I. Marković, Fonologija I Morfonologija 2012-13, Predavanja PDF

FILOZOFSKI FAKULTET SVEUILITA U ZAGREBU
Hrvatski standardni jezik:

fonologija i morfonologija
Dr. sc. Ivan Markovi, doc.
2012/2013.
IZVEDBENI NASTAVNI PLAN (SILAB) ZA KOLEGIJ

HRVATSKI STANDARDNI JEZIK FONOLOGIJA I MORFONOLOGIJA
PREDDIPLOMSKI STUDIJ KROATISTIKE
AK. GOD. 2012/2013.
OPIS KOLEGIJA
Predmet: Hrvatski standardni jezik
Kolegij: Fonologija i morfonologija
Nositelj: Dr. sc. Ivan Markovi, doc.
Izvoai: Dr. sc. Ivan Markovi, doc.
ECTS: 5 bodova
Jezik: Hrvatski
Trajanje: 1 semestar, III. (zimski)
Status: Obavezan kolegij za studente III. semestra jednopredmetnog i dvopredmetnog studija kroatistike
Uvjet za upis: Poloen ispit iz kolegija Jezine vjebe 1 i Jezine vjebe 2
Cilj kolegija: Usvajanje temeljnih znanja o opoj fonologiji te o fonetici, fonologiji i morfonologiji
hrvatskoga standardnog jezika.
Korespondentnost i korelativnost programa: Program je izravno povezan s programom hrvatske
morfologije te s relevantnim poglavljima hrvatske pravopisne i pravogovorne norme.
Oblik nastave: Predavanja i seminari (2P + 2S).
Praenje i ocjenjivanje studenata: Studenti sudjeluju u svim oblicima nastave, na seminarima aktivno;
konana ocjena oblikuje se na zavrnom ispitu.
Nain polaganja ispita: Pismeno.
LITERATURA
I. Obavezna
Badurina, Lada Ivan Markovi Kreimir Mianovi. 2008. Hrvatski pravopis: 167. Drugo izdanje.
Zagreb: Matica hrvatska.
Bari, Eugenija Mijo Lonari Dragica Mali Slavko Pavei Mirko Peti Vesna Zeevi Marija
Znika. 1995; 2005. Hrvatska gramatika: 3993 [Fonetika i fonologija]. Zagreb: kolska knjiga.
Markovi, Ivan. 2010. Hrvatska fonetika, fonologija i morfonologija. Skripta. http://omega.ffzg.hr.
II. Dopunska
Babi, Stjepan Dalibor Brozovi Ivo kari Stjepko Teak [Babi et al.] 2007. Glasovi i oblici hrvatskoga
knjievnoga jezika. Velika hrvatska gramatika. Knjiga prva. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Babi, Stjepan Milan Mogu. 2010. Hrvatski pravopis: 173. Zagreb: kolska knjiga.
Brozovi, Dalibor. 2006. Neka bitna pitanja hrvatskoga jezinog standarda. Zagreb: kolska knjiga.
Brozovi, Dalibor. 2007. Fonologija hrvatskoga knjievnog jezika. Zagreb: Nakladni zavod Globus. [Ili: Babi et
al. 2007: 159257.]
Chomsky, Noam Morris Halle. 1968. The sound pattern of English. New York: Harper & Row.
Garde, Paul. 1993 [1968]. Naglasak. Prev. D. Ragu. Zagreb: kolska knjiga.
Handbook of the International Phonetic Association: A guide to the use of the international phonetic alphabet. 2007
[1999]. 8th printing. Cambridge: Cambridge University Press.
Jakobson, Roman. 2008 [1990]. O jeziku. Prir. L. R. Waugh M. Monville-Burston. Prev. D. Lalovi.
Zagreb: Disput.
Jakobson, Roman Morris Halle. 1988 [1956]. Fonologija i fonetika. U: Temelji jezika: 549. Prev. I.
Martini. Zagreb: Globus.
Jelaska, Zrinka. 2004. Fonoloki opisi hrvatskoga jezika: Glasovi, slogovi, naglasci. Zagreb: Hrvatska sveuilina
naklada.
Lass, Roger. 1984. Phonology: An introduction to basic concepts. Cambridge: Cambridge University Press.
Mandi, David. 2005. Metrika fonologija. Suvremena lingvistika, Zagreb, 5960: 81101.
Mihaljevi, Milan. 1991. Generativna i leksika fonologija. Zagreb: kolska knjiga.
Muljai, arko. 1972. Opa fonologija i fonologija suvremenoga talijanskog jezika. Drugo izdanje. Zagreb: kolska
knjiga.
Odden, David. 2008 [2005]. Introducing phonology. 6th printing. Cambridge: Cambridge University Press.
Sili, Josip. 1992. Status skupova t i d u hrvatskom jeziku. Suvremena lingvistika, Zagreb, 34: 262280.
Sili, Josip Ivo Pranjkovi. 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka uilita: 1133
[Fonologija]. Zagreb: kolska knjiga.
kari, Ivo. 2006. Hrvatski govorili! Zagreb: kolska knjiga.
kari, Ivo. 2009. Hrvatski izgovor. Zagreb: Nakladni zavod Globus. [Ili: Babi et al. 2007: 15157.]
Teak, Stjepko. 2007. Morfonologija: Glasovne promjene u hrvatskome knjievnome jeziku. U: Babi et al.
2007: 259276.
Trask, Robert Lawrence. 1996. A dictionary of phonetics and phonology. London New York: Routledge.
Turk, Marija. 1992. Fonologija hrvatskoga jezika (raspodjela fonema). Rijeka Varadin: Izdavaki centar Rijeka
Tiskara Varadin.
Vukui, Stjepan Ivan Zorii Marija Grasselli-Vukui. 2007. Naglasak u hrvatskome knjievnom jeziku.
Velika hrvatska gramatika. Knjiga etvrta. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
RED PREDAVANJA PO TJEDNIMA

1. Uvod
Sadraj: Uvod u ope te fonetiku, fonologiju i morfonologiju hrvatskoga jezika
2. Artikulacije
Sadraj: Odredbena obiljeja ljudskoga jezika Ralanjivost ili artikuliranost
3. Morfonologija I.
Sadraj: Uvod u morfonologiju Tipologija glasovnih promjena
4. Morfonologija II.
Sadraj: Hrvatske glasovne promjene I. Asimilacije Ispadanja Umetanja Prijeglasi
5. Morfonologija III.
Sadraj: Hrvatske glasovne promjene II. Palatalizacije Sibilarizacije Jotacije Prijevoj
6. Fonetika I.
Sadraj: Uvod u fonetiku Fon Alofon Transkripcija IPA
7. Fonetika II.
Sadraj: Hrvatski fonovi Transfonemizacija
8. Fonologija I.
Sadraj: Alfabet Fonem Razlikovna obiljeja Strukturalistika Generativna Autosegmentalna
9. Fonologija II.
Sadraj: Hrvatski fonemi I.
10. Fonologija III.
Sadraj: Hrvatski fonemi II. Kriteriji fonemskosti i suvremeni hrvatski jat
11. Slog I.
Sadraj: Uvod u slog i slogovanje Zvonkost Stopa
12. Slog II.
Sadraj: Hrvatski slogovni obrazac i podobrasci
13. Slog III.

Sadraj: Hrvatska fonotaktika ogranienja
14. Prozodija
Sadraj: Uvod u prozodiju Osnove hrvatskoga naglasnog sustava i naglasnih tipova
15. Zakljuak
Sadraj: Sabiranje i zaokruivanje gradiva
Ivan Markovi, FF Zagreb, 2012.
Hrvatska fonologija i morfonologija 01
ODREDBENA OBILJEJA LJUDSKOGA JEZIKA
Pred nama su dva semestra u kojima se bavimo fonologijom i morfologijom te

morfonologijom, dakle jezinim disciplinama koje se bave fonemima, fonovima, morfemima,
morfovima rezultatima ralambe, artikulacije jezika i smjenama do kojih dolazi zbog
nesnoljivosti pojedinih skupina fonova na morfskim granicama. Ali odakle uope fonemi i
morfemi, to su oni, kako smo do njih doli i to nam oni o ljudskome jeziku kao takvu kau?
Jezik je sustav. Sustav je ukupnost jedinica i njihovih meuodnosa. Budui da su jedinice

jezika znakovi, dakle znaenjske jedinice, jezik je znaenjski ili semiotiki sustav. Dapae
jezini znakovi, jezik kao znakovni sustav i komuniciranje jezikom kao osobita semioza
prvorazredne su teme ope semiotike i unutar nje zauzimaju povlateno mjesto.1
Semiotikih sustava ima razliitih: sustav prometnih znakova, ikone na raunalu, ivotinjsko
glasanje, igre (npr. ah, nogomet) i njihova pravila, znakovni jezik gluhih, neverbalna
komunikacija (namigivanje, trzanje ramenom, pokazivanje srednjega prsta) itd. Ljudski
jezik kao semiotiki, znaenjski sustav ima neka obiljeja koja ga razlikuju od ostalih. Kroz
povijest mnogi se znanstvenik, filozof, jezikoslovac pitao o razlici ljudskoga jezika kao
semiotikoga sustava od svih drugih semiotikih sustava. Jedan od poznatijih pokuaja u
suvremenosti danas ve zastario, ali vaan jer je u okviru modernoga jezikoslovlja bio
pionirski svakako je onaj utjecajnog amerikoga jezikoslovca Charlesa F. Hocketta, koji je u
nekoliko radova s kraja 1950-ih i u 1960-ima pokuao usustaviti posebnosti ljudskoga jezika
kao znaenjskoga sustava prema ostalim znaenjskim sustavima, posebno ivotinjskima.2
Semiotika je prema jednoj definiciji Charlesa S. Peircea, velikog amerikog semiotiara (18391914, izg.
['pers]!) nauk o naravi te o temeljnim inaicama semioze. Dakle nije znanost o znakovima, nego o znakovnim
procesima ili semiozama. Inae termin semiotika prvi je upotrijebio F. de Saussure, smatravi da je lingvistika
tek uvod u buduu opu teoriju znakova semasiologiju. Semiologija je dakle iznikla upravo iz jezikoslovlja.
Semioza je proces u kojemu znak razvija svoju djelotvornost, svoju znakovljivost. Pravi predmet semiotike
prema Peirceu nisu znakovi po sebi i nije komuniciranje, nego su to procesi semioze. Vrste semioze jesu:
fizikosemiotika (o naravnome znakovlju), ekosemiotika (o okoliu), biosemiotika, zoosemiotika,
antroposemiotika (koja ukljuuje jezik, neverbalnu komunikaciju i sl.) Nekoliko tema semiotike lingvistike:
temeljna pitanja znaenja, odnos izmeu semantike i semiotike, semiotika pitanja jezinoga razvoja, pitanja
neglasovnih jezinih kodova, jezina ikoninost i odrednice jezika.
2
Zoosemiotika prouava uporabu znakova u ivotinja. Termin je uveden 1963. Interes, naravno, postoji od
davnina, od Aristotela do Darwina. Suvremenu zoosemiotiku usustavili su Ch. W. Morris, Th. A. Sebeok i dr.
Mnoge su vrste prouavane (npr. dupini, konji, psi), ali najvie pele (tzv. plesni jezik, v. dalje), komuniciranje
ptica i komunikacijske sposobnosti ovjekolikih majmuna.
Hockett je iznio petnaestak odredbenih, definitornih obiljeja (engl. design features, DF),3
opih svojstava koja ljudski jezik razlikuju od ostalih semiotikih sustava kojima se ljudi i
ivotinje slue. Uzgred, ali vano: injenica da je neto odredbeno za ljudski jezik ne kae
nita o hijerarhiji sustav, ne kae da je ljudski jezik nadmoan drugim sustavima ili bolji od
njih, nego samo to na koji je on nain od drugih sustava sporazumijevanja i semioze razliit.
Tek sekundarno moe se govoriti o prednostima kojega sustava nad drugima.4 Hockettov niz
ovakav je, s napomenom da je Hockettu jezik glasovno-rjeita komunikacija, odnosno ne
ukljuuje pismovnu i gestiku komunikaciju, to ima posljedica i DF:5
I. DF koja se tiu (glasovnoga) kanala ljudske komunikacije:
1) Glasovno-sluni kanal
2) Posvudanji prijenos (prijenos irenjem, emitiranjem) i usmjeren prijam
3) Brzo umuknue (zamiranje)
II. DF koja se tiu pragmatike, drutvenog okvira jezine komunikacije i posljedica na ljudsko ponaanje:
4) (Meu)razmjenljivost
5) Povratna sprega
6) Specijaliziranost
IV. DF koja se tiu semiogeneze, uvjeta stjecanja jezika:
16) Mogunost uenja (uljivost)
13) Tradicija (prijenos) kulturom
III. DF koja se tiu semantike ljudskoga jezika:
7) Semantinost (referencijalnost, znaenjskost)
10) Premoivanje razdaljine (dislociranost, izmjetenost)
14) La (vrdanje, muljanje)
15) Reflektivnost
8) Arbitrarnost (nemotiviranost, proizvoljnost)
V. DF koja se tiu ljudskoga jezika kao koda:
9) Razluivost (diskretnost)
11) Proizvodnost (produktivnost)
12) Dvostruka ralanjenost
Pri opisima obino se promatra njihov najvei broj (16), inae broj se kretao od 7 do 16; naknadno su obiljeja
rasporeena u pet skupina. Kao dodatno obiljeje, tada (17), moemo dodati sintaktiki ustroj ljudskoga jezika.
4
Na to se nadovezuju 1) naini zoosemioze za koje ovjek nije osposobljen, npr. prostorno odreenje jeke, sonar
(imi, kit), bioluminiscencija (krijesnice), orijentacija elektricitetom (jegulja u mutnoj Amazoni), globalno
orijentiranje na daljinu (ptice selice), sofisticirani komunikacijski i osjetilni kanali morskoga psa; 2) oblici ljudske
komunikacije koje racionalna zapadna kultura ne prihvaa spremno, poput telepatije, raznih oblika vidjelatva
5
Prema: Hockett (1963; 1977: poglavlje 7), Nth (2004: 323, 32935), Lyons (1977: 7085), Matasovi (2003),
Tekavi (1979: 179). Numeracija je Hockettova, podjela prema Nthu (2004: 332, prijevod A. Stamaa).
Pogledajmo sad svako od tih obiljeja i je li ono zapravo odredbeno za ljudski jezik. Naime za
najvei dio obiljeja moe se rei da su onoliko koliko sad znamo opovrgnuta kao odredbena
za ljudski jezik, odnosno ima ih i u drugim semiotikim sustavima, osobito zoosemiotikima.
I. Odredbena obiljeja koja se tiu glasovno-slunoga kanala ljudske komunikacije

DF 1. Glasovno-sluni kanal (engl. vocal-auditory channel). Jezik se proizvodi pomou
govornoga trakta, jezini signali primaju se sluhom.
Ali: U tom smislu ljudski jezik ne razlikuje se od ivotinjske komunikacije. Sam Hockett
(1977: 1267) istie da svi sisavci osim irafa rabe glasovno-sluni kanal, a tako i ptice.
DF 2. Posvudanji prijenos irenjem i usmjeren prijam (engl. broadcast transmission and
directional reception). Govor se od svog izvora kree u svim smjerovima i moe savladati
zapreke (u tome se razlikuje npr. od svjetlosti, komunikacije svjetlosnim signalima), a
primatelji su u stanju locirati mu izvorite, dakako, unutar razumna dosega.
Ali: Tako je i u ivotinja. Usto, nedostatak je takva komuniciranja i u ljudi i u ivotinja to
signale mogu uti i oni kojima signali nisu namijenjeni.
DF 3. Brzo umuknue ili zamiranje (engl. rapid fading, odnosno transitoriness). Izgovoreni
signal ubrzo zamre i oslobaa se put daljnjim porukama.
Ali: Tako je i u ivotinja.
Nedostacima (DF 3) ovjek je doskoio izumom pisma, koje, ini se (Hockett 1977: 149), u
ivotinjskome svijetu nema korelata. Pismo ima znatnih nedostataka temelji se na
vizualnome kanalu, pa mora biti vidljivo, pismom je teko prenijeti nerjeite poruke
situacijskoga konteksta, pismo pismo zahtijeva pozornost, angaman itanja i pisanja,
primatelj je ogranien u prostoru ali prednost mu je to ne zamire, to je zapisano, ostaje.
Prva tri obiljeja (DF 13), i Hockett je o tome pisao, nisu odredbena za ljudski jezik.
II. Odredbena obiljeja koja se tiu pragmatike, drutvenog okvira jezine komunikacije i
implikacija na ljudsko ponaanje
DF 4. Razmjenljivost ili meurazmjenljivost (engl. interchangeability). Odrasli i zdravi
lanovi ljudske jezine zajednice mogu biti poiljatelji i primatelji poruka sposobni su
odailjati i primati svakovrsne poruke, poiljatelj i primatelj rabe isti sustav.
Ali: Zapravo je tako i u ivotinja, samo to u je njih est sluaj da signale jednoga spola mogu
primati i razumjeti samo pripadnici drugoga spola (u parenju). A i u jezikoslovlju su odavna
poznate jezine zajednice s velikim razlikama mukoga i enskoga govora.
DF 5. Potpuna povratna sprega (engl. total feedback). Govornik sebe sam uje dok proizvodi
poruku i moe ju nadzirati, nadgledati i (samo)ispravljati.
Moe li to koja druga vrsta, ne zna se, ali za ovjeka je to vano. Kao i razmjenljivost (DF 4)
povratna sprega ima i drutvenu protegu omoguuje uzajamno drutveno djelovanje meu
sugovornicima. Dapae, a posve je vjerojatno da to druge vrste ne mogu (Hockett 1977: 137),
ljudsko bie moe glumiti uloge, jednostavno reeno, moe razgovarati sam sa sobom,
glumei dva poiljatelja i dva primatelja poruke. Usporedimo li to s vizualnom i tjelesnom
semiozom u ivotinja, razlika je jasnija paun ne vidi sam sebe dok se epuri, ali vidi ga
paunica, i nema nikakva posebna razloga da se paun epuri sam za sebe.
DF 6. Specijaliziranost (engl. specialization). Dva su joj tumaenja. Prvo (v. npr. Tekavi
1979, nije posve jasno odakle to tumaenje) podrazumijeva da ljudski jezik ne slui drugoj svrsi
do komunikaciji i nije povezan s drugim fiziolokim funkcijama. ovjek ima specijalizirane
govorne organe kojima svjesno upravlja i uz govor moe istovremeno obavljati i druge funkcije
jer za govor ima specijaliziran govorni trakt.6 Vano je podsjetiti da Hockett jezik izjednaava s
govorom, ime se otklanjaju sve one ivine koje imaju specijalizirane komunikacijske organe.
Drugo (tako u Hocketta 1977: 13741; usp. i Lyons 1977), veli se da je specijaliziran onaj signal
kojega fizika posljedica i uinak na primatelja nisu fukcionalno povezani. Primjer: Kazati Doite
za stol! nije nita drugo nego proizvesti zvune valove. Takvi su specijalizirani signali.
Nespecijalizirani signali oni su u kojih su fizika posljedica i uinak na primatelja povezani.
Primjer: Postavljanje stola signal je da e se za stolom jesti i na nespecijalizirani i vizualni nain
odgovara verbalnomu pozivu na ruak, znak je za okupljanje obitelji. Na taj drugi nain (DF 6)
bilo bi zapravo obiljeje koje se tie semantike i koda ljudskoga jezika (v. dalje, III i V).
Govoriti, to zahtijeva tek neznatan fiziki napor (za razliku od nas ivotinje se sve unesu u komunikaciju
Tekavi 1979). S tim u vezi usp. razvoj govornih organa u Homo sapiensa:
200 000 BP (BP = engl. before present, ustaljen nain mjerenja vremena u arheologiji, geologiji, antropologiji)
Homo sapiens (mozak 1 2001 400 cm3), ukopni obredi, samoukraavanje, odjea, prometala, oblikovanje
glasovnoga trakta, miije omoguuje mimiku.
50 000 BP Homo sapiens sapiens (mozak 1 500 cm3), posve razvijen jezik, moderni ovjek.
Premda neki jezinu sposobnost ili barem sposobnost simbolinoga komuniciranja pripisuju ve Homo
habilisu ( 2 000 000 BP) te H. ergasteru ili H. erectusu ( 1 900 000 BP), drugi ustraju na 50 000 BP. Od
1960-ih do 1980-ih pokazalo se da je tek H. sapiens bio u stanju larinksom spustio se proizvesti glasove k, g,
i, a, u. Danas se pretpostavlja da je ljudski jezik star otprilike 100 00050 000 godina. Sputeni grkljan, larinks,
vana je odlika odrasle ljudske jedinke (u djeteta je i u drugih primata larinks podignut), kao to je to i
pokretljivo meko nepce, velum, koje moemo podii i spustiti i tako proizvoditi oralne i nazalne glasove.
(Problem je to mi ne moemo znati kako je prvi jezik izgledao i emu je sluio, a bez toga nema dalje. Drugim
rijeima, sada je univerzalno stanje takvo da nema jezika bez p i t, ali je li to uvijek bilo tako? Jezici kojih
govornici i danas ive u kamenom dobu uope nisu slini ostatku svijeta npr. odakle u njima poredak OS?)
IV. Odredbena obiljeja koja se tiu semiogeneze, uvjeta stjecanja, usvajanja jezika
DF 16. Mogunost uenja ili uljivost (engl. learnability). Svaki pripadnik ljudskoga roda
moe nauiti jezik. Tko govori koji god jezik, moe nauiti i drugi.
Ali: Ni to nas ne razlikuje od ivotinja. I ptice ue od starijih pripadnika vrste. Svaka ptica
pjevica moe nauiti pjevati. Poznati su mnogi pokusi s pouavanjem majmuna engleskomu.
Neke ptice i majmuni rezus (makaki) mogu nauiti rijei, a impanze i do nekoliko stotina.
ovjekoliki majmuni. Ne-ljudski primati najsrodniji su ovjeku, pa nije udo da su semiotiarima bili zanimljivi.
Njihova se inteligencija pokazivala/dokazivala uporabom orua i oruja (tapova), smiljanjem sloenih
strategija pri rjeavanju problema (naslagati kutije da se doe vie), prepoznavanjem sebe u ogledalu, sloenim
drutvenim i ponaanjem u igri. I u majmuna dakle postoje faber, politicus i ludens. Semioza u ovjekolikih
majmuna odvija se putem taktilnog, akustikog (ima razlika: orangutani govoto gluhi, meu impanzama jako
razvijena glasovna komunikacija), olfaktivnog (miris) i pojnaprije vizualnog kanala. Visoko su razvijene gestika,
mimika, govor tijela. Sposobni su i za metakomunikacijske signale (npr. radi razlikovanja ozbiljnosti i igre),
pokazivanje drutvenoga statusa, postoje i pregovori o provoenju ciljeva i nakana. Majmuni proizvode vokalne
signale emotivnog izraza, obrane teritorija, pripadnosti skupini i obitelji, za nalaz hrane i za grabeljivca.
U literaturi se esto navode pokusi s impanzama (Nth 2004; Lyons 1977). impanza Sarah uspjela je nauiti
rjenik od vie od stotinu komada plastike, razliitih oblika i boje povezivati ih sa specifinim znaenjima,
koja moemo smatrati imenicama, glagolima, pridjevima. Nauila je te komade plastike kombinirati linearno,
neto kao jezino (prema sustavu koji su istraivai uspostavili). Uspjela je nainiti kombinacije koje prije nije
vidjela. Tako su Sarah i Washoe na neki nain uspjeli dosei sintaktiki ustroj i proizvodnost.7
Stav o tome to su impanze uspjele nauiti svakako ovisi o tome kako definiramo jezik. Kako
god, posve je sigurno da je to jako daleko od sloenosti sintaktikog ustroja ljudskoga jezika.
DF 13. Tradicija ili kulturalni prijenos (engl. cultural or traditional transmission). Valja ju
shvatiti u opreci prema genetikoj transmisiji. Jezine se konvencije dalje predaju uenjem i
pouavanjem, ne genetskim materijalom. Jezik se usvaja kulturom, ne naturom. Ne treba
posebno podsjeati na naputenu dojenad koju su odgojile ivotinje nije usvojila jezik.
Pokuaji da se majmune naui ljudskomu (engleskomu) jeziku traju od 1930-ih.
impanze Viki i Gua (1933) unato dugogodinjem pouavanju nauile 4 rijei.

impanza Washoe (1969) pouavana je gestikom jeziku, savladala je 132 znaka, a neto kasnije Koko Petterson
645 znakova. Pojavila se i mogunost stvaranja poruka od 23 rijei, kreativna generalizacija, apstrakcija.
Sintakse nije bilo! Nije se razvila sposobnost razlikovanja gramatinih od negramatinih reenica. Uporaba je
bila indeksna, ikonina i djelomice simbolina. Objekti su se mogli oznaivati i u odsutnosti.
impanza Sarah (1970-e, 1980-e) pouavana je posebno uspostavljenom jeziku koji se sastojao od raznobojnih
plastinih simbola. Istraivai smatraju da je ovladala i rudimentarnom sintaksom jer je mogla spajati lance
izjavnih i upitnih reenica do 4 rijei.
Ali: Danas znamo da mnoge ivotinjske vrste mnogo svog ponaanja usvoje uei, ne samo
instinktivno. Ptice ue pjev; zov je instinktivan, ali finese u pjevu i njihove korekcije ovisne su
o interakciji sa starijim pripadnicima vrste (npr. u zeb, engl. chaffinch). Pjev jest uroen i
instinktivan, ali njegov razvoj jako ovisi o tome slua li pti starije zebe kako pjevaju.
Ptice. Glasovna proizvodnja ptica dijeli se na zov i pjev. Zov se sastoji od kratkih nota koje priopuju o objektima
u neposrednoj blizini, npr. o izvoru hrane, pogibelji, hranidbi, gnjezditu. Mnoge vrste ptica imaju razliit zov za
opasnost iz zraka i na tlu. Zov slui i izvjetavanju o emocijama (radost, tuga, uzbunjenost), pa ima i prikazbenu
funkciju, funkciju reprezentiranja, a ima i zovova s fatikom funkcijom, kojom zovnik odrava kontakt s
pripadnicima vrste. Pjev je sloeniji i moe se segmentirati na jedinice koje se nazivaju kiticama, slogovima ili
frazama i impulsima. Znaenje pripada pjevu u cjelini i slui vabljenju partnera i obrani vlastita teritorija. Zov je
uroen, pjev se stjee uenjem; kao i kod ljudskog jezika za uenje pjeva postoji starosna granica.
III. Odredbena obiljeja koja se tiu semantike ljudskoga jezika

DF 7. Semantinost (engl. semanticity). Pod time misli se na Jakobsonovu referencijalnu
funkciju, odnosno na sposobnost da se ljudskim jezikom posreduje znaenje.8
Ali: To je zapravo na neki nain tautologino i ne moe biti posebnost ljudskoga jezika jer
imaju ju svi semiotiki sustavi. Pa i giboni imaju poseban zov kojim upuuju na izvor hrane.
Ono to bi mogla biti posebnost jest tip znaenja koji se ljudskim jezikom moe posredovati.
Ljudski jezik nije samo ekspresivan, nego je i deskriptivan i socijalno informativan, pa
prenosi i znaenja o govorniku (ekspresivna funkcija), o sugovorniku ili ovisno o njemu
(konativna funkcija), o situaciji, ima funkciju uspostavljanja i odravanja komunikacije
(fatika funkcija) A ima i neka vrlo specifina znaenja (npr. glagolska vremena,
pokaznost, kondicionalnost, kauzalnost, znaenja afiksalnih morfova i sl.).
DF 10. Premoivanje razdaljine (izmjetenost, dislociranost, engl. displacement, termin je iz
Bloomfield 1933). Rije je o rijetkoj sposobnosti komunikacijskih sustava ima ju ljudski
jezik, vjerojatno i pelinji ples (Hockett 1977: 147) da se njima posreduju znaenja
prostorno i vremenski udaljena od izravne situacije. Uz to obiljeje moemo rei dvoje.
Prvo, vanost dislociranosti potjee iz stava da je jezik nastao kao odgovor na neposredne
situacije (npr. opasnost i sl.), a da su znaenja o udaljenim pojavama sekundarna (to je jedna
od tema kognitivne i naravne lingvistike). Danas smo prilino uvjereni u to da prva ljudska
reenica nije bila bizoni su dolje kraj jezera. Prije e biti da je u temeljima ljudskoga jezika
Jakobsonove funkcije ove su: referencijalna (tie se referenta, onoga o emu se govori), ekpresivna ili
emotivna (tie se poiljatelja, adresanta), konativna (tie se primatelja, adresata), fatina (tie se uspostave
komunikacije, kontakta), metajezina (tie se koda), poetska (tie se obavijesti same).
razgovor i ogovaranje (to potvruje argumentna struktura svih jezika subjekt, glagol, blii i
dalji objekt; etverovalentni glagoli jako su rijetki, obino su dvo- i trovalentni netko
nekomu neto govori, daje i sl.) (Matasovi 2003; 2005). Na svoj nain o tome govori o
postava jezika to da profesor pred punom dvoranom govori desecima studenata, to nije
normalna jezina situacija, jezik nije podeen za to, takav govor zahtijeva osobit napor,
povien glas i sl. Ono to moemo rei, jest da je tono da djeca udaljena znaenja
prostorno i vremenski udaljene referencije i aluzije usvajaju kasnije.
Drugo, izmjetenosti ima i u ivotinja. Ptica javlja o udaljenu grabeljivcu, pela javlja o
udaljenu izvoru hrane, a zadnja istraivanja pokazala su da su impanze sposobne i
proizvoditi i razumjeti signale koji se odnose na neprisutne i prostorno udaljene entitete
(vjerojatno ne i vremenski), da do neke mjere mogu govoriti o predmetima koji su odsutni.
DF 14. La (izvrdavanje, muljanje, engl. prevarication). Ljudskim jezikom mogue je kazati
togod lano, beznaajno ili besmisleno, moemo govoriti o nepostojeim, izmiljenim, mitskim
svjetovima, moemo matati, biti jezino duhoviti (u tom se smislu i razlikujemo od ivotinja).
Ali: Sasvim je sigurno da i u zoosemiozi ima pretvaranja i laganja, a postoje ozbiljni dokazi
da dupini mogu matati i biti duhoviti. Najzapaeniji oblik ivotinjskoga muljanja svakako je
mimikrija. Tu ima i zavaravanja ivotinje glume epanje, napad, ozljedu, smrt da zavaraju
grabeljivca ili rtvu, pretvaraju se da su neto drugo (npr. imitacijom glasa), da su mrtve i sl.
DF 15. Reflektivnost (engl. reflectiveness, reflexivity). Jezikom se tko moe sluiti i za to da
govori o jeziku (Jakobsonova metajezina funkcija). Koliko znamo, to moe samo ljudski
jezik, no i to proizlazi iz prirode ljudskoga jezika, koji je deskriptivan, ne samo ekspresivan.
DF 8. Arbitrarnost (nemotiviranost, proizvoljnost, engl. arbitrariness). Ljudski jezik sustav je
takvih znakova u kojemu je odnos nositelja znaka i objekta znaka (izraza i sadraja)
proizvoljan, arbitraran, nemotiviran, upravo simbolian, a ne ikonian ili indeksian.9
Podjetimo se, Ch. S. Peirce znakove dijeli ovako (Peirce 1991; Nth 2004: 178ff):
Simbol = Ch. S. Peirceu i L. Bloomfieldu visoko arbitraran, u F. de Saussurea motiviran (na tragu tradicije
Kantove i Hegelove simbol pravde je vaga). Peirceu kriteriji za simbol nisu arbitrarnost i konvencionalnost,
nego zakonitost i naviklost kao kategorije treosti. Konvencija nije nudan, nego dovoljan kriterij simbolinosti.
Jezini znakovi simboli su ne temeljem arbitrarnosti i konvencionalnosti, nego zato to njihova interpretacija
slijedi ope pravilo jezine zajednice. Prema mnogima simboli su glavna znaajka ljudske semioze i u evoluciji
poinju zapravo od ovjeka. Kljuna su razlika zoosemioze i antroposemioze.
Ikon = Znak koji svoj objekt predstavlja na temelju kakva slinosnog odnosa. Obiljeja znaka kod ikona slie
obiljejima oznaenoga predmeta, odnosno veza je izmeu znaka i onoga to on predstavlja naknadno
uspostavljena, nije inherentna (ovisno o odnosu slinosti to mogu biti npr. metafore, slike, fotografije, ikone na
raunalu, tokice na zemljovidu koje oznaavaju gradove i crte koje oznaavaju ceste; odatle i tri vrste
ikoninosti: slikovna, dijagramatina /crtena/ i metaforina, v. dalje).
Kao vana za ljudski jezik arbitrarnost je uoena u F. de Saussurea (1916). Strukturalna je

lingvistika, uope suvremeno jezikoslovlje pri svojemu konstituiranju, dugo slijedilo
saussureovsku dogmu o dogovorenosti i nemotiviranosti jezinoga znaka. Arbitrarna priroda
jezinoga znaka ima i vanu posljedicu za produktivnost: Kad bi znaenja na bilo koji nain bila
simetrina obliku znaka, jezini sustav ne bi bio u stanju proizvesti tako mnogo znaenja koliko
mogu svi poznati ljudski jezici i mogli bismo posredovati veoma malen broj znaenja, koja bi
usto bila jako promjenljiva. Arbitrarnost kao odredbenica ima meutim dva problema em u
ivotinja, istraivanja pokazuju, ima arbitrarnosti em u ljudskome jeziku ima ikoninosti.
Prvo, u ivotinjskome svijetu ima arbitrarnosti. Navodno je glasanje dupina arbitrarno
(Matasovi 2003), a poznat je i sluaj s majmunima vervet ['vvit] ili makaki, koji se razliito
glasaju za razliite predatore (zmije, leopardi, orlovi, opasnost iz zraka i sa zemlje, i to
altruistino pozornost skreu na sebe). Ako maknemo u stranu interspecijske zanimljivosti
(mahanje psa repom ustranu znai prijateljstvo, u make neprijateljstvo, u makakija
vodoravan rep znai strah, u pavijana je to pak okomit rep), ostaju nam ipak intraspecijski
fenomeni, npr. to da je otkriveno da u nekih vrsta pela postoje tzv. dijalekti, dakle ista se
stvar unutar iste vrste imenuje razliito, dakle arbitrarno.10 ivotinjski pozivi na uzbunu nisu
ikonini jer nisu motivirani slinou. Ali nisu ni simboli jer se proizvode instinktivno i bez
konvencije. U komunikaciji ivotinja prevladavaju indeksinost jer je za interpretaciju
znakova potrebna vremensko-prostorna veza te ikoninost jer je tumaenje signala nerijetko
izravno povezano s njihovom jainom, intenzitetom (to je opasnost vea, to e gibon jae
skakati i kriati). O emu prolom, buduem i onostranom meu ivotinjama nema
komunikacije (to je i vana razlika prema ovjeku, o emu govori DF 10).
Drugo, u jeziku ima i ikoninosti i simptomatinosti, indeksiranja, nearbitrarnih postupaka.
Tradicija ideje ikoninosti jezinih znakova see do u antiku (v. Genette 1976).11 Takoer je
Jezini znakovi koji svojim glasovnim ili pisanim oblikom pokazuju slinost, suglasje ili strukturno zajednitvo s
onim to oznauju ili sadravaju ikonini su znakovi.
Indeks = Odnos znaka i predmeta metonimian je, znak je pod zbiljskim utjecajem objekta na koji upuuje
(uzrok, najava, trag, odjek, npr. tragovi stopa, smjer kaiprsta, kucanje na vratima, uzvik u prometu). Indeks je sa
svojim objektom fiziki povezan, meu njima ima uzrono-posljedine veze.
Indeksi u jeziku jesu one rijei koje same po sebi upuuju na jezinu situaciju ili kontekst, npr. deikse (ovdje,
sada, ja, ti). Simptom se uglavnom tretira kao podvrsta indeksa. Tu negdje su i signali.
10
Karl von Frisch (1965) otkrio je i razliite pelinje dijalekte u razliitih vrsta pela (bilo poznato jo Darwinu).
11
Zanimanje za naelo ikoninosti zanovio je O. Jespersen (1922), koji je meu prvima ponovo prepoznao
vanost ikoninosti za lingvistiku.
zanimljivo da se jezik hrani upravo nearbitranim nainima. Nove rijei nastaju otprilike ovim
nainima: 1) onomatopeje (npr. kokodak), 2) simbolizam glasova (npr. i podrazumijeva neto
malo, o u veliko), 3) tvorba rijei (npr. ploa ~ ploica), 4) metaforizacija. U (1) i (2) imamo
posla sa slikovnom ikoninou.12 Slino, u fonologiji uope nije neobino rabiti pojmove kao
tamno/svjetlo, visoko/nisko, to su potpuno ikonini termini. Uz to se dade povezati npr. i
podizanje glasa, galama (koja je oito prirodno, a ne kulturno determinirana), po kojoj se ne
razlikujemo od gibona. U (3) na neki nain imamo posla s dijagramatinom ikoninou.13
Tipian je primjer takve ikoninosti porast fizikoga sadraja u mnoinskim oblicima ili u
stupnjevanju pridjeva uvijek su fiziki vei od temeljnih oblika (zato je u hrvatskome
zanimljiv odnos graanin ~ graani, u kojemu je mnoinski oblik krai). U tekstu tipian je
primjer takve ikoninosti Jakobsonovo veni, vidi, vici (retoriki ordo naturalis, neikoniki je
ordo artificialis). U frazeologiji se takoer govori o prirodnome redu rijei: Adam i Eva, Ivica
i Marica (muko-ensko), zlato i srebro (vrijedno-manje vrijedno), gore-dolje i sl. Samim
time lijevo-desno zapravo je neobino. Ikoninost jezinoga znaka protee se i na takva
obiljeja kao to je redoslijed reeninih komponenata on je uvelike arbitraran (u jezicima
svijeta potvreni su svi redoslijedi), ali ne moe biti sluajno da npr. redoslijede VOS, OVS,
OSV, odnosno OS nalazimo u tek nekoliko jezika jedva majanski, malgaki, karipski
hikarjana, brazilski avante sve redom narodi koji i danas ive u kamenome dobu.14
V. Odredbena obiljeja koja se tiu ljudskoga jezika kao koda

Dolazimo do bitnoga razluivosti ili diskretnosti, plodnosti ili produktivnosti te
ralanjivosti ili artikuliranosti ljudskoga jezika odrednica za koje se ini da ih ima samo
ljudski jezik. Na neki nain tu je zapravo rije o sintaksi, morfologiji i fonologiji.
DF 9. Razluivost ili diskretnost (engl. discretness). Podrazumijeva to da se repertoar znakova
ljudskoga jezika sastoji od izrazitih, odjelitih, razluivih, diskretnih jedinica, odnosno da
meu njima ne postoji kontinuitet, ne postoji stupnjevanje nositelja znakova; jedinice jezika
nisu neprekidnosne, kontinuirane, neizrazite naravi (engl. continuous, fuzzy), nego su
12
Slikovna ikoninost u jeziku bi bila neposredna slinost kakvoe fonetskoga ili pismovnoga materijala s
njegovim sadrajem. Dakle ono to imamo npr. u onomatopejama i u ideografskim pismima.
13
Dijagramatina ikoninost u jeziku bila bi sklad odnosa u jezinome sustavu i jezinoj uporabi s jedne i
znaenja s druge strane. Ima je u morfologiji, tvorbi rijei, frazeologiji, sintaksi, tekstu.
14
to bi moglo imati veze i s nastankom jezika. Neobino je da ti stari, netaknuti jezici izgledaju potpuno
drugaije od razvijenih jezika svijeta. Dakle pitanje je kako su izgledali praprajezici.
U kraticama kojima se u tipologiji oznauju redoslijedi reeninih sastavnica V = glagol, S = subjekt, O = objekt.
apsolutno razlikovne neto ili je jedan znak ili je drugi znak, ili pravi razliku ili ne. Osobito
je to vano u fonologiji fonovi su kontinuirani, meu njima nema izrazite granice,
razlikovnost u jeziku temelji se ne na fonovima, nego na fonemima, koji su diskretni,
razlikovni. To se lijepo vidi u razlikama pojedinih jezika u fonovima [] i [] idealni
govornik hrvatskoga vidi diskretnu razliku, govornik nekog drugog jezika tu uje isti fonem.
To nas vjerojatno razlikuje od ivotinja,15 ali pitanje je je li to u ljudskome jeziku ba tako.
ini se da bi kognitivna lingvistika imala tu to rei nije u jeziku ba sve ili-ili, postoji
prototip i rub. To se vidi ve na inventaru fonema kojega jezika nije udo da u kroatist ne
postoji sloga o broju fonema u hrvatskome (usp. npr. odraz jata, razliku i ). Strukturalistima
unato danas drimo da nije u jeziku ba sve ili-ili, nije 1 i 0, nije jest jedinica-nije jedinica.
DF 11. Proizvodnost (engl. productivity, openess). Time se hoe rei da je ljudski govornik
sposoban i proizvesti i razumjeti neogranien broj iskaza svojega jeziku, ukljuujui one koje
nikad nije uo, i to naelno tako da uope nije svjestan toga da ih nikad nije uo ni rekao.
Ljudski jezik otvoren je, proizvodan sustav (engl. open, productive), uvijek je mogue skovati
novu rije ili iskaz ili starima pridati novo znaenje. Tu jezinu produktivnost omoguuju
morfologija i sintaksa (koja se stoga kadto izdvaja kao DF 17, v. tablicu na str. 13).
Osobito zanimljivo kod djece kad se jezik savlada, proizvodnja je neograniena. Jezik se ne
moe sav nauiti naui se model i onda se stvara. To e posebno naglaavati N. Chomsky i
tradicija generativne, proizvodne gramatike. Dapae ovjek razlikuje gramatino od
negramatinoga ono to pripada njegovu jeziku, a to ne pripada. Vano je uoiti sloenost
iskaza koje proizvodimo jer po tomu se ovjeja proizvodnost razlikuje od ivotinjske.
ovjek je sposoban proizvesti izrazito sloene iskaze, njihov beskonaan broj, a to mu
omoguuje sintaksa. Nijedna druga vrsta ne moe smisleno nizati, smisleno graditi, kreirati,
ulanavati znakove u rijei, sintagme i reenice. Nijedna druga vrsta nema tako sloenu
gramatiku ustrojenost u svojoj komunikaciji (subjekt, objekt, predikat, argumentna
struktura). To je u izravnoj vezi i s artikulacijom (v. dalje). ovjek je sposoban i stilistiki
mijenjati svoj iskaz. U tom smislu jezik je i kreativan, ne samo produktivan jedan se iskaz
moe kazati na zapravo neogranien broj naina. Mi se rijeima moemo igrati. Najzad,
nijedna ivinska vrsta nee se domisliti predstavljanju tek moguih ili mitskih svjetova.
15
ivotinjsko glasanje koje se temelji na pojaavanju intenziteta ikonine je naravi i teko je rei da je diskretno.
Moda jest. Hockett je (1977) jo uvijek dvojio u to, odnosno prigovarao je zoolozima da u prouavanju ivotinjskoga
glasanja jo nisu bili poeli postavljati prava pitanja. Jesu li prava pitanja do danas dobila odgovor, ne znamo.
10
to se ivotinja tie, moglo bi se initi da su pele svojim pokretima (engl. bee dancing)
sposobne proizvoditi beskonaan broj znaenja kojima drugim pelama kazuju u kojem je
smjeru izvora hrane i koliko daleko (svojim poloajem prema suncu i intenzitetom pokreta).
Pele svoju vrstu mogu obavjetavati o mjestu gdje su pronale hranu, vodu, novo mjesto za gnijezdo. Poruka se
prenosi slunim i opipnim kanalom. Miris pak signalizira kakvou pronaena predmeta referencije. Primateljice
dekodiraju poruku na temelju vibracija prouzroenih plesom vjesnice.16 Semiotiki gledano takva komunikacija
doputa prijenos neograniena broja poruka. Kreativni potencijal ipak je ogranien jer slui uglavnom
oznaivanju izvora prehrane. Smjer mjesta naznauje se indeksnim znakom podatak o smjeru moe se
razumjeti samo na mjestu na kojem se proizvodi. Naznaka mjesta dijagramatiki je ikon jer nudi
korespondenciju izmeu razdaljine i brzine. Razlike suodnosa znakova i objekata rudimenti su stanovite
arbitrarnosti znakova, pa pored indeksnog i ikoninog moemo govoriti i o stanovitu simbolikom aspektu.
No formalna jednostavnost tih pokreta nema nikakve veze sa sloenou sintaktikog ustroja i
heterogenosti znaenja koja moe proizvesti ljudski jezik. Usto, bee dancing nije arbitraran
pokreti i poloaj prema suncu u uskoj su vezi s daljinom i smjerom hrane. Pele kao izvor
hrane mogu obiljeiti beskonano mnogo mjesta, ali mogunosti priopavanja novih sadraja
time su iscrpljene. Tu dakle nema kreativnosti u kombiniranju znakova i u pravljenju novih.
Saberimo. Treba li luiti ivotinjske jezike od ljudskoga? Ima li to veze jedno s drugim?
Jezikoslovci e esto rei da samo ovjek ima jezinu sposobnost, ivotinje ne, a ne nemaju
u manjoj mjeri. Zapravo jedino to od definicije ljudskoga jezika pomou definitornih
obiljeja jo uvijek stoji jest to da nijedna druga vrsta nije sposobna strukturirati
konstituentske strukture, nijedna ne posjeduje gramatiku. Kritika pokuaja ustanovljivanja
jezika u ivotinja i kree otuda.17 Oni koji zagovaraju diskontinuitet izmeu zoosemioze i
16
Za otkrie plesnoga jezika u pela i prouavanje njihova vladanja openito (od 1920-ih nadalje) Austrijanac K.
von Frisch dobio je g. 1973. Nobelovu nagradu, a jezikoslovci i semiotiari potaknuti su na poredbena
istraivanja. Dvije vrste plesa prenose razliite poruke. Kruni ples ukazuje na mjesto udaljeno 50100 m. To
e mjesto pele nai ako slijede vjesnicu. Vijugavi ples u krugovima osmice, javlja o mjestu udaljeno 0,113
km. Brzina plesa pokazuje udaljenost (vea brzina = vea udaljenost), a smjer plesa pokazuje kut pod kojim se
treba kretati prema suncu. Frisch je (1965) pokazao da postoji i srpasti ples za srednje udaljenosti.
17
Uvjereni istraivai tvrde da je razlika izmeu ovjeka i ostalih primata kvantitativna, a jezikoslovac i
semiotiar Th. A. Sebeok g. 1991. pie da su svi pokuaji s primatima ist promaaj (v. Nth 2004). Osnovni je
Sebeokov prigovor efekt malog Ivice u istraivanjima nama se ini, jer to elimo, da se impanze ponaaju
inteligentno, a zapravo se vladaju kao dresirane ivotinje reagiraju na situacijske indicije. Usto istraivanja su
uvijek prejednostavno postavljena premala mogunost da majmun uope pogrijei. Pozitivno je ipak to to su
istraivanja pokazala da su ivotinje sposobne za simboliku uporabu znakova.
I dalje je vie nego dvojbeno mogu li ivotinje znakove rabiti prema gramatikim pravilima i kreativno iznalaziti
nove simbole (M. Donald, g. 1991.). I dalje je naelan stav da je samo ovjek loquens (Homo loquens).
11
antroposemioze (npr. E. H. Lenneberg, N. Chomsky), vele da se nijedna vrsta ne moe

smatrati preteom ovjeka, pa nema razloga pretpostaviti da bi neka vrsta imala ikakav
primitivni oblik ljudskoga jezika. Diskontinuitet meutim isto ima problem njegovi
zagovornici premalo vode rauna o procesima kognicije, koji su stariji od jezika samoga.18
DF 12. Dvostruka ralanjenost (engl. duality /of patterning/, fr. double articulation). Double
articulation uvid je Andra Martineta (1949) kojim se eli kazati da je jezik takav semiotiki
sustav kojega se jedinice daju ralanjivati, artikulirati na znaenjske segmente, a ti
znaenjski segmenti na segmente koji nemaju znaenja, ali imaju razlikovnu ulogu.19 Sa
semiotikog stanovita golema je prednost ljudskoga jezika to pomou ograniena broja
neznaenjskih elemenata moe tvoriti neogranien broj znaenjskih. Jezik dakle ima dvije
razine strukturalne organizacije gramatiku i fonoloku. Sloene jedinice dijele se na
najmanje znaenjske (morfeme), a t onda na neznaenjske, koje slue razlikovanju znaenja
(foneme). Izrazita je i ekonomina (gospodarna) prednost takva ustroja ta to se relativno
malenim brojem neznaenjskih jedinica (obino 3040, kadto 15-ak, kadto 80-ak, ali nikad
150) proizvodi neogranien broj znaenjskih. Kad bi fonemi na bilo koji nain bili ikonini,
mogunost bi njihova kombiniranja u vee jedinice bila jako ograniena.
Kako je u ivotinja? Tu moe biti rijei samo o nekim rudimentima arbitrarnosti. Postoje
izvjetaji koji tvrde da u pojedinih ivotinjskih vrsta ima toliko zovnih elemenata koliko i
fonema u ljudskim jezicima (npr. u europskih zeba 20-ak zovnih jedinica, a u trnomuharica
25). Ti elementi zapravo odgovaraju morfemima jer imaju znaenje. Makaki se slue trima
jasno razlikovnim signalima za uzbunu pri pojavi ptica (orlova), leoparda i zmija. U
dokumentarcima saznajemo da je isto u pustinjskih pasa (razliito glasanje za kojota, jazavca i
kanjca). Pripadnici vrste u skladu s time vladaju se na razliite naine pri bjegu. No ti signali
uvelike su ovisni o nazonosti objekta referencije, pa u tih znakova prevladava indeksinost.
18
O tome pie danas neobino popularan i utjecajan psiholog S. Pinker (bavi se evolucijskom psihologijom,
temeljima jezika, odnosom jezika i uma), inae Chomskyev kolega s MIT-a.
19
Usput, Hockett se (1960; 1963; 1977) ne poziva na Martineta, ali rabi neke Hjemslevljeve termine.
12
Tablina usporedba odrednic ljudskoga jezika sa zoosemiotikim sustavima20
Glasovni
jezik
Dresirane
impanze
Dozivi
gibona i
impanze
Psi s
glasom i
bez glasa
Zebe i
vrane
Medne
pele
DF 1. Glasovno-sluni kanal
DF 2. Posvudni prijenos, usmjeren prijam
DF 3. Brzo zamiranje
DF 4. Razmjenljivost
DF 5. Potpuna povratna sprega
DF 6. Specijaliziranost
DF 7. Semantinost
DF 10. Izmjetenost znaenja
DF 14. Mogunost laganja
DF 15. Reflektivnost
DF 8. Arbitrarnost
DF 13. Predaja u naslijee
DF 16. Uljivost
DF 9. Razluivost
DF 11. Proizvodnost
DF 12. Dvostruka ralanjenost
DF 17. Sintaksa
I. Kanal
II. Pragmatika
II. Semantika
IV. Semiogeneza
V. Kod
20
Prema: Nth (2004: 272). Legenda: (+) postoji, () nedostaje, (r) rudimentarno, (o) ogranieno.
13
ARTIKULACIJA LJUDSKOGA JEZIKA
Artikuliranost (articulus lat. lanak, dakle artikulacija je ralamba, lanjenje), odnosno

ralanjenost, ralanjivost jezika veoma je vano obiljeje ljudskoga jezika. Pritom na umu
valja imati da se ona shvaa dvojako (Martinet 1982: 56; Muljai 1972): Prvo, ljudski jezik
artikuliran je na nain koji smo dosad bili opisali, dakle kao sustav znakova koji se dadu
ralanjivati. Svaki kompleksni jezini znak (npr. sintagma kompleksni znak prvoga
stupnja) moe biti ralanjen na vei ili manji broj jednostavnih, koji svaki per definitionem
ima svoj izraz i svoj sadraj, oblik i znaenje. Drugo, glasovi ljudskoga jezika ralanjivi su.
ivotinjski i ljudski krikovi i zvukovi nisu artikulirani (to je ono to se narodski misli pod
neartikulirano). Krik se ne dade ralaniti na manje dijelove i itav odgovara cjelini osjeta
(npr. bolnog). Krik se ne dade ulanavati ni u vee smislene cjeline. Za razliku od krika
glasovni ostvaraj fonema fon ralanjiv je na svoja izgovorna i sluna obiljeja.
Kako se dakle ljudski jezik ralanjuje? Spomenuli smo dosad dvije artikulacije. One imaju i
svoja nematovita imena prva i druga. (To prva, druga, trea ionako je sporedno.)
Prva artikulacija ralanjivanje je sintagmi sloenih, kompleksnih znakova prvoga stupnja
na morfeme, odnosno ralanjivanje najmanjih sloenih znakova na najmanje (nesloene)
znakove, znaenjske jedinice (Martinet 1982; Muljai 1972):
baka
bak-a
prabakina sestra
pra-bak-in-a sestr-a
radimo
rad-i-mo
peem koko
pek-e-m koko-
Rekosmo, svaka jedinica do koje smo ralambom doli ima i izraz i sadraj, i oblik i
znaenje. Izraz morfema je morf. Dva ili vie morfa koje povezujemo s istim morfemom jesu
alomorfi, npr. [pek] u pek-ar-, [pec] u pek-i-mo, [pe] u pek-e-m alomorfi su morfema
{pek}.21 Morfeme emo biljeiti vitiastim zagradama (u nas ne ba uobiajeno):
21
bak-
= {bak}
-a
= {nom.}{jd.}{e-deklinacija}
Dakako, morf ne mora biti fiziki ostvaren, moe biti i neostvaren, odnosno morfem moe biti i [].
14
Znaenje morfema (kadto se zove semem) moe biti leksiko i gramatiko. Otud i podjela:
1) Leksiki, ili korijenski, ili radikalni (R) nosioci su temeljnoga znaenja (bak-, rad-, koko-).
2) Afiksalni su svi koji nisu leksiki, vezani su na leksike, obino modificiraju znaenje
leksikih ili uspostavljaju gramatike odnose, mogu biti prefiksi (P, lijevo do leksikoga),
sufiksi (S, desno od leksikoga), infiksi (unutar leksikoga takvih u hrvatskome nema
premda gramatike kau da ima), cirkumfiksi (s obiju strana leksikoga nisu osobito esti u
jezicima svijeta), interfiksi (spojnici), transfiksi i sl. Prema funkciji afiksalni se dijele na:
2a) Tvorbene ili rjeotvorne, npr. pref. pra- u prabaka, suf. -i- u radimo
2b) Gramatike ili oblikotvorne, npr. suf. -a u prabaka, suf. -mo u radimo
Termin morfem uveo je Poljak Jan Baudouin de Courtenay oko g. 1880. Da ga i danas rabimo,
za to je vjerojatno najzasluniji veliki ameriki jezikoslovac Leonard Bloomfield (1933).22
Morfska granica, av ili junktura spoj je dvaju morfova. Ona nam je vana jer na njoj
dolazi do promjena fonova u sastavu morfova (glasovnih promjena, v. predavanja 0203).
Morfonologija
ili
morfofonologija
(engl.
morphophonology,
morphonology,
am.
morphophonemics) jest jezikoslovni nauk o promjenama fonova onda eventualno i fonema

unutar morfova koje su posljedica dodira morfova, odnosno okoline u kojoj se morf nalazi.
Ili drugaije, morfonologija je nauk o morfonolokim alternacijama. Termin morfonologija
uveo je Nikolaj Trubeckoj g. 1929.23 Neto rjee rabi se termin i morfofonemika.
Druga artikulacija ralanjivanje je najmanjih znaenjskih jedinica (morfema) na najvee
neznaenjske, na foneme (Martinet 1982; Muljai 1972):
{bak}
/b/ /a/ /k/
Takve jedinice nemaju sadraja, imaju samo izraz fon. Dva ili vie fona koje povezujemo s
istim fonemom jesu alofoni. Foneme emo biljeiti u kosim zagradama, fonove u uglatima.
Termin fonem skovao je kao prijevod za njem. Sprachlaut glas ne osobito vaan francuski
fonetiar Alain Dufriche-Desgenettes (1873), to je uglavnom sve po emu je poznat, a za
njegovo proirenje vani su J. Baudouin de Courtenay (Kazanjska kola u Rusiji), poslije F.
de Saussure, L. V. erba, D. Jones, Praka kola, E. Sapir, L. Bloomfield.
22
Martinet (1960) ima termin monem, s napomenom da nema ustaljena termina za pojam o kojem je rije!
23
Trask (1996: s. v.) pie da ga je skovao H. Uaszyn, a da su ga 1930-ih proirili N. Trubeckoj i L. Bloomfield.
Termin je Trubeckojev, a Poljak H. Uaszynov je zasluan za termin morfonem (1927).
15
Trea artikulacija ralanjivanje je fonema i fonova na razlikovna obiljeja.24 Ovisno o

tome kakav e se pristup primijeniti i kojemu e se dati prednost artikulacijski ili akustiki,
odnosno fonetiki ili fonologijski ta e razlikovna obiljeja biti izgovorna ili sluna:
[b]
zvuni dvousneni konsonant
/b/
zvuni difuzni gravisni bemolni konsonant
[a]
srednji otvoreni/niski nezaobljeni vokal
/a/
kompaktni vokal
[k]
bezvuni jedreni konsonant
/k/
bezvuni kompaktni gravisni konsonant
Strukturalistika, osobito iva i u nas, inzistira ponajvie na slunim obiljejima ono to

opaamo, percipiramo i utvrujemo kao razliku (na kojoj se temelji fonem fonem dakle nema
znaenje, ali razlikuje znaenje). U novije doba s novijim pristupima vraamo se i blagodatima
fonetike, izgovornih obiljeja, koja su nam intuitivno neobino, ali je tako puno blia.
etvrta artikulacija (ili trea) ralanjivanje je semema (a to je, rekli smo, sadraj, znaenje
morfema) na manje znaenjske jedinice, semove (pa se onda i zove semska ili
komponencijalna analiza). Tako se mogu laniti i leksiki i neleksiki morfemi:
{bak}
1. krvni predak, 2. dva koljena iznad, 3. enski25
{a}
1. nominativ, 2. jednina, 3. e-deklinacija
Peta artikulacija (ili trea, a zapravo prva) pojavila se kao ideja u novije doba (u nas
ponajvie u radovima M. Kaia, npr. 1997), potaknuta zanimanjem za konceptualnu,
pojmovnu stranu jezika i podrazumijeva konceptualno ralanjivanje izvanjezinoga svijeta
na leksije (pojmovne jezine jedinice, minimalne sintagme, odnosno minimalna oka u
mrei koju jezik baca na pojmovni svijet, na izvanjezino), koje se onda dijele na morfeme:
kua
hrv.
radi-m26
the house
engl.
I work-
fr.
la maison
fr.
je travaill-e
njem.
das Haus
njem.
ich arbeit-e
hrv.
kua
engl.
ja radim
24
Obiljeja se razliito nazivaju razlikovna obiljeja, IDO (inherentna distinktivna obiljeja), URO (unutarnja
razlikovna obiljeja) i sl.
25
U 3. odsjeku razlikuju se baka i djed.
26
Drugim rijeima, hrv. prezentsko -m znai ja, 1. lice sg., ono to je u zapadnoeuropskim jezicima zamjenica.
16
Zato je ta artikulacija zanimljiva? Zanimljiva je upravo zbog konceptualizacije svijeta. Stara

je spoznaja da svaki jezik na izvanjezino baca vlastitu reetku, mreu. E sad, injenica je i
to da mi svijet oko sebe ne doivljavamo kroz morfeme. Svijet oko sebe (npr. kuu) ne
doivljavamo kao ku- + -a, nego kao hrv. kua, fr. la maison, engl. the house. Tako
izvanjezino ojeziujemo. Reetka konceptualizacije, vidimo, u europskim jezicima moe
obuhvaati odreenost ili ju ne obuhvaati, moe obuhvaati gramatiko lice ili ga ne
obuhvaati. Ali npr. u jeziku nutka27 postoji rije, sad bismo rekli leksija, koja glasi
inikwihlminihisit, a ralanjuje se ovako (Baker 2001: 256):
inikw-ihl-minih-is-it
vatra/gorjeti-u kui-MNOINA-malen-PROLOST
Ovisno o uporabi imenikoj ili glagolskoj znai plamici koji su gorjeli u kui (imenica)
ili nekoliko plamiaka tinjalo je u kui (glagol). Nutka je o inkorporativan, polisinetiki
jezik koji u jednoj sintagmi, leksiji inkorporira pet morfema, ono to su u hrvatskome
reenini dijelovi subjekt, predikat i prilona oznaka.28 Rije je dakle o potpuno drugaijoj
konceptualizaciji svijeta kroz jezik od one u hrvatskome i njemu bliskim jezicima.
Zakljuak. S ope strane vidjeli smo da je artikuliranost, ralanjivost ljudskoga jezika ono
to ljudski jezik kao semiotiki, znaenjski sustav razlikuje od drugih sustava, odnosno vidjeli
smo da su artikuliranost i gramatika (sintaksa) koliko sad znamo29 ono to ljudski jezik,
dakle ovjeka, najvjerojatnije razlikuje od ivotinje, unato izvjetajima o dvostrukoj
27
Nutka je vakaanski jezik. Vakaanski i saliki jezici govore se na krajnjem JZ Kanade (Britanska Kolumbija),
na otoku Vancouveru i susjednome kopnu.
28
Inkorporacija je gramatiki proces pri kojemu jedan flektivni oblik rijei objedinjuje dva ili vie leksikih
morfema (obino je rije o glagolu s njegovim dopunama).
29
Rezultati istraivanja o majmunima i pelama malo-malo pa budu vijest u medijima. Usto, literatura o
postanku ljudskoga jezika povezana s antropologijom, arheologijom, genetskim istraivanjima, psihologijom,
kognitivnim znanostima u zadnje vrijeme postaje nepregledna, to je sve donedavno bilo nezamislivo.
Jo g. 1866. pariko je Jezikoslovno drutvo u lanku 2. svojega statuta izriito kazalo da nee prihvaati radove
koji se bave postankom jezika ili stvaranjem univerzalnoga jezika, oito potaknuto mnogim onodobnim
diletantskim pokuajima (v. Jespersen 1968 [1922]: 96). Danas pak samo Oxford University Press ima itav
knjini niz posveen upravo temi evolucija jezika, a nije nita neobino da vane radove o evoluciji jezika piu
antropolozi, biolozi, kognitivni znanstvenici, evolucijski psiholozi, neuroznanstvenici ili pak matematiari.
17
ralanjenosti u majmun i papig.30 S praktine strane artikulacije jezika uvele su nas u ono
ime emo se sljedea dva semestra baviti neznaenjskim jedinicama koje sudjeluju u
razlikovanju znaenjskih, najmanjim znaenjskim jedinicama, promjenama do kojih u
neznaenjskima dolazi na spojevima najmanjih znaenjskih, najmanjim izgovorljivim
segmentima (slogovima) i segmentima od kojih je govor sainjen (glasovima).
30
Nee biti naodmet imati to na umu dok uimo hrvatsku morfologiju i sintaksu.
18
MORFONOLOGIJA I
Rezultat prve artikulacije jezika jesu morfemi (v. predavanje 01). Morfem je (~ gr. ,
morph oblik + -em, engl. morpheme) najmanja jezina jedinica koja ima i oblik i znaenje,
i izraz i sadraj. Oblik, izraz morfema jest morf (engl. morph). Mjesto na kojemu se morfovi
pri svojem ulanavanju dotiu, dolaze u kontakt, jest morfska granica, ili spoj, ili av, ili
junktura (engl. juncture, morph/eme/ boundary). U hrvatskome govorimo o ovim granicama
meu morfovima:1 1) izmeu dvaju prefikasa (P+P), npr. pre-poruiti, ne-iz-poruen, iz-pripo-vijedati; 2) izmeu prefiksa i korijena (P+R; R = lat. radix), npr. za-ruke, na-ruiti, na-uk,
na-uiti; 3) izmeu dviju osnova ili dvaju korijena (R+R, unutar njih moe biti spojnik ili
interfiks, u hrv. najee -o-), npr. ljev-o-ruk, ruk-o-met, vjer-o-nauk, stran-putica; 4) izmeu
korijena i sufiksa (R+S), npr. ru-ica (ruk-ic-a), naru-iti (na-ruk-i-ti), zaru-en (za-ruk-je-n), u-iti (uk-i-ti), u-enost (uk-je-n-ost-); 5) izmeu dvaju sufikasa, odnosno izmeu osnove
i gramatikoga sufiksa (S+S), npr. naru-i-m, stran--ic-a (stran-k-ic-a), putnic-i (putnik-i),
nauk-a, naui-ti, naui-m. Njima jo valja dodati 6) granicu meu rijeima, koja se unutar
sebe moe opet podijeliti na granicu izmeu naglasnice i nenaglasnice (klitike) i granicu
izmeu dviju naglasnica. Morfski ustroj (struktura) promjenljivih viemorfskih rijei u
hrvatskome moe se stoga prikazati ovako, pomou morfskih utora (engl. slot):
P0,1, 2
interfiks
S0,1, 2
SGR.
oblik rijei
ne
ne
na
na
na
na
na
ne+na
vr
vr
vr
o
o
o
uk
uk
uk
uk
uk
uk
uk
uk
uk
uk
uk
uk
uk
uk
ost
i
i
i
nik
je+n
je+n+ost
je+n+ost
i+telj
i+telj+ic
i+telj+stv
ti
m
ti
a
ju
a
o
*uk
neuk
neukost
uiti
uim
nauiti
nauka
naunik
nauen
nauenost
nenauenou
vjerouitelj
vjerouiteljica
vjerouiteljstvo
U morfonologiji govorit emo o morfovima, ne o morfemima, kako je u nas manje-vie uobiajeno. Morfem je
jedinica, ideja, a morf je kao ostvaraj taj koji se mijenja.
iz
iz+pri+po
vr
stran
dan
(na)uk
put
gub
gub
vd
ic
i
i
a
a
ti
ti
ti
vjeronauk
stranputica
izgubiti
dangubiti
ispripovijedati
Granice meu morfovima nemaju posve isti karakter. Univerzalno je u jezicima tako da su
granice izmeu prefiksa i korijena te izmeu dvaju korijena sklonije aglutinaciji
(naljepljivanju), granica pak izmeu korijena i sufiksa fuziji (stapanju) glasova. Krajevi rijei
lake podnose fonetsku redukciju negoli poeci, koji su skloniji su tomu da se na njima morfske
granice ouvaju, to se odraava i u razliitoj naravi razliitih morfskih granica.
Postoje, naravno, i jednomorfske rijei, tako neki veznici (npr. a, ali, ili), estice (npr. da, ne),
neki brojevi (npr. pet, est), neki prijedlozi (npr. na, o, po), neki prilozi (npr. juer, tik).
Jednomorfske rijei nepromjenljive su, ali nisu sve viemorfske promjenljive, primjerice
izvedeni prilozi (npr. nabrzinu, potrbuke), prijedlozi (npr. uoi, izvan), veznici (npr. iako).
Pritom valja imati na umu i to da je i u oi gramatiki morf, gramatem, ali da u prijedlogu
uoi vie nije. Konano, za morfsku analizu naelno vrijedi sinkronija, no nije uvijek lako
odrediti to to sinkronija jest (dan-as?, ot-/a/c-?, po-eti?, na-eti?).
Morfonologija
ili
morfofonologija
(engl.
morphophonology,
morphonology,
am.
morphophonemics) jest jezikoslovni nauk o promjenama fonova onda eventualno i fonema

unutar morfova koje su posljedica dodira morfova, odnosno okoline u kojoj se morf nalazi.
Ili drugaije, morfonologija je nauk o morfonolokim alternacijama. Morfonoloka
alternacija, ili smjena, ili promjena jest alternacija fonskoga sastava alomorfova, morfova
koji su ostvaraj istoga morfema. Promjena moe biti kvalitativna (promjena fona unutar
morfa) i kvantitativna (promjena duine morfa), a moe i oboje. Meunarodno se za
alternacije ili glasovne promjene unutar morfova rabi jo i termin alomorfija.2
Alomorfi (~ gr. , llos drugi + , morph oblik, engl. allomorph) ili morfske
alternante, inaice jesu meusobno supostavljene izrazne inaice istoga morfema. Budui da
su morfemi i fonemi jedinice, ideje, predodbe, u njihovu zapisu uzimaju se onaj morf i onaj
fon koji najmanje ovise o okolini, okruju, kontekstu, a univerzalno najneutralnija okolina,
ona koja izaziva najmanje alomorfije, jest aa. Tako izmeu vie alomorfova i alofona
Termin alomorfija rabi se uglavnom u morfologiji, gdje ima neto ire znaenje (v. o tome npr. Markovi 2012:
3941). U optjecaju je i termin sandhi-promjena, priem onda interni sandhi obuhvaa promjene unutar rijei,
a eskterni sandhi promjene na spojevima rije. Sandhi-promjene zapravo su tek jedna vrsta morfonoloke
alternacije, isprva u znaenju promjena na spojevima rije, dakle eksterni sandhi. Termin dolazi od skt. samdhi sa-staviti, s-veza, s-poj, dakle ve u terminu samu imamo takvu promjenu, mdh ndh.
odabrani morf i fon zovu se dubinskom ili temeljnom postavom ili dubinskim ili temeljnim
prikazom (engl. underlying representation). Kadto se moe dogoditi i u tome nema nita
sporno da se dubinska postava ne podudara ni s jednom povrinskom. Tako e u ovoj skripti
biti s biljeenjem hrvatskoga jata, koji emo dubinski prikazati kao (v. o tome komentar
dalje, a u gornjoj tablici korijenski morf vjer(a) biljeimo kao vr), ali i s daleko manje
spornim sluajevima, kao to je to primjerice komparativni sufiks -j-, kojega nema ni u jednoj
povrinskoj postavi, ali razumno ga je pretpostaviti u dubinskoj:
/jak/j/i/
[j ]
jai3
/ut/j/i/
[ ]
ui
/brz/j/i/
[b ]
bri
/lud/j/i/
[l ]
lui
/glup/j/i/
[gl p]
gluplji
Razlika dubinske i povrinskih postava koja se jo zove i apstraktnost prikaza pitanje je

mjere, o kojemu razliite teorije misle razliito. Morfeme i foneme biljeimo dakle
dubinskom postavom, tako smo ih zapisali i u gornjoj tablici i primjerima, u kosim
zagradama.4 Dubinska postava naih primjera korijenskih, leksikih morfema bili bi dakle
/uk/, /vr/, /strn/ i sl. Ponavljamo, morfemi su predodbe, upravo prikaz naih predodaba, i
kao takvi lieni svake stvarnosti i potpuno neosjetljivi na dodir. Ono to se dodiruje, ono to
dolazi u kontakt s drugom stvarnom injenicom i biva podvrgnuto njezinu utjecaju, jesu
morfovi, ostvaraji morfema, njihove povrinske postave ili povrinski prikazi (engl. surface
representation). Pri tom dodiru kako to u stvarnosti sa stvarnim injenicama biva morfovi
su, odnosno glasovi, fonovi od kojih su sastavljeni, podvrgnuti fonetskim promjenama.
Posljedica fonetskih promjena jest alomorfija. (Alo)morfe i (alo)fone biljeimo povrinskim
postavama, u uglatim zagradama. Neki primjeri alomorfova morfema /uk/, /rk/ i /strn/ jesu:
[uk]
nuk
[u]
iti
[u]
nunk
[u]
en (gpt.)
U izlomljenim zagradama biljei se (pravo)pisani oblik rijei.
Uzusi su razliiti, morfemi se kadto piu i u vitiastim ili u dvostrukim kosim zagradama; vitiaste ili
dvostruke kose zagrade pokazuju se potrebnima kad se ele istaknuti razine apstrakcije.
[rk]
rka
[rk]
rk (Gsg.)
[rk]
r komt, rukvati se
[rc]
na rci (Lsg.)
[r]
rica, r n, rrda
[r]
nariti, zariti
[r ]
nrudba5
[strn] strna, odstrniti, str n (prid.)

[strn] strn (Gsg.)

[strn] strnica, str nk (Gsg.)
[str] dstrnjen
[str] odstranjvati
[str] str nka
[strm] strnputica
Stupnjevi koje dubinska postava pri svojemu postvaraju u povrinsku postavu prolazi,
odnosno fonoloka pravila kojima je dubinska postava pri svojemu postvaraju podvrgnuta,
zovu se izvod ili derivacija (engl. derivation). Mogli bismo ju prikazati ovako:
dubinska postava
/rk/a/
/rk/i/
/rk/ic/a/
izvod (pravila)
sibilarizacija
palatalizacija, kraenje
povrinska postava
[rka]
[rci]
[r ica]
Tu je zapravo prema . Mogli bismo pretpostaviti i da je prema k, ali tada bi trebalo proiriti sinkrono pravilo
o palatalizaciji i kazati da do nje dolazi i ispred b u sufiksima -b-a, -b-en-i.
TIPOLOGIJA GLASOVNIH PROMJENA
Morfonologija je dakle disciplina koja prouava promjene fonskoga sastava morfova.

Promjene mogu biti uvjetovane dodirom s drugim morfom, naglaskom, uope kontekstom u
kojemu se pojedini morf naao. Sve takve promjene tradicionalno se zovu glasovnim
promjenama, u anglo-saksonskoj literaturi nerijetko i fonolokim procesima. Glasovne
promjene dadu se tipologizirati, razvrstavati. Dat emo stoga njihovu naelnu podjelu, koja bi
trebala vrijedjeti univerzalno u jezicima.6 Uz dvije napomene. Prvo, valja imati na umu da su
pojedini termini koji se i meunarodno rabe predteoretski, ali ipak izrazito ukorijenjeni u
pojedine filoloke tradicije (pa ih u tom smislu i ne treba mijenjati). Drugo, budui da je rije
o tipologiji, promjene kojima se tipovi oprimjeruju uope ne moraju biti standardne; to to je
standard uzeo u svoj korpus, a to nije, sasvim je druga pria; mnoge od promjena koje e se
navesti sasvim su normalne u uzusima hrvatskih gradova, ali nisu dio hrvatskoga standarda.
Jaanje ili forticija te slabljenje ili lenicija pomicanja su prema jaemu, odnosno slabijemu glasu.
Termini jaanje i slabljenje poivaju na ne uvijek lako objanjivoj intuiciji o tome da su pojedini
glasovi jaki ili jai, a drugi slabi ili slabiji, premda se neke zakonitosti dadu utvrditi
usporedimo li otvorenost, zvonkost i artikulacijsku napetost glasova (Lass 1984: 178; Spencer 2005:
61). Tradicionalno se tako uzima da su okluzivi jai od frikativa, frikativi od aproksimanata, oralni
glasovi od glotalnih, bezvuni od zvunih, prednji i stranji vokali od sredinjih. Dakle bog! bok!
(kajkavsko obezvuivanje finalnoga konsonanta) bilo bi jaanje, forticija, jednako kao to je to bila i
vokalizacija jerova (poluvokala) u povijesti hrvatskoga. Primjer slabljenja jest rotacizam, prijelaz
meuvokalskih frikativa u rofoni glas,7 ili pak potpuna lenicija intervokalnoga frikativa z:
psl.
jee jere (hrv. jer), ne mozi hrv. nemoj (usp. pomozi)
dijal.
moe more, kae kare
Krajnjim oblikom slabljenja moe se smatrati gubljenje ili ispadanje (engl. deletion,
truncation) najslabiji je onaj glas kojega nema, odnosno koji je [].
Ovisno o tome to ispada i gdje, razlikujemo nekoliko vrsta:
6
Literatura: Lass (1984: 169ff), Odden (2008: 226ff), Spencer (2005: 45ff), Katamba (1996: 79ff), Mihaljevi
(2002: 1320), kari (1991: 339361), Trask (1992; 1996), Simeon (1969), Ivi (1970: 17ff).
7
Rofoni ili rotini glasovi jesu sve vrste glasa [r] koje se u jezicima javljaju; termin dolazi od grkoga slova ro.
Afereza je ispadanje glas(ov)a s poetka rijei:

hrv.
zna ta nata, penica enica, hou ou, hajde ajde,8 onako nako,
elektrika lektrika, imitacija mitacija, operacija peracija
Sinkopa je ispadanje glas(ov)a obino vokala, ali i konsonanata iz sredine rijei:

hrv.
valjada valjda, drite drte, etiri etri,9 koliko kolko, veliki velki,
dvadeset dvaeset dvajs(t), bogme bome, orijent orjent, dijeta djeta, pacijent pacjent
tok.
tisuu tiu, osjeam oam, Posuje Poje, Isusa Issa,

nee ne, ta e ta, to se tie tie, meni se ini meini, nikakvih niki(h)10
zgb.
nekakav neakav, nevjerojatno nerojatno, nemam neam, dragi gledatelji drai gleatelji11
Apokopa je ispadanje glas(ov)a s kraja rijei:

hrv.
tako tak, onako onak, odmah odma, raditi radit, gledati gledat
reg.
sad sa, gledat gleda (ne mogu gleda od umora)
Redukcija konsonantskih skupova esto se uzima kao zasebna promjena:

reg.
pela ela, tvrdi trdi, vlas las, gdi di, tko ko, svrbiti srbiti
Haplologija je ispadanje jednoga od dvaju istih slogova u slijedu (najee, premda slogovi i
ne moraju biti isti niti ba mora biti rije o slogovima):
hrv.
zakononoa zakonoa, tankokosa tankosa, trbuhobolja trbobolja, kukuruz kuruz(a)
inter.
morfofonologija morfonologija, mineralologija mineralogija, tragikokomedija tragikomedija
engl.
Anglaland zemlja Angl England (Crowley Bowern 2010: 29)
Premda i sama dobar kandidat za promjenu, rije haplologija nije joj podvrgnuta (*haplogija),
to nije neobino jer haplologija je univerzalno vrlo neredovita (Stemberger 1981).
I kod govornika onih govor koji imaju [h].
N. B. etrdeset je normalno, a etri je nepismeno. Ispadanje neneglaenih zatvorenih vokala (npr. i, u)

univerzalno je vrlo esto.
10
Tako npr. Vlatko Markovi. U pojedinim primjerima imamo i kontrakciju, to je opi termin za stezanje
rijei ili skupine rijei nakon gubljenja dijela njezina materijala (kao npr. ne imam nemam, tvojega tvoga).
11
Mislav Bago i Nikolina Piek ne govore nego tako.
Za naglasak u suvremenome hrvatskome vano je i tzv. naknadno, kompenzacijsko duljenje,

pojava poznata u mnogim jezicima kad jedan glas ispadne, susjedni se glas (obino vokal)
nerijetko produlji, npr. poto su slabi jerovi u povijesti hrvatskoga ispali, produljen je vokal
ispred njih; zato danas u paradigmi imamo b g ~ b ga (ne b g ~ b ga), klac ~ klca.12
Dodavanje ili umetanje glasova rjee je od gubljenja, kadto se skupno zove epenteza.
Nekoliko je utvrenih u jezicima svijeta koliko-toliko estih vrsta:
Proteza je dodavanje glasa na poetku rijei:
hrv.
rvati hrvati, ra hra, rzati hrzati

jagnje (usp. lat. agnus), jabuka (usp. njem. Apfel), vidra (usp. lit. dra)
dijal.
vuglec, vura, vuho, oko joko, at hat

Ivan Jiva, Andrija Jandra, Elizabeta Jala
rom.
p. Espaa, fr. Espagne

p. estudiante, fr. tudiant (usp. lat. studium), fr. espace, esprit (usp. lat. spatium, spiritus)
Ekskrescencija je umetanje konsonanta izmeu drugih dvaju ili jednostavno njegovo dodavanje:13
hrv.
gluplji, groblje, omamljen, uzglavlje, zaarafljen
razg.
identian indentian, bacil bakcil, daklem, zbiljam
dijal.
bez brez, bezobrazan brezobrazan, zdrak (~ zrak), dral (standardno, sic! umetnuto)
dalm.
s nama s naman, ljudima ljudiman
Anaptiksa je umetanje vokala izmeu dvaju konsonanata:

psl.
vtr, ogn hrv. vjetar, oganj
hrv.
objekat, fakat, bosanski
Drugim rijeima, hrvatsko sekundarno a (nepostojano) anaptiktiko je. Takvi vokali

internacionalno se jo zovu i parazitskima ili skt. terminom svarabhakti.
Svojevrsni parazitski vokali jesu i ono to u hrvatskome zovemo navescima (sad ~ sada,
dobrog ~ dobroga, dobrom ~ dobrome, mojem ~ mojemu).
12
Na drugome primjeru pokazuje se i veoma jako hrvatsko naglasno pravilo u skupini VSC (vokal-sonantkonsonant) V je uvijek u hrvatskome dug. O slogovnome objanjenju v. o tome i u Jelaska (2004: 198).
13
Terminologija nije posve ustaljena kadto se epenteza smatra nadreenom ekskrescenciji, kadto se s njome
izjednauje, u anglo-saksonskoj literaturi ekskrescencija je dodavanje konsonanta na kraju rijei (npr. engl. no ne
nope), odnosno isto to i paragoga. U hrv. se za umetanje l izmeu labijala i j tradicionalno rabi termin epenteza.
Metateza ili premetanje glasova nije osobito esta ni sustavna u jezicima svijeta:14
psl.
korva krava, gord grad, berg brg, vorna vrana, galva glava, melka mlijeko
hrv.
sve (usp. stsl. vse), tko (usp. stsl. kto), lica (usp. stsl. lica), gomila (usp. stsl. mogyla),15
koroma ( komora), Zabreg ( Zagreb), barjak (usp. tur. bayrak),
kaplar ( tal. caporale), puka ( njem. Bchse)
ak.
zajik ( jazik jzyk)
p.
milagro (*miraglo, usp. lat. miraculum), cocodrilo (usp. lat. crocodilus)
Metatezom jt jd tj dj postali su i dananji oblici izvedenica glagola ii (P = prefiks):16

inf.
P-i--ti P-jti P-tji P-i
npr. doi, nai, poi, zai
pz.
P-id-e-m P-jdem P-djem P-em
npr. doem, naem, poem, zaem
Samo u pz. idem nemamo takav razvoj (standard nije prihvatio iem).
Fuzija ili stapanje (kadto i koalescencija) takva je promjena pri kojoj dobiveni glas
zadrava neka glasovna svojstva obaju polaznih:17
hrv.
hrvatski hrvacki, gradski gracki

jedanaest jedanajst razg. jedanes, etrnaestica etrnajstica etrnestica
rekao reko, pisao piso, kao ko, orao oro
Dobar dio suvremenih hrvatskih jotacija jesu fuzije, npr. kj u jak ~ jai (v. predavanje 03).
Fisija ili cijepanje glasova esta je promjena u jezicima svijeta. Tako se npr. u povijesti
hrvatskoga jedinstveni glas jat rascijepio na i ili j i e. U starijim gramatikama spominje se
takoer promjena koju suvremene hrvatske gramatike izbjegavaju spomenuti, a kojom se
dobro objanjava promjena u rijeima s problematinim sufiksom -stvo, pa bi se npr. rije
pjesnitvo ( pjesnik + -stvo) analizirala otprilike ovako:
14
Slavenski jezici imaju u svojoj povijesti neobino sustavnu i pravilnu metatezu likvida i vokala.
15
U arheologiji je mogila i danas termin.
16
V. i napomene uz Promjene u glagola I. i II. vrste (predavanje 03).
17
U povijesti slavenskih jezika npr. monoftongizacija diftonga (psl. *kaina cna), postanak nazalnih vokala
(psl. *penti pt).
1)
pjesniktvo
ispadanje s iz skupa kstv
2)
pjesnitvo
palatalizacija k 18
3)
pjesnittvo
cijepanje afrikate na t
4)
pjesnitvo
ispadanje t is skupa ttv
Isti razvoj povijesno imamo u -to -to (usp. gore metatezu kto tko) ili titi titi
tovati, potovati; itati (usp. tivo, tilac, poten, dakle u potovani tioe to imamo dvaput).
Asimilacija ili jednaenje te disimilacija ili razjednaivanje este su promjene jedan se
glas mijenja pod utjecajem drugoga, postaje mu ili vie slian ili manje slian.
Mogu biti unatrane ili regresivne (pogoeni je glas ispred uvjetujuega) i unaprijedne ili
progresivne (uvjetujui je glas ispred pogoenoga).
Asimilacija se moe se odvijati pod utjecajem gotovo svih segmentalnih obiljeja, naina i
mjesta artikulacije glasova. U hrv. npr. imamo jednaenje po zvunosti (nain artikulacije):
gladka [glatka], izkopati [iskopati]
a jednaenje prema mjestu artikulacije (tvorbe) jest npr. jednaenje nazala prema bilabijalu,
labio-dentalu ili velaru:
hinba [himba], invalid [ivalid], banka [ba ka]
Takve su promjene naelno i suvremene hrvatske palatalizacija i sibilarizacija. Sve one

regresivne su. Progresivne asimilacije u jezicima svijeta rjee su. Takav je u hrv. prijeglas,
smjena stranjega i prednjega vokala ovisno o tome je li ispred njega nepalatal ili palatal:
selo ~ polje, selom ~ poljem, rogovi ~ noevi
U engleskome progresivno je npr. jednaenje po zvunosti:

engl.
cat-s [-s], dog-s [-z], bell-s [-z]
kao to danas imamo u hrv. mozak ~ mozga (*moska), s time da je tu rije o iskonskome zg
(psl. mozg), odnosno problem nije u genitivu, nego u nominativu (mozag mozak).
Jednaenje se ne mora provoditi samo meu kontaktnim glasovima, na blizinu, nego do njega
moe doi i meu distaktnim glasovima, na daljinu, usp. hrv. stand., razg. ili dijal.:
18
U tzv. korijenskome pravopisu tako se i pisalo (naravno, nije se tako izgovaralo).
apoteka apateka, potkoulja potkuulja, blagovaona blagavaona, kalodont kaladont,

izma ima, ezdeset edeset,19 osuiti ouiti, stolnjak stoljnjak, cupajz
upajz (usp. njem. zu Speise [cu pajz])
Sustavno jednaenje vokala na daljinu zove se jo i metafonija, priem se onda jo razlikuju umlaut
(regresivno) i vokalska harmonija (progresivno), premda se ti termini nerijetko izjednauju.
Disimilacija takoer moe biti neposredna i daljinska:
psl.
pletti plesti, vedti vesti20
hrv.
padeem padeom, jarbol (usp. lat. arbor), razg. sumnjati sumljati, stiropor stiropol
kajk.
mnogo vnogo21
Rekosmo, glasovne promjene u hrvatskome uglavnom su regresivne. Progresivne su promjene

u hrvatskome trea palatalizacija (a),22 prijeglas o//e, odnosno uvjetovanost vokala u
sufiksu nepalatalnou ili palatalnou prethodnoga konsonanta (b), promjene u pojedinim
leksemima, poput jednaenja po zvunosti (c) ili nestandardno i/ili dijakronijski, npr. zvuno
v iza bezvunih h i p prelazi u bezvuno f (d):
a)
rei (rek--ti) ~ ricati (ric-a-ti), trgnuti (trg-nu-ti) ~ trzati (trz-a-ti)
b)
bratom ~ maem, bratov ~ kraljev
c)
mozak ~ mozga (*moska), drozak ~ drozga/droska drozd (vrsta ptice pjevice)
d)
hvala hfala fala, upvati upfati uffati ufati
Glasovne promjene mogu se nadalje promatrati i prema svojoj uvjetovanosti, odnosno

kontekstima u kojima se pojavljuju. Promjene mogu biti neuvjetovane, djelatne pri svakom
ostvaraju pojedinog glasa, bilo na razini jezine zajednice bilo u govoru pojedinca (takva je
promjena npr. artikulacijsko izjednaavajne hrvatskih [] i []), i mogu biti uvjetovane dodirom s
glasovima drugih morfova, naglaskom, uope okolinom u kojoj se pojedini glas naao.
Uvjetovane glasovne promjene mogu biti uvjetovane na dva naina. Do nekih glasovnih promjena
dolazi naime sustavno i redovito na svim granicama morfova, ukljuujui granice meu rijeima.
19
Tako npr. Damir Kajin i Slavko Lini.
20
Takav opis ne bi ni za suvremeni hrvatski bio lo (to je najbolji nain da se objasniti I. glagolska vrsta).
21
Puno potvrda u starim tekstovima. Usp. srp. razg. mnogo mlogo, ili znanu pjesmicu Kad mlidijah umreti.
22
Dijakronijski, premda bi se sinkronijski dala opisati i regresivno (v. predavanje 03).
10
Za takve moemo kazati da su fonoloki ili upravo fonetski uvjetovane te da su ive. Takva su u
hrv. npr. jednaenja po zvunosti. Druge glasovne promjene odvijaju se meutim samo u tono
odreenim morfolokim kontekstima (tom i tom padeu tog i tog roda, tom i tom vremenu tog i
tog lica i sl.) i zapravo su odjek nekad ivih fonetskih promjena, koje u jeziku opstaju snagom
leksika ili analogije. Za takve moemo kazati da su morfoloki uvjetovane. Takva je u hrv. npr.
palatalizacija. Da ne bi sve bilo jednostavno, ni tu kadto nije lako odrezati to je fonoloki, a to
morfoloki uvjetovano. Odnosno, kad neto i jest fonetski uvjetovano, nerijetko je u jeziku
primjerice hrvatskome doista mogue pobrojiti kontekste u kojima do takve promjene dolazi.23
I. Fonoloke/fonetske glasovne promjene uvjetovane su fonetskim obiljejima glasova
(fonova) koji dolaze u dodir, njihovim istim, slinim, razliitim artikulacijskim obiljejima,
prisutnou ili odsutnou kojeg obiljeja. U hrvatskome takve bi bile ove:
1)
jednaenje konsonanata po zvunosti
2)
jednaenje konsonanata po mjestu tvorbe
3)
ispadanje konsonanata
4)
umetanje j
5)
umetanje a
6)
vokalizacija l
7)
prijeglas
8)
smjena //e
Promjene 14 (eventualno 5) koje su jedine u pravome smislu ive prelaze granicu

pravopisne rijei, a njihovo (ne)biljeenje sankcionira ortografska/pravopisna norma (jedanput
~ stambeni, s bratom ~ zbogom, vidjet u ~ *vidjeu). Promjene 58 ne prelaze granicu rijei i
uvelike ovise o morfolokome kontekstu, pravopisna norma o njima nema to kazati.
II. Morfoloke glasovne promjene uvjetovane su posve odreenim morfolokim (oblinim i
tvorbenim) okrujima u kojima se glas u morfu nae. Nerijetko i one imaju barem
dijakronijsko fonetsko objanjenje. U hrvatskome takve bi bile ove (v. predavanje 03):24
1)
palatalizacija
2)
sibilarizacija ili druga palatalizacija
3)
druga sibilarizacija ili trea palatalizacija
4)
jotacija
23
To to hrv. gramatike ne dre mnogo do toga, odnosno ne trude se osobito da sustavno popiu sve kontekste u
kojima do pojedine promjene dolazi, problem je gramatika, a ne glasovnih promjena.
24
Do (6) i (7) dolazi unutar korijenskoga morfa, odnosno nisu promjene na morfskoj granici, ali su morfoloki
uvjetovane promjene. Promjena unutar korijena u (4) fonetski je uvjetovana.
11
5)
promjene u I. i II. glagolskoj vrsti
6)
prijevoj
7)
naglasne promjene
8)
internacionalni sloj promjena
Do promjena 6 i 7 dolazi unutar korijenskoga morfa, odnosno to nisu promjene na morfskoj

granici, ali su morfoloki uvjetovane. U 7 spada i veina promjena koje se u gramatikama opisuju
kao alternacije ije//je (v. predavanje 03). Promjena unutar korijena u (4) fonetski je uvjetovana.
Rezultat glasovnih promjena i njihova uvjetovanost. Fon koji je rezultat glasovnih
promjena moe biti takav da ga govornici doivljavaju kao nov fonem, odnosno kao
realizaciju drugoga fonema, ili takav da ga govornici ako su ga uope svjesni doivljavaju
tek kao kontekstualno uvjetovan ostvaraj istoga fonema. Je li u pojedinome sluaju rije o
prvome ili drugome, nije uvijek lako kazati. Npr. nitko se nee zabuniti i kazati Vjd. junake
(umj. junae), ali zabunit e se npr. pri biljeenju jednaenja po zvunosti i napisati
predprostor (to je u arhitekturi osobita esta pogreka, nacrti su puni predprostor).25 To
znai da u jednaenju po zvunosti postoji sjeanje, ili dojam, ili pojam o polaznome fonemu
(ovdje /d/), iako govornici ne izgovaraju nikako drugaije nego pretprostor. Koliko je taj
pojam u kojega govornika jako prisutan, opet je pitanje koje nema jednoznaan odgovor i
zahtijeva ozbiljna psiholingvistika istraivanja.26 Ono to se univerzalno moe kazati, jest da
naelno i univerzalno fonoloki uvjetovane promjene ee kao razultat imaju alofone istih
fonema, a da morfoloki uvjetovane ee kao rezultat imaju ostvaraj drugog fonema.
Uzroci glasovnih promjena. Zato do glasovnih promjena uope dolazi? Na to pitanje uope
nije lako odgovoriti, obino je rije o spletu mnogih utjecaja. Evo nekih moguih:27
Tenja za lakim izgovorom. Naravno, to je tee, a to lake, nije uvijek lako rei, ali moe
se kazati da u fonetici vrijedi naelo da izvogorni napor ide do razine komunikacijske
isplatljivosti, tj. do onoliko koliko je potrebno za razgovijetnost.
Utjecaj jednih glasova na druge i strukture sloga openito. Ope je pravilo da vokali, kao
nositelji slogova, vie utjeu na nevokale nego to je obratno. Na poetku sloga jai je glas koji
je drugi po redu, a na kraju sloga onaj koji je blie jezgri (usp. gdi di, radost rados).
25
S druge strane svi govornici hrvatskoga jednaenje po zvunosti u govoru provode posve nesvjesno (oko toga
se ne treba truditi, to je jednostavno tako), na svim granicama s bratom je [zbratom].
26
U hrvatskome je pitanje o fonemskosti rezultata promjene vano i zbog praktine stvari kao to je pravopis
naelno biljeimo one promjene za koje smatramo da rezultiraju promjenom fonema. Hrvatski pravopis ak i
propisuje da se pie natprosjean, ali iznadprosjean; izgovorno to je isto.
27
V. Mihaljevi (2002: 24ff), kari (1991: 339ff), Lass (1984: 315ff), Odden (2008: 250ff).
12
Naglasak. Naglasak je najvjerojatnije bio uzrok indoeuropskoga prijevoja, koji imamo i u

suvremenim ie. jezicima (v. predavanje 03). U francuskome je pak apokopirano sve to se
nalazilo iza naglaenoga sloga (pa je zato u francuskome redovito naglaen zadnji slog).
Fonemski sastav, odnosno popunjavanje praznina u njemu, da bi on postao simetrian,
integriran. Stoga ne ude problemi s hrvatskim odrazom jata ako je onako kako tvrdi
Brozovi (1991), onda je to jedini hrv. diftong, ili barem jedini vokal koji moe biti samo dug.
Ekonominost, odnosno tenja da se sa to manje fonema postigne to vie. Budui da je
njihova razlikovna uloga minimalna, a estotnost izrazito mala (o estotnosti hrv. fonova v.
predavanje 04a), ne udi da se gubi razlika hrvatskih parova ~ , ~ .
Nain kako djeca usvajaju jezik nikad nije potpuna preslika govora starijih.
Utjecaj drugih jezika i njihova izgovora, utjecaj prestinih govora unutar jednoga jezika.
Npr. hrvatski standard poznaje epentezu l zato to ju ima tokavski. Kajkavski nema
epentezu; da je standard nastao na temelju kajkavskoga, ni u standardu je ne bi bilo.
Analogija, koja je i inae u jeziku izrazito utjecajna, usp. hrv. dijal. ili razg. orah ~ orasi
oras, nudan ~ nuna nuan, baktati ~ bakem bakati, metati ~ meem meati i sl.
Formulacija glasovnih promjena. Uvrijeeno je glasovne promjene biljeiti posebnom
notacijom, koja kazuje to se mijenja (pogoeni glas, A), u to se mijenja (odraz, B), zbog
ega se mijenja (uvjetujui glas, C), u kojoj okolini ( / ), progresivno ili regresivno ( __ ):
A B / __ C
Prema tomu jedna od hrv. palatalizacija (k ispred e, npr. u Vjd. junae) biljeila bi se:
k / __ e
a jedan primjer druge hrv. sibilarizacije (k c izmeu i i a, npr. u ricati) ovako:

k c / i __ a
Granicu rijei oznait emo sa # (ljestve), granicu morfema znakom +, granicu sloga znakom $,
segmenti koji ne utjeu na promjenu zatvaraju se obino u oble zagrade. Vie segmenata koji
promjenu uvjetuju ili su joj podvrgnuti mogu se ograditi vitiastim zagradama, npr. u hrv. drugoj
sibilarizaciji (rei ~ ricati, stegnuti ~ stezati, tei ~ tjecati, puknuti ~ pucati, trgnuti ~ trzati):
{k, g, h} {c, z, s} / {i, e, , u, } __ a
13
Zakljuno. Morfovi se ulanavaju u vee jedinice. Budui da su fiziki entiteti, u njima zbog
toga dolazi do promjena u njihovu fonskome pa i fonemskome sastavu. Slijedi poneto
podroban opis svake pojedine glasovne promjene u hrvatskome, opis kakav hrvatskim
gramatikama kronino nedostaje.28 Pritom uvijek valja imati na umu da govorimo o
standardnome hrvatskom. To znai da je primaran sinkronijski (ne povijesni) i eksplicitno
normiran hrvatski (dijalektalni, razgovorni i sl. podaci nisu time manje zanimljivi i
standardu). To takoer znai da e se naelno opisivati sustavne promjene, one koje zahvaaju
sav jezini materijal ili barem njegov zamjetan dio. Postoje naime promjene koje su ili
neobjanjive (u smislu sustavnog objanjenja) ili se pojavljuju u tek pojedinoj rijei (takoer
uvelike neobjanjivo). Evo nekih primjera nesustavnih promjena (1)29 te onoga kako bi prema
sustavnim pravilima i ralambi (3) trebalo biti ili i jest (2):30
1)
ukast31
2)
utkast
3)
ut-k-ast-
luckast
lutkast
lud-k-ast-
bockati
botkati
bod-k-a-ti
grickati
griskati
griz-k-a-ti
lickati
liskati
liz-k-a-ti
recka
reska
rez-k-a
malecki
ovolicki
ovoliki?
ovo-lik-k-i
ovolicni, ovolini
ovolini?
ovo-lik-n-i
lice
lice?
lic-c-e?
protimba
protivba
protiv-b-a
pljosnat
plosnat, plonat
ploh-n-at-
paljba
palba, paoba
pal-b-a (usp. molba, seoba)
Konano, dobra opisa morfonologije nema bez potena i dosljedna opisa morfologije (gdje
morfska granica jest, a gdje nije). Takav opis morfologije jo uvijek ekamo.
28
Morfonologije kao zasebna poglavlja u hrv. gramatikama nema. Ona se obrauje napola u Fonologiji napola u
Morfologiji; tako se onda Morfologija optereuje podacima i iznimkama, a sustavan, cjelovit uvid u glasovne
promjene izostaje (to je jo oitije ako razliita gramatika poglavlja piu razliiti pisci).
29
Najopseniji njihov popis i opis daje Mareti (1899), neto ima i u Babia (1986). U nemalu broju njih kao
rezultat se ispred k umjesto t ili s pojavljuje glas c, to upuuje i na neku pravilnost. Usp. i deminutivne glagole
tipa pec-k-a-ti (~ pek--ti), sc-k-a-ti (~ sk--ti), tuc-k-a-ti (~ tuk--ti) (v. i Mareti 1899: 378).
30
Ovo trebalo nipoto ne valja shvatiti u smislu kakve god normativne preporuke.
31
Skok (19711974: s. v. ast) tumai da je prema komparativu, kao crnjkast.
14
Napomena o hrvatskome pravopisu. Hrvatski pravopis (ortografija) od pravopisa I. Broza

(1892) umjereno je fonoloki (kroz 19. st. uglavnom je bio morfoloki, korijenski, to je
restituirano u NDH), to znai da se glasovne promjene biljee unutar rijei (ne i na spoju
dviju rijei, tzv. eksterni sandhi, dakle zbogom, ali s bratom), a i u biljeenju unutar rijei ima
iznimaka (ne piemo hrvacki, nego hrvatski, ne stramputica, nego stranputica). Uz opis svake
promjene koje se to moe ticati valja stoga spomenuti i biljei li se ona ortografski ili ne.32
Napomena o biljeenju jata. O tome je li odraz jata i koji u suvremenome hrvatskome
fonem ili nije, je li morfonem ili nije, u kroatistici nema sloge. Bez ikakve namjere da se u
tome ita rijei ovdje emo taj odraz uglavnom biljeiti sa . Istiemo da pri biljeenju
suvremenih hrvatskih primjera to nije nikakav praslavenski, dijakronijski fonem, nego je
jednostavno dubinski nain biljeenja injenice suvremenoga hrvatskoga oko koje ne postoji
sloga. Zato ipak biljeimo jedinstveno, sa , ne sa ije, je, ie? Zato to je opis morfonologije
(glasovnih promjena, fonotaktike, ustroja sloga i sl.) daleko jednostavniji ako pretpostavimo
da je rije o dubinski jednoj jedinici, kakva god njezina narav bila. U suprotnome vazda
iznova zbog nesavrenosti hrvatske grafije (u tome ona nije nita drugaija od drugih) treba
napominjati jesu li nizovi slova i-j-e i j-e jat ili ne, to izrazito i nepotrebno optereuje opis.
Napomena o glagolskim vrstama. U opisu glasovnih promjena rabit emo uvrijeenu (u
veini gramatika) podjelu hrvatskih glagolskih vrsta i razreda prema infinitivnoj osnovi:33
I.
pei (pek--ti) ~ peem, gristi ~ grizem, plesti ~ pletem, uti ~ ujem
II.
viknuti (vik-nu-ti) ~ viknem, dignuti ~ dignem
III.
vidjeti (vid--ti) ~ vidim, bjeati ~ bjeim
IV.
misliti (misl-i-ti) ~ mislim, nositi ~ nosim
V.
gledati (gled-a-ti) ~ gledam, plakati ~ plaem
VI.
kupovati (kup-ova-ti) ~ kupujem, bievati ~ biujem, kazivati ~ kazujem
VII.34
biti ~ jesam/budem, htjeti ~ hou, ii ~ idem, spati ~ spim
32
Pravopis ima i povratni utjecaj, odnosno govornici nekih promjena nisu ni svjesni samo stoga to te promjene
nisu zapisane, i obratno, pojedine promjene provode se ili ne provode zato to pismo tako sugerira (vizualnost
pisma i pravopisa nerijetko ima takav povratni utjecaj na svijest o jeziku).
33
Takvu podjelu nalazimo u veini hrv. gramatika u A. V. Tkalevia (11871; 21873; 31876), T. Maretia
( 1899; 21931; 31963), J. Florschtza (11905; 71943), Bari et al. (11979; 21990; 31995; 41997). U Ivievoj
Poredbenoj slavenskoj gramatici (1970), Tvorbi Stj. Babia (11986; 21991; 32002), Gramatici J. Silia i I.
Prankovia (2005), u radovima Z. Jelaska nalazimo drugaije, suvremenije i zapravo konzistentnije podjele
hrvatskih glagola, nerijetko utemeljene na prezentskoj osnovi.
1
34
Nepravilni glagoli.
15
JEDNAENJE KONSONANATA PO ZVUNOSTI
Alternacije
1) CZV C+ZV / __ C+ZV
glazba (glas/iti/ + -ba), narudba (naru/iti/ + -ba), zgaziti (s- + gaziti)
2) C+ZV CZV / __ CZV

nepce (neb/o/ + -ce), rasplakati (raz- + plakati), otkad (od- + kad)
Odnosno: Bezvuni konsonant ispred zvunoga jednai se u zvuni i obratno.35
Ne provodi se u pismu36
i) d + c s na granici P+R, R+R, R+S: nadovjek, odcijepiti, odseliti, kadto, radta, gradski, sudski, sudstvo,
mladac ~ mlaca/mladca37
ii) prefiksi ispod-, iznad-, prefiksoid etvrt-: ispodprosjean, iznadprosjean, etvrtzavrnica
iii) u prefiksu kad nema gubljenja konsonanta, odnosno kad se konsonant produuje: nadtrati [nat rati]
nadmaiti u tranju (~ natrati naii trei)38
iv) na granici dviju osnova: pingponga, ivanigradski, bogtepitaj, ali: svagdan (ne piemo svakdan)
v) u nepotpuno prilagoenim rijeima stranoga podrijetla: gangster, pitbul, nokdaun, vaingtonski, jurisdikcija
vi) u pojedinim prezimenima i imenima mjesta te u njihovoj sklonidbi: Zubi, Podpian, Dabac ~ Dabca
vii) pri isputanju slova (biljei se apostrofom): drte lopova
viii) u izvedenicama od kratica: esdepeovac ( SDP)
35
Bezvuni su u hrv. p t k c s f h, zvuni su b d g
z .
Bezvuni c f h nemaju fonemskih zvunih parnjaka [ ] [ ] [ ] nisu fonemi, nego tek njihovi alofoni, i
ostvaruju se kao poloajne inaice ili u stranim imenima, odnosno imenima stranoga podrijetla: otac bi [ota bi],
Kaladze [kala e], grof bi [gro bi], Afganistan [a ganistan], strah ga je [stra gaje], Vrhbosna [vr bosna].
U starijim gramatikama parnjakom od f smatra se v (grof bi [grovbi], Afganistan [avganistan]), no tada bi ovca,
Ivka moralo u tokavskome biti [ofca], [Ifka], a ipak nije (u kajkavskome jest).
36
S manjim ili veim razlikama u pojedinim pravopisnim prirunicima. Valja podsjetiti da se jednaenje po
zvunosti dogaa se na svim morfskim granicama, pa i na granici meu rijeima (s bratom, kod kue), ali to
nismo uzeli kao pravopisno relevantno jer se u hrv. ne biljei nijedno jednaenje meu rijeima.
37
To vrijedi ako se d biljei; kod sufiksa -tina (Slobotina) d se ne biljei.
38
U prefikasa koji zavravaju na d, npr. pod-, od-, nad-, pred-.
16
Posljedice na izgovor39
i) d + c s : geminacija (udvajanje) ili [cs]/[] na granici P+R, R+R (nadovjek [na ovjek], odseliti [oc eliti],
odetati [oetati], [o etati]), geminacija ili [cs] na granici R+S (mladca [mlac a], gradski [gracski])40
ii) dva ista konsonanta: izgovaranje obaju (nadtrati [nadtrati]) ili geminacija (nadtrati [nat rati])
Napomene
Sonanti, premda inherentno zvuni, ne uvjetuju jednaenje konsonanata, smisliti je (s-misl-i-ti) u hrvatskome
standardu smisliti, nije zmisliti, kao u kajkavskome, kvaka nije gvaka, klupa nije glupa, tvoj nije dvoj, plav nije
blav, lan nije dlan. Standardni leksemi poput zmorac maestral, smorac, vjetar s mora izuzetak su.
Ispred - u Gpl. izvorno zvuni konsonant ostaje zvuni, izvorno bezvuni postaje zvuni:
opaska ~ opazaka (*opasaka), biljeka ~ biljeaka (*biljeaka), pripovijetka ~ pripovijedaka (*pripovijetaka),

tvrtka ~ tvrdaka (ob. tvrtki, *tvrtaka), vrabac ~ vrapca ~ vrabaca (*vrapaca), svizac ~ svisca ~ svizaca (*svisaca)
narudba ~ narudaba (*naruaba), svjedodba ~ svjedodaba (*svjedoaba), svat ~ svadba ~ svadaba (*svataba)
Analogija oito igra svoje jer u tom poloaju bezvuni konsonant inae sasvim naravno dolazi, usp. npr. Gpl.
maaka, voaka, tipaka, pataka, smokava, dasaka, kruaka i sl.
39
N. B. Ortoepska norma nije potpuno normirana. V. i dalje, napomene uz ispadanje konsonanata.
40
Razlika ima veze s aglutinacijskom, odnosno fuzijskom naravi pojedinih avova (usp. ovdje str. 1).
17
JEDNAENJE KONSONANATA PO MJESTU TVORBE
Alternacije
1) {s, z} {, } / __ {, , , , , , , }
iaiti (iz- + aiti), epati (s- + epati), obrai (obraz + -i), pae (pas + -e), nonja (nos/iti/ + -nja),
paljiv (paz/iti/ + -ljiv)
Odnosno: Dentali s z mijenjaju se ispred palatala u palatale .

Dopuna: Dentali s z mijenjaju se ispred palatala
zapravo u palatale . to oni u hrvatskome nisu glasovi
s fonemskim statusom, u morfonologiji je nevano.
2a) n m / __ {p, b}
2b) n / __ {k, g, h}
imbenik (in/iti/ + -benik), himba (hin/iti/ + -ba), stambeni (stan/ovati/ + -beni), banka [baka]
Odnosno: Alveolar n mijenja se ispred bilabijala zapravo labijala (v. dalje Napomene 2) u bilabijal m.
Dopuna: Alveolarni nazal n mijenja se ispred velara u velarni nazal .
3) {k, g, h} {, , } / __ {, , }
Kadto se u gramatikama kao jednaenje po mjestu tvorbe tretira i promjena velara g h ispred palatala u
palatale , usp. roi (rog + -i), orai (orah + -i), trbui (trbuh + -i). Promjene poput buha ~ buljiv,
podsmijeh ~ podsmjeljiv, plah ~ plaljiv, strah ~ straljiv, briga ~ briljiv, straga ~ stranji inae nisu osobito
prisutne u hrvatskim gramatikama. Babi (1986: 422ff) spominje i promjenu k, ali za to nema potvrde; potvrda bi
mogla biti tunjava, eventualno moda sijeanj (ako gledamo prema G sijenja).
Ima razloga da se (3) u hrvatskome smatra tipom palatalizacije (o palatalizaciji v. predavanje 03).
Ne provodi se u govoru (1)

i) kad su s z ispred zavrni glasovi prefiksa, odnosno na avu P+R: sljubiti, izljubiti, razljutiti, raznjihati
N. B. Na granici dviju rijei promjena se provodi, ali opet ispred ne: niz elo [nielo], kroz ake [kro ake],
ni u dep ni iz depa [i epa], iz eifa [ieifa], ali s njim [sim], ne [im], s ljubavlju.
ii) u skupovima s s z z kad je rije o : ozljeda, sljepoa, snjegovi, zakasnjelost, pobjesnjeti41
41
Glagolski sufiks -je-ti (tradicionalna III. gl. vrsta) zapravo je --ti (vidjeti, voljeti, bjesnjeti, opraznjeti), pa bi
Max Rockatansky trebao biti Pobjesnjeli, a ne Pobjenjeli, premda je uzus ve i pobjenjeli, zakanjeli i sl.
18
Napomene (1)
Konsonant c ne podlijee promjeni: pronicljiv, pucnjava.
Konsonant z promjeni podlijee, ali ispred -ljiv takoer poesto ne: pretkazljiv (!pretkaljiv), dokazljiv
(!dokaljiv), gramzljiv (!gramljiv).
Norma uglavnom doputa dvojnost ispred sufiksa -ljiv u rijeima s korijenom te(g/z)-: istezati ~ isteljiv i
istezljiv, rastezati ~ rasteljiv i rastezljiv (u govoru i pismu nae se i rastegljiv).
Regionalne promjene koje prelaze granicu rijei i koje se tiu ne provoenja u govoru (i) i (ii) nisu injenica
hrvatskoga standarda: njim, iljubiti, njegovi i sl. (regionalno e i u korijenu rijei biti npr. ljez sljez).
Ne provodi se u pismu (2)

i) prefiks izvan-, prefiksoidi ukun-, ukun-: izvanbrani, ukunbaba
ii) na granici dviju osnova: stranputica, vodenbuha
iii) ispred sufiksoida -put: jedanput
iv) u izvedenicama od kratica: enbeaovski/enbiejevski ( NBA)
v) u posuenicama se ovisno o tradiciji i nainu biljeenja u izvornome jeziku provodi ili ne provodi: komfor,
amfora, invalid, bombon (ali: konformizam, konvoj, rinfuza, maskenbal)
Napomene (2)
Promjena se provodi i preko granice rijei, npr. on bi [ombi].
kari (2009: 109) pravilu dodaje i promjenu n m, npr. u jedan mu, to bismo mogli imati i u kakvoj izvedenici
s prefiksima poput izvan-, pan- (npr. izvanmaternini, panmakedonski), tek to bi tu bila rije o aglutinacijskoj
granici P+R. to se zapravo na kontaktu n+m dogaa, nije lako kazati, naime nije ba sigurno da nm u Mijanmar
(Burma) i njutnmetar, gdje je granica R+R ili slina njoj, izgovaramo sa [m] ili [m ].
Kako se iz primjera poput komfor vidi, dental/alveolar n podlijee promjeni i ispred labio-dentala v f, ali nae
gramatike imune su na tu injenicu (sporedno je je li to zbog toga to takva spoja unutar domaih rijei nema;
ima ga na spoju rijei, dakle u eksternome sandhiju, i u posuenicama). Pritom nastaje labio-dentalni nazal [ ],
alofon fonema /m/, kao u tramvaj, amfora, invalid, infarkt, on vas (v. o tome i predavanje 04b).
Ispred - u Gpl. izvorno n postaje m: hiniti ~ himba ~ himaba (*hinaba, ob. himbi, himba).
19
ISPADANJE KONSONANATA
Alternacije
1) C1C1 C1
bezzvuan bezvuan, preddvorje predvorje, russki ruski, raalostiti (raz+alostiti) raalostiti
Odnosno: U konsonantskome skupu dvaju istih konsonanata jedan ispada. Zapravo je rije o degeminaciji.
2)42 {t, d} / __ {c, , , , , t}
otac ~ oca, sudac ~ suca, napitak ~ napici, oevidac ~ oevici, burad ~ buradija, sloboda ~ slobotina
Dopuna: Konsonanti t d ispred s na granicama P+R i R+R stapaju se sa s u (geminirane) afrikate c (npr.
podstanar [poc( )tanar] ili [pocstanar], kadto [ka( )to] ili [kato]), a na granici R+S stapaju se sa s (npr.
hrvatski [hrvacki] ili [hrvacski]), a ispadaju ispred (npr. Hrvat+tina [hrvatina], slobod+tina [slobotina]).
3) {st, t, zd, d} {s, , z, } / __ C43
gostiti ~ gozba, koristan ~ korisna, zalistak ~ zaliska, godite ~ godinji, nuda ~ nunost, rastao ~ rasla
Kad su s z zavrni konsonanti prefiksa, dakle kad nemamo skupove st zd, nego kontakt s+t z+d, do promjene ne
dolazi: stlaiti, istkati (iz-tkati), bezdlanost.
4) Kao posebno pravilo mogu se izdvojiti esta ispadanja do kojih dolazi na kontaktu korijena i sufikasa -ski, -stvo,
-tina, koja imaju mnoge posljedice. U gramatikama su kojekako opisana. Najbolje je pretpostaviti da pri pojedinim
kontaktima s iz sufiksa prvo ispada, potom dolazi do drugih promjena, npr. palatalizacije koju uvjetuju k t.
Ako korijen ima s z , konsonanti s iz sufiksa ispadaju jer imamo kontakt dvaju istih (prema pravilu 1): Rus ~
ruski, Englez ~ engleski ~ engletina, mu ~ muki, lupe ~ lupeki ~ lupetvo.
Konsonanti k g h c (nerijetko i z) palataliziraju se ispred k t poto je s iz sufiksa ispalo: Krk ~ krki, radnik ~
radniki, iseljenik ~ iseljenitvo, drug ~ drutvo, Poega ~ Poetina ( Poeg-tina), Chicago ~ ikaki,44 siromah
~ siromaki ~ siromatvo, Rac ~ raki. Primjeri za z: kolovoz ~ kolovoki, Pariz ~ pariki, ali: Englez ~ engleski.
42
Poznato pravilo i vjeiti pravopisni problem o kontaktu dentala i afrikate.
43
Osim ako je C sonant j r v, npr. popustljiv, pritljiv, pastrva, nozdrva, pastva; j jotira, npr. lie, groe.
44
Posuenice uvijek pokazuju koliko je promjena iva. Ova pokazuje da jest i da pri eksplikaciji ne treba
potezati povijest jezika i injenicu da je -ski nekad bilo -sky. Praslaveni nisu nita znali o Chicagu.
20
Ako korijen ima , konsonanti s iz sufiksa ispadaju: Pore ~ poreki ~ Poretina ( Pore-tina).
Ako korijen ima , sufiks se vlada razliito: Gospi ~ gospiki, ali: kua ~ pokustvo.
Poseban je problem pojava nemotiviranoga u sufiksu, npr. iza vokala: NDH ~ endehaki, Bordeaux ~ bordoki.
5) Rijetka pojava je i redukcija skupova tv dv t d (Neretva ~ Neretljanin, Budva ~ Budljanin).45
Koliko je u morfonologiji vaan kontekst, pokazuju npr. zabrtvljen, ukotvljen u gl. prid. trp. redukcije nema.

Ne provodi se u pismu, a u izgovoru uglavnom udvaja, geminira na granici P+R:
i) prefiksi izvan-, nad-, nuz-, od-, pred-, pod-, unutar-, uz-: izvannastavni, nadtrati, odtugovati, nuzzarada
ii) prefiksi i prefiksoidi post-, sub-, hiper-, inter-, trans- i sl. u posuenicama: posttraumatski, subpapilaran,
hiperrealistian, transsibirski, krimmilje
iii) u skupini jj u superlativu: najjai, najjuniji
Ne provodi se u pismu (2, 4)

Ne provodi se u pismu, a u izgovoru uglavnom udvaja, geminira:
i) na granici P+R, R+R: odcijepiti, nadovjek, odarlijati, oddogirati, podakon, podstanar, nadumar, kadto
ii) ovisno o pravopisnome propisu na granici R+S: zadatak ~ zada(t)ci, medvjed ~ medvje(d)e
Posuenice su rijetke, npr. aparatik.
iii) u sklonidbi imena: Gradac ~ Gradca/Graca
iv) ispred sufikasa -ski i -stvo konsonanti d t piu se: bratski, hrvatski, internetski, bratstvo, gospodstvo46
Ispred sufiksa -tina konsonanti d t ne biljee se: hrvatina, gospotina, slobotina, Slobotina, Buzetina.

i) u skupovima stn stk u izvedenicama od posuenica na st:47 protestni, tekstni, azbestni, aoristni, feministkinja
Slino i posuenice astma, istka, ali: robustan ~ robusni. Na granici R+R npr. rostfraj, rostbif.
ii) u pojedinim domaim pridjevima radi razlikovnosti (granica R+S): grozdni ( grozd), prstni ( prst) i sl.
iii) na granici R+R, odnosno granici dviju osnova: osamnaestmetarski, eststo (600) i sl.
45
V. Babi (1986: s. v. -janin).
46
Spomenimo usput ne osobito preporuljivu imenicu prisustvo (hrv. prisutnost), koja bi prema pravilu trebala
glasiti (i tako se pisati) prisutstvo. Usp. isti odnos odsu(t)stvo ~ odsutnost.
47
Pojedini pravopisni prirunici, zanimljivo, odustaju od tog pravila u pojedinim primjerima, a s druge strane
inzistiraju na ouvanju korijena u domaih izvedenica na tac, tak, dac, dak (preporuuju zadatci, ali aorisni i sl.).
21
Napomena
Ispadanja 13 odvijaju se i na granici rijei, ali se, naravno, ne biljee:
vidjet u
[vidjeu]
narast e
[narae]
lud eka
[lu eka]
na tom mjestu
[na to m( )jestu]
iz mog kraja
[iz mo k( )raja]
danas ekam
[dana ekam]
Napomena o degeminaciji vokala

Rekosmo, pravilo (1) o ispadanju konsonanata zapravo je pravilo o degeminaciji, procesu suprotnome od
geminacije, udvajanja. U hrvatskome ima i degeminacije vokala, premda se o njoj malo govori. Dodue, u
vokala je neto drugaije jer oni mogu u hrvatskome biti i kratki i dugi, pa nije neobino da se dva ista kratka,
npr. u gl. prid. radnome, stope u jedan dugi, npr. u gl. prid. rad. m. roda od ubosti (u-bod--ti):
u-bod--l- uboo b
(Neki mnogi govornici izgovaraju upravo uboo me /komarac/.) Meutim i u posuenica u razgovornome
jeziku esto imamo ovakve izgovore, s kratkim vokalom:
vkuum
[vakum]
zolok (vrt)
[zoloki]
NATO-ov
[natov]
Dakle ne samo da se ne izgovaraju dva ista vokala nego se i taj jedan izgovara kratko (V1V1 V1). To je tim
zanimljivije to je zapravo rije o vokalima na morfskim avovima, to samo pokazuje koliko normalan izvorni
govornik do morfskoga ava dri (na stranu vakuum, ali u zooloki neka svijest o avu ipak postoji).
Slino se dogaa i u posvojnih pridjeva sa -in od stranih imena s doetnim [i]:
Amy+in
Britney+in
Cindy+in
Unato pravopisnoj preporuci barem u nekim pravopisnim prirunicima da bi ih valjalo pisati Amyin, Britneyin
(bez obzira na ovakav ili onakav izgovor), praksa uglavnom pie onako kako izgovara Amyn, Britneyn.
22
UMETANJE J
Alternacija
V1V2 V1jV2
Odnosno: Izmeu dvaju vokala od kojih je barem jedan i ili e (ukljuujui ) umee se poluvokal j, odnosno [i].
pijem (pi-e-m), ujem (u-e-m), smijati ( sm-ja-ti sm-a-ti)

pijun, dijeta, karijera, zodijak, avenija, G alibija, G hobija
bio [biio], radio [radiio], biolog [biiolog], kokain [kokaiin], kreirati [kreiirati], Nokia [nokiia]
Napomene
Pravilo se ponajvie odnosi na vokalske skupove Vi iV ea ue, koji su ei, ali i druge, npr. au (gled-a/j/-u).
Ortografski tretman toga j poseban je problem i u pravopisnim prirunicima nerijetko razliito rijeen, osobito
pri pisanju toga j u sklonidbi stranih imena (G Verdia ili Verdija, Nokie ili Nokije).48
U svakom sluaju svi se slau barem u tome da se u skupu io intervokalno j ne pie nikad.49
Napomena o umetanju v
Za razliku od umetanja j koje je posve sinkrona, iva hrvatska promjena umetanje v promjena je koju
osvjetavamo tek usporedbom pojedinih sinkronih oblika, a u govornik o njoj nikakva svijest ne postoji.
Ipak, gramatiki morfoloki opis u nekim svojim dijelovima postaje jednostavniji ako pretpostavimo da u
hrvatskome ima i sinkronoga umetanja intervokalnoga v, usp. npr. ove glagolske parove:50
upiti (u-pi--ti)
~ upijen (u-pi-e-n-)
umiti (u-mi--ti)
~ umiven (u-mi-e-n-)
zabiti (za-bi--ti)
~ zabijen (za-bi-e-n-)
zaliti (za-li--ti)
~ zaliven (za-li-e-n-)
s(a)viti (s-vi--ti)
~ s(a)vijen (s-vi-e-n-)
s(a)kriti (s-kri--ti)
~ s(a)kriven (s-kri-e-n-)
zabiti (za-bi--ti)
~ zabijati (za-bi-a-ti)
dobiti (do-bi--ti)
~ dobivati (do-bi-a-ti)
48
Vie o tome v. u pravopisnim prirunicima, npr. Ani Sili (2001), BFM, BMM. Tek za razmiljanje
napomena o dosljednosti: ako Sarkozy [sarko'zi] ~ Sarkozyja, zato ne i Camus [ka'mi] ~ Camusja?
49
Jedina rije koja ima ijo jest vijoriti (to je prema vihoriti), premda se u hrvatskim pravopisima kadto
omaknu i karijola (umj. kariola) i sline omake.
50
U Akademijinoj Morfologiji (Babi et al. 1991a: 711) upravo se tako kae neki glagoli I. vrste u
glagolskome pridjevu trpnome infinitivnoj osnovi dodaju v.
23
UMETANJE A
Alternacija
CC$ CaC
Odnosno: U konsonantski skup koji ne moe biti na kraju sloga umee se a.
U kroatistici se nerijetko govori o gubljenju nepostojanog a u kosim padeima. Valjalo bi se osloboditi te

predodbe jer rije je o umetanju, ne ispadanju, kojim se umetanjem razbija konsonantski skup koji prema
hrvatskim fonetskim i fonotaktikim pravilima ne moe biti na kraju sloga.51 Kao i obino nije problem u kosim
padeima (G star.ca, D star.cu, I star.cem), nego upravo u nominativu (N *starc sta.rac). Tako je onda lako
objasniti i zato skupovi st t zd d ne dobivaju sekundarno a zato to oni (jedini) mogu biti na kraju sloga.52
Konteksti
1) Njd. imenica m. roda a-deklinacije i . roda i-deklinacije
nokat (: nokta), hrbat (: hrpta), papar (: papra), vjetar (: vjetra), pedalj (: pedlja), obujam (: obujma), naramak (:
naramka), starac (: starca), pas (: psa), posao (: posla), kotao (: kotla), vidjelac (: vidioca), mislilac (: mislioca)
plijesan (: plijesni), misao (: misli), bojazan (: bojazni), zaravan (: zaravni)
Tako i posuenice: ritam, metar, metar, orkestar, realizam, Egipat, ali: subjekt, insekt, indeks, student, asistent,
recept, jogurt, afekt, prefiks, kaladont, herc, nerc, desk, biceps i sl.
Rijetko ili nikako: akcenat, elemenat, dijalekat, akat i sl.53
Imenice a- i i-deklinacije na st t zd d ne umeu: most, grozd, kost.
Naglasni tip mdrac ~ mudrca, odnosno imenice poput maslac, tjesnac, podlac, zdenac, vjenac, kovitlac
nemaju nepostojano a.
Sekundarno a kratko je, prema tomu a u naglasnome tipu jnk ~ junka takoer nije nepostojano.
Dakako, u Gmn. sekundarno a produeno je (n kt, st rc).
51
to je Sili dobro opisao u smislu sinkronije jo g. 1969. (v. Sili 19681969).
52
O skupovima na kraju sloga osobito onima u posuenica v. predavanje 08.
53
Gdjegdje je dolo do razlikovanja znaenja, usp. akt prikaz ljudskoga tijela ~ akat spis, pisani dokument,
fakt injenica ~ fakat (prilog ili uzvik odobravanja).
24
2) Gmn. imenica m. i sr. roda a-deklinacije i . roda e-deklinacije
staraca, nokata, hrbata, pedalja, obujama, pasa, vidjelaca, mislilaca

jutara, stabala, stakala, vesala, dobara, ogledalaca, sunaca, ezala, vjedara, zala, jajaca, okaca, umanaca
igara, enidaba, narudaba, biljeaka, crkava, etaka, maaka, dasaka, pjesama, metala, smokava
Posuenice u Gmn. uglavnom redovito (za razliku od Njd.): metara, realizama, subjekata, insekata, asistenata,
recepata, prefikasa.
Tako i u posuenice e-deklinacije: katedara, regimenata, sorata, banaka.
Dakako, u Gmn. e-deklinacije mogui su razliiti gramatiki morfovi, pa umetanje a nije nuno, kadto e biti
jako neobino: sabalja, majaka, enaka, pokeraka, tvrdaka.
Imenice e-deklinacije na st t zd d ne umeu, npr. *zvjezada, *cesata (usp. Javljanje sa zagrebakih cesata).
Ispred a zvuni se vraa (biljeaka, ne biljeaka), bezvuni ne (svjedodaba, ne svjedoaba).

Imenice tipa himba uvaju m (sonanti su takoer zvuni): himaba (ne hinaba, obinije himbi, himba).
3) Pojedine izvedenice od imenica sa suglasnikim skupom na kraju osnove
jutro ~ jutarnji, okno ~ okance, svjetlo ~ svjetalce, Bosna ~ bosanski, crkva ~ Podcrkavlje, Neretva ~ Poneretavlje
4) Njd. (i Ajd. za neivo) pridjeva m. roda
sladak (: slatka), kratak (: kratka), sav (: sva), sitan (: sitna), otar (: otra), mudar (: mudra), konaan (: konana)
5) Gl. prid. rad. m. roda glagol I.2, I.3, I.4
rekao (rek--ti ~ rek--l- rek--/a/l-), pekao, tresao, grizao, crpao, grebao (usp. . i sr. rod: rekla, reklo)
N. B. U glagola V. nemamo sekundarno a, nego je ono a glagolsko: pitao, pitala, pitalo (pit-a-ti ~ pit-a-l-).
Napomene
U pojedinim kajkavskim imenima imamo sekundarno e:
akovec ~ akovca, Gubec ~ Gupca, Dubec ~ Dupca, rnomerec ~ rnomerca54
ali: Maek ~ Maeka, Slaviek ~ Slavieka, Brabec ~ Brabeca, Kovaec ~ Kovaeca55
54
Jezino neasimilirani tokavci u Zagrebu vele da ive u Dubecu i na rnomerecu.
55
To ovisi i o tome kako govornik izgovara svoje ime, to vrijedi i za strance. Navodno je D. Demeter sebe
izgovarao po hrvatsku, pa je onda i u tradiciji Demeter ~ Demetra. B. uleka naprotiv nikad nismo zvali ulkom.
25
Takvo e pojavljuje se i u drugim slavenskim jezicima (slovenskome, ruskome, ekome, poljskome,

bugarskome, makedonskome), to onda utjee i na njihovu razliitu prilagodbu u hrvatskome.56
Slino kao sekundarno a vlada se a koje se umee na granici prijedloga ili prefiksa i korijena (osnove):
k+kg
ka klupi, ka gradu, ali: k stolu, k roditeljima
s+sz
sastaviti, saznati, sa strane, sa kolom, sa zubima, sa licom, ali: sprijateljiti, s prijateljima
Tako i sa mnom. Kadto se kae da je tako i u skupinama s + ps p (sa psom, sa penicom).
Sekundarno a imamo i kod zamjenikih enklitika: uza me, kroza me, preda se i sl.
Slino i u pojedinih glagola s poetnim konsonantskim skupom: obamrijeti (~ obuzeti), odagnati (usp. odgurati) i sl.
56
Svaki se govornik hrvatskoga za sebe moe upitati kako bi izgovorio G od slov. imena Kekec i Bedanec. Ili jo
bolje ako ime nije prezentno, ako nema tradiciju u hrvatskome, nego se u komunikaciji javi kao novina (sluajno
npr. Dinamo igra protiv dotad nepoznata bugarskog kluba Ludogorec iz Razgrada).
26
VOKALIZACIJA L
Alternacija
l o / __ $
Odnosno: Sonant l vokalizira se na kraju sloga u o; moglo bi se zapisati i ovako: l$ o.
Konteksti
1) Njd. imenica m. roda a-deklinacije
dio, aneo, kotao, smisao, posao, veo (usp. G dijela, anela, kotla, smisla, posla, vela)
2) Imenice na -(V)lac (osim u Njd. i Gmn.)
prevodilac ~ prevodioca ~ prevodiocu ~ Nmn. prevodioci ~ Gmn. prevodilaca, mislilac ~ mislioca ~ misliocu ~
mislioci ~ mislilaca, talac ~ taoca ~ taocu ~ taoci ~ talaca57
3) Njd. imenica . roda i-deklinacije
misao, pomisao, zamisao, pogibao pogibelj, izrastao izraslina
4) Ispred sufikasa -ba, -bina
seliti ~ seoba, dijeliti (dl-i-ti) ~ dioba (dl-b-a), moliti ~ mba etnol. skupni rad na veliku poslu, npr. etvi (
mooba), naseliti ~ naseoba, naseobina
5) Gl. prid. rad. m. roda
itao, htio, smio, umio, razumio, dijelio (usp. itala, htjela, smjela, umjela, razumjela, dijelila)
6) Pridjevi m. roda
cio, mio (usp. cijela, mila)
57
Usp. i taokinja, sa sufiksom -kinja; ali: bijelac ~ bjelkinja.
27
Odstupanja i dvostrukosti
i) u imenica i pridjeva sa l na kraju dugoga sloga te u umanjenica na -ce (skupina VSC, dakle dug vokal):
bijel (usp. bio, Biograd), bol, bolnica, bolna (usp. dijal. bna),58 ln (usp. on), rzdjlnica (usp. dinica),
jelka, general (usp. dijal. enr enerao), bln, stalni, sol, stol, stolnjak
Gjd. bijlca, p lca, znlca, Gjd. lca
djelce, odijelce, kandilce, ogledalce, krilce, ali: elce i eoce, grlce i groce, selce i seoce
ii) ponekad i u imenica sa l na kraju kratkoga sloga:
mlba, lba, s kol (usp. dijal. mba, s k)
iii) neki pridjevi sa -ski:
aneoski i anelski, seoski i selski (ali: generalski, sokolski, avolski)
iv) imenice od prefiksalnih tvorenica glagola dijeliti:
odjel i odio, predjel i predio, razdjel i razdio
Napomena
Dananji sufiks -(V)ona -(V)onica (npr. u gostion/ic/a, blagovaon/ic/a, kupaon/ic/a, raaon/ic/a, praon/ic/a)
takoer je rezultat vokalizacije l, usp. npr. slov. gostilna.
58
Ali usp. steona (krava): s-tel-n-a.
28
PRIJEGLAS
Prijeglas, ili metafonija, ili umlaut (njem. Umlaut, meunarodno prihvaen termin), ili vokalska mutacija (engl.
vowel mutation) fonetski je uvjetovana alternacija vokala, tonije alternacija uvjetovana jednaenjem,
asimilacijom prema glasu ispred ili iza vokala.
Za razliku od prijevoja, ili apofonije, ili ablauta (njem. Ablaut), ili vokalske gradacije (v. predavanje 03), koji su
ie. jezici naslijedili iz prajezika, prijeglas se razvija u pojedinim ie. jezicima i ne utjee na promjenu znaenja.
Prijeglas je est u germanskim i keltskim jezicima (npr. irskome, velkome). U keltistici se za nj rabi i engl.
termin affection, a veoma bliska prijeglasu jest i vokalska harmonija (engl. vowel harmony).59
Usp. primjere prijeglasa u pluralu u njemakome i engleskome uzrokovane vokalom u sufiksu: njem. Buch
knjiga ~ Bcher knjige, engl. mouse ( *mu s) mi ~ mice ( *my s/iz/) mievi (iz dananjeg oblika ne
vidi se da je prijeglas uvjetovan starim sufiksom -iz, koji je u meudobi otpao).
U hrvatskome emo kao prijeglas promatrati dvije promjene.
Alternacije
1) {o, e} {e, u} / C+PAL+ __
Odnosno: Vokali o e u sufiksu smjenjuju se sa e u ako oblina osnova zavrava palatalom.60
2) i / __ {a, e, o}
Odnosno: Jat se (, bio dvoglas ili ne, bio fonem ili ne) smjenjuje ispred a e o sa i.
Smjena (1) opisana je u hrvatskim gramatikama, smjena (2) veoma loe ili nikako. Metodoloki problem sa
sinkronijskog gledita u smjeni (1) moe biti taj to mi pretpostavljamo da je o polazno. Smjenu (2) Jelaska (2004:
42) tumai nemogunou triftonga. Ako je tako, ako je diftong, onda u iznimci sjeo ipak imamo triftong.
Konteksti (1)
1) NAVIjd. imenica sr. roda
polje ~ poljem (: selo ~ selom), godite ~ goditem, Gorade ~ Goradem
59
Prijeglas koji zahvaa vie afikasa, osobito u aglutinativnim jezicima poput turskoga ili maarskoga. Mnogo
su rjei sluajevi da afiks uvjetuje vokalsko harmoniziranje korijena (Maddieson 2001: 544).
60
Pod palatalom tu se misli i na c j r t d.
29
2) VIjd. te morfovi za dugu mnoinu imenica m. roda
mu ~ muu ~ muem (: brat ~ brate ~ bratom), konj ~ konju ~ konjem, dud ~ dude ~ dudem, Toni ~ Tonijem
mu ~ muevi (: stol ~ stolovi), prit ~ pritevi, plat ~ platevi, hrut ~ hrutevi, dud ~ dudevi
3) Vjd. . roda e-deklinacije imenica sa sufiksom -ica
uiteljica ~ uiteljice (: ena ~ eno)
4) Pridjevski sufiks -ov-/-ev- te pridjevski i imeniki sufiksi s tim formantom
-ov- : -ev-
bratov, suprugov : muev, striev, oev
-ov-c- : -ev-c-
tumanovac : pusievac
61
-ov-n- : -ev-n-
duhovan, bunovan, poslovan : duevan, muevan, kuevan
-ov-njak- : -ev-njak-ov-it- : -ev-it-
strukovnjak, vidovnjak : dadevnjak
glasovit, strelovit, redovit, silovit, vjetrovit, trnovit : grevit, uljevit, krevit, slojevit
-ov-sk-i : -ev-sk-i
bogovski, snobovski, novakovski : kraljevski, nojevski, matoevski
-ov-tin-a : -ev-tin-a
bratovtina : radievtina
5) Glagolski sufiks -ova-/-eva- za VI. vrstu
prijatelj-eva-ti, bi-eva-ti, izvoj-eva-ti (: kup-ova-ti, lud-ova-ti, imen-ova-ti, trg-ova-ti)
6) GDALjd. zamjenike i pridjevske oga-sklonidbe (ukljuujui komparativ i superlativ)
svjei ~ svjeega (: plavi ~ plavoga), na ~ naega, tvoj ~ tvojega
Konteksti (2)
smijati ( sm/j/ati), smijem ( sm/j/em, usp. imenicu smijeh), sijati ( s/j/ati, usp. imenicu sjeme)
vidio ( vido vidl), htio ( hto htl), bdio ( bdo bdl), donio ( dono donl)
dio ( dl), dioba ( dlba), vidioca ( vidlca, Njd. vidlac)
bio ( bl), cio ( cl)
Usp. i nije ( n + je) te povijesni razvoj deklinacije pridjeva, npr. nov--i noviji, mlad--ih mladih,
imperfekta, npr. plet--ah pletijah (v. npr. Brozovi 1991: 440; Mareti 1899: passim).
61
Zanimljivo, u knjievan, knjievnik, knjievnost imamo -evan, -evnik, -evnost premda korijen nije palatalan
(knjig-). Zato ne knjigovan (usp. blagovati, blagovaonica)? Uope, rije je o rijetku sluaju jorgovan je
pozajmljenica, nema ba domaih pridjeva s korijenom na g i sufiksom -ov-n-.
30
Odstupanja i dvostrukosti
i) Ijd. jedno- i dvoslonih imenica m. roda koje u slogu ispred gramatema imaju e (tumai se kao disimilacija):
kelj ~ keljom, hmelj ~ hmeljom, Be ~ Beom, zec ~ zecom, mjesec ~ mjesecom, pade ~ padeom
ali: uitelj ~ uiteljem, prijatelj ~ prijateljem (jer su troslone ili i vie od toga)
U imenica sr. roda pravilo vrijedi, usp. zelje ~ zeljem (*zeljom), naselje ~ naseljem (*naseljom).
ii) Ijd. m. roda i posvojni pridjev imenica na -ar:
ribarom/ribarem, ribarov/ribarev, zlatarom/zlatarem, zlatarov/zlatarev, carom/carem, carev (?carov)
Nekadanja palatalnost r vidi se i u imenici more (*moro).
iii) imenice . roda e-deklinacije:
ena ~ V eno ~ I enom, a jednako tako i: dua ~ duo ~ duom, kuhinja ~ kuhinjom, srea ~ sreom
Nekad davno prijeglas je obuhvaao i e-deklinaciju, usp. naslov pjesme Za mi tui, due.
iv) sloenice sa spojnikom -o-:
duobrinik, srednjovjekovlje, gornjogradski, noobdija, prednjonepani, treoredac
Nije beziznimno: oevidan, treerazredni, drueljubiv, smeenaranast, mlaebronanodobni (*mlao-) i sl.
v) u posuenicama:
bendo ~ bendom, mao ~ maom, gauo ~ gauom
Nije beziznimno: lin ~ linem, ali u glagolu e biti linovati, premda se uje i linevati.
Slino se koleba pravilo o disimilaciji u muzej ~ muzejem/muzejom (usp. i imenice tipa farizej, spondej i sl.)
vi) u stranim imenima (nije posve normirano, ali ini se da pretee):
George ~ Georgeom ~ Georgeov, Bush ~ Bushom ~ Bushov, Boccaccio ~ Boccacciom ~ Boccacciov
Slino je i s domaim prezimenima, npr. Frange ~ Frangeov, Oremu ~ Oremuov.
31
U imenima na i j smjena se provodi: Henry ~ Henryem, Hemingway ~ Hemingwayem.
vii) pojedini pridjevski sufiksi i izvedenice:
-ov-
od biljaka:62 trenjov, vinjov (usp. maslinov, lipov, ljivov, ljivovica, smokov, jabukovaa, krukovaa)
-ov-it-
mjeovit, kiovit
viii) gl. prid. rad. od sjesti, -djeti (nadjeti, zapodjeti i sl.)63
sd--ti ~ so (sa dl l, samo dijal. sio, v. predavanje 03, str. 18)

na-d--ti ~ napodo
U pridjeva vreo (~ vreti), zreo (~ zreti) imamo smjenu //e (v. dalje, str. 34).
ix) pridjevski i zamjeniki fleksijski sufiksi:
sme-e, sme-ega, sme-emu, svje-e, svje-ega, svje-emu, lu-e, lu-ega, lu-emu, najlu-e, najlu-ega, najuemu, koj-e, koj-ega, koj-emu, moj-e, moj-ega, moj-emu, na-ega, na-emu, -ega, -emu
Ovamo idu komparativ i superlativ, prilozi postali od pridjeva (usp. dobro ~ bolje, mnogo ~ vie, brzo ~ bre) te
zamjenice (usp. k-oga ~ -ega). Poznata iznimka bila bi zamjenica sav, sva, sve, u kojoj imamo nepalatalnu
osnovu i -e: sve, svega, svemu (razlozi su dijakronijski: zamjenica je postala metatezom pristupnih sonanta i
frikativa od staroga vs, vsja/vsa, vse, usp. stsl. vs, vs/vsa, vse). Meu pridjevima pravilu nisu podvrgnuti
oni s korijenom na t, primjerice vjeto, vjetoga, vjetomu (*vjete, *vjetega, *vjetemu), tato, tatoga,
tatomu (*tate, *tatega, *tatemu). Pokretni e se vokali, navesci, u Lsg. disimilirati, pa e se kod palatalnih
osnova izjednaiti s dativnima, primjerice od crveni imamo Dsg. crvenomu ~ Lsg. crvenome, ali od smei
imamo Dsg. smeemu ~ Lsg. smeemu (*smeeme), tako i Lsg. svjeemu (*svjeeme), Lsg. veemu (*veeme),
Lsg. boljemu (*boljeme), Lsg. kojemu (*kojeme), Lsg. emu (*eme) i sl.
Napomena
Bilo pod utjecajem analogije bilo pod utjecajem povijesti jezika (kad su osnove doista mogle biti palatalne) u
razgovornome jeziku veoma esto do preglaavanja o//e dolazi i ondje gdje mu nije mjesto. Ta pojava osobito se
tie Ijd. i Nmn. imenica m. roda, odnosno sufikasa om em i ov ev.
62
Normativna nastojanja da -ov- (usp. npr. Babi 1986: 3412) bude jedini sufiks za izvedenice od biljaka nisu
posve prihvaena. I praksa pokazuje drugaije, odnosno javljaju se oblici sa svim trima sufiksima (ov, ev, in),
usp. npr. soja ~ sojin, bua ~ buin, kamilica ~ kamiliin, trenja ~ trenjev, trenjin, Trenjevka, vinja ~
vinjev, vinjevaa, vinjin, Vinjevac, jojoba ~ jojobov, jojobin, enjak ~ enjovka. Prije nekoliko godina o
tome je u asopisu Jezik napisano nekoliko radova (S. Ham, Stj. Babi).
63
Oblici tipa djesti, nadsjesti sekundarni su, korijen je -d-, ne -dd-.
32
Okvirno se moe kazati ovako:
i) naelno, prema pravilu, o dolazi na nepalatalne osnove, e na palatalne:
grad ~ gradom ~ gradovi, stol ~ stolom ~ stolovi, sin ~ sinom ~ sinovi, bok ~ bokom ~ bokovi, bi ~ biem ~
bievi, noj ~ nojem ~ nojevi, malj ~ maljem ~ maljevi, panj ~ panjem ~ panjevi, ko ~ koem ~ koevi, pu ~
puem ~ puevi, plat ~ platem/platom ~ platevi, dad ~ dadem ~ dadevi/dadovi
ii) e dolazi i na domae osnove na c te u imenicama car i knez:
otac ~ ocem ~ oevi, zec ~ zecom (disimilacija) ~ zeevi, stric ~ strievi, car ~ carevi, knez ~ kneevi/knezovi
ali: vitez ~ vitezovi, a rec vra obino ima kratku mnoinu
Doetno c r z ( dz) u tim rijeima podrijetlom je palatalno (c r dz) te se i danas uglavnom tako vlada.
iii) norma je vrlo nejednoznana u tretmanu oblika imenica stranih osnova na c (pa i t d):
plac ~ placom ~ placovi/placevi, lic ~ licom ~ licovi/licevi, vic ~ vicom ~ vicovi/vicevi, blic ~ blicom/blicem
~ blicevi, pic ~ picom ~ picevi, sic sjedalo ~ sicom ~ sicovi/sicevi, gut ~ gutom ~ gutovi, dud ~
dudom/dudem ~ dudovi/dudevi
Obino takvo e ne palatalizira osnovu, ali usp. princ ~ prinevi, herc ~ hercom ~ hercovi/herevi, sic ~ sievi.
Osnove na prema pravilu: to umak ~ toevi, si vjedro ~ sievi.
iv) norma naelno ne prihvaa oblike sa e u imenica u kojih doetno r podrijetlom nije palatalno te u imenica u
kojih doetno t podrijetlom jest palatalno ili se tako vlada:
sir ~ sirom ~ sirovi, dar ~ darom ~ darovi, pir ~ pirom ~ pirovi, put ~ putom ~ putovi, kut ~ kutom ~ kutovi
v) norma naelno ne prihvaa naknadno umekavanje osnova na s z t, bilo domaih bilo stranih:
nos ~ nosom ~ nosovi, mraz ~ mrazom ~ mrazovi, mlaz ~ mlazom ~ mlazovi, kurs ~ kursom ~ kursovi, tos ~
tosom ~ tosovi, os ~ osom ~ osovi, kros ~ krosom ~ krosovi, ut ~ utom ~ utovi
Pa ipak, u razgovornome jeziku vie su nego esti sirevi, nosevi, mrazevi, utevi, busevi (autobusi)
33
SMJENA //E
Alternacija
+Cr +Cre
Odnosno: U kratkome slogu dugi se smjenjuje s kratkim e ako se u istome morfu (korijenskome) ispred njega
nalazi skup konsonanta (C) i r (koje se zbog konsonanta ispred sebe onda tradicionalno zove pokriveno r).
vrme ~ vremena, strla ~ strelica, griti ~ greka, trzan ~ trezniji, brg ~ breuljak ~ bregovi, prk ~ prei,
uvrditi ~ uvreda, privrditi ~ privreda, vrdan ~ vredniji, drbe ~ drebad
Ako C ne pripada istomu morfu, odnosno ako je dio prefiksa, odnosno ako je rije o C+r, do smjene ne dolazi:
razrjeivati (~ raz-rd-i-ti), razrjeavati (~ raz-r-i-iti), odrjeit (od-r-it-)
Premda u okviru pravopisnih sporova uzdignuta na razinu skoro pa vrhunaravna kroatistikoga pitanja, promjena
nije nita drugaija od svih drugih promjena u hrvatskome, s jednakom mjerom dosljednosti, kadto i veom. Da
je tomu tako, pokazat e leksemi u kojima se ona dogodila u povijesti, u kojima ju vie i ne primjeujemo, npr.
hren (~ psl. xrn), mrea (~ stsl. mra), vrea (~ stsl. vrta), breme (~ stsl. brm), vreti (~ psl. vrti), zreti
sazrijevati (~ psl. zrti), zreti gledati (~ psl. zrti), prefiks pre- (~ stsl. pr-), ili npr. suvremeni hrv. odnosi
oblika s dugim i onih s kratkim korijenskim slogom, poput srijeda ~ sredina, posred, srednji.
Iznimaka u smislu da ju neki govornici u pojedinim oblicima pojedinih leksema ne provode ima, ali ni po
tome se ona ne razlikuje od drugih promjena (usp. iznimke u sibilarizaciji, kod koje je pravil daleko manje
negoli iznimaka, v. predavanje 03). Jedini leksem u kojemu se ona u hrv. doista nikad ne provodi jest ogrjev.
U kojoj je mjeri ona pravopisno pitanje? Ni u najmanjoj. Kao to pravopisno pitanje nije je li lokativ Poegi ili
Poezi, ri Lanki ili ri Lanci, tako to nije ni je li strelica ili strjelica. Tko govori Poegi ili ri Lanki pie g ili k,
tko govori Poezi ili ri Lanci pie z ili c, tko govori strelica, pie strelica, tko govori strjelica, pie strjelica. Za
razliku od toga [slatka] svi govornici hrvatskoga izgovaraju kao [patka], ali na pravopisu je da odlui hoe li se
taj oblik pisati slatka ili sladka (pa onda pravopis zovemo fonolokim ili morfolokim, odnosno korijenskim).
Nekoliko pitanja s tim u vezi: Pojedini govornici govore grjeka, zaprjeka, uvrjeda, ali ne govore privrjeda.
Treba li onda i HEP biti Hrvatska elektroprivrjeda? I to u vezi sa svime time ima kazati hrvatska ortoepska
norma (dakle ne ortografska, nego ortoepska), ako takvo to postoji? Drugim rijeima, ima li ona ita kazati ili
svi govornici mogu govoriti onako kako su uli doma ili kako misle da bi trebalo govoriti? Ako je tako, emu
onda standardni jezik? A sve da standard ili eksplicitna ortoepska norma (koje nema) i propiu da od sutra svi
moramo govoriti preprjeka (moda i prjeprjeka), tko bi to posluao?
Kao i inae, pitanje je u velikoj mjeri i kvantitativno: Koliko i kojih govornika hrvatskoga mora govoriti
brjegovi, grjeka, zaprjeka, sprjeavati da bi norma kazala da bi tako trebali govoriti svi?
34
MORFONOLOGIJA II
Slijedi opis alternacija do kojih dolazi u posve odreenim morfolokim fleksijskim i

derivacijskim kontekstima. S njima u vezi nekoliko napomena: prvo, u takvih su promjena
morfoloki konteksti jednako vani kao to su i formulacije promjena (drugaije reeno,
hrvatska sibilarizacija nije tek k g h ispred i prelazi u c z s, nego je k g h ispred i prelazi u
c z s u tim i tim morfolokim kontekstima1); drugo, hrvatske gramatike morfoloke kontekste
o kojima je rije ni izdaleka nisu sve popisale (openito, morfonologija u hrvatskim
gramatikama zauzima malo vlastita prostora, ali su zato opisi morfologije izrazito optereeni
morfonolokim podacima); tree, u onome to je popisano ima nedosljednosti i nepotpunosti,
to nerijetko proizlazi iz puke terminoloke neraienosti, osobito u vezi s time to
palatalizacija jest openito i naelno, a to palatalizacijom zovemo u hrvatskome (ukratko,
ono to u hrvatskome zovemo palatalizacijom, sibilarizacijom i jotacijom, openito govorei
tek su podvrste palatalizacije uzete u irem i openitom smislu, v. dalje); etvrto, pri opisu
promjena kadto nije lako razdvojiti dijakroniju i sinkroniju; peto, budui da oko morfske
ralambe utvrivanja morfskih avova ne postoji uvijek sloga, nee uvijek biti sloge ni
oko toga gdje i do kakve promjene dolazi; esto, do najveega dijela promjena o kojima e
dalje biti govora dolazi na avu R+S (palatalizacija, sibilarizacije, najvei dio jotacija,
promjene u I. i II. gl. vrsti), samo do prijevoja dolazi unutar R.
Sve u svemu i ohrabrujue hrvatsku filologiju u morfonologiji eka velik posao. Ovdje je
donesen pokuaj nacrta onoga kako bi opis takvih hrvatskih alternacija mogao izgledati.
A oni se dadu prebrojiti na prste jedne i pol ruke, v. dalje. Po tome se takve promjene izrazito razlikuju od onih
koje smo dosad opisivali, primjerice jednaenja po zvunosti, koje se odvija uvijek, svagda i u svim kontekstima.
PALATALIZACIJA
Palatalizaciju emo promatrati kao smjenu glasova k g h c z sa ispred vokala (ne samo e) i ispred konsonanata
k n t (to tradicionalno u nas ili nije opisano ili je zanemareno). Razlika prema jotaciji zvui jednostavno, ali nije
jest ta to pri palatalizaciji kako emu ju ovdje razumjeti nemamo posla s glasom j (nepostojanje j u sufiksu kljuan
je test za palatalizaciju). Budui da je rezultat palatalizacije i jotacije isti, a da nismo uvijek naistu s ralambom na
morfove, tumaenja e se nuno razlikovati. Npr. je li u nourina, djevojura sufiks -ur- ili -jur-? Prema bradurina,
travurina, gadura zakljuujemo da je -ur- jer bi inae bilo braurina, travljurina, gaura. Kadto meutim nee biti
lako odrezati. Usp. npr. ljepukast i debeljukast tu oito imamo i -u- i -ju- (jer nije *ljepljukast). Problemi osobito
dolaze do izraaja kad se uzme u obzir motivacija pojedinih izvedenica je li to izvedeno od ega ili nije.
Alternacije
1) {k, g, h, c, z} {, , , , } / __ {e, i, a, u}
pee, moe, vre, oevi, kamiliin, vitee, pjeani, sran, vjenac, nourina, djeurlija
Dopuna: {sk, zg} {t/, d/ } / __ {i, a, u}
koska ~ koica, kotica, ljuska ~ ljutiti ~ ljutura, mozak ~ modani, modina, mazga ~ madica
2) {k, g, h, c, z} {, , , , } / __ {k, n, t}
ruk-a ~ ruka, raz-nog-k-a raznoka, ob-ruk-ke objeruke, slug-kinja skukinja, Viking ~ Vikinkinja,
kvoc-a-ti ~ kvoka, junak ~ junaki, vrag ~ vraki, siromah ~ siromaki, eh ~ eki, Pariz ~ pariki
pjesnik ~ pjesnitvo, drug ~ drutvo, siromah ~ siromatvo, kukavica ~ kukavitvo, vitez ~ vitetvo
ruka ~ runi, krug ~ kruni, kruh ~ kruni, lice ~ lini, ali: mlaz ~ mlazni, veza ~ vezni2
Pravilu (2) moglo bi se jo dodati i c; naime ne pretpostavljamo da je umetnuto a to koje palatalizira (npr. noga ~
tronoac, kruh ~ kruac), nego da je to gledamo li genitivnu osnovu upravo c (usp. tronog-c-a, kruh-c-a).
Isto kod npr. vrh ~ vrak, letimice ~ letimian prema k n (usp. vrh-k-a, letimic-n-a), ne prema umetnutom a.3
Objanjenje za pjesniki (pjesnik + -/s/ki), pjesnitvo (pjesnik + -/s/tvo), mnotvo (mnog- + -/s/tvo), praki (Prag+ -/s/ki), raki (Rac + -/s/ki), pariki (Pariz + -/s/ki), kolovoki (kolovoz + -/s/ki) v. i u predavanju 02 (str. 7).
Drugim rijeima, z se ispred n ne palatalizira.
Takav pogled na stvari nije tradicionalan, ali s dijakronijom nije u neskladu nita manje od onoga koji bi
smatrao da je umetnuto a to koje palatalizira. Pitanje je meutim gdje je onda kraj treba li onda i za narudba
(na-ruk-b-a) pretpostavljati palatalizaciju k / __ b ili je narudba ipak prema naruiti? Kako god odluimo,
na jednoj strani dobivamo, na drugoj gubimo.
Konteksti
1) Glagoli I.4: prezent (--), aorist 2/3. l. jd. (-e-), gl. prid. trp. (-e-n-)
moe, vrem, reem, teem; pomoe, ovre, ree, die; ispee, ovren, vuen, peen
Da je rije o palatalizaciji, vidi se po 3. l. mn. pz. (mogu, peku, vrhu, a ne *mou). Po tome se glagoli I. vrste
razlikuju od V.2 (vikati ~ viu, plakati ~ plau, lagati ~ lau, jahati ~ jau, kihati ~ kiu, potjecati ~ potjeu).
Tako i u imperfektu (-h-):4
vui (vuk--ti) ~ vuah, pei (pek--ti) ~ peah
2) Glagoli III.2: infinitiv, prezent
jaati (: jek-a) ~ jeim
Ti glagoli inae se ne opisuju palatalizacijom, premda to dijakronijski jest tako: *jek--ti *jek--ti
palatalizacija *je--ti progresivni prijeglas //a je-a-ti ~ je-i-m.
Takvi su npr. bjeati (: bijeg, odnosno bg) ~ bjeim, kleati (: kleknuti) ~ kleim, kriati (: krik) ~ kriim,
pljutati (: pljus/a/k, pljuska) ~ pljutim, prtati (: prskati) ~ prtim, zvidati ~ zvidim i sl.
Sinkronijski bi se moglo pretpostaviti da palataliziraju i a i i.
3) Glagoli IV.: infinitiv (-i-), prezent (--)
mnoiti ~ mnoim, skoiti, muiti, zraiti, sluiti, osnaiti, suiti, lisiiti, koliti, ljutiti, smoditi
U glagola IV. vrste gl. prid. trp. ima -je-n- (baciti ~ baen, voziti ~ voen), pa bi onda i mnoiti ~ mnoen bila jotacija.5
U umoriti ~ umoren, bodriti ~ bodren i sl. pretpostavljamo da j ispada iza r. Tako onda i aor. i ipf.
Isto moemo pretpostaviti za glagole III. vrste, usp. npr. pregorjeti (pre-gor--ti) ~ pre-gor-je-n- pregoren.
4) Vjd. imenica m. roda a-deklinacije (-e)
strie, junae, vojnie, drue, Boe, due, vitee, knee
Naravno, ako je sufiks -ijh-, onda dolazi do sibilarizacije: vucijah, pecijah. Napomena: U glagola vrste I.4
izluujemo imperfekatski morf -h- (tako npr. Bari et al. 1995: 654; Teak Babi 2007: 1090), ne -jh(kako je u Sili Pranjkovi 2005: 261). Povijesni razvoj v. u Matasovi (2008: 336). Time smo glagolsku
vrstu I. posve oslobodili jotacije, u njoj dolazi samo do palatalizacije i sibilarizacije.
5
Gramatike se ne bi s time sloile.
5) Duga mnoina (-ev-) imenica tipa otac, stric, zec, knez
oevi, strievi, zeevi, kneevi, ali: vitezovi
6) Mnoina imenica oko, uho i-deklinacije te mnoinski oblici u s-deklinaciji imenice uho
oi, oiju, oima, ui, uiju, uima, uesa (uh-es-a), ues, uesima
7) Imeniki sufiksi
-ac-
zdenac, vjenac
-an-ik- zupanik, pjeanik

-ar-
stoar, knjiar, mjesear, klobuar, lonar, rogoar (ali: pekar, tokar, slikar, bankar, kuhar)
-arij-a lonarija
-c-
-e-
tronoac, gluac (ali: tukac)

6
deminutivno: mome, lisie, pae
-enj-e
gl. im. od glagola I.4: vuenje, peenje
-er-
stoer7
-er-d-a ruerda
-et-in-a ulietina, ruetina
-ev-i- strievi
-ev-in-a oevina, steevina
-ic-a
ruica, noica, muica, kvrica, boica, uliica, zeica, daica (ali: bakica, ulizica, kolegica)
-i-
vrai, vui, loni
-ij-a
hajduija
-ik-
joik (ali: brezik)
-ik-a
srika, vrika
-in-a
mnoina, junaina, koliina, juina, breina, kraina, gorina, modina (ali: nekolicina)
-injak- painjak, guinjak

-it-e
proroite, pribjeite (ali: sjecite, stjecite)
-iv-o
sjeivo (ali: pecivo)

8
-(a)k- oblaak, traak, snijeak, vrak, graak, paroak (pa-rog-k-)

-k-a
ruka ~ ruka, znak ~ znaka, noga ~ raznoka, kvocati ~ kvoka, uho ~ uka, bjelouka
9
-kinj-a slukinja, Korenica ~ Korenikinja, Viking ~ Vikinkinja, vitekinja, antropolokinja

-nik-
suprunik, runik, kolinik, pranik
Dvojba: Odnos sufikasa -e- i -e-, tip magare i magare. Odnosno, je li momak momk-e- ili momk-e-?
Prema stog. Druga rije s tim sufiksom jest pleter (: plesti, plet--ti), koja pokazuje da nije jotacija (*pleer).
Deminutivno -k-! Usp. -jak- u Jotaciji.
V. i Babi (1986: 894ff).
-(s)tv-o pjesnitvo, drutvo, mnotvo

-()tin-a Poetina, siromatina
-ulj(a)k- breuljak, ovjeuljak
-ur-a
djevojura
-ur-d-a nourda
-ur-in-a nourina, ptiurina, daurina
-ur-lij-a djeurlija
8) Pridjevski sufiksi
-an-i10 pjeani, srani, daani, trani, sunani, modani
-av-
samo kod c: triav, iskriav, bubuljiav
-ev-
samo kod c: striev, sunev, mjeseev, te u kneev
-in-
samo kod c: kamiliin, Daniin, u novije doba banin (banini krediti)
-it-
oit, naoit, vjeit, razliit
-k-
teak (ali: prhak, blizak, mrzak, sklizak)11
-n-
snaan, praan, grean, muan, nepresuan, nepomian, mozaian, tragian
-n-i
knjini, brani, kruni, juni, bubreni, jabuni, uni, elektrini, biblioteni
-(s)k-i
junak ~ junaki, vrag ~ vraki, siromah ~ siromaki, bolnica ~ bolniki, Rac ~ raki
U knjievan, knjievnik, knjievnost imamo neoekivano -evan, -evnik, -evnost (a ne -ovan) i palatalizaciju g.
9) Priloni sufiksi
-ice
malice (: malko), niice (: nice, niknuti)
-ke
objeruke (ob-ruk-ke), natrake (na-trag-ke), etveronoke (etver-o-nog-ke), potrbuke (po-trbuh-ke)
Odstupanja
i) neke posuenice i izvedenice od njih: kolegica, antikni, barokni (*baroni), analogni, groteskni
ii) hipokoristici i pridjevi od hipokoristika: bakica, makica, buhica, bakin, zekin, Lucin
Napomena
10
J. Sili (Sili Pranjkovi 2005: 175) pie da je tu sufiks -jani, dakle jotacija. Tako se meutim ne moe
objasniti zvjezdani (*zvjeani), ljezdani.
11
Nije sigurno da ima drugih potvrda osim teak (teg-k-, usp. u-teg- uteg, s-teg-nu-ti stegnuti, teg-in-a
teina, teg-i-ti teiti), premda emo u Babia (1986: 442) nai nejaak, veliak, koliak, toliak. Naime
nije sigurno da su to sinkronijski isti sufiksi; -k- u teak ono je koje se pri komparaciji nerijeko gubi, ono koje
imamo u plitak, gladak, sladak i sl.
Imperfektnim i aoristnim gramatemima smatraju se u hrv. gramatici h e e smo ste hu te h smo ste e. Kad bi
se h smatralo dijelom glagolskoga sufiksa,12 moglo bi se govoriti o palatalizaciji h:
pz.
ipf.
aor.
gled-a-m
gled-a-mo
gled-ah-
gled-ah-mo
u-gled-ah-
u-gled-ah-mo
gled-a-
gled-a-te
gled-ah-e
gled-ah-te
u-gled-a-
u-gled-ah-te
gled-a-
gled-a-u
gled-ah-e
gled-ah-u
u-gled-a-
u-gled-ah-e
Prednost bi takve ralambe bio bi paralelizam linih gramatema s prezentskima (mo te u), barem u pluralu; nije
nevano da analiza ne bi odudarala od duboke dijakronije (iskonski rije je o VsV VhV).13
Nedostatak je potreba za uspostavnom novoga pravila za h s: hmo smo, hte ste. Suvremenih pokuaja
da se kao imperfektni i aoristni sufiks uzimaju -as- -os- -s-, ini se, nema.
Posebno je pitanje segmentacija 2. i 3. l. jd. aorista: uobiajeno u-gled-a-, pa onda i rek-e-, ili neuobiajeno
rek--e, ime bismo dobili paralelizam s linim gramatemima jednine imperfekta ( e e).
12
Pokuaja takve analize bilo je (v. Jelaska 1991; Kai 1994).
13
Pravilo ruki u psl. (s h / {r, u, k, i} __ V), kojega se rezultat analogijom proirio na sve aoriste (v. npr.
Mihaljevi 2002: 125ff). Promjena se datira o. 500400. g. pr. Kr., u vrijeme odjeljivanja slav. i balt. jezika.
SIBILARIZACIJA
Sibilarizacija je kao i jotacija (v. dalje) u irem smislu podvrsta palatalizacije. Ne zato to bi c z s bili palatali,
nego zato to je palatalizacija u irem smislu svako oprednjenje glasova, pomicanje njihove artikulacije prema
nepcu, to sluno raspoznajemo kao njihovo umekavanje. No ako palatalizacijom u hrvatskome zovemo
promjenu koju smo maloas opisali, onda je razlika jasnija sibilarizacija je u hrvatskome ona promjena pri
kojoj se velari mijenjaju u sibilante (o glasovima i njihovim nazivima v. predavanje 04a).
Alternacija
{k, g, h} {c, z, s} / __ i
ruka ~ ruci, junak ~ junaci, noga ~ nozi, monah ~ monasi
Odnosno: Velari k g h ispred prednjega vokala i smjenjuju se sa sibilantima c z s.
Konteksti
1) NDVLImn. imenica m. roda a-deklinacije (-i, -ima)
junaci, junacima, vuci, vucima, razlozi, razlozima, monasi, monasima, orasi, orasima
2) DLjd. imenica . roda e-deklinacije (-i)
majci, ruci, nozi, svrsi

3) Glagoli I.4: imperativ (-i-), imperfekt (-ij-)14
rei ~ reci ~ recimo ~ recite, vui ~ vuci, vri (vrh--ti vriti ito) ~ vrsi, vri (vrg--ti staviti) ~ vrzi, pomoi
(po-mog--ti) ~ pomozi,15 vucijah, pecijah, vrsijah
4) Imeniki sufiksi (pojedini leksemi)16
14
Tako i u imperativnim sloenicama: vucibatina, sjecikesa, strizibuba, ali u ugi- ostaje g (Babi 1986: 326).
15
Mareti (1899: 240) pie da od oei, strii imamo zapravo nepravilne imperative oei, strii (umjesto oezi,
strizi). Zato ne bismo imali pravilne? Dijalektalno se u hrv. najnormalnije od vri staviti govori imperativ vrzi.
16
Poesto u pojedinim leksemima sibilarizacija, a u ostalima palatalizacija.
-in-a
nekolicina (ali: koliina, mnoina)
-it-e
sjecite (ali: proroite, utoite)
-iv-o
pecivo (ali: sjeivo)
-iz(a)m-
katolicizam, skepticizam17
-iv-
neizreciv, neporeciv18
6) Nije uobiajeno, ali kao sibilarizacija mogle bi se sinkrono tumaiti i smjene k ispred k n, poput:19
ovolik ~ ovolicki ~ ovolicni, tolik ~ tolicki ~ tolicni
Odstupanja i dvostrukosti (1)20

i) imenice sa zavrnim skupovima -ck -k -k -k: natucak ~ natucki, deki, maki/maci, omeki/omeci
Tako i imena: Sreko ~ Sreki.21
ii) jednoslone posuenice: Bask ~ Baski, bronh ~ bronhi
iii) toponimi s netokavskih podruja: Debeljaki, Piceki, ehi, Novaki
Ali etnonimi: esi, Slovaci.
iv) neke tuice i/ili posuenice: flamingi i flaminzi
Odstupanja i dvostrukosti (2)

i) neke imenice s osnovom na jedan konsonant: deka ~ deki, kuka ~ kuki, kolega ~ kolegi, psiha ~ psihi, zaliha ~ zalihi
ii) imenice odmila: baka ~ baki, seka ~ seki, zeko ~ zeki, striko ~ striki
iii) imenice na -cka -ka -ka -ska -tka -sha -zga: kocka ~ kocki, maka ~ maki, voka ~ voki, patka ~ patki,
zagonetka ~ zagonetki, tvrtka ~ tvrtki, pasha ~ pashi, mazga ~ mazgi
Ali i: pljusci, tvr(t)ci
iv) neke imenice koje se doinju sa -ska -ka -tka -vka: guski i gusci, humoreski i humoresci, puki i puci, travki i travci
v) imenice sa sufiksom -k-a kojima osnova zavrava na sonant: crnki, akavki, intelektualki, agronomki
vi) imena i prezimena: Jasenka ~ Jasenki, Micika ~ Miciki, uka ~ uki, Luka ~ Luki
17
Uglavnom kod k (usp. anarhizam), kod izvedenica od imena ni kod k (usp. petrarkizam, kafkizam, trockizam).
18
U glagola I.4, uz koje dolazi i sufiks -ljiv (istegljiv ili isteljiv, dostigljiv ili distiljiv).
19
O moguim sibilarizacijama ispred k (npr. sjeckati) v. i predavanje 02 (str. 12).
20
Kako se navode u gramatikama, ne mora uvijek biti tako. Openito, sibilarizacija je takva promjena u kojoj je
vie iznimaka nego pravila, a gramatike upravo uivaju u njihovu popisivanju i opisivanju.
21
Pokazuje dokle gramatike idu tko je ikad upotrijebio mnoinu od Sreko?
vii) zemljopisna imena ovisno o tradiciji i navikama: Krka ~ Krki, Meka ~ Meki, Kartaga ~ Kartagi, Lika ~ Liki i
Lici, Poega ~ Poegi i Poezi
Ali samo: Africi, Americi, Rijeci
viii) zemljopisna imena na -ska -ka: Aljaski i Aljasci, Baki i Baci, Gradiki i Gradici
DRUGA SIBILARIZACIJA
Povijesno, rije je o promjeni starijoj (!) od prve sibilarizacije, i to progresivnoj. Promjena je neko vrijeme
nestala iz hrvatskih gramatika kao dijakronijska. Oivljena je u Sili Pranjkovi (2005).
Ponajvie se tie glagola V.I i V.2 koji stoje prema glagolima I.4 i II. s korijenom na velar.
Alternacija
{k, g, h} {c, z, s} / {i, e, , u, r} __ a
Odnosno: Velari k g h izmeu i e u r i vokala a smjenjuju se sa sibilantima c z s.
Konteksti
rei (rek--ti) : ricati (rik-a-ti) ~ riem
pei (pek--ti) : picati (pik-a-ti) ~ picam/piem (ili pcati ~ pcam, dijal. npr. o rakiji)
nii (nik--ti) : nicati (nik-a-ti) ~ niem
tai (tak--ti) : ticati (tik-a-ti) ~ tiem
taknuti (tak-nu-ti) : ticati (tik-a-ti) ~ tiem
kliknuti (klik-nu-ti) : klicati (klik-a-ti) ~ kliem
maknuti (mak-nu-ti) : micati (mik-a-ti) ~ miem
dii (dig--ti) : dizati (dig-a-ti) ~ diem
uei (u-eg--ti) : uizati (u-ig-a-ti) ~ uiem
udahnuti (u-dah-nu-ti) : udisati (u-dih-a-ti) ~ diem
pregnuti (preg-nu-ti) : prezati (preg-a-ti) ~ preem
stegnuti (s-teg-nu-ti) : stezati (s-teg-a-ti) ~ steem
kleknuti (klek-nu-ti) : klecati (klek-a-ti) ~ klecam
presjei (pre-sk--ti) : presijecati (pre-sk-a-ti) ~ presijecam

pretei (pre-tek--ti) : pretjecati (pre-tk-a-ti) ~ pretjeem
tuknuti (tuk-nu-ti) : tucati (tuk-a-ti) ~ tucam

puknuti (puk-nu-ti) : pucati (puk-a-ti) ~ pucam
muknuti (muk-nu-ti) : mucati (muc-a-ti) ~ mucam
vui (vuk--ti) : vucarati (vuc-ara-ti) ~ vucaram
trgnuti (trg-nu-ti) : trzati (trg-a-ti) ~ trzam
10
Napomena
Promjena je vrlo ograniena, zapravo se dadu pobrojiti glagoli u kojima do nje dolazi, usp. npr. bez promjene:
lei (leg--ti) : lijegati (*lijezati), viknuti : vikati (*vicati)
premda s druge strane imamo korak ~ koraati i obiljeeno (pjesniki) koracati.
U pojedinim neglagolskim leksemima nalazimo alternacije koje bi se mogle podvesti pod drugu sibilarizaciju,
npr. u pei (pek--ti) ~ pecara zgrada u kojoj se pee, npr. rakija, raanj (u pekara smjene nema).
Dijakronijski, mnogota je u hrvatskome rezultat progresivne sibilarizacije (npr. c-ovi u sufiksima -c, -ce, -c, ica, kao u starac, sr(d)ce, vjetric, djevica, ili u leksemima mjesec, z(aj)ec, knez, vitez, v. npr. Jurii 1992 [1944]:
2832; Mihaljevi 2002: 162166), ali sinkronijski dostaje da ju prepoznamo u navedenih glagola, za koje i u
sinkronome stanju lako nalazimo usporednice s kojima ih moemo staviti u opreku.
11
JOTACIJA
Jotacija kako emo ju ovdje razumjeti, a to je neto ire no to se tradicionalno u nas ini sloena je fonetska,
fonoloka i morfonoloka promjena. Evo kako: Prvo, jotacijom emo smatrati svaku onu promjenu koja je
uzrokovana glasom j (jota, prema gr. i). Time emo ju ujedno razlikovati od palatalizacije jer u irem smislu i
jotacija je palatalizacija posljedica joj je umekavanje prethodnoga glasa, nastanak palatala ili palataliziranih
glasova (v. npr. Bhat 1978). S tim u vezi valja imati na pameti da se razliiti hrv. j-ovi, odnosno j-ovi iz razliitih
sufikasa vladaju jako razliito (primjere v. dalje). Drugo, promjene uzrokovane glasom j u hrvatskome zapravo su
raznorodne: tu ima fuzije (jak ~ jai, mlad ~ mlai), asimilacije (bog ~ boji, vuk ~ vuji), epenteze (glup ~ gluplji,
grob ~ groblje) (o terminima v. predavanje 02). Tree, fuzijske jotacije ima i na morfskim avovima (R+S), ali ima
je i u korijenu (uzrokovana sa , npr. koljeno, ljeto, ljepota, mlijeko izg. [mko], slijepac izg. [spac], snijeg izg.
[s g]) te u posuenicama (injekcija izg. [ikcija], bombonijera izg. [bombora]), po emu se ona razlikuje od
onoga to u hrv. zovemo palatalizacijom (do ega dolazi samo na morfskim junkturama, upravo na spoju R+S).
Alternacije
1) {k, g, h, c, z, s, t, d, l, n}j {, , , , , , , , , }
skaem (: skak-a-ti), pomaem (: po-mag-a-ti), maem (: mah-a-ti), plaa (: platiti), Broanin (: Brod), gonjenje
(: gon-i-ti), zamoljen (: zamoliti), miem (: mic-a-ti), oroen (: o-ros-i-ti)
2) {p, b, m, v, f}j {p, b, m, v, f}
gluplji (: glup), groblje, osamljen (: o-sam-i-ti), kravlji (: krav-a), zaarafljen (: za-araf-i-ti), Vakufljanin
Tradicionalno se zaboravlja da je promjeni (2) podlono i f, odnosno svih pet hrvatskih labijala (tri bilabijala i
dva labio-dentala). Stoga bi formulacija mogla biti ovakva: C+LAB j C+LAB .
3) {k, g, h, c}j {j, j, j, j}
ovjeji, vraji, boji, ovji, bodbreje, oraje, nalije, vujak
Glasovi s z ne podlijeu promjeni (3): pas ~ pasji, koza ~ kozji, prsa ~ poprsje, gus(ka) ~ gusji, klas ~ klasje,
rogoz ~ rogozje, glas ~ suglasje, voz ~ podvozje, breza ~ brezje, vlas ~ vlasju, sluz ~ sluzju.
Dupuna: {st, t, sk, sl, sn, zd, zg, zn}j {t/, t/, //j/t, , , d/ , d/ / j, }
12
koristiti ~ koriten, lijeska ~ lijee, Sisak ~ Sianin, guska ~ guji, iskati ~ item/iem, zamisliti ~ zamiljen,
kasniti ~ kanjenje, grozd ~ groe, mlazni ~ mlanjak, daditi ~ daenje, mazga ~ madji
Dopuna se tradicionalno tretira kao spoj jotacije i jednaenja po mjestu tvorbe, ali opis sa skupovima (J. Sili
rekao bi morfonima) korektniji je jer: prvo, podrazumijeva da alternira itav morf, a ne samo pojedini fon
unutar njega; drugo, lake objanjava razliku izmeu raalost(iti) ~ raaloen, ostrast(iti) ~ ostraen s jedne te
oprost(iti) ~ oproten, korist(iti) ~ koriten s druge strane (zato nije *oproen, *korien).
Dopuni bi se dali pribrojiti jo neki skupovi, ali oni su ili jako rijetki (npr. k u Baka ~ baanski/baanski), ili
nepotvreni (npr. zl, koje bi moglo biti u pretpostavljenome Tuzla ~ Tuljanin).
Posebno bi se pravilo moglo onda utvrditi i za skup ht u drht(-a-ti) + -je-m drem.
Konteksti
1) Glagoli I.5 i I.6 s prezentskim korijenom na l n: prezent (-j-)
eti ~ anjem/njem, peti/penjati ~ penjem, mljeti ~ meljem, klati ~ koljem, slati ~ aljem/ljem
J. Sili (Sili Pranjkovi 2005: 81) za sve glagole I. vrste pretpostavlja prezentsko -e-, pa su mu korijeni: anj-,
melj-, kolj-, alj-. Drugim rijeima, ne pretpostavlja jotaciju.
2) Glagoli III.1: s korijenom na l n u infinitivu (--), svi u gl. prid. trp. (-je-n-)
voljeti, boljeti, eljeti, crnjeti, ?veljeti (prezent: velim), ali: plavjeti, vidjeti, letjeti, kipjeti, visjeti, ivjeti, udjeti
voljen, eljen, uen, zacrnjen, vien, doivljen, povien
Drugim rijeima, i jat u hrvatskome jotira, ali samo l n: *vieti, *leeti, *lebeti, *ivljeti.
3) Glagoli IV.: imperfekt (-jh-), gl. prid. trp. (-je-n-)
moliti ~ moljah ~ moljen, misliti ~ miljah ~ miljen, pamtiti ~ pamah ~ pamen, broditi ~ broah ~ broen, javiti
~ javljah ~ javljen, brazditi ~ braah ~ braen, globiti ~ globljah ~ globljen, zarobiti ~ zarobljen, izvaditi ~
izvaen, razmaziti ~ razmaen, nositi ~ noen, isprositi ~ isproen, baciti ~ baen, voziti ~ voah ~ voen
Problem: Glagoli s korijenom na k g h. U gl. prid. trp. takoer jotacija (u infinitivu i prezentu palatalizacija), jer
IV. vrsta ima trp. prid. na -je-n- (moe se tumaiti bilo korijenom na k g h bilo gubljenjem j iza , , ): muiti ~
muen, mnoiti ~ mnoen, okruiti ~ okruen, rastoiti ~ rastoen, svriti ~ svren.
Iza palatala i r pretpostavljamo gubljenje -j: omeiti ~ omeen, unititi ~ uniten, izopiti ~ izopen, smanjiti ~ smanjen,
spojiti ~ spojen, smoditi ~ smoden, ukoiti ~ ukoen, uzemljiti ~ uzemljen, usporiti ~ usporen, smiriti ~ smiren, pomiriti
~ pomiren, premoriti ~ premoren, proiriti ~ proiren, pokoriti ~ pokoren, ostvariti ~ ostvaren, pokvariti ~ pokvaren.
13
U glagola na -stiti imamo otprilike ovakvu raspodjelu promjena (prirunici i uzus nisu ba ujednaeni):
i) -ten-
brstiti, krstiti, koristiti, -mjestiti, oprostiti, pokostiti, pustiti, -propastiti, -vijestiti, -vlastiti, -vrstiti
ii) -en/-ten-
izustiti, mastiti, mrijestiti, -mostiti, -svijestiti
iii) -en-
raalostiti ~ raaloen, ostrastiti ~ ostraen
Ovamo se nekako ugurao i jedan glagol I. vrste, rasti (rast--ti): srasti ~ sraten, urasti ~ uraten. Prid. trp. u
glagola I. vrste inae redovito ima -e-n-. U glagola tipa potresti ~ potreen, donijeti ~ doneen, nagristi ~
nagrien norma ba ne prihvaa jotaciju (preporuljivije je potresen, donesen, nagrizen), no sraten nitko ne
pokuava vratiti u srasten. Prema zaposliti je zaposlen, ne ?zapoljen, dakle obratno od srasti; moglo bi se
tumaiti i kao pridjev za-posl-en- (usp. staklo ~ staklen, lim ~ limen); imenica je zaposlenje, ne ?zapoljenje.
4) Glagoli V.1 (imperfektivni) s palatalom: infinitiv (-ja-, -jva-), prezent (-j-, -jv-), imperfekt
roditi ~ raati ~ raam, shvatiti ~ shvaati, platiti ~ plaati, pomoliti ~ pomaljati, uroniti ~ uranjati, pustiti ~
putati, osloboditi ~ oslobaati, utopiti ~ utapljati, smisliti ~ smiljati, dogoditi ~ dogaati, ugoditi ~ ugaati,
ponoviti ~ ponavljati, mijesiti ~ mijeati, ispratiti ~ ispraati, mijena ~ mijenjati, skloniti ~ sklanjati, okusiti ~
okuavati, iskusiti ~ iskuavati, obnoviti ~ obnavljati, vidjeti ~ viati, pokus ~ pokuati, san ~ sanjati
sunce ~ sunati, konac ~ skonati, klupko ~ sklupati, korak ~ koraati, jak ~ jaati, gorak ~ gorati, velik ~
veliati, sluh ~ sluati ~ presluavati, vijenac ~ vjenati ~ vjenavati
Problem: Treba li prema korijenskima k g h c pretpostaviti palatalizaciju? I kako onda tumaiti umnoiti ~
umnaati i sl. glagole, koji u IV. vrsti imaju palatalizaciju (usp. ovdje str. 3)?22
5) Glagoli V.2: prezent (-j-), imperativ (-ji-)
lagati ~ laem ~ lai, vezati ~ veem, vikati ~ viem, glodati ~ gloem, pomagati ~ pomaem, micati ~ miem,
skakati ~ skaem, puhati ~ puem, jahati ~ jaem, hramati ~ hramljem, nicati ~ niem, zobati ~ zobljem, disati ~
diem, baktati ~ bakem, hroptati ~ hropem, mazati ~ maem, iskati ~ item, pritiskati ~ prititem/pritiem
Imperativ tih glagola razliito se opisuje, kao -ji- na infinitivnu osnovu (pis-ji-) ili kao -i- na prezentsku
osnovu (Sili: pi-i-). Ako je ovo drugo, ako je osnova prezentska, kako objasniti imperativ reci?
6) Glagoli VI. (imperfektivni) s palatalom: infinitiv (-jva-, -jva-), prezent (-jv-, -juj-)
22
Problem je tim vei to glagoli s k g h c u korijenu nisu imperfektivni i za razliku od veine drugih opisanih
u pravilu nisu nastali prema glagolu, nego prema imenici ili pridjevu.
14
navaliti ~ navaljivati ~ navaljujem, poniziti ~ poniavati ~ poniavam, ukrotiti ~ ukroivati ~ ukroujem, najaviti
~ najavljivati ~ najavljujem, osmisliti ~ osmiljavati ~ osmiljavam, premostiti ~ premoivati ~ premoujem,
osloviti ~ oslovljavati ~ oslovljavam, kazniti ~ kanjavati ~ kanjavam, isprazniti ~ ispranjivati ~ ispranjujem,
iskoristiti ~ iskoritavati ~ ikoritavam
Problem: Glagoli s korijenom na k g h. Kako tumaiti naruiti : naruivati i sl. glagole, koji u IV. imaju palatalizaciju?
7) Glagoli htjeti i ii: prez. i ipf. (htjeti), ipf. (ii), izvedenice u prezentu, imperativu, aoristu
htjeti (ht--ti, korijen s prijevojem hot-) ~ hou, hoah

ii (i--ti) ~ iah (id-jah-), doi ~ doem, doi, dooh, nai ~ naem, nai, naoh, naii ~ naiem, naii, naioh
Standard nije prihvatio obratno: ii ~ iem, doi/dojti ~ dojdem, nai/najti ~ najdem. J. Sili (Sili Pranjkovi
2005: 81) za sve glagole I. vrste pretpostavlja prezentsko -e-, pa mu je korijen i- (na-i-e-m).
8) Ijd. imenica i-deklinacije (-ju)
sol ~ solju, krv ~ krvlju, kost ~ kou, radost ~ radou, smrt ~ smru, glad ~ glau
Imenice koje zavravaju na gube j: no ~ nou, e ~ eu, obitelj ~ obitelju, stijenj ~ stijenju.
Imenice na r ne gube j: rije ~ rijeju, la ~ laju, koko ~ kokoju, stvar ~ stvarju.
Imenice na s z nemaju jotaciju: vlas ~ vlasju, sluz ~ sluzju.
9) Imeniki sufiksi
-j-a
kraa, svaa, goa, gospoa, vua, braa, voa, kolovoa, sjea, drvosjea, plaa, graa,
pismonoa (: nos-i-ti), zemlja (: zem-n-i, in-o-zem-stv-o), kia (: kis-nu-ti)
23
-jaj-
poremeaj, poroaj, dogaaj, zagrljaj, oprotaj, premjetaj, pobaaj, teaj, snoaj, izvjetaj
-jak- 24
seljak, luak, roak, mlaak, pliak, imenjak, zdravljak, denjak, vujak, Livnjak, Zeniak,
Posavljak, mlanjak (ali: prosjak, veznjak)
-jan-in-
graanin, kranin, Europljanin, Rabljanin, Krfljanin, Crnovranin (: Crni Vrh), Puljanin,
Rimljanin, Klianin, Baanin/Baanin (: Baka), Splianin, Kijevljanin, mjetanin, Parianin,

Gvoanin (: Gvozd), Zvianin (: Zvizda)
23
24
Usp. -aj- u primjerice otkucaj, izdisaj, zalogaj, trzaj, zapletaj, vapaj, napadaj, doticaj, vapaj, zaveslaj
N. B. Dugo a u -jak- (sljk ~ seljka, r k ~ r ka). Usp. deminutivno -(a)k- u Palatalizaciji te -k- npr. u
udak, prostak, ljevak, novak i sl. Dakle tri sufiksa naoko slina (-(a)k-, -k-, -jk-), s razliitim utjecajem na
korijen, a da su razliiti, vidimo po povrinskim oblicima.
15
-j-e
groblje, nalije, bezvlae, podnoje, oraje, cvijee, grmlje, granje, snoplje, lijee, prue, slavlje
hrae, raskre, groe, bezvlae, zapee
-jenj-e gl. im. od III. i IV.: vienje, voljenje, ivljenje, moljenje, miljenje, unitenje, goenje, pamenje
Glagolska imenica od sjediti/sjedjeti, letjeti, lebdjeti ne jotira: sjedenje, letenje, lebdenje/lebdjenje/lebenje.

Tako i od bdjeti ~ bdim: bdjenje (*benje).
Od mniti ~ mnim glas n oekivano se jotira: mnjenje.
Od glagola I. vrste bdjeti ~ bdijem, mniti ~ mnijem imamo sufiks -enje, ispred kojega se korijensko preglaava
u i: bdijenje, mnijenje (dakle tu nije rije o ije = , nego je to /j/e). Tako i htjeti (ht--ti) : htijenje (ht-enj-e).
U glagola s korijenom na r pretpostavljamo ispadanje j: iriti ~ irenje, miriti ~ mirenje.
-j-i
komparativ: mlad ~ mlai, blijed ~ bljei, vis(ok) ~ vii, tan(ak) ~ tanji, krat(ak) ~ krai, bliz(ak) ~
blii, ut ~ ui, jak ~ jai, grub ~ grublji, drag ~ drai, suh ~ sui, crn ~ crnji, glup ~ gluplji, krut ~ krui
U komparativu pridjeva na r sufiksalno e j ispasti: *irji iri.
-j-i
posvojno: lisiji, jesenji, kravlji, labui, ovji, vraji, boji, vuji, bivolji
-jan-sk-i
-jiv-
baanski/baanski
ranjiv, neumoljiv25
-ju-k-ast-
debeljukast (ali: ljepukast)
Odstupanja
i) pojedini leksemi, ukljuujui one s posebnim konotacijama ili u posebnim kontekstima: Podvelebitje,
Zakarpatje (i Zakarpae), itje (ie, ivotopis sveca), brat(i)ja, rodjak, netjak i sl.
ii) posuenice: subjekt (*subljekt), objekt, tamjan, injekcija, konjunkcija, bombonijera, garsonijera, plafonijera,
gondolijer, somelijer, hotelijer, ardinijera, krupje i sl.
Napomene
Jotacija koju smo bili formulirali pod (3) kadto se u hrvatskim gramatikama smatra vrstom palatalizacije. Ona to i
jest, no kako rekosmo, svaka je jotacija vrsta palatalizacije. Zato smo jotaciju ovdje odredili nita osobito mudro, ali
ipak kao svaku onu promjenu do koje dolazi pod utjecajem glasa j, bio njezin rezultat ovakav ili onakav.
Jednostavnije govorei, ako u grana ~ granje (gran-j-e) i krava ~ kravlji (krav-j-i) imamo jotaciju (o tome gramatike i
ne dvoje), onda je sasvim naravno kazati da ju imamo i u orah ~ oraje (orah-j-e) i ovca ~ ovji (ov-c-j-i).
25
Ti primjeri nedvojbeno su jotirani. Kod primamljiv, lomljiv, ljepljiv, uporabljiv, probavljiv i sl. nije lako rei je
li tu rije o jotaciji s epentezom ili jednostavno o sufiksu -ljiv, koji imamo npr. u tedljiv, upadljiv, pokretljiv i sl.
16
Pravogovorna norma ako takvo to uope postoji (postoji ono to je prihvaeno, uzus, ali norma ba i ne)
uglavnom ne prihvaa jotaciju l n u posuenica tipa injekcija, konjugacija, hotelijer, bombonijera, garsonijera,
gondolijer, kanconijer i sl., ali u govoru do nje esto dolazi, u pojedinim leksemima posve prihvaeno, usp. milje
(fr. milieu), atelje/atelijer (fr. atelier), somelijer ~ izg. somee (fr. sommelier), il(i)jen ~ izg. ien (fr. Julienne),
karabinjer ~ izg. karabier (tal. carabiniere), bombonijera ~ izg. bomboera.
Usp. i zagrebaku jotaciju u milijarda izg. miarda, talijanski izg. taanski.
Ni primjeri poput giljotina (fr. guillotine), marseljeza (fr. Marseillaise), bataljun (fr. bataillon), biljar ili bilijar
(fr. billiard), brilijant ili briljant (fr. brillant) nisu daleko od toga premda su zapravo posljedica slobodne
transfonemizacije francuskoga ill [j] (o transfonemizaciji v. predavanje 05).
17
PROMJENE U GLAGOLA I. I II. VRSTE
Objedinit emo nekoliko promjena fuziju, disimilaciju, ispadanje i umetanje konsonanata koje nalazimo
u oblicima glagola vrst I.1, I.3, I.4 te II. Smatraju se inae dijakronijskima, pa se u suvremenim gramatikama i
ne navode, meutim bez svijesti o njima tee je opisati odnose u suvremenoj morfologiji (npr. u infinitivu,
prezentu, gl. prid. radnome, gl. pril. prolome) no to zapravo jest. One, uostalom, nisu ni vie ni manje
dijakronijske i sustavne ili pravilne od palatalizacije, sibilarizacija, jotacije. Evo nekih takvih:
{k, g, h}t
rek--ti rei, tak--ti tai, sk--ti si, pek--ti pei, mog--ti moi
leg--ti lei, eg--ti ei, vrh--ti vri
{t, d} s / __ t
plet--ti plesti, met--ti mesti, cvat--ti cvasti, krad--ti krasti, pad--ti pasti, bod--ti bosti,
jed--ti jesti, sd--ti ssti, pred--ti presti, (do)ved--ti (do)vesti
{p, b} {ps, bs} / __ t26
crp--ti crpsti, tep--ti tepsti

dub--ti dupsti, greb--ti grepsti, zeb--ti zepsti
{t, d} / __ {l, v}
plet--ti ~ plet--l- plel ( pleo), plet--ti ~ plet--vi plevi (npr. uplevi se),
cvat--ti ~ cvat--l- cval ( cvao), cvat--ti ~ cvat--vi cvavi (npr. procvavi),
krad--ti ~ krad--l- kral ( krao), krad--ti ~ krad--vi kravi (npr. ukravi),
bod--ti ~ bod--l- bol ( bo), sd--ti ~ sd--l- sl ( sjeo), pad--ti ~ pad--vi pavi (npr. napavi)
{t, d, p, b} / __ n
kap-nu-ti kanuti (: kap-a-ti), top-nu-ti tonuti (: u-top-i-ti), gib-nu-ti ginuti (: po-gib-a-ti),

o-ib-nu-ti oinuti (: ib-a), kret-nu-ti krenuti (: kret-a-ti), raz-grt-nu-ti razgrnuti (: raz-grt-a-ti),
pre-vrt-nu-ti prevrnuti (: pre-vrt-a-ti), s-kid-nu-ti skinuti (: s-kid-a-ti)
26
U Bari et al. (1995: 86) ta promjena opisana je kao alternacija s// (crpsti ~ crpem, tepsti ~ tepem), dakle kao
da u prezentu s ispada. Kako e ispasti kad ga nikad nije ni bilo? Opasku ne treba shvatiti zlurado iz
gramatikoga pravila vidi se da i sinkroni opis zahtijeva nekakvo pravilo, pitanje je samo kakvo.
18
Napomene
U vezi s glagolima na -sti usp. i gresti ii ~ gredem (gred--ti ~ gred-e-m), klasti postaviti ~ kladem (klad--ti
~ klad-e-m), danas ili posve dijalektalne ili nepostojee; njihove korijene imamo meutim u imenicama izgred,
oklada, prilogu uzgred i sl.
Poseban je sluaj glagol ii (i--ti) i njegovi oblici i izvedenice, npr. ii ~ idem, naii ~ naiem. Tu je zapravo rije
o dijakronijskome premetanju jt tj u prefigiranim oblicima (na-iti najti natji nai, pa posredno i ii).
Ispadanje t d ispred l primjenljivo je i na imenice sa sufiksom -l-, koje bi se dubinski prikazale ovako:
sjesti (sd--ti) ~ sjediti (sd-i-ti) ~ sijelo (sd-l-o)

jesti (jed--ti) ~ jedem (jed-e-m) ~ jelo (jed-l-o)
no takvo objanjenje sinkronijski je kratka dometa zbog imenica poput sedlo (sed-l-o), metla (met-l-a) i sl.
O tome pak da u imenic tipa vlast, slast, propast, zavist, vijest, povijest i sl. postoji nekakav dubinski sufiks -t
(usp. mazati ~ mast) koji uvjetuje disimilaciju prethodnoga dentala, o tome govornika svijest ne postoji nikakva
i sinkronijski bi o tome vjerojatno bilo ipak malo preambiciozno, preapstraktno govoriti (ne i nemogue):
vladati (vlad-a-ti) ~ vlast (vlad-t-)

zavidjeti (za-vid--ti) ~ zavist (za-vid-t-)
pripovijedati (pri-po-vd-a-ti) ~ pripovijest (pri-po-vd-t-) ~ usp. ispovijed, bez -t- (iz-po-vd-)
Neto su manji problem skupovi skn zgn, kakve imamo u glagolima pljusnuti, stisnuti, briznuti, zviznuti jer se
njihova redukcija kao proirenje moe dodati pravilu o ispadanju konsonanata (v. predavanje 02):
s-tisk-nu-ti stisnuti (: s-tisk-a-ti), brizg-nu-ti briznuti (: brizg-a-ti)
Vie je neobian glagol brinuti (: brig-a-ti), to je zapravo iznimka jer g ne ispada ispred n: dignuti, stegnuti,
izbjegnuti, sagnuti, pognuti i sl. (v. Mareti 1899: 73).
U pojedinim glagolima II. vrste imamo i ispadanje jednoga od n-ova ili pak ispadanja koja se podvode pod ope
pravilo (npr. skup stn, v. predavanje 02):
raz-plin-nu-ti se rasplinuti se, s-gust-nu-ti se zgusnuti se, o-vrst-nu-ti ovrsnuti
U korijenima glagola I. vrste ima i mnogo prijevoja (v. dalje).
19
PRIJEVOJ
Prijevoj, ili apofonija, ili ablaut (njem. Ablaut, meunarodno prihvaen termin), ili vokalska gradacija (engl.
vowel gradation) alternacija je vokala u korijenskome morfu, tipina promjena u indoeuropskim jezicima. Dri
se da su mu uzroci obino akcenatski, iako se u ie. suvremenim jezicima oni nerijetko ne dadu utvrditi ili kao
takvi objasniti. Za razliku od prijeglasa, ili metafonije, ili umlauta, ili vokalske mutacije (v. predavanje 02)
prijevoj ima znaenjske posljedice. Kao prijevojna osnova, baza, sredina tradicionalno se uzima e (rekao), kao
visina o (rok), kao nizina i (ricati), a praznina je (goniti ~ gnati). Ovisno o jeziku i korijenu prijevojnih
stupnjeva moe biti 2, 3, 4, 5, 6. Usp. primjere prijevoja u konjugaciji njemakih i engleskih tzv. jakih glagola:
njem. helfen ~ half ~ geholfen pomoi, engl. sing ~ sang ~ sung pjevati, write ~ wrote ~ written pisati.
Prijevoj moe biti kvantitativan (mijenja se samo duina vokala) i kvalitativan (mijenja se vrsta vokala).
U hrvatskome prijevoj imamo u glagolima I. vrste i korijenima od kojih su tvoreni te plodne prijevoje u tvorbi
nesvrenih glagola V. vrste, ukljuujui kvantitativno-kvalitativni prijevoj //:
I.
pro-rek--ti
pro-rok-
pro-rik-a-ti
iz-rk-om
prorei
prorok
proricati
izrijekom
plet--ti
plot-
pre-plit-a-ti
plet-er-
plesti
plot
preplitati
pleter
u-mr--ti
u-mr-e-m
u-mir-a-ti
u-mor-
umrijeti
umrem
umirati
umor
zva--ti
zov-e-m
do-ziv-a-ti
zov-
zvati
zovem
dozivati
zov
I./IV.
V.
sklpiti
sklpati
rditi
rati
urniti
urnjati
okpati
okpati
bosti
ubdati
govriti
razgovrati
zgledati
zagldati
zsjesti
zasjdati
sm sliti
smljati
20
Usp. jo neke primjere:
birati
izbor
brati
berem
gnati
enem27
prati
perem
ispirati
sudoper, perilica
zatrti
zatrem
zatirati
zator
nazreti
nazrem
nazirati
nazor
prozreti
prozrem
napeti
napnem
goniti, izgon
prozor
napinjati
napon
biti
boj
napiti
napoj
zaviti
zavoj
do-ved--ti
dovedem
dovod
do-vez--ti
dovezem
dovoz
prinijeti
prinesem
prinositi
prinos
nanijeti
nanesem
nanositi
nanos
saditi
(na)sad
sjediti
pro-tek--ti
proteem
protjecati
protok
izvrijeti
izvrem
izvirati
izvor
umrijeti
umrem
letjeti
letim
u-lek--ti (ulei)
smrt, umor
lijetati
let
luk
U suvremenim hrvatskim gramatikama prijevoj se uglavnom dri dijakronijskom pojavom, pa se kao takav ili ne
obrauje ili je npr. Bari et al. (1995: 85) sasvim neobino obraen kao proirivanje osnove (svojevrsna
infiksacija), zajedno s neobaveznim samoglasnicima, navescima, te nepostojanim a.
27
Danas obiniji, zapravo iskljuivi oblik jest gnam; enem je prema genem (dakle gnati ~ genem, kao brati ~
berem), s korijenskom palatalizacijom g .
21
NAGLASNE PROMJENE
Naglasne promjene takoer su glasovna promjena. Fleksijski i derivacijski uvjetovanim naglasnim promjenama
neemo se ovdje posebno baviti.28 Zapravo ih spominjemo zbog tzv. alternacija ije//je//e//i//, koje se u
gramatikama nerijetko obrauju objedinjeno (npr. u Bari et al. 1995: 8891), premda je zapravo rije o
raznorodnim promjenama naglasnim promjenama, prijevojima, prijeglasima, promjeni //e iza Cr.
Najvei nedostatak takvih pregleda jest nudan dojam da u hrvatskome postoji neto kao fonetska alternacija
ije//je. Takva alternacija ne postoji. Postoji alternacija dugo//kratko, kao kod svih vokala, ili ovisno o tretmanu
odraza jata alternacija diftonga (ie) s dvama fonovima (je), odnosno alternacija dugog i kratkog diftonga.
Drugim rijeima, velika veina alternacija dugo //kratko istovjetna je alternacijama //, // i sl. i trebalo bi
ih obraivati zajedno s njima. Kakav je njihov pravopisni tretman, to uope nije stvar gramatike, o tome piu
pravopisi. Ili kao pitanje: Ako su Sivoj gramatici u poglavlju Fonetika i fonologija vane ove alternacije:
bijl
~ bjlkast
bijl
~ bjlina
vijk
~ vjkovi
zvijzda ~ zvjzdurina
djd
~ djdo
zato joj u istome tom poglavlju nisu vane ove promjene:
plv
~ plvkast
cn
~ cr nina
grd
~ grdovi
trva
~ trvurina
sstra
~ ska
Rije je o posve istim promjenama slogotvornoga glasa, a one nisu alternacija ije//je, nego alternacije
dugo//kratko. (to se jasnije vidi ako jat zapiemo sa .) Skloni smo kolstvo okrivljivati za nepismenost (ne
znamo ije i je); ne treba kriviti kolstvo kad ni ozbiljnim gramatikama nije jasno da ije u bijel nije [ije], nego je
jednostavno dugo [je], odnosno dugo (a u bjelina je jednostavno kratko [je], odnosno kratko ).
Pravopis se tu dakle povratno nametnuo gramatici, odnosno injenica da je jedini vokal koji u dugom i u kratkom
slogu piemo razliito, utjecala je na gramatike opise, koji su jednostavno izmislili morfonoloku promjenu koje
u hrvatskome nema. To, inae, nije jedini sluaj loe povratne sprege pravopisa i gramatike. O smjeni ije//je kao
sinkopi nekoj mjeri moemo govoriti samo u pozajmljenica, gdje jata uope nema (npr. orijent orjent, hijena
hjena, pacijent pacjent, v. predavanje 02), tek to je i tu problem isti to mi sa ije u hijena zapravo biljeimo?
28
Neto o njima v. u predavanju 10.
22
INTERNACIONALNI SLOJ PROMJENA
Svi europski jezici imaju sloj internacionalizama (meunarodnica, meunarodnih rijei), rije mahom podrijetlom
iz grkoga i latinskoga. U tom sloju postoji za svaki jezik zaseban, ali i donekle slian niz alternacija
naslijeenih iz izvornih jezika koje se odraavaju u njihovim izvedenicama. Takvih alternacija ima na granici
prefiksa i korijena, u korijenu, na granici korijena i sufiksa, pa ako je latinski imao primjerice ovakve smjene:
lat.
in+mortlis immortalis besmrtan, in+ratinlis irratinlis nerazborit, ad+fgo
affgo pribijem, -dco iz-vodim ~ -volvo iz-valjujem, iz-valjam ~ ex-clmo iz-viknuti

ago gonim; zanimam se; inim ~ ctum [a ktum] gonjeno; injeno ~ actio [ak io] gonjenje;
injenje, fgo pribijem, pribodem ~ fxi [fi ksi] pribih ~ fxum [fi ksum] pribijeno
onda su se one manje ili vie pravilno i redovito odrazile i u jezicima primaocima, primjerice:
hrv.
iracionalan ~ indeklinabilan, afigirati ~ afiks ~ afiksacija ~ fiksacija ~ fiksiran, reagirati ~
reakcija, educirati ~ edukacija, evolucija ~ eksklamacija
Govornika svijet o takvim smjenama mala je ili nikakva ponajvie zbog neprozirnosti korijena o kojima je
rije.29 Ovdje neemo navoditi alternacije, nego emo rijei okupiti u uvjetne tipove. Unutar njih moe biti
znatnih razlika, ali neke e se pravilnosti nazirati, primjerice u rijeima latinskoga podrijetla smjene t c / __ ij
(usp. garantirati ~ garancija, erektirati ~ erekcija, Dalmatinac ~ Dalmacija ~ dalmatinski, pa i demokrat ~
demokracija), ili k c / __ ij, ir (usp. sekta ~ secirati), ili {g, h} k / __ t (usp. reagirati ~ reaktivan,
apstrahirati ~ apstraktan), ili koliko-toliko pravilno smjenjivanje korijena, primjerice onih s nazalnim infiksom.
Gdjeto emo radi vee prozirnosti navesti i morfsku ralambu.30
konvencija i negacija
konvenirati (kon-ven-ir-a-ti) ~ konvencija (kon-ven-c-ij-a) ~ konvent (kon-ven-t-), invenirati (in-venir-a-ti) ~ invencija (in-ven-c-ij-a) ~ inventivan (in-ven-t-iv-n-), advent
negirati (neg-ir-a-ti) ~ negacija (neg-ac-ij-a) ~ negator (neg-at-or-) ~ negativan (neg-at-iv-n-) ~
negativac (neg-at-iv-c-), operirati ~ operacija ~ operator ~ operativan ~ operativac
evocirati (e-voc-ir-at-i) ~ evokacija (e-vok-ac-ij-a) ~ evokator (e-vok-at-or-), provocirati ~ provokacija
~ provokator ~ provokativan, abdicirati (ab-dic-ir-a-ti) ~ abdikacija (ab-dik-ac-ij-a)
29
A i zbog naobrazbe. Nacrt takvih alternacija u hrvatskim gramatikama nije postojao sve do gramatike Sili
Pranjkovi (2005: 547), u kojoj je J. Sili o njima dao dosta napomena.
30
Upravo morfsku, ne morfemsku, pomou pravila moglo bi se doi do dubinskih postava, tek to je pitanje
kakav je njihov status u hrvatskome. O osnovama latinske morfonologije i o smjenama u latinskim korijenima v.
Gortan Gorski Pau (2005; osobito 1025, 18992, 21138), podrobnije i dijakronijski v. Matasovi
(1997). Vrlo pouzdan smjerokaz za konkretne rijei bit e Rjenik stranih rijei B. Klaia, u kojemu god izdanju.
23
kolizija i progres
kolidirati (ko-lid-ir-a-ti) ~ kolizija (ko-liz-ij-a), aludirati ~ aluzija, elidirati ~ elizija, eksplodirati ~

eksplozija ~ eksplozivan, implodirati ~ implozija, ekskludirati ~ ekskluzija ~ ekskluzivan, ekspandirati ~
ekspanzija
konvertirati (kon-vert-ir-a-ti) ~ konverzija (kon-verz-ij-a) ~ konvertit (kon-vert-it-), pervertirati ~
perverzija ~ pervertit
reperkutirati ~ reperkusija
progredirati ~ progresija ~ progres, regredirati ~ regresija ~ regres, kongres
akvizicija i ingerencija
akvirirati (a-kvir-ir-a-ti) ~ akvizicija (a-kviz-ic-ij-a) ~ akviziter (a-kviz-it-er-),
rekvirirati
rekvizicija ~ rekvizit
ingerirati (in-ger-ir-a-ti) ~ ingerencija ~ ingestija, digestivan ~ digestija ~ digestiv, gesta (ges-t-a)
reakcija i apstrakcija
reagirati (re-ag-ir-a-ti) ~ reakcija (re-ak-c-ij-a) ~ reaktor (re-ak-t-or-) ~ reaktivan (re-ak-t-iv-n-) ~

reagens (re-ag-ens), secirati (sec-ir-a-ti) ~ sekcija (sek-c-ij-a) ~ sekta (sek-t-a) ~ sektor (sek-t-or-)
apstrahirati (aps-trah-ir-a-ti) ~ apstrakcija (aps-trak-c-ij-a) ~ apstraktan (aps-trak-t-n-), kontrahirati ~
kontrakcija, ekstrahirati ~ ekstrakt
konstrukcija i institucija
konstruirati (kon-stru-ir-a-ti) ~ konstrukcija (kon-struk-c-ij-a) ~ konstruktor (kon-struk-t-or-),

instruirati ~ instrukcija ~ instruktor
konstituirati (kon-stitu-ir-a-ti) ~ konstitucija (kon-stitu-c-ij-a) ~ konstitutivan (kon-stitu-t-iv-n-),
institucija ~ institut, prostituirati ~ prostitucija ~ prostitutka
egzekutirati ~ egzekucija ~ egzekutor ~ egzekutivan
misija i pozicija
emitirati (e-mit-ir-a-ti) ~ emisija (e-mis-ij-a), komitet ~ komisija, transmitor ~ transmisija

oponirati (o-pon-ir-a-ti) ~ opozicija (o-poz-ic-ij-a), eksponirati ~ ekspozicija, disponirati ~ dispozicija,
komponirati ~ kompozicija, postponirati ~ postpozicija ~ postpozitivan, imponirati
injekcija i redakcija
24
injicirati (in-jic-ir-a-ti) ~ injekcija (in-jek-c-ij-a) ~ injekt (in-jek-t-) ~ injektor (in-jek-t-or-), inspicirati

~ inspekcija ~ inspektor, retrospekcija ~ retrospektivan, koncipirati (kon-cip-ir-a-ti) ~ koncepcija (kon-cep-c-ija) ~ koncept (kon-cep-t-) ~ konceptualan (kon-cep-t-ual-n-), percipirati ~ percepcija ~ perceptivan, recipirati ~
recept ~ receptivan
redigirati ~ redakcija ~ redaktor, korigirati ~ korekcija ~ korektor ~ korektivan
fikcija i erupcija
fingirati (fing-ir-a-ti) ~ fikcija (fik-c-ij-a) ~ fiktivan (fik-t-iv-n-), fungirati (fung-ir-a-ti) ~ funkcija

(funk-c-ij-a) ~ funkcionalan (funk-c-ion-al-n-), frangirati (frang-ir-a-ti) ~ frakcija (frak-c-ij-a), restringirati (restring-ir-a-ti) ~ restrikcija (re-strik-c-ij-a-) ~ restriktivan (re-strik-t-iv-n-), transfundirati (trans-fund-ir-a-ti) ~
transfuzija (trans-fuz-ij-a), tangirati (tang-ir-a-ti) ~ taktilan (tak-t-il-n-), refundirati (re-fund-ir-a-ti) ~
refundacija (re-fund-ac-ij-a) ~ refuzija (re-fuz-ij-a), konjugirati (kon-jug-ir-a-ti) (sic!, *konjungirati) ~
konjunkcija (kon-junk-c-ij-a) ~ konjunktivan (kon-junk-t-iv-n-)
erumpirati (e-rump-ir-a-ti) ~ erupcija (e-rup-c-ij-a) ~ eruptivan (e-rup-t-iv-n-), korumpirati ~ korupcija
~ koruptivan
kriza i kaos
kritian ~ kritizirati ~ kriza, protetian ~ protetika ~ proteza, metatetian ~ metateza ~ metatezirati,

epentetski ~ epenteza, hipnotian ~ hipnotizirati ~ hipnoza, telekinetiki ~ telekineza
kaotian ~ kaos
refleks i skepsa
reflektirati ~ reflektor ~ refleksija ~ refleks, anektirati ~ aneksija ~ aneks, anorektian ~ anorektiar ~

anoreksija, anaptiktiki ~ anaptiksa, metataktiki ~ metataksa, sintaktiki ~ sintaksa, prakticirati ~ praksa ~
praktian, klimakterij ~ klimaks
skeptian ~ skeptik ~ skepsa, eliptian ~ elipsa, kolabirati ~ kolaps, epileptiar ~ epilepsija
Dugotrajna uporaba internacionalizama i injenica da se oni poinju vladati prema pravilima suvremenih jezika
dakle bez svijesti o izvornim promjenama, o izvornome vladanju korijen dovode do posve oekivanih
odstupanja od navedenih smjena, pa nije rijetkost da se pojedine izvedenice ne vladaju vie klasino. Tako
valja razumjeti pojave koje ili su ve sasvim legitimne ili se kadto javljaju gdje im nije mjesto, primjerice:
refleksivan i reflektivan, elipsoid i eliptoid, !anoreksian i anorektian (usp. anektiran), !disleksian i

dislektian, !eruptirati i erumpirati (usp. korumpirati)
25
Pa onda refleksivan pojavom izrazito nadmauje reflektivan, anoreksian se analogijom namee umjesto
anorektian, isto disleksian umjesto dislektian, a opet, sintaktiki e normativno imati izrazitu prednost pred
sintaksiki, to e biti proskribirano kao nehrvatsko.
U internacionalni sloj spadaju i pojave progresivnog ozvuivanja s iza sonanata n r (sonanti su inherentno
zvuni), a ispred vokala ili na kraju rijei, kakvo imamo primjerice u:
diskurs diskurz, ekskurs ekskurz, konsekvencija konzekvencija, konsultirati konzultirati,

konsultacije konzultacije, insistirati inzistirati (usp. kurs, *kurz, ekskurzija, konzulat, *konsulat)
konzervans, menza, cenzor, inzulin, inzult, verzija (usp. *konservanz, *konzervanz, sekans, kosekans,
personal, arsenal, konsonant, insolventan)
Prema takvim promjenama norma i uzus imaju razliite i ne uvijek definirane stavove.31
Iz dosadanjih se ve primjera moglo vidjeti da su i prefiksi podvrgnuti naslijeenim te nekim inovativnim
jednaenjima i ispadanjima. Otuda primjerice u hrvatskome:
ab-
ab-origin, ab-eracija, ab-normalan, ap-surd, aps-trakcija, aps-tinencija
ad-
ad-verb, ad-jektiv, ad-renalin, a(d)-ditiv, a(f)-firmacija, ag-nostik, a(g)-glutinacija, a(l)-lativ,
ak-cident, a(k)-kvizicija, a(n)-neksija, a(p)-pozicija, a(r)-rogantan, a(s)-similacija, ad-sorpcija, ad-strat

kon-
ko(n)-artikulacija, ko(n)-itus, ko(n)-horta, ko(n)-herencija, kon-cept, kon-junkcija, kon-tekst,
kog-nomen, ko(l)-laboracija, ko(l)-lokacija, ko(l)-lega, kom-pozicija, kom-paracija, ko(m)-mentar, ko(m)munikacija, ko(m)-mutacija, ko(r)-rekcija, ko(r)-rupcija
de-
de-mobilizirati, de-blokirati, dez-orijentirati, dez-infekcija, dez-odorans
dis-
dis-kreditirati, dis-proporcija, di(s)-gresija, di(s)-menzija, di(s)-sertacija, di(f)-ferencija, di(f)-
famacija
eks-
e(ks)-vokacija, e(ks)-volucija, e(ks)-dukacija, e(ks)-lativ, eks-klamacija, eks-tenzija, eks-trakt,
eks-hibicija, eks-humacija, egz-aktan, egz-il, egz-altiran

in-
in-auguracija, in-dividualan, in-jekcija, in-tolerancija, im-personalan, im-potentan, i(m)-
migrant, i(m)-munitet, i(l)-legalan, i(l)-luminacija, i(r)-relevantan, i(r)-racionalan

inter-
inter-pretacija, inter-val, inter-regnum, inte(r)-rogativan, inte(l)-lekt, inte(l)-ligencija
ob-
ob-dukcija, ob-jektivan, op-servacija, op-strukcija o(k)-kupacija, o(f)-fenziva, o(m)-misija,
o(p)-pozicija, o(p)-portunizam
sub-
sub-jekt, sub-urban, sup-kultura, sup-trakcija, sup-skript, su(b)-spenzija, su(b)-spektan, su(p)-
plement, su(p)-primirati, su(f)-fiks, su(g)-gerirati
31
Neto savjeta v. u Bari et al. (1999: 2867). Kakav je njihov realan odjek, drugo je pitanje.
26
Hrvatska fonologija i morfonologija 04a
UVOD U HRVATSKU FONETIKU
Druga Martinetova artikulacija (ralamba) ljudskoga jezika, ili kako je to Ch. Hockett zvao,
engl. duality of patterning (v. predavanje 01), tie se onih jedinica koje nemaju znaenje, ali
imaju mo razlikovanja znaenja, razlikovne su. Te zamiljene, pojmljene jedinice fonemi
u govoru se postvaruju kao glasovi ili fonovi. Glas ili fon (engl. phone, zast. phthong, sone)
najmanji je fonetski odsjeak (segment), motren kroz svoja fonetska obiljeja, onkraj svojega
fonolokog, odnosno razlikovnog statusa (Trask 1996: s. v.), odnosno najmanji zamjetljivi i
razluivi odsjeak zvuka u govornome lancu (Crystal 2008: s. v.).1 Kako nastaju glasovi
ljudskoga jezika, kakve je glasove ovjek uope u stanju proizvesti, po emu se oni razlikuju,
kakvih glasova u jezicima svijeta ima i to od svega toga nalazimo u hrvatskome? Svime
time bave se razliite grane fonetike (gr. phn glas, phntics glasovni), znanosti koja
se bavi artikulacijskim (izgovornim) i auditivnim (slunim) obiljejima ljudskoga govora i
ljudskih glasova, naelno neovisno o tome imaju li ti glasovi u pojedinome jeziku razlikovnu
ulogu, lingvistiki reeno, neovisno o tome imaju li status fonema. Naprotiv fonologija (gr.
phn glas, -loga -slovlje) naelno prouava kako ljudski jezik funkcionalno u smislu
razlikovanja znaenja glasovni materijal iskoritava. No da bismo do fonema uope stigli (v.
predavanje 06), valja krenuti od fonova, glasova. Glasove jezika svijeta prema njihovim
artikulacijskim obiljejima opisuje IPA.2 Pogledat emo kako se ljudski glasovi tvore, kako
izgleda fonetiki opis hrvatskih glasova te kako se on uklapa u univerzalnu sliku.3
Izgovorni organi ili artikulatori dijelovi su ljudskoga tijela svi oni od grkljana (larinksa)
navie (v. dalje prikaz) kojima se oblikuju glasovi. Najvei dio glasova ljudskih jezika
najkrae reeno i koliko je za nas potrebno, bez ulaenja u anatomske, fizike i fizioloke
detalje nastaje istiskivanjem zraka, zrane struje iz plua kroz dunik prema glasnicama,
Veoma slinu odredbu nalazimo u Bari et al. (1995: 39). Zastarjeli termin ftong danas ne rabi nitko, ali
spomenusmo ga jer ga zapravo rabe svi govorimo o monoftonzima, diftonzima, ne o monofonima, difonima
2
IPA = International Phonetic Association/Alphabet, Meunarodna fonetika udruga/alfabet.
Za lake praenje onoga to slijedi v. dalje prikaze izgovornih organa (str. 18) i IPA-inu tablicu glasova (str.
13). Zvuni zapisi glasova lako su dostupni na internetu, v. Literaturu (moda bude barem malko zanimljivije
kad se oni uju), preporuka: http://web.uvic.ca/ling/resources/ipa/charts/IPAlab/IPAlab.htm.
IPA-inu fonetskom alfabetu, premda ga nalazimo jo u Ivi Kravar (1955), u kroatistici se tradicionalno
pridaje malo prostora; u fonetici je neto bolje, ali tek kari (2009) pregledno donosi opis usklaen s IPA-om
(opet, ne potpuno usklaen). U nas se tradicionalno rabi slavenski transkripcijski alfabet, kakav nalazimo u
hrvatskim gramatikama, pravopisima, dijalektologiji (v. npr. Fonoloki opisi 1981; Lonari 1996; Lisac 2003).
koje pri govoru titraju (priljubljuju se i razmiu), i dalje prema ostalim izgovornim organima,
manipulacijom kojih nastaju razliiti glasovi. Nastanak glasa pomou glasnica zove se
glasanje ili foniranje (kari 1991; 2009), odnosno glasnienje ili fonacija (Jelaska 2004),
engl. phonation. Glasnienje e biti precizniji termin jer glasanje moe obuhvaati i nejezine
i nesvjesne injenice, koje nisu glasovi, npr. ljudske krikove, uzvike, smijeh, kihanje, hrkanje,
mrcanje i sl. sve su to oblici ljudskoga glasanja, ali nisu oblici glasnienja. Ako je tako,
odredbu glasa sad moemo i dotjerati: Glas ili fon najmanji je govorni odsjeak, ujna
posljedica pokretanja i oblikovanja zrane struje u govoru (Jelaska 2004: 22), odnosno
ovjeji zvuk koji nastaje titranjem glasnica u grkljanu (kari 2009: 34). kari dapae
(ibid.) razlikuje termin glasnik (usp. samo-glasnik, su-glasnik), to mu je najkrai cjelovit
hotimian izgovorni pokret ponovljiv, izostavljiv, dometljiv i zamjenjiv u cijelosti.4 Sve to
glas ili fon razlikuje od pukih, prvotnih zvukova i krikova, koje proizvodi i ovjek, no oni nisu
artikulirani niti su oblikovani govornim organima niti su onda ralanjivi na svoja izgovorna
obiljeja. Zvuk je takoreku poetno stanje glasa. Zvuk su mehaniki titraji (vibracije) koje
ovjek moe uti (od 16 Hz do 20 000 Hz, herc = titraj u sekundi) (tako pie u svakom
udbeniku fizike, tko pie i kari 1991: 146). Glas nastaje poto se zvuk oblikuje, artikulira,
pa onda bude sluno zamjetljiv i razluiv od drugih, pa onda i ralanjiv, artikuliran.5
Najvei dakle dio glasova u jezicima svijeta nastaje strujanjem zraka iz plua, i to izlazno,
istiskivanjem zraka. Takvi se glasovi onda zovu plunima, pulmoninima (engl. pulmonic) i
izdisajnima (ekspiratornima). Takve glasove imaju svi jezici svijeta. Pluni glasovi mogu biti
i udisajni (inspiratorni). Premda ih kao razlikovnih u jezicima svijeta nema, dakle nema ih
kao glasova u jezinome smislu, s jezinom svrhom, i premda takvo izgovaranje ovjeku i
nije naravno, zapravo se svi glasovi mogu izgovoriti i udisajno. Udisajni e se izgovor
pojaviti npr. u govornoj urbi, pri poremeenu disanju, pri izgovoru hrvatskih
zvukova/glasova koje proizvodimo u usklicima, npr. nosni tjesnanik u znaenju mirisanja
(njofanje), usklik oh ili ah u zaprepatenju i sl. (kari 1991: 275; Jelaska 2004: 289).6
Pluni glasovi temelje se na mehanizmu koji se engl. zove pulmonic airstream mechanism.
Termin glasnik nije opeprihvaen, pa emo se u svim tim znaenjima sluiti terminom glas.
Zato smo u predavanju 01 (str. 14) spomenuli razliita znaenja termina artikulacija artikulacija je i
oblikovanje (upravo govornim organima) i ralanjivost. Ono to zovemo zvukovima i krikovima, to nemaju.
6
U hrvatskome se ne javlja udisajni izgovor pojedinih izriaja kao to je udisajno oui da u francuskome kao
znak izraajnoga potvrivanja (kari: ibid.).
Glasovi se meutim mogu proizvoditi i bez zrane struje, odnosno pomou pregrade. Takvi se
onda zovu neplunima, nepulmoninima (engl. non-pulmonic) ili pregradnima. Kod njih
ne govorimo o izdisajnim i udisajnim inaicama (jer pri njihovu izgovoru ne sudjeluju plua,
nema disanja), nego o egresivnim i ingresivnim. Pregrada pri proizvoenju takvih glasova
moe biti gdje god u usnoj upljini; misli se pritom zapravo na jednu od dviju pregrada koje
pri njihovu izgovoru nastaju, druga e biti velarna (tako je npr. kod klikova, v. dalje) ili pak
glotalna, grkljanska. Mehanizmi na kojima se temelje takvi glasovi engl. se zovu velaric
airstream mechanism (kod klikova) i glottalic airstream mechanism (kod glotaliziranih i
laringaliziranih konsonanata) (Maddieson 1984: 99; Ladefoged Maddieson 1996: 246). Ako
su pregrada jezik ili usne, glasovi se engl. zovu click, odnosno hrv. klikovi ili kloknici. Klikovi
su uvijek ingresivni, takvi da zrana struja ulazi u vokalni trakt. Takvi glasovi svojstveni su
veoma malu broju jezika, ali u onima koji ih imaju, a takvi su npr. khoi-sanski jezici na jugu
Afrike, moe ih biti neobino mnogo i mogu biti neobino frekventni.7 U ostalim jezicima
klikove nalazimo kao zvukove/glasove sa specifinim holofraznim (o holofrazi v. predavanje
06) ili onomatopejskim slubama i znaenjima, npr. u hrv. pri oponaanju poljupca
(cmokanje; Jelaska taj dvousneni glas zove pusnikom, bit e prema pusa, jer engl. se taj
dvousneni klik kadto zove kiss click, v. npr. Trask 1996: s. v.), pri negodovanju i prijekoru
(coktanje, c-c-c!; Jelaska taj zubni glas zove coknikom), pri oponaanju konjskoga hoda
(otprilike tl; Jelaska ga zove kljonikom). Ako je pregrada grkljan, glasovi se zovu
glotaliziranima, a mogu biti izbaajni ili ejektivi te ubaajni ili implozivi. Ejektivi su jezicima
svijeta koliko-toliko uobiajeni, primjerice ima ih kabardinski (Kavkaz),8 implozive nalazimo
primjerice u vijetnamskome i u nekim nigersko-kongoanskim jezicima (Afrika).
Pogledamo li IPA-inu tablicu (v. dalje), vidimo da je podjela na plune i neplune glasove
krovna u gornjoj i najveoj tablici pluni su, ispod nje lijevo nepluni. Zatamnjena polja
na gornjoj tablici zauzimali bi glasovi koji se dre nemoguima (ovjeku neizgovorivima).
Obje tablice sadre konsonante, trapez u sredini desno vokalski je. To nas vodi do sljedeega.
Pri prolasku kroz izgovorne organe zranoj struji prolaz moe biti vie ili manje otvoren.
Otvorenost je stupnjevita, pri izgovoru pojedinih glasova velika (npr. pri izgovoru glasa [a]),9
pri izgovoru drugih potpuno smanjena, odnosno u jednome trenutku prolaz je zraku prekinut
U jeziku !x (izg. otprilike [kho] ili [ho], khoi-sanski, Bocvana, o. 4 000 govornika, i inae znan kao rekorder
po broju fonema, v. predavanje 06) vie od 70% rijei poinje klikom (Ladefoged Maddieson 1996: 246).
8
U kabardinskome su bezvuno t i glotalizirano t razliiti fonemi (Matasovi 2005: 645).
Nije dakle udno da zubar kae recite aaa! (a ne recite u ili recite k) [a] je univerzalno najotvoreniji glas.
(tako npr. pri izgovoru glasa [p]). Svi ostali glasovi prema otvorenosti negdje su izmeu [a] i
[p]. Najee se u otvorene glasove ubrajaju glasovi od [a] do [i] [u], a oni sljedei, tek
neto manje zatvoreni od [i] [u] a to su [j] [w] [v] ubrajaju se u zatvorene. Prema takvoj
djelomino proizvoljnoj a djelomino utvrdivoj mjeri otvorene glasove zovemo vokalima ili
otvornicima (engl. vowel), a zatvorene konsonantima ili zatvornicima (engl. consonant).
Tradicionalno se govori i u nijansiranijim terminima, pa se [j] [w] koji su zapravo nita
drugo doli vrlo kratki [i] [u] nerijetko odreuju kao poluvokali ili pak kao klizni glasovi
(engl. glide); esto emo ih nai kao dijelove diftonga, npr. i u hrv. ie. Zatvornici, opet, unutar
sebe mogu se razlikovati prema tomu je li u njih zatvor manji ili vei, je li djelomian ili
potpun, je li prolaz zranoj struji tek suen ili potpuno prekinut. Ako je prolaz struji dovoljno
velik da pri proizvoenju glasa nema primjetna uma, rije je o sonantu ili zvonaniku (engl.
sonant); ako je prolaz struji toliko malen da se pri proizvoenju glasa javlja primjetan um
(trenutan, praskovit ili trajan), rije je o opstruentu ili umniku (engl. obstruent,
tradicionalno pravi konsonanti, kadto i turbulenti). Na IPA-inoj tablici i konsonanti i
vokali poredani od najzatvorenijih do najmanje zatvorenih. Zato su u gornjem redu
konsonanti poput [p] [b] [t] [d], a u donjima oni poput [j] [l], meu vokalima najvii su oni
najzatvoreniji, najnii oni najotvoreniji, upravo [a]. U hrvatskome naelna trojna podjela
izgleda ovako konsonanti su: [p] [t] [k] [b] [d] [g] [s] [] [z] [] [f] [h] [c] [] [] [ ] [ ],
sonanti su: [j] [l] [] [m] [n] [] [r] [v], vokali su: [i] [ie] [e] [a] [o] [u].
Usput, terminoloki se dobro drati naziva zatvornik (konsonant) i otvornik (vokal), premda ni
tradicionalni suglasnik i samoglasnik nisu loi, ali tu podjelu nikako ne treba mijeati sa
neslogotvornim i slogotvornim glasovima jer em zatvornici mogu biti slogotvorni (npr. hrv. r
s u krv, pst!) em otvornici mogu biti neslogotvorni (npr. hrv. i u u dvanaest, kauguma). Dakle
r nikako ne moe biti samoglasno, vokalno, otvorniko, moe samo biti slogotvorno.10
I konsonanti i vokali dadu se dalje opisivati prema svojim izgovornim obiljejima (trea
artikulacija!), mjestu i nainu oblikovanja, poloaju jezika i usana pri njihovu izgovaranju i sl.
Prije no to reknemo neto o tome, vratimo se jo glasnienju. Glasnienja je nekoliko osnovnih
vrsta bezvunost, haktanje, zvunost, apat, kripa, s moguim njihovim kombinacijama
10
O tome v. u predavanju 08. U gramatici Bari et al. (1995: 55) stoji doslovno ovako: Glasovi koji su nositelji
sloga zovu se slogotvorni glasovi. Slogotvorni su glasovi samoglasnici. Neslogotvorni su glasovi svi suglasnici.
Od tih triju reenica tona je samo prva. Niti su svi slogotvoni glasovi samoglasnici niti su svi neslogotvorni
suglasnici. To bi se moglo tako kazati samo ako pretpostavimo da je nositelj sloga va, [], ali Siva gramatika to ne
pretpostavlja, nego nastavlja ( 56): Osim vokalskih samoglasnika slogotvorni su i sonatski samoglasnici [ ], [ ],
[ ] [] i nefonemski, neutralni samoglasnik []. Glas [r] ni u jednome jeziku pa ni u hrvatskome nije samoglasan,
on ili je [r] ili je [r], prema tomu ili je nosilac sloga uvijek [] ili je nosilac sloga [r], ne mogu to biti oba.
poput dahtanja, mrmorenja i sl. (v. Jelaska 2004: 312). Bezvunost je takvo glasnienje pri
kojemu je glasite otvoreno; tako u hrvatskome nastaju konsonanti koje zovemo bezvunima
(engl. voiceless). Hak(t)anje ili aspiracija kratko je razdoblje ujne bezvunosti koja prati glas
prije ili poslije njegova izgovora; prepoznajemo ju kao jako slabi glas [h], odnosno hak.
Zvunost je takvo glasnienje pri kojemu su glasnice lagano priljubljene pa titraju; tako u
hrvatskome nastaju vokali, sonanti, a od konsonanata oni koje i tradicionalno zovemo zvunima
(engl. voiced). Pri aptu je glasite sueno pa zrana struja proizvodi jak um; bezvuni ostaju
nepromijenjeni, a umjesto zvunih glasova dobivamo aptave. Pri kripi glasite je gotovo
zatvoreno, a glasnice ukruene i gotovo potpuno priljubljene. Haktanje je zapravo podvrsta
bezvunosti, a apat i kripa na neki su nain podvrste zvunosti. Te tri podvrste, ako je
potrebno, oznaavaju se posebnim dijakritikim znakovima (v. IPA-inu tablicu, diacritics)
haktanje (engl. aspirated) povienim h, apat (engl. breathy voiced) i kripa (engl. creaky
voiced) dvjema tokama, odnosno tildom ispod slova. Koji e jezici koju od vrsta glasnienja
rabiti kao razlikovnu, posve je drugo pitanje. Nemalo je jezika u kojima postoji razlika
aspiriranih i neaspiriranih glasova (hoe rei, njihova fonoloka razlika, npr. /ph/ ~ /p/),11 ak
ima jezika koji razlikuju kripave i nekripave glasove, neki e pak pojedine vrste glasnienja
rabiti stilogeno ili izraajno, npr. hrvatski e tako rabiti apat i kripu, pucketav, hrapav glas. No
razlika bezvunih i zvunih glasova toliko je u jezicima svijeta proirena kao razlikovna da se
biljei i na IPA-inoj tablici konsonant lijevo u kuici bezvuni je, konsonant zapisan desno
zvuni je, usp. hrv. parove [p] ~ [b] i sl. (sonanti su svi zvuni, pa su svi zapisani desno).12
Pogledajmo sad kako se konsonanati i vokali opisuju i to se sve o njima iz IPA-ine tablice
dade oitati. Drat emo se zasad onoga to je vano za hrvatski, i to za glasove s fonemskim
statusom, tek usput spomenuti pojedine glasove kojih u hrvatskome nema.13 Pritom valja
obratiti pozornost na razlike u IPA-inu i tradicionalnome hrv. biljeenju (kadto su one
zbunjujue!). Jedini dio IPA-ine tablice kojega se sad neemo dotaknuti jest onaj dolje desno,
koji se tie suprasegmenata (nadodsjeaka), tonova i prozodije (o tome v. u predavanju 10).
11
Bengalski (indoeuropski, indo-iranski, indijski; Banglade) ima etiri reda okluziva i afrikate [] bezvune,
zvune, aspirirane i aptave dakle ima po etiri vrste glasova [p], [t], [ ], [k] i [] (Lass 1984: 149).
12
Iz uzorka vie od 600 jezika Maddieson (2011: 5356) crpe podatak da 62% jezika opreku prema zvunosti
ima na plozivima (okluzivima, npr. hrv. p t k ~ b d g); ta opreka mnogo je primjerice rjea na frikativima, pa ju
na njima ima 35% jezika (hrvatski je meu njima, usp. s ~ z ), to se moe objasniti i fizioloki (frikativnost i
zvunost zahtijevaju drugaiju postavu izgovornog aparata, pa je njihova kombinacija relativno teka).
13
Hrvatski glasovi imali status tipina ostvaraja fonema ili nemali opisani su u predavanju 04b.
KONSONANTI
Osim prema bezvunosti i zvunosti, dakle prema vrsti glasnienja (v. gore), konsonanti se
obino dijele prema nainu i prema mjestu oblikovanja (artikulacije). Na IPA-inoj tablici nain
oblikovanja zabiljeen je odozgo prema dolje (po okomici, ordinati), mjesto oblikovanja slijeva
nadesno (po vodoravnici, apscisi). Tomu se jo mogu pridodati opis prema dijelu jezika koji
sudjeluje u oblikovanju glasa te opisi glasova koji podrazumijevaju sloeno oblikovanje.
Nain oblikovanja. Prema nainu oblikovanja konsonanti mogu biti okluzivi, frikativi, afrikate,
nazali i aproksimanti; mogue su onda i detaljnije podjele primjerene pojedinomu jeziku, to se
ogleda i u razlici ope IPA-ine tablice i tablica za pojedine jezike. Meu njima nazali na neki
nain stoje u opreci prema ostalima jer se oblikuju sa sputenim jedrom, pa zrana struja prolazi
kroz nos, ne kroz usta; svi ostali konsonanti orali su ili bukali, odnosno usni glasovi.
Okluzivi (zapornici) oblikovani su zaporom koji se brzo i potpuno uklanja. Meunarodno se
zovu i (eks)plozivi (praskavci), no u hrv. praska uglavnom nema, pa radije govorimo o zaporu:14
ptkbdg
Frikativi (tjesnanici) oblikovani su izgovornim organima tako priblienima da tvore tjesnac.

Zovu se kadto i spirantima. U hrv. to su:
szfh
Afrikate (slivenici) sloeni su, sliveni, od zapornog i tjesnanog oblikovanja.15 U hrv. to su:
c
Nazali se (nosnici) oblikuju prolaskom zrane struje kroz nos. U hrv. to su:
mn
14
U Bari et al. (1995) zovu ih pregradnima, no pregradu emo rabiti kao termin vezan uz neplune glasove,
koji i ne mogu biti drugo doli pregradni, prekidni (engl. stop).
15
Ta slivenost u IPA-inu je alfabetu zorna u njihovu biljeenju (v. str. 14); afrikata na osnovnoj IPA-inoj tablici
nema (v. str. 13). Poveemo li slivenost afrikata s glasovnim promjenama (v. predavanje 02), nije neobino to
dentali ispred afrikata u hrv. ispadaju, jer na neki nain rije je o spoju dvaju dentala (npr. t + c = t + ts ts).
Nosni je primjerice i onaj neodreeni glas (uzvik) koji tradicionalno biljeimo kao hm.
Aproksimanti (priblinici) oblikuju se tako da se pojedini izgovorni organi priblie, ali ne
toliko da bi se pojavio ujan um. Premda se razliiti opisi ni izdaleka u tome nee sloiti,
pojednostavnit emo i aproksimant smatrati natpojmom za sve glasove u donjem dijelu IPAine tablice osim nazala, a rije je zapravo o razliitim tipovima glasova koje u hrvatskome
biljeimo slovima j l r v. U hrv. su to onda ovi:
jlrv
Dalje se meu njima onda mogu razlikovati pravi aproksimanti ili kliznici [j] [v] te likvidi
(protonici) [l] [] [r]. Likvid jest natpojam za laterale (glasove l-tipa) i rotine, rofone
glasove (glasove r-tipa). U hrv. imamo lateralne aproksimante (bone priblinike) [l] [] i
vibrant (treptajnik, engl. trill) [r]. Kakvo je zapravo hrvatsko [r] upravo s koliko se treptaja
jezikom artikulira (treptajnici su vrste glasa r kod kojih je treptaja jezikom vie od 1, u hrv. 1
3, pa i vie) to se ni fonetiari jo nisu dogovorili.16 Kako god, treptajnici se meunarodno
(engl.) zovu trill, dotanici se (jedan doticaj jezika i stijenke, najee desni) zovu engl. tap, a
engl. flap trea je vrsta glasa tipa r, koju u nas Jelaska zove okrznik.17
Lateralnih frikativa (bonih tjesnanika) (v. IPA-inu tablicu) u hrvatskome nema.
Mjesto oblikovanja. Pratimo li na prikazu izgovornih organa od izvana prema unutra ili na
IPA-inoj tablici slijeva nadesno, konsonanti mogu biti bilabijali, labio-dentali, dentali,
alveolari, postalveolari (prepalatali), palatali, velari, uvulari, faringali i glotali.
Bilabijali (dvousnenici) oblikuju se gornjom i donjom usnom. U hrv. to su:
pbm
Labio-dentali (usneno-zubnici) oblikuju se donjom usnom i gornjim zubima. U hrv. to su:

vf
Dentali (zubnici) oblikuju se tako da jezik zube dodiruje ili im se pribliava. U hrv. to su naelno:
czstd
16
Pregled razliitih mjerenja v. u Jelaska (2004: 45).
17
Z. Jelaska zasluna je za najvei dio domae fonoloko-fonetske terminologije.
Alveolari (desnici) oblikuju se tako da jezik desni dodiruje ili im se pribliava. U hrv. to su naelno:
(t d) n r l
U hrvatskome, kao ni u veini jezika svijeta, zubni i desniki izgovor nisu razlikovni (osim u
frikativa), nego se smatraju izgovornim inaicama, obino ovise o izgovoru pojedinoga
govornika ili skupine govornika.18 Stoga se i u razliitim opisima hrvatskih glasova razliito
grupiraju,19 a vrlo esto spajaju se u jednu skupinu i nazivaju jedinstveno zubnicima (dentalima):
c z s t d n r l. Zato emo ih na tablicama (v. str. 14) razdvojiti tek isprekidanom crtom.
U hrvatskome nema interdentala (meuzubnika), ali takvi su glasovi relativno poznati zbog
engleskih [ ] i [ ] (npr. u three tri i father otac), koje IPA AmE stavlja meu dentale.
Palatali (nepanici) svi su oni glasovi koji se oblikuju dodirom jezika s predjelom od
prednepanoga grebena do granice nepca, koja se zove jedro ili meko nepce (velum). Dijele se
na postalveolare i prave, meke palatale. Postalveolari ili prepalatali (prednepanici) tvore se
na nadzubnome grebenu. U hrv. to su oni koji se tradicionalno zovu tvrdim palatalima:

Dodirom jezika o nepce oblikuju se meki palatali (nepanici, svodnjaci). U hrv. to su:
j
O mjestu oblikovanja palatala u hrvatskim prirunicima ne postoji osobita sloga, ali naelno
moemo kazati da iznesena podjela vrijedi. Za hrvatski je jo vano rei da alofonske glasove
[] [] na temeljnoj IPA-inoj tablici neemo nai, ali navedeni su meu other symbols, kao
alveolo-palatali ili palatalizirani frikativi (v. dalje Napomenu o frikativima, str. 17).
Velari (jedrenici) oblikuju se na jedru (velumu), stranjem, mekome dijelu nepca. U hrv. to su:
kgh
Uvulari (resinici) glasovi su koji se oblikuju dodirom ili pribliavanjem jezika s resicom
(uvulom). U hrvatskome takvih nema (ima u govornim poremeajima, npr. kad netko
18
Zato su na IPA-inoj tablici objedinjeni; usp. i Jelaska (2004: 50).
19
kari (1991; 2009) zubnonadzubnima smatra c z s t d, pa je otprilike takav opis uao i u IPA Cro, gdje je
kari bio jedan od suautora.
izgovara tzv. ralavo r). Uvularan je primjerice francuski i njemaki glas rotini glas (glas
tipa r), upravo [ ].20 Faringali se (drijelnici) oblikuju u drijelu (farinksu), laringali ili
glotali (grkljanici) u grkljanu (larinksu). Ima li takvih glasova u hrvatskome, nije posve
sigurno. Od Brozovievih fonolokih opisa, koji su preuzeti u Bari et al. (1979; 1995),
poelo se govoriti i o njima, barem kao o moguim i nerazlikovnim inaicama glasa [h].
Jezik. Prema dijelu jezika koji sudjeluje u oblikovanju glasovi se takoer mogu razvrstavati,
ali za hrvatski takva podjela tradicionalno nije bila zanimljiva i postala je to tek u novije doba.
Na temeljnoj IPA-inoj tablici navedeni su zasebno samo retrofleksni (podvrni) glasovi, oni
koji se oblikuju tako da se jezik prevrne unazad i podvrjem, podvrkom dodirne dio gornje
eljusti negdje od desni do nepca (usp. dalje Napomenu o frikativima, str. 17).21 Najvie
glasova tvori se prednjim, najpokretnijim i najokretnijim dijelom jezika, koronom, pa se takvi
onda zovu koronalima (okretnicima, takav je i vei dio hrvatskih glasova). Vrhom, vrkom
jezika oblikuju se apikali (vrnici), otricom, ravnom povrinom iznad vrka jezika laminali
(uzvrnici), gornjim dijelom jezika dorsali (hrptenici, lenici, npr. u hrvatskome [k] [g] [h]
[o] [u]), korijenom jezika radikali (korjenici, u hrvatskome ih nema).
Sloeno oblikovanje. Veina glasova oblikuje se jednostavnim oblikovanjem, jednim
primjetnim nainom, odnosno na jednome mjestu. Neki se meutim glasovi tvore sloeno,
dvama nainima, odnosno istodobno na dvama mjestima (v. npr. Jelaska 2004: 57), pa ih
drimo suoblikovanima ili koartikuliranima (engl. co-articulated). Ako su dva oblikovanja
ravnopravna, rije je o dvostrukom oblikovanju (engl. double); ako je jedno od dvaju
podreeno, naelno se onda govori o dodatnom oblikovanju (engl. secondary).
Na IPA-inoj tablici neki su dvostruko artikulirani glasovi doneseni meu other symbols, tako i ve
spomenuti hrvatski [] [] (IPA: [ ] [ ]). Ondje e se nai i poluvokalni aproksimanti, labijalnovelarni (usneno-jedreni) [w], i labijalno-palatalni (usneno-nepani) [ ], kakve nalazimo u
engleskome (npr. why [wa ] zato?, weather [we( )] vrijeme), u francuskome (npr. oui [wi]
da, plui [pl i] kia, nuit [n i] no, tui [et i] etui, huit [ it] osam), u poljskome (gdje se
[w] biljei sa , npr. abd labud, ama lomiti, opata lopata). Glasa [w] ima i u hrvatskim
20
Robert i Grevisse (1988) imaju [ ], to bi prema IPA-i bio uvularni treptajnik; prema IPA-i francusko i
njemako [r] jest [ ], zvuni uvularni frikativ. Zanimljivo, govornici hrvatskoga imaju svijest o neobinome
francuskome [r], to ak doivljavaju kao francusku specifinost, ali nemaju svijest o tome da je njemako [r] isto
takvo ili veoma slino. Jednostavno reeno, kad elimo oponaati Francuza, ponemo govoriti francusko [r] (jo
ako naglasak prebacimo na kraj rijei i j izgovaramo [] to je to). S njemakim nije tako. Kako to objasniti?
21
Kako se iz IPA-ine tablice vidi, oznaka za retrofleksnost obino je repi udesno. Spominjemo to zato to se
takvim dodatnim znakom, dakle neadekvatno, u gramatici Sili Pranjkovi (2005) biljei labio-dentalni nazal,
koji se prema IPA-i biljei kao m s repiem ulijevo (v. predavanje 04b).
dijalektima, u standardu ga ne nalazimo, premda se u opisima pojavljuje (v. predavanje 04b).

Meu dvostruko artikuliranim glasovima znan je i velarno-bilabijalni (jedreno-dvousneni) glas,
onaj koji se u zapadnoeuropskim jezicima biljei sa qu- (npr. tal. qua tu).
Dodatno oblikovanje moe biti primjerice labijaliziranost (ousnjenost), palataliziranost
(onepenost), velariziranost (ojedrenost), faringaliziranost (odrijeljenost), nazaliziranost
(onosnjenost) i sl. Tako e npr. u hrvatskome [k] ili [t] ispred [u], kao u kuga, tuga, biti
drugaiji nego ispred [i], kao u kia, tia, ili ispred [a], kao u kakav, takav, bit e labijalizirani
(izgovarat e se zaobljenih usana izgovorni organi pripremaju se za zaobljen vokal koji
slijedi). Ako je dodatno oblikovanje u pojedinome jeziku vano (eventualno i razlikovno, ne
tek poloajno uvjetovano kao u hrvatskome), ono se biljei malim slovom desno povie
osnovnoga dodatna slova i dijakritici na IPA-inoj su tablici doneseni u tablici dolje lijevo
(npr. labijalizirani [t] [d] zapisat e se kao [tw] [dw]). Hrvatske [] [], ali i ostale meke
palatale, mogli bismo smatrati zapravo palataliziranima (v. kari 2009: 61).
Popratno oblikovanje. Pojedine skupine glasova takve su da im je zajedniko jo neko
artikulacijsko obiljeje. U njih dakle nije rije o dvostrukom ni o dodatnom oblikovanju, nego
tek o prepoznavanju jo nekog njima zajednikog i obaveznog oblikovnog svojstva. Tako su
neki glasovi primjerice trajni, neki su prekidni, neki su kratki, neki dugi (npr. dugi vokali ili
pak udvojeni konsonanti), a neke odlikuje primjetno visok um, odnosno sibilantnost. Potonji
zovemo ih sibilantima (utavcima) u hrvatskome su ovi: [c] [] [] [ ] [ ] [s] [] [z] [].
Meu njima pak tri zubna moemo onda zvati zubnim sibilantima ili piskavcima: [c] [z] [s].
Ako to nazivlje primijenimo na hrvatsku morfonologiju (v. predavanje 03), moemo kazati da
je u hrvatskome sibilarizacija smjena jedrenika (velara) s piskavcima, odnosno zubnim
utavcima, a da je palatalizacija smjena jedrenika (velara) s prednepanim utavcima.
Dijakritici. Samo dvije napomene (v. dalje IPA-inu tablicu i tablicu u predavanju 04b). Prvo,
valja paziti na razlike izmeu tradicionalne slavenske i IPA-ine transkripcije, posebno na
razliku u biljeenju slogotvornosti i neslogotvornosti te bezvunosti i zvunosti. Drugo,
podslovni dijakritici + (oprednjen, isturen, engl. advanced) i (ostranjen, povuen, engl.
retracted) vjerojatno bi se mogli upotrijebiti za ono to Brozovi (1991) u jakobsonovskoj
tradiciji zove povienim (dijeznim) i bemolnim (snienim) alofonima od [k], [g], [h], [l], [n].22
22
V. o tome i u Muljaia (1972: 289), s artikulacijskim, akustikim (perceptivnim) opisom tih

Jakobsonovih obiljeja (dijazisirani ~ nedijazisirani i bemolizirani ~ nebemolizirani); dijeznost se ondje
oznaava zarezom (npr. [k,]) ili slovom b, bemolnost kruiem (tako i Brozovi, npr. [k]) ili pak podslovnim w.
10
VOKALI
Vokali su uglavnom zvuni, rijetko u jezicima nalazimo bezvune. Dobar dio vokala oralni je
(usni), no ni nazalni (nosni) vokali u jezicima nisu rijetki, ima ih otprilike petina jezika svijeta
(Ruhlen 1978; Jelaska 2004: 38), primjerice francuski, portugalski, poljski, imao ih je u svojoj
povijesti u hrvatski (odnosno svi slavenski jezici).23 Vokali se obino opisuju prema visini do
koje jezik u oblikovanju dolazi, odnosno prema poloaju donje eljusti (nisko ~ srednje ~
visoko), prema smjeru/poloaju dijela jezika koji artikulira (prednji ~ srednji ~ stranji), prema
zaobljenosti usana te prema promjeni kakvoe glasa (ako je ima). Sve to upravo je tako
prikazano na vokalskome IPA-inu trapezu (ako jezik ima samo tri visine, a takav je i hrvatski,
dostaje i opis vokalskim trokutom). Termini visoko/zatvoreno i nisko/otvoreno odgovaraju
onomu to je gore i dolje na okomici trapeza (trokuta); termini prednje, srednje i stranje onomu
to je lijevo, u sredini i desno na vodoravnici. Dodatna tipologija vokala moe obuhvaati jo
neka njihova svjstva, poput duine, nosnosti, tipa glasnienja i sl. (Maddieson 2011: 541).
to je za konsonante opreka bezvunosti i zvunosti, za vokale je u smislu univerzalnosti u
jezicima i vanosti na IPA-inoj tablici opreka nezaobljenosti i zaobljenosti usana pri izgovoru.
Na vokalskome trapezu vokal zapisan lijevo od toke izgovara se nezaobljenih usana, onaj desno
od toke zaobljenih usana.24 To se lako dade oprimjeriti ve parom visokih/zatvorenih prednjih
vokala [i] ~ [y]. Glasa [y] hrvatski nema, a rije je jednostavno o zaobljenome i, dakle kao kad
nae hrvatsko [i] pokuamo izgovoriti sa zaobljenim usnama. Tada dobijemo [y], odnosno ono
to njemaki ima u Mnchen, Dsseldorf, Jrgen, (Albrecht) Drer, (barun) Mnchhausen,
Bhne bina, pozornica, Fhrer voa, a francuski u Truffaut, Saussure, Curie, (Isabelle)
Huppert, (kralj) Ubu, menu meni, jelovnik, jury iri, pure pire (npr. od krumpira, mrkve).
Budui da hrvatski toga glasa nema, pri transfonemizaciji e odabrati najblii, a to je [i].25
Prema kakvoi vokali mogu biti jednostavni i sloeni. Jednostavni su monoftonzi (jednoglasi),
kakvi su hrvatski [i] [e] [a] [o] [u] i sredinji []. Sloeni su vokali oni u kojih pri oblikovanju
dolazi do primjetne promjene kakvoe (usp. gore o sloenom oblikovanju konsonanata).
23
O nazalnim vokalima govorimo kad su oni razlikovni prema oralnim adekvatima; ako su tek alofonske inaice
oralnih, obino kaemo da su nazalizirani. Ruhlen (1978) na uzorku 700-tinjak jezika nazalne vokale nalazi u
njih 150-ak. O nazaliziranim vokalima u suvremenome hrvatskom v. Napomene u predavanju 04b.
24
to je u IPA Cro posve krivo obiljeeno; u trapezu ovdje na str. 15 oznaeno je kako treba.
25
O transfonemizaciji v. predavanje 05.
11
Sloeni vokali najee su diftonzi (dvoglasi), kakvi su hrvatski [ie] (jat, npr. dijete, bijeg), [ai]
(npr. u dvaaest), ili [au] (npr. u aut, faul, flauta, kauguma, vjerojatno u auto, barem u nekih
govornika), mogu biti i triftonzi (troglasi, ima ih u nekim hrvatskim dijalektima),26 a ima
izvjetaja i o tetraftonzima (etveroglasima).27 Promjena kakvoe sloenoga vokala na IPA-inoj
se tablici oznaava strelicom, a sloenost kao takva slino je i sa slivenim konsonantima,
odnosno sa sloenim oblikovanjem moe se dodatno obiljeiti ligaturom, nadslovnim ili
podslovnim lukom koji spaja sastavnice sloena glasa, npr. ie (hrv. jat, ), ts (hrv. c).
Jedno od pitanja vezanih uz diftonge koje e se pojaviti i u raspravama o hrvatskome jatu (v.
predavanje 07) teko je odgovorivo: Kad imamo posla s dvoglasom, a kad zapravo s dvama
glasovima, i koja je razlika?28 Drugo e biti: Moe li diftong biti kratak ili je on uvijek dug?
Za drugo Lass (1984: 1123, 138) donosi vaan podatak iz islandskoga, koji ima i duge i
kratke dvoglase, a duina im se pridruuje posve jednako kao i jednoglasnim vokalima. Tako
je u isl. Njd. s [i ] led ~ Gjd. ss [i] leda, a jednako je i u diftonga, npr. ls [ai ] pismen ~
lst [ai] pismeno (sr. rod). Ima li onda moda i hrvatski kratak dvoglas (npr. Gjd. djeteta)?
va ([], njem. Schwa, termin za takav hebrejski vokal, rabi se meunarodno) sredinji je,
neutralni vokal, koji se u hrvatskome pojavljuje uza sve izdvojeno izgovorene konsonante (ne
moemo izgovoriti [b], uvijek izgovaramo [b], stoga je termin suglasnik posve adekvatan).29
Na IPA-inoj tablici doslovno je u sredini. Hrvatski nema njemu bliskih glasova, pa e taj glas
naelno sluiti za fonetsku adaptaciju (transfonemizaciju) svih okolnih vokala iz sredita IPAine tablice, kakve nalazimo u drugim jezicima, npr. u engleskome.30
26
Mogui uzrok prijeglasu i / __ o (v. predavanje 02) Jelaska (2004) trai u izbjegavanju troglasa. Ako je to
tako, odnosno ako ostvaraj hrvatskoga jest dvoglas [ie], a ne dva glasa ([je]) (v. predavanje 07), i ako je tu onda
doista rije o troglasu (usp. N do dio, gpr. m. hto htio, prid. m. co m. cio), onda bismo u hrvatskome
standardu mogui troglas imali u iznimci za taj prijeglas glagolskome pridjevu radnome sjeo [sieo
].

27
Koji uglavnom spadaju u rijetke kuriozitete. Trask (1996: s. v. tetraphthong) prenosi da je jedan fonetiar od
ene u Mississippiu uo da engl. brown sme izgovara [br n], s etveroglasom [ ].
28
Ista je stvar s afrikatama. Po svemu to o hrvatskome slogu i hrvatskoj morfonologiji znamo st t zd d (ak i
skupovi sk zg) vladaju se u hrvatskome kao afrikate, ne kao konsonantski skupovi. Treba li ih promatrati kao
foneme? Da se taj problem pojavljuje u mnogim jezicima, pokazuje Lass (1984: 267) s engleskima [tS] [d ]
(npr. church [tS tS] crkva, judge [d d ] sudac) jedini su skupovi koji se u engleskome pojavljuju i na
poetku rijei (drugi se pojavljuju samo izmeu dvaju vokala i na kraju rijei), pa je ta njihova posebnost
dovoljna da se smatraju afrikatama, ne skupovima (za razliku od npr. [gz] u exam, eggs, [ps] u absent, apse i sl.).
29
O razlici njegova poloaja kod slogotvornih i neslogotvornih konsonanata v. predavanje 04b.
30
O transfonemizaciji v. predavanje 05, neto primjera v. i u predavanju 04b.
12
TABLICA IPA31
31
Izvor: http://www.langsci.ucl.ac.uk/ipa/. Svakih nekoliko godina IPA tablicu doradi ili revidira. Ovo je
najnovija, revidirana inaica tablice iz g. 2005. U tablici iz g. 2005. redoslijed konsonanata odozgo dolje bio
nazali, plozivi, frikativi, aproksimanti, to je i loginije; openito je ona u nekim pogledima bila informativnija
(npr. u opisu dijakritika). Neto starije inaice v. npr. u Jelaska (2004: 230) ili IPA (2007 [1999]: ix).
(Prebacivanjem u Word pa opet u PDF tablica se hoe zamutiti, pa je preporuka da se skine izravno s interneta.)
13
HRVATSKI KONSONANTI32
Tablica prema IPA-i
Plosive
Affricate
Bilabial
b
Labio-dental
Dental
t
Alveolar
Postalveolar
Palatal
k
Nasal
Trill
Lateral Appr.
Approximant
Fricative
Velar
Tradicionalnim hrvatskim simbolima i terminima

Usnenozubni
Dvousneni
Zaporni
Sliveni
Tjesnani
Nosni
Treptajni
Desnici,
nadzubni
Zubni
t
c
s
Prednepani,
grebeni
Nepani,
svodni
Boni pribl.
n
r
Priblini
Jedreni
Slovima hrvatske abecede i meunarodnim terminima
Okluzivi
Afrikate
Frikativi
Nazali
Vibranti
Bilabijali
p
b
Labio-dentali
t
c
s
f
m
Lateralni apr.
Aproksimanti
Dentali
d
Alveolari
Postalveolari
Palatali
Velari
k
n
r
nj
lj
j
32
Objanjenja v. gore u tekstu. Ovdje je dano 25 glasova s fonemskim statusom, odnosno 25 osnovnih
kosnonantskih alofona. Tablicu s veim brojem alofonskih i nepulmoninih glasova v. na kraju predavanja 04b.
14
HRVATSKI VOKALI33
Trapez prema IPA-i
u
ie
e
Hrvatski vokalski trokut

prednji
visoki
srednji
stranji
u
ie
srednji
niski
Hrvatski vokalski trokut s etirima visinama

U dijalektologiji se jer u dijalektima vokalski inventar moe biti bogatiji za razliku po dvaju e-ova i o-ova,
kakvih u standardu nema, rabe simboli slavenskoga transkripcijskog alfabeta s tokom i s repiem (desno je IPAin simbol): = e (vie, zatvorenije), e = (nie, otvorenije),
prednji
visoki
poluvisoki
= o (vie, zatvorenije), o =
srednji
(nie, otvorenije).
stranji
poluniski
niski
33
e
o
Objanjenja v. gore u tekstu.
15
ESTOTNOST HRVATSKIH FONOVA
Ovako izgledaju rezultati triju rauna Maretieva (1899: 156; na 10 mjesta iz

Karadieva prijevoda Novoga zavjeta uzeo je oko 2 000 rijei, odnosno 10 000 glasova, i
prebrojio ih, dakle nije raunao postotke nego upravo broj glasova, meu njima nije pronaao
[f] i [Z], slovni slijed ije za dugi jat tretira kao tri glasa, pa su podaci za i, j, e vei no to su
stvarni, s njim ita kao [ im], bratski kao [bracki]), karieva (1991: 920) i Brozovieva
(2007: 370; elei donekle ispraviti nedostatke obaju, jednostavno je izraunao aritmetiku
sredinu prvih dvaju rauna). Dok ne imadnemo ozbiljniju statistiku, pomoi e i to:
Mareti
e
a
i
o
j
s
n
u
d
v
t
m
r
k
p
l
g
b
c
f
Z
%
10,99
10,79
10,35
9,60
5,03
4,64
4,57
4,29
4,28
4,02
4,00
3,67
3,43
3,18
2,26
1,94
1,92
1,73
1,50
1,49
1,20
0,91
0,90
0,73
0,64
0,63
0,56
0,45
0,31
0,01
0,00
0,00
kari
a
i
e
o
n
s
r
u
t
j
m
d
v
k
p
l
z
g
b
%
11,64
9,61
9,34
8,98
5,44
4,97
4,79
4,55
4,55
4,16
4,03
3,56
3,51
3,44
2,69
2,89
1,79
1,60
1,44
1,20
0,88
0,81
0,75
0,71
0,70
0,66
0,63
0,19
0,14
0,015
Brozovi
a
e
i
o
n
s
j
u
r+
t
d
m
r
v
k
p
l
g
z
b
c
h
%
11,22
10,17
9,98
9,29
5,01
4,81
4,60
4,42
4,34
4,28
3,92
3,85
3,84
3,77
3,31
2,48
2,42
1,76
1,63
1,59
1,35
1,06
0,83
0,78
0,72
0,72
0,67
0,64
0,50
0,25
0,07
0,01
16
Napomena o frikativima
). Frikativi su navedeni, ali meu njima nema dvaju hrvatskih alofonskih frikativa (palatalizirani frikativi ),
Rekosmo, afrikata na opoj IPA-inoj tablici nema (hrv. c
odnosno ti su navedeni meu koartikuliranima (engl. co-articulated), meu other symbols. Na tablici bi se nalazili izmeu postalveolarnih i palatalnih.
Alveol.
Postalv.
Velar.
Uvular.
hrv. fakultet
hrv. ef bi
ved. Paerson
polj.
hrv. kosa
hrv. suza
Faringal.
Glotal.
hrv. aka
hrv. aba
hrv. lie
hrv. groe
njem. ich
engl. yeast

engl. the
engl. three
hrv. muha
njem. Dach
hrv. strah ga
Retrofleksni je izgovor onaj pri kojemu se vrh jezika (apeks) prevre, savija unazad prema gore, prema prednepcu; zato u hrvatskome
fr. i njem. r
34
p. Cuba
Palatal.
Primjer
HR
IPA
Palataliz.
Retrofl.34
(Inter)dent.
Labio-dent.
Bilab.
engl. high
e. hora
zvue otprilike kao r r.
17
IZGOVORNI ORGANI
Glasovi se onda meunarodno zovu
I. Nosna upljina (lat. nasus nos)
nazali, hrv. m n
II. Usna upljina (lat. os usta, bucca obraz)
orali, bukali
12. Usne, gornja i donja (lat. pl. labia)
labijali, hrv. p b m, labio-dentali, hrv. v f
3. Zubi, gornji i donji (lat. pl. dentes)
dentali, hrv. t d, interdentali, engl.
46. Desni i nadzubni greben, prednepce, koritace (lat. alveola alveolus koritace)
alveolari, postalveolari (prepalatali)
II
palatali, hrv. j i e a
8. Meko nepce, jedro, velum (lat. palatum molle)
velari, hrv. k g h o u
9. Resica (lat. uvula)
uvulari, fr. njem. r
III. Grlo (lat. guttur)
guturali, ukljuujui uvulare
10. drijelo, farinks (gr. phrygx)
faringali
7. Tvrdo nepce, svod (lat. palatum durum)
11. Grkljan, larinks (gr. lrygx), glasnice i glasite, glota (prostor izmeu glasnica, gr. lat. glottis)
laringali, glotali, npr. prekidnik
IV
III
12. Zalistak grkljana, epiglotis
epiglotali
IV. Jezik (lat. lingua)
lingvali
13. Korijen (lat. radix)
radikali
1415. Lea, hrbat (lat. dorsum)
dorsali
16. Uzvrak, iri vrh (lat. lamina ploica, otrica) laminali

17. Vrh (lat. apex)
apikali
18. Podvrak (lat. subapex)
retrofleksni
(V. Dunik) (gr. lat. trachea)

(VVI) (VI. Plua) (lat. pl. pulmones)
pulmonini
18
Hrvatska fonologija i morfonologija 04b
HRVATSKI GLASOVI
Budui da je rije o fonovima/glasovima, njihov opis u tablici fonetiki je (artikulacijski, izgovorni), ne fonoloki (percepcijski, akustiki, sluni, pomou fonemskih razlikovnih obiljeja; tako je opisano samo nekoliko
Brozovievih). Popisana je veina onih koji se u hrvatskim prirunicima mogu nai, pa i vie od toga, njih 60-ak; kari ih (1991; 2009) ima 4344, Brozovi ih (1991) ima 54, ali spominju i druge.
Fonovi se donose prema abecednomu redu hrvatskih grafema kojima se obino biljee (drugi stupac, ABC), u treem stupcu (HR) simbol je kojim se u hrvatskome pojedini fon tradicionalno fonetski biljei, u etvrtome (IPA)
njegova oznaka prema IPA-i, u desnome su (Opis) opis, primjeri i komentari. Fonovi s fonemskim statusom, odnosno osnovni alofoni hrvatskih fonema zatamnjeni su. Slogovna granica biljei se tokom (v. dalje tablicu
dodatnih IPA-inih simbola). Uz pojedine glasove u zagradu je stavljen i broj pod kojim se u IPA-i vodi (IPA sve simbole, oznake, svakovrsnu notaciju numerira). Glasovi se mogu uti na internetskim stranicama (v. Literaturu).
Literatura: Bari et al. (1995), Brozovi (1991), IPA (2007), Ivi Kravar (1955), Jelaska (2004), Muljai (1972), Pullum Ladusaw (1996), Sili Pranjkovi (2005), kari (1991; 2009), Turk (1992), Vukui et al. (2007).
1.
ABC
HR
IPA
Opis
srednji niski (otvoreni) nezaobljeni vokal (304)

hrv. a, ako, mama, patka
hrv. fon biljeen slovom a prema IPA-i zapravo je srednje a, izmeu nezaobljenih a (prednje) (304) i (stranje) (305), i u preciznoj
transkripciji pisao bi se (s dijakritikom za sredinji), usp. engl. stranje a u arm [ m] ruka, calm [k m] miran, ili fr. femme [fam]
3.
diftong, hrv. jedanaest [jedanaist], dvanaest, etrnaestica ili u jako oputenom, nestandardnom izgovoru dvadeset [dvaist]
aj / ai
ai / aj
ae
2.
ena, noir [nwa ] crn ~ pas [p ] ne, bas [b ] nizak (Petit Robert i Grevisse /1988/ razlikuju, IPA Fr ima samo srednje [a])
Bari et al. (1995), Sili Pranjkovi (2005), Jelaska (2004) diftong, Brozovi (1991) ne spominje, Vukui et al. (2007) imaju trinastica
zvuni bilabijalni okluziv (engl. plosive = praskav, u hrv. zapravo okluziv, odnosno zaporni)
hrv. baba, brak, aba, rob, slab
c
bezvuna dentalna afrikata (nema fonemskoga zvunog parnjaka)
4.
zvuna dentalna afrikata (zvuni parnjak od hrv. [c])

hrv. otac bi [ota
c / dz / ts / tz
5.
c na] eki, tlo [clo] tijelo
prema IPA-i c je bezvuni palatalni ploziv (107), usp. ak. jako meko [] (kari /2009/: [C]), e. etina ['
hrv. car, caklina, cura, cvijet, cijena, crknuti, djeca, maca, starac
bi], zec ga, u posuenim imenima tipa Kaladze, Fitzgerald, Pittsburgh, Kitzbhel, kadto u posuenici mezzosopran,
na morfskoj granici, junkturi (dakle nema slobodnu distribuciju): pacba (dijal., prema pacati), nadzvuni, nadzor (pri brem izgovoru)
dzvali [ vali] kost

ro] nula, mak. dzvezda [' v zda] zvijezda, polj. dzwon [ v n] zvono, gruz.

tal. zero ['
P. Budmani (u ARj-u, od g. 1883., od slova D nadalje) za taj je glas u dubrovakim dijalektizmima uveo slovo Z
prema IPA-i je zvuni postalveolarni (prednepani) frikativ, hrv. []

laminalni (uzvrni) dentalni/alveolarni frikativni klik (177), u hrv. uzvik negodovanja (coktanje): c!, c-c-c!
klikovi (glasovi koji podsjeaju na cmokanje, coktanje, oponaanje poljupca, konjskoga hoda, dozivanje konja (npr. svinuto [tl] /kari
6.
c! / ts!
c!
1991: 127/) i sl. kao fonemi opstoje samo u khoi-sanskim jezicima (jug Afrike, Bocvana, Namibija, njima govore Hotentoti i Bumani,
npr. u filmu Bogovi su pali na tjeme) te u nekim njima susjednim bantukim jezicima (npr. zulu); u ostalim jezicima samo u uzvicima

HR
IPA
Opis
ABC
7.
bezvuna postalveolarna (prednepana) afrikata

hrv. ast, ovjek, upati, iak, uiti, vra, vr

prema IPA-i
oznauje slivenost [t] (hrv. t) i [ ] (hrv. )

u jezicima svijeta rijetko razlikovan prema [], odnosno [ ]
bezvuna palatalna afrikata
8.
hrv. aa, lea, muak, kua, neu, gola, mladi

oznauje slivenost [t] (hrv. t) i [ ] (hrv. , kao u lie, goa bezvuni postalveolarno-palatalni frikativ)
prema IPA-i
u jezicima svijeta rijetko razlikovan prema [], odnosno [ ]

9.
zvuni dentalni okluziv (engl. plosive = praskav, u hrv. zapravo okluziv, odnosno zaporni)
hrv. dan, dom, disati, nada, pod
zvuna postalveolarna (prednepana) afrikata
10. d
prema IPA-i d je alveolar, a dodatni znak za dentalni izgovor je : d (dent. i alv. izgovor u jezicima obino nisu razlikovni)
hrv. damija, dep, hoda, svjedodba, imid (tj. u posuenicama ili poloajno prema [ ], u domaim rijeima nema ga u slobodnoj distribuciji)
oznauje slivenost [d] (hrv. d) i [ ] (hrv. )

prema IPA-i

11.
u jezicima svijeta rijetko razlikovan prema [ ], odnosno [ ] (tako i u hrv. rijetko e tko koga ispraviti da krivo izgovara)
zvuna palatalna afrikata
hrv. ak, ipati, lea, luak, tu
oznauje slivenost [d] (hrv. d) i [ ] (hrv. , kao u groe, zvijee, zvuni postalveolarno-palatalni frikativ)

prema IPA-i
. Danii (u Ogledu ARj-a, g. 1878.) za taj glas predlae slovo , uzevi ga iz sjevernih njemakih jezika (staronordijski, islandski)
12. e
u jezicima svijeta rijetko razlikovan prema [ ], odnosno [ ] (tako i u hrv. rijetko e tko koga ispraviti da krivo izgovara)
prednji srednji nezaobljeni vokal
hrv. eto!, deset, ena, ruke

hrv. fon biljeen slovom e prema IPA-inoj tablici zapravo je izmeu vieg (zatvorenijeg) (302) [e] i nieg (otvorenijeg) (303) [ ], usp. fr. et [e] i,

bb [bebe] beba ~ lait [l ] mlijeko, bte [b t] ivotinja, ili kajk. razliku visoko (zatvoreno) [] ~ nisko (otvoreno) [e] ili [ ] (ra ~ d set)
13. f
bezvuni labio-dentalni frikativ (128) (u standardu nema fonemskoga zvunog parnjaka)
hrv. fakultet, figa, fuga, foka, kafi, grof, ef

zvuni labio-dentalni frikativ (129) (zvuni parnjak od hrv. [f])

hrv. grof bi [grov bi], ef ga [ev ga], Afganistan, ofbrodvejski ( engl. Off-Broadway)

u hrv. se tradicionalno biljei sa (digama, arhaino gr. slovo), kari (2009) sa , a IPA ga biljei sa v (129) (tako i u starim hrv.

gramatikama); sa v se u hrvatskome oznauje labio-dentalni priblini sonant (prema IPA-i malo ipsilon: (150), hrv. vatra [ atra])

14. f

ABC
15. g
HR
IPA
Opis
zvuni velarni okluziv (engl. plosive = praskav, u hrv. zapravo okluziv, odnosno zaporni)
hrv. gaziti, glava, magarac, noga, bog, rog
16. g
Brozovi ga (1991) prepoznaje ispred [o], [u], [v]: gurav, moruzgva, korugva (dublje i tvre, snieno/bemolno [g])
17. g
Brozovi ga (1991) prepoznaje ispred [i], [e]: ginem, gepard (vie i meke, povieno/dijezno [g])
18. h
x/h
x/h
bezvuni velarni frikativ

hrv. hodati, hlad, hrast, hvala, muha, bahat, strah
hrv. glas oznaen slovom h izgovorno je prihvatljiv i kao velarno [x] (140) i kao glotalno, laringalno (grkljansko) [h] (146) (u Bari
et al. /1995: 51/ ak faringalno, dakle [] (144), a moda je i samo lapsus); zapravo svaki bezvuni frikativ koji se izgovara na velumu
i dublje u hrv. se prepoznaje kao /h/ (govornici hrv. te glasove sluno ne razlikuju, za razliku od npr. sl. ili hebr. govornika)
prema IPA-i h je bezvuni glotalni frikativ, kao u engl. hat [ht] eir, njem. haben [ha bn] imati, njem. Hand [hant] ruka
[h] u hm nije dovoljno istraeno, odnosno nije dovoljno istraen glas uzvika koji biljeimo sa hm (Brozovi 1991: 402)
19. h
Brozovi ga (1991) prepoznaje ispred [o], [u], [v]: hulja, hvala (dublje i tvre [x]), ali ne kod laringalnoga [h]
20. h
Brozovi ga (1991) prepoznaje ispred [i], [e]: hiniti, heljda (vie i meke [x]), ali ne i kod laringalnoga [h]
21. h
zvuni velarni frikativ (141) (zvuni parnjak od [x])

(gama); dakle parovi su x~ i h~ (u hrv. sva etiri dolaze u obzir), moda i
u hrv. se i prema IPA-i biljei sa
hrv. strah ga je [stra ga je], Vrhbosna
usp. e. Praha Prag, hora [' ora] gora, planina, sl. hora [' ra], bjrus. ara [ a'ra], ukr. ora [
ra]; Muljai (1972) pie
zvuni glotalni frikativ (147) (zvuni parnjak od [h])

/h
22. h
da se u ukr. i bjrus. etimoloko [g] pomaklo sve do drijelnoga (faringalnoga) [] ili do [ ] i tako postalo parnjak fonema /h/ ili /x/
kari (1991) veli da se laringalni (grkljanski) frikativ, koji on biljei sa [h] (prema IPA-i to bi bilo [h] ili [ ]), prepoznaje iza
vokala ispred pauze: jako je slab, a dade se uti kad se zvuni zapis slua unatrag, npr. on ima [on ima] ami no [hami no]
23. i
24. ije / je
ie / ij / ij /
ie
prednji visoki (zatvoreni) nezaobljeni vokal

prednji visoko-sredinji (zatvoreni) nezaobljeni dvoglas/diftong (usp. Napomenu)
hrv. i, idem, ipak, vino, oni

od kraja 19. st. u hrv. se biljei uglavnom troslovom ije (mlijeko, cvijet), kadto dvoslovom je (pjev, djeva, Gmn. vjera)
fonem? Brozovi da, Bari et al. da, kari ne, Sili Pranjkovi ne, Jelaska da (i dugi i kratki, ne samo dugi)
palatalni aproksimant [j] & neslogotvorno kratko [i], hrv. jug, jama, jezik, bujati, znoj & pijem, Marija, dijeta
u hrv. su se dakle poistovjetila dva gotovo ista fona sonant [j] (rjei, izrazitiji je na poetku rijei koje imaju ju-: jug, jutro, juer) i
neslogotvorno [i] (ei, izmeu dva vokala od kojih je barem jedan [i] ili [e]: pijem, Marija, upanije, dijeta, hijena, higijena);

j/i
i/j/i
25. j
razlika meu njima izrazito je mala (svaki govornik moe na sebi provjeriti osjea li ju), vjerojatno bi najbolje bilo zanemariti ju

ABC
26. k
HR
IPA
Opis
bezvuni velarni okluziv (engl. plosive = praskav, u hrv. zapravo okluziv, odnosno zaporni)
hrv. kakav, kava, krv, ruka, otok, petak
27. k
Brozovi ga (1991) prepoznaje ispred [o], [u], [v]: kost, kuditi, bukva (dublje i tvre, snieno/bemolno [k])
28. k
Brozovi ga (1991) prepoznaje ispred [i], [e]: kia, keziti se (vie i meke, povieno/dijezno [k])
29. l
alveolarni lateralni aproksimant (Brozovi /1991/ veli da je u tradiciji hrv. uporabne norme [l] kakvo je u zapadnome
Sredozemlju, ne u srednjoj, istonoj i jugoistonoj Europi; pa ipak, dalmatinsko [l] osjetno je meke od kontinentalnoga)
hrv. lav, lan, mala, palac, gola, gol
slogotvorni alveolarni lateralni aproksimant (Brozovi mu /1991/ pripisuje napetost, koju [l] nema)
30. l
u hrv. u posuenicama (manje ili vie prihvaenima): bicikl, nobl, bofl, dentlmen, ansambl, hakl, atl, imenima Vltava, Plze
u hrv. se slogotvornost tradicionalno biljei kruiem, prema IPA-i pak crtom ispod slova
31. l
Brozovi ga (1991) prepoznaje ispred [o], [u]: lov, luka (dublje i tvre, snieno/bemolno [l])
32. l
Brozovi ga (1991) prepoznaje ispred [i], [e], [j], []: lik, stol je (vie i meke, povieno/dijezno [l])
33. lj
palatalni lateralni aproksimant

u hrv. se tradicionalno biljei sa ili , Jelaska (2004) sa (lambda), prema IPA-i sa
35. m
(okrenuti ipsilon ili okrenuta lambda)
slogotvorni palatalni lateralni aproksimant, u hrv. u posuenim imenima poput Kremlj [krem] ili [krem]
34. lj
hrv. ljaga, ljubav, ljiljan, valjati, voljeti, kralj, ulj
bilabijalni nazal
hrv. mama, momak, mu, sam, ispred bilabijala prema /n/: nastamba, himba, jedanput, on bi, ak i jedan mu (kari 2009: 109)
37. m / n
slogotvorni bilabijalni nazal, u hrv. u uzviku hm [h ] ili [hm], tuicama tipa bak(e)nbart [bak bart] zalizak, zuluf
labio-dentalni nazal, u hrv. nazal ispred labio-dentala: tramvaj, amfora, invalid, infarkt, komfor, konformizam, slogotvorno u imenima tipa Rosenfeld
36. m
kari ga (1991) pie sa [v] ([travvaj], [ivvarijanta]), kari (2009) ipak sa [], Sili ( Pranjkovi 2005: 15, 17) govori o zubnome [m] i pie ga

sa [m], s repiem udesno [tr mvai] (kao da je retrofleksan), a znakom [] pie nosno m u bomba ([m] jest nosno! tu je rije o nosnom []!)
38. n
alveolarni nazal
39. n
velarni nazal, u hrv. ispred velara: stranka, sjenka, tanko, banka, bitanga, tango, bronhitis, inhalirati
slogotvorni alveolarni nazal, u hrv. njutn, te neke neadaptirane i ne osobito prihvaene tuice: rehniber, temajzn, krafn, kragn
43. nj
42. n
Brozovi ga (1991) prepoznaje ispred nepanika: inun, aneo, puna, on e, on je

Brozovi ga (1991) prepoznaje ispred prednepanika: kanda, brana, Vjd. rastane, opanar, inenjer
palatalni nazal
hrv. njak (glasanje magarca), Gjd. njega, Gjd. nju, sanjati, munja, konj, panj, velaran (!?) ispred velara: sanjke [saJ ke]

41. n
40. n
hrv. nada, noga, no, grana, ona, dan

ABC
44. o
HR
IPA
Opis
stranji srednji zaobljeni vokal

hrv. oko, noga, polovica, brod, to
hrv. fon biljeen slovom o prema IPA-inoj tablici zapravo je izmeu vieg (zatvorenijeg) (307) [o] i nieg (otvorenijeg) (306) [ ],
usp. fr. eau [o] voda, jaune [ on] ut ~ homme [ m] ovjek, corps [k ] tijelo, njem. Kohl [kho l] kupus ~ Gott [g th] bog
([p] [t] [k] obino aspirirani), ili kajk. visoko (zatvoreno) [ ] ~ nisko (otvoreno) [o] ili [ ], ili dubr. zatvoreno a, npr. grad [gr d]
45. p
bezvuni bilabijalni okluziv (engl. plosive = praskav, u hrv. zapravo okluziv, odnosno zaporni)
hrv. palac, kapati, stopalo, glup
46. r
alveolarni vibrant
hrv. rana, ruka, rosa, tri, hrast, more, bor
47. r
slogotvorni alveolarni vibrant
hrv. prst, crv, trg, drvo, vrba, rt, Hrvat, umrli, groce ( grlce), Zelenortska Republika

kao i svi slogotvorni sonanti izgovara se sa va ([]) ispred, za razliku od [r], kod kojega je va iza ([r] ~ [r]); to i jest

problem s Brozovievim minimalnim parom stro (Vjd. od stra) ~ stro (gl. prid. rad. m. r. od strti) jer izgovor je i u glagolu u
veine govornika neslogotvoran: dvoslono [i.stro] ili [is.tro], a ne troslono [i.str.o], za razliku od npr. . r. istrla [i.str.la],

koji meutim nema para; parovi tipa Zdro (prezime) ~ z dro (od zadrti) jo su manje dobri zbog razliita naglaska

naglasak se obino nalazi upravo na [], dakle na vokalu: [trg], [vrba], [rt] (zato su ga ilirci i pisali: parst, prst); izgovor

[t g], [v ba] zvui izrazito patetino i rijedak je (kari 1991: 351), premda Brozovi (1991) pie da je ei
u hrv. se slogotvornost tradicionalno biljei kruiem, prema IPA-i pak crtom ispod slova (v. Napomene)

slovopisno se [r] i [ ] danas ne razlikuju (kao ni drugi neslogotvorni i slogotvorni), premda se kadto javi potreba za tim, npr.
apostrofom: groce (Brozovi /1991/ ima groce), zelenortski (zbog nerazlikovanja javlja se izgovor [ze.le.nor.tski] kao
[spor.tski], umjesto [ze.le.no.rts.ki]), zare (da se ne izgovara kao Gjd. mare, Ani /1998/ ima zrzati, Ani /2003/ zrzati)
48. s
bezvuni dentalni frikativ

hrv. san, sova, svijet, kosa, bos, slogotvoran u uzviku pst! [pst]
49.
bezvuni postalveolarni (prednepani) frikativ

hrv. aka, uma, eir, vra, ko, slogotvoran u uzviku ! tiho!

bezvuni palatalizirani ili postalveolarno-palatalni frikativ (izmeu postalveolarnog [ ] i palatalnog [], npr. njem. ich [ ])
50.
hrv. ljiva, lie, goa, ii (komparativ), piljiv, prokinjavati, trenja, grist u, grozd u (ubrati)
t
bezvuni dentalni okluziv (engl. plosive = praskav, u hrv. zapravo okluziv, odnosno zaporni)
hrv. tata, tuga, lopata, put, rt
prema IPA-i t je alveolar, a dodatni znak za dentalni izgovor je : t (dent. i alv. izgovor u jezicima obino nisu razlikovni)

51. t

ABC
52. u
HR
IPA
Opis
stranji visoki (zatvoreni) zaobljeni vokal (308)

hrv. uho, kukuruz, muka, lud, Ajd. vodu
u
u
53. u
neslogotvorno [u], hrv. aut, auto, faul, flauta, kauzalan, kauguma, Australija, lauf, zalaufati
usp. chiuaua ivava (intervokalno neslogotvorno [u] ima tendenciju potpuna gubitka vokalnosti, kao i intervokalno [i])

Brozovi (1991) veli da je auto troslono (.u.to ~ Gmn. t, kao krito ~ Gmn. k rt, ili gvedo ~ Gmn. gvd/g vd
/Vukui et al. 2007: 63/), a ne dvoslono (u.to ~ Gmn. ut ili ut), premda to ba nije sigurno (ini se da je ei dvosloni

Gmn.), Jelaska (2004: 42, 139) govori o moguem diftonkom izgovoru [au] (u nekih govornika), usp. auto, kauguma
hrv. ortoepska norma uglavnom ne prihvaa promjenu eu ev, npr. euro, eutanazija, eunuh, Euripid, Zeus, Euterpa, Europa
(govori se i [europa] i [evropa], dapae [evropa] mnogo ee, ali nitko ne govori [evripid]), usp. srp. evro, evnuh, Zevs
tradicionalno se u hrv. a tako i prema IPA-i neslogotvornost oznauje s polukrunicom ispod slova
54. v
labio-dentalni aproksimant
hrv. vatra, voda, vuna, uvati, cvrak, lav, lov
prema IPA-i labio-dentalni aproksimant biljei se sa (malo gr. ipsilon) (150), a v je zvuni labio-dentalni frikativ (129),
koji je onda parnjak bezvunomu labio-dentalnom frikativu, koji se biljei sa f (128), kao u kajk. krf (obezvueno na kraju
rijei) ~ Gjd. krvi, fkral ukrao ~ vlovil (kajkavski dakle ima par frikativa: [f] i [v]; zato tokavci kajkavsko ivci uju kao
[ifci], ovce i novce kao [ofce i nofce] kajkavci to tako izgovaraju), ili u engl. fine [f] dobar ~ vine [v] vinova loza
hrv. (tokavski) fon biljeen sa f nema fonemskoga zvunog parnjaka (to nije v, kako stoji u starijim gramatikama) jer bi ovce
i novce onda moralo biti [ofce i nofce], a u standardu nije, nego [ovce], [novce] kao u [ovaca], [novac]; rije je o tome da se u
hrv. sa v biljei aproksimativni sonant (IPA: ), a ne frikativni opstruent, a prema IPA-inu biljeenju f i v su frikativi
Brozovi ga (1991) prepoznaje izmeu stranjih vokala [o] i [u]: novu, novo, a zabiljeen je i u opisu hrv. u IPA-i: vuk [wu k]
55. v
kari (1991: 349) pie da takav dvousneni izgovor (vuk, voda) nije obavezan
prema IPA-i w je zvuni labijalno-velarni aproksimant, kao u fr. oui [wi] da, engl. why [wa ] zato?, ili polj. glas pisan
slovom (poljsko l), to ba i ne odgovara leernom izgovoru hrv. novo (izgovor sa [w] jaaako je leeran)
56. z
zvuni dentalni frikativ
57.
hrv. zakon, zub, kazati, koza, kolovoz, slogotvoran npr. u onomatopajma zzz (npr. spavanje u stripu), bzzz (npr. za muhu, zvono)
bezvuni postalveolarni (prednepani) frikativ
hrv. aba, ut, ria, plaa, mu, svje

zvuni palatalizirani ili postalveolarno-palatalni frikativ (izmeu postalveolarnog [ ] i palatalnog [ ], npr. brit. engl. yeast [ i st] kvasac)
58.
u hrv. se tradicionalno biljei sa , prema IPA-i je Z (to je u hrv. tradicionalno znak za [ ]: otac bi)
hrv. njeti, groe, paljiv, panja, mrnja, stranji, raaiti se

ABC
59.
HR
IPA
Opis
srednji vokal (322)
u hrv. uza konsonante i sonante (b [b], r [r], l [l], dakle iza njih), slogotvorne sonante (r [r], l [l] dakle ispred njih), u
stranim imenima poput Le [l] Corbusier, Le [l] Monde (ako se ne transfonetizira u [e], npr. Churchill hrv. [eril], Berkeley
(323), (322), (326), (395), (324)

u hrv. se kao [] razumiju razliiti vokali iz sredine IPA-ina vokalskog trapeza: (397),
hrv. [berkli], Tottenham hrv. [totenhem], rijetko u [a], npr. Burt Simpson hrv. [bart], Richard Burton hrv. [barton])
bezvuni glotalni (laringalni) okluziv, grkljanski prekidnik/zapornik, engl. glottal stop

60.
psl. jer () i jor () bili su visoki, ne srednji, otprilike [ ] (317) i [ ] (316), nezaobljeno polusrednje [i] i nezaobljeno [u]
u hrv. ispred vokala iza pauze: a Ana [a ana], i onda [i onda]; kari ga (2009: 70) prepoznaje ga ispred slogotvornoga [r],

h] Bog, Alah, hebr. [ alefbet] abeceda, njem. beobachten [b' o baxtn] paziti, motriti, par
vjerojatno onda ispred svih slogotvornih nevokala, odnosno razliku neslogotvornoga i slogotvornoga [r] prikazuje kao [r] ~ [ r]
usp. npr. fonem u arap. Allh [ l
vereisen [f ' a zn] smrznuti se, slediti ~ verreisen [f ' a zn] putovati, ili poloajno u fr. les hros [le( )e o] junaci ~ les

] sretan, Tottenham ['t nm]

n] Britanija, lucky ['l
kao u Mukama): bottle ['b ] boca, city ['s ] grad, Britain ['b
hommes [lez m] ljudi,1 ili dijal. engl. alofon od finalnoga /t/ ili /t/, /k/ izmeu naglaenog i nenaglaenog vokala (npr. u cockneyu,
Franc. ima dva poetna h, od kojih nijedno nije oznaka glasa, ali se ipak razlikuju. H aspir haktavo, udisajno h doi e u pozajmljenicama iz germanskih jezika, ono blokira
vezivanje (fr. liaison), a transkribira se apostrofom, npr. h [aS], sg. hros [e o], pl. les hros [lee o]. H muet muklo, nijemo h doslovno je nita, pa se niim i ne transkribira, doi
e u naslijeenim rijeima, npr. h [aS], sg. homme [ m], ne blokira vezivanje, odnosno ne blokira ostvarivanje inae neujnoga prethodnog konsonanta, npr. pl. les hommes [lez m].
Napomene
U hrvatskim opisima relativno se malo ili gotovo nita govori o nazaliziranim vokalnim alofonima u skupinama vokal + nazal + granica sloga (+ slog koji poinje nevokalom),
kao u lampa, aneo, kemba, bend, limfa, lino, inun, bomba, bombon, longeta, umbula, lungi, puna, a tu se moe govoriti o nazaliziranim vokalima: [l.pa], [b.ba] i sl.
Malo vie spominje se geminiran, udvojen izgovor pojedinih konsonanata i sonanata (npr. Brozovi 1991; Bari et al. 1995), kao u subpolaran [sup olaran], subbiocenski,
poddlaka, poddijalekt, predturski, najjai, krimmilje, izvannastavni, superrevizija, nadtrati, oddogirati, podakon, nuzzarada, nuztitnjaa, uzsaditi se, uzetati se i sl.
Dosta se u hrv. govori o izgovoru skupina [d, t] + [c, , , s, , z, ], ali ortoepska norma nije jednoznana: premda se veina opisa slae u tome da se u posve prihvaenu govoru oni

stapaju u [c], [], [], [ ], [ ] (Mareti /1899/ pie ak i kato, rata, to se danas smatra dijalektalnim, dakle ispred [t]), nerijetko norma propisuje nesliven izgovor: gradski [gracki] i

[gracski], bratski [bracki] i [bracski], Hrvatska [hrvacka] i [hrvacska], podiniti [poiniti] i [poiniti] i [po initi], odseliti [oceliti] i [ocseliti], nadivjeti [na ivjeti] i [na ivjeti] i sl.
Brozovi (1991: 433), premda kae da je sliveni izgovor u otac ~ oca ~ oe prevladao, veli da ni [occa], [oe] nisu jo posve iskljueni (ipak, teko da bi govornici to potvrdili).
Slogotvornost je svojstvena sonantnim glasovima (r, l, , m, n), ali moe se dodue, u neprototipnim leksemima (uzvici, onomatopeje) pojaviti i u drugih glasova, usp. [m] u hm, [s] u
pst!, [] u ! (sve je to zapravo neartikulirano, glasanje, ali ne glas) ili leksemima poput hkati [h.ka.ti] govoriti h, pskati [ps.ka.ti] govoriti siktavo, krivo pie -ove i -ove [.o.ve
i .o.ve] (sa vaom iza konsonanta!) (v. i Jelaska 1991: 77). Slogotvorno [r] tradicionalno se smatra zasebnim fonemom (Brozovi mu /1991/ pripisuje obiljeje napetosti, koju /r/
navodno nema), u novije doba poesto ne jer ako je razlika u slogovima, onda nema minimalnoga para (Jelaska 2004; Mihaljevi 1991).
Diftonzi su u hrvatskome ovi (uvelike ovise o izgovorome stilu govornika, nema jednoznana stava o njihovoj opstojnosti): ie (bijel, bjelina, lijep, ljepota), ai (dvanaest, etrnaestica), au
(auto, autor, kauguma, alaj-au), ia (Mia, Diana), iu (mjuzikl).

Zanimljivi su rezultati istraivanja Z. Jelaska (1997, prema 2004: 137): -ae- u jedanaest 9/10 ispitanika izgovara jednoslono, ali 2/3 ih smatra da bi trebalo izgovarati dvoslono!
Usto, govornici iz Dalmacije ee izgovaraju dvoslono, a pojedini prirunici izvedenice tako i naglaavaju (jedanastica, tako npr. Vukui et al. 2007).
Diftong ie (jat, odnosno njegov refleks): i) neki jezikoslovci ne smatraju ga fonemom, nego slijedom dvaju fonema (j+e) (Sili Pranjkovi 2005; Turk 1992; kari 1991), ii) neki
fonemom smatraju samo dugi diftong (Brozovi 1991; Bari et al. 1995; Ragu 1997), iii) neki fonemom smatraju diftong kao takav, kratak ili dug (Jelaska 1989; 2004).

Meu (i) neki ga smatraju morfonemom, pa bi dugo [je] bila jedna od moguih realizacija morfonema //, a morfoni bi bili [j] odjel, [j] dijeliti, [e] opreka, [i] dio.
J. Sili nerijetko govori i o morfonemima /st/ i /zd/ (nekad su se u gramatikama navodili kao dio glasovnog inventara), s realizacijama, morfonima st t sk i zd d zg.
Hrvatski jezik nema kodificiranu ortoepsku normu. (Prozodijsku ima, ali malo je se tko dri.) Postoji uporabna, uzusna norma, oko koje pak u pojedinostima ne postoji sloga.
IPA-ini dijakritici vani za hrvatski
h
j
krui ispod slova
bezvunost, npr. iznadprosjean
povieno h desno uz slovo
aspiriranost
kvaica ispod slova
zvunost,2 npr. Afganistan, pitbul
plus ispod slova
oprednjenost, npr. kit
minus ispod slova
ostranjenost, npr. kua
povieno w desno uz slovo
labijaliziranost, zaobljenost
vodoravna dvotoka iznad vokala
centraliziranost, sredinjost (vokala)
povieno n desno uz slovo
nazalnost, nosnost (konsonanata)
tilda iznad vokala
nazaliziranost, nosnost (vokala)
mosti ispod slova
dentalnost, zubnost, npr. onda
okomita crtica ispod slova
silabinost, slogotvornost, npr. bicikl
toka
slogovna granica
gornja polukrunica ispod slova
nesilabinost, neslogotvornost, npr. aut
okomita crta
stopna granica
donja polukrunica, ligatura
vezivanje, odsutnost stanke, npr. kod tebe
||
dvije okomite crte
intonacijska granica
dvotoka (trokutaste toke)
dugo, udvojeno
gornja poludvotoka
poludugo
donja polukrunica iznad slova
jako kratko
sniena okomita crta lijevo od sloga
sekundarni udar

palataliziranost, umekanost
povieno j desno uz slovo
"
primarni udar
Dakle ne donja polukrunica ( ), kao to je u karia (2009).

poviena okomita crta lijevo od sloga
SUMMARY
Pulmonini konsonanti
Bilabijali
(Dvousnenici)
Dentali
(Zubnici)
Alveolari
(Desnici)
Postalveolari
(Prednepanici)
Palatalizirani
(Onepenici)
Palatali
(Nepanici)
Velari
(Jedrenici)
Glotalni
(Grkljanici)

Okluzivi
(Zapornici)
Afrikate
(Slivenici)
Frikativi
(Tjesnani)
Nazalni
(Nosnici)
Trill
(Vibrant, Treptajnik)
Labio-dentali
(Usneno-zubnici)
t
r
Lateralni Aproksimanti
(Boni priblinici)
l
j
Aproksimanti
(Priblinici)
Nepulmonini konsonanti
Klikovi (Kloknici)
Bilabijali
(Dvousnenici)
Dentali
(Zubnici)
Alveolari
(Desnici)
Palatali
(Nepanici)
cmok!
c!
c!
c!, tl!
Vokali i diftonzi
i
ie
ai
au
a
10
TRANSFONEMIZACIJA
U uskoj vezi s tablicama i hrvatskim glasovima spomenut emo jo pojam transfonemizacije.

Hrvatski kao ni drugi jezici nije imun na kontakte s drugim jezicima. Pri kontaktima, kroz
povijest i danas, dolazi do posuivanja iz drugih jezika. Posuivanje moe biti leksiko (posuuju se
rijei iz drugih jezika, kalkiraju frazemi), morfoloko (preuzima se npr. tvorbeni formant, ili se npr.
kakva fleksija pone vladati prema onoj u drugome jeziku), sintaktiko (preuzimaju se itave
konstrukcije, npr. tip zavisne reenice, redoslijed reeninih komponenata), pa i fonoloko, priem
je za hrvatski tipian primjer povijesni razvoj dananjega fonema f, ili pak razvoj fonolokoga
statusa fonema (bez turcizama, a poslije anglizama, i danas bi to bio tek poloajni alofon fonema
u naslijeenu hrvatskome leksiku nema ga u slobodnoj distribuciji),1 ili pak polagano usvajanje
diftong ili barem za hrvatski neobinih vokalskih skupina (usp. oaza, euro, chihuahua [ivava]
ili [iuaua], Glasgow [glazgou]), ili pak usvajanje pozajmljenih slogovnih obrazaca.2 Pri
posuivanju iz drugih jezika rijei prolaze fonoloku i morfoloku prilagodbu, adaptaciju.
Fonoloka adaptacija zove se u nas obino transfonemizacija.3 O emu je tu rije?
Hrvatski, vidjeli smo, ima svoj glasovni ustroj, engl. sound pattern. Svoj ustroj ima svaki jezik i ne
postoje dva jezika kojih bi glasovni ustroj bio navlas isti. Uostalom, i unutar jednoga jezika ustroji su
razliiti (npr. govornici iz Dalmacije, Like, Istre, Slavonije, Zagreba svi oni zamiljene idealne
hrvatske glasove izgovaraju zapravo razliito, toliko razliito da ih prema tomu moemo i zemljopisno
smjestiti). Hrvatski ima svoju mreu glasova. Mrea se moe shvatiti preneseno, ali i doslovno (IPAina tablica vizualni je ostvaraj te doslovne mree). Mree drugih jezika pa onda i tablice za te jezike
drugaije su od hrvatske. ak i onda kad se glasovi u mreama dvaju jezika poklapaju, postoje fine
razlike bilo stoga to je ukupan ustroj drugaiji (pa su i odnosi tog jednog glasa s ostalima drugaiji)
bilo stoga to se glas u drugom jeziku ipak malo drugaije izgovara (npr. napetije, aspirirano, s
drugaijim dodirom jezika i pojedinoga dijela usne upljine i sl., to se iz IPA-ine tablice ne vidi).
Kadto se u nas veli (J. Sili, preuzima i Jelaska 2004) da je to jedinstven primjer u svjetskim okvirima da se
opstojnost kojega fonema dokazuje stranim rijeima. Pritom valja biti oprezan prvo, teko da znamo sve o
svjetskim okvirima, drugo, nije uvijek lako rei to je strano, a to nije; usp. npr. kojim se rijeima i u kojim
poloajima dokazuje fonem // u engl. (v. npr. IPA AmE; Quirk et al. 2007: viii) redovito je rije o nepotpuno
adaptiranim romanizmima, odnosno galicizmima, ili je [] tek rezultat palatalizacije (usp. npr. please ~ pleasure).
2
O slogovnim obrascima temeljnome i posuenima v. predavanje 08.
Termin nalazimo u radovima barda nae kontaktne lingvistike R. Filipovia (v. npr. Filipovi 1986, ili na istim
temeljima nastalu knjigu Soanac et al. 2005). Openito o kontaktnoj lingvistici v. npr. Matras (2009). Moda bi
prikladniji termin bio transfonetizacija, koje bi transfonemizacija bila tek posljedica, ali to je ve druga pria.
to se onda mora dogoditi kad se posuuju rijei iz drugih jezika, odnosno kad izvorni
govornik npr. hrvatskoga hrvatskim glasovima izgovara rijei iz drugih jezika? Govornik te
rijei, odnosno glasove od kojih su one sastavljene, mora transfonemizirati, prilagoditi
glasovima svojega jezika (dakle upravo transfonetizirati), onomu to mu u njegovu
glasovnome sustavu stoji na raspolaganju. Razlikujemo obino tri vrste transfonemizacije (v.
Filipovi 1986: 72ff; Soanac et al. 2005) potpunu, djelominu i slobodnu.4 Potpuna (nulta)
ona je kad u jeziku primaocu postoje odgovarajui fonemi za foneme u jeziku davaocu:5
engl.
team [tim]
hrv.
tim
ma.
fityfiritty
hrv.
fifiri
njem.
Tratsch [tra]
hrv.
tra
Djelomina (kompromisna) ona je pri kojoj za foneme jezika davaoca postoje u jeziku
primaocu samo djelomino podudarni fonemi (vokali se mogu razlikovati po otvoru, ali ne po
mjestu artikulacije, konsonanti po mjestu, ali ne po nainu artikulacije), primjerice:
engl.
jam [m]
hrv.
dem [em]
fr.
rsum [rezyme]
hrv.
rezime
ma.
bakancs
hrv.
bakanda6
Slobodna transfonemizacija ne odvija se prema modelu o kojemu je rije prema fonetskim

principima, ve se zasniva na ortografiji ili na nekom izvanlingvistikom faktoru:
engl.
thriller ['ril]
hrv.
triler
engl.
whiskey ['wiski]
hrv.
viski
engl.
dollar [dl]
hrv.
dolar
engl.
thong []
hrv.
tanga
engl.
pullover [ pl'v]
'
hrv.
pulover
ma.
cipell
hrv.
cipela
njem.
Schuster ['Sust6]
hrv.
uster
Ponavljamo, rije je o modelu najee koritenu u domaoj znanosti, to ne znai da je taj jedini i najbolji,
naprotiv ima i neke ozbiljne nedostatke. Neto metodolokih novina u pristupu lingvistici jezinih dodira meu
kroatistima donijela je u zadnje vrijeme B. tebih, koja se bavi dodirom kajkavskoga s njemakim.
Ve taj prvi oblik transfonemizacije sumnjiv je. Rekosmo da se fonovi dvaju jezika nikad ne poklapaju potpuno.
Tu imamo i transmorfemizaciju imenica u hrv. pripada e-sklonidbi (ima gramatiki morf -a, kojeg u ma.
nema); tako je i u daljim primjerima slobodne transfonemizacije tanga, cipela.
Ipak, ni u slobodnoj transfonemizaciji a ona je zapravo najzanimljivija i najproblematinija

ne treba odbacivati fonetiku. Naime i kod nje vladaju neki zakoni, i kod nje govornik jezika
primaoca u inventaru svojih glasova trai onaj najblii, onaj koji izgovorno najvie slii
izvornomu, jedino to pri odabiru pritom mogu presuditi ortografija ili kakav drugi izvanjezini
imbenik, npr. prema engl. bezvunomu interdentalnom frikativu [] hrv. e standard odabrati
okluziv [t], a ne frikativ [s]. Govorimo o standardu, ali nije rijetkost da govornici osobito oni
koji engleski ponu uiti u kasnijoj dobi three 3 izgovaraju [sri], s frikativom.7
Nije nepoznat ni panjolski sluaj (v. Vinja 2006: 1011; Muljai 1972: 43; BMM: poglavlje
11). panjolski slovopis ima slova b i v, ali suvremeni panjolski nema foneme /b/ i /v/, nego
samo /b/, s alofonima [b] i [] (drugi, frikativ, dolazi u intervokalnome poloaju).8 To znai da
je u Amenbar, Crdoba te Almodvar i Sevilla zapravo isti fon (frikativ [], blii naem [v]),
ali u hrvatskome se taj fon pod utjecajem p. grafije transfonemizira na razliit nain kao b i
kao v, odnosno izgovaramo [amenabar] i [kordoba] te [almodovar] i [sevia]. Sve bi to
vjerojatno bilo drugaije da je hrvatski kroz svoju povijest sa panjolskime bio u izravnome,
slunome kontaktu; slobodna transfonemizacija pokazuje da je kontakt bio preko pisma.
Rumunjsku gimnastiarku N. Comneci znamo u hrvatskome kao [koma'nei]. Grafija je tu
zasigurno odigrala svoje, jer ona je zapravo prije [komane], jednako kao to je Bucureti
izgovorno [bukuret], kako taj grad i zovemo (Bukuret), a ne [bukureti]. Uostalom, slavenska
se prezimena na -i (npr. veoma esto srpska) u rumunjski, tj. u rumunjsku grafiju, prenose
upravo sa -ici (npr. Belodedi Belodedici, to e Rumunj onda izgovoriti kao [belodedi]).
Naravno, stvari s transfonemizacijom nisu jednostavne ni kad se postave tako naelno, a kamoli
da bi to bile u praksi. Problema je mnotvo. Npr. kad su glasovni ustroji jezika izrazito
razliiti. To se i na engl. moe pokazati, koji ima mnogo vie vokala od hrvatskoga. Kako npr.
transfonemizirati prezime glumca C. Firtha? Em i nije hrvatsko i, em se r ne izgovara, em th
nemamo. Ostaje [ft]? Na razlici meu glasovnim ustrojima poiva i dobar dio manje ili vie
uspjelih tosova iz amerikih filmova o Japancima (nesretni Japanci nemaju [r] i [l], nego
samo jedan glas []).9 Ili npr. kad izmeu jezika davaoca i jezika primaoca postoji jo i jezik
Usp. sudbinu engl. zvunoga interdentalnoga frikativa [] u njemakome kad eli karikirati lo njemaki
izgovor engleskoga Sacha Baron Cohen a. k. a. Bruno govori frikativ [z], ne okluziv [d], npr. [zis iz] (this is).
8
V. IPA-inu tablicu ili napomenu o frikativima u predavanju 04a.
Pa onda problemi s izgovorom Mr. Boba Harrisa, Rogera Moorea, The Rat Pack, Rip my stockings! na poetku
filma Lost in translation. Ili u bedastim hrv. reklamama s Kinezima koji izgovaraju [lia] = ria (mandarinski
ima alveolarni aproksimant [l] i retrofleksni aproksimant [ ], kantonski prema IPA-i ak samo [l], ali ne i [r]).
posrednik (usp. dvojbu ofenziva ~ ofanziva, hoemo ili po latinskom, po njemakom ili po
francuskom, ili njem. Schwager ma. sgor hrv. ogor, njem. Bchse ma. puska
hrv. puka). Ili npr. kad se okolnosti kroz povijest promijene, pa nekad dalek jezik postane
svima prezentan, ali pojedine su se rijei ustalile prema kakvu tradicionalnome naelu (svi mi
danas znamo da Englezi svoj glavni grad ne zovu [london], ali mi ga ipak i dalje zovemo). Ili
npr. kad se rije iz stranoga jezika pozajmljuje prvo u dijalektu (koji, dakako, ima svoj glasovni
ustroj, razliit od standardnoga), pa tek potom iz dijalekta ulazi u standard (usp. npr. birtija,
bircuz njem. Wirtshaus gostionica, uzvik i prilog (na) aptak njem. hab Acht! pazi!,
pozor!, obrati panju!, bajbuk zatvor, uza, ret, prdekana njem. bei Wache pod straom,
kirbaj protenje, sajam uz crkveni god njem. Kirchweih), ili pak u jezik primalac ulazi iz
dijalekta stranoga jezika (npr. krumpir njem. dijal. Gruntbirne dosl. zemljana kruka, njem.
stand. jest Kartoffel). Ili npr. nain biljeenja pozajmljenica i odnos prema biljeenju:
attachment, jumbo(plakat), stage, tsunami u hrv. se izgovaraju [atament], [ambo], [stej],
[cunami], ali u govornik postoji nemali otpor prema tomu da ih tako i zapiu; koliko godina
uporabe mora proi da bismo ih poeli tretirati kao sendvi, dem, taj(i)ce?
Skup ts sam po sebi je zanimljiv. U hrvatskome ga naelno piemo tako, nefuzionirano u c.
Prikazujui opis transfonemizacije (transkripcije) u pravopisu AS svojedobno je D. Brozovi
bio prigovorio transkripciju engl. ts hrv. c (Yeats izg. jejc, Pittsburgh izg. picburg).10
Nama se to vizualno doista moe initi neobinim, ali nita drugo nemamo u taj(i)ce (engl.
tights), buce debele izme (engl. boots), orc kratke hla(ic)e (engl. shorts), enac/henc
igranje rukom u nogometu (engl. hands), nec mrea u tenisu (njem. Netz). Yeats se ili
Mitsubishi u pisanome tekstu najvjerojatnije nee pojaviti u izgovornom obliku (eventualno u
nekom pridjevu, ali i tad se transkripcija moe izbjei, odnosno moe ostati izvorno pisanje),
ali izgovorit e se [jejc] i [micubii], tako da problema ne bi smjelo biti, a pogotovo ih ne bi
bilo s cunami. Koja se to obavijest u poruci gubi ako se cunami i muha ce-ce zapiu sa c, a ne
sa ts? Uostalom, dravu na jugu Afrike zovemo Bocvana, ne Botswana. I u emu je problem?
10
U lanku posve jasna naslova Loa transkripcija i na krivome mjestu (Jezik, god. XLVIII /2001/, br. 34).
Usputna tema za razmiljanje: Pravopis u idealnome svijetu moda doista nije mjesto za transkripciju, ali: prvo,
takav idealni svijet ne postoji, pa i veliki engleski, ameriki, francuski, slavenski ortografski prirunici redovito
donose iscrpne obavijesti o grafijskome prenoenju i o izgovoru stranih imena (to se dakle smatra dijelom iroko
miljene jezine kulture; ortografski prirunici u zapadnim kulturama mnogo su obuhvatniji no to se u nas misli,
neto su kao prirunici za ureivanje pisane rijei, npr. knjige); drugo, dok ne smislimo kamo bismo s time,
pravopis je jedino mjesto za takve podatke; tree, kao sveprisutan prirunik pravopis je zapravo najbolje mjesto za
takve podatke, jer kakav bio da bio i koji bio da bio, pravopis je ipak praktiniji i dostupniji od primjerice
vietomne enciklopedije. (Usput, sasma nelingvistika, gotovo prosta aluzija moda je Brozovi pomislio: A to
smo se Kovaec i ja muili s transkripcijom u Hrvatskoj enciklopediji kad su to ona dvojica stavila u svoj
pravopis? Pravopis ima gotovo svako hrvatsko kuanstvo, svih enciklopedija poesto nema ni u bibliotekama.)
Jasno, mi ne govorimo o biljeenju stranih rijei i imena, koje biljeenje, opet, podlijee
tradicijskim i pravopisom normiranim pravilima, mi govorimo samo o njihovu izgovoru. Slova
iz drugih latininih grafija da u druge i ne zalazimo ne tako davno bila su ozbiljan tehniki
problem pa su se jezikoslovci jo prije 20-ak godina domiljali kako npr. pisati islandsko slovo
(npr. Brozovi 1991), kojega nije bilo ni na jednome stroju (premda je isto to slovo Daniiu
bilo uzor za hrvatsko slovo , v. predavanje 06), a dovoljno stari sjeaju se sredine 1980-ih i
svih moguih naina na koje su novine biljeile npr. prezime Lecha Wase (u mome srcu
mazurka). M. Mihaljevi objavio je g. 1991. knjigu Generativna fonologija hrv. redakcije cksl.
jezika u kojoj se [] pie sa dj (istodobno objavio je Generativnu i leksiku fonologiju, u kojoj
ipak ima slovo ); strojevi su, naravno, imali slovo , ali u to doba otkrivali smo nov i udesan
svijet raunala i raunalne obrade teksta, a raunalni programi slovo imali nisu svi. Danas
meutim, kad svaki drugi osmokolac ima iPhone, a fontova je na izbor, u novinama emo ili u
titlovima opet vidjeti Muenchen i sline izmiljotine to ve spada u posebnu vrstu nemara.11
Sociolingvistika je zaseban i osobit problem. Drugim rijeima, zaseban je problem kako e se

govornici i norma pojedinoga jezika prema transfonemizaciji odnositi.
Ponovimo, transfonemizacija je normalan i naravan fonetski, dakle jezini postupak. Govornik
hrvatskoga sve dok govori hrvatski engl. Wimbledon, Los Angeles, njem. Mnchen, Kln, fr.
Curie, Champs-lyses ne moe izgovoriti drugaije nego [vimbldon], [losaneles] (moe i
[loseneliz]), [minhen], [keln], [kiri], [amzelize]. Ali posve je deseto pitanje kako e to od
drugih govornika biti prihvaeno, kakav e govornici o tome imati stav, to e o svemu tome
rei eksplicitna norma, i kako e to to kae norma povratno odjeknuti u govornoj zajednici.
Primjerice premda se engl. zvuna postalveolarna afrikata naelno, redovito i eksplicitno
propisano u hrv. transfonemizira kao [] (usp. npr. jam dem, joker doker, jeep dip,
juice dus,12 image imid, teenager tinejder, ili pak Angelina Jolie izg. anelina
oli, George izg. or, John izg. on), u prijevodnim potpisima na hrvatskim televizijama
redovito prema Los Angeles viamo losaneleski, a ne losandeleski (naravno, ako nije
losangeleski). Zato? Zato je to prihvatljivo, a kad prodava kestena na Kvatriu uz malu i
veliku ima i ambo mjericu, e onda je to nepismeno (za razliku od jumboplakata, to navodno
11
A to drugo oekivati ondje gdje je registarska oznaka za akovo DJ. Dobro da ibenik nije SH, a akovec CH.
12
Usp. us izjednaenje u gemu u tenisu, to je prema prastaru engl. romanizmu deuce [djus].
pokazuje da znamo engleski)!? Ako je zbog intuitivne veze s hrv. rijeju aneo, dokle ta
intuicija ide i koji su njezini dosezi? Ima hrvatskih govornika koji znadu panjolski hoe li
onda oni prema svojoj intuiciji Los Angeles transfonemizirati drugaije? I tko e biti u pravu?
Drugi primjer mogao bi opet biti C. Firth. Najoekivaniji bi transfonemizirani oblik tog
prezimena bio [firt]. Meutim stupanj poznavanja engleskoga takav je da bi oblik [firt] lako
mogao
biti
proglaen
seljakim,
neukim,
ignorantskim.
Danas
je
modernije,
sociolingvistiki prihvatljivije takva problematina imena izgovarati to blie izvorniku.

Trei primjer mogli bi biti portugalski nogometni trener Jos Mourinho [u'ze mo'riu] i
portugalski nogometa Eusbio [eu'zebiu], koje Hrvati redovito pod utjecajem panjolskoga,
grafije, ili ega ve izgovaraju [o'ze mu'rio] i [eu'zebi(j)o]. To onda ima posljedice i na
sklonidbu, jer prema [mu'rio] Gjd. glasi [mu'ria], a prema korektnijemu [mo'riu] Gjd. bio
bi [mo'riua], kao kakadu ~ kakadua, Malibu ~ Malibua, Pompidou ~ Pompidoua. S druge
strane, ipak, u zadnje se vrijeme sve ee dade uti da se u govorenim medijima portugalski
politiar Jos Manuel Barroso izgovara [ba'rozu], to je svakako blie izvornomu.
Sve to dakle ovisit e i o tome o kojemu je stranome jeziku rije, o stupnju poznavanja toga
jezika, o stupnju prestia koji jezik davalac u jeziku primaocu ima Primjer bi poznatosti
mogao biti islandski. to prosjean Hrvat znade o tome kako se izgovaraju islandska imena,
primjerice grad Reykjavk, pjevaica Bjrk Gumundsdttir, nogometa Eiur Smri
Gujohnsen? Nema pojma.13 A ipak ih nekako izgovara, uglavnom posve neislandski,
napola engleski, napola njemaki. No druge govornike to ni najmanje ne uzrujava. Tu dakle
uope nema odnosa i stavova kao to imamo u jumbo-jet, dambo-det i ambo-et. Ako ih
ima, oni su drugaiji negoli u sluaju engleskoga islandski je prihvatljivije izgovarati
krivo, neislandski; tko pokua izgovoriti pravo, taj je odmah prepotentan i glumata.
Sljedea stepenica jest jezina kultura individualna (pojedineva) i opa (posvjedoena npr.
u kolstvu i u govorenim medijima). Primjer moe biti norveki, u hrvatskoj kulturi ipak neto
uveniji (doslovno) od islandskoga. Ne tako davno govornici u medijima poeli su norveko
(s)kj izgovarati kao [] ([]) ili []. Isprva je to zahtijevalo naviku sluatelja i nije prolo bez
komentara, no s vremenom se sluateljstvo naviklo, nauilo da je tako korektnije, pa je danas
normalno da je skija Kjetil Andr Aamodt otprilike [etil] ili [etil], skija Lasse Kjus
otprilike [us] ili [us], nogometa Ole Gunnar Solskjr otprilike [soler] ili [sol()er].
13
Sociolingvistika su i posve legitimna pitanja ova: Treba li uope imati? Ako ne treba, smije li i od koga
zahtijevati da znade kako se izgovaraju hrvatska? I koja je mjera stvari trebamo li znati kako se izgovaraju sva
svjetska imena ili samo neka? Zato ruska otprilike znamo, ukrajinska neto manje, a bjeloruska nikako?
U cijelome tom kolopletu sasvim su oekivane nelingvistike ocjene poput prenemaganje

(Brozovi bi kazao snobizam), ili pak osuda zbog nepoznavanja stranoga jezika, ili pak
kompleks malih jezika prema velikima i sl. Na sve to valja biti spreman. Da ne bi bilo
zabune, hrvatski ni u tome nije iznimka. Ajaccio, glavni grad Korzike i rodno mjesto
Napoleonovo, u nas je manje-vie znan u otprilike talijanskoj verziji [a'jao] (korziki bi bilo
otprilike [a'jau]), odnosno verziji za koju mi mislimo da je talijanska (ako je Boccaccio
[bokao] i catenaccio [katenao], valjda je Ajaccio [ajao]), no kako Korzika pripada
Francuskoj, slubeno se on zapravo zove [aa'ksjo]. Kad Francuz kae [a'jao], to se uglavnom
od drugih obrazovanih Francuza tretira kao glumatanje (pravi se pametan, eli rei da zna kako
se to doista izvorno kae, a mi ostali smo ignoranti). Pa ako Francuz nema problema s time da
Ajaccio izgovara po francusku, zato bi Hrvat imao problema da francuska imena izgovara po
svoju? I gdje je granica? Zato frankofona imena na -a Hrvati uporno ne tretiraju kao
francuska (premda sva ostala tretiraju) i sklanjaju ih kao Luka ~ Luke (usp. Derrida ~ Derride,
Benzema ~ Benzeme, Tigana ~ Tigane), dodue s naglaskom na ultimi, zadnjem slogu, tako
valjda zvui francuskije? A opet, genitiv od Delacroix i Degas nikad nee biti Delacroe i Dege.
To bi sad pak opet bilo seljaki, jer svi znaju da je genitiv [delakro'aa] i [de'gaa]. Zato
spominjemo sklonidbu francuskih imena? Zato to je ona izravno povezana s fonologijom,
upravo prozodijom (naglasak na zadnjem slogu uvjetuje u hrvatskome drugaiju sklonidbu), a
oito i s pravopisom (vizualnost pisma jo jednom povratno djeluje na jezik ako je Gjd.
Degasa normalno, zato Gjd. Derridaa nije?).14 Sve to najzad pokazuje koliko je tu razliitih
znanja, navika, tradicija, prestia isprepleteno. S jedne strane postoji svijest o francuskim
Francuzima, s druge svijest o nefrancuskim Francuzima (pa Derrida je Alirac, Benzema je
alirskoga podrijetla, a tamnoputi je Tigana iz Malija, to svi znaju, ne),15 s tree ne osobito
poznavanje francuskoga, s etvrte jaka svijest o tome da je u francuskome naglasak na zadnjem
slogu, s pete grafijski oblik imena, sa este tradicija standardnoga (k tomu i maloga) jezika koji
ipak uvelike dri do izvornosti. Jednostavno je pitanje: Ima li sve to na umu Francuz kad
izgovara hrvatska imena? Vjerojatno ne. Njemu je Janica Kosteli [ani'ka koste'lik].
14
Vizualnost pisma ogleda se i u ocjenama poput one da bi Ijd. i pridjev od Bruce Lee ipak trebali biti Leejem,
Leejev, jer bi tri e zaredom Hrvatima bila jako neobina, ime Tennessee da ne spominjemo. Ali tri o u Ijd. i u
pridjevu od John Woo nisu nam toliko neobina, pa tu ne umeemo nita Wooom, Wooov. Ili?
15
Sve u sve, oduevljava koliina obavijesti kojima prosjeno obavijeten hrvatski govornik i sportski kladilac o
Francuzima raspolae ili misli da bi trebao raspolagati. Kamo sree da toliko zna o govornicima svojega jezika.
Dodatak iliti kejsstadi: Engleske pozajmljenice u havajskome. U predavanju 06 nekoliko e

se puta spomenuti havajski, jezik s fonolokim sustavom svega 13 fonema, neobinim izmeu
ostalog i stoga to bi ako se broje i dugi i kratki vokali bio jedan od svjetskih rariteta s vie
vokala od konsonanata, stoga to ima h, a nema s itd. Gussenhoven Jacobs (2005: 3.23)
daju vrlo pouan uvid u to to se dogaa kad se u takvu jeziku adaptiraju rijei iz jezika s triput
vie fonema, kakav je engleski, dakle kad nekakvih plus-minus 35 jedinica treba izgovoriti s 13
domaih. Slog je u havajskome uvijek otvoren (V, ili CV, ili CVV, v. o tome predavanje 08),
prema tomu svi e se engleski zatvoreni slogovi morati otvoriti, a fonoloki je sustav ovakav:
p
u
e
o
a
Pa da ne bi sve ostalo na naim palanakim hrvatskim nadmudrivanjima, evo primjera

(Gussenhoven Jacobs 2005: 39; engl. izgovor njihov je). Ako imamo na pameti havajski
fonoloki sustav, oni ne mogu biti ni neobini ni zaudni, oni mogu biti samo takvi kakvi jesu:
engl.
hav.
Albert A.
['lbt]
alapaki
ticket karta, ulaznica
['tkt]
kikiki
soap sapun
[sp]
kopa
beer pivo
[b]
pia
kilt kilt
[klt]
kiliki
brush etka
[brS]
palaki
story pria
[stri]
kole
school kola
[skul]
kola
wine vino
[wan]
waina
rice ria
[ras]
laiki
bell zvono
[bl]
pele
flour brano
['fla]
palaoa
zodiac zodijak
['zdik]
kokiaka
thousand tisuu
[aznd]
kaukani
palm dlan; palma
[pm]
paama
elephant slon
['lfnt]
elepani
Merry Christmas [mri krsms] estit Boi! doe mu ga u hav. neto kao [mele kelikimaka].
UVOD U HRVATSKU FONOLOGIJU
Abeceda je ustaljeni poredak grafema u latininim pismima; alfabet bi bio ustaljeni poredak
grafema u kojem god pismu, odnosno hrvatski i meunarodni termin nisu posve istoznani. Grafem
naelno valja uzeti kao apstraktniji pojam od slova ili grafa, ili barem sloeniji (slino kao odnos
morfema prema morfu, v. predavanje 02, ili fonema prema fonu, v. dalje). Grafem je predodba,
grafem je jedinica unutar pojedinoga slovopisnoga sustava, koja se ostvaruje putem slova, odnosno
grafa. Primjerice grafem a (zapisat emo ga slovom a u izlomljenim zagradama), moe se ostvariti
na ove naine, ovim znakovima: a, A, a, A, a, A Sve te realizacije grafema a jesu slova,
odnosno grafovi, a kako ih je vie, one su uvijek samim time i alografi. Jedan se grafem moe
ostvarivati i drugaije, sloenije, pomou vie jednostavnih znakova, pa se primjerice grafem
(zapisat emo ga tako) moe ostvariti ovako: , , , , nj, Nj, NJ, , , , , nj, Nj, NJ, , , , ,
nj, Nj, NJ Dakle s jednim ili dvama slovima, koja dva slova tada nisu realizacija dvaju grafema,
nego jednoga! Jedan grafem moe se dakle ostvarivati, realizirati pomou vie slova, grafova. Tako
u razliitim abecedama postoje monografi ili jednoslovi (npr. hrv. a, b, c), digrafi ili dvoslovi (npr.
hrv. d, lj, nj), trigrafi ili troslovi (o hrv. ije v. dalje, njem. sch u njem. Schwester sestra, fr. eau
o u fr. eau voda), tetragrafi ili etveroslovi (npr. engl. ough u u engl. through kroz, njem. tsch
u njem. Deutsch Nijemac, fr. eaux o u fr. Bordeaux), pentagrafi ili petoslovi (ti su izrazito
rijetki, npr. njem. tzsch u njem. imenima tipa Nietzsche, ili u irskome, gdje ima i heksagrafa,
estoslova). Slovo ili graf jednostavan je oblik slovo grafem moe ostvarivati smo, slovo se moe
nadograivati dodatnim (dijakritikim, nadslovnim i podslovnim) znakovima, slova se mogu slagati
u vieslove, multigrafe. Tek pojednostavljeno grafem i slovo mogu se razumjeti jednakoznano.
Koliko hrvatska abeceda ima grafema? Naravan je odgovor 30. Tako pie u svim
prirunicima (pravopisnima, pukokolskima i sl.). Kako s time zapravo stvari stoje?
Grafem sad pojednostavljeno, slov u hrvatskoj je latinici, recimo, 30: 27 jednoslova i 3
dvoslova (d lj nj). Meu jednoslovima 22 su jednostavna, a 5 je izvedenih ( ; slova i j
tradicionalno se ne smatraju izvedenima premda imaju tokicu ponad stupa).
to biljeimo slovima hrvatske abecede? Biljeimo foneme, ili bolje, fonove koji su tipini
ostvaraji pojedinih fonema. Po tome je hrvatska latinica prema Lj. Gaju, koji joj je postavio
temelje, zovemo ju kadto i gajicom (v. na kraju predavanja) fonemsko pismo (ne slogovno,
ne slikovno i sl.). Ako je tako, onda bi 30 hrvatskih grafema odgovaralo brojci 30 hrvatskih
fonema. Kako s time stvar stoji? Koliko hrvatski uope ima fonema? Je li odnos grafema i
fonema uvijek jedan za jedan? Ni na jedno postavljeno pitanje zapravo nema jednoznana
odgovora. Odgovori na njih nuno su isprepleteni, a uvrijeeni odgovori na pojedina od njih,
koliko god uvjerljivi bili, kadto ne bivaju dosljedni u primjeni na druga pitanja.
Evo kako bi otprilike izgledao odnos hrvatskih slova (ABC) te hrvatskih fonova koji su tipini
ostvaraji hrvatskih fonema zabiljeenih tradicionalnim hrvatskim simbolima (HR) i
simbolima Meunarodne fonetike udruge (IPA, v. predavanja 04ab):
ABC
a b c d d e f g h i j k l lj m n nj o p r s t u v z
HR
IPA
a b
e f
g h
e f g x i
k l
k l
m n
t u v
o p r s S t u
Fonem je pak temeljna fonoloka jedinica, temeljna jedinica fonolokoga sustava kojega god
jezika. Fonem je (engl. phoneme) jezina jedinica koja nema znaenja, odnosno (apstraktna)
predodba o najmanjoj jedinici koja utjee na promjenu znaenja, a sama ga nema (Trask
1996: s. v.); najmanja linearna (sljedbena) jedinica u jezinome sustavu koja slui za
sporazumijevanje tako da razlikuje znaenja, iako je sama bez znaenja (Jelaska 2004: 61).
Jedinice manje od fonema nisu vie linearne (sljedbene), nego simultane (istodobne). Budui
da utjee na promjenu znaenja, za fonem su naelno kljuna akustika obiljeja, ona njegova
obiljeja koja se sluhom percipiraju (opaaju) istodobno. Ta se obiljeja zovu razlikovnima
(distinktivnima). Dakle kljuna za fonem jest opreka (kontrast) prema drugomu fonemu.1
Udruivanjem fonem nastaju rijei razliita znaenja. Kao pri svakom jezinom ulanavanju
pritom su vani i izbor fonema i njihov redoslijed u nizu.2 Fonem je rezultat druge jezine
artikulacije, koja je zasluna za gospodarnost, ekonominost jezika s konanim i zapravo
malim brojem razlikovnih jedinica bez znaenja (fonem u jeziku ima od 15-ak do nekoliko
desetaka, ali nema jezika s 200 fonema) mogue je njihovim izborom i nizanjem nainiti
beskonaan broj znaenjskih jedinica (morfema, rezultata prve jezine artikulacije). Fonem se
(p)ostvaruje, realizira kao fon. Fonemi su ideje, predodbe, oni nam nisu neposredno dani, do
njih dolazimo apstrahiranjem fonova. Usporedimo li nekoliko fonova koje u hrvatskome
biljeimo slovom n, uz malo slunoga truda razaznajemo da su oni zapravo razliiti:
Zato se fonem kadto zove i razlikovnim glasom; fonem je ista drugost (Jakobson Halle 1956).
Mogunostima i ogranienjima u nizanju fonema unutar rijei i sloga pojedinoga jezika bavi se fonoloka
poddisciplina koja se zove fonotaktika (v. predavanje 08).
narod, strana, Ana, jedan
[n]
alveolarno ili dentalno
onda
[n]
dentalno (ispred dentala)
stranka, banka, Anka, tango
[]
velarno (ispred velara)
izvannastavni
[n ]
geminirano, udvojeno, produeno
aneo, inun, injekcija
[n] [nj]
palatalizirano (ispred palatala) (v. Brozovi 1991)
granica, kanda
[ ]
ispred postalveolara (v. Brozovi 1991)
U pojedinim izvedenicama pisat emo kadto ve i druga slova (nj, m):

granje
[ ]
palatalni nazal
jedanput, nastamba, himba
[m]
bilabijalni nazal
invalid, konformist, komfor
[]
labio-dentalni nazal
bombon
[]
nazalno o?
Od svih tih fonova najmanje je o okolini, kontekstu ovisan onaj prvi [n] kakvo imamo u
narod, strana, Ana, jedan (kontekst aa tipino je i univerzalno najneutralniji).3 Zbog toga to
je najmanje ovisan o okolini, drimo ga tipinim predstavnikom fonema o kojemu je tu rije, pa
onda i taj fonem dubinski predoujemo, prikazujemo (engl. underlying representation) kao /n/.
Budui da je fonem ideja, mogli bismo ga prikazati i kao /?/, i kao /&/, i kao /17/, ali to ne bi
bilo praktino ni intuitivno. Fon kakav imamo u strana smatramo tipinim ostvarajem fonema
/n/, a fonove kakve imamo u stranka, aneo, izvannastavni smatramo poloajno uvjetovanim
inaicama fonema /n/. Sva ta etiri fona mi u svojem umu povezujemo s jednom te istom
jedinicom, kad govorimo i kad sluamo svoj jezik, sva ta etiri fona doivljavamo kao lanove
jednoga te istog razreda. Taj razred (engl. class), taj skup istih (!) obiljeja koja u tim etirima
razliitim (!) fonovima u svojem umu prepoznajemo to je fonem, upravo fonem /n/. Fonove
kakve imamo u granje, jedanput, himba ne smatramo vie ostvarenim inaicama fonema /n/,
nego ostvarajima drugih fonema // i /m/,4 koji pak svoje tipine ostvaraje imaju npr. u
rijeima manjak, njak (glasanje magarca), mama. Posebno je pitanje o kojemu se fonemu radi
npr. u rijeima komfor, invalid, bomba. Dakle beskonanu sveukupnost svojih ostvarenih
glasova govornik hrvatskoga u svojem umu razvrstava u nekih 30-ak razreda. On vrlo dobro
moe razlikovati mnogo vie glasova (v. predavanje 04b), ali sve te glasove on svodi na 30-ak
razlikovnih razreda. Ti razlikovni razredi, te razlikovne jedinice to su hrvatski fonemi.
3
Zato zvuni zapisi kojima se glasovi u fonetici oprimjeruju i zvue otprilike ovako: na a-na, pa a-pa i sl.
Premda se ve u tome nee svi sloiti. Zato ne udi ni pravopisna dvojba pri biljeenju tih rijei.
Usto metodoloka napomena, podrazumijeva se, ali valja ju iskazati: Naravno da se pri uspostavi
fonemskoga sustava pojedinoga jezika moramo prije svega osloniti na svoju intuiciju o slunoj
slinosti glasova, kako god ona neuhvatljiva, labava bila. Foneme pronalazimo meu slinim
fonovima. Krenuvi od rijei poput kap, kip, kut a [k] u njima izgovaramo razliito, u njima su
dakle tri razliita, ali slina poetna glasa, uvjetovana slijedeim vokalima mi dolazimo do fonema
/k/. No suho teorijski mogli bismo krenuti i ovako: Iza [a] i [i] u hrvatskome imamo [p], a iza [u]
imamo [t]. Dakle: [p] i [t] okolinom su uvjetovane inaice jednoga fonema, a na nama je samo da
utvrdimo koji je to. Takvu metodu unaprijed odbacujemo ne samo stoga to bismo pomou drugih
rijei lako dokazali da to nije tako, nego stoga to intuitivno [p] i [t] nikako ne okupljamo u isti
glasovni razred, u svijesti, pomisli izvornoga govornika hrvatskoga to su unaprijed razliite jedinice.
Vidjesmo da se fonem moe (p)ostvariti, realizirati na nekoliko naina (v. i kari 1991: 3501):
1) Kao svoj tipini ostvaraj: narod, strana, Ana;
2) Kao poloajna, kombinatorna inaica: stranka, banka, Anka, izvannastavni, aneo;
3) Kao tipini ostvaraj drugoga fonema, onako kako bi se idealno ostvario drugi fonem:
jedanput, nastamba (kao mama), granje (kao njak, glasanje magarca);
4) Kao poloajna, kombinatorna inaica drugoga fonema: invalid, komfor;
5) Kao nula, nita, npr. pri gubljenju: kazalitni kazalini, mjestni mjesni;
6) Neto to nije fonem moe se ostvariti kao fon, npr. pri umetanju: a Ana, bio bijo.5
Izgovorne inaice ili varijante pri ostvaraju istoga fonema jesu alofoni (gr. llos drugi,
phn glas, engl. allophone) tog fonema.6 Inaice koje su naelno neovisne o kontekstu,
fonolokoj svojoj okolini, odnosno najmanje mogue ovisne o njemu i emocionalno neutralne
zovu se osnovnim, temeljnim inaicama (fr. variantes fondamentales) ili osnovnim
alofonima. Takve su npr. inaice fonema /n/ u strana, Ana, narod. U hrvatskim se
gramatikama nerijetko zaboravlja da prije svega valja govoriti o osnovnim inaicama.
Besmisleno je govoriti o kombinatornim i slobodnim inaicama (v. dalje) ako nemamo na
pameti to da je svaki izgovoreni fon odmah i istodobno alofon, jer pripada razredu fonova koji
su ostvaraj istoga fonema i sa svim fonovima unutar tog razreda uspostavlja odnos.7
Taj intervokalni fon u hrvatskome onda poistovjeujemo s fonemom /j/ (o umetanju j v. predavanje 02).
Varijanta je termin Prakoga jezikoslovnog kruga (N. Trubeckoj). Za termin alofon nude se u literaturi dva
podatka da ga skovao veliki engleski fonetiar Daniel Jones (18811967) (Muljai 1972: 130, bilj. 5; prenosi
podatak iz rada eha Josefa Vacheka), odnosno da ga je g. 1938. u svojoj disertaciji skovao poznati ameriki
jezikoslovac Benjamin Lee Whorf (18971941) (v. npr. Trask 1996: s. v. allophone; tako tvrdi i Wikipedia).
7
Isti e se metodoloki problem javiti i u morfologiji u odnosu morfema i morfa, tek to e ondje utjecaj
individualnogovornikoga biti mnogo manji, malen do razine irelevantnoga.
Poloajno uvjetovani ili pozicijski uvjetovani alofoni (to je noviji i proireniji termin, engl.
conditioned allophone), ili kombinatorne inaice (njem. kombinatorische Variante, fr.
variante combinatoire, engl. combinatory variant), ili komplementarne inaice (dopunske,
dopumbene), nastaju zbog utjecaja glasovne okoline u kojoj se pojedini fon ostvaruje. Takvi
su npr. ostvaraji fonema /n/ u stranka, aneo, izvannastavni. Njihova raspodjela (distribucija)
ovisi o okolini, pa e ostvaraj fonema /n/ u Ana biti alveolarno [n] ili dentalno [n], a u Anka
velarno []. Za takve alofone kae se da su u komplemetarnoj distribuciji gdje je velarno
[], ne moe biti alveolarno [n], i obratno. Pribrojimo li takve alofone hrvatskih fonema
osnovnim njihovim alofonima, dolazimo do okvirne brojke 5060 hrvatskih (alo)fona.8
Slobodni ili fakultativni alofoni (njem. fakultative Variante, fr. variante facultative, engl.
optional variant, free variation) oni su kojima je raspodjela (distribucija) slobodna, ne ovisi o
kontekstu, okolini i u tom je smislu nepredvidljiva (za razliku od raspodjele uvjetovanih
alofona, koja je uvjatovana, pa stoga i predvidljiva) nego o pojedinevu dijalektalnome,
regionalnome i socijalnome podrijetlu, o njegovim fiziolokim datostima, raspoloenju,
zdravlju, ivotnoj dobi, spolu, naobrazbi Izvorni govornik hrvatskoga n u strana moe
izgovoriti zubno (dentalno) ili desniki (alveolarno), h u strah ~ straha moe izgovoriti jedreno
(velarno) i grleno (glotalno), i to se nee smatrati odstupanjem od hrvatskoga jezika. Slobodne
inaice mogu biti generalne i individualne (v. i Trubeckoj 1971 [1939]: I.II.1; Muljai 1972:
43). Ako se ne smatraju odstupanjem od ortoepske norme, ope su, generalne; ako je normi
prihvatljiva samo jedna, ona druga je pojedinana, individualna (termin dakle treba shvatiti
tako, u okviru jednoga jezika, ne kao sve bezbrojne i neponovljive realizacije svakog alofona),
bilo regionalna, bilo socijalna, bilo patoloka. Hrvatsko r alveolarno je, uvularno r pripada
govornim poremeajima; s druge strane francusko r uvularno je, a alveolarno r u francuskome
moe biti regionalno ili pak arhaino i afektivno. Razlika izmeu dvojega opega i
pojedinanoga nije uvijek otra: Prema hrvatskoj normi i razliiti su fonemi, pa bi njihovo
fonsko izjednaavanje bila individualna, regionalna odlika govornika, no prema uzusu oni su
zapravo slobodne inaice i za oba je prihvatljiv neki srednji ostvareni glas. Junohrvatska pak
smjena finalnoga m n (npr. ja sam ja san) nije injenica nadregionalno prihvaena uzusa.
Lass (1984: 21) dodaje da ak i fonemi mogu biti podloni slobodnom odabiru, ne samo fonovi, no
da su takve pojave rubne i nesustavne. Tako e npr. engl. evolution neki govornici izgovoriti sa [i ],
neki sa [], i time suspendirati inae postojeu engl. opreku /i / ~ // (usp. beet repa; cikla ~ bet
oklada, bead zrnce ~ bed krevet), to se meutim u revolution nikada nee dogoditi. Slino
bismo u hrvatskome mogli traiti u rijei(ma) kraljenica i kraljenica, u kojoj je suspendirana inae
sasvim jasna opreka // i // (usp. liti se ~ liti /se/), to se u konica ili ronica nee dogoditi.
V. predavanje 04b. Teko da brojka moe biti konana, definitivna, to se vidi ve prema razliitim popisima u
razliitim prirunicima. Dodamo li primjerice nazalizirane vokale (v. Napomene u predavanju 04b) ili pojedine
fonove koji se nigdje ne spominju (velarni nazal [] kakav imamo u stranka, tango prirunicima nije nepoznat,
pa se onda samo od sebe namee pitanje palatalnoga nazala ispred velara, odnosno zato se ne govori o onome
[] kakvo imamo u sanjke, Gjd. manjka, konj ga je), tada bi broj hrvatskih fonova mogao biti i vei.
Praka jezikoslovna kola raspoznavala je i 15-ak tipova varijanata, nijansirano razluenih

unutar triju dosad spomenutih (v. Trubeckoj 1971 [1939]: I.II.1; Muljai 1972: 132). Danas
obino govorimo o spomenutim trima osnovnima, uvjetovanima i slobodnima kadto jo i
o dvama posebnim tipovima slobodnih alofona ekspresivnima i ekstrafonematskima.
Ekspresivni ili emfatiki alofoni zapravo su (fono)stilistike inaice, nerijetko praene
posebnim naglaskom i melodijom, one koje emo uti ili izgovoriti u slobodnijem
familijarnom govoru, pri hotiminu oponaanju tuega govora, primjerice pri oponaanju
djejega govora, u tepanju (esto umekano, palatalizirano ostvarivanje inae neumekanih
konsonanata, s konotacijom umilnosti, njenosti, bezazlenosti), oponaanju dijalekata (npr.
kad S. Novak umjesto socijalistika napie alika, s mnogo tokavskoga sinkopiranja),
oponaanju neijega govornoga poremeaja i sl. (v. takoer Muljai: ibid.; kari 1991:
9303). Ekspresivnu inaicu fonema /o/, jako dugo i malo naglasno zavinuto [o], imamo npr.
u supersuperlativu dooo-br , kako se u naijem stranama nerijetko najpohvalnije mogue
kae za rakijicu poto se malo otpije.9 Ekspresivno je u suvremenome hrvatskome [r]
izgovarati izrazito dugo, s vie od dva treptaja, npr. [krrrv] (v. kari 2009: 79), to moemo
uti u deklamaciji, glumi. U francuskome se s posebnim konotacijama (npr. isticanje pojedine
rijei) rabi tzv. accent dinsistance, akcent na prvome slogu, nerijetko praen duljenjem
konsonanta (u fr. naglasak je inae redovito na zadnjem slogu). aptav se glas (engl. breathy,
v. predavanje 04a) piu Gussenhoven i Jacobs (2005: 4) u europskim jezicima rabi za
signaliziranje povjerljivosti u govoru ili pak za komino stvaranje dojma seksi glasa.
Ekstrafonematski alofoni zovu se tako jer su izvanjski, eksterni fonolokomu sustavu jezika
o kojemu je rije, u njemu ih inae upravilu nema, a pojavljuju se u holofraznim rijeima
rijeima koje znae itave reenice, kakve su primjerice hrv. da, ne, onomatopeje, dozivi za
ivotinje i sl. Takve se rijei nerijetko fonetski vladaju posve netipino. Stoga nije udno da i
u hrvatskih uzvika nalazimo neobine alofone, primjerice onaj neobian nazalni glas koji
piemo kao hm, slogotvorno s u onomatopeji pst! tiho!, jako dugo r u onomatopeji brrr!
zima mi je, klikove pri dozivanju ivotinja, naglaen zadnji slog u uzviku a-h i sl. (neke od
tih primjera spominje i Trubeckoj 1971 [1939]: 208). Da bude jasnije: Nemaju sve holofrazne
rijei ekstrafonematske alofone! Fon [d] u rijei da tipian je, prototipan ostvaraj hrvatskoga
/d/, ne moe biti tipiniji, u njemu nema nita ekstrafonematsko. Rije da tu je samo kao
primjer holofrazne rijei, a ne kao primjer ekstrafonematske inaice fonema. Ali ako ba
hoemo, i rije da moe imati oblik s ekstrafonematskim alofonom, primjerice kad preko
volje potvrdno ne kaemo [da], nego [nda] ili [nda] e, u takvu obliku ono [nd] ili [nd]
ekstrafonematska je inaica fonema /d/, neke vrste prednazalizirano [d].
O tome je u jednome tekstu o prevoenju A. B. imia ozbiljno na njegov osobit nain ozbiljnoga pisao K.
Pranji (Jedan troslovan u etirma [sic!] prijevodima, Zbornik radova s Maunarodnoga znanstvenog skupa o
hrvatskom knjievniku Antunu Branku imiu, Drinovci, 5. i 6. rujna 2008, Matica hrvatska, Grude, 2008, str. 22).
Uzgred, koji bi bio odgovor na pitanje koliko hrvatski ima glasova. Mogua su barem tri: 1)
ima 3031, ako pod glas razumijemo razlikovne razrede glasova, tj. foneme; 2) ima 5060,
ako pod glas razumijemo sve osnovne, neuvjetovane, i sve poloajno uvjetovane ostvaraje
razlikovnih glasova, tj. alofone, i one koji uope nemaju razlikovni status ili pripadaju
uzvicima i krikovima; 3) ima beskonano, ako pod glas razumijemo apsolutno sve bezbrojne
inaice svih glasova koje su govornici hrvatskoga ikad izgovorili ili to misle uiniti.
A koliko fonema hrvatski ima? Do koliko razlikovnih jedinica dolazimo apstrahiranjem onih
5060 osnovnih i poloajnih njihovih inaica? Ni tu odgovor nije jednoznaan.
Tradicionalna i dan-danas vrijedea temeljna metoda utvrivanja fonemskosti, broja fonema i
njihova inventara u kojemu jeziku, jest metoda komutacije ili supstitucije utvrivanje opreka
(opozicija) iznalaenjem besprijekornih minimalnih parova, rije razliita znaenja koje se
razlikuju samo jednim i to neuvjetovanim odsjekom, ili jo bolje, samo jednim obiljejem, dok
su im svi ostali odsjeci i naglasna svojstva isti, po mogunosti pripadaju istoj vrsti rijei i nisu
neprototipni leksemi. Primjerice u nizu p ti ~ b ti ~ l ti ~ m ti ~ v ti ~ r ti sve redom imamo
parove kojima dokazujemo da su p b l m v r u hrvatskome fonemi, razlikovne jedinice, a idealan
meu njima jest npr. p ti ~ b ti (odsjeci se razlikuju samo u jednom obiljeju, zvunosti,
lanovi para iste su vrste rijei, istoga naglaska, prototipne su hrvatske rijei). Meu fonemima
vlada paralelna distribucija (za razliku od komplementarne, koja vlada meu alofonima). U
klasinim fonolokim teorijama (prva polovica 20. st.) metoda komutacije dri se kljunom, u
novijim pristupima ona je i dalje veoma vana, najvanija, ali nije i jedina. Metodom
komutacije moemo doi i do subminimalnih parova, takvih koji se razlikuju i) u dvama
odsjecima (npr. hrv. kr va ~ sl va, kokoi ~ kokoji), ii) u naglasku (npr. hrv. kr va ~ trva ~
pr va), iii) u kojima izgovor jednoga fonema nije predvidljiv (Muljai 1972: 41, s
primjerima iz talijanskoga, u hrvatskome je takvo to tee pronai, moda kod [r] i [ ] u rijeima
poput mare i zare, v. predavanje 04b). Fonem // (IPA: / /) u engleskome nije ba lako
dokazati minimalnim parovima, pa za to mogu posluiti i subminimalni (engl. near-minimal),
npr. vicious ['v Ss] zloban, okrutan ~ vision ['vi ()n] vid, u kojemu se rijei razlikuju u
dvama odsjecima ([-Ss] ~ [- ()n]), ili npr. Asher ['aSS] (Aer, brat Josipov, jedan od 12
Jakovljevih sinova iz Knjige postanka) ~ azure ['a ] sjetloplav, azuran, gdje u drugoj rijei
izgovor fonema nije predvidljiv, odnosno moe biti ['a ], ['a j( )], ['azj( )] (moe i ['e -])
(Lass 1984: 20). U nedostatku minimalnih i subminimalni parovi mogu biti neka vrsta dokaza
fonemskosti. Rekosmo, fonem bi morao imati slobodnu distribuciju, raspodjelu, odnosno ne bi
smio biti kontekstualno uvjetovan, to odmah znai da izgovorne pojave na junkturama,
morfskim avovima nisu besprijekoran dokaz fonemskosti, dakle [c] u hrvatski (~ npr. hrvaki
hrva) nije dokaz fonema /c/ jer je rezultat glasovne promjene na morfskome avu
7
(hrvat+sk+i), kao to u njemakome Muljaiev (1972: 43) primjer besprijekoran par ne

ine rijei Tauchen [] (dem. od Tau ue, dakle Tau-chen) i tauchen [ ] (roniti; ronjenje,
dakle tauch-en), u kojima je razlika [] i [ ] uvjetovana junkturama. U tom smislu svi primjeri
koje anglo-saksonska literatura bez ustruavanja donosi za // a posljedica su palatalizacije na
junkturi, npr. vision, pleasure zapravo nisu besprijekorni dokaz engleskoga //. I naravno,
fonem mora imati razlikovnu ulogu, jer kako mu i definicija veli mora razlikovati jedan
morfem od drugoga, jednu rije od druge, kako je u piti ~ biti Istiemo da je rije o
znaenjskoj razlici. Razlike mogu biti i samo simptomatine, indeksne razliit izgovor
glasova moe upuivati na spolno, zemljopisno, zdravstveno ili kakvo god stanje govornika, na
govorni stil ali dok se ne mijenja znaenje, nema ni fonemske razlike. Da saberemo, razliiti
teorijski pristupi urodili su razliitim prebrojavanjem i razliitim inventarom hrvatskoga
fonemskog sustava, pa moemo rei da je fonema u hrvatskome tridesetak:
1) 29 bez fonema j;
2) 30 kolokvijalno reeno, koliko slova toliko fonema;
3) 31 slogotvorno r fonem, diftong ie nije fonem;
4) 31 diftong ie fonem, ali samo dugi, slogotvorno r ne;
5) 31 diftong ie fonem, kao takav, bez obzira na duinu, slogotvorno r ne;
6) 32 slogotvorno r fonem, dugi diftong ie fonem;
7) 32 slogotvorno r fonem, diftong ie fonem, kao takav, bez obzira na duinu.
Opis (1) nalazimo u R. Jakobsona.10 Opis (2) predteoretski je, nai emo ga u starijim
gramatikama (19. st.), koje i nisu znale to je fonem, govorile su o glasovima.11 Opis (3) imamo
npr. u Silia Pranjkovia (2005), gdje se [ie] ne smatra diftongom, nego dvama glasovima
[j][e].12 Tako je i u prvome izdanju gramatike Bari et al. (1979). Opis (6) imamo u Brozovia
(1991; 2007), a otamo onda i u Bari et al. (1995; 2005). Opis (5) od kraja 1980-ih imamo u
radovima Z. Jelaska (Z. Babi). Opise (4) i (7), premda su zamislivi, u kroatistici ne nalazimo.
10
G. 1949., u prvome strukturalistikom opisu srpsko-hrvatskih fonema (On the identification of phonemic
entities, Travaux du Cercle Linguistique de Copenhague V, 1949; v. Muljai 1972: 115; v. dalje Tablicu 1).
Poslije je D. Brozovi (krajem 1960-ih) lako dokazao da j jest fonem, npr. u minimalnim parovima mn. kokoi ~
prid. kokoji, zamj. mi ~ imp. mij! Mogli bismo dodati dalje im. jutro ~ gl. prid. rad. utro, pril. jako ~ vez. iako i sl.
11
No nerijetko emo uz njih ondje nai i palatale st t zd d. Pa kad ovjek danas usporedi rasprave o fonemima i
morfonemima s tim starim gramatikama, mora se upitati u emu smo to uope spoznajno napredovali. Mareti
pak (1899) govori o 31 glasu on nema st t zd d, ali ima (dz, npr. u lovac ga), koji pie sa .
12
Da je slogotvorno r fonem, J. Sili u to uope ne dvoji (usp. par prst ~ post, mn. prsti ~ gl. pasti). Meutim
bolji bi minimalni par bio onaj koji bi u vezu doveo slogotvorno i neslogotvorno r. Takav bi prema D. Brozoviu
bio Vjd. Istro [ stro] (: Istra) ~ gl. prid. rad. istro [ st o] (: istrti). Komentar v. u tablici u predavanju 04b. Sve u
svemu, prije e biti da je slogotvorno [r] jednostavno alofon fonema /r/, a ne zaseban fonem.
Ako se sad vratimo hrvatskoj abecedi, i ako pretpostavimo da je slov (grafem) u njoj 30,
jasno je imamo neki problem, da odnos jedno slovo = jedan fonem nije potovan. Gdje nije?
1) Dvoslovima d lj nj mi, dodue, biljeimo foneme
(npr. damija, ljubav, panj, Ajd.
nju /prema Njd. ona/), ali ti dvoslovi jednaki su skupovima slov d+ l+j n+j, kojima
biljeimo po dva fonema, d+ l+j n+j (npr. nadivjeti, izvanjezini, injekcija).13
2) Slovom r biljeimo foneme ako mislimo da su dva r i . Razliku neslogotvornosti i
slogotvornosti ni inae ne biljeimo (npr. noga ~ njutn, uho ~ aut, humak ~ hm!), odnosno
neslogotvorno i zapravo biljeimo kao j (usp. [j] u jaram, jugo i [i] u pijem, dijeta).
3) Diftong ie (jat, odraz jata) ako mislimo da je fonem, ili uope diftong biljeimo na
nekoliko naina. Kad je dug, skupom slov i+j+e (npr. dijete, tijelo, zvijezda, zvijer) ili skupom
slov j+e (npr. pjev, premjetati, Gmn. medvjed, Gmn. vjer).14 Kad je kratak, skupom slova
j+e (npr. djeteta, tjelesa, zvjezdica, zvjerski). Zanimljivo, u pravopisnim se prirunicima autor
koji diftong smatraju fonemom (npr. BFM) ne govori ni o troslovu ije ni o dvoslovu je (kojima
bi se taj diftong biljeio). Kad bismo ta dva grafema pribrojili hrvatskoj latinici to bi bilo
logino i dosljedno ona bi imala 32 grafema. Kako god mi o odrazu jata mislili, valja istaknuti
da hrv. slovo i moe biti i oznaka za fonem /i/ (npr. u i, ili, Ivo) i oznaka za nita (npr. mlijeko
[mljeko], korijen [korjen], dijete [djete] beba). Dodatna je nevolja to je niz slova i+j+e
kojime se dugi diftong (ie) najee biljei jednak skupu slova kojima se biljee fonemi i+j+e
(odnosno i+i+e).15 Drugim rijeima, mi u pijem mlijeko imamo dva posve razliita slijeda slova
i+j+e: u pijem imamo pet grafema, pet fonema (p+i+j+e+m)16 i pet fonova [pijem], a u
mlijeko imamo sedam ili pet grafema (ovisno o raunanju, sedam jednoslova ili etiri
jednoslova i jedan troslov), pet ili est fonema (ovisno o tretmanu diftonga, m+l+ie+k+o ili
m+l+j+e+k+o) te est ili pet fonova [mljeko], ili [meko], ili [mlieko], ovisno o izgovoru.
Slino se dade pokazati i na odnosu rije dijete (mn. od dijeta) prehrana ~ dijete beba.
13
Za l+j zapravo nema primjera (moda u nekoj posuenici, npr. povre la Julienne, to se obino izgovara
[iljen] ili ak [ien], premda se pie ilijen, usp. milje u predavanju 03 kod Jotacije). irilica je u tom smislu
dotjeranija od latinice, ima jednoslove naspram skupova slova . Da bi nevolji doskoila, HAZU
(JAZU) u svojim izdanjima nerijetko rabi (nekad jest) slova ; slovo umjesto d [ ] rabi i kari (2009).
14
Rije s dugim jatom (ne produenim, nego dugim) u kojima jat biljeimo sa je u hrvatskome ima nekoliko
desetaka (v. npr. BMM: 29), meu njima i tako este poput pjev, gnjev, bescjenje, narjeje, rjenik, vjesnik.
15
kari (1996) na temelju pregleda raunalne baze donosi podatak da je od svih rijei u hrvatskome koje imaju
slovni skup ije ak 38% onih u kojima to ije nije oznaka za dugi odraz jata, dakle vie od treine (v. predavanje 07).
16
To j nerijetko se tretira kao alofonsko neslogotvorno i, koje u hrvatskome poistovjeujemo s fonemom j.
Usput sasma praktina pravopisno-tehnika posljedica: Svi raunalni programi za prijelom

teksta na kraju e retka rastaviti mli-jeko, di-jete, a lektori u tome nee vidjeti nita sporno.
Ali hoda, granje ne rastavljaju hod-a, gran-je. A to bi bilo isto. Jednostavno im netko treba
rei da je ije jedan grafem (kad oznaava dugi jat), program to ne moe znati sam.
I jo opaska o jednom osobitom sluaju pisanja j. Vidjesmo dakle da u hrvatskome tradicionalno
piemo i ondje gdje glasa [i] nema (mlijeko, dijete). Iz ne posve razumljivih razloga pojedini
pravopisni prirunici preporuuju pisanje j u sklonidbi stranih imena gdje glasa [j] takoer nema.
O tome treba li u kosim padeima od Cibalia [cibalija], Virginia [vir inija], Nokia [nokija] pisati
intervokalno j (Nokie ili Nokije), moe se razgovarati i preporuke su razliite. Meutim
inzistiranje na pisanju takva j urodilo je preporukom da se i u kosim padeima od engl. Patricia
[patria], Georgia [ o(r) a], tal. Brescia [brea], fr. Charleroi [arlroa] pie nekakvo j. Odakle tu
intervokalno j kad intervokalnoga poloaja nema, odnosno ako ga ima, nije rije o kontaktu [i] i
drugoga vokala!? Koji izgovor podrazumijeva pisanje Gjd. engl. Patricije? Moda [patrije]?
4) Diftong aj koji imamo npr. u jedanaest, etrnaestica biljeimo sa ae, dakle u tim
sluajevima (u brojevima s formantom -naest-) sa e biljeimo j, odnosno neslogotvorno i.17
5) Mnogi su sluajevi u kojima glasovne promjene ne biljeimo. Pitanje je onda dakle koje
foneme biljeimo u jedanput, gradski, uzetati se. Je li u himba, stambeni, zelemba, komfor,
infarkt isti fonem kao to je u jedanput, vodenbuha, stranputica, konformist, amfora ili nije? I
ako je isti, koji je, /m/ ili /n/, ili je oboje? Ortografska konvencija koliko god da se temeljila na
intuiciji i tradiciji moe biti jako varljiva. To da hrvatski pravopis nalae pisanje
iznadprosjean i natprosjean, zanimljivo je samo po sebi i bez tekih pitanja o fonemima. A
teko pitanje ovo je: Imamo li tu posla s dvama razliitim fonemima (/d/ i /t/, i ako da, zato?) ili
o jednome te istome fonemu koji, eto, piemo razliito (i ako je tako, je li taj fonem /d/ ili je /t/)?
Sve u svemu, budui da je fonem ideja, predodba, nije uvijek lako odrediti to jest fonem, a to
nije. Na to utjecaja osim (ne)postojanja minimalnoga para mogu imati svijest o fonemu,
znaenje rijei, pismenost, pravopis. Sve to utjee na predodbu i kadto je jednako vano kao
to su i minimalni parovi. Pa sve i ako se dogovorimo oko broja fonema u nekome jeziku
(npr. hrvatskome), ostat e nam pitanja tipa je li u iznadprosjean i natprosjean isti fonem.
Na pitanje postavljeno u (5) rana je praka strukturalistika fonologija (Trubeckoj 1971
[1939]: I.III.2, I.V) odgovarala pojmovima neutralizacije, to je nita drugo doli
suspendiranje opreke (kontrasta), i arhifonema (termin je g. 1929. smislio R. Jakobson).
17
Oko statusa tog diftonga prirunici se ba i nee sloiti (naii emo na preporuene nediftonke naglaske tipa
[dvanastica]), no nedvojbeno je da dobar dio gradskih govornika izgovara upravo [jednist], [dvanistica].
10
Arhifonem je ukupnost, upravo presjek ili najmanji zajedniki nazivnik obiljej svojstvenih
dvama inae razliitim, oprenim fonemima, koja se ukupnost pojavljuje se na poloajima
neutralizacije, onda kad je opreka meu tim dvama fonemima suspendirana.18 Poloaji
neutralizacije trea su vrsta poloaja u kojima se fonem moe pojaviti. Prva su ve spomenuta
paralelna distribucija (u kojoj su fonemi razlikovni), druga su komplementarna distribucija (u
kojoj se pojavljuju alofoni), trea su neutralizacijske pozicije, takve u kojima je opreka meu
dvama fonemima potrta. U kajkavskome, u ruskome ili u njemakome takva je primjerice
pozicija kraja rijei, na kojemu se uvijek pojavljuje bezvuni konsonant, usp. npr. kajk. bok
[bok] i Bog [bok] ili njem. Rat [ra t] kota i Rad [ra t] savjet. U takvim njemakim
sluajevima Trubeckoj e rei da je rije ni o fonemu /t/ ni o fonemu /d/, nego o arhifonemu
/T/, koji niti je bezvuan niti je zvuan, on je nenazalni dentalni okluziv kao takav
(Trubeckoj 1971 [1939]: 79, 230), a ovisno o neutralizacijskome poloaju moe se ostvariti
bilo kao bezvuan bilo kao zvuan (u njemakome to e biti bezvuno [t]). Tako gledano u
hrvatskome G trupca (~ trupac) i G vrapca (~ vrabac) ne bismo imali ni /p/ ni /b/, nego
bismo u genitivnom obliku imali arhifonem koji bismo odredili kao bilabijalni okluziv, /P/ ili
//p// (za biljeenje e se odabrati bezvuno /p/ jer je neutralizacijska okolina bezvuno /c/).
Problem: U amfora i infarkt ne bismo imali ni /m/ ni /n/, nego arhifonem koji bismo odredili
kao? Kao to? Kao labio-dentalni nazal? Ali u hrvatskome labio-dentalni nazal nije fonem.
Znai arhifonem moe biti i neto to nije fonem. Ako je arhifonem zaseban pojam koji
pripada zasebnoj razini opisa, onda to i ne bi bilo udno. Samo pritom valja upozoriti na troje.
Prvo, opis se time uslonjava. To ne znai nuno da je samim time i lo. Drugo, arhifonem
moemo povezati s morfonemom (slian pojam, ne uvijek jasno razluen, v. predavanje 07),
terminom i pojmom kojim se u nas jako slui J. Sili primjenjujui ga na hrvatski jat jat je
morfonem koji se ostvaruje neim to nije on sam, a ostvaraj ovisi o morfonolokom okruju.
Jat je ukupnost svojih ostvaraja ([j], [j], [e], [i]) i istodobno nijedan od njih, jat je jedinica
druge razine. To nadalje znai da broj fonema i broj arhifonema nee biti isti. Na ogranienu
primjeru s mama, strana, himba, amfora, infarkt, banka razine bi opisa u hrvatskome bile:
arhifonemska
//m//
////
//n//
fonetska
[m]
[]
[n]
fonemska
/m/
[]
/n/
18
U drugim klasinim fonolokim pravcima najee se kao predstavnik dvaju neutraliziranih fonema odabire
jedan od tih dvaju; Praka je kola odabrala jedinicu druge vrste arhifonem (Trask 1996: s. v. neutralization).
11
Tree, da ne bi opet ispalo da je rije samo o hrvatskome problemu, o vrlo slinome s nazalima
u jeziku kannada (dravidski, Indija) pie Lass (1984: poglavlje 3.3), pa utjeno veli: But what
about [J] []? Since they are in complementary distribution, they must be allophones of one
phoneme: but which? [] the choice is arbitrary. A da arhifonem moe biti neto to nije
fonem, pokazuje ameriki engleski u pojavi poznatoj kao engl. tapping (ili flapping), pri kojoj
se intervokalni /t/ i /d/ neutraliziraju u arhifonem // //, nefonemski alveolarni dotanik (engl.
tap, v. IPA-inu tablicu u predavanju 04a) (v. npr. Lass 1984: 50; Spencer 1996: 601, 231):
atom atom
['tm]
[' m]
Adam A.
['dm]
[' m]
better bolji
['bet(r)]
['be (r)]
ladder ljestve
['ld(r)]
['l (r)]
Ako je vjerovati IPA-inu opisu amerikog engleskoga (IPA AmE, v. Literaturu), a nemamo
mu ba razloga ne vjerovati (nainio ga je Peter Ladefoged /19252006/, jedan od
najutjecajnijih modernih fonetiara), ameriki engleski kao fonem ima alveolarni priblinik
[ ], a ne dotanik [ ] (barem u inaici koja je ondje opisana, a to je govor mlaega,
obrazovanoga, gradskoga stanovnitva Srednjega zapada i Zapada SAD-a).
Saberimo. Do fonema dolazimo od fonova. Fonovima se bavi fonetika. Fonemima se bavi
fonologija u uem smislu rijei. Fonologiju naelno zanima percepcija, barem u okvirima
strukturalizma, odnosno kako glasove opaamo i pojmimo (kao razlikovne ili ne), bez obzira
na nain njihove proizvodnje je li proizvoa ovjek, papiga ili MP3-player. Fonologija
jednoga jezika u irem smislu rijei bavi se i fonovima, i fonemima (fonemskim inventarom
tog jezika), i glasovnim promjenama (dakle uvjetima ostvarivanja alofona), i fonotaktikom
(mogunostima i ogranienjima u kombinacijama fonova), i slogovima, i naglaskom
I najzad, vano je imati na pameti da ni fonetiku ni fonologiju ne valja mijeati s drugim
dvjema filolokim disciplinama ortoepijom ili pravogovorom (izabrani i eksplicitno
normirani izgovor te nauk o njemu) i ortografijom ili pravopisom (izabrani i eksplicitno
normirani nain pisanja, koji ukljuuje izabranu i propisanu grafiju ili pismo, slovopis te nauk
o njima). Sve su te discipline povezane, ali i jasno razluene; loe je kad se ne lue.
12
O broju i inventaru fonema u jezicima svijeta.19 Koliko u jezicima svijeta razlikovnih

jedinica fonema obino bude i koje su? Koje su krajnosti, koji je prosjek?
Krajnosti. Ima jezika tako su barem opisani s tek malo vie od 10 fonema (v. Maddieson
2011; Jelaska 2004), primjerice rotokas 11 (Papua Nova Gvineja; 6 + 5), piraha 11
(Amazonija, Brazil; 8 + 3), havajski 13 (austronezijski, malajsko-polinezijski, Havaji; 8 +
5),20 jatmul 15 (engl. iatml, Papua Nova Gvineja; 12 + 3). No ima ih tako su barem opisani
s vie od 100 fonema, priem se kao svojevrstan rekorder spominje jezik !x (khoi-sanski,
Bocvana; mnogo dijalekata),21 koji prema nekim opisima i tumaenjima ima 156 (128 + 28;
Maddieson 2011), prema drugima manje, ali jo uvijek jako mnogo, npr. spominje se 117
konsonanata (Matasovi 2001), 55 konsonanata (Maddieson 2011). Openito, pri
prebrojavanju fonema najei su problem tretman tonova (jesu li razlikovni ili nisu, odnosno
treba li ih brojiti, est sluaj u afrikim jezicima) te sloenih vokala i konsonanata (npr. je li
rije o afrikatama ili o sljedovima, skupovima konsonanata; usp. slian problem s hrv. ie, st,
zd, t, d, njem. pf).22 Ponajvie konsonanata navodno bi imali spomenuti !x, potom !kung
(ili !xung, ili !x) 91, ili 95, ili 97 (khoi-sanski, Namibija, Angola; mnogo klikova) i izumrli
ubiki 73, ili 78, ili 80 (Kavkaz; posljednji govornici donedavna ivjeli u Turskoj, s
Kavkaza protjerani u 19. st.), najmanje rotokas 6 te markiki 7 (austronezijski, malajskopolinezijski, Markiko otoje; p k h m n w ). Logika kae da je najmanji mogui broj vokala
u nekome jeziku 2 (minimalna razlika). Upravo toliko ima ih u abhakome 2 (Kavkaz; a ),
odnosno bilo ih je u ubikome 2 (a 78 konsonanata!), a prema nekim dvojbenim izvjetajima
tako je i u kabardinskome 2 (Kavkaz; i ; prema drugim tumaenjima 5). Kao jezici s
najveim brojem vokala spominju se eenski 33 (Kavkaz; prema nekim raunicama 18, to
je jo uvijek mnogo), !kung 46 (v. Gussenhoven Jacobs 2005: 27) te bru 68 (monkhmerski, Laos, Vijetnam) (v. Hagge 1995; Matasovi 2005; Crothers 1978).23
19
Literatura: Maddieson (2011: 5405), Crothers (1978), Lass (1984: poglavlje 7), Hagge (1995: 2736), Jelaska
(2004: 623), Matasovi (2001: 176, 179; 2005: 656); pojedine detaljne i pouzdane prikaze nudi i Wikipedia.
Pri zbrajanju u zagradi (npr. X + Y) prva brojka znait e nam konsonante, druga vokale, kojih je uvijek manje.
20
V. opis u predavanju 05. Ako se broje i dugi i kratki vokali, onda 18 (8 + 10), to bi bio jedinstven primjer u
svijetu da jezik ima vie vokala od konsonanata (v. Hagge 1995; Matasovi 2001; Jelaska 2004). Slian je
primjer viitski jezik (engl. wichita, Oklahoma, SAD), sa 17 (8 + 9) (v. Hagge 1995).
21
! u nazivu alveolarni je klik, x je velarni frikativ (kao hrvatsko h), sve u svemu, izgovara se neto kao [kho ].
22
Pa stoga podatke o vie od 100 fonema u pojedinome jeziku uvijek valja uzimati obzirno i uvjetno.
23
Kako to izgleda sa 68 vokala i to se tu sve broji i ne broji, bogtepitaj. Koga zanima, nek ita, moda ipak nije
68, nego samo 40-ak: http://sealang.net/sala/archives/pdf8/vuong1999new.pdf.
13
Prosjek. Maddieson (2011) saima rezultate mnogih istraivanja i na uzorku vie od 550 jezika
utvruje da je prosjean broj konsonanata izmeu 22 i 23.24 Oko treine jezika svijeta ima
izmeu 19 i 25 konsonanata, ostali su ravnomjerno rasporeeni treina ih ima vie, treina
manje od toga. Broj konsonanata u izravnoj je vezi s njihovom sloenou i atipinou (ti e
pojmovi zanimati vieglasnu fonologiju, v. dalje) to je broj konsonanata manji, to je manji i
broj atipinih, kao to su klikovi, glotalizirani, dvostruko artikulirani labio-velari, lateralni
frikativi i afrikate, uvulari i faringali. Prosjean je broj vokala u jezicima izmeu 5 i 6.25
Toliko ih ima polovica jezika. Od ostale polovice daleko je vie onih koji imaju vie od toga,
odnosno postoci su ovi: 33% (> 56) i 16% (< 56). Drugim rijeima, tipoloki je neobino da
jezik ima manje od 56 vokala. Izmeu broja konsonanata i broja vokala nema predvidljive
veze u jezicima svijeta nalazimo podjednak broj svih kombinacija.
Inventar konsonanata najee ukljuuje dva niza zapornika (okluziva, engl. stop) bezvune
i zvune (v. i predavanje 04a) koji se obino oblikuju bilabijalno, koronalno i velarno
(koronali se u jezicima mogu razlikovati). Jezika bez okluziva nema, a veoma je rijedak sluaj
da jezik ima vie frikativa od okluziva (tako je npr. u alemanskome/njemakome u
vicarskoj, v. Hagge 1995). Tipini su okluzivi bezvuni: p t k . ak i havajski meu onih
svojih 8 konsonanata ima p k . Da jezik ima samo zvune okluzive, to je jako rijedak sluaj,
tako je npr. u australskome jeziku jidinj (engl. yidi ): b d d g (Lass 1984: 148).
Tipino se na tim trima mjestima usne, jezik+nepce i jedro oblikuju i tri zvuna nazala,
ponajprije n, a est je i palatalni nazal; hrvatski ima m n i alofonsko , dakle sasvim u
skladu s tipologijom. Da jezik nema nazalnih konsonanata, to je izrazito rijedak sluaj, tako je
primjerice u nekim salikim, vakaanskim i imakvanskim jezicima (krajnji SZ SAD-a).26
Frikativi su najee bezvuni, a meu njima je gotovo uvijek neka vrsta glasa s; hrvatski ima
i bezvune i zvune frikative (s f h ~ z ). Neobian sluaj da jezik ima frikative, ali nema s,
nalazimo u maorskome (ima samo f h),27 u rotokasu (ima samo ), u havajskome (ima samo
h) (v. Lass 1984: 1512). Dakle prototipan sustav opstruenata bio bi ovaj: p t k s.
24
Gussenhoven Jacobs (2005: 27) imaju isti podatak 22,8. Kao krajnosti navode 6 i 95.
25
Gussenhoven Jacobs (2005: 27) tu imaju malo drugaiji prosjek 8,7. Krajnosti su im 3 i 46.
26
V. npr. Hagge (1995: 30; prebrojio ih je 6 takvih), Lass (1984: 156; 8 jezika bez nazala, ukljuujui rotokas i
jedan jezik iz June Amerike), Comrie (1989: 19), Matasovi (2001: 205). Jo je neobinije to da u pojedinim
sjevernoamerikim jezicima nema labijala, primjerice p, premda ima labio-velara, tako u mohokome i
pojedinim salikim jezicima (v. Mithun 1999: 1920).
27
Austronezijski, malajsko-polinezijski, jezik Maor, praitelja Novoga Zelanda (v. Bauer 2003: 231).
14
Od afrikata u jezicima je najee palato-alveolarno , odnosno hrv. ; ono to imamo u

hrvatskome, a dosta je neobino, jesu dva para veoma slinih glasova, ~ ,
(stoga
tipoloki nije udno to se njihova razlika potire i to ih ni govornici hrvatskoga ba ne

razlikuju). U jezicima tipino nalazimo dva likvida, jedan lateralni aproksimantni (hrv. l) te
jedan rotini (glas tipa r, engl. r-sound), a taj je naee alveolarni vibrant (upravo kao hrv. r).
Od aproksimanata esti su jo palatalni (hrv. j) i labio-velarni (npr. engl. w). Havajski ima samo
l i w, nema r (v. predavanje 05). Od grlenih glasova esti su glotalni zapornik ( ) i glas tipa h.
Sve u sve, (proto)tipian konsonantski inventar ovaj je: p t k b d g m n s f h l r j w .
Najei je vokalski inventar ovaj: i e a o u.28 Takav imamo i u hrvatskome (plus dvojbeni
diftong ie, odnosno jat); za usporedbu prema IPA-i (2007) francuski ih ima 14 (11 oralnih i 3
nazalna, plus 3 poluvokala; neki opisi broje etiri nazala, ali esto se veli da se
izjednaio
sa ), njemaki 15 (plus 3 diftonga), arapski 3 (i a u; plus 5 diftonga). Ako jezik ima vie od
toga, u pravilu e imati i tih pet. Tako postaje jasno zato je za dobar dio jezika dovoljno
govoriti o vokalskome trokutu, trapez jednostavno nije potreban (v. predavanje 04a).
Hijerarhija je vokalskih obiljeja ovakva: visina > poloaj (prednjost/stranjost) >
zaobljenost. Visina je dakle najzastupljenije njihovo razlikovno obiljeje. ak ima jezika u
kojima se vokali dadu razvrstati samo prema njoj (npr. kabardinski, adigejski, oba na
Kavkazu, v. gore i abhaki, ubiki), a poloaj i zaobljenost predvidljivi su iz njihova
glasovnog okruja.29 Takvi se neobini vokalski sustavi onda zovu vertikalnima ili linearnima
(za razliku od npr. hrv. trokutnoga, triangularnoga, ili IPA-ina etverokutnoga). Pritom na
umu valja imati to da su fonemi razlikovne jedinice, predodbe to smo ne bez razloga ve
mnogo puta rekli i da stvarni fonetski sastav vokala tih jezika moe biti jednako bogat kao
to je to i hrvatski, ak i bogatiji. Dakle to su jezici s mnogo vokalskih (alo)fona, ali s veoma
malo vokalskih fonema. Dvojbe koje smo spominjali u vezi s hrvatskim npr. je li u himba
fonem /m/ ili je fonem /n/ kamilica su prema odreivanju fonema u tim jezicima, odnosno u
takvim jezicima obino je jako teko kazati koji je fon osnovni, neuvjetovan, pa onda i sasvim
praktino kako pojedini fonem zvati, kako ga dubinski zapisati (v. Lass 1984: 1601).
28
Hagge (1995: 31) pie da je takav sustav u 24% jezika, u Crothersa je (1978) takvih 55 od 209 jezika.
29
Visina je vokala i najei kriterij po kojemu se vokali asimiliraju, jednae u vokalskoj harmoniji (o tome v.
predavanje 02), rjee e to biti poloaj i zaobljenost.
15
Tipino je nadalje da prednji vokali budu nezaobljeni, a stranji zaobljeni, upravo onako kako
je u hrvatskome (usp. i e ~ o u). U jezicima s malo vokala (dakle do 5) statistiki se pokazuje
da su prednji zaobljeni rjei od stranjih nezaobljenih; drugim rijeima, ako u jeziku s malo
vokala ima onih koji odstupaju od tipinih (prednji nezaobljeni, stranji zaobljeni), to e onda
biti stranji nezaobljeni (npr. [ ], [ ], v. IPA-inu tablicu), ne prednji zaobljeni. Openito,
prednji zaobljeni vokali esto su arealno i genetski ogranieni ima ih u zapadnim
indoeuropskim jezicima, posebno germanskima (odatle i sviklost hrvatskih govornika na
njih), uralskima, altajskima, sino-tibetskima, ali inae su jako rijetki (v. Lass 1984: 1434).
Kao i kod konsonanata netipini e se vokali (npr. nazalni, faringalizirani, ne-zvuni) javiti
samo u jezicima koji imaju i temeljni niz pet najtipinijih i najeih vokala (i e a o u).30
Za kraj jo malo statistike.31 95% jezika ima barem jedan frikativ, 90% jezika barem jedan
sibilant, 95% jezika barem jedan likvid. S druge strane klikove ima samo 1% jezika, dvostruko
oblikovane labio-velarne glasove 6% jezika (npr. kp, gb), faringale (drijelnike, najrjeu vrstu
tjesnanika) oko 7% jezika. Duge vokale ima 48% (prema Haggeu 45%), duge konsonante
14% jezika. Rijedak je primjerice i slivenik (afrikata) poput njemakoga [pf] (npr. Kopf glava,
Kampf bitka, borba, Pferd konj, Pfeffer papar, Pfarre upa /usp. hrv. reg. fara upa ili
farof upni dvor i dvorite njem. Pharrhof/). Bell (1978) slogotvorne ne-vokale nalazi u 85
od 182 jezika (oko 47%), najee e to biti sonanti (zvonki glasovi, kao u hrv. r n l m), ali nije
malo sluajeva ni slogotvornih opstruenata, meu kojima e ei biti frikativi (npr. s z u hrv.
pst, bzzz), a ima ak i slogotvornih okluziva (Bell /1978: 185/ daje tumaenje da je npr. u engl.
cockneyu mogue slogotvorno b, npr. u probably [probblei] vjerojatno); sve to oito uvelike
ovisi o sonornosti, zvonkosti glasova (o zvonkosti i ljestvicama zvonkosti v. predavanje 08).
Slijedi vrlo kratak pregled fonemskih razlikovnih obiljeja te pregled njihova tretmana u trima
velikim jezikoslovnim i fonolokim pravcima strukturalizmu, generativnoj lingvistici i
novijim autosegmentalnim pristupima fonologiji (vieglasnim, kako ih u nas zove Z. Jelaska).
30
U smislu vokalskoga sustava netipian je bio i praindoeuropski, koji je imao samo e o a (i dosta diftonga), s
time da a i nije bilo bogzna kakvo (o pie. vokalima v. Kapovi 2008: 21332), to ak nije u skladu s prvom
Crothersovom (1978: 136) univerzalijom o vokalskim sustavima: Svi jezici imaju i a u.
31
Podaci prema: Hagge (1995 [1982]: 2736), Jelaska (2004: 623; ondje se prenose podaci M. Ruhlena iz g.
1976. crpeni iz korpusa gotovo 700 jezika svijeta) te Bell (1978).
16
FONEMSKA RAZLIKOVNA OBILJEJA
Trea artikulacija jezika (v. predavanje 01) ralamba je na razlikovna obiljeja unutar kojega
fonema, dakle na sastavnice koje vie nisu linearne, susljedne, sljedbene, nego su simultane,
istodobne (fonemi su, podsjetimo se, najmanje sljedbene jedinice). U predavanju 04a vidjesmo
koja su razlikovna obiljeja glasova, fonova (npr. po emu se razlikuju [p] i [b], po emu [n]
ispred [a] i [n] ispred [j]), a ta su bila naelno artikulacijska, izgovorna. Fonologiju naelno
zanima kao mi [p] i [b] percipiramo, opaamo sluhom, jesu li oni nama razliiti i jesu li nam
razlikovni ima li rijei koje se razlikuju samo u [p] i [b]. Ako ima, onda govorimo o fonemima
/p/ i /b/, a razlikovna obiljeja ona su na temelju kojih se meu njima uspostavlja izgovorna i
ujna opreka, koja omoguuje razlikovanje rije piti ~ biti, poj ~ boj, para ~ bara i sl.
Razlikovna ili distinktivna obiljeja (engl. distinctive features)32 najmanje su simultane
(istodobne) razlikovne akustiko-artikulacijske sastavnice kojima se sluimo pri opisu fonema
ljudskih jezika, svojevrstan univerzalni alfabet krajnjih (ultimativnih) sastavnica fonolokih
opisa. Fonemi su na taj nain zapravo nita doli svenjevi, snopovi, matrice simultanih obiljeja.
I naravno, razlikovna obiljeja ograniena su ljudskim izgovornim i slunim mogunostima, svi
jezici razlikovnost crpu iz ograniene ponude. emu obiljeja slue? Opisu fonema. Odgovor
je jednostavan, ali i toan. Naime i fonove i foneme mi moemo biljeiti ovako i onako
(latinicom,
irilicom,
glagoljicom,
meunarodnim
fonetskim
alfabetom,
slavenskim
transkripcijskim alfabetom, rtama i rjezama), no kad im pobrojimo obiljeja, onda je to t,

onda je to taj i taj fon ili fonem bez obzira na nain biljeenja. Nadalje obiljeja su vana i zbog
morfonologije nerijetko smo vidjeli da su pojedinim glasovnim promjenama podvrgnuti
glasovi kojima je pojedino obiljeje zajedniko. To oito nije sluajno, oito je rije o nekim
prirodnim razredima glasova, pa nam obiljeja pomau i pri opisu postojeih promjena i
jednako vano pri predvianju neostvarenih. Sasvim konkretno: Sve da hrvatski i nema
pozajmljene rijei poput araf, Krf i sl., mi bismo na temelju [p] [b] [m] [v] svi su labijali
unaprijed mogli pretpostaviti da e epentetskoj jotaciji biti podvrgnuto i [f], jer je i ono labijalno
(ne jedna hrvatska gramatika ima s time problema arafima unato). Dapae, generativno
jezikoslovlje glasovne promjene i ne formulira pomou glasova, nego pomou obiljeja; tako
formulirane promjene izrazito su apstraktne, no stoga istodobno uspijevaju uhvatiti mnoga
32
Zovu ih u nas jo unutarnja razlikovna obiljeja (URO) ili inherentna distinktivna obiljeja (IDO); engl.
termin inherent distinctive features, inae, termin je L. Bloomfielda (v. Muljai 1972: 42).
17
poopenja koja nije mogue prepoznati kad se promjene formuliraju pomou glasova. Sasvim
jednostavno: Ono to se mijenja u hrvatskoj sibilarizaciji, nisu k g h, nego velarnost.
Obiljeja mogu biti razlikovna i nerazlikovna (redundantna, zalihosna, ona koja su prisutna, ali
ne ine razliku). Usporeujemo li /p/ i /b/, razlikovno e obiljeje biti zvunost jer su prema
drugim obiljejima ta dva fonema ista. Kod sonanata i vokala zvunost je pak redundantno
obiljeje svi su sonanti i vokali u hrvatskome zvuni, po tome se meusobno ne razlikuju. U
tablicama obiljej redundantna se obiljeja obino ne oznauju (polje se ostavlja prazno ili se
pie nitica), a razlikovna se oznauju plusom ili minusom (= prisutnost ili odsutnost obiljeja).
Moda nije zgorega ponoviti dok su fonovi fizike injenice, stvarne, mjerljive, fonemi su
ovjeji konstrukt, apstrakcije, jedinice. Kao takvi oni podlijeu i razliitim interpretacijama,
razliitim apstrahiranjima i teorijskim pristupima.33 Fonologija 20. st. od poetnih radova
strukturalistikoga prakoga kruga izmeu dvaju svjetskih ratova dalje ponudila je nekoliko
teorijskih okvira unutar kojih su se razlikovna obiljeja utvrivala i omjeravala o pojedine
jezike.34 Spomenut emo tri, tek toliko da vidimo kako stvar funkcionira.35
Strukturalistika RO. Pionirske i kljune radove strukturalistike fonologije pisali su N.
Trubeckoj (1939 /postumno, umro je 1938/, Grundzge der Phonologie, Temelji fonologije,
poglavlje I.IV knjige zapravo je golem opis razlikovnih obiljeja, nekih 120 stranica vokalskih,
konsonantskih i prozodijskih), A. Martinet (v. npr. 1974), R. Jakobson G. Fant M. Halle
(1952, Preliminaries to speech analysis, PSA, hrv. prijevod: Jakobson 2008: 293311), R.
Jakobson M. Halle (1956). Opis je temeljen na binarnim opozicijama, dvojanim oprekama,
svako obiljeje moe imati vrijednost + i (tako je to uvijek u strukturalizmu), i najmanjem broju
obiljeja koja se mogu predvidjeti, a koja su dovoljna da se opiu fonemi pojedinoga jezika.
Obiljeja su ponajprije akustika, sluna, tek potom artikulacijska, to proizlazi iz pretpostavke da
je za fonemskost bitno to kako primatelje poruke procesira iskaze koje uje te da je pritom vana
razlikovnost, a ne detaljan fonetski opis fonem je ista razlikovnost, pa je za nj vano samo ono
to je u konanici razlikovno, to je + ili , a ne ukupnost artikulacije. Ogledan su primjer hrvatski
vokali, koje moemo opisati ovako (opis je artikulacijski, ali metoda jakobsonovska):
33
Fonovi ne podlijeu takvoj vrsti interpretacije njih instrumentima moemo izmjeriti, fonetski snimiti,
rendgenski tono vidjeti kako se pojedini izgovara. Kod fonova je mnogo manje prostora za ono ja mislim.
34
Zbog rata dobar je dio europskih jezikoslovaca idova prebjegao poslije u SAD, meu ostalima i R. Jakobson
(18961982, ruski idov), pa i tada tinejder, poslije jezikoslovac, M. Halle ['hli ] (1923, letonski idov).
35
Literatura: Jakobson Halle (1988 [1956]), Jakobson (2008), Muljai (1972: poglavlje II; opsean i detaljan
prikaz jakobsonovskih obiljeja), SPE (1968), Jelaska (2004: 7998), Mihaljevi (1991: Dodatak), Lass (1984:
poglavlje 5), Katamba (1996: poglavlje 3), Gussenhoven Jacobs (2005: poglavlje 5).
18
visok
nizak
stranji
zaobljeni
Zaobljenost se pokazuje zalihosnom, redundantnom u opisu, opis u bitno razlikovnom smislu

nita ne gubi ako se ona ispusti iz njega. Artikulacijski je ona, dakako, prisutna i vana, ali
akustiki, fonemski, razlikovno ona je zalihosna sve se razlike meu hrvatskim vokalima
mogu uspostaviti i bez nje, ona ne ini nijedna dva hrvatska vokala razlikovnima, pa e se u
fonolokom opisu hrvatskih vokala zanemariti. Za opis hrvatskih vokala dovoljna su obiljeja
[visok], [nizak] i [stranji]: /i/ je [+visok, stanji], /e/ je [visok, stranji], /a/ je
[+nizak, stranji], /o/ je [visok, +stranji], /u/ je [+visok, +stranji]. Kazati jo da su jedni
fonemi [zaobljeni], a da su drugi [+zaobljeni], opis bi uinilo detaljnijim, ali ne bi
pridonijelo uspostavi razlike meu njima, pa e se ta obavijest koja je ionako posve
predvidljiva iz obiljeja [stranji] u matrici ispustiti. Nevolja e biti onda kad to fonoloki
redundantno obiljeje na nekoj razini opisa postane vano, npr. u opisu glasovnih promjena.
Jakobson i Halle (1956) obiljeja dijele na 1) prozodijska i 2) inherentna (svojstvena, unutarnja):
1) Prozodijska (suprasegmentalna)
ton
intenzitet (jaina, silina)
kvantiteta (duina)
2a) Sonornosti (zvonkosti)
vokalnost i nevokalnost
konsonantnost i nekonsonantnost
kompaktnost i difuznost (cjelovitost i rasprenost)
napetost i oputenost
zvunost i bezvunost
nazalnost i oralnost (nosnost i nenosnost)
diskontinuiranost i kontinuiranost (prekidnost i neprekidnost)
stridentnost i nestridentnost (reskost i blagost, otrost i mekanost)
pregradnost i nepregradnost
2b) Tonalnosti
gravisnost i akutnost (tamnoa i svijetlost)
labijaliziranost i nelabijaliziranost (zaobljenost i nezaobljenost)
dijeznost i bemolnost (povienost i nepovienost)
19
Strukturalizam u fonologiji vaan je za kroatistiku na barem tri naina. Prvo, openito,

strukturalistika fonologija temelj je svih kasnijih pristupa, bilo da su ju nasljedovali bilo da su ju
opovrgavali. Drugo, primijenjeno, strukturalistiki opis opis prema uvenih 12 Jakobsonovih
opreka (v. gore, obiljeja 2ab) nalazimo u do u jednoj novijoj hrvatskoj gramatici. Zato emo
ovdje donijeti njegov opseniji prikaz, u kojemu e se meu ostalim vidjeti i koliko u njemu ima
neslaganja (v. dalje Tablice 26). Tree, kako god mi distingvirano i nijansirano o jeziku mislili i
koliko god nam danas dogmatski strukturalistiki binarizam moda nije blizak, u fonologiji naelno
i dalje vrijedi ono to je F. Katamba (1996: 41), koji sasvim sigurno ne spada meu zagriene
pobornike strukturalizma, formulirao otprilike ovako: S fonolokoga gledita razlikovnost je
vrhovno pitanje i kao takvo najbolje ga je opisivati dvojanim razlikovnim fonolokim oprekama;
jer sve se na kraju krajeva svodi na sluaoevu odluku je li govornik rekao ovu ili onu rije? Ili
kako Jakobson citira Maku iz Alice u Zemlji udesa: Jeste li rekli pig svinja ili fig smokva?
Prvi strukturalistiki opis srpskohrvatskoga fonolokog sustava dao je sam R. Jakobson
(1949), potom je D. Brozovi u nekoliko radova na prijelazu 1960-ih i 1970-ih (v. Literaturu)
nainio temeljite matrine opise (u Brozovi /1991; 2007/ nalazimo ponovljeno to isto), takav
je opis hrvatskoga u . Muljaia (11964; 21972; detaljan kompendij sve predgenerativne
fonologije), u svim izdanjima Plave ili Sive gramatike (Bari et al. 1979; 1990; 1995; 1997; u
meuvremenu usklaivan s Brozovievim, pa se i broj hrvatskih fonema u razliitim
izdanjima mijenjao, v. Tablice 34), u karia (1991), u Silia Pranjkovia (2005).
Slijedi opis hrvatskoga pomou strukturalistikih razlikovnih obiljeja. Odredbe obiljeja
donosimo prema Jakobson Halle (1988: 2932), Muljai (1972: 1929), a podjelu fonema
prema Bari et al. (1995: 4548). Navedeno je i kako pojedine foneme razvrstavaju druge
gramatike. Opisi nisu ujednaeni koliko bismo oekivali da budu. Niti se podudaraju u
pridruivanju obiljeja pojedinim fonemima niti su im fonemski inventari jednaki. To osobito
dolazi do izraaja u razliitim izdanjima gramatike Bari et al. (v. Tablice 34).36
1. Vokalnost / Otvornost ~ Nevokalnost / Neotvorenost
Prisutnost jasno odreene formantske strukture, visoka ukupna izgovorna energija. Zvuk prolazi bez zatvora u
govornim upljinama i bez uma ili s neprimjetno uma.
Vokalni: i e a o u ie.
Nevokalni: sonanti i konsonanti.
Brozovi (1991: 410411) isto kao u Bari et al. plus alofoni.
kari (1991: 359): vokalnost imaju i sonanti. kari (2009: 67): vokalski su (rezonantni) vokali i sonanti.
36
Autorica je Fonetike i fonologije u svim izdanjima gramatike Instituta za hrvatski jezik Vesna Zeevi.
20
2. Konsonantnost / Zatvornost / Turbulentnost / umnost ~ Nekonsonantnost / Nezatvornost

Niska ukupna energija, prisutnost bjeline na spektru. umnost je svojstvo glasa koje proizlazi iz prisutnosti
zapreke zranoj struji u govornom prolazu. Zbog zapreke javlja se mnogo uma.
umni: p t k b d g c
s z f h.
Neumni: sonanti i vokali.

kari (1991: 359): konsonantni su svi osim vokala (dakle i sonanti). kari (2009: 67): umni su konsonanti.
3. Kompaktnost / Cjelovitost ~ Difuznost / Rasprenost
Zvuna se energija pri izgovoru grupira u nekom sredinjem dijelu zvunoga spektra.
Kompaktni su: vokal a, sonanti j , konsonanti
k g h.

kari (1991: 359): kompaktni: a g h. kari (2009: 67): kompaktni: a k g h.
4. Difuznost / Rasprenost ~ Kompaktnost / Cjelovitost

Zvuna je energija rasprena po spektru ili je grupirana na krajnje visokim ili krajnje niskim podrujima
spektra. Praeno smanjenjem ukupne koliine energije.
Difuzni su: vokali i u, sonanti l m n r r v, konsonanti p t b d c s z f.

Sili Pranjkovi (2005: 16): difuzni su samo: j i u.
kari (1991: 359): difuzni: i u j m n c f s v z b d p t. kari (2009: 67): difuzni: i u ie j v f m n r l s z c b d p t.
5. Gravisnost / Tamnoa ~ Akutnost / Svjetlina

Svojstvo glasova koji imaju tamnu boju zvuka. Usni rezonator je vei, to i proizvodi tamnu boju. Koncentracija
energije u niim frekvencijama spektra.
Gravisni: vokali o u, sonanti m v, konsonanti p b k g h f.
Sili Pranjkovi (2005: 16): k g h jesu gravisni.
kari (1991: 359): k g h nisu gravisni. kari (2009: 67): k g h jesu gravisni.
6. Akutnost / Svjetlina ~ Gravisnost / Tamnoa
Akutnost je svojstvo glasova da imaju svijetlu boju zvuka. Koncentracija energije u viim frekvencijama spektra.
Akutni su: vokali i e ie, sonanti j l n r r, konsonanti c
s z t d.
Brozovi (1991: 410411) isto kao u Bari et al. plus alofoni, s time da su sonanti neutralni s obzirom na akutnost.
kari (1991: 359): akutni: i e ie j n z s c
d t. kari (2009: 67): akutni: i e ie j r l n s z c
d t.
7. Nazalnost / Nosnost ~ Oralnost / Nenosnost

Svojstvo glasova koje je posljedica sputanja mekog nepca i resice zbog toga zvuk prolazi i kroz usnu i kroz
nosnu upljinu. Nazalni glasovi imaju dodatne nosne formante.
21
Nazalni: sonanti m n .
8. Kontinuiranost / Neprekidnost ~ Diskontinuiranost / Eksplozivnost / Prekidnost
U svomu trajanju takvi glasovi nemaju naglih prekida, otvaranje i zatvaranje nije naglo.
Kontinuirani: vokali i e a o u ie, sonanti j l v, konsonanti s z f h.
Kad govorni organi zaustave prolaz, nastaje zastoj, a zatim slijedi kratak prasak (eksplozija). Tako nastaju
prekidni (eksplozivni) glasovi (Bari et al. 1995: 47).
Prekidni: sonanti m n r r, konsonanti p t k b d g c
Brozovi (1991: 410411) isto kao u Bari et al. plus alofoni, s time da su vokali neutralni s obzirom na
kontinuiranost, a m n imaju .
Sili Pranjkovi (2005: 16): neprekidni: l v s z f h. Vano: j nije ni prekidan ni neprekidan, a za r je
neprekidnost irelevantna.
kari (1991: 359): prekidni: r r p t k b d g c
. kari (2009: 66): prekidni: r r m n p t k b d g c

9. Zvunost ~ Bezvunost
Zvunost je svojstvo glasova pri izgovoru kojih glasnice titraju.
Zvuni: b d g
z . Bezvuni: p t k s c f h.
Kao zvunici ostvaruju se i vokali i sonanti, koji su s obzirom na to svojstvo neutralni (ostvaruju se zvonko,
samo to ispred bezvunih umnika gube neto svoje zvonkosti).
kari (1991: 359): zvunost nije razlikovno obiljeje. kari (2009: 67): zvuni su i vokali i sonanti.
10. Stridentnost / Reskost ~ Nestridentnost / Blagost
Stridentnost je svojstvo glasova pri izgovoru kojih se osjea jai i dui um.
Stridentni: sonant v, konsonanti f c s z
Zatvorni su glasovi (okluzivi) blagi (nestridentni) jer imaju prasak, a ne produen um.
Sili Pranjkovi (2005: 16): stridentni: c .
kari (1991: 359): stridentni: c
s z . kari (2009: 67): stridentni: f c
s z .
11. Napetost ~ Oputenost

Svojstvo glasova koji se izgovaraju uz veliku miinu napetost.
Napeti: vokali i u ie, sonanti r, konsonanti p t k c s f h.
Brozovi (1991: 410411) isto kao u Bari et al.

Sili Pranjkovi (2005: 16): napeti: i, r.
12. Dijeznost / Povienost ~ Nedijeznost / Nepovienost
22
Brozovi (1991: 410411): i ie j plus povieni alofoni alveolara i velara (l n k g h).37

kari (1991: 359): povieni su: . kari (2009: 67): povieni su: .
13. Bemolnost / Snienost ~ Nebemolnost / Nesnienost

Brozovi (1991: 410411): o u p b m f v plus snieni alofoni alveolara i velara (l
k g h).38
kari (2009: 67): snieni su: u o.

14. Jakost ~
kari (1991: 359): c f h s p t k.
Generativna RO. Kljuni rad generativne fonologije jest The sound pattern of English (1968,
SPE, Glasovni ustroj engleskoga) N. Chomskya i M. Hallea.39 S vremenom se pokazalo da
Jakobsonova obiljeja nisu dostatna za opis svih glasova u jezicima svijeta.40 Chomsky i Halle
(SPE: poglavlje 7) daju nacrt univerzalnoga skupa fonetskih obiljeja (str. 298), popis
pojedinanih obiljeja koja zajedno predstavljaju ovjekove fonetske mogunosti, opisujui
svakomu obiljeju izgovorne korelate i govorei o slunim i opaajnim korelatima obiljej
tek tu i tamo (str. 299). Obiljeja dijele na pet skupina, znatno poveavi njihov broj, temeljei
ih dakle na artikulaciji (o zadnjem skupu obiljeja prozodijskima napisali su samo to da
zasad jo nemaju to korisno napisati, str. 329). U Jakobsona i Hallea svako je obiljeje, dodue,
imalo i svoj artikulacijski opis, ali u pojedinanim opisima jezika inzistiralo se akustici (v. dalje
o stavu koji je u nas D. Brozovi esto ponavljao). U generativnome jezikoslovlju obiljeja su
naredbe koje mozak alje govornim organima; kad bi ona bila samo akustika, teko bi bilo
objasniti zato se jednaki glasovi ili zvukovi mogu proizvesti razliitim pokretima izgovornih
organa. Generativne opise hrvatskoga dali su Z. Jelaska (Z. Babi 19881989) i M. Mihaljevi
(1991) (v. dalje Tablice 78). Premda je u zapadnim fonolokim prirunicima generativni
pristup odavno standard, do hrvatskih gramatika takvi opisi nisu stigli. Za kroatistiku je to
nenadoknadiva teta jer nam gramatikografija u fonologiji za svijetom kaska dobrih pedeset
godina, a u meuvremenu se pojavilo mnogo sve novijih i novijih pristupa, s kojima postaje
37
Dijeznost se obino obiljeava zarezom iznad znaka za nedijezni (Muljai 1972); usp. tablicu u predavanju 04b.
38
Bemolnost se obino obiljeava kruiem iznad znaka za nebemolni ili sa w ispod znaka (Muljai 1972) ;
usp. tablicu u predavanju 04b.
39
to su u sintaksi Sintaktiki strukture (1957, Syntactic structures), to je u fonologiji SPE prekretna knjiga.
Inae, M. Halle, Jakobsonov doktorand, jo je g. 1959. objavio knjigu naslova The sound pattern of Russian.
40
Dodue, danas znamo da popisa obiljeja kojim bi se opisali svi glasovi svih jezika svijeta i dalje nema, s
generativnom gramatikom ili bez nje, svi postojei opisi manje su ili vie manjkavi (Lass 1984: 82).
23
nemogue ii ukorak fonologija se razvija, novi pristupi naslanjaju se na starije, dotjeruju ih ili
ih opovrgavaju, a mi smo jo uvijek zakopani u davno prevladan Jakobsonov strukturalizam.
Jezikoslovlje nije prirodna znanost pa da novi pristupi nuno znae i napredak, ak kad se u
njem i dogode kopernikanski obrati, oni su prije promjene u miljenju o stvarima, ne u stanju
stvari kao takvih, no pretpostavka e ipak biti da u nadograivanju ima i napretka u spoznaji.
Ralamba u dvojanim oprekama (iskazana, kao i prije, s + i ) zadrana je (SPE: str. 299):41
1) Glavna obiljeja (engl. major class features)
konsonantski (hrv. zatvorniki)
sonorni (hrv. zvonki)
vokalski (hrv. otvorniki)
2) Obiljeja upljine (engl. cavity features)
koronalni (hrv. okretni)
anteriorni (hrv. sprijedni, prednji)
obiljeja tijela jezika: visoki, niski i stranji
zaobljeni
distribuirani (hrv. rasporeeni)
pokriveni (engl. covered)
glotalna konstrikcija (hrv. grkljanski zatvor)
sekundarni otvori: nazalni (hrv. nosni) i lateralni (hrv. boni)
3) Obiljeja naina oblikovanja (engl. manner of articulation features)
kontinuirani (hrv. trajni)
obiljeja otpusta (engl. release): trenutni i zakasnjeli/odgoeni (z. primarni i z. sekundarni)
dodatni pokreti
sukcija (hrv. usisnost): velarna usisnost (kloknici) i implozivnost (hrv. ubaajnost)
pritisak: velarni pritisak i ejektivnost (hrv. izbaajnost)
napetost (engl. tense)
4) Obiljeja izvora (engl. source features)
poveani ispodgrkljanski pritisak (engl. hightened subglottal pressure)
zvunost
stridentnost (hrv. reskost)
5) Prozodijska obiljeja (engl. prosodic features)
udar (engl. stress)
visina (engl. pitch): visoki, niski, povieni, uzlazni, silazni i konkavni
duina (engl. lenght)
41
S vremenom su se obiljeja iz SPE-a doraivala, otklanjani su pojedini uoeni nedostaci (v. o tome npr. Lass
1984: 82ff; Katamba 1996: 42ff; Jelaska 2004: 82f), pa emo u razliitim prirunicima nai njihov razliit broj, od
poetnih 18 (Mihaljevi /1991/ hrv. opisuje pomou njih 16, v. Tablicu 8) do 30-ak. Drugim rijeima, o obiljejima
iz SPE-a danas se rijetko govori u njihovu izvornom obliku, uvijek je rije o manje ili vie dotjeranim popisima.
24
Napomena o generativnoj fonologiji kao takvoj: Unutar generativnoga jezikoslovlja

fonologija ima neto drugaiji status negoli u strukturalizmu. Kratko reeno, generativna
fonologija ono je to se u strukturalizmu i tradicionalno u filologijama i u ovome kolegiju
zove morfonologijom. Kad Mihaljevi pie Generativnu fonologiju crkvenoslavenskoga, on
zapravo pie njegovu strukturalistiki reeno morfonologiju. Opis fonemskih razlikovnih
obiljeja, kako se vidi, u generativnome jezikoslovlju postoji, i to u mnogoemu precizniji
negoli u strukturalizmu, ali on tu nije sam sebi svrhom, nego je tek pomono sredstvo pomou
kojega se opisuju smjene u povrinskome sloju rijei, dakle ono to tradicionalno zovemo
morfonologijom. Razlikovna obiljeja ancila su takvu opisu pomou njih i na temelju njih
glasovi se okupljaju u prirodne, naravne razrede, a pojedine se smjene onda prepoznaju
upravo na tim razredima, ne na glasovima ili fonemima kao takvima. Fonemi su svenjevi
obiljeja ono to se u glasovnim promjenama mijenja, nisu fonemi, nego neko od obiljeja.
Generativna je dakle fonologija moan, snaan i metodoloki u tanine doraen aparat za opis
derivacije svih promjena koje dubinska postava prolazi pri postvarivanju u povrinskoj.
Slijedi objanjenje obiljeja prema Gussenhoven Jacobs (2005: 60ff).42 U novijim opisima
kakav je taj obiljeja se dijele na binarna, ona koja se tiu svih odsjeaka, pa pojedini
odsjeak moe imati vrijednost + ili , te univalentna (ili singularna, ili privativna), takva
koja se mogu pripisati jednom skupu odsjeaka, ali ne govore nita o ostalim skupovima.
Binarno je obiljeje primjerice [konsonantski], univalentno primjerice [LABIJALNI].
Primijetit e se da obino imaju artikulacijsku podlogu te da su skupine drugaije no u SPE.
1) Major-class features
[consonantal]. [+cons] imaju zatvor (suenje) u sredinjem dijelu govornoga, glasovnoga trakta, takav da je
dovoljan barem za frikativni izgovor. Takvi su okluzivi, afrikate, frikativi, nazali, aproksimanti. [cons] nemaju
takav zatvor. Takvi su vokali, npr. [i, a, o], i poluvokali, npr. [j, w]. Takvi su i laringali jer je njihov zatvor u
drijelu, larinksu, a on se tu ne smatra dijelom vokalnoga trakta.
[sonorant]. [+son] proizvode se takvim zatvorom u govornome traktu koji doputa da pritisak zraka ispred i iza
njega bude manje-vie jednak. Takvi su vokali, poluvokali, likvidi i nazali. [son] proizvode se usnim zatvorom
42
Rekosmo ve, obiljeja su ve doivjela mnoge preinake, mnogi ih prirunici tumae ve na svoj nain, tako i
ovaj. Uvrijeeno ih je biljeiti engleskim kraticama, u najmanju ruku internacionalnima; biljeenje se uslonjuje
ako se rabe prevedeni termini (ne zato to bi bili prevedeni, nego zato to ih razliiti autori prevode na svoj nain,
pa zbrka bude samo vea). Hrvatski opis obiljeja u jednoj inaici dostupan je u Mihaljevia (1991: 113ff).
25
koji uzrokuje znatno poveanje zranoga pritiska. Takvi su okluzivi, frikativi, afrikate. Takvi su i laringali jer je
njihov zatvor u drijelu, larinksu, a on se tu ne smatra dijelom vokalnoga trakta.
[approximant]. [+approx] odsjeci su kod kojih je zatvor u govornome traktu takav da omoguuje slobodan
(ne-frikativan) izlaz zranoj struji. Takvi su vokali i nenazalni sonanti, dakle [l, r] i sl. Ostali su [approx].
2) Laryngeal features
[voice]. [+voice] odsjeci su kod kojih su glasnice dovoljno priljubljene da vibriraju, titraju. Takvi su vokali,
sonanti, zvuni opstruenti i zvuni faringali. [voice] jesu bezvuni opstruenti.
[spread glottis]. [+spread] odsjeci su kod kojih su glasnice tako postavljene da u glasitu proizvode ujnu
frikciju, kod [spread] to nije tako. [+spread] jesu aspirirani i faringalni odsjeci, ostali su [spread].
[constricted glottis]. Kod [+constr] glasnice su napete i priljubljene. [+constr] jesu laringalizirani odsjeci
(laringalizirani vokali, laringalizirani sonanti), glotalizirani opstruenti i implozivi. Ostali su [constr].
3) Manner features
[continuant]. [+cont] nemaju zapor, okluziju u govornome traktu, [cont] imaju. [cont] jesu okluzivi, nazali,
afrikate i laterali (oni mogu biti i [+cont]). Ostali su odsjeci [+cont].
[nasal]. [+nas] proizvode se sa sputeinm velumom, mekim nepcem. Takvi su nazalni konsonanti i
nazalizirani vokali. Ostali su odsjeci [nas].
[strident]. Obiljeje vano samo za opstruente, a odnosi se na vrstu frikcije, trenja. Odsjeci [+strident]
stvaraju buniju frikciju od ostalih. Takvi su npr. [f, s, S, ] Stridentnost zajedno s koronalnou (v. dalje)
moe posluiti za opis sibilanata (npr. [s, z, S, ]), ili za razlikovanje [f, v] od [ , ], ili za razlikovanje [s, z] od
[, ]. Najee se uzima da su i afrikate [+strident] jer im je drugi od dvaju slivenih dijelova obino frikativan.
[lateral]. Odsjeci [+lat] proizvode se sputanjem obiju ili jedne strane jezika nie od nepca (srednji dio jezika
i dalje dodiruje neki dio prednepca ili nepca), ime se omoguuje boni prolaz zranoj struji. Takvi su npr. [l, ],

takvi mogu biti i pojedini frikativi, koji se onda zovu lateralnim frikativima. Ostali su odsjeci [lat].
4) Place features
[LABIAL]. Odsjeci oblikovani usnama, kao [f, p, m], ako su vokali, onda zaobljenih usana, kao [y, o]. Odsjeci
koji su [LABIAL] mogu biti specificirani obiljejem [round] samo kad su u kojem jeziku razlikovni. To znai da
odsjeci kojih artikulacija ne ukljuuje nikakvu aktivnost usana naelno nisu ni [+round] ni [round].
26
[round]. [+round] oblikuju se zaobljenih usana, [round] nezaobljenih. [+round] jesu npr. [pw, tw, o, u].
[CORONAL]. Oblikuju se s podignutom koronom, krunom, prednjim dijelom jezika, odnosno podignutim vrhom
i/ili otricom, laminom, i to u rasponu od dentala to palatala. Odsjeci koji su [coronal] dalje mogu biti
specificirani obiljejima [anteriror] i [distributed], a ako su frikativi ili afrikate takoer i sa [strident].
[anterior]. Granica je alveolarni greben. Odsjeci artikulirani na njemu ili dalje prema van jesu [+ant], npr.
dentali. Odsjeci oblikovani iza alveolarnoga grebena jesu [ant], npr. postalveolari, retrofleksi, palatali.
[distributed]. Odsjeci [+distr] oblikuju se zatvorom koji zahvaa relativno velik dio vokalnoga trakta. Takvi
su npr. laminalni odsjeci, oni artikulirani laminom, otricom jezika, npr. [S, tS, ], ili engleski interdentali, jer
premda se zubi dodiruju samo vrkom jezika, jezik pri njihovoj artikulaciji obino dodiruje i alveolarni greben,
pa je povrina zapora dosta velika. Naprotiv odsjeci artikulirani samo vrkom jezika (engl. tip, lat. apex), npr.
[t, d, s, z] bili bi onda [distr]. Opreka [distr] osobito je izraena u pojedinim australskim jezicima, u kojima
nalazimo lamino-dentale i apiko-alveolare (oni su [+distr]) te lamino-palatale i retroflekse (oni su [distr]).
[DORSAL]. Dorsali se oblikuju sa savijenim, previjenim leima jezika, dorsumom. Takvi su velari, uvulari i svi
vokali. Dorsali se dalje mogu specificirati ovisno o tome gdje je smjeteno previjeno tijelo jezika.
[high]. Odsjeci [+high] lea jezika diu visoko blizu svoda usne upljine. [+high] primjerice jesu [i, y, ,
, u],
takoer primjerice [, k, g, x, ], a [high] jesu npr. [e, o, a, ].

[low]. Odjeci [+low] lea jezika imaju previjena nisko u usnoj upljini. Takvi su npr. [a, , ].
[back]. Kod [+back] lea jezika zauzimaju sredinu usne upljine ili prostor jo dalje straga. Takvi su npr. velari
i uvulari te vokali poput [u, , o, ]. Kao [back] odredit e se prednji vokali poput [i, y, ], ali i oprednjeni
velari, poput [k] (onaj alofon od /k/ koji Brozovi /1991/ oznaava sa [k], npr. u hrv. kia, neto manje osjetan

ispred e, npr. u kesten, prema IPA-i oznaava se podslovnim +).

[tense]. Vokali [+tense] oblikovani su s neto rubnijim i neto zatvorenijim poloajem jezika od vokala
[tense]. Opreka je relevantna samo za jezike koji imaju opreku napetih i nenapetih vokala, dakle opreke poput
[i ~ ], [y ~ ], [u ~ ]. Takvi su germanski jezici, npr. engleski i njemaki.

[RADICAL] [(PHARYNGEAL)]. Odsjeci artikulirani korijenom jezika, npr. [], est u arapskome, ili npr. [ ].

27
Vieglasna RO. Tu zapravo nije rije o jedinstvenoj teoriji, nego o skupu suvremenih
fonolokih metoda i pristupa,43 uglavnom izniklih iz generativnoga jezikoslovlja, koje su
nadograivali, doraivali, dopunjavali spoznajama drugih pravaca, npr. kognitivne lingvistike
i sl. Neto od njih u kroatistici nalazimo u radovima Z. Jelaska, M. Mihaljevia i D. Mandia.
Naalost, u postojeim radovima nemamo jo potpun opis razlikovnih obiljeja kako ih
najnoviji pristupi vide. Ipak, oni u odnosu na prethodne imaju nekoliko prednosti.44
Prvo, vieglasni su i nelinearni. Fonologija se promatra mnogo slojevitije no prije, u
fonemskome sustavu kojega god jezika vani su ne samo artikulacija i auditivna percepcija,
nego i hijerarhija obiljeja, naglasak, tonovi, slog (v. predavanje 08), nain usvajanja jezika,
izgovor, pravopis (usp. na banalnome primjeru odnos prema odrazu jata u rijeima pjev,
gnjev, mlijeko kako bismo izgovarali da piemo gnijev i bi li naa svijest o fonemima bila
drugaija, zato govornici misle da u mlijeko postoji /i/ i sl.), prototipnost i neprototipnost (v.
dalje) Nelinearni su to ih razlikuje od poetnih faza generativne fonologije jer je
fonoloki opis zbog svoje slojevitosti poprimio crtene i dijagramske oblike, nije vie rije o
linearnu nizanju slijeda odsjeaka i pravila, nego o sloenijim, vierednim prikazima.
Drugo, uvaavaju prinos spoznajne, kognitivne teorije, ukljuujui teoriju prototipa, odnosno
stupnjevit odnos izmeu prototipnih predstavnika kakve kategorije i rubnih predstavnika te
iste kategorije (u strukturalizmu nema prototipa i ruba, u strukturalizmu neto ili jest
pripadnik kategorije ili nije, ili je + ili je ). Kad se spoji prvo i drugo, imamo ovo: to manje
obiljeja koji glas ima, prototipniji je. Prototipnost se oituje i pri usvajanju jezika prvo se
usvajaju prototipni glasovi. Glasovi s najmanje obiljeja najei su i prototipni npr. vokal a
imaju valjda svi jezici, a slino je i s estotnou okluziva p t k (iz Tablica 910. vidi se da
oni doista i u hrvatskome imaju najmanje obiljeja, primjerice za a je dovoljno rei da je
vokal, za t je dovoljno rei da je to u hrvatskome konsonant /nevjerojatno, ali istinito, tako
ispada prema hijerarhiziranim obiljejima/, za d da je zvuni konsonant, za p da je labijalni
konsonant, a za b da je zvuni labijalni konsonant).45 Glasovi s najvie obiljeja rubni su,
43
Npr. engl. autosegmental (termin dolazi od autonomije segmenata i tonova u takvoj teoriji), metrical
phonology, theory of charm and government, dependency theory, optimality theory i dr.
44
Navest emo samo neke i to veoma rudimentarno. Suvremena fonologija daleko je kompleksnija no to se iz
simplificiranih natuknica koje slijede uope dade razabrati.
45
Sam R. Jakobson g. 1960. pisao je o rijeima mama i tata/papa nije sluajno da one u jezicima esto zvue
upravo tako jer a p t m prototipni su i prvi glasovi koje dijete izgovara (jedan ima najvei otvor, drugi najvei
zatvor, trei i etvrti najvei zatvor zubni i nosni), dapae [m] dovodi u vezu s nazalnim mrmljanjem koje
dojene isputa pri sisanju (usta su mu pritom zatvorena), pa to [m] dijete umno pone povezivati s mamom, a
[p] i [t] za tatu maksimalno su mu kontrastivni. Rad je dostupan u hrv. prijevodu Jakobson (2008: 36370).
28
neprototipni djeca ih pri usvajanju jezika usvajaju kasnije (npr. r doista se u hrvatskome
usvajaju zadnji, usp. npr. zato djeca govore vejik umjesto velik, ali ne obratno, ne govore lale
umjesto jaje), oko njihova fonemskoga statusa bude najvie spora (usp. npr. hrv. ie), njihova
je razlikovnost manja (pa nije neobino da hrv. ~ , ~ mnogo govornika i ne razlikuje),46
govorni poremeaji oituju se najee upravo na njima (usp. koliko govornika ima
problema s izgovorom r i koliko taj glas ima obiljeja). Samim time dovedeno je u pitanje
naelo diskretnosti jezinih jedinica (v. predavanje 01) jezik ima prototipne, tipine
predstavnike, i netipine, rubne predstavnike pojedinih skupova, nije u jeziku sve ili/ili, da/ne,
+/, 1/0 (to tvrdokorni strukturalistiki binarizam opreka sugerira).
Openito, u novije je doba ozbiljno dovedeno u pitanje naelo binarnih opozicija, pitanjima
poput ovih: Je li opis jezika pomou binarnih opozicija najbolji? Mora li to ba biti tako?
Vrijedi li binarnost u svim disciplinama jednako ako vrijedi ili ne vrijedi u filozofiji, mora li
vrijedjeti i u jezikoslovlju? Zato a priori mislimo da su uravnoteeni i homogeni opisi bolji
od neuravnoteenih i nehomogenih, zato a priori mislimo da oni bolje odraavaju stanje
stvari u jeziku? Dakle zato a priori mislimo da je jezik utemeljen na dvojanim oprekama?
Je li on doista utemeljen na njima ili bismo mi eljeli da on to bude jesu li binarni opisi
odraz jezika ili tek jedan od naina da se jezina raznolikost ugura u nama prihvatljiv opis?
Tree, uvaava izgovor, ne samo sluni dojam, akustiku percepciju. To je osobito vano
stoga to o samome sluanju, nainu na koji sluamo i svemu to na nj utjee znamo relativno
malo, odnosno znamo dovoljno da nam je jasno da fonovi nisu jedino to pri sluanju ujemo
i oslukujemo. Ili konkretno: D. Brozovi u svojim radovima nerijetko veli da se uz malo
slunoga truda i vjebe mogu savladati razlike koje on uoava. Pitanje koje nuno slijedi:
Kako onda da nitko drugi te razlike ne uoava (ili su takvi jako rijetki) i da svi imaju golemih
problema da ih uju (pa onda i naue sva ta razlikovna obiljeja koja kao govornici
navodno uju)? U vezi s tim zanimljive su i pojedine Mihaljevieve (1991) odluke pri opisu
hrvatskih glasova aparaturom iz SPE-a, primjerice (Mihaljevi 1991: 116, isticanje nae):
Obiljeje [zadrana eksplozija] dijeli okluzive od afrikata i frikativa. To obiljeje razluuje dvije vrste
zatvornih suglasnika. [] Sporno je da li se ovo obiljeje moe primijeniti i na frikative (kako je
uinjeno u SPE i ovdje), jer njegova fonetska definicija pretpostavlja zatvor da bi glas mogao zadrati
eksploziju. Ipak smo i frikative oznaili kao [+zadrana eksplozija], jer to omoguuje
jednostavniji opis palatalizacije velara i nekih suglasnikih jednaenja u naem jeziku.
46
to je u uskoj vezi i s estotnou tih fonema f najrjei su hrvatski fonemi (v. predavanje 04a). Glasovi
u jezicima svijeta postoje, ali prava je rijetkost da jezik ima sva etiri, odnosno oba para.
29
Dakle unato Brozovievu stavu da u fonologiji svak moe sve uti samo ako se malo
potrudi, kadto opis nakraju ovisi o tome to je opisiva odluio, gdje e staviti +, a gdje .
etvrto, naravna je, prirodna, naturalna, pa onda i intuitivna, barem to nastoji biti. (Ne treba
pritom nipoto misliti da to znai i da je jednostavna, naprotiv.) Naime koliko god bili
dosljedni, strukturalistiki i generativni opisi znaju biti toliko apstraktni jer to nastoje biti,
itav smisao generativne gramatike jest poopiti sve to se poopiti dade, maksimalno
generalizirati pravila da ih malotko intuitivno doista razumije. A kognitivna lingvistika
smatra da je to vano da opis ne bude u preveliku raskoraku sa stvarnou i onime to bi
izvorni govornik od njega mogao oekivati. Jer to govorniku doista znae Jakobsonova
bemolnost, gravisnost, kompaktnost? to prosjenomu govorniku znai da je akutnost
svojstvo glasova da imaju svijetlu boju zvuka; koncentracija energije u viim frekvencijama
spektra? Govornik (slualac) to moda uje kao razliku, ali on ne razmilja o viim
frekvencijama spektra, to je podatak koji je R. Jakobson oitao na instrumentu, prosjeno
ljudsko bie ne razmilja o frekvencijama spektra, a svijetlo i tamno svakomu od nas moe
biti kojeta. Po emu je n akutno, a m gravisno? Po emu je slogotvorno hrvatsko r napeto, a
neslogotvorno r nenapeto? Moe li se to doista uti ili se taj podatak po inerciji prenosi iz
opisa jednoga jezika u drugi (npr. Muljai vidi da takvo to rade opisivai panjolskoga s
dvama panjolskim r-ovima, pa onda to primijeni i na talijanski), iz jedne gramatike nekog
jezika u drugu (to se u nas upravilu dogaa)?47 Prosjenomu govorniku mnogo vie
naravno, uzimamo to sa zrnom soli znae usnost, nosnost i sl. Vratimo se na tree nikako
dakle ne treba zanemariti izgovorna obiljeja. (D. Brozovi u svojim je radovima odrjeit
trae se samo akustika obiljeja; vidjesmo da je ve u SPE-u bilo jasno da to nije dovoljno.)
Peto, obiljeja su hijerarhizirana, nisu ravnopravna. Stoga ni opis nee biti tablini, matrini
niti e biti pun ubitanih plusova i minusa. (To ne znai da e biti i jednostavni.)
esto, u obzir se uzimaju i reduntantna obiljeja (zalihosna), ne samo razlikovna. (To su
radili ve i generativci.) esto se naime pokazuje da su u drugome jeziku ili dijalektima ona
relevantna, ili se relevantnima pokau u analizi pojedinih glasovnih promjena.
Sedmo, vieglasni opis sastoji se od vorova, odnosno redova (engl. tier).48 U hrv. vorovi su
prema opisu Z. Jelaska ovi: 1) korijenski ili osnovni (zapravo glas), 2) grlni (mjesto
glasnienja bezvunost i zvunost), 3) nadgrlni (nosni), 4) mjesni (u hrv. zapravo usni).
47
kari (2009: 58) pie da je napetost ili jakost obiljeje izgovora s opaajno vie miine snage. Opaajno!!!
48
Jelaska (2004) engl. tier (izg. [t], ne *[t ]), prema fr. tirer vui, tire redoslijed, sekvenca, prevodi sa
vor. Rije je o terminu iz autosegmentalne fonologije, o razini (redu) prikaza u nelinearnom ustroju.
30
Tablica 1. Hrvatsko-srpski fonemi i njihova IDO (Jakobson 1949)49
vokalni
nazalnost
saturiranost
gravisnost
neprekidnost
zvunost
49
+
+
Cit. prema Muljai (1972: 115). N. B. Jakobson nema fonema /j/ niti ima slogotvorno / /, ali zato govori o ulozi prozodijskih obiljeja, pa dva para PDO (prozodijskih
distinktivnih obiljeja) rezultiraju s jo 18 fonema. Takoer vrijedi primijetiti da u opreku prema zvunosti stavlja /f/ i /v/ (v. o tome u tablici u predavanju 04b).
31
Tablica 2. Matrica hrvatskih fonova (Brozovi 1991: 410411)50
umni
kompaktni
difuzni
gravisni
akutski
vokalski
w j
ij
nosni
kontinuirani
zvuni
stridentni
napeti
dijezni
bemolni
50
U Fonologiju u Gramatici HAZU Brozovi je prenio opise koje je objavio kao Brozovi (1968), Brozovi (1972) i Brozovi (19721973b) (v. Literaturu).
32
Tablica 3. Akustika svojstva hrvatskih glasova osnovna i pojaana (Bari et al. 1979: 16, 21)51
t
nj
lj
vokalnost
konsonantnost
nazalnost
kompaktnost
difuznost
neprekidnost
stridentnost
zvunost
gravisnost
+
+
svijetao
+
taman
+
+
sonantan
eksplozivan
+
+
51
+
+
frikativ
sibilant
vibrant
afrikata
+
+
N. B. U prvom izdanju Insitutske gramatike nema fonema /ie/; on se pojavljuje tek od treeg izdanja (kad gramatika postaje Sivom).
33
Tablica 4. Akustika svojstva hrvatskih glasova (Bari et al. 1995: 48)52
vokalnost
umnost
kompaktnost
difuznost
gravisnost
akutnost
nazalnost
neprekidnost
zvunost
stridentnost
napetost
ie
52
N. B. Meu fonemima pojavljuje se i diftong /ie/, a opisan je i poluvokal //. Upada u oi kako studentima tako profesoru da su [] i [] opisani kao [stridentni], kako je i u
Brozovia (1991), ne i u ostalim opisima. Slogotvornomu [ ], kao i u mnogim drugim opisima, pridrueno je svojstvo [+napet] (v. o tome gore u predavanju).
34
vokalnost
konsonantnost
kompaktnost
+
+
difuznost
+
+
+
+
ie
Tablica 5. Hrvatska unutarnja razlikovna obiljeja (kari 1991: 359)
0
+
gravisnost
akutnost
+
+
povienost
+
+
+
+
prekidnost
+
+
+
+
jakost
nosnost
stridentnost
+
+
+
+
+
+
35
turbulentni
vokalni
kompaktni
difuzni
gravisni
nosni
neprekidni
zvuni
stridentni
napeti
+
+
Tablica 6. Hrvatski glasovi i njihova relevantna obiljeja (Sili Pranjkovi 2005: 16)
36
Tablica 7. Hrvatska generativna razlikovna obiljeja (Jelaska [Babi] 19881989: 123)53
zvonak
vokalan
konsonantan
visok
stranji
nizak
prednji
rubni
zvuan
napet
prekidan
otar
nosni
Tablica je eksplicitno nainjena prema SPE. Slogotvorno / / nije poseban fonem, nego alofon od /r/ u interkonsonatskom poloaju. Jat (biljeen upravo kao ) jest poseban fonem.
53
37
Tablica 8. Hrvatska generativna glasovna obiljeja (Mihaljevi 1991: 118)
nj
lj
silabiki
sonoran
konsonantski
anterioran
koronalan
visok
nizak
stranji
zaobljen
+
nazalan
lateralan
kontinuiran
zadranaekspl.
napet
zvuan
stridentan
38
Tablica 9. Stablo vieglasnog opisa hrvatskoga (Jelaska 2004: 87)54
Korijenski vor
osnovni ili korijenski vor (tj. glas) povezan je s osnovnim obiljejima naina zatvor/otvor
grlni, nadgrlni i mjesni vor neovisni su jedan o drugome; ostala su obiljeja podreena
zatvorniki zvonki
trajni
od dosadanjih opisa zadrane su konsonantnost, sonornost, kontinuiranost, te lateralnost (kao neobiljeena vrijednost likvidnosti)
kao novo obiljeje uvedena je rofonost, koja je u hrvatskome vibrantnost (drhtajnost), moda i dotanost
protoni
vokalnost se smatra zalihosnom, pa je izbaena; a nema ni slogotvornosti kao odsjenog obiljeja (vano za /r/)
drhtajni
Grlni vor
grlni vor predstavlja grlo kao mjesto glasnienja
zvuni
u hrvatskome je na grlnome voru razlikovno samo obiljeje zvunosti

nadgrlni vor nadreen je (Jelaska pie podreen!?) samo obiljeju nosni
Nadgrlni vor
nosni
nosni nisu zvonki (nije relevantno?)

Mjesni vor
mjesni vor u hrvatskome podrazumijeva usne i jezik
usne
obiljeja na mjesnome voru jesu visina, razvuenost i hrptenost

visoki = palatali + i ie u
hrpteni
razvueni: j i ie e
visoki
54
razvueni
Pod tokama desno komentari su.
39
Tablica 10. Vieglasni opis hrvatskih glasova (Jelaska 2004: 87)55

Osnovni vor
p
t
k
b
d
g
[zatvorniki]
[zatvorniki]
[zatvorniki]
[zatvorniki]
[zatvorniki]
[zatvorniki]
f
h
[zatvorniki]
[zatvorniki]
[zatvorniki]
[zatvorniki]
[zatvorniki]
[zatvorniki]
[zatvorniki]
[zatvorniki]
[zatvorniki]
[zatvorniki]
[zatvorniki]
Fonem
m
n
[zatvorniki]
[zatvorniki]
[zatvorniki]
j
l
r
v
[zatvorniki]
[zatvorniki]
[zatvorniki]
[zatvorniki]
[zatvorniki]
i
ie
e
a
o
u
Grlni vor
Nadgrlni vor
Mjesni vor
usne
[hrpteni]
[zvuni]
[zvuni]
[zvuni]
[trajni]
[trajni]
[trajni]
[trajni]
[trajni]
[trajni]
>
>
>
>
>
usne
[hrpteni]
[visoki]
[zvuni]
[zvuni]
[visoki]
usne
[hrpteni]
[trajni]
[trajni]
[trajni]
[trajni]
[trajni]
[visoki]
[visoki]
[visoki]
[visoki]
[zvuni]
[zvuni]
[nosni]
[nosni]
[nosni]
[zvonki]
[zvonki]
[zvonki]
[zvonki]
[zvonki]
[zvonki]
[zvonki]
[zvonki]
[zvonki]
[zvonki]
[zvonki]
[protoni]
[protoni]
[protoni]
[razvueni]
[razvueni]
usne
[visoki]
[razvueni]
[visoki]
[razvueni]
[visoki]
[razvueni]
[drhtajni]
usne
[visoki]
< [visoki]
[visoki]
[razvueni]
[razvueni]
[razvueni]
[hrpteni]
[hrpteni]
55
U opisu vieglasnih razlikovnih obiljeja rabe se znakovi < i >. Oni znae razgranatu vrijednost obiljeeno/neobiljeeno. Za slivenike neobiljeena je prekidnost, koja se ne
navodi (prekidnost > trajnost). Za otvornike obiljeena je visokost, koja se navodi (visokost > niskost, pa uz diftong ie znak pokazuje obiljeenu vrijednost).
40
PRIMJERI MINIMALNIH PAROVA HRVATSKIH FONEMA
Navest emo samo primjere, ne parove za opreku svih fonema sa svim ostalima (v. Brozovi
1991, osobito 38). Uostalom, i ne mogu se svi fonemi izvrtjeti u minimalnome paru sa svim
ostalima ili rijei za sve parove jednoga fonema sa svim ostalima jednostavno ne postoje ili je
pak fonotaktika konkretnoga jezika takva da se ne mogu svi fonemi nai u svim poloajima
(npr. jat u hrvatskome nemamo na poetku rijei, osim eventualno u kovanici jekavtina, to se
onda zove napotpunom raspodjelom, defektivnom distribucijom, engl. defective distribution).56
p
piti ~ biti, pijuk ~ fijuk, pojiti ~ dojiti, prut ~ trut, plava ~ glava, puka ~ njuka, poker ~ doker
trag ~ drag, trlja ~ prlja, tukac ~ dukac, trom ~ hrom, tei ~ lei, tlak ~ vlak, tad ~ sad, trak ~ zrak
kip ~ tip, krv ~ crv, kum ~ um, kaa ~ aa, kuditi ~ guditi, kaca ~ faca
bara ~ para, bor ~ tor, bijem ~ sijem, brak ~ zrak, brak ~ mrak, bos ~ nos, bod ~ vod
dar ~ par, dama ~ tama, dar ~ ar, dubiti ~ ljubiti, dan ~ ran, drag ~ vrag
gar ~ par, gesta ~ cesta, gukati ~ mukati, gunj ~ unj, gua ~ sua (komp.), gar ~ ar
cijela ~ bijela, cijuk ~ pijuk, car ~ zar, cika ~ vika, curiti ~ juriti, cijena ~ hijena, cvijet ~ svijet
upati ~ pupati, uba ~ buba, ama ~ tama, ep ~ dep, aa ~ naa, uda (Gjd.) ~ luda, eh ~ ceh
uk ~ puk, utjeti ~ utjeti, uh ~ njuh, ud ~ lud

dara posuda za ulje ~ para, dudo ~ udo, dada cesta ~ kada, dada ~ jada jadnica
avao ~ avao, ak ~ njak glasanje magarca, ak ~ jak
svoj ~ tvoj, sjena ~ pjena, sala ~ ala, sol ~ vol, suh ~ njuh, sud ~ ud, sin ~ fin
uljati ~ ljuljati, aliti ~ faliti, ut ~ but, uma ~ guma, iriti ~ viriti, os ~ nos
zabaviti ~ nabaviti, zov ~ lov, zibati ~ ribati, zelen ~ jelen, zet ~ set
ir ~ pir, aba ~ baba, aba ~ daba besplatno, ig ~ mig, ega ~ njega
fakt ~ pakt, fakt ~ takt, fama ~ dama, fijuk ~ cijuk, fah ~ ah, fasadi (Ljd.) ~ nasadi (imp.)
hum humak ~ um, hodati ~ vodati, hod ~ rod, huji ~ zuji, hir ~ pir, huka ~ tuka
jauk ~ pauk, jeza ~ teza, jama ~ mama, joj ~ njoj, jo ~ lo, juriti ~ zuriti
luk ~ uk, loj ~ poj, luk ~ huk, lak ~ rak, liti ~ iti, luk ~ vuk
ljuljati ~ uljati ~ uljati ~ muljati, ljudi ~ sudi posude, ljaga ~ raga, ljama (ivotinja) ~ vama (zamj.)
muka ~ tuka, mir ~ ir, mama ~ nama, muk ~ vuk, moja ~ boja, moliti ~ soliti, mlad ~ hlad
nanos ~ zanos, nos ~ kos, neki ~ meki, naa ~ vaa, nuditi ~ uditi
njega ~ ega, njok ~ ok, njen njezin ~ fen, njen ~ ten, njuka ~ uka
56
Upravo zato vane su potencijalne, ali neostvarene nerijei, o emu v. predavanja 07 i 08.
41
rod ~ bod, rama ~ tama, rub ~ zub, ribati ~ gibati, rubiti ~ ljubiti, ruka ~ luka, riva obala ~ iva (prid.)
viriti ~ piriti, vaza ~ faza, velik ~ elik, vir ~ hir, variti ~ ariti, vuem ~ tuem
ij
cvijet ~ cvat, bijeg ~ bog, svijet ~ svet, lijek ~ lik, lijek ~ l k, cijen jeftin ~ crn, lijeta (pz.) ~ ljeta (Gmn.)
prsti ~ pasti, krv ~ kov, trn ~ ten p t, krst ~ kist, brk ~ b k slap, brzica, Istro (Vjd.) ~ istro (gl. prid. rad.)
U primjerima za ij i odmah imamo i minimalne parove za pet vokala; ak ako ti parovi i ne

dokazuju fonemskost ij i , oni sasvim sigurno dokazuju fonemskost pet hrvatskih vokala.
42
HRVATSKI SLOVOPIS
Suvremeno hrvatsko pismo (grafiju), hrvatsku latinicu zovemo ju kadto gajicom pratimo od
prve polovice 19. st., ali bez prethodnih stoljea slika bi bila nepotpuna. U glavnim crtama57
Hrvatska je kultura tropismena. Moemo pretpostaviti da se i u vremenu prije prvih poznatih
napisa jezik onodobnih Hrvata biljeio grkim i latinskim slovima. Od kraja 9. i poetka 10. st.
Hrvati se slue glagoljicom, pismom koje je stvorio Sv. iril. Otprilike od polovice 12. st. slue se
i irilicom, osobito na jugoistonome podruju (Bosna, Hercegovina, Dalmacija, Dubrovnik),
pismom koje je na temelju grkoga nastalo u okviru bugarske Preslavske kole, pa se
prilagoavalo pojedinim slavenskim jezicima, hrvatska se inaica u nas zove bosanicom.
Cjelovite hrvatske tekstove pisane latinicom pratimo od sredine 14. st.58 Sva tri pisma imala su
izgleda da postanu dananje suvremeno hrvatsko pismo, ali splet objektivnih povijesnih
okolnosti ipak je bio na strani latinice. Glagoljica se, dodue u veoma ogranienoj mjeri, rabila
jo u 19. st., no realno ona je do 15. st. postala pokrajinskom injenicom. U 17. st. primat latinice
nad ostalim dvama pismima konaan je. Ono to e obiljeiti doba od 16. st. nadalje, jesu pokuaji
da se latinica privede svrsi biljeenju hrvatskih glasova. Pritom vjeito valja imati na umu
kojemu se to hrvatskomu latinica u pojedinim podrujima i vremenima prilagoava je li to
akavtina, je li kajkavtina, je li tokavtina te sasvim praktine probleme poput lijevanja slova,
jer moda bi tko i smislio dobra slova, ali tiskarski ih metri nisu mogli, znali ili htjeli izliti.
Latinica nam je pristizala iz dvaju smjerova. U junoj, uzmorskoj Hrvatskoj preuzimali smo
latinske i talijanske navade, pa emo tu stoljeima imati npr. pocigne (poinje), nepriateglia
(neprijatelja), zarqua (crkva), uelicha (velika), x za [] i [ks], S za [s] i []. U sjevernoj,
kopnenoj Hrvatskoj preuzimali smo pak maarske navade, pa emo tu stoljeima imati npr.
szueti (sveti), ztar (star), deuicze (d/j/evice), mesati (m/ij/eati), ly za [] i ny za [].
Ujednaivanja i znatne intervencije nalazimo ve u Marka Marulia (1521) i Petra
Hektorovia (1568, primjerice odbacivanje udvojenih slova, c, sa zarezom za [c] i []), a
odmah potom i poznatiji pokuaj zadarskoga kanonika ime Budinia (15301600), koji u
djelu Summa nauka krstjanskoga (Rim, 1583) rabi ove nove znakove [], c [],
[].
57
Osnovna literatura: Mogu Vonina (1969; izrazito obavijestan tekst, kostur ovoga pregleda uvelike ga
slijedi), Vonina (1985), Vince (2002), Mareti (1889), Badurina (1996).
58
Red i zakon sestara dominikanki (Zadar, 1345), ibenska molitva, Cantilena pro sabatho, fragment
Korulanskog lekcionara, ia svetih otaca (oko 1400.), sve redom akavska djela.
43
Nekad se govorilo da je to prvi put da su u hrvatskoj grafiji primijenjeni dijakritiki znakovi. To

i nije posve tono jer od najstarijega doba (npr. u ibenskoj molitvi) za [c] nalazimo c sa sedijem
(fr. cdille p. cedilla malo c, zedilla malo z) , dok je c obino bilo slovo za glas [].
Tono je ako dijakritikim znakovima drimo samo nadredne, nadslovne znakove. Budini je
poticaj za svoja slova mogao pronai u ekoj husitskoj grafiji (prema reformatoru Janu Husu),
vjerojatno manje no to se nekad mislilo, te u hrvatskoj tradiciji, koju je dobro poznavao.
Protureformator Rafael Levakovi (15971649) poznat je u domaoj filologiji kao lo prireiva
novih izdanja Misala i Brevijara (izrazito ih je rusificirao) te kao dobar, ali neutjecajan reformator
latinice. Dijakritike znakove dodavao je i glagoljikim i irilikim slovima, a u Brevijaru je
uglavnom prema poljskom uzoru dosljedno rabio ova slova: [], [], [], [], [].
Sljedei je vaan korak onaj Bartula Kaia, koji se u prvoj hrvatskoj gramatici Institutiones linguae
illyricae (Rim, 1604) i osobito u Ritualu rimskome (Rim, 1640) eksplicitno pozabavio grafijom i
svojim prethodnicima. Zalagao se za dosljednost (bude imati sfako slovo sfuda jedno vazda samo
glasenje, a ne sad jedno sadli drugo), pa mu je c uvijek [], uvijek [c], k uvijek [k], ali ne
dosljedno i za jednoslove, pa primjerice za [] ima Sc, za [] ima cch. Slovo u (za [u] i [v]) rasteretio
je uvoenjem slova v. I dalje ima dvoznanost sa gl i gn (za [gl] i [], odnosno za [gn] i []).
Veoma zanimljiv i utemeljen, ali moda preuranjen i bez znatnijeg odjeka, bio je prijedlog
Rajmunda amanjia u raspravi Nauk za dobro pisati latinskijem slovima rijei jezika
slovinskoga (1639): z [c], c [],
[ ], y [j], S [], ch [], gh [ ], gl [], gn [], Sc []. Takoer je
predloio da se [gl] i [gn] biljee sa g'l i g'n te da se duina vokala biljei sa (npr. ).
Na kajkavskome podruju, rekosmo, uzor je ureivanju grafije ponajee bila maarska.
Nastojanja su osobito vidljiva u doba protureformacije. Nikola Krajaevi Sartorius, koji u
drugom izdanju djelca Molitvene knyisicze (Poun /Bratislava/, 1640) dosljedno rabi gy [ ], ly
[], ny [], a Pergoievo i Vramevo ch [] mijena u cSS. U tome ga slijedi zagrebaki biskup
Petar Petreti, koji 1651. takvom grafijom objavljuje zbornik Szveti Evangeliomi (premda
Petreti pie da se oslonio na grafiju voe ugarske protureformacije Petra Pzmnya).
Za [] u kopnenoj se Hrvatskoj najee rabilo S (na poetku rijei) ili s, a x samo kad bi koji
leksikograf preuzeo koju rije iz primorskih djela (tako npr. Adam Patai).
Prijedloge za reformu kajkavske grafije dijakriticima nudio je u tekstu Manuductio ad
croaticam ortographiam (Zagreb, 1732) i leksikograf Andrija Jambrei (17061758), a neki
od njih prihvaeni su u kolskome Kratkom navuku za pravopszanye horvatzsko (1779).
Najdalje je u nastojanjima za dosljednou koja su vidljiva u svih reformatora, uspjenijih i
manje uspjenih odnosno u nastojanjima na tom da jedan grafem uvijek ima istu glasovnu
44
vrijednost otiao vrstan reformator Pavao Ritter Vitezovi (16521713), koji je kroz svoja
djela jo od Kronike (1696) susljedno, godinama dotjerivao i svoju grafiju. Djelo De
orthographia (1697) nije sauvano, ali saznajemo o njemu iz predgovora knjige Plorantis
Croatiae saecula duo (1703) u njemu je Vitezovi uveo [] umjesto cs i ts, [] umjesto
ch i tj, l [] umjesto lj i ly, [] umjesto nj i ny, z [] umjesto x i sh. U latinsko-hrvatskome
Lexiconu (rukopis, izmeu 1700. i 1709.) uvodi jo d [ ] i
[ ], a znakove [] i [] mijenja u
i . Time je dobio izrazitu sustavnost meki glasovi obiljeeni su jednom vrstom

dijakritika (, , , ), tvrdi drugom (, z), ime je jako nadmaio prethodnike. Slogotvorno
[r] biljeio je sa yr, a za skup [kv] zadrao je latinsko q. Vitezovi je bio naumio izraditi svoja
slova i sam tiskati svoj rjenik (naum se izjalovio), ali sve ono to se dalje u hrvatskoj grafiji
dogaalo, podudara se zapravo s Vitezovievim rjeenjima (ne znamo je li Danii za njih
znao i je li ih uzimao u obzir, ali Daniieva slova zapravo su ista Vitezovieva, v. dalje).
Grafiju je i ortografiju uvijek jako teko urediti individualnim pokuajima bez slubene i
politike podrke. A kadto ni ona nije dovoljna. Tako je primjerice potkraj 18. st. car Josip II.
sazvao bio povjerenstvo koje je trebalo ujednaiti hrvatski pravopis, to nije bilo bez veze s
molbom Joakima Stullija caru da mu pomogne u tiskanju rjenika, kojega je rukopis Stulli u
Be bio donio jo 1782. (objavljen je od 1801. do 1810.). Povjerenstvo je bilo tokavsko,
slavonsko i dubrovako Antun Mandi (predsjednik; biskup akovaki i vaan kolski
reformator), Joso Krmpoti, Marijan Lanosovi i Joakim Stulli. Prva trojica zagovarala su
slavonski pravopis (Krmpoti je bio Lianin), ak uspjela slomiti Dubrovanina Stullija, koji
je onda prema slavonskome pravopisu uredio itav svoj rjenik (prvi dio, s latinskom lijevom
stranom, objavljen je 1801. u Budimu), ali dogovor je ostao mrtvo slovo na papiru. Slavonska
grafija, inae, veoma je nalikovala kajkavskoj (npr. cs []), ali imala je s jedne strane slinosti s
dalmatinskom (npr. x [], c [c]), s druge inovacije koje e poslije posluiti i Gaju: lj [], nj [].59
U Zadru se 1820. opet po nalogu vlasti, sada austrijske, koja je zamijenila kratkotrajnu
francusku oformljuje povjerenstvo kojemu je zadatak ujednaiti dalmatinsku i dubrovaku
grafiju Franjo Marija Appendini (predsjednik), Mihajlo Bobrowski, Benedikt Mihaljevi,
Nikola Budrovi i Pavao Mioi.60 Premda je dubrovaka grafija ostala samostalna, prema
napucima povjerenstva veoma je brzo grafijski ujednaena itava Dalmacija, pa e takva
59
Slavonija je, podsjetimo se, od Turaka osloboena 1699. Prva polovica 18. st. prola je u filolokome smislu
nezanimljivo (jo 1762. Relkovi u Satiru prigovara da nema gramatike, nema pravopisa), ali onda se u drugoj
polovici javljaju i gramatike i vrlo uspjela grafijska ujednaivanja (v. Vince 2002: 82ff).
60
Osim Appendinijeva danas su ta imena dobrano zaboravljena. O kakvim je meutim znalcima bila rije
kolike su jezike znali, ime su se sve bavili i gdje predavali v. u Vincea (2002: 1423).
45
grafija biti snano orue protivnicima Gajeve ilirske grafije, npr. Anti Kuzmaniu i listu Zora
dalmatinska (18441849). Sve u svemu, dobar dio Dalmacije grafijski je u kolama i javnosti
ujedinjen dakle ve deset godina prije Gajeve reforme. Slova su prema zadarskoj komisiji bila
ova: c [c], [], h [h], s [s], S [], x [], jedino je za [] ostavljen digraf uvrijeen za biljeenje
slavenskih prezimena na -i ch te se umjesto gl i gn preporuuju lj [] i nj [].
Individualnih pokuaja dotjerivanja grafije bilo je mnogo, usto malo-malo pa osvane neki rad
o pojedincima koji su s malo ili nimalo odjeka predlagali ovakava ili onakva rjeenja.
Neemo se na njima zadravati, nego prelazimo na one koji su djelovali mnogo uspjenije.
Jedan od temeljnih tekstova hrvatskoga narodnog preporoda u tom vidokrugu istiu se jo
Temelj itne trgovine Josipa ipua (Zagreb, 1796)61 i Re domovini od hasnovitosti pisanja
vu domorodnom jeziku Antuna Mihanovia (Be, 1815) knjiica je Ljudevita Gaja Kratka
osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja (Budim, 1830).62 Rije je o kajkavskonjemakome tekstu u kojemu se nude grafijska rjeenja po uzoru na slavenske jezike, prije
svega na eka slova s dijakriticima, dakle bez digrafa i otklanjajui od dosta proirene i
ustaljene slavonske grafije. Rjeenja su sustavna i dosljedna: c [], s [], z [], g [ ], d [ ], l [],
n []. Budui da je hrvatski dio pisan kajkavski i za kajkavski, jat se u njemu biljei onako
kako je u kajkavskome (e), a slova za [] nema jednostavno stoga to tog glasa u kajkavskome
nema (u stoletje jotacije nema pa Gaj i pie stoletje, inae je svuda [] hoeju, obinski,
mogui, terpei, nadomeali). Odmah poslije za [] uvodi poljsko slovo (jer ni eki
nema meko []). Svjestan da s reformom valja ii polako Gaj prve brojeve Novina
horvatskih i priloga Danicze 1835. objavljuje nereformiranim pravopisom, no ve u
brojevima 1012. pie lanak Pravopisz, u kojem odstupa od veine svojih jednoslovnih
rjeenja iz 1830. i ima ove grafeme: [], [], [], za ostale palatale uzima dodatno slovo j:
tj [], dj i gj [ ], lj [], nj []. Od 1838. j s crticom zamijenit e obino j s tokom, ali jo e
1854. Bogoslav ulek u lanku O dvoglascu ie (u asopisu Neven) predlagati da se za takvu
slubu uzme j bez ikakva nadslova (u tom se inae tekstu prvi put u Hrvatskoj predlae
razlikovanje pisanja dugog i kratkog jata ie i je). Za jat Gaj predlae rogato e . Od 10.
broja nadalje Danicza e izlaziti pisana tom novom grafijom (na naslovnici 10. broja 1835.
tom grafijom objavljena je dakle kao prvi tekst Mihanovieva Horvatska domovina).
61
Nevjerojatno dalekosean tekst veoma obrazovana trgovca posveen meceni i pokretau mnogih preporodnih
zbivanja biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, u kojem se ipu Karlovanin kao i Vrhovac iz svoje trgovake
perspektive ali to Hrvati nemaju zajednikoga i jedinstvena knjievnog jezika.
62
Naslove smo zapisali dananjom grafijom.
46
Gajevo rjeenje za jat rogato u Osnovi slovnice slavjanske narjeja ilirskoga

(Danicza, 1836, br. 1015) ima i Vjekoslav Babuki. Izgovor je bio fakultativan, kako ve tko
u svojem narjeju izgovara.63 Nekako u isto doba javio se bio i neuspio prijedlog Ignjata
Brlia, koji je u svojoj gramatici 1833. predloio y, takoer s fakultativnim izgovorom.
Gajeva pravopisna reforma iz 1835. postala je sastavni dio ilirskoga programa. Premda se
ilirska ideja u Slovenaca i nije ba uhvatila (ako i jest, bilo je to u Hrvatskoj, tako npr. Stanko
Vraz /Jakob Frass/ i Josip Drobni), od 1848. Stanko Vraz i pedagog Davornin Trstenjak (po
njemu se zove osnovna kola u Trnju, tu pored FF-a, inae rodom iz Slovenije, iz Pomurja)
poinju ju uvoditi i u Slovenaca, gdje pismo dobiva ime gajica. U prvim godinama izlaenja
tu grafiju prahvaaju Novice (Kmetijske i rokodelske novice, urednik Janez Bleiweis), a 1848.
ona je i slubeno uvedena u slovenske kole te se njome Slovenci slue i danas.
Kako je izgledala ilirska grafija, poslije grafija Zagrebake filoloke kole, prikazat emo
etirima djelima onomad ne osobito utjecajnim pravopisom Josipa Partaa te gramatikama
Vjekoslava Babukia i Adolfa Vebera Tkalevia.64 Ortografija je, usput, bila korijenska.
Zagrebaka grafija i ortografija vrijedjet e sve do kraja 19. st., odnosno do fonolokoga
Hrvatskoga pravopisa Ivana Broza.65 S napomenom da se unutar Akademije otpoetka pod
utjecajem Vatroslava Jagia rabila neto drugaija grafija (u asopisima Knjievnik i Rad;
Knjievnik je pretea Radu, izila su tri godita, 18641866, prije stvarnoga poetka rada
JAZU, naime JAZU jest utemeljena g. 1861., ali stvarno je poela raditi g. 1866.).
Parta (1850) ima ovako: a, b, c, (npr. ud), , d, dj (npr. ledja), e, (glas mukli izmedju a
i e, npr. krv, prst), (izgovara se kao ie jednim otvaranjem ustah, npr. cvt, slp), f, g, gj
(npr. Gjuro, gjumber),66 h, i, j, k, l, lj (npr. ljudi), m, n, nj (npr. panj), o, p, r, s, , t, tj (glasi
posve jednako sa gori navedenim , npr. platjam),67 u, v, z, .
63
Vie o pisanju jata v. u predavanju 07.
64
Partaev pravopis iz g. 1850. danas smatramo prvijencem meu hrvatskim tokavskim (knjievnim,
standardnim) pravopisima, no za tu smo knjiicu saznali zapravo nedavno, a o njezinu utjecaju u njezinu dobu ne
znamo nita, no ve i to da ne znamo nita, moe biti znak da su joj utjecaj i odjek bili nikakvi.
65
Potpisnik Bekoga dogovora (1850) Ivan Maurani, tada predsjednik Hrvatskoga dvorskog dikasterija
(kancelarije), 1862. i 1864. za hrvatske kole propisuje zagrebaki pravopis, ne beki. Tako i pravopisna
komisija Zemaljskoga kolskog odbora 1877. (pod predsjedanjem Adolfa Vebera Tkalevia, ban je Ivan
Maurani). Prirunik meutim pravopisna knjiga nije napisan, pa Brozov pravopis nije imao konkurenciju.
66
Pie u fusnoti ovako (str. 10): Novi spisatelji domorodni nepoznajui pravi izgovor suglasnika gj poeli su
umsto ovoga u inostranih rih osebito pak u turskih pisati d, to posve nije potrbito; jerbo r ova gjamia
pisana sa suglasnikom gj tako glasi, kao da je pisana damia sa suglasnikom d.
67
Korijensko [] pisali su u Zagrebakoj koli sa , a tj se pisalo ako je bila rije o dodiru korijenskoga t i j.
47
Babuki (1854) ima slino: ili (nmi glas, npr. krv ili krv, crkva ili crkva),68 (da
se izgovara kao je ili ie (= ije)), dj (npr. vodja, medja, rodjen, gradjanin), d (npr.
svdodba, tobdija),69 tj (npr. platja, zlatjen, ali korijensko []: nee, ki, Gunduli), lj, nj.
Tkalevi (21873, Slovnica hrvatska): (npr. crkva, hrvatski, usp. naslov gramatike),
(npr. r, slpac, nko), dj (npr. tudj, vidjen, medju), tj (npr. tretji, ljutji, ali ki, dii, plea).
Tkalevi (31876, Slovnica hrvatska): nema vie popratnoga uz slogotvorno r (usp. naslov
gramatike), zamjenjuju ie i je (npr. rie, rjeoslovje, njeko; kao i za vrijedi naelno, u
tekstu nije dosljedno provedeno), dj (npr. tudj, vidjen), tj (npr. tretji, ljutji, ali ki, dii).
Kako se vidi, zagrebaka se grafija razvijala svojim tokom i uglavnom po sebi samoj i iz
sebe same. Takoer se vidi, premda joj tepamo gajica, da ona ima nekoliko odmaka od
prvotnih Gajevih jednoslovnih rjeenja. Vanu promjenu koja e slubenim Brozovim
pravopisom iz 1892. postati ono to imamo i danas najavit e Rjenik JAZU (ARj) i njegov
prvi ureiva i pisac, srpski filolog uro Danii. Danii u Ogledu ARj-a (1878) tekstu u
kojemu su iznesene smjernice prema kojima e se djelo sastavljati i pisati, izmeu ostalih i to
da kajkavske rijei u ARj ui nee uvodi nova slova, odnosno postojee dvoslove
zamjenjuje jednoslovima. Za povijesni rjenik kao to je ARj dvoslovi dj, gj, lj, nj nisu bili
dobra rjeenja (zbog nerazlikovnosti u rijeima kao djevojka/*evojka i roen/*rodjen), pa
Danii rabi jednoslove [ ],
[ ], [], []. Slovo uzima iz sjevernih njemakih jezika
(staronordijski, islandski),70 iz poljskoga, je nainio prema l iz slavenskih jezika,
od
poredbenih gramatiara koji su ga rabili za slian istoni, staroindijski glas (v. o tome i
Mareti 1899: 17c). Tim slovima JAZU se u svojim izdanjima nerijetko sluila i izvan ARja, no izvan nje ona osim nisu zaivjela (sluimo se nekima od njih u fonetici). Jat je Danii
biljeio Karadievim nainom ije u dugim i je u kratkim slogovima.
Od 1883. ARj ureuje Dubrovanin Pero Budmani (od slova D nadalje) te za ne osobito este
dubrovake dijalektizme (o dubrovakome govoru napisao je lanak u asopisu Rad JAZU)
uvodi jo slovo
[ ], npr. u je ero (jedzero, odnosno jezero), ora (dzora, odnosno zora).
Mareti (1899: 13) taj danas bismo rekli, alofon fonema /c/ spominje kao 31. hrvatski i
srpski glas, a sa nevolju biljei ga sa . Slovo danas je za taj glas u kroatistici uvrijeeno.
68
Babuki sam pie : brzotiskom, prvoga, drimo, tvrd, nozdrva, rtva Dodaje (str. 6) da nkoji pisci,
budui se neuje niti jasno a niti e, neupotrbljavaju u takovu sluaju nikakova samoglasnika.
69
Tako se izgovara, tako ga Babuki biljei izgovorno, ali budui da je pravopis korijenski, ne pie se d, nego .
70
Usp. i dananje islandsko slovo , koje je IPA preuzela za zvuni interdentalni frikativ, npr. u engl. the, mother.
48
Daniievo pisanje jata i prihvatio je u svojem Hrvatskom pravopisu (1892) Ivan Broz, a
kako je taj odmah postao sluben, tako smo njime dobili abecedu od 30 slova kojom se
sluimo i danas: a, b, c, , , d, d, , e, f, g, h, i, j, k, l, lj, m, n, nj, o, p, r, s, , t, u, v, z, .
Jat se otad i eksplicitno propisano biljei sa ije u dugim i je u kratkim slogovima. Tako
piemo sve do danas; sa stankom u doba NDH i u onda vaeega korijenskoga Hrvatskoga
pravopisa (1942; 1944), u kojemu je vraeno rjeenje sa ie i je; u okviru ZAVNOH-ovske
Hrvatske na snazi je bilo banovinsko, etvrto izdanje Boranieva pravopisa (1940).
Zakljuno: Dananji hrvatski slovopis nije savren (v. o tome gore na str. 910) a koji uope
jest? u zgusnutim vremenima, kakve su bile primjerice 1990-e, osobito njihov poetak, jave
se suptilni ili rogobatni, mudri ili manje mudri prijedlozi za njegovo dotjerivanje, ali to
vrijeme dalje odmie, anse za promjene i reforme sve su manje, ako ih vie uope ima. ini
se da bi nas na vee promjene u budunosti mogla nagnati samo kakva direktiva iz Bruxellesa
ili to to emo za nekoliko desetaka godina ionako svi pisati samo engleski ili kineski.
49
HRVATSKI PRAVOPIS
Hrvatski pravopis (ortografija) od pravopisa Ivana Broza (1892) umjereno je fonoloki; od

Preporoda je u 19. st. u okvirima Zagrebake filoloke kole uglavnom bio morfoloki,
korijenski, to je restituirano u NDH. To znai da se glasovne promjene biljee unutar rijei (ne
i na spoju dviju rijei, tzv. eksterni sandhi, dakle zbogom, ali s bratom), a i u biljeenju unutar
rijei ima iznimaka (ne piemo hrvacki, nego hrvatski, ne stramputica, nego stranputica). Donijet
emo ovdje stoga sabrano sluajeve nebiljeenja hrvatskih glasovnih promjena, naravno, samo
onih u kojima ortografska norma ima to kazati, a to su fonoloki uvjetovane, i to ne sve.71
Jednaenje konsonanata po zvunosti. Unutar rijei naelno se biljei. Ne biljei se,
odnosno u pismu se ne provodi u ovim sluajevima:
1) d ispred c s t na granici P+R, R+R, R+S:
nadovjek, podiniti, odcijepiti, odseliti, odetati, podstanar, odarlijati
kadto, radta
srce, pae, gradski, sudski, brodski, sudstvo, sudac ~ suca/sudca, mladac ~ mlaca/mladca
Pravopisne preporuke za granicu R+S razliite su. Kod sufiksa -tina one su irelevantne jer se
kod njega d (kao ni t) ne biljei: slobotina, gospotina (ne slobodtina, kao ni hrvattina).
2) Prefiksi ispod-, iznad-:
ispodprosjean, iznadprosjean
Kod prefikasa pod- i nad- promjena se biljei: potpisati, natprosjean.

3) U prefiksu kad nema gubljenja konsonanta, odnosno kad se konsonant produuje (tako e
primjerice biti u prefikasa koji zavravaju na d ili z, poput pod-, od-, nad-, pred-, uz-, jer
imaju raznoznane parnjake bez d ili z, poput po-, o-, na-, pre-, uz-):
nadtrati [nat rati] nadmaiti u tranju (~ natrati naii trei)
uzetati se [u e tati] (~ uetati)

71
Pravopis ima i povratni utjecaj, odnosno govornici nekih promjena nisu ni svjesni samo stoga to te promjene
nisu zapisane, i obratno, pojedine promjene provode se ili ne provode zato to pismo tako sugerira (vizualnost
pisma i pravopisa nerijetko ima takav povratni utjecaj na svijest o jeziku).
50
4) Na granici dviju osnova, ukljuujui prefiksoid etvrt-:

pingponga, ivanigradski, bogtepitaj, etvrtzavrnica, ali: svagdan
5) U nepotpuno prilagoenim rijeima stranoga podrijetla i izvedenicama od njih:

gangster, pitbul, nokdaun, vaingtonski, jurisdikcija, transgresija, ali: apsorpcija, supkultura, supstrat
6) U pojedinim prezimenima i toponimima te u njihovoj sklonidbi ako se eli zadrati autentinost:

Zubi, Dabac ~ Dabca, Podpian, Medak ~ Medka
7) Pri isputanju slova (biljei se apostrofom):

drte lopova!, bjete!
8) U izvedenicama od kratica:
esdepeovac (~ SDP)
9) Budui da je hrvatski pravopis fonoloki, nefonemski se alofoni nee posebno biljeiti:

Vrhbosna, Afganistan, pacba
Jednaenje konsonanata po mjestu tvorbe. Unutar rijei naelno se biljei. Ne biljei se,
odnosno u pismu se ne provodi u ovim sluajevima:
1) Prefiks izvan-, s razgovornom inaicom van-:
izvanbrani, izvanbrodski, izvanpartijski
2) Na granici dviju osnova, ukljuujui prefiksoide ukun-, ukun- te sufiksoid -put:

stranputica, vodenbuha, ukunbaba, jedanput
3) U posuenicama ovisno o tradiciji i nainu biljeenja u izvornome jeziku:

komfor, amfora, invalid, bombon, ali: konformizam, konvoj, rinfuza, maskenbal
51
4) U izvedenicama od kratica:
enbeaovski/enbiejevski (~ NBA)
5) Budui da je hrvatski pravopis fonoloki, nefonemski se alofoni nee posebno biljeiti:

nonja, paljiv, stranka, banka, tanga
Ispadanje i fuzija konsonanata. Promjene se ne biljee u ovim sluajevima kontakta dvaju

istih konsonanata (12; u izgovoru obino geminacija), kontakta d t + c s (37; u
izgovoru obino geminacija), kontakta d t + s (8) te kontakta skupova st t zd d + C (911):
1) Prefiksi izvan-, nad-, nuz-, od-, pred-, pod-, unutar-, uz-, ukljuujui superlativni naj-:
izvannastavni, nadtrati, odtugovati, nuzzarada, uzetati
najjai, najjadniji, najjuniji
2) d ispred c, , , s, na granici na granici P+R:

odcijepiti, nadovjek, odarlijati, oddogirati, podakon, podstanar, predsjednik, nadumar
3) Pozajmljeni prefiksi i prefiksoidi post-, sub-, hiper-, inter-, trans- i sl. te na granici R+R:
posttraumatski, subpapilaran, hiperrealistian, transsibirski, krimmilje
dvadesetdvogodinji, dvadesettrogodinji, ali: pedeset (50)
4) d, t ispred c, , , s, na granici R+R (to je od tih skupova doista ostvareno, a ostvareno je

jako malo, sporedno je, pravila su uvijek vana i zbog potencijalno postojeih rijei):
kadto, radta, petsto (500)
5) d ispred c, , na granici R+S, ovisno o pravopisnoj preporuci:

zadatak ~ zada(t)ci, patka ~ pa(t)i, sudac ~ su(d)ci, medvjed ~ medvje(d)e
6) d ispred c, , na granici R+S u posuenicama (izrazito su rijetke):

aparatik politiki inovnik, birokrat u komunizmu, ovjek politikog aparata
52
7) d ispred c, , u sklonidbi imena ako se eli zadrati autentinost:

Gradac ~ Gradca
8) d, t ispred sufikasa -ski i -stvo:

bratski, hrvatski, internetski, bratstvo, sudstvo, gospodstvo72
Ispred sufiksa -tina konsonanti d t ne biljee se:

hrvatina, gospotina, slobotina, Slobotina, Buzetina
9) Skup st, t, zd, d + C u pojedinim domaim pridjevima radi razlikovnosti na granica R+S:
grozdni (~ grozd), prstni (~ prst), usp. grozni (~ grozan), prsni (~ prsa)
10) Skup st, t, zd, d + C na granici R+R, odnosno granici dviju osnova:
osamnaestmetarski, osamnaestkaratni, eststo (600), ali: ezdeset
11) U skupovima stn, stk u izvedenicama od posuenica na st:73

protestni, tekstni, azbestni, aoristni, feministkinja, ali: robustan ~ robusni
Slino i st + C u posuenicama na granicama R+S, R+R:

astma, istka, rostfraj, rostbif
Umetanje j ( i ). Veliko pravopisno poglavlje. Ukratko:74 Do umetanja dolazi na svim

morfskim granicama, ukljuujui granice meu rijeima, a j se unutar rijei naelno pie uvijek
osim na granici P+R (1), u skupu io (2) te na granici R+S, R+R ako je rije o skupovima ai, ei,
oi, ui (3). Preporuke za pisanje na granici R+S u slonidbi stranih imena razliite su (4):
72
Spomenimo usput ne osobito preporuljivu imenicu prisustvo (njegovanije hrv. prisutnost), koja bi prema
pravilu trebala glasiti (i tako se pisati) prisutstvo. Usp. isti odnos odsu(t)stvo ~ odsutnost.
73
Pojedini pravopisni prirunici, zanimljivo, odustaju od tog pravila u pojedinim primjerima, a s druge strane
inzistiraju na ouvanju korijena u domaih izvedenica na tac, tak, dac, dak (preporuuju zadatci, ali aorisni i sl.).
74
Pregled se temelji na pravopisu BMM, u kojem je, boemeprosti, najpregledniji. Sporni e se sluaj istaknuti.
53
1) Granica P+R:
naii [najii], priobalje [prijobae], poimati [pojimati], priutiti [prijutiti], iako [ijako], prionuti
[prijonuti], prianjati [prijaati]
Prefiks dija- kroz, preko, raz-, primjerice u dijafragma, dijagnoza, dijagonala, dijaliza,
dijabetes, dijalekt, dijaspora, valja razlikovati od prefiksoida di- dvo-, primjerice u diandrija
dvomutvo. Pojedine se rijei s prefiksoidima bi-, di- dvo- i tri- tro- ipak piu sa j:
biatlon, biatlonac, triatlon, triatlonac, triangl, triangulacija, triedar, trioda, ali: bijenale, bijenij, trijenale,
dijada, trijenij, trijal, trijalist, trijalizam, trijada, trijarhija, trijas, trijumvirat
2) Skup io, bilo u naslijeenim rijeima bilo u pozajmljenima:

piti ~ pio [pijo], biti ~ bio [bijo], smjeti ~ smio [smijo], raditi ~ radio [radijo]
uionica [uijonica], gostionica [gostijonica]
korpion [korpijon], stadion [stadijon], violina [vijolina], biolog [bijolog], karfiol [karfijol]
radio [radijo] ~ I radiom, studio [studijo] ~ I studiom75
U skupovima ia, ie, iu, ii piemo j:76

pijem ~ piju, bijem ~ biju, smijem ~ smiju
dijeta, hijena, higijena, pijetet, gvardijan, zodijak, pijun, radijus, primarijus, milijun, pijun, ijit
G radija (~ N radio), G studija (~ N studio)
Ovamo bi mogli ii i primjeri kao dijada, trijada, trijas (v. pod 1), koji su zapravo korijenski.
3) Skupovi ai, ei, oi, ui na granicama R+S, R+R, kakve imamo u pozajmljenicama:
naivan [najivan], laik [lajik], mozaik [mozajik], kokain [kokajin], kreirati [krejirati], heroin [herojin],
romboid [rombojid], sinusoida [sinusojida], fluid [flujid], druid [drujid]
75
Po strani ostavljamo to to instrumentalni oblici mogu glasiti i radijem, studijem (isto kao prema radij, studij).
76
Kako se i zato dogodilo da j ne piemo u skupu io, a u ostalim skupovima iV piemo, posebna je tema. Mareti
je (1899: 37) zamjerio V. St. Karadiu to ga nije pisao dosljedno (u Karadia ima i dioba i dijoba, i vodio i
razumijo), jer u takvim rijeima uje se j tako jasno, da nitko ne moe to poricati. Mareti ne predlae da se j
unutar io pone pisati (jer je za pravopis najbolje naelo quieta non movere ne talasaj ustaljeno!), samo konstatira
da od Karadia tu imamo iznimku. Ta se iznimka onda prenosila iz pravopisa u pravopis. A zato je u Karadia
bilo sad ovako sad onako, kari (2006: 213; u napisu Kako se sklanjaju imena Mia i Pio iz g. 1991.) dovodi u
vezu s time to grafem jo nije postojao u predreformskoj irilici. U svojem je poznatom radu o povijesti
hrvatskoga pisanja latinicom Mareti (1889: 356) o biljeenju j bio ustvrdio ovo: Svi pisci, koji ee, koji rjee,
izostavaju znak za taj glas osobito meu vokalima pisui n. pr. milia mjesto milija ili prie mjesto prije itd.
54
4) Granica R+S u sklonidbi stranih imena i u izvedenicama od njih (razliite preporuke):

Nokia ~ Nokie/Nokije ~ Nokiin/Nokijin
Vie o razlikama u preporuenu pisanju (4) v. u odgovarajuim poglavljima u pravopisnim

prirunicima AS, BFM, BMM. Tek za razmiljanje napomena o dosljednosti, koja se
nadovezuje na ono ve spomenuto (v. gore str. 10) u vezi s engl. Patricia, tal. Brescia i sl.:
Ako se preporuuje Nokia ~ Nokije, Chelsea ['elsi] ~ Chelseaja, Sarkozy [sarko'zi] ~
Sarkozyja, Verdi ['ve rdi] ~ Verdija, Ohio [o'hajo] ~ Ohija (koliko je tu sad j-ova ako osnova
ve ima j? kako se izgovara Ohija?), zato onda ne i Camus [ka'mi] ~ Camusja? Inae, jedina
rije u hrvatskome koja ima ijo jest vijoriti (u kojoj je j postalo od h, dakle prema vihoriti),
premda se u hrvatskim pravopisima kadto omaknu i karijola (umj. kariola) i sline omake.
5) Imena ljudi podlijeu posebnim pravilima i volji imenovatelja, pa u njima imamo razliito:
Mia, Diana/Dijana, Silvia/Silvija, (Ana-)Maria/(Ana-)Marija, Andrea/Andreja
Mario/Marijo, Dario/Darijo, Silvio/Silvijo
To se osobito tie prezimena, koja su tradicijski takva kakva jesu, pa normalno imamo i Mio
i Mijo, i Mioevi i Mijoevi, i Miota i Mijota, i Pai i Paji, i Nui i Nuji i sl.
Smjena e iza tzv. pokrivenoga r. Spominjemo ju samo da bismo podsjetili i ponovo
istaknuli da smjena e iza tzv. pokrivenoga r nije pravopisni problem! Tko govori
strelica, pie strelica, tko govori strjelica, pie strjelica, o tome pravopis nema to rei.
Biljeenje dugoga jata dvoslovom je. Sabrat emo jo biljeenje dugog i produenog jata sa je
(v. predavanje 07). Dakle dugi jat ne biljei se u hrvatskome troslovom ije u ovim sluajevima:
1) Rijei s korijenima mr, mst, sd:
smj r, zamjrati, zamjrnje, k tomjr, t plomjr, premjtati, premjtnje, zasjdati, zasjdnje
2) Gmn., u kojemu je duljenje penultime (predzadnjega sloga) ispred morfa sustavno:

dj l (~ dj lo), vjt (~ vjet), zhtjv (~ zhtjev), mj st (~ mj sto), sj n (~ sj na)
3) Skup VSC, u kojemu je V(okal) u hrvatskome sustavno dug (pravilo s malo iznimaka), ako
korijen inae ima kratak jat, ukljuujui oblik za glagolski prilog proli, u kojemu takoer
imamo takav skup (Vv, usp. pgledati ~ pgledvi, pdignuti ~ pdignvi):
55
sj nka (~ sj na), vjrnost (~ vj ra), djlce (~ dj lo), ndjljn (~ ndjelja), pondjljka (~ pondjeljak)
v djvi, preltjvi, zaljvi, prebljvi

Dug korijenski jat i u takvim se skupovima biljei, naravno, sa ije, usp. dj lo ~ djlce
(produivanje korijenskoga kratkog jata), ali drijlo ~ drijlce (korijenski dug jat).
4) Hipokoristici i izvedenice od njih (ima ih koliko ih ima):
djdo, djdin, djva, djvin
U hipokoristinih imena tradicionalno imamo i Stjpo i Stijpo, i Vjko i (rijetko) Vijko.

5) U pojedinanim rijeima, koje se dosta dobro dadu i pobrojiti:
pj v, spj v, gnj v, zbj g, djvac, vjtac, pokoljnje, naposljtku
zvje, nslje, nrjje, pr turjje, pr znorjje, prrjje, bscjnje, m urjje, prjje
rj nk, vj snk
Pojedine od njih u razliitim se prirunicima tradicionalno nalaze i sa ije, primjerice izvjee i

izvijee, nasljee i naslijee, porjeje i porijeje, meurjeje i meurjeje. Zanimljivo, rije
je o izvedenicama kojima je korijenski slog dug (usp. vijest, slijed, rijeka), koje usto zbog
sufiksa -j-e uglavnom sustavno imaju dugu penultimu, a ipak ih tradicionalno biljeimo sa je.
Rijei rjenik i vjesnik zaseban su, opet, sluaj. One mogu imati i kratak jat, dapae, ali malotko
ih izgovara rjnk ~ rjenka (kao vjnk ~ vojnka) ili rj nk ~ rj nka (kao pj snk ~
pj snka), uglavnom se izgovara dugo [j], rj nk ~ rj nka (kao r dnk ~ r dnka).
Za poslije i arhaino doslije u prirunicima nalazimo sve mogue izgovore, s dugim i kratkim
jatom, ak i dvoslono [p sli], [p slj], [p slje], [p slij], [p slije]. Razgovorno e veoma
esto biti [pose], pogotovo kad je rije o prijedlogu ili prefiksu, u prednaglasnom poloaju.
Sasma osobit sluaj oprean od onoga o emu je tu rije jest rije k rijn. Vukui et al.
(2007: 141) navode ju u naglasnome tipu g vr ~ g vora, k mn ~ k mena, dj vr ~ dj vera,

dakle k rijn ~ k rijena, s duinom na drugome slugu samo u N(A)jd., u ostalim padeima kao
br ti ~ br tia ( 134). Ako je tako, u Gjd. k rijena i ostalim kosim padeima sa ije bismo
pisali kratki jat!? To ili je jedinstven takav sluaj ili je jednostavno previd u opisu.
Kad se sve zbroji i oduzme, pitanje je to bismo doista izgubili kad bismo sve jatove
jednostavno pisali sa je. Pa i danas piemo bijeg, ali zbjeg. Najvei bi problem bilo onih 27%
(sic!, puno!) rijei u kojima se dugo je nalazi iza n l (v. karieva istraivanja u predavanju
07), u kojima bismo zbog nesavrene hrvatske grafije mogli stvoriti nov nesporazum (slova nj
i lj ne razlikuju se od skupova n+j i l+j). Ako bi to uope bio nesporazum
56
HRVATSKI JAT
Status odraza, refleksa staroga jata nazovimo ga zasad tako u suvremenome hrvatskome
jedno je od spornih kroatistikih mjesta, ali samim time pogodno tlo za omjeravanje razliitih
teorijskih pristupa, fonologije i fonetike, morfonologije, pa posredno sociolingvistike, jezine
politike i eksplicitnoga normiranja. Problem postoji od kad je eksplicitnonormativnoga rada
na dananjemu hrvatskome standardu, a uzmimo da je to zadnjih 180 godina.
Preporoditelji su problem privremeno i to slovopisno, onda nije bilo rasprave o tome to jest
fonem, a to nije; o tome se raspravlja zadnjih 50-ak godina bili rijeili piui , rogato , no
e
stanje se uslonjava sredinom 19. st., kad se unutar Zagrebake filoloke kole, izravnoga
sljednika ilirskoga pokreta, koja je u to doba priblini ekvivalent hrvatskoga standardnog
jezika (Zadarska filoloka kola ve je bila izgubila bitku, a Rijeka nikad i nije imala
ozbiljne anse), slovopisno poinje razlikovati jat u dugome slogu ( ) i jat u kratkome slogu
( ) (zato je tomu bilo tako i to je tomu kumovalo, v. dalje, str. 19), premda se znalo da
istinske razlike meu tim dvama jatovima nema. Stanje se nakratko bilo ustalilo, da bi se onda
od poetka izdavanja
JAZU (ARj) g. 1880. i vanih, za hrvatsku eksplicitnu normu
prekretnih djela hrvatskih vukovaca (

g. 1899.,
I. Broza iz g. 1892.,
T. Maretia iz
I. Broza i F. Ivekovia iz g. 1901.) okrenulo u ono to sa stankom za NDH
imamo i danas, tj. da u dugim slogovima naelno piemo

To da u dugim slogovima piemo
objasniti ovo i kad piemo
, u kratkima .
, dovelo je u meudobi do toga da je valjalo nanovo
, ne izgovaramo [ije], nego dugo [je], odnosno da izgovor jata
u standardnome hrvatskom nije dvosloan (kakav je npr. na krajnjem jugu Dalmacije, u

Dubrovakome primorju, ili u Crnoj Gori), nego je jednosloan. D. Brozovi jedan od
najveih, najplodnijih i najutjecajnijih hrvatskih filologa 20. st. krajem 1960-ih i poetkom
1970-ih objavio je nekoliko vanih radova o fonologiji i pravopisu. U njima je opisao
glasovni ustroj hrvatskoga (nainio matrice prema Jakobsonovim razlikovnim obiljejima),
opisao hrvatske foneme i alofone (opis je poslije objedinjen u Brozovi 1991), raiavao
iznova i Stj. Iviu unato (usp. Ivi 1942) fonetska pitanja o izgovaranju dentala ispred
afrikata. U radu o ortoepskoj i fonolokoj vrijednosti refleksa dugoga jata (Brozovi 1972
1973b) nanovo je pokazao da je suvremeni njegov hrvatski izgovor jednosloan te da se dugi
refleks jata u suvremenome hrvatskome moe smatrati zasebnim fonemom. Taj stav ponavlja
se u Brozovi (1991), taj stav Brozovi je estoko i polemiki branio do svoje nedavne smrti.
Pa ipak, unato tomu to je i intuitivno, i iskustveno, i na temelju Brozovieva opisa bilo

jasno da je hrvatski refleks jata jednosloan (
jednoslone su rijei!!!), pojedine
su hrvatske gramatike sve do kraja 1980-ih dugi jat naglasno obiljeavale kao da se izgovara
dvoslono. Prvo i drugo izdanje Institutske
gramatike (Bari
1979; 1990;
je
postala od treeg izdanja, iz g. 1995.) jat u dugim slogovima naglaavaju ovako:

sn jeg
t jelo
b jel
pijsak
zvijzda
a ne onako kako to redovito inimo (imajui na pameti da se u

snij g
tij lo
bij l
pijsak
mlijko
ne izgovara):
zvijzda
mlijko
Ponovimo, rije je o g. 1990., prije samo 20 godina! Tada odavno u Hrvatskoj nema nikoga
tko misli da je jat u hrvatskome dvosloan, odavno se u prirunicima jat naglasno biljei
jednoslono (npr. u
Stj. Babia i
1986., jo u 1970-ima u izdanjima kolske
V. Ania i J. Silia, oboje iz g.
Stj. Teaka i Stj. Babia), to ak nije ni
neko politiko pitanje, pa da se kao ne smije; a sve i da se ba nije smjelo, godina je 1990.,
a ne 1971. ili koja ve mitska. Ve sljedee, 1991. g., izlazi prvi dio Akademijine gramatike
(
Stj. Babia i
R. Katiia objavljene su, dodue, jo g. 1986., ali
ve prema redoslijedu stvari smatramo prvim dijelom), naravno, s
jednoslonim biljeenjem (u toj gramatici objavljene su Brozovieva

). Ali
gramatika a neki od nas
svejedno 1990. g. ima
i karieva
su polagali (i) prema njoj
, to nuno podrazumijeva dvosloan
izgovor jata: [sni.jeg], [bi.jel], [zvi.je(.zda)], [mli.je(.ko)]. Sad, mi moemo kazati da je to bio
tek grafijski uzus i da je svima bilo jasno o emu je tu rije. No je li ba?
Poetkom 1990-ih s osamostaljivanjem nanovo se javljaju prijedlozi za pravopisnu reformu,
odnosno za popravljanje onoga u emu je hrvatski slovopis i pravopis manjkav (D. Brozovi
jedan je od korifeja). Meu ostalim reaktualizira se i status jata i nain njegova biljeenja.
Dobar dio znanstvene javnosti Brozoviev je prijedlog (
1994. izlazi 4. (slubeno 2.) izdanje BFM-a (

(

, usto i
te
u dugome slogu) odbacio. G.
), u kojemu se polako uvode promjene
tada jo s mogunou dvojnosti, poslije
e se sa svakim novim izdanjem dvojnosti pomalo ukidati). U tom se pravopisu diftong
smatra fonemom. Na taj pravopis kritiki reagira I. Pranjkovi. Kroz odgovore Stj. Babia i
D. Brozovia na Pranjkovieve prikaze polemika se zainje ponovo i kroz nju nastaje
nekoliko vanih tekstova. Neka od pitanja koja su se u polemici opet nametala ova su: Kako
kraenjem diftonga nastaju dva glasa, odnosno kako kraem jednoga fonema nastaju dva
fonema (usp.
)? Koliko je pri razlikovanju fonema bitan njihov asimilacijski
potencijal (jotira li jat ili ne jotira
ispred sebe)? to su fonemi, a to morfonemi, i to je od
toga dvoga suvremeni jat? Posredno se pojavilo i pitanje vrijednosti minimalnih parova. Pa
onda i
sociolingvistika pitanja o standardu kao takvu, njegovim uzorima, prestinim
varijetetima i sl. Krajnji rezultat polemike:

galame, koji su
koji
(hrv.
, koji su vei koji su manji Hrvati, tko je za
). Puno
stvar tko
je za Bou Maksimovia Kundaka (to jest jest, ime kao izmiljeno za polemiku poentu;
ministar policije, pa ministar prosvjete u staroj Jugoslaviji, u doba poslije estosijeanjske
diktature /g. 1929./, kad je hrvatski pravopis trebalo ujednaiti s Believim srpskim)
G. 1996. fonetiar I. kari na temelju raznovrsnih istraivanja pokazuje da u suvremenome
hrvatskom nema izgovorne ni slune razlike izmeu
, to bi prema takvu
uvidu slunome, percepcijskome trebalo opovrgnuti fonemskost jata. G. 2009. kari

objavljuje
, revidiran i skraen tekst svoje
iz g. 1991., u kojemu
nijansira stav o refleksu jata prema trima kategorijama u kojima se zadnjih godina istraivaki
kretao
(v. dalje, str. 28).
U cijelome tom kolopletu pojavili su se i prirunici koji su nasljedujui Brozovieva

tumaenja za biljeenje dugoga jata ponudili dotad neobina grafijska rjeenja. U
D. Ragua iz g. 1997. stoji da diftong nije priznat, ali da bi ga trebalo priznati. Veli
se da je biljeenje s
najloije (jer to nije
nepoetnom slogu). Zaudo, veli se, pisanje

zapravo diftong najblii izgovoru
i jer ispada da je silazan naglasak na
odbacuju upravo oni koji su pokazali da je to
. Od ponuenih rjeenja izabire
sa znakom za naglasak
preko diftonga. Zanimljivo, Ragu ipak pie da nova pravopisna (pravopisna) rjeenja tipa
samo stvaraju jo veu zabunu. U
LZ-a (RHJ, 2000; isprva ga je
ureivao D. Ragu, potom J. onje, trenutno se radi na drugom izdanju, a urednik je M.

Samardija) naglaske piu preko itava troslova, od
polemiki zove
preko
do (pa ih Pranjkovi
e
); i danas je to jedini prirunik koji tako pie. Vizualno takvo
biljeenje na prvi pogled doista nije oku ugodno, ali ono i nije posve nelogino ako
prihvatimo da je
snjeg
jedan grafem, troslovni, trigrafni, ali jedan (v. predavanje 06, str. 910):
mlijeko
vjek
Pitanje je samo zato onda ne biljee ovako (je li to tehniki ili kakav smisleniji problem?): mljeko.
Svi ostali prirunici dugi jat naglaeni i nenaglaeni danas obiljeavaju ovako:
snij g
vij k
mlijko
dijte
vijk
vrijen
Z. Jelaska (Z. Babi) u polemikama oko jata i pravopisa ne sudjeluje, ali od kraja 1980-ih
objavljuje radove u kojima na temelju novijih fonolokih i fonetikih pristupa i analize sloga
brani neko vrijeme zaboravljenu tezu da je diftong
kao takav u hrvatskome fonem, bez
obzira na svoju kvantitetu (bio dug ili kratak), jednako kao i svaki drugi vokal (kao npr.
vokal
fonem je kao takav, bio kratak ili dug, nije samo dugo
fonem).
Nakana je ovdje kroz kljune radove prikazati kako se na stvari oko jata moe gledati. Kako
se uope uspostavlja fonemskost kojega fonema, koji su pritom kriteriji vani, a koji manje
vani, kako o tome misle fonolozi, kako fonetiari, kako kroatisti ope prakse, kakve to
posljedice moe imati na pravopis. Krenut emo od osnovnih strukturalistikih postavki o
utvrivanju fonemskosti kako ih je iznio . Muljai (mislimo na europski strukturalizam,
Jakobsonova i Martinetova tipa, ameriki u nas ionako nitko nije pratio), potom vidjeti kako
je te postavke na hrvatski jat primijenio D. Brozovi, vidjeti to bi o svemu tome rekla
fonetska istraivanja I. karia te novije fonoloke teorije, kakve u nas donosi Z. Jelaska. Na
kraju uzgred emo spomenuti i pojam morfonema, vie kao prilog diskusiji, nego razraeno,
odnosno kako na hrvatski jat gleda J. Sili, pa onda i I. Pranjkovi; problem je meutim to ni
Sili ni Pranjkovi nigdje nisu objasnili to pod terminom
razumiju (inae, rije je
o terminu koji se rabi u mnogim teorijama, na razliite naine, ali u mnogima i ne).
Napomena za kraj. U naoj je jezinoj kulturi pravopis, ortografija, tema
tema uzdignuta na mjesto koje joj ni na koji nain ne pripada. A pravopis i politika usko su
povezani, kako prije 180 godina tako i danas. Stoga, koliko god se to moda u svemu tekom
filolokom topnitvu koje slijedi inilo banalnim, negdje u prikrajku mozga valja na pameti
imati i to da je status jata i njegovo slovopisno biljeenje nerijetko bilo i politiko i
nacionalno pitanje, ak i onda kad se to na prvi pogled ne bi inilo (jednostavnije reeno,
dokazati da je diftong
u hrvatskome poseban fonem, znailo je zapravo kazati i to da su
hrvatski i srpski razliiti jezici, jer srpski tog fonema nema o tome danas moemo misliti
ovako ili onako, ali govoriti to 1960-ih i 1970-ih trailo je smionosti ne samo filoloke). I nije
rijetkost da budu
oni koji su trenutno na vlasti ili vlast podupiru. To je dapae prije
obiaj negoli iznimka. A vlast ureuje kolstvo i kolske programe, propisuje i preporuuje ili
odbija udbenike, ima financijsku mo I prije 180, i prije 120, i prije 20 godina.
. MULJAI (1972)
41. Minimalni i subminimalni parovi

Opozicija (opreka) temeljni je pojam suvremene lingvistike, pa i fonologije.1 Dvije jedinice istoga ranga
oponiraju se na osnovi njihove komutabilnosti na osi selekcije u identinim kontekstima. Osim tog vertikalnog
pritiska, kad neka jedinica koda pritite drugu u poruci u odsutnosti (
), postoji i horizontalni pritisak
na osi kombinacije, gdje se prisutne jedinice prititu
.
Komutacija (termin su prvi uveli lingvisti kopenhake kole) jest postupak fonematske analize kojim se
smjenjuje segment nekog oznaitelja ili reenice drugim pokusnim segmentom radi identifikacije fonematskih
jedinica. Iznalaenje minimalnih i subminimalnih parova samo je dakle podtip komutacije.
Kad neki glasovni segment (odsjeak) ima status fonema?

Primjer 1. Ako neki Francuz sa sjevera izgovori na pariki nain (
ralavo), a neki zemljak ili
stranac tzv. junim nainom (
kotrljano), znaenje se rijei ne mijenja i ta se pojava tie simptomatske
funkcije jezika2 ima drutveno znaenje i odaje podrijetlo govornika.3 U nekome drugom jeziku ta pojava
moe imati razlikovnu funkciju, npr. u p.
pas ~
ali. U fr. su dakle razliiti -ovi varijante istoga
fonema, a u panjolskome fonovi razliitih fonema.
Primjer 2. U polj. su /l/ i // dva fonema (
trstika ~
draest, milost), dok su u engl. alofoni fonema
/l/ svijetlo (
) i tamno (
) nalaze se u komplementarnoj distribuciji (raspodjeli) prvo pred vokalima
(engl.
dug,
ivot), drugo u ostalim poloajima (engl.
lopta,
ubiti).

Dva su miljenja o tome kako odrediti je li neki glasovni segment fonem, ima li status fonema:
1. Prema prvome potrebno je nai barem jedan
minimalni par. Najbolje je pritom prvo potraiti
rijei u kojima bi se trebao nai pretpostavljeni binarni parnjak, parnjak po nekom obiljeju (npr. hrv.
~
).
Da bismo ustanovili ima li u firentinskome tal. /z/, nije toliko odluan besprijekoran minimalni par
[ka'zino] mali sluaj ~
umivaonik, koliko
[ka'zino] mali sluaj ~
[ka'sino] kuica,
jer u njemu razliku ine glasovi opreni samo po obiljeju bezvuno ~ zvuno.
Ako se strogo drimo tako uspostavljena kriterija minimalnoga para, latinski nema fonem /j/ niti francuski ima
fonem / / jer nema minimalnih parova koji bi se temeljili na oprekama /i/ ~ /j/, odnosno /y/ ~ / /.
2. Prema drugome, blaem miljenju, bit e dovoljno da pronaemo sluajeve u kojima pojava nekog fona nije
predvidiva iz konteksta. Takvi su parovi subminimalni parovi.4
injenica da u tal. postoji golem broj pridjeva na
[ese] i svega nekoliko njih gdje norma propisuje izgovor
[eze] po miljenju distribucionalista dovoljna je da osigura foneminost dvaju sibilanata (/s/ i /z/), ak i kad ne bi
postojali poznati primjeri kao
['fuso] vreteno ~
['fuzo] rastopljen (od
).
Drugim rijeima, subminimalni parovi kao
/inglse/ ~
/franze/, u kojima bez trunke logike po
volji norme valja razliito izgovarati centralni konsonant sufiksa, dokazuju foneminost glasa [z].

. Pod
.O
.5
Muljai misli
kao vrsti znakova, podvrsti
, v. predavanje 01.
. Standardni fr. rotini, rofoni glas jest [], zvuni uvularni frikativ, no u dijