski psihi
jatar Carl Gustav J ung (1875. - 1961.), koji je takoer opazio i mnotvo
osnovnih, primitivnih slika - demona, Majke Zemlje, mudraca i divljih
ljudi - koje su iskrsavale u seansama s pacijentima.
J ung je te slike nazvao arhetipovima (dakle iskonskim dojmovima
ili obrascima) i zakljuio da one zacijelo pripadaju nesvjesnom umu
koji prethodi osobnom iskustvu svakog pojedinca. On je taj dio nazvao
kolektivnim nesvjesnim - to se ne odnosi, kako bismo moda mogli
pomisliti, ni na kakav skupni um na koji smo svi istodobno prikop
ani, nego na djeli svake pojedinane psihe koji nasljeuje kolektivno
iskustvo i dojmove pradjedovskog ovjeanstva. (Svi mi imamo slijepo
crijevo pa ipak ne postoji nikakvo kolektivno slijepo crijevo, svima
nam zajedniko. Svi imamo samo vlastito, iako je ono rudimentarna,
evolucijska i kolektivna odlika.)
J ungova je teorija arhetipova bila samo jedan element veeg modela
koji je sadravao i osnovni (ekstrovertirani odnosno introvertirani)
osobni tip pojedinca, njegovu personu (sebstvo koje pokazuje svijetu),
njegovu sjenu (sebstvo koje potiskuje) i njegovo osobno nesvjesno (seb
stvo koje je zaboravio). Ipak su arhetipovi i kolektivno nesvjesno uskoro
postali, i ostali, najslavniji i najsporniji elementi njegove teorije.
Posebno su slavne dvije arhetipske slike - slika mukarca kao takvog
(a to je J ung nazvao animusom) i slika ene kao takve (to je nazvao
animom). Zakljuivi da svaijim nesvjesnim dominiraju svojstva i slike
189
H e u r e k a !
iskljuene iz samog svjesnog, J ung je prirodno pretpostavio da je anima
najsnanija slika u nesvjesnom mukarca i animus u nesvjesnom ene.
Svi smo mi, dakle, u psihikom smislu hermafroditi i to se vie
trudimo potisnuti svoju skrivenu polovicu, sve je vjerojatnije da e nam
ona nametnuti psihike sukobe. Prema J ungovu shvaanju, mi moemo
u psihikom smislu biti cijeli i zdravi samo ako priznamo i prihvatimo
sadraj nae osobne i kolektivne svijesti. Takvo ga je shvaanje navelo
da se osloni na slobodne asocijacije, za koje je vjerovao da e pacijentu
razotkriti one potisnute, nesvjesne osjeaje i slike, tako mone i poten
cijalno opasne.
Iako je psihijatrijski svijet u poetku bio sklon prihvatiti J ungove
ideje, ipak je na kraju stekao dojam da im nedostaje stanovita znanstvena
konkretnost i da su isuvie literarne. J ung je, meutim, sa svoje strane
optuio znanost da time to sve objanjava u racionalnim kategorijama
zapravo otuuje ovjeka od prirode i njezinih iskonskih sila. Drugim
rijeima, ba je znanost kriva to smo izgubili vezu s naim pradjedov
skim iskustvima.
Odnedavno su se, meutim, mnogi psihijatri vratili J ungovim spisi
ma pa arhetipska psihologija proivljava preporod. (Zvui ironino da
i knjievnost pokazuje mnogo osjeaja za arhetipove.) Moda kliniki
pokusi nikad i ne dokau ispravnost J ungova modela, ali kao to su
pokazali muki pokret i J oseph Campbell, ideje, da bi zadovoljile duh,
ponekad i ne moraju biti zdrave i u znanstvenom smislu.
190
Objektni odnosi
Razvojem dojeneta upravljaju mehanizmi introjekcije i projekcije. Ego ve od samog
poetka introjicira dobro" i loe, a majine su dojke prototip za oboje - za dobre
objekte kad ih dijete dobije, za zle kad u tome ne uspije.
Melanie Klein, Doprinos psihogeneze manino-depresivnim stanj ima (1935.)
Freud je vjerovao da je uspio povezati veinu toga, ali ipak nikad nije
tvrdio da zna to se dojenetu zbiva u glavi. On je dodue teoretizirao
0 nekim ranim psihikim fazama ili stupnjevima - oralnoj, analnoj,
genitalnoj i tako dalje - ali je smatrao jalovim poslom time se pozabaviti
1izravno. Freudova psihoanaliza funkcionira samo kad je pacijent voljan
i sposoban lei na kau.
Meu Freudovim sljedbenicima nala se, meutim, i britanska psiho-
analitiarka Melanie Klein, koja je smatrala i vanim i nunim promo
triti i najranije doivljaje u djetinjstvu. Tako je nastala teorija objektnih
odnosa, koja u suvremenoj psihoanalitikoj praksi zauzima kljuno
mjesto.
Ta teorija svoje ime izvodi iz izraza objekt, koji je uvela Kleinova u
smislu razglobljene, fragmentarne i visoko nabijene grae infantilnog
opaanja. Za malo dijete svijet nije sazdan od koherentnih ljudi i stvari,
odvojenih od njega i njegovih potreba i koji dolaze i odlaze, nego od
prolaznih objekata koji izazivaju ugodu ili bol. Objekti koji izazivaju
ugodu su dobri, oni neugodni su loi.
Kvintesencijalni dobri objekt u ivotu dojeneta dojke su njegove
majke - one su izvor njegova najveeg zadovoljstva. Zapravo, najsna
niji je doivljaj hranjenja - uzimanje mlijeka iz dojke - iza ega uskoro
slijedi neugoda isputanja otpada na drugom kraju. Ti bioloki doiv
ljaji pribavljaju nam najranije psihike mehanizme, koje Melanie Klein,
slijedei Freuda, naziva introjekcijama (uzimanje ili konzumiranje
vanjskih objekata) i projekcijama (odailjanje ili pranjenje unutarnjih
objekata u svijet). Dijete, dakako, eli introjicirati ili konzumirati dobre
(ugodne) objekte i projicirati ili evakuirati loe (bolne).
191
H e u r e k a !
Nita, meutim, u ivotu nije ba tako jednostavno pa su nae najrani
je godine prenabijene tjeskobom. Budui da dojene ne posjeduje stvarni
osjeaj za vrijeme i koherentnost, ono ne zna da je bol (primjerice glad
ili kad dobije osip) privremen i da e jenjati. Isto tako na njega djeluje
kao ok i kad majka makne dojku, a s njom i rajsko stanje ugode. Tako i
najmanja promjena moe iz raja napraviti pakao i iz pakla raj, to sve vrlo
zbunjuje i mui utokljuni ego maliana. Dijete otkriva da posjeduje tek
vrlo ogranienu vlast nad dobrim i loim objektima i daje teko uzimati
u sebe i izbacivati iz sebe ono to elimo i kada to elimo.
Druga komplikacija izvire iz instinkta. Melanie Klein je prihvatila
Freudovu teoriju da se raamo s dva osnovna i sukobljena instinkta:
nagonom za smru (koji je agresivan i destruktivan) i nagonom za i
votom (koji je uvaran i zatitniki). Djetetova je agresivnost okrenuta
prije svega prema loim objektima koji uzrokuju bol. Dijete, meutim,
u poetku ne zna da su neki od tih loih objekata istovjetni s dobrima.
Tako, primjerice, gladno dojene vriti od bijesa kad majina dojka ne
daje mlijeko. Dojka je tada lo objekt, naizgled posve razliit od obilate
i ugodne dojke.
Dojene u svom jadu eli unititi lou dojku i stoga je obuzeto nasil
nim matarijama. Napokon mu, meutim, ipak svane da je loa dojka
koju mrzi jednaka dobroj koju voli i da su njegovi agresivni, destruktivni
porivi bili usmjereni na sam izvor njegova zadovoljstva. U strahu da
192
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
njegova fantazija ugroava njegove objekte, a time i njega samoga, dijete
trpi estok unutarnji rat izmeu destruktivnog i zatitnikog poriva. Iz
tog sukoba zatim nie famozni superego, psihiki faktor sklon poti
skivanju opasnih poriva.
Ta slika infantilne fantazije, za koju Melanie Klein tvrdi da slijedi
kako iz teorije, tako i opaanja, izokree jednu od najnezgodnijih Fre-
udovih hipoteza. Prema Freudu se, naime, superego razvija tek poslije
rasapa Edipova kompleksa, recimo oko pete godine ivota. Melanie Klein
je, meutim, uz ostale, opazila otar i represivan psihiki agens ak i kod
trogodinje djece, agens otriji i represivni)i ak i od odraslog superega,
a da i ne spominjemo djetetove roditelje. Teorija objektnih odnosa ne
samo to objanjava ranu pojavu superega nego objanjava i njegovu
izvanrednu otrinu, koja izvire iz intenziteta sukoba izmeu djetetovih
poriva i fantazija, a koji iskrivljuju zbilju. Osim toga, teorija koju je razvila
Melanie Klein ukida nezgodnu obuzetost Freudove teorije djeakim
doivljajima. Prema njoj i djeaci i djevojice osjeaju i ugodu i bol u
istoj mjeri te, openito govorei, imaju iste fantazije o konzumiranju i
unitavanju objekata u svom razglobljenom svijetu.
Stoga, da zakljuimo elegantnom formulacijom same Kleinove, for
miranje superega poinje u isto doba kad dijete stvara prve oralne in-
trojekcije svojih objekata (Rani razvoj svijesti u djeteta, 1933.). Ovim
emo se i oprostiti od psihoanalitike literature.
193
Znaci hm@ si j ai wrem@nas
Postmoderne par adi gme
Strukturalizam i semiologija
Znanost koja prouava ivot znakova u drutvu posve j e zamisliva; ona bi spadala
u socijalnu, a susljedno tome i opu psihologiju; j a u je nazvati semiologija (prema
grkom semeion, "znak). Semiologija e pokazati to to tvori znak i koji zakoni njima
upravljaju. S obzirom na to da ta znanost jo ne postoji, nitko ne moe ni rei kakva e
biti; ona ipak ima pravo na postojanje i njezino j e mjesto ve unaprijed oznaeno.
Ferdinand de Saussure, Teaj ope lingvistike (1916.)
Strukturalizam (disciplina koja se bavi prouavanjem kulturnih struk
tura) i srodna mu semiologija (znanost o znakovima) rodili su se u istom
tekstu, posthumno objavljenom Teaju ope lingvistike vicarskog lin
gvista Ferdinanda de Saussurea (1857. - 1913.).
U praksi je ta dva Saussureova eda teko razlikovati, ali, openito
govorei, evo saetka:
Strukturalizam je iri pojam. Rije je o traganju za zajednikim
"dubokim" strukturama koje se kriju iza irokog spektra naina izra
avanja neke kulture. Primjer nam iz antropologije daje analiza mita
Claudea Levi-Straussa, jer prema njegovu miljenju mnogi mitovi koji
nam izgledaju razliito zapravo "znae" jedno te isto (slue istoj svrsi),
budui da djeluju na isti nain (imaju istu strukturu). Strukturaliste
ove ili one dlake nalazimo, osim meu lingvistima, i meu filozofima,
historiarima, psiholozima i knjievnim kritiarima.
Semiologija je odvjetak strukturalizma. Njezina je osnovna misao da
su sve vrste ponaanja komunikativne, to e rei da neto "znae". Sve
od boje kravate pa do ratnog djelovanja moe se shvatiti kao "znak"
analogan rijei ili reenici. Semiologija prouava sustave srodne je
ziku u kojima takvi znakovi poprimaju neko znaenje. Danas veinu
194
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
semiologa ine knjievni teoretiari i filmolozi, odakle i njihov imid
frankofila koji pale cigaretu na cigareti.
Saussure nije sebe zvao ni strukturalistom (ta rije tada jo nije bila ni
izmiljena) ni semiologijom (iako je skovao taj naziv), ali je u svom Teaju
poloio osnovne ideje zajednike ijednima i drugima.
Saussure je zapoeo napadom na povijesne i komparativne predra
sude suvremene lingvistike. Lingvisti su uglavnom zasukali rukave de
batirajui o pojedinim pitanjima iz povijesti, s razvojnog puta i iz meu
sobnih odnosa modernih jezika. (On je taj povijesno/vremenski aspekt
nazvao dijalcronikim) Saussure je tvrdio da takve studije stavljaju
konja pred rudo, budui da lingvisti ne raspolau prikladnom teorijom
funkcioniranja jezika u nekom trenutku (to jest njegova strukturalnog
ili sinkronikog aspekta). Zamislimo znanstvenike koji prouavaju
ljudsku evoluciju, a ne razumiju ni biologiju ni psihologiju pa emo
shvatiti na to se to Saussure jadao.
Saussure je sebi postavio za cilj ispraviti taj defekt. On je, kao prvo,
razbio jezik na dvije sastavnice: na langue (strukturu i pravila jezika)
i parole (jezik koji se govori). Langue je u biti sinkronian - rije je o
apstraktnom sustavu fiksiranom i nepromjenjivom u svakom danom
trenutku. Parole je fluidan i dijakronian - govor je nizanje povezanih
rijei u vremenu i makar njima vladaju konvencije languea, on je ipak
efemeran i sklon naglim promjenama. (Zamislimo langue kao golemi
nematerijalni prirunik s rjenikom i gramatikom.)
Saussure je smatrao da mi, ako elimo zaista shvatiti kako jezik funk
cionira, moramo najprije shvatiti langue, koji je fundamentalniji od
parole. Evo i njegove teorije: Langue je struktura znakova koji nemaju
nikakva inherentnog ni izoliranog znaenja, nego su samo dio sustava.
Tako je, primjerice, rije tree lingvistiki znak koji neto znai ljudima
koji govore engleski. Izgovorimo li, meutim, tu rije nekom Eskimu
s Aleuta, ona mu nee znaiti ba nita. Rije znai neto samo ako
ima odreeno mjesto u sustavu znakova (primjerice engleskom). Osim
toga, ona ne znai to to znai jednostavno zato to je zbirka glasova
195
H e u r e k a !
koji tvore rijei tree, nego zato to je razliita od svih drugih znakova u
engleskom.
Saussureov je krajnji izvod da lingvistiki znakovi (glasovi, rijei,
fraze, reenice itd.) ne posjeduju nikakvo esencijalno znaenje; sami
po sebi oni su prazni. Znaenje im se pridaje samim sustavom znakova
- sustavom razliitosti - koji je potpuno arbitraran. Ne postoji nije
dan nuan razlog zbog kojeg bi rije tree pred oi dozivala sliku stabla,
nijedan razlog zbog kojeg bi rijei but oznaila suprotnost, ba nita
zbog ega glas s na kraju engleskih rijei oznaava mnoinu. Sva su ta
znaenja, utjelovljena u langueu, definirana dogovorno pa je znaenje
zapravo plod kulture.
Sve ovo dovodi nas do toke u kojoj semiologija nie iz strukturaliz
ma, naime do razlike izmeu oznake (glas, izraz) i oznaenoga (pridru
ena joj ideja ili slika, sadraj). Tako, primjerice, glasovi to ih ispustimo
kad izgovorimo rije tree ili znaci to ih ostavimo na listu papira kad tu
rije zapiemo tvore oznaku; s njom povezana slika ili ideja u umu jest
oznaeno. Kombinacija oznake i oznaenoga tvori znak, a proizvoljnost
znaka slijedi iz injenice da su oznaka i oznaeno povezani samo kon
vencijom ili zajednikim dogovorom.
Uoavanje proizvoljnosti znakova tek je prvi korak strukturalistike
ili semioloke analize. Drugi je korak istraivanje sustava ili strukture
koja stoji iza njih. Sredinja pojava strukturalizma nije, meutim, bio
lingvist, nego antropolog, Claude Levi-Strauss, inae vrsto uvjeren da
ne moemo shvatiti nijedan ritual, vjerovanje, obiaj, razmjenu, dosjetku
ili mit ukoliko ne shvatimo cjelovitu strukturu (skup obrazaca) proma
trane kulture, a koja je skrivena i podsvjesna. Uzmemo li, primjerice,
mit, neemo ga shvatiti budemo li ga analizirali samo u izolaciji - reci
mo njegovim psihoanaliziranjem ili traganjem za njegovim povijesnim
temeljima. Da bismo to postigli, moramo se zagledati u sve mitove te
kulture i otkriti duboko mitski jezik koji se krije iza svih njih. Taj je
zik u biti je bipolaran - on je skup suprotnosti (ist/neist, plodan/jalov,
sirov/kuhan itd.) koje se na razliit nain pojavljuju u svim mitovima.
196
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
Semiologija je pak, iako najavljena u radovima Saussurea i njegova
suvremenika, filozofa Charlesa S. Peircea, stvarno startala tek spisima
francuskoga kritiara Rolanda Barthesa (1915. - 1980.). I on je prou
avao mit, ali je taj pojam proirio tako da obuhvati i iroko mnotvo
kulturnih kodeksa i vjerovanja. U svojemu djelu Mitologije (1957.), Bar-
thes se dohvatio kulturnog znaenja svega, od Einsteinova mozga do
profesionalnog hrvanja te je ispitao nain na koji predmeti i postupci
zadobivaju sekundarno pa ak i tercijarno znaenje u nekoj kulturi. Evo
iednog mog primjera: stanovite boje i obrasci na komadu tkanine ozna
avaju dravnu zastavu, dravna zastava oznaava nacionalni identitet,
nacionalni identitet oznaava patriotizam, patriotizam predmnijeva
poslunost dravi itd.
Barthes je kasnije okrenuo cijev prema knjievnosti, primjerice u svom
remek-djelu S/Z (1970.), analizi prie Sarassine Honorea de Balzaca. Pri
tom je elio pokazati daje ono to neko djelo znai djelomice odreeno
irokim mnotvom kodova, od kojih su neki semioloki, neki ideoloki,
neki estetiki i tako dalje. Svaki tekst (ili, ako vam je drae, svaki pisac)
pokuava postaviti neke granice djelovanju tih kodeksa, tako da itatelj
doivi eljene osjeaje i znaenja. U onoj mjeri u kojoj je tekst uspio u
svojoj namjeri, on je i italaki - prilagoen pasivnom konzumiranju.
Ipak nijedan autor i nijedno djelo ne mogu obuzdati sve kodove i ogra
niiti irenje i slobodnu igru znaenja koji nadilaze nakane. U mjeri u
kojoj itatelj sudjeluje u sortiranju i slaganju tih dodatnih znaenja, u
njoj je i taj tekst spisateljski - to jest predmet aktivne konzumacije.
197
H e u r e k a :
U svom zenitu 1950-ih i 1960-ih godina, strukturalizam se ukorije
nio u mnotvu humanistikih disciplina i tako stvorio kolu miljenja
koju danas zovemo poststrukturalistikom. Pokreti poput filozofskog
dekonstruktivizma i Lacanove psihoanalize zasluili su to dubiozno
ime zato to oni, unato tome to su u biti strukturalistiki, dovode u
pitanje neke od strukturalistikih postavki - primjerice o nadmoi iz
govorene nad pisanom rijei i o koherenciji ovjeka kao subjekta. O tim
emo zabavnim i uzbudljivim pokretima jo raspravljati - vidi poglavlje
DEKONSTRUKTIVIZAM.
198
Univerzalna gramatika
Prema onome to tvrdi lingvist Noam Chomsky (roen 1928.) - danas
vjerojatno najpoznatiji po svojim politikim propovijedima - kad je
rije o jeziku, mozak nije nikakva tabula rasa. Mnotvo ljudskih jezika,
kako ivih tako i mrtvih, nema tako slinu strukturu jednostavno igrom
sluaja. U strukturu je mozga, smatra on, zacijelo ve ugraena nekakva
univerzalna gramatika koja omoguuje djeci da vrlo brzo naue jezik,
ali koja i postavlja granice opem izgledu jezika.
Chomsky je do svoje ideje doao prouavanjem sintakse, to jest smi
slenog rasporeivanja rijei u reenici. Tako u reenici The cat is on the
mat nalazimo primjerenu englesku sintaksu (pa stoga ona neto i znai),
dok reenica Cat mat the on is ne znai nita. Kad je Chomsky zapoeo
svoj posao, sintaksa ba nije bila vrue lingvistiko podruje. Struktu
ralizam je bio u punom jeku, a strukturaliste je mnogo vie zanimala
narav lingvistikog znaka (sparivanje rijei i ideje) nego gramatika i
struktura koherentnih reenica.
Chomsky se zanimao i za strukturu, ali ne toliko za povrinsku
strukturu jezika (to jest za stvarnu primjenu znakova) kao za ono to
je nazvao njegovom dubokom strukturom. Opazivi da praktiki sva
djeca, bez obzira na uroenu bistrinu, brzo i lako stjeu osnovna jezina
znanja, Chomsky je razvio teoriju prema kojoj ljudi ve roenjem stjeu
nekakvu uroenu lingvistiku sposobnost. Rije je o sposobnosti uenja,
i to samo na temelju malog broja od svih moguih reenica, osnovne
gramatike i pravila za preoblikovanje reenica u nove kombinacije.
Njegova osnovna misao bila je da mozak, zato to jo nitko od nas
nije nauio gramatika pravila prije nego to je nauio govoriti, zacijelo
posjeduje nekakvu ugraenu gramatiku sposobnost. Kada dijete na
uimo reenicu Vidi, pas tri, mi je ne prikazujemo shemom koja je
razlae na gramatike sastavnice (niti je to potrebno). Dijete odnekud ve
otprije zna daje ta glasovna kombinacija smislena i ve otprije posjeduje
osjeaj za to kako se rijei moraju sloiti da dobiju znaenje.
199
H e u r e k a !
tovie, poredbeno prouavanje raznih svjetskih jezika pokazuje
da skoro svi naginju nekom malenom skupu zajednikih gramatikih
struktura. Tako je, primjerice, kombinacija subjekt-predikat-objekt skoro
univerzalna. ak su i manje jednostavne strukture, primjerice sloene
reenice, u pravilu iste u svim jezicima. Tako je Englezova reenica The
book that I read jednaka Francuzovoj Le Uvre que j ai lit: gramatika je
ista. Hebrejski je ekvivalent za nijansu drukiji - on bi, preveden na
engleski, glasio The book that I read it (Knjiga koju itam je, a to
se ponekad pojavljuje i u engleskom). Ta dva osnovna oblika, that I
read i that I read it, opisuju nam sloene reenice u praktiki svim
poznatim jezicima. Zato samo ta dva oblika, kad bi i drugi obavili isti
posao? Zato Knjiga koju sam itao, a ne Knjiga koje od mene itanje
u prolom vremenu obavljeno je ili kakva slina formulacija?
Odgovor Noama Chomskoga glasi: univerzalna gramatika. To je
gramatika koja nam s jedne strane doputa da svaki jezik nauimo kroz
primjere, a s druge ograniava naine oblikovanja smislenih fraza i re
enica. I makar se neto obino dade izrei na vie naina, svaki se od
njih nuno izvodi, na temelju uroenih i fiksnih pravila preoblikovanja,
iz onoga to Chomsky naziva dubokom strukturom reenice. Tako se,
primjerice, govorna reenica J ohnu se lako udovoljava dade preobra
ziti, na temelju strogih pravila, iz eksplicitnije i primitivnije reenice
J ohnu je lako udovoljiti. Reenica J ohn rado udovoljava izvodi se
iz sasvim razliite duboke strukture - naime, iz reenice J ohn rado
udovoljava nekome - i to pomou drugog pravila pretvorbe. Teoriju o
postojanju univerzalne gramatike svakako podupire i injenica da mi
sva ta pravila shvaamo instinktivno i da stoga uspijevamo razumjeti i
mnoge iskrivljene i nejasne reenice.
Ako je doista tako, onda teorija Noama Chomskoga uvelike obja
njava kako je uope mogue da ljudi ikad kau ita novo. Kad bi uenje
jezika bilo isto empirijsko - drugim rijeima, kad bismo sve o nekom
jeziku nauili iskljuivo sluanjem - onda bi bilo teko objasniti kako
uope moemo govoriti kreativno, a ne samo ponavljati ono to smo uli.
200
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
Zbog toga nam mora biti uroena bar sposobnost zamjenjivanja rijei i
ideja u ve nauenim reenicama.
tovie, Chomsky vjeruje da duboke strukture ispod povrine je
zika moraju imati nekakvu bitnu vezu sa samom graom mozga. Po
tome bi, kako on to veli, jezik bio zrcalo uma (Razmiljanja o jeziku,
1975.). Ono to mislimo je, na vrlo elementaran nain, povezano s onim
to govorimo, i to ne nuno stoga to su misli i ideje u biti lingvistike
(kako bi to netko rekao), nego zato to je mozak izgraen tako da moe
stei sposobnost govora, a njegova graa nuno odreuje i na nain
miljenja.
Ideje koje je iznio Noam Chomsky revolucionirale su lingvistiku i
teoriju spoznaje te e na oba ova podruja odigrati veliku ulogu. (Meu
tim, ak su i njegovi nazori u meuvremenu evoluirali, tako da on danas
podrava verziju svoje teorije zvanu minimalizam) Njegove teorije
imaju i svoja ogranienja, napose kad je rije o razumijevanju govornog
ina, a to ga je zanimalo mnogo manje od same sposobnosti govora.
Dinamika razgovora i suptilni detalji praktinog komuniciranja daleko
nadilaze svaku univerzalnu gramatiku, a ponekad je povrina vanija
od dubine. To to smo svi sposobni kreativno govoriti nipoto ne znai
da to i inimo. To to moemo izgovoriti i razumjeti volim te i cvri,
cvri cvrak na voru crne smre ne znai da emo to i uiniti.
201
Dekonstruktivizam
Razumi je se da nije rije o posezanju za istom idejom o pisanju i o jednost avnom
izokretanju disimetrije [govora nad pismom], a to sada postaje problematino. Rije
je, naprotiv, o novoj ideji pisanja. Toj ideji moemo nadjenuti ime gram ili differance
[razlika]. Ta igra razlika pretpostavlja zapravo sinteze i naputke koji u svakom trenutku
i u svakom smislu brane da neki jednostavni element bude prisutan u sebi i sam po sebi,
pozivajui se samo na samoga sebe. Bez obzira j e li rije o sklopu izgovorenog ili pisanog
diskursa, nijedan element ne moe funkci oni rat i kao znak bez pozivanja na drugi ele
ment koji ni sam nije jednostavno prisutan. To isprepletanje dovodi do toga da se svaki
el ement - f o n e m [izgovoreni glas] ili grafem [napisani znak] - konstituira na temelju
tragova, sadranih u samom njemu, drugih elemenata tog lanca odnosno sustava. To
isprepletanje, to tkanje, j est tekst proizveden samo preoblikovanjem nekog drugog teksta.
Nita ni meu elementima ni unutar sustava nije nikad i nigdje jednostavno prisutno
ili odsutno. Od svega postoje, i to posvuda, samo razlike i tragovi tragova.
Jacques Derrida, Semiologija i gramatologija (1968.)
Mislim, time je sve raieno! Doista je, meutim, teko kriviti ikoga
ako mu je promakao smisao dekonstruktivizma, i to zato to je delcon-
struktivistiki stil tako zapleten. Pa ipak nam pomalo ide na ivce kad
vidimo kako rije dekonstruktivizam iskae na sve strane, implicitno
popraena posprdnim smijekom, a da veina onih koji taj izraz rabe i
zlorabe zapravo ni ne znaju o emu to uope govore.
Au contraire, ba naprotiv, govore neki: zloporaba dolazi od dekon-
struktivista, napose njihova voe J acquesa Derride (roenog 1930.).
Dekonstruktivistima se, izmeu ostalog, u grijeh pripisuje mrcvarenje
jezika i nijekanje svega to je dobro i pravo. Dekonstruktivizam veli da
ne postoji nikakva istina, da je sve relativno, da je moral ludorija i da za
sve vrijedi pravilo uzmi, grabi, nosi. Dekonstruktivizam se, ukratko, krije
iza svih zala modernoga drutva, od politike korektnosti do moralnog
i estetskog relativizma.
U svim tim iskrivljenjima ima i neto istine, ali panici nema mjesta.
J er je jednostavna injenica da Derrida & Co. nisu pokrenuli nihilistiku
kampanju s ciljem unitenja kulture. Oni jednostavno ele unititi me
tafiziku tradiciju u zapadnoj filozofiji, a koja je za njih dvorac besmisla
izgraen u oblacima.
202
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
A evo njihova uenja svedena na najhitniju bit, u obliku prikladnom
za sve one koji nee umrijeti ako ne uju sve detalje. Filozofi su jo prije
Sokrata postavili ideale istine originalnosti, bivanja i prisutnosti
pa su zatim na tim i njima suprotnim kategorijama izgradili sustave. San
je filozofa bio otkriti i razbistriti ta osnovna metafizika naela. Sva su
ona, meutim, puna rupa pa je svaki pokuaj da ih se podupre neizbjeno
pun tautologija i kontradikcija.
A sad prljavi detalji (prisebniji ih itatelj moda poeli preskoiti).
Dobro je polazite Derridino najpoznatije djelo O gramatologiji (1967.),
koje puca na mnotvo ciljeva pa tako i na strukturalistike spise Saussu
re a i Levi-Straussa. Saussure, veli Derrida, iri vrlo staru zabludu koja
govorni jezik proglaava istijim i originalnijim od pisanog. Za govor
se smatra da misli daje tijelo i prisutnost, dok je pisanje puki parazit,
umanjena kopija govora. Derrida to uenje zove logocentrizmom.
Saussure i njegovi nastavljai ne staju, meutim, na tome. Logo-
centrizam je jednostavno simptom metafizike sklonosti k razbijanju
stvarnosti na binarne opreke, od kojih je jedna dobra, a druga loa.
I sam se govorni jezik, prema Saussureu, razbija na dva suprotstavljena
dijela: oznake (glasove koji ukazuju na znaenja) i oznaeno (znaenja).
Znaenja su starija i vanija od oznaka, koje su besmislene i proizvoljne.
Evo nam i djelominog popisa takvih suprotnosti:
govorenje : pisanje
oznaeno: oznaka
unutra: van
prisutan : odsutan
prezentacija : reprezentacija
sredinji: marginalni
ozbiljan : retoriki
postojanje : nitavilo
istina : la
priroda : kultura
203
H e u r e k a !
Metafiziari svijet promatraju ba u takvim kategorijama te se svje
sno ili nesvjesno prema prvom lanu svakog para odnose kao prema
izvornijem, iem i boljem od drugoga. Pritom oni ne zastaju upitati
se kakva logika stoji iza tih razlikovanja niti uspijevaju objasniti kako
takve razlike uope mogu nastati ako su govor, priroda itd. tako isti,
prisutni i dobri.
Cilj dekonstruktivizma nije ukidanje takvih suprotnosti, to bi bilo
prilino donkihotski, niti mu je cilj dokazati da je drugi lan (pisanje,
oznaka, van itd.) zapravo bolji od prvoga (govor, oznaeno, unutra itd.),
to bi bila ista ta igra, ali natrake. Cilj mu je, naprotiv, pokazati da te
suprotnosti meu izrazima prikrivaju uzajamnu ovisnost i istost.
Uzmimo za primjer razlikovanje izmeu govora i pisma. Prema tra
dicionalnom filozofskom shvaanju, govor je izjednaen s prisutnou
govornika, i to u vie pogleda. Govornik je, dok govori, tjelesno prisutan,
ali je njegov govor i neposredno iskazivanje misli i osjeaja. Pisanje je,
s druge strane, definirano potencijalnom odsutnou pisca: tako, pri
mjerice, moemo itati Rousseauove rijei, iako je on mrtav. Njegova
tjelesna odsutnost osim toga oteava razabiranje njegovih misli. Ako
nam je, naime, neka njegova reenica nejasna i zbunjuje nas, ne moemo
ga nazvati i upitati to je zapravo mislio rei. Zato otkrivanje pravog
znaenja njegovih spisa od nas trai informirano pogaanje.
Derrida sve to pobija tvrdnjom da, kad je rije o odsutnosti, konfu
ziji i zabludama, govor nije nita pouzdaniji od pisma. itav se govor
zapravo svodi na odsutnost, jer kad bi neto bilo prisutno za oko i um,
a njegovo znaenje i svrha jasni, onda ne bi bilo nikakve potrebe da o
tome govorimo. Mi zapravo govorimo da bismo ukazali na pojave - tijela,
ideje, stavove i tako dalje - koje ne postoje ili nisu jasne. A budui da
rijei ne dozivaju u postojanje ono to je izgovoreno, one samo pojaavaju
odsutnost predmeta govorenja.
Iako govorimo da bismo odsutno uinili prisutnim, da ispunimo
prostor te da ponitimo utnju i prazninu, zapravo samo stvaramo ozna
ke, ne i znaenja. Ba je na to Derrida i mislio kad je izbacio kriptini
aforizam II nyapas de hors-text - Izvan teksta nema niega. U njegovu
204
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
argonu rije tekst znai ocrtavanje razlika, primjenu oznaka da bi se
razdvojilo to od onoga ili oznailo ono to je odsutno.
Govor je tekstualan ba koliko i pismo te jednako lako zbunjuje i
krivo se tumai. Svi smo se mi uputali u beskrajne rasprave, u kojima
rijei ne vode sporazumu, nego samo pojaavaju razlike. Zahvaljujui
govoru, stvari i ideje ne samo to ne postaju savreno jasne i prisutne,
nakon ega bi svi stavili jezik za zube, nego se naprotiv ini da govor
neizbjeno samo izaziva nove rijei. Kako ja razjanjavam to sam re
kao? Pomou rijei, odnosno znakova. No jesu li ti znakovi jasni? Kako
razjanjavam znakove? Novim rijeima, odnosno znakovima. I tako
dalje i tako dalje,
Izvan tog lanca odsutnog i pozivanja na reference, prema Derridi ne
postoji ba nita. ak i spominjanje unutarnjeg i vanjskog predstavlja
izvlaenje nekih starih kategorija koje pretpostavljaju da su sve dobre
stvari, primjerice prisutnost i bivanje, ve upropatene loim stvarima,
primjerice odsutnou i nitavilom. Misao da je ikad postojalo vrijeme
ili prirodno stanje u kojem nije bilo odsutnosti, razlika i tekstualnosti,
njemu se ini krajnje dubioznom - istom metafizikom fantazijom.
Bilo da su izgovoreni ili napisani, znakovi se repliciraju. Oznake i
dalje teku kao rijeka. U diskursu nema odmorita, ne postoji zadnja rije,
nikakvo transcendentalno sidro, nikakva konana istina ili prisutnost
koju moemo dozvati da stavimo toku na sve prie i sva piskaranja.
Kako onda zakljuiti to je istinito, to je autentino, to je prisutno,
osim kroz diskurs?
Govor i pismo (prema Derridinoj iroj definiciji) tvore zatvoren
sustav iji je jedini kontekst on sam: ako u rjeniku potraimo neku
rije, dobit emo samo nove rijei, koje emo zatim ponovno potraiti
da doemo do novih rijei, i tako dalje i tako dalje. Nita izvan jezika ne
moe nam jamiti njihovu istinitost, autentinost, prisutnost i smisao.
Dokazi, tvrdnje, usporedbe i kontrasti samo su lingvistike (diskurziv
ne) geste. Derridina poenta, dakle, nije da nita moe znaiti sve, nego
da je smislova toliko da njima nitko ne moe ovladati.
205
H e u r e k a !
Derrida dekonstruira i nekoliko drugih kljunih metafizikih suprot
nosti, primjerice centar/periferija i prisutnost/odsutnost. On u svakom
sluaju pokazuje da prvi pojam nikad nije samodostatan, nego da se dade
razumjeti samo u odnosu na drugi. Tako, primjerice, krug ima sredite
samo zahvaljujui tome to ima periferiju ili obod; neto je prisutno samo
u odnosu navlastitu potencijalnu i stvarnu odsutnost drugih stvari. Ideje
koje smatramo centralnim za nau zapadnu tradiciju nisu takve zato
to jasno i nedvojbeno razotkrivaju neku transcendentalnu istinu, nego
zato to su ih takvima uinili ljudi. One su postale centralne povijesnim
procesom.
Derrida, dakle, ne nijee da postoje istina, ljepota i dobrota - zato
to one, kao funkcije, postoje u svim kulturama. On samo nijee da su
to transcendentalni realiteti koji postoje izvan ljudskih ideja, diskursa i
povijesti - koje zapravo i jame. Ukratko reeno, ljudi e nastaviti priati
do vjenosti i nikad se s neba nee spustiti nikakva apsolutna istina ili
apsolutna prisutnost koja e tome uiniti kraj. To je istodobno i utjeno
i alosno.
206
Globalno selo
Elektroniki mediji svijet poslijeslovnog ovjeka saimaju do sela ili plemena u kojem
se sve zbiva istodobno i svakome: svi znaju, pa stoga i sudjeluju, u svemu to se zbiva u
trenutku kad se zbiva. Tu kvalitetu simultanosti u svjetskom selu daje televizija.
Marsh ali McLuhan, Eksploracije komunikacije (1960.), Uvod
Marshal McLuhan (1911. - 1980.) je u svojim djelima bio toliko navalio
objasniti itavu zapadnu kulturu, da su mu promakli mnogi detalji. ak
su mu i openitosti malo uvrnute, a i bio se napeo preko svojih snaga. Pa
ipak su mu glavne teze vrlo jasne, a i njegov je uvid fascinantan.
McLuhan je prorekao kulturni pomak to ga je i nehotice izazvala
visoka tehnologija, napose pak elektroniki mediji. Rezultat je svega
svjetsko ili globalno selo kako ga je on nazvao 1960. godine, to jest
svijet u kojem se daleki dogaaji u trenutku prenose i doivljaju pomou
radija, televizije i, poslije njegove smrti, faksova i kompjutorskih mrea.
Prostor se uruava, vrijeme se saima, a s njima se rasplinjuju i granice
tradicionalnih i parohijalnih svjetova: mjesnih zajednica i nacija. Na
se ivot ispreplee sa ivotom svih drugih ljudi.
To je opaanje vrlo elementarno, ali je McLuhan otiao i mnogo da
lje. On svoju iru teoriju razlae u knjizi Gutenbergova galaksija (1962.),
koju zapoinje uvoenjem tiskarstva u Europu. McLuhan tvrdi da se
Gutenbergov izum ne svodi samo na poveanje dostupnosti knjige, nego
da je on revolucionirao i samu svijest. Stari Grci su, prihvativi fonet
sku abecedu, stekli sposobnost biljeenja ideja u linearnom slijedu, a s
njom i sposobnost linearnog, racionalnog razmiljanja. Tu je sposobnost
tisak proirio kroz itavu zapadnu kulturu. Uinivi tekstove iroko
dostupnim, tisak je potaknuo nastanak novog odnosa pojedinca prema
drutvu. Kulture knjige su, naime, individualistike i introspektivne, a
u njima naglasak pada na slobodu miljenja i nepristranu analizu.
U predslovnim kulturama prilike su potpuno drukije. Kultura prije
knjike kulture - dakle oralna - vrti se oko govorenja i sluanja. Znanje
se prenosi sa staraca, a kulturnom djelatnou dominira tradicija (a ne
207
H e u r e k a !
pojedinana inicijativa). Prema McLuhanovoj analizi, iskustvo koje se
temelji na osjetilu sluha konkretnije je i komunalnije, neposrednije,
dramatinije i einotivnije od prvenstveno vizualnog iskustva stvorenog
tekstovima. Svijet zvukova svijet je gibanja i aktivnosti i sav je doivljaj
koncentriran na sadanjost. Svijet vida je, s druge strane, hladan svijet
distanciranosti i apstrakcije. Veina onoga to vidimo, za razliku od
veine onoga to ujemo, ostaje na jednomu mjestu razmjerno nepro
mijenjeno. Veina onoga to vidimo, za razliku od veine onoga to
ujemo, nije upueno nama niti nas se izravno tie. Od vizualnog smo
daleko distanciraniji: oko njega moemo kruiti, od njega se odmaknuti,
analizirati ga, postaviti ga u perspektivu.
Na poetku svoje karijere, McLuhan se zalagao za racionalistike i
linearne vrijednosti knjike kulture, za koju je smatrao da su je ugrozili
radio i televizija. U kasnijim je djelima potvrdio napad, ali se okanio vri
jednosnih sudova. Nove nas tehnologije svladavaju, one rue perspektive
ovisne o vremenskoj i prostornoj distanci, izmiu analizi i otvaraju nova
pitanja kad se ve ini da smo ih zakljuili, ali to nije nuno neto loe.
Na neki nas nain taj fluidni, razglobljem, vjeni prezent masmedijskog
doivljavanja, time to brie granice, pribliava onoj konanoj realnosti,
koja je, kako je to pokazala moderna fizika, sloena od otvorenih polja
i vjerojatnosti, a ne od fiksnih objekata i izvjesnosti. Prema McLuha-
novu shvaanju, u kulturi usmjerenoj na vizualno, dolo je do dubokog
osiromaenja. Takva je kultura slabo povezana i daleko od bogatstva
doivljaja usmjerenog odjednom na sva osjetila.
Elektroniki nas mediji na vie naina vraaju na selo. Danas se
mi, prorie McLuhan u Gutenbergovoj galaksiji, ponovno brzo gibamo
kroz zvukovni svijet simultanih zbivanja i svijesti o svemu to se zbi
va. Nove nas tehnologije retribaliziraju (vraaju u plemensko stanje),
vraaju u doba kad je stvarnost bila neposrednija i prokrvljenija, u doba
prije pobjede distanciranosti, apstrakcije i linearnosti, tako savreno
utjelovljene u mehanicistikoj znanosti Descartesa i Newtona, kao i u
montanoj traci tvornice dvadesetoga stoljea. Puki mediji, veli on, ne
nude nikakvu jedincatu viziju ni gledite, nego mozaik stavova kolek
208
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
tivne svijesti. Danas naa znanost i metoda ne tee prema odreenom
gleditu, a sama metoda ograivanju i perspektivi, nego otvorenom po
lju i odgoenom sudu. Ta je metoda danas jedina odriva u elektrinim
okolnostima stvorenim pokretom simultanog informiranja i totalne
meuovisnosti ovjeanstva.
Mogli bismo se i skanjivati da se pridruimo McLuhanovu oduevlje
nju. Ako je danas, zahvaljujui CNN-u i I nternetu, itavo ovjeanstvo
samo jedno pleme, njegovi su klanovi ipak i dalje omi za gadosti. Do
gaaji dokazuju da u tom globalnom selu svi mi jo nismo ni izdaleka
jedna velika sretna obitelj. Vjerojatno je podjednako zastraujue da
ritualnu magiju plemena danas, prema priznanju samog McLuhana,
predvode sveenici reklame. Danas ponovno, izvjetava on neutral
no, svako zapadno dijete odrasta u takvom [plemenskom] magijskom
i repetitivnom svijetu dok slua reklame na radiju i televiziji. Svjetsko
selo nije ujedinjeno samo trenutnim protokom informacija i slika, nego
i sveprisutnou McDonald sa i filmova s Terminatorom. Ba mi doe
da uzmem knjigu u ruke.
209
Medij je poruka
U kulturi poput nae, dugo navikloj da posee za cijepanjem i dijeljenjem kao sred
stvom kontrole, ponekad ostajemo i pomalo okirani kad nas neto podsjeti da je, u
operativnom i praktinom smislu, medij poruka. To jednostavno znai da osobne i
drutvene posljedice svakog medija - to j est svakog proirenja nas samih - izviru iz
novog mjerila uvedenog u nae poslove svakim takvim naim produivanjem, odnosno
svakom novom tehnologijom.
Marshal McLuhan, Razumijevanje medija: proirenje ovjeka (1964.)
Ako otkrijemo da nas aforizam Marshala McLuhana da je medij po
ruka pomalo zbunjuje, neka nam zbog toga ne bude neugodno - on
je doista mutan. McLuhan eli da sami rijeimo njegovu zagonetku
- drugim rijeima, on eli biti hladan, a taj u izraz jo objasniti.
Ili, da ga prevedemo na jednostavan jezik, McLuhan veli da sredstvo
komuniciranja (medij) izaziva mnogo vee posljedice (koje su zapravo
poruka) od ijedne informacije koju prenosi.
McLuhan je na komunikacijske tehnike gledao kao na produetke
naeg tijela i osjetila - tako je kamera produetak naeg oka, radio produ
etak uha i tako dalje. U svemu je najvea ideja da tehnologija nije nikad
neutralna - da ona nije tek puki transparentni nosilac za dostavljanje
poruka. Naprotiv, te tehnologije upravo time to produljuju naa osjetila
i preobraavaju ih, mijenjaju i na odnos prema prostoru i vremenu i
utjeu na nau interakciju sa svijetom.
Tako je, primjerice, izum pisma ne samo proirio nau mo govorenja
kroz prostor i vrijeme nego i omoguio razvoj racionalnog i analitikog
miljenja, to je preobrazilo i ovjekov odnos prema prirodi i drugom
ovjeku. A izum tiskarskog stroja i knjige, ime se potaknulo samotno
itanje i razmiljanje, bio je kljuno vaan za razvoj individualizma u
sedamnaestom stoljeu. Poruka (uinak, posljedica) pisma bilo je ana
litiko miljenje; poruka je pak tiskarstva bila individualizam.
McLuhan, iako po struci profesor engleskoga, ostao je najpoznatiji
po svojih spisima o elektronikim medijima, i to napose o televiziji. On
210
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
je televiziju nazvao hladnim medijem, kojemu su svojstvene intimne
slike slabog razluivanja i ideje koje od publike zahtijevaju visok stupanj
sudjelovanja. (Vrui mediji poput filma i tiskovina stavljaju pred nas
jasno ocrtane slike i potiu nas na pasivnu potronju.)
Iako se McLuhan sloio s kritiarima koji su ustvrdili da TV korjenito
mijenja drutvo, ipak se podrugnuo njihovim moralistikim pokuaji
ma da cenzuriraju ili skreu pojedine vrste programa. On je tvrdio da
je sadraj TV-a (njegov program) irelevantan, dok je ono to mijenja
drutvo zapravo to to taj medij potie nove, aktivnije naine gledanja
na svijet, u kojima je informacija manje vana od obrazaca osjeaja i
angairanja. On je tu misao izrazio na romantian nain rekavi da je
televizija vratila mlade ljude mitskom nainu miljenja, trenutnom
sagledavanju sloenog procesa obino razvuena kroz dugo vremensko
razdoblje.
Televizija, drugim rijeima, negira prostor i vrijeme time to svake
veeri u nau dnevnu sobu donosi stoljea povijesti i sve zakutke svijeta.
Ona je, drugim rijeima, pridonijela stvaranju svjetskog sela. Pritom,
meutim, televizija hladi to to prikazuje pa sukobima zatupljuje o
tricu i ljudima daje plitkost, zbog ega i moe skakati s ratnog izvjea
na reklamu za pivo. Moda su najbolji primjer poruke televizije - koju
211
H e u r e k a !
odlikuje slabo razluivanje, sudjelovanje i usmjerenost na proces - ba
uspjene emisije poput The Peoples Court i Americas Funniest Home
Videos, a njezin logian zakljuak neuhvatljive reklame novog vala
kao i blistava parada mitskih obrazaca, MTV.
McLuhan je prorekao da e televizijska preobrazba drutva napokon
dovesti do zastarjelosti tiska - i to bi se proroanstvo napokon moglo i
obistiniti dolaskom kompjutorskih knjiga i polaganim izumiranjem no
vina. (One koje jo uspijevaju preivjeti iz godine u godinu sve su slinije
TV ekranu, sa svojim zrnatim fotografijama u boji i informativnim gra
fikonima. A prodajni sanduii USA Todaya ak su i modelirani prema
televizijskim prijamnicima.) On je, meutim, takoer rekao i da e, kad
televizijska slika dosegne mo razluivanja filma, televizija prestati biti
televizijom, zato to vie nee biti hladna. Daje doivio HDTV (umro je
1980.), sad bi moda predvidio smrt TV-a kakva ga poznajemo.
212
Virtualna stvarnost
Virtualna stvarnost je fraza danas skoro svima na jeziku, ali postoji
li ona i stvarno? Odgovor je ne - bar prema svim rjenicima u koje sam
zavirio. U jezinom je smislu ona, dakle, virtualna, a isto bi se moglo
rei i za njezinu stvarnost. Veina se ljudi toj virtualnoj stvarnosti do
sad najvie pribliila igrajui kakvu slavnu videoigricu u takozvanoj
videoarkadi
I u emu je onda fora? Fora je da e nam uskoro upasti u dnevnu
sobu. Kako raunala iz dana u dan postaju sve bra i snanija, a osim
toga i jeftinija, ona otvaraju sve vie i vie mogunosti za sve uvjerljivije
simulacije u realnom vremenu. Kompjutorski generirana stvarnost bu
dunosti nee biti tek slika visoke razluivosti. Bit e to, kako vele proroci,
slika visoke razluivosti u koju emo moi virtualno uetati.
Izraz virtualna stvarnost (ili virtualna realnost, VR) razvio se
iz kompjutorskog argona, u kojem je virtualan izvorno znaio ne
postojei, ali softverski uinjen prividno stvarnim. (Taj se pridjev prvi
put pojavio 1959. u sintagmi virtualna memorija, a koja je i danas u
upotrebi te znai prostor na tvrdom disku dodijeljen softverskom susta
vu da ga primjenjuje kao RAM) Otuda i virtualna stvarnost, osjetilni
doivljaj stvoren kompjutorskim softverom - trodimenzionalna simu-
lacija koja je, u najboljem sluaju, po izgledu, opipu, glasanju i mirisu
identina zbilji.
Kao i mnoge nove tehnologije, i VR se razvio u okviru amerike
vojne industrije. Njegovu su prvu aproksimaciju stvarali simulatori leta
razvijeni koncem 1940-ih za obuku vojnih pilota. Pomou tih simula
tora piloti su mogli ovladati raznim opasnim situacijama bez opasnosti
za stvarnu glavu (i skupu letjelicu). Desetljee kasnije, prema Howardu
Rheingoldu i njegovoj knjizi Virtualna stvarnost (1991.), holivudski je
filma Morton Helig zamislio i napravio svoj Sensorama Simulator,
arlcadno mjesto s upravljaem i vjetrobranom za virtualni doivljaj (iz
meu ostalog) vonje motociklom kroz Brooklyn.
213
H e u r e k a !
Heligova skalamerija, koja nikad nije nadila vid i obuhvatila sva osje
tila, nikad nije stala na svoje noge. Tek 1980-ih godina, kad su ameriko
ministarstvo obrane i NASA shvatili potencijal VR-a (podignutog na vii
nivo u M. I. T.-u i drugdje), ta je tehnologija privukla ozbiljno zanima
nje i novac. Ono, meutim, ime VR nadilazi simulaciju jest injenica
da on ne imitira i simulira samo doivljaj, nego i okoli i okolnosti koje
omoguuju stvaranja novih doivljaja. To je zapravo stvarnost koja se
zbiva u virtualnom okoliu.
ini se da nas svaki dan sve vie pribliava ostvarenju virtualne
stvarnosti. Pa ipak je osnovna tehnologija virtualne stvarnosti - kacige,
upravljake pogonske rukavice, naoale i druga skalamerija prikopana
na raunalo - jo razmjerno gruba, napose kad je rije o ureajima za
iroku potronju. Nema, meutim, dvojbe da ve postoje velike ideje
za buduu primjenu. Tako se ve govori o virtualnim zgradama kroz
koje se moemo proetati jo prije no to su izgraene, o virtualnom
komuniciranju na velike udaljenosti pri kojemu moemo nazvati i do
taknuti nekoga tisue milja daleko, o virtualnom baratanju molekulama
pomou pogonskih rukavica, o virtualnom putovanju kroz bolesnikovo
tijelo i o virtualnim poslovnim sastancima. (Pozdravite se sa simpozi
jima u Vegasu i Friscu.) Svima, dakako, kao kruna svemu, na um pada
i virtualni seks, ali ja (vaj!) ne raunam da bi kompjutorska simulacija
mogla postati tako dobra jo za naega ivota.
214
U t raganj u za n@widS| iw@ni
Ekonomi j a
Greshamov zakon
Greshamov zakon - lo novac istiskuje dobar - zvui jednostavno, no
to on zapravo znai? U primjeni nailazimo na razliita znaenja, ali se
danas primjenjuje uglavnom u smislu da e ljude koji ulau s poticajnim
namjerama prije ili kasnije istisnuti oni s loim ili neznalice. Brza lova
ustupa mjesto baenom novcu.
To je, meutim, daleko od znaenja to gaje taj zakon isprva imao,
u doba kad je sir Thomas Gresham (oko 1519. - 1579.) bio vrhunski
engleski novar. Za ivota i u legendi slavili su ga kao pravoga poduzet
nikog idola, a osim toga je bio i vaan dravni birokrat. Za Krunu je
obavljao razliite dunosti pa se tako poetkom 1550-ih, kao kraljevski
zastupnik, naao i u Antwerpenu, vodeem europskom trgovinskom
sreditu. Budui da su u njegove dunosti spadali i briga za kraljevski
dug i pregovori o razmjeni valuta, Gresham je uskoro postao strunjak
i za razmjenske teajeve i kruenje novca openito.
Legenda veli da se Gresham nametnuo kraljici Elizabeti gotovo istog
asa kad je 1558. stupila na prijestolje. On joj je napisao lcalco engleska
valuta (a time i engleska roba) loe prolaze na stranom tritu. Gresham
je za takvo stanje taktino optuio njezinu prethodnicu Bloody Mary
koja je odobrila kvarenje kovanog novca.
Budui da nitko nije elio takav obezvrijeeni novac, izraen od
jeftinije slitine nego onaj koji je ve bio u optjecaju, svi su se nastojali
otarasiti loeg novca, istodobno gomilajui dobar. Tako je bolji novac
ispao iz optjecaja, dok je loiji sluio za obavljanje trgovinskih transakcija.
J ednostavno reeno, dogodilo se ba onako kako je rekao Gresham: Lo
novac istiskuje dobar. (Gresham je, zapravo, samo citirao ve postojeu
izreku, ali to nije zasmetalo ekonomistu Henryju Macleodu da je 1858.
nazove Greshamovim zakonom.)
215
H e u r e k a !
Gresham e kasnije, to jest 1568., osnovati Londonsku kraljevsku
burzu, mjesto gdje e se trgovci sastajati, sudarati i trampiti robu i sa
vjete. (Napravio ju je po uzoru na antverpensku.) Zgrada je bila uree
na mnotvom skakavaca, ivotinje koja na Greshamovu grbu zauzima
sredinje mjesto, pa je iz toga meu engleskim bankarima, zlatarima,
draguljarima i drugim trgovcima novcem i dragocjenostima iznikla
tradicija stavljanja skakavca na poslovne znakove.
Gresham se osim toga proslavio u pukoj legendi i jednom spekta
kularnom ekshibicijom razmetljive potronje po ukusu njegova doba.
Ostalo je zabiljeeno da je taj financijer, kad je kraljica Elizabeta prvi put
posjetila njegovu novu Burzu, podigao pehar vina u koje je razmrvio
dragulj vrijedan 15 000 funti. J o je neobinije to je to pie i popio.
216
Laissez faire i
zakon padajueg prinosa
Laissez faire, to doslovce znai pusti ih neka rade, ekonomska je dok
trina koju su Francuzi smutili sredinom 18. stoljea. U to se doba ona
odnosila na neintervenistiku politiku, to bi bio nekakav ekonomski
pandan slavnog aforizma Henryja Davida Thoreaua: Najbolja je vlada
koja najmanje vlada. Danas se ta sintagma, i dalje neprevedena, primje
njuje i ire, na svaku politiku neuplitanja.
Izvorno je uenje iznijela druina francuskih ekonomista koji e
kasnije dobiti nadimak fiziokrati to bi na grkom znailo pristalice
prirodovlada. Na elu im je bio Fran<;ois Quesnay (1694. - 1774.), ovjek
koji je vjerovao da je Priroda i pametna i dobra te da zna to radi, dok
je ljudska vlast pogreiva, povodljiva i esto glupa. Ipak je u to doba u
Europi prevladavala navada da se dravna vlast sitniavo uplee u svaki
aspekt proizvodnje i raspodjele dobara. Vlast bi, tvrdili su fiziokrati,
morala ljude laissez faire, tako da Narav ide svojim tokom, djelotvorno
vodei gospodarstvo prema njegovu prirodnom stanju.
Tko je zapravo iskovao izraz laissez faire, jo je sporno. Neki je u
zaslugu pripisuju samome Quesnayju, drugi Vincentu de Gournayju,
trnom inspektoru u vladi Luja XVI. i obraeniku na fiziokratsko uenje.
No bilo ovako ili onako, ipak ostaje injenica da su fiziokrati bili sret
niji u kovanju fraza negoli u voenju svoje politike. Na Lujevu je dvoru
neko vrijeme zavladala kratka moda laissezfairea, ali nije i potrajala, da
bi se ponovno pojavila (povodei se za poneto okljatrenim oblikom
spomenutog uenja) tek poslije Francuske revolucije. To je uenje, me
utim, vei uspjeh ponjelo u Engleskoj, gdje je zauzelo kljuno mjesto
u revolucionarnom djelu Bogatstvo naroda (1776.) Adama Smitha, tom
prvom tekstu klasine politike ekonomije.
217
H e u r e k a :
Zat on padaj ueg pri nosa
Formulacija zakona opadajueg prinosa pripisuje se jednom drugom
fiziokratu, naime Robertu-J acquesu Turgotu, a taj zakon veli: U jed
nom trenutku nastavak e rada i ulaganja poeti davati sve mravije
rezultate.
Zamislimo, recimo, da smo ispod garae otkrili zlatnu ilu. Od nje
nikakve koristi ako najprije ne izvadimo lovu za ruenje garae i otva
ranje rudnika. Poslije toga e naa dobit po svakom utroenom dolaru
biti pregolema, no onda e nam, zbog iscrpljenja ile, svaki utroeni
dolar donositi sve manje i manje zlata. Tako je na rudnik postao rtvom
zakona opadajueg prinosa.
Turgot je tu ideju formulirao oko 1767., ilustriravi je stavljanjem
teine na napetu oprugu. Da bi se svladao njezin poetni otpor, potreb
no je staviti neku znatniju teinu, no poslije toga e je ak i mali tlak
unekoliko stlaiti. Meutim, kako veli Turgot, nakon to popusti u
izvjesnom mjeri, ona e se ponovno poeti opirati dodatnoj sili kojom
je opteretimo i utezi koji bi se prije sabili za palac ili vie, sad e je jedva
pomaknuti za dlaku. Tako e djelovanje dodatnih utega postupno opa
dati (Observations sur un Memoire de M. de Saint-Peravy).
218
Nevidljiva ruka
Svaki se pojedinac nuno trudi da godinji dohodak drutva bude to vei. On, openito
govorei, niti tei promicanju javne dobrobiti niti zna koliko je promie. Dajui prednost
podupiranju domae nad podupiranjem strane industrije, on se vodi samo vlastitom
sigurnou, a usmjerujui svoj trud tako da mu proizvod bude to vee vrijednosti, on
smjera samo na vlastiti dobitak pa ga u tome, kao i u mnogim drugim sluajevima,
vodi nevidljiva ruka, promiui ga cilju koji nije imao mjesta u njegovim nakanama.
A nije ni za drutvo uvijek loije to to je doista tako. Jer slijedei vlastite interese, on
esto promie interese drutva mnogo uspjenije no da ih j e i doista kanio promicati.
Adam Smith, Bogatstvo naroda, knjiga IV., glava 2.
Godine 1776., dakle u godini najveeg prosvjeda protiv poreza u ljud
skoj povijesti,' kot Adam Smith (1723. - 1790.) objavio je djelo koje je
populariziralo i irilo uenje o laissezfaireu. U dva e naredna stoljea,
to je i posve primjereno, Smith postati svecem zatitnikom konzerva
tivnih pobornika slobodne trgovine, ljudi koji ne poznaju rije mrskiju
od poreza.
Smithovo djelo Istraivanja o naravi i uzrocima bogatstva naroda
vjerojatno je najpoznatiji gospodarski traktat svih vremena, i to vie zbog
svoje jasnoe i govornike vjetine negoli zbog originalnosti. Smith je,
crpei iz ideja francuskih fiziokrata i engleskih prethodnika, od kojih
spomenimo sir Williama Pettyja i sir Dudleyja Northa, skupio niz argu
menata koji su praktiki zadali smrtni udarac dirigiranoj ekonomiji.
Smith je, kao i mnogi suvremeni filozofi, vjerovao da je narav ovje
kova najbolja vodilja. Bog (Providnost) je, naime, tako posloio stvari
da e ljudi, pustimo li ih da slijede svoje vlastite interese, time prirodno
djelovati i onako kako je to za drutvo najbolje. Kanili to ili ne - a naj
ee ne - ljudi pomau jedni drugima pomaui sebi. I najgramziviji
motivi esto vode do najsretnijeg ishoda za sve. A to je djelo nevidljive
ruke Providnosti.
Smith je tu ideju prvi put uveo u svom djelu Teorija moralnih osje
aja (1759.), ali ju je potpuno razvio tek u Bogatstvu naroda, gdje izlae
* Rije je, dakako, o Amerikoj revoluciji. (Op. prev.)
219
H e u r e k a !
tezu o harmoniji vlastitih interesa. Ako svatko gleda na sebe, posljedica
nee biti Hobbesovo ratno stanje, nego naprotiv sretna plima koja e
podii sve brodove. Bogatei se, ljudi bogate drutvo pa bi stoga dru
tvo moralo omoguiti ljudima da se bogate koliko god to mogu. Tada
e svatko raditi ono emu je najvjetiji, kako bi ostvario najveu dobit,
i proizvoditi dobra za koja e drugi nai da ih je jeftinije kupovati nego
proizvoditi. Ako, meutim, svi postanu previe pohlepni, radei u korist
drutva dizanjem cijena, nevidljiva e ruka potaknuti druge da upadnu
u guvu i ponu konkurirati. Tako se cijene obuzdavaju, a nerentabilna
poduzea slamaju.
Budui da nevidljiva ruka tako dobro radi svoj posao, zakljuio je
Smith, bila bi ludost da se drava uplee u proizvodnju i trgovinu. Osim
toga, kraljevi i ministri... su uvijek to to jesu i, bez ikakve iznimke,
najvei rasipnici u drutvu. Ukratko reeno, laissez faire.
Ta doktrina funkcionira dobro u razmjerno slobodnom, jakom i
napredujuem gospodarstvu, kakvo je bilo gospodarstvo Smithove En
gleske. Ali, kao to nam pokazuje iskustvo, laissez faire ne funkcionira
tako dobro u gospodarstvu koje opada ili u zemljama u razvoju s visokom
nezaposlenou. Sumnjam da bi Smith znao objasniti zato nevidljiva
ruka skree gospodarske cikluse na silaznu putanju i zato slobodnu
trgovinu, poslije konjunkture, neizbjeno kanjava recesijom.
220
Podjela rada
Najvee poveanje proizvodne moi rada, kao i najvei dio vjetine, okretnosti i razbo
ritosti koje njome posvuda upravljaju ili j e primjenjuju, po svemu j e sudei posljedica
podjele rada.
Adam Smith, Bogatstvo naroda, knjiga I, glava 1
Podjelu rada nitko nije ni izumio ni otkrio, a ona se svodi jednostavno
na raspodjelu pojedinih poslova na razliite ljude i skupine. Podjela kom
pleksnih zadaa see sve do osvita ljudskoga drutva, a u velikim se raz
mjerima primjenjivala bar od izgradnje egipatskih piramida. Ipak, ona
prije industrijske revolucije nije bila standardna operativna procedura
na radnomu mjestu, a modernu masovnu proizvodnju moemo zahvaliti
tehnikim poboljanjima do kojih je dolo u devetnaestom stoljeu.
Vaan je doprinos konanoj prevlasti podjele rada dao i Adam Smith.
On ju je smatrao toliko vanom, da je ba tom temom i zapoeo svoje
Bogatstvo naroda. Kao primjer navodi izradu pribaaa, to je naoko
jednostavna zadaa, a ipak polagana i dosadna kad je treba obaviti jedan
ovjek. Kad se, meutim, njihova izrada raspodijeli izmeu deset do
dvadeset radnika, od kojih je svaki uvjeban za obavljanje jedne operacije
tog procesa, onda ih postaje mogue dnevno proizvesti oko dvanaest
funti - ili oko 48 000 komada. Smith to smatra vrlo uzbudljivim.
Smithov je prvi argument da podjela rada doputa svakom radniku
da se usredotoi na jednu i samo jednu zadau, ijem e se obavljanju,
dakako, silno izvjetiti. Kao drugo, ako radnici ne moraju stalno mi
jenjati posao, tedi se vrijeme. I napokon - i u retrospektivi najvanije
- ako se rad dijeli na niz ogranienih i precizno odreenih zadaa, njih je
mogue bar djelomino mehanizirati i tako omoguiti jednom ovjeku
da obavlja posao mnogih
Razumije se da podjela rada ima i svoju cijenu, dio koje je Smith
uspio prepoznati. Budui da u njegovo doba nezaposlenost nije pred
stavljala stvaran problem, on nije ni mogao predvidjeti doba kad bi
221
H e u r e k a !
mehanizacija mogla odnositi radna mjesta u masovnoj mjeri. Ali ga je
zato brinula mogunost da tjeranje radnika da itave dane provode u
obavljanju jednostavnih repetitivnih zadaa, na njihov duh ne djelu
je nuno uzvisujue. Ako se od ovjeka ne trai da na poslu napree
svoju mo shvaanja i iskazuje domiljatost u susretu s izazovima, on
openito postaje glup i zatucan koliko god to ljudski stvor uope moe
postati. Smithov odgovor: besplatno, a moda i obvezno kolovanje.
Ljudi koji su danas u Americi zavrili javne kole najbolje e svjedoiti
o djelotvornosti tog rjeenja.
222
Paradoks vrijednosti
Nema dvojbe da ste se, kad vam je pogled pao na kakvu triariju, ne
jednom upitali: Kako takvo smee moe stajati 74,95 dolara? Adam
Smith se na vrlo slian nain upitao kako dijamanti mogu biti tako skupi,
a voda tako jeftina, kad su prvi skoro beskorisni, dok se bez potonje ne
moe ni ivjeti. Naravno, jedno je rijetko, a drugog ima u izobilju, ali
je Smith shvatio da ponuda i potranja mogu objasniti samo cijenu, ali
ne i vrijednost - to jest odgovoriti na pitanje zato bi za neim uope
vladala potranja.
To je Smithov paradoks vrijednosti. Njegov odgovor glasi da su
dijamanti tako dragocjeni zato to treba mnogo rada da se oni iskopaju,
izbruse i poliraju, dok se voda grabi kantom. Drugim rijeima, vrijednost
se stvara ljudskim radom: ba je zato runo rezbareni namjetaj toliko
vredniji od onog koji ispada s montane trake.
Razumije se da je u nekom pogledu voda vrednija od dijamanta,
zato to je korisnija - pa stoga ima i veu uporabnu, pa makar i manju
razmjensku vrijednost Smith je svojom teorijom rada zapravo usta
novio razliku izmeu tih dviju vrijednosti, pri emu druga, udruena s
trinom potranjom, odreuje cijenu neke robe.
Smitha je njegova teorija navela da svoju vjeru dade slobodnom i
otvorenom tritu kao najboljoj od svih ekonomskih kombinacija, budui
da ono sili proizvoae, i to pomou konkurencije, da na najmanju mjeru
svedu utroak rada, a time i trokove. Zvui ironino, ali Smithova e
radna teorija vrijednosti posluiti kao temelj marksistikoj ekonomiji.
Prema Marxovu shvaanju, ljudski rad doista stvara vrijednost, ali e
gramzivi kapitalisti, ako im se pusti, neizbjeno radnike plaati manje
no to njihov rad vrijedi, a ostatak strpati u dep. Ta razlika izmeu
trokova proizvodnje i cijene proizvoda na tritu zove se viak vri
jednosti. Pouka je svega toga da se Smithov paradoks vrijednosti dade
rijeiti tako da se izumi onoliko razliitih vrsta vrijednosti koliko je to
za neku svrhu potrebno.
223
Dijalektiki materijalizam i klasna borba
Kao to se domiljat itatelj zacijelo ve domislio, dijalektiki je materija
lizam ono to dobivamo krianjem materijalizma s Hegelovom dijalek
tikom. Brak izmeu toga dvoga dugujemo Karlu Marxu (1818. - 1883.),
koji je jo kao mladi potpao pod jak Hegelov utjecaj, ali je onda urno
prerastao Hegelov idealizam.
Mnogi ljudi Marxa zamiljaju sasvim pogreno, no kao to emo
vidjeti, on nije smatrao da je kapitalizam neto bez ega drava moe
biti. Materijalistika dijalektika govori o postupnom i pravilnom putu iz
tlaenja u slobodu, iz feudalizma u komunizam, pri emu je kapitalizam
samo nuna postaja na tom putu.
Marx, dakle, pod materijalizmom55nije predmnijevao pohotu za
posjedovanjem. On je time samo mislio rei da ljudske stavove, stremlje-
na i djelovanje oblikuju materijalne okolnosti (primjerice zemljopisne i
gospodarske prilike). Sto se pak tie onog dijalektikog dijela, Hegel
je oslikao povijest kao stalnu i progresivnu borbu, u kojoj se teza sra-
zuje s antitezom da stvori bolju sintezu. Marxu se taj model svidio, ali
je odbacio Hegelovu pretpostavku da dijalektikom povijesti upravljaju
Ideje odnosno Duh - dakle Bog.
Marx je vjerovao da povijest doista napreduje kroz niz preokreta i pre
viranja, ali je smatrao da njih izazivaju materijalne ivotne okolnosti, ija
je baza ekonomska struktura promatranog vremena. Ekonomski od
nosi odreuju svaki oblik kulturnog izraavanja i promjene, od politike i
klase do umjetnosti i religije. Marx je te izraze nazvao nadgradnjom.
Dijalektika izvire iz suprotnosti uroenih gospodarskim sustavima.
U kapitalistikom sustavu, da uzmemo najpoznatiji primjer, postoji
neizbjena i nuna suprotnost izmeu onih koji vladaju sredstvima za
proizvodnju (buroazija) i onih koji stvarno proizvode (proletarijat).
Kapitalizam je, meutim, nuna faza ekonomskog razvoja. Iznikao iz
feudalizma (koji je svoju antitezu naao u razvoju buroaske klase), ka
pitalizam je potaknuo razvoj industrijalizacije i efikasne proizvodnje.
Unutarnje suprotnosti izmeu kapitalista i radnika neizbjeno, meutim,
224
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
vode u klasnu borbu iz koje e radnici izai kao pobjednici. Dijalektiki
reeno, kapitalizam kao teza nalazi svoju antitezu u organizira
nom proletarijatu pa iz njihove borbe, kao sinteza, nie socijalistiki
sustav.
Marx je zamislio da se Europa - izubijana revolucijama prve polovine
19. stoljea - nalazi na samom pragu te sinteze. (Prema njegovu gledanju
11a stvari, pred teko zaostalim drutvima poput Rusije i Kine bio je jo
dug put, jer ona jo nisu dola ni do kapitalistike faze.) U tom se pogledu
ba nije pokazao vidovitim, ali s druge strane nije imao nikakvih iluzija
glede oblika koji e socijalizam poprimiti u poetku. On je, naime, pred
vidio diktaturu proletarijata, koju je smatrao neizbjenom, ali nipoto
ne i idealnom. S vremenom e, meutim, potpunim ukidanjem privatnog
vlasnitva ieznuti i klasne razlike pa e drutvo postati ve po samoj
svojoj naravi pravedno (to jest barem prema materijalistikim naelima),
iz ega e iznilcnuti nova sinteza: besklasno demokratsko drutvo.
Drugim rijeima, Marx bi veinu politikih sustava koje zovemo
marksistikim smatrao privremeno, pa makar i nuno, zlima. Deset
ljea tlaenja i korupcije nisu, meutim, imala nikakvo mjesto u njegovu
planu. Kad je rije o praksi, filozofi drutva doista su skloni promaajima,
ali je marksizam, kao postupak povijesne analize, ipak preivio u raznim
oblicima. Antropolozi, historiari, politolozi i knjievni teoretiari jo i
danas njegovim analitikim oruem skidaju slojeve sentimentalizma i
idealizma s kultura koje prouavaju. Zapravo bismo skoro svaku analiti
ku metodu koja istie materijalne uvjete mogli nazvati marksistikom,
to znai da se marksizam pojavljuje u mnogo oblika, od kojih ba svi
nisu spojivi. Stoga bismo mogli rei da dijalektika, ako igdje postoji,
opstaje u samom marksizmu.
225
Religija je opijum za narod
Religijska je pat nja ujedno i istodobno izraz stvarne pat n je i prosvjed protiv nje. Reli
gija j e uzdah tlaenog stvorenja, srce svijeta bez srca i dua bezdunih uvjeta. Ona j e
opijum za narod.
Karl Marx, Prilog kritici Hegelove filozofije prava (1844.)
U oi e nas odmah ubosti dvoje. Prvo, Marx veli da je religija opijum, a
ne opijat za narod - razlika je mala, ali je vrijedno truda postaviti je na
njezino mjesto. (Opijum je sasvim odreena droga, dok se opijat odnosi
na itavu klasu spojeva.) I kao drugo, Marx je jako volio kurziv.
To opisivanje religije kao analgetika i danas bi zgranulo mnoge, no
u njegovo je doba zvualo jo radikalnije. Pa ipak je Marx time manje
osuivao samu religiju, a vie drutvene okolnosti koje ljude na nju na
vode. To ipak nee smetati da poslije toga dovijeka sluamo o bezbo-
nim komunistima, to predmnijeva da marksistika misao ne priznaje
nikakve vrijednosti i ne zna za moral.
Nije ba tako. Marx je zapravo mislio da religija slui smirivanju po
tlaenih, a tlaenje je nedvojbeno u moralnom smislu neto loe. Religija,
rekao je on, odraava ono ega u drutvu nedostaje; ona je idealizacija
onoga emu ljudi tee, ali to sada ne mogu imati. Drutveni uvjeti u
Europi sredinom devetnaestog stoljea snizili su radnike do poloaja
malo boljeg od ropskog. Isti su uvjeti stvorili i religiju koja je obeavala
bolji ivot poslije smrti.
Religija nije jednostavno praznovjerica i iluzija. Ona ima i drutvenu
ulogu: potlaene skrenuti od sagledavanja istine o vlastitoj potlaenosti.
Sve dok izrabljivani i gaeni vjeruju da e patnjom zaraditi slobodu i
sreu u nekom kasnijem ivotu, oni e svoju potlaenost smatrati di
jelom prirodnog poretka - neizbjenim bremenom, a ne neim to su
im nametnuli drugi. Na to je, dakle, Marx mislio kad je religiju nazvao
opijumom za narod: ona mu ublaava bol i istodobno ih otromljuje,
zamagljuje mu opaanje stvarnosti i oduzima mu volju za promjenom.
226
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
to je Marx zapravo htio? On je elio da narod otvori oi i sagleda
grubu stvarnost buroaskoga kapitalizma devetnaestoga stoljea. Ka
pitalisti su iz rada proletarijata cijedili sve vie i vie profita, istodobno
otuujui radnike od samoostvarenja. Radnici, meutim, zasluuju
vlast nad vlastitim radom, vlasnitvo nad vrijednostima stvorenima
vlastitim radom, kao to zasluuju i samouvaavanje, slobodu i vlast - a
sve to mogu i ostvariti ako se prenu iz duboka sna.
Radi ostvarenja svega spomenutog, Marx je pozvao na ukidanje reli
gije kao iluzorne sree za narod. On je traio da narod potrai stvarnu
sreu, a to je za Marxovu materijalistiku filozofiju znailo ostvarenje
slobode i zadovoljenja u ovom svijetu. No budui da im bogati i moni
sve to nee predati sami od sebe, mase to trebaju oteti same. Otuda i
klasna borba i revolucija. Ah, kad bi sve to bilo tako jednostavno.
227
Razmetljiva potronja
[Dokoni gospodin, u dovoljno naprednom drutvu, ne moe vie biti] jednostavno
uspjean, agresivan mujak - mu kojeg odlikuju snaga, izdrljivost i neustraivost.
Da izbjegne zaglupljenje, on mora i kultivirati svoj ukus, j er mu sad poinje pripadati
i dunost razlikovanja, sa stanovitom pedanterijom, izmeu plemenitog i prostakog
u potroakoj robi... U bliskom srodstvu za zahtjevom da gospodin izdano troi, i to
pravu vrstu dobara, stoji i zahtjev da mora znati i kako ih troiti na prikladan nain.
Njegov se dokoni ivot mora odvijati u primjerenoj f ormi. Iz toga izvire lijepo ponaa
nje... Plemenite manire i nain ivljenja elementi su podvrgavanja normi razmetljive
dokolice i razmetljive potronje.
Thorstein Veblen, Teorija dokone klase, glava 4.
Razmetljiva je potronja danas dobila toliko maha da e nas zauditi
tvrdnja da ju je netko morao izumiti, U stvari je ona vrlo stara - koliko
i potreba za iskazivanjem i nezaostajanjem za susjedima - ali sama ideja
nije imala svog teoretiara sve do pojave amerikog filozofa Thorsteina
Veblena (1857. - 1929.), koji je, napokon, iskovao i sam izraz.
Veblen, iji je prezir prema potroakom drutvu upravo opipljiv,
svoje je djelo zapoeo kovanjem izraza dokona klasa u svojoj prvoj
i najpoznatijoj knjizi Teorija dokone klase (1899.). Prema njegovu mi
ljenju, im je neko drutvo uznapredovalo iznad primitivnog stupnja i
dobara ima vie no to je potrebno za goli opstanak, u njemu se pojav
ljuju osnovne klasne razlike. S jedne strane stoje oni koji provode dane
u tjelesnom radu, a s druge oni koji se odaju asnijim djelatnostima (u
ranim fazama uglavnom lovu i ratovanju). Tako jedna klasa proizvodi, a
druga eksploatira - drugim rijeima, jedni stvaraju, a drugi otimaju.
Kako se drutvo dalje razvija, via se klasa sve vie udaljava od sva
kog oblika proizvodnog rada. Ta klasa, zahvaljujui drutvenoj i poli
tikoj prisili, preuzima vlast nad zajednikim resursima i bogatstvima.
Istodobno, prebacujui sve vei dio rada na ostale, sama u ruke dobiva
sve vie i vie slobodnog vremena. Ta dokona klasa zatim sve vie tog
slobodnog vremena posveuje udovoljavanju jedne vrlo osnovne ljudske
potrebe: potrebe da bude uvaavana od drugih ljudi.
228
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
Da bi se steklo i zadralo uvaavanje ljudi, veli Veblen, nije dovolj
no tek puko posjedovanje bogatstva ili moi. I bogatstvo i mo moraju
se dokazivati, zato to se uvaavanje stjee samo na temelju dokaza. U
barbarskom se drutvu ti dokazi sastoje od trofeja i plijena, tih opipljivih
simbola uspjenog podviga. U razvijenijim je drutvima dokaz obilje
vremena i novca na bacanje.
Zbog toga i uzdizanje takvih beskorisnih djelatnosti poput slikanja,
glazbe, modiranja, prouavanja mrtvih jezika, uzgoja trkaih konja i tako
dalje. Sve to trai mnogo vremena te stoga i mnogo slobode od sramotnog
rada. Otuda i razmetljivo pokazivanje skupih luksuznih stvari, od odjee
do automobila, od sagova do kristala. to manje veze takve stvari imaju
sa zaraivanjem za ivot ili kakvom proizvodnjom, utoliko bolje.
Isticanje vlastitog bogatstva i moi nije, meutim, samo po sebi do
voljno. Budui daje cilj razmetljive potronje, kako ju je nazvao Veblen,
iskazivanje nadmoi nad drugima, ona je uvredljiva - pa stvara zavist.
Tako ona izaziva natjecanje, kojemu je cilj ne samo ne zaostati za dru-
229
H e u r e k a !
gima nego ih i nadmaiti. Tako su ekshibicije bogatstva i ukusa samo
ulozi u pokeru konkurentske zavisti: mi stalno moramo poveavati ulog
da bismo izbjegli ponienje sputanja karata.
Nita od toga ne bi mnogo znailo da je ogranieno samo na naj
bogatije pripadnike, kako bi to rekao Veblen, vie novane klase. Na
nesreu, meutim, srednja klasa, im se razvije, i sama biva uvuena u
tu igru, i to na tetu ne samo sebe nego i itavoga gospodarstva. Viak
prihoda ne otjee u proizvodne investicije, nego na iskazivanje neijih
pretenzija. Budui pak da ljudima vie vlada ego negoli razum (to je
jedan od razloga promaaja klasine ekonomije), oni e esto, kad se
nau pred izborom, radije kupiti neku visokotehnoloku igraku negoli
obveznicu ili neto doista korisno.
Veblen, meutim, nije samo strijeljao sarkazmom u ljudsku tatinu,
nego je i mnogo pridonio socijalnom osjeaju. Kao prvo, njegova o
trina u Teoriji dokone klase prikriva duboku zabrinutost zbog sudbine
radnike klase koja je, zahvaljujui doktrini laissez fairea, na prijelomu
stoljeu postala jako crna. Njegovi drugi, manje slavni spisi, pokazali su
put graditeljima New Deala, uputivi ih da privrednu krizu, koju je on
predvidio, ublae socijalnom politikom. No sve da mu je ta prva knjiga
ujedno bila i posljednja, ipak bismo mu morali biti zahvalni za zabavne
trenutke itanja u dokonim trenucima.
230
Deficitarna potronja
Engleski ekonomist i ovjek od pera J ohn Maynard Keynes (1883. -
1946.) neko je bio hvaljen, kao to je danas rutinski kuen, zbog svoje
teorije deficitarne potronje. I stina je da je Keynes (to se izgovara kao
Kejnz), bio glasan zagovornik javnih radova, ak i neproduktivnih, no
ipak ostaje injenica da nigdje u njegovim mnogobrojnim djelima ne
nalazimo izraz deficitarna potronja ili deficitarno financiranje, pa
ak ni podrobniju obranu socijalne drave.
Ono to kod njega, meutim, nalazimo - napose u knjizi koja ga je
iznijela na glas, a to je Opa teorija zaposlenosti, kamata i novca (1936.)
- jest ambiciozan i, u njegovo doba, novatorski pokuaj analize meudje
lovanja krupnih ili agregiranih ekonomskih faktora. Danas je taj pristup
poznat pod imenom makroekonomija ili nova ekonomija. U doba
kad je veina ekonomista prouavala stabla, Keynes je odmjerio umu.
Osnovna je Keynesova ideja da nacionalnu ekonomiju moemo i
shvatiti i njome upravljati ako prihvatimo jedan jednostavan aksiom:
da je nacionalni dohodak jednak zbroju potronje i ulaganja. Nadalje,
da je razina zaposlenosti u nacionalnim mjerilima izravno razmjerna
nacionalnom dohotku. Stoga ako rastu i potronja i ulaganja, rast e i
zaposlenost.
Fascinantno? Pa ne ba, ali su implikacije duboke. Prema onom kako
je Keynes postavio svoje formule, slijedi da svako poveanje ulaganja
mora dovesti do veeg porasta dohotka. Drugim rijeima, svaki dolar
uloen u ekonomiju stvara vie od dolara nacionalnog dohotka, to onda
opet stvara vie od dolara novih radnih mjesta.
Otuda i Keynesov zakljuak: pri normalnom tijeku zbivanja, javna
ulaganja - to jest dravna potronja - uvijek su u najboljem interesu
drutva. To je tako ak i ako porez na dohodak ne moe pokriti tro
kove pa drava ostaje u dugu - otuda i kasnija kovanica deficitarna
potronja.
Zato to nitko nije vidio i prije njega? Na koncu konca, Keynesova
je aritmetika bila prilino pukokolska. Kao prvo, ekonomisti nisu
231
H e u r e k a !
bili navikli promatrati makroelconomiju Kao drugo, Keynes je iznio
novu pretpostavku o ekonomskom ponaanju. On je vjerovao da lju
de pokree sklonost potronji koja je razmjerno stalna u odnosu na
osobne prihode. Odnos izmeu dohotka i potronje ne stoji, meutim,
u izravnom razmjeru. Netko tko od 20 000 dolara dohotka potroi 15
000 dolara, nee potroiti 30 000 ako mu se dohodak podvostrui. to
je ovjek bogatiji, sve e manji dio svog dohotka troiti na kupovanje
dobara - bogatai ne jedu mnogo vie sladoleda od sirotinje.
I ba e zato nacionalni nivo potronje uvijek zaostajati za rastom
nacionalnog dohotka. To je matematiki temelj Keynesova zalaganja za
javna ulaganja. J er ako je dohodak jednak zbroju potronje i ulaganja,
a potronja raste sporije od dohotka, tada omjer izmeu svakog rasta
dohotka i njime izazvane promjene ulaganja mora biti vei od jedan.
Upravo zato to se nae potroake navike mijenjaju sporije od naeg
dohotka, javna se ulaganja isplate.
Ako to takoer vodi i u dravni dug, utoliko gore, ali je Keynesu dug
bio drai od budalaste tedljivosti. Osim toga, Keynes nije nimalo zare
zivao vjerovanje klasine ekonomije da e kapitalistiko gospodarstvo,
preputeno samome sebi, teiti punoj zaposlenosti i maksimalnoj isko-
ritenosti resursa. On je, naprotiv, vjerovao da e razuzdani kapitalizam
raditi u korist ve bogatih, gramzivih, podmuklih i beskrupuloznih te
tako dovesti do samo jo vee koncentracije imetka i nezdrave razine ne
zaposlenosti. Vano je istaknuti da je Keynes doao do vrhunca utjecaja
neposredno poslije Velike ekonomske krize, koja mu je ne samo pribavila
najbolji mogui sluaj za primjenu njegovih ideja nego je i teko ranila
reputaciju laissezfairea.
Napose u doba ekonomske krize i niske zaposlenosti, privatna ulaga
nja naginju opadanju, i to zato to se budunost ini dvojbenom. Pritom
opada i potronja, a s jednim i drugim opada i nacionalni dohodak.
Otuda i potreba za javnim radovima i drugim oblicima dravnih gos
podarskih poticaja. Ipak trebamo spomenuti daje, to se tie postizanja
pune zaposlenosti u Britaniji i drugdje, I<eynes bio pesimist, vjerujui
232
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
da je tehnoloko stimuliranje industrije na Zapadu ve doivjelo svoj
vrhunac.
ini se da je Keynes, to se tie tehnikog napretka, uao na kriva
vrata. Mnogi su ekonomisti skloni sumnjati i u njegovu najosnovniju
tvrdnju: da je omjer potronje prema nacionalnom dohotku stabilan i
da prvi nikad ne raste bre od potonjeg. Kratkorono gledano, moda
je doista tako, ali gledano na duge staze, nema dvojbe da su se obrasci
potronje posvuda promijenili. S druge strane, navedimo i Keynesov
slavni aforizam: Gledano dugorono, svi smo mi mrtvi.
233
Monetarizam
Kejnesovska je makroekonomska teorija dugo vladala meu zapadnim
politiarima, no ipak su se nali i neki koji je nikako nisu mogli progu
tati. Po njihovu gledanju na stvari, problem je s Keynesovim idejama,
barem u obliku u kojem su primijenjene, bilo to to su dovodile do
nezdravog oslanjanja na fiskalnu politiku - to jest na ubiranje poreza i
njegovo troenje.
Najutjecajniji je kritiar fiskalne politike od 1960-ih godina bio Mil-
ton Friedman, profesor na Sveuilitu u Chicagu i sredinja pojava i-
kake ekonomske kole. Kao prvo, zamijetio je Friedman, ako je cilj
kejnesovskog oporezivanja i troenja stvaranje pune zaposlenosti bez
izazivanja inflacije, onda je plan bijedno propao, to bi nam mogao rei
svaki Amerikanac koji je proivio 1970-e godine.
Kao drugo, ista je ludost pretpostaviti da su dravni birokrati i
kreatori politike mudriji od trita, jer ba njegova kolektivna mudrost
i autonomno djelovanje u krajnjem ishodu i vode gospodarski napre
dak. Trita su ve sama po sebi dovoljno opskurna i nepredvidljiva u
ponaanju pa e puki smrtnici, ako pokuaju njima manipulirati, obino
samo jo pogorati stanje.
Tu je Friedman prigrlio stare argumente za laissez faire, a njego
ve se politike ideje i inae openito pozivaju na devetnaesto stoljee.
Njegova je, meutim, ekonomska teorija - poznata kao monetarizam
- originalnija (iako ne ba posve nova). Friedman je odbacio Keynesove
formule za ulaganje i potronju i iznio tezu da dohodak, zaposlenost i
cijene mnogo vie ovise o ponudi novca i brzini kojom on ide iz ruke
u ruku negoli o javnim ulaganjima. Prema njegovu miljenju, stvarna
mo u amerikom gospodarstvu ne lei u gramzivim i rasipnim rukama
Kongresa, nego u sigurnoj i mirnoj ruci Federalne rezerve, koja upravlja
ponudom novca i kamatnom stopom.
Ipak se Friedman, u skladu sa svojim politikim protivljenjem dr
avnoj kontroli, nikad nije zalagao za manipulaciju ponudom novca
kao sredstvom za lijeenje tekuih gospodarskih problema. On bi sve
234
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
to radije prepustio tritu, pri emu bi Federalna rezerva sluila samo
kao konzistentno i stabilno sredstvo za postupno dizanje novane mase
- nepokolebljivo i ravnoduno na svakodnevne trijumfe i nedae.
Valjalo bi zapaziti da Friedman nije lupao po Keynesovim teorijama,
nego prije po nainu njihove primjene. I sam je Keynes, koji nipoto
nije bio fiskalni purist, smatrao da je uloga banaka vana koliko i uloga
drave. Sve moderne ekonomske kole, ukljuujui i monetaristiku,
Keynesove su dunice zato to je on postavio osnovnu makroekonom-
slcu teoriju. (ak je i Richard Nixon, koga bismo teko mogli nazvati
zagovornikom oporezivanja i troenja, sebe nazivao kejnesovcem.) Osim
toga, danas vie nijedan ekonomist nije u dui potpuno odan laissezfa-
ireu - jer da jest, zato bi uope i studirao ekonomiju? Zapravo je teko
zamisliti ime si to Friedman ispunjava dan.
235
Parkinsonov zakon
Rad se iri tako da ispuni vrijeme raspoloivo za svoje izvrenje.
C. Northcote Parkinson, Parkinsonov zakon ili traganje za napretkom (1957.)
Vjerojatno ste neto ve opazili: ako imate deset minuta da napiete pi
smo, napisat ete ga za deset minuta; ako vam, meutim, na raspolaganju
stoje etiri sata, za taj e vam posao trebati etiri sata. To je sr Par-
kinsonova zakona, koji je 1955. na stranicama asopisa The Economist
otkrio historiar Cyril Northcote Parkinson. On je, parodirajui tipini
socioekonomski ogled, svoju tvrdnju i dokazao grafiki prikazavi
rast britanske ratnomornarike birokracije u doba opadanja njezinih
zaduenja: za sve manje posla trebalo joj je sve vie ljudi.
Najzaposleniji je onaj koji ima vremena na bacanje, ree Parkin
son. Ljudi su skloni sami sebi stvarati posao; pritom ne varira slobodno
vrijeme, nego efikasnost. Parkinsona je najvie zanimalo kako se taj
zakon oituje na radnome mjestu pa sarkastino opaa da slubenik
eli umnoiti podreene, a ne rivale i da slubenici jedni drugima
stvaraju posao. Bez obzira na stvarni opseg posla, menaderi nastavljaju
zapoljavati sve vie suradnika, tek toliko da stvore dojam odgovornosti
i moi - to onda pokree lananu reakciju, jer se sad pojavljuje potreba
za novim suradnicima i poveanim nadzorom, a da sve to ne dovodi ni
do kakva zamjetna porasta proizvodnje.
Bez obzira na Parkinsonovu ironiju, taj zakon ima prizvuk istine i kad
je rije o uredu i kad je rije o kui. to imamo vie posla, moramo biti i
efikasniji. Sto nam je dan prazniji, sve zahtjevnije postaju i jednostavne
zadae. S obzirom na ljudsku narav, nedovrivi poslovi - kao primjerice
proljetno pospremanje - upravo su dar s neba.
236
IPrij nego @rast anemo,,
j o nIciik mi sl i
Ludizam
Ludizam - prema dananjem znaenju te rijei, a to je strah od teh
nologije i opiranje napretku - zapravo je bijedna isprika za veliku ideju.
Povijesni nam, meutim, luditi nude sloeniju i zanimljiviju priu, i ma
kar je njihovih pet minuta potrajalo jako kratko (1811. - 1816.), njihove
brige jo imaju smisla, napose pak u zemljama u razvoju.
Pokret je navodno dobio ime po Nedu Luddu, nezadovoljniku iz
Leicestershirea, kojeg oksfordski engleski rjenik navodi kao luaka
koji je ivio oko 1779. Nitko zapravo ne zna to je to sve Ludd izvodio,
ali jedna pria govori kako je unitio stroj za pletenje arapa u tvornici
u kojoj je radio zato to mu je gazda oitao bukvicu. Bez obzira, meu
tim, na istinitost prie, Ludd je postao folklornim junakom pa su neki
antiindustrijski buntovnici sebi ak i nadjenuli nadimke poput Kralj
Ludd i General Ludd.
Za razliku, meutim, od Ludda, luditi s poetka devetnaestog stoljea
nisu bili tvorniki radnici ili bar nisu poeli na njegov nain. Bili su to
veinom visokokvalificirani seoski zanatlije, ponajvie iz Yorkshirea,
koji su se bavili razliitim poslovima vezanim uz proizvodnju vune. Bili
237
H e u r e k a :
su dobro plaeni i, to je bilo jo vanije, vodei ljudi u svojim zajedni
cama, ljudi s jakim obiteljskim vezama, odani domaoj proizvodnji, a
isto tako i tradiciji.
Prilike su se, meutim, brzo mijenjale. Pogoena Amerikom revo
lucijom i Napoleonskim ratovima, engleska je privreda prolazila kroz
razdoblje opadanja. S druge je pak strane industrijalizam ubrzano dobi
vao maha, a selom su se irile tvornice i automatski strojevi. Mukarci,
ene i djeca bili su stjerani u tvornice, a tradicijske su navade morale
ustupiti mjesto industrijskoj disciplini. Zanatlijama je to donijelo kako
unitenje njihova sitnog obrta, tako i razdiranje tkiva obiteljskog i seo
skog ivota.
Amerika je revolucija tada jo bila suvremena povijest pa je nadah
nula jorkirslci puk, koji su politiari ostavili na cjedilu. Na visoko orga
niziran i sustavan nain, zanatlije i njihovi saveznici - luditi - poeli
su nou provaljivati u tvornice i u komade razbijati tkalake stanove.
Bilo je to neto nalik Bostonskoj ajanci, ali s ekiima.
Pravedna pobuna ili industrijski terorizam? Povijest piu pobjednici,
a gubitnici nadrljaju. Mnogi su bili strijeljani i objeeni pa danas rije
ludit znai skoro isto to i ilkan. Razumljiv bijes jorkirslcih zanatlija na
kapitaliste (a ne na strojeve) danas se izjednaava s donkihotskim prin
cipijelnim odbijanjem da se kupi telefonska sekretarica. Razumije se da
danas tek malobrojni vjeruju da je mar tehnologije mogue zaustaviti,
ali u to doba takav ishod nije bio sam po sebi razumljiv. Osim toga, jo i
danas postoje zemlje, primjerice Indija, gdje se odrala tradicija seoskih
zanata, koje takoer ugroava napredak. Na takvim je mjestima pravi
ludizam jo iv, ali povijest ne nudi mnogo nade.
238
Patetina la
[Postoji] i l a i zazvana uzbuenim stanjem osjeaja, koja nas, bar na neko vrijeme,
pretvara u manje-vie iracionalna bia... Svi divlji osjeaji imaju takvo djelovanje. Oni
u nama stvaraju lanost u sluaju svih dojmova vanjskih stvari, a to u j a openito
okarakterizirati izrazom patetina l a.
John Ruskin, <cO patetinoj l ai , u M oderni slikari (1856.) dio IV., glava 12
ali li vam se eludac na pizzu s feferonima? Progara li vam novac dep?
Smijee li se nebesa vaoj posljednjoj romansi? Ako je tako, krivi ste zbog
patetine lai, ali nemojte to shvatiti osobno: to vrijedi za sve ljude.
Usput reeno, patetian ne znai ono to mislite da znai. Vikto-
rijanski kritiar J ohn Ruskin (1819. - 1900.), kova te fraze, na umu
je imao korijen pathos, koji na grkom oznaava osjeaj La koju je
imao na umu bila je zabluda u kakvu upadaju uglavnom kreativni tipovi
- to jest zabluda koja pridaje osjeaje, nakane i druga ljudska svojstva
objektima koji ih nemaju, Ukratko reeno, patetina je la svojevrsni
antropomorfizam.
Takve pogreke nisu intelektualne. Mi ne mislimo da se eludac do
ista moe aliti ili more bjesnjeti ni da nas je stolica namjerno lupila u
palac. I pak ponekad, voeni strastima (onim to Ruskin naziva divljim
osjeajima), stvari vidimo ba takvima. U zagrljaju ekstaze ili bijesa,
nae opaanje dobiva boju i naa mata pobjeuje razum.
To ne mora biti loe. Zapravo je to za pjesnike i slikare sam materijal
njihova zanata. Opisujui borbu mornara da se dokopaju obale, pjesnik
Alton Locke je napisao: Veslali su preko valovite pjene - / Okrutne,
puzave pjene. Ruskin, dakako, zapaa: Pjena nije okrutna niti pue. U
drugom pak sluaju, Oliver Wendell Holmes matovito veli: Raspikua
afran, to izbija kroz kalup / Gol i drhtav, s peharom od zlata. To je,
kako suho ukazuje Ruskin, vrlo lijepo, ali i vrlo neistinito. afran nije
raspikua, nego ilava biljka, a njegova uta nije zlatna, nego afranska.
Tvrdnje su tih pjesnika, dakle, lane, ali u poeziji uivamo dijelom upravo
zbog tog razloga.
239
H e u r e k a !
Ipak, za dobru poeziju ne dostaju tek puki emotivni efekti i antro-
pomorfizam. Oni nisu ni nuni, jer, kako istie Ruslcin, patetinu je la
teko nai u djelima Shakespearea, Homera i Dantea. (Nju je, meutim,
lako nai u refleksivnom pjesnitvu, napose romantiara - Coleridgea,
Wordswortha, Shelleyja, Keatsa i ostalih.) Nadalje, ono to nam godi
nije zapravo neistina sama po sebi, nego je to, paradoksalno, istinita
neistina. Ako se pjesnik sprema izrei la, mora se potruditi da ta zbrka
ili neistina bude spojiva s osjeajima koje bi trebala izazvati. Ako to nije
tako, onda je zapravo neugodna, kao kad bismo, primjerice, ovjeka
pomahnitala od bijesa prikazali kako se divi Suncu koje mu se smijei.
Drugim rijeima, posljedice osjeaja moraju se slagati s njihovom
snagom i naravi. Meu najveim pjesnicima, od kojih spomenimo Sha
kespearea, snaga je osjeaja uravnoteena snagom misli pa se tako izbje
gava la. Osjeaji, recimo, mogu biti povezani s jaglacem, ali jaglac i dalje
ostaje samo jaglac. Isto tako, u la ne upadaju ni oni koji osjeaju malo ili
nita, jer oni stvari vide samo kakve su doista Ta la nastaje samo kad
nekog pjesnika sa stanovitim darom, ali ne i jakim intelektom, svladaju
osjeaji (jedna je od posljedica toga i romantino pjesnitvo) ili kad je
jak, misaoni pjesnik podvrgnut nekom neobino intenzivnom doivljaju
pa mu pogled padne na kakvu transcendentnu, smlavljujuu istinu. To
je onda nadahnuta la, i to od ponajbolje vrste.
S druge pak strane, papagajske metafore, neizvorni osjeaji i pje
snika pretencioznost - ono izvedeno i prenategnuto to ljudi piu kad
ih enska otkai - jednostavno je loe i neoprostivo. U mjeri u kojoj je
patetina la vie izmatana negoli doivljena, ona je samo la; u mjeri
u kojoj je emotivno istinita, ona je patetina. I tako, zakljuuje Ruskin,
patetina je la snana samo onoliko koliko je patetina i slaba onoliko
koliko je lana.
Ruskinova e se ideja kasnije ponovno pojaviti u psihoanalitikom
argonu. Ono to je on nazvao patetinom lai, Freud e nazvati pro
jekcijom, to jest prenoenjem subjektivnih doivljaja i emocija na pred
mete u vanjskom svijetu. Projekcija unutarnje percepcije prema vani,
napisat e Freud, primitivnije mehanizam koji, primjerice, utjee i na
240
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
percepciju naih osjetila, tako da on normalno ima najvei udio [meu
psihikim obrambenim mehanizmima] u oblikovanju naega svijeta
I tako, prema J. A. C. Brownu, kad god se interno i subjektivno brka s
eksternim i objektivnim, moemo govoriti o projekciji. Ne projiciraju
samo pjesnici i slikari; svi to inimo.
241
Forma slijedi funkciju
Sve stvari u prirodi imaju oblik, to e rei f ormu, neki vanjski izgled koji nam govori
o tome to su one, ono neto to ih razlikuje od ims, a njih jedne od drugih...
Bez obzira j e li to neto orao u sunovratu ili rascvala jabuka, teglei konj na djelu, bez
brini labud, razgranati orah, vijugava rijeka na uu, oblaci noeni vjetrom i iznad
svega sunce na svom put u - forma uvijek slijedi f unkci j u i to je zakon. Gdje se funkci ja
ne mijenja, ne mijenja se ni forma. Granitne stijene, vjeno zamiljena brda, ostaju
takvi stoljeima; grom pak ivi, poprima oblik i umire u tren oka.
Louis Sullivan, Visoke uredske zgrade s umjetnikoga gledita (1896.)
Louis Sullivan (1856. - 1924.) smatrao je da je amerika arhitektura na
koncu stoljea u jadnom stanju. Dinamina Amerika, ta procvjetala gos
podarska sila, domovina prvih nebodera, podizala je zgrade iz prolosti
- zgrade koje su se pozivale na Grku, Rim, gotiku i barok, renesansu i
prosvjetiteljstvo - na sve osim na suvremenu Ameriku.
Profesionalna je arhitektura u to doba bila uglavnom historicistika
rabota, visoko artificijelna, usmjerena na tradiciju i preputena proizvolj
nom ureavanju. Naglasak je padao na arhitektovu matu i erudiciju.
Sullivan je, meutim, tvrdio da bi arhitekti morali graditi zgrade pola
zei od prirodnih, a ne od artificijelnih naela. A najvanija odrednica
u prirodnoj arhitekturi jest odgovor na pitanje za to je neka zgrada
- kakva joj je namjena, to joj je bit, kakav joj je raison d etre. On je to
nazvao funkcijom zgrade pa je 1896. lansirao svoju slavnu sentencu,
danas poznatiju od njezina autora: Forma uvijek slijedi funkciju. (Ono
uvijek, koje kvari aliteraciju, uvijek se isputa.)
Sullivan je taj izraz iskovao u ogledu o onom to su tada zvali viso
kom uredskom zgradom. (Mi je zovemo neboderom; prvi je od njih,
a rije je o Home I nsurance Buildingu u Chicagu, bio sagraen trinaest
godina prije Sullivanova eseja.) Stoje bit takve zgrade? upitao se Sullivan.
to je njezina funkcija'? Za ovjeka na ulici, ta bi zgrada morala izraavati
uzvienost, egzaltaciju i ambiciju. Prirodno arhitektonsko naelo koje
iz toga slijedi jest projektiranje zgrade kod koje je visina istaknuta i ne
prekinuta. Ali, u sluaju veine nebodera, tu su liniju uspona prekidali
242
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
razni ukrasi i hirovite varijacije, ometajui gibanje oka od temelja do
vrhunca.
J edna se, dakle, funkcija te zgrade odaje ve njezinom formom. Po
stoje i druge funkcije, gledane iz perspektive namjene zgrade, a ne samo
estetskog efekta. Prizemlje i prvi kat imaju svoju svrhu: smjetaj tvrtki
i banaka, stvaranje otvorenog i privlanog prostora za posjetitelje i rad
nike, zbog ega ih moraju resiti obilje svjetlosti i slobodan pristup. Za
takvu svrhu prirodno slue posebne arhitektonske forme: slobodne,
iroke [i] raskone, utemeljene upravo na praktinim potrebama, ali
izraene s osjeajem veliine i slobode.
to je, meutim, s ostatkom zgrade? Svi katovi izmeu prvog i naj
vieg bit e u funkcijskom smislu identini: svaki red kao i drugi red,
jedan ured ba kao i svi drugi uredi To je praktian zahtjev za efikasno
243
H e u r e k a !
iskoritavanje prostora. U prirodi, istie Sullivan, sve stvari koje slue
istoj funkciji (recimo letenju) imaju istu formu (to jest krila). Sve dok
neki prirodni predmet nastavlja sluiti istoj svrsi, on i zadrava istu
formu. Pod funkcijom Sullivan predmnijeva neto poput prirodne
biti. Tako forma ptice izraava injenicu da ptica postoji i njezinu bit,
po kojoj je ona ptica, a ne neto drugo. Nema, naime, ptice koja izgleda
kao majmun ni kamena koji izgleda kao stablo (to je svojevrsna tau-
tologija). Zato banka i ne bi smjela izgledati kao grki hram ili gotiki
vlastelinski zamalc, zato bi svi katovi zgrade koji slue istoj svrsi i morali
imati istu formu.
Danas nam to moe izgledati oito, jer se praktiki svi neboderi to ih
vidimo ravnaju prema toj Sullivanovoj sentenciji. Ali u njegovo doba to
nije bilo tako. Sullivan je osudio zgradu sa esnaest razina koja se zapra
vo sastoji od esnaest odvojenih, razliitih i nesrodnih zgrada sloenih
jedna na drugu sve do vrha hrpe Takva udovita nisu projektirali
neznalice i naivci meu arhitektima, nego kolovani ljudi opsjednuti
strahom da bi mogli stvoriti dojam nerafiniranosti i nematovitosti.
Sullivan u svom dokazivanju malo pretjeruje. Osim toga, s vreme
nom je postajao sve ogoreniji zato to su mu poslovi ili sve slabije
zbog njegovih radikalnih drutvenih stavova. Ali, dok je jo projektirao,
doista je poeo preokretati konvencije svoga doba. Polazei od filozofije
prirodne demokracije i organskoga rasta, Sullivan je pokuavao unijeti
duh prirode u arhitekturu amerike trgovine. (Moda je njezin najbolje
sauvan primjer njegov V/ainwright Building u St. Louisu, izgraen
tijekom 1890. i 1891.) Njegove ideje nisu bile ba sasvim originalne, ali
su zato bile utjecajne, napose nakon to ih je u praksu proveo njegov
tienik Frank Lloyd Wright, zagovornik organske arhitekture.
Njih dvojica, Sullivan i Wright, donijeli su modernu arhitekturu u
Ameriku, s njezinim isticanjem prostora i gole strukture, funkcional
nou i modernou. Ta naela, dovedena do krajnosti gole korisnosti,
znala su proizvesti i rune, otuujue zgrade, te najgore primjere in
ternacionalnog stila. Za to, meutim, ipak ne bismo smjeli kriviti ni
Sullivana ni njegov esto krivo shvaen slogan da forma uvijek slijedi
244
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
funkciju. On nije bio neprijatelj estetskih vrijednosti, pa ak ni dekoracije
i ornamenta, nego je samo elio da oni budu organski, a ne artificijelni.
Traio je arhitekturu koja zadovoljava ne samo utilitarne nego i spiri-
tualne potrebe, a koja ujedno izraava i duh vremena.
I tako, proklamira 011u pledoajeu svojega ogleda, kad uroe
ni instinkt i senzibilnost budu upravljali ostvarenjem nae ljubljene
umjetnosti, kad poznat i uvaavan zakon postane da forma uvijek slijedi
funkciju, tada e se moi proglasiti da smo se nali na irokom putu
prema prirodnoj i zadovoljavajuoj umjetnosti, prema arhitekturi koja
e uskoro postati likovnom umjetnou u istinskom, najboljem znaenju
te rijei, umjetnou koja e ivjeti zato to je od naroda, za narod i od
njega stvorena.*Ali ne, dakako, i potpuno originalna.
* Parafraza zavrnih rijei slavnoga Lincolnova govora u Gettysburgu (The
Gettysburg Adress). (Op. prev.)
245
* Ev o o o v 59
Manje je vise
Veliki paradoksi zapadne misli, moramo rei, rijetko su kada imali i
velike praktine posljedice. Postoje sasvim dobri izgledi da ete, ako
pokrenete auto, okrenete ga put duana i krenete, do duana i stii prije
ili kasnije, bez obzira to o tome govorio Zenon. Slino je tome i Russel-
lov paradoks moda izazvao pravi kaos u teoriji skupova, ali se i poslije
toga ivot nastavio manje-vie kao i prije.
Iznimka koja potvruje pravilo glasi manje je vie, to je bila omi
ljena uzreica njemakog arhitekta Ludwiga Miesa van der Rohea (1886.
- 1969.). Mies je zapravo nije skovao, ba kao to nije izmislio ni Bog je u
detalju, to je jo jedan slogan koji mu se pripisuje. Manje je vie ve se
i prije njega pojavilo u velikoj poemi Andrea del Sarto (1855.) Roberta
Browninga te je plutalo po njemakim umjetnikim krugovima u vie
oblika. (Miesov je najizravniji izvor bio njegov uitelj Peter Behrens.) Ba
je Mies, meutim, taj paradoks i proveo u praksu, na radost nekima, a
u dananje doba mnogima na sprdnju.
Evo to je on time mislio rei. Zgradu treba sagraditi samo od bitnih
elemenata. Sve dodatne inuve samo umanjuju jasnou, korisnost i
dojam. (Tako u biti i mi danas primjenjujemo tu frazu: Vie neega
dobrog ne mora nuno biti bolje.) Arhitekt, meutim, onome manje
ne tei zbog njega samoga - dakle tek pukom ogoljivanju zgrade na
njezinu strukturu - nego onome to je primjereno materijalu, lokaciji i
projektnim zahtjevima.
Taj cilj povrno slii cilju Louisa Sullivana, koji je zagovarao organsko
jedinstvo izrekom: Forma uvijek slijedi funkciju. Mies je, meutim,
bio vie od metafizikog Sullivana usmjeren na racionalnost i preci
znost. Neposredna ga funkcija zgrade nije odvie brinula. On je, za
razliku od Sullivana, predviao da e svaka zgrada u budunosti sluiti
na mnotvo naina, obavljati mnotvo funkcija. To je jedan od razloga
njegova traganja za jednostavnou. J er to je neka zgrada otvorenija i
ia, utoliko e biti i prilagodljivija.
246
H u m a n i s t i k e Z n a n o s t i
U praksi je Miesova sentencija manje je vie urodila zgradama
rigidno geometrijskih oblika, koje su isticale materijal i konstrukciju, a
ne pokuavale ih sakriti. Najpoznatiji je primjer, bar u Americi, Seagram
Building na Park Avenue u New Yorku, koju je Mies projektirao koncem
1950-ih zajedno s Philipom J ohnsonom. Seagram je u svojoj konstrukciji
krajnje pravilan i u strukturnom smislu skoro gol: to je kruti toranj od
stakla i bronce. Iako mu to nije bila prva takva zgrada, ipak je on ostao
prototipskom staklenom kutijom koja e tijekom sljedeih desetljea
izazvati bezbroj slabijih imitacija. Manje takvog stila nedvojbeno bi nam
donijelo vie.
247
Oni koji ne mogu zapamtiti prolost osueni su
ponoviti je
Daleko je od istine da se napredak sastoji od promjene, on ovisi o sposobnosti ouvanja.
Kad je promjena potpuna, onda za promjenu ne preostaje nijedno bie i nijedan smjer
mogueg usavravanja. A kad se iskustvo ne uva, kao meu divljacima, tada djetinjstvo
ostaje vjeno. Oni koji ne mogu zapam titi prolost osueni su ponoviti je.
George Santayana, ivot razuma (1905.), svezak I, glava XII.
Postavi ve kliejem, to je opaanje panjolsko-amerikoga filozofa Ge~
orgea Santayane (1863. - 1952.) izgubilo svu dubinu. Obino izgovoreno
u obliku Oni koji ne pamte prolost... svedeno je na savjet u okviru
kolskog programa. Uite povijest, momci i djevojke, jer kad sljedei put
naie [tu ubacite strahotu], neete se sjetiti to se dogodilo prvi put.
Ne moe se rei da to nije istina, samo to to nije ono to je Santayana
mislio rei. On rijei ne mogu nije izabrao sluajno - jer je doista mislio
oni koji su doslovno za to nesposobni. Takva je sudbina dojenadi i
divljaka, za koje je svaka zora novi dan, jer su zaboravili i doivljaje i
pouku jueranjeg dana. To ne znai da su takvi ljudi (mogli bismo se
pobuniti i na izraz divljaci) dragovoljno odabrali neznanje; rije je o
tome da su oni nesposobni za povijesno miljenje.
U takvom stanju zaboravnosti, ovjek ne moe donijeti nikakvu
informiranu odluku niti se unaprijediti. On e jednostavno nastaviti
djelovati u skladu s instinktima i refleksima, koji su ve po svojoj naravi
repetitivni. Svaki je dan manje ili vie isti i Santayana je ba u tom smislu
i govorio o ponavljanju prolosti.
Santayanina je ira pouka da napredak zahtijeva stanovitu stabil
nost i sposobnost zadravanja (retentivnost) i pojedinaca i drutva.
To je temelj ljudske evolucije, koja se odvija po uzoru na Darwinovu
evoluciju biolokih vrsta. Stoga e educirano ponaanje, utemeljeno na
iskustvu, mnogo lake uspjeti u promjenjivim uvjetima. Drugim rijei
ma, u naim odnosima sa svijetom u stalnoj mijeni, postaj at emo sve
248
Manje je vie
Veliki paradoksi zapadne misli, moramo rei, rijetko su kada imali i
velike praktine posljedice. Postoje sasvim dobri izgledi da ete, ako
pokrenete auto, okrenete ga put duana i krenete, do duana i stii prije
ili kasnije, bez obzira to o tome govorio Zenon. Slino je tome i Russel-
lov paradoks moda izazvao pravi kaos u teoriji skupova, ali se i poslije
toga ivot nastavio manje-vie kao i prije.
I znimka koja potvruje pravilo glasi manje je vie, to je bila omi
ljena uzreica njemakog arhitekta Ludwiga Miesa van der Rohea (1886.
- 1969.)=Mies je zapravo nije skovao, ba kao to nije izmislio ni Bog je u
detalju, to je jo jedan slogan koji mu se pripisuje. Manje je vie ve se
i prije njega pojavilo u velikoj poemi Andrea del Sarto (1855.) Roberta
Browninga te je plutalo po njemakim umjetnikim krugovima u vie
oblika. (Miesov je najizravniji izvor bio njegov uitelj Peter Behrens.) Ba
je Mies, meutim, taj paradoks i proveo u praksu, na radost nekima, a
u dananje doba mnogima na sprdnju.
Evo to je on time mislio rei. Zgradu treba sagraditi samo od bitnih
elemenata. Sve dodatne inuve samo umanjuju jasnou, korisnost i
dojam. (Tako u biti i mi danas primjenjujemo tu frazu: Vie neega
dobrog ne mora nuno biti bolje.) Arhitekt, meutim, onome manje
ne tei zbog njega samoga - dakle tek pukom ogoljivanju zgrade na
njezinu strukturu - nego onome to je primjereno materijalu, lokaciji i
projektnim zahtjevima.
Taj cilj povrno slii cilju Louisa Sullivana, koji je zagovarao organsko
jedinstvo izrekom: Forma uvijek slijedi funkciju. Mies je, meutim,
bio vie od metafizikog Sullivana usmjeren na racionalnost i preci
znost. Neposredna ga funkcija zgrade nije odvie brinula. On je, za
razliku od Sullivana, predviao da e svaka zgrada u budunosti sluiti
na mnotvo naina, obavljati mnotvo funkcija. To je jedan od razloga
njegova traganja za jednostavnou. J er to je neka zgrada otvorenija i
ia, utoliko e biti i prilagodljivija.
246
DODATAK
Jednadbe
Einsteinova jednadba mase i energije
E
vo osnovne ideje: Neko tijelo mase m (koja nije isto to i teina, jer
potonja ovisi o gravitaciji), koje se giba konstantnom brzinom v,
posjeduje neku koliinu gibanja koju izraavamo kao mv. Inercija
(tromost) tog tijela, koja je proporcionalna njegovoj masi m, zadrat e
ga na istoj putanji, po kojoj e se gibati istom brzinom sve dok na nj ne
pone djelovati neka sila, koja izaziva akceleraciju ili ubrzanje (promjenu
brzine v). Ta dodatna sila tijelu dodaje energiju, a njezino se poveanje u
klasinoj fizici izraava umnokom koliine gibanja i promjene brzine.
Tu energiju, sadranu u gibanju tijela, zovemo njegovom kinetikom
energijom i ona je jednaka umnoku koliine gibanja i brzine podije
ljene s dva, to jest
rr V
E =m----
2
Tako dobivamo koliinu energije potrebnu da se tijelo mase m ubrza
iz stanja mirovanja do brzine v.
Ta jednadba, meutim, vrijedi samo u uvjetima newtonovske rela
tivnosti. Ako u obzir uzmemo Lorentzove jednadbe iz njegove speci
jalne teorije (koja opisuje skraivanje prostora i produivanje vremena
u smjeru relativnoga gibanja), ta formula poprima oblik:
251
H e u r e k a :
gdje je c brzina svjetlosti u vakuumu. Kako se brzina tijela primie brzini
svjetlosti, v2/c2 se primie jedinici, a nazivnik nuli. Zbog toga, dakako,
vrijednost itavog razlomka tei beskonanosti, to znai da E moe
postati po volji velik. Drugim rijeima, da neko tijelo ubrzamo do brzine
svjetlosti, morali bismo utroiti beskonano veliku energiju. Ukratko
reeno, nijedno tijelo s ikakvom masom ne moe se nikad gibati brzi
nom svjetlosti - jer za to jednostavno nema dovoljno energije. (Usput
reeno, svjetlo nema masu mirovanja, odnosno ono moe postojati samo
pri brzini c.)
Razmotrimo, meutim, taj sluaj i s obratne strane. Nekom tijelu
mase m, koje se giba brzinom v, dodajemo energiju, ali ga nekako us
pijevamo sprijeiti da se giba bre od v. Da nam bude zgodnije (a isto
bi nam bilo i u drugom sluaju), pretpostavimo da se tijelo na poetku
nalazi u stanju mirovanja - da nema uope nikakvu kinetiku energiju
- te da je v stalno unato dodavanju energije E. Ako je v = 0, onda je i
v2/c2=0 pa nazivnik nae jednadbe postaje 1. U tom sluaju
E = mc2
Drugim rijeima, sva se dodana energija nuno pretvara u masu, zato
to je masa jedina preostala varijabla, to jest veliina koju je mogue
promijeniti. Dodana e masa, ako izvedemo elementarno dijeljenje, biti
jednaka E/c2.
No masa je samo masa, stvorena ili nestvorena dodavanjem energije.
Stoga Einsteinova formula vrijedi u svakom sluaju. Ako, primjerice,
elimo doznati koliko se energije krije u tijelu mase 10 grama, jedno
stavno emo tih 10 grama pomnoiti s kvadratom brzine svjetlosti, sve
dakako u primjerenim jedinicama (joule, kilogram, metar u sekundi).
Kalkulator u ruke!
252
!Ca@s I "logistika jednadba"
Logistika jednadba, koja je odigrala kljunu ulogu u razvoju teorije
kaosa, zapravo je varijanta jednostavne linearne jednadbe. Pretpostavi
mo da prouavamo porast populacije u nekoj skupini ivotinja - recimo
sivih vjeverica u Central Parku. Naa prva hipoteza glasi da populacija
vjeverica raste iz godine u godinu po nekakvoj stalnoj stopi, recimo 0,1
ili 10%. U tom e sluaju populacija godine n +1biti 1,1 (tj. 100% +10%)
vea nego u godini n, to e napisano u matematikom obliku glasiti
xa 1 =1,1 ( x j , gdje je xn populacija u godini n. Stopa promjene (1,1)
pritom ostaje nepromijenjena.
Ipak, to vie promatramo taj sluaj, sve vie shvaamo da populacij
ski rast uope nije stalan, nego da se s rastom populacije mijenja i sama
stopa promjene. Umjesto da iz godine u godinu mnoimo uvijek istim
faktorom, prisiljeni smo uvesti promjenjivi faktor. Populaciju vjeverica
u Central Parku mnogo e bolje predvidjeti nelinearna logistika jed
nadba koja izgleda otprilike ovako:
x , =rx (1 - x )
n +1 n' ir
gdje je %npopulacija u godini n, izraena kao postotak maksimalne uku
pne populacije, gdje je r neki stalni faktor promjene. (Ako je maksimalna
populacija vjeverica u Central Parku 1500, a u nekoj je godini stvarna
populacija 1000, onda je xn = 1000/1500 =0,667.)
Ta logistika jednadba podsjea na nau poetnu linearnu, samo
to u njoj nalazimo jo jedan (nelinearni) faktor, to jest 1- xn, koji se
smanjuje s rastom populacije i raste s njezinim opadanjem. (Budui da
je xnomjer maksimalne prema stvarnoj populaciji, to jest broj izmeu 0
i 1,1 - x je uvijek pozitivan, to znai da populacija nikad ne pada ispod
nule.) Takvu jednadbu osim toga zovemo iterativnom, zato to se
rezultati iz jedne godine u nju vraaju kako bi dali rezultate za sljedeu.
Drugim rijeima, taje jednadba povratna petlja.
253
H e u r e k a !
Pokazalo se, meutim, da logistika jednadba, koja je nelinearna
(njezina je stopa promjene promjenjiva), posjeduje mnoga zanimljiva
svojstva. Za neke vrijednosti r (naime manje od 3), populacija e se na
kraju svesti na jedan precizan, nepromjenjiv broj. ak nije ni vano koji
emo broj ubaciti u prvu, pod uvjetom da je malen, ali razliit od nule.
To odredite - vrijednost kojoj se primie x dok nastavljamo ponavljati
jednadbu - zovemo atraktorom J o je zanimljiviji sluaj kad je rvei
od 3, zato to onda populacija na kraju pone oscilirati izmeu dvije
vrijednosti, tako da je naizmjence jedne godine blia jednoj, a druge
drugoj vrijednosti. Atraktor se, dakle, rascijepio pa smo dobili ono to
zovemo atraktorom s periodom 2 Nadalje, ako r povisimo na pribli
no 3,45, atraktor e se rascijepiti na etiri, pa na osam, pa na esnaest i
tako dalje. Ipak se on ne nastavlja tako podvostruavati do vjenosti. U
jednoj toki, kad je r priblino jednak 3,57, atraktor postaje nepredvidljiv
pa poinje iroko varirati, naizgled posve kaotian. (U tom ga trenutku
nazivamo udnim atraktorom.) Pa ipak se uspostavlja da je i to kaos
po nekakvom obrascu.
Logistika jednadba nije jedina koja dovodi do rascijepljenih atr a le
tom i kaosa po obrascu. Kao to je Mitchell Feigenbaum otkrio ve
1970-ih godina, postoji mnotvo jednadbi, meu kojima i mnoge vrlo
uobiajene u znanstvenoj praksi, koje, kad se ubace u povratnu petlju,
daju upravo iste rezultate kao i logistika jednadba. (J edan je primjer
takva izraza r sin nx). Matematiari su shvatili da to ne moe biti plod
puke sluajnosti pa je Feigenbaumovo otkrie izazvalo pravi kaos u
znanstvenim krugovima.
254
I m u m
Aristotel, Tlie Basic Works of Aristotel, ur. Richard McKeon (New York:
Random House, 1941.)
Saint Augustine, On the Two Cities: Selectionsfrom The City ofGod\
preveo Marcus Dods (New York: Frederick Ungar, 1957.)
Francis Bacon, Essays, Advancement ofLearning, NewAtlantis, and Other
Pieces, ur. Richard Foster J ones (New York: Odyssey, 1937.)
J acques Derrida, Of Grammatology (1967.), preveo Gayatri Chakra-
vorty Spivak (Baltimore: J ohns Hopkins University Press, 1976.)
Positions (1972.), preveo Alan Bass (Chicago: University of Chicago
Press, 1981.)
Albert Einstein, Relativity: Lite Special and General Theory, preveo
Robert W. Lawson (New York: Wings Books, 1961.)
Freud, Sigmund, Beyond the Pleasure Principle (1920.), preveo J ames
Strachey (New York: Norton, 1961.)
The Ego and the Id (1923.), preveo J oan Riviere and J ames Strachey
(New York: Norton, 1962.)
General Psychological Theory, ur. Philip Rieff (New York: Macmillan,
1963.)
New Introductory Lectures on Psychoanalysis (1933.), preveo J ames
Strachey (New Yorlc: Norton, 1965.)
Sexuality and the Psychology of Love, ur. Philip Rieff (New York:
Macmillan, 1963.)
G. W. F. Hegel, Phenomenology of pirit, preveo A. V. Miller (Oxford:
Clarendon, 1977.)
The Holy Bible, King J ames Version (1611.)
Edmund Husserl, Ideas: General Introduction to Pure Phenomenology,
preveo W. R. Boyce Gibson (New York: Collier, 1962.)
C. G. J ung, On the Psychology of the Unconscious, preveo R. F. C.
Huli, objavljeno izdvojeno u Great Ideas in Psychology, ur. Robert W.
Marks (New York: Bantam, 1966.)
255
H e u r e k a :
Melanie Klein, Love, Guilt and Reparation & Other Works 1921-1945
(New York: Dell, 1975.)
Steven Knapp and Walter Benn Michaels, Against Theory, Critical
Inquiry 8 (Summer 1982.)
Tliomas S. Kuhn, The Structure ofScientific Revolutions, drugo izdanje
(Chicago: University of Chicago Press, 1970.)
Robert W. Marks, ur., Space, Time, and the New Mathematics (New
York: Bantam, 1964.)
Karl Marx, Early Writings, ur. Quintin Hoare (New Yorlc: Vintage,
1975.)
Marshall McLuhan, The Gutenberg Galaxy: The Making ofTypographic
Man (Toronto: University of Toronto Press, 1962.)
Understanding Media: The Extensions of Man, popravljeno izdanje
(Mew York: McGraw Hill, 1965.)
i Edmund Carpenter, ur., Expiorations in Communication (Boston:
Beacon Press, 1960.)
Friedrich Nietzsche, The Portable Nietzsche, preveo i uredio Walter
Kaufmann (New York: Viking, 1968.)
Platon, The Collected Dialogues of Plato, ur. Edith Hamilton i Hun-
tington Cairns, popravljeno izdanje (Princeton: Princeton University
Press, 1963.)
Plutarh, The Impossibility of Pleasure according to Epicurus, preveo
William Baxter (New York: n. p., 1859.)
Karl R. Popper, The Logic ofScientific Discovery, drugo izdanje (New
York: Harper & Row, 1968.)
J ean-J acques Rousseau, The Social Contract, orPrinciples ofPoliticalRight,
preveo Henry J. Tozer (London: George Allen & Unwin, 1895.)
J ohn Ruskin, Modem Painters, u 5 svezaka (London: Dent, 1906.)
J ean-Paul Sartre, Being and Nothingness (1943.), preveo Hazel E.
Barnes (New York: Philosophical Library, 1956.)
Louis Sullivan, The Public Papers, ur. Robert Twombly (Chicago: Uni-
versity of Chicago Press, 1988.)
256
I z v o r i
Philip Wheelwright, ur., The Presocratics (New York: Odyssey Press,
1966.)
Norbert Wiener, The Human Use of Human Beings: Cybernetics and
Society (Garden City, N.Y: Anchor/Doubleday, 1954.)
257
Li t erat ura
Mortimer J. Adler, The Great Ideas: A Lexicon of Western Thought (New
York: Macmillan, 1992.)
S. T. Bindoff, Tudor England (Harmondsworth: Penguin, 1950.)
Werner Blaser, Mies van der Rohe: Less Is More (New York: Waser
Verlag Zurich, 1986.)
I. M. Bochenski, Contemporary European Philosophy, preveo Donald
Nicholl i Karl Aschenbrenner (Berkeley: University of California Press,
1961.)
J. A. C. Brown, Freud and the Post-Freudians (Harmondsworth: Pen-
guin, 1961.)
Douglas Bush, English Literature in the Earlier Seventeenth Century
1600-1660 (New York: Oxford University Press, 1945.)
J eremy Campbell, GrammaticalMan: Information, Entropy, Language,
and Life (New York: Simon & Schuster, 1982.)
Richard i Fernande DeGeorge, ur., The Structuralists: Erom Marx to
Levi-Strauss (Garden City, N.Y: Anchor/Doubleday, 1972.)
Dictionary ofthe History of Ideas: Studies ofSelected Pivotal Ideas, ur.
Philip P. Wiener, u 5 svezaka (New York: Scribner s, 1973.)
Timothy Ferris, Corning of Age in theMilky Way (New York: William
Morrow, 1988.)
J ames Gleick, Chaos: Making a New Science (New York: Viking,
1987.)
Stephen J ay Gould, Ontogeny and Phylogeny (Cambridge, Mass.:
Harvard University Press, 1977.)
Stephen W Hawking, A BriefHistory ofTime: From the Big Bang to
Black Holes (New York: Bantam, 1988.)
Douglas R. Hofstadter, Metamagical Themas: Questingfor the Essence
ofMind and Pattern (New York: Basic Books, 1985.)
J udy J ones i William Wilson, An Incomplete Education (New York:
Ballantine, 1987.)
258
L i t e r a t u r a
J oseph J. Kockelmans, ur., Phenomenology: The Philosophy ofEdmund
Husserl and Its Interpretation (Garden City, N.Y: Anchor/Doubleday,
1967.)
Bart Kosko, Fuzzy Thinking: The New Science of Fuzzy Logic (New
York: Hyperion, 1993.)
J. Laplanche i J.-B. Pontalis, The Language of Psychoanalysis, preveo
Donald Nicholson-Smith (New York: Norton, 1973.)
Franlc Lentricchia, After the New Criticism (Chicago: University of
Chicago Press, 1980.)
Robert H. March, Physics for Poets, drugo izdanje (Chicago: Con-
temporary Books, 1978.)
A, E. E. McKenzie, The Major Achievements of Science, sv. 1(Cam-
bridge: Cambridge University Press, 1960.)
Vincente Medina, Social Contract Theories: Political Obligation orAnar-
chy? (Savage, Md.: Rowman & Littlefield, 1990.)
Louis Menand, An American Prodigy, prikaz knjige Charles Sanders
Peirce: A Life, J oseph Brent, The New York Review of Books, December
2, 1993.
Gerald Messadie, Great Scientifc Discoveries, preveo Alison Twaddle
(Edinburgh: Chambers, 1991.)
Hugh Morrison, Louis Sullivan: Prophet of Modem Architecture (New
York: Norton, 1935.)
Ernest Nagel i J ames R. Newman, GodeVs Proof (New York: New
York University Press, 1958.)
J acob Oser, The Evolution ofEconomic Thought, drugo izdanje (New
York: Harcourt, Brace & World, 1970.)
Donald Palmer, Looking at Philosophy: The Unbearable Heaviness of
Philosophy Made Lighter (Mountain View, Calif: Mayfield, 1988.)
William Poundstone, Prisoners Dilemma (New York: Doubleday,
1992.)
Alex Preminger, ur., Princeton Encyclopedia ofPoetry and Poetics (Prin
ceton, N. J.: Princeton University Press, 1974.)
259
H e u r e k a !
Howard Rheingold, Virtual Reality (New York: Simon & Schuster,
1991.)
Eric Roll, A History of Economic Thought, etvrto izdanje (London:
Faber and Faber, 1973.)
Leland M. Roth, A Concise History of American Architecture (New
York: Harper & Row, 1979.)
J ames Trefd, 1001 Things Everyone Should Know about Science (New
York: Doubleday, 1992.)
Vie suradnika, Who Were the Luddites, Really? History Conferen-
ce, Topic 139 (od listopada 1992. do danas), the Whole Earth Tectronic
Link Computer conferencing system, well.sf.ca.us.
W. R D. Wightman, The Growth of Scientific Ideas (NewHaven: Yale
University Press, 1953.)
260
I
Jeste li ikad osjetili dodir nevidljive
iuke Adama Smitha? Znate li stoje to
kvant i kamo zapravo skae? Imate li
tek mutne predodbe o mutnoj logici?
Uskliknut ete Heureka! kad otkrijete
sve te tajne i jo mnogo njih, iako
pritom vjerojatno neete, kao Arhimed,
goli potrati ulicom. Ova je knjiga
oaravajue kruno putovanje, obilazak
nekih od najutjecajnijih i najee
spominjanih velikih ideja. HEUREKA!
je jasan, jezgrovit i zabavan vodi za sve
one koji ba nisu sigurni 11pravi smisao
Heisenbergova naela neodreenosti
i koji se ne bi snali u razabiranju
Mendelovih zakona od Newtonovih.
D r . M i c h a el M a c r o n e au t o r j e
NEKOLI CINE POPULARNIH KNJIGA O
S h a k e s pe a r e u , B i bl i j i i j o k o j e e m u .
D i pl o mi r a o j e m a t e ma t i k u ,
SEMIOLOGIJU I ENGLESKI NA B r OWNOVU
s v e u i l i t u i B e r k e l e y j u .
Mozaik knjiga
GRUPA MLADINSKA KNJIGA
Po t r a i t e u HEUREKI!
I s t o n i g r i j eh
P r v i po k r e t a
Sv e s e mi j en j a o s i m s a me mi j e n e
M i s l i m, d a k l e po s t o j i m
T a b u l a r a s a
E g z i s t e n c i j a l i z a m
K o pe r n i k a n s k a r e v o l u c i j a
Z n a n j e j e v e s a mo po s ebi m o
T eo r i j a r e l a t i v n o s t i
P r o mj e n a pa r a d i g me
E d i po v k o mpl e k s
K v a n t n i s k o k
Pa v l o v l j ev a r ea k c i j a
N a e l o u g o d e
L a i s s e z f a i r e
M ed i j j e po r u k a
V i r t u a l n a s t v a r n o s t
Po d j e l a r a d a
R el i g i j a j e o pi j u m z a n a r o d
D e f i c i t a r n a po t r o n j a
Pa r k i n s o n o v z a k o n
Pa t e t i n a l a
Fo r m a s l i j ed i f u n k c i j u
M a n j e j e v i e
O n i k o j i n e m o g u z a pa mt i t i
PROLOST OSUENI SU PONOVITI J E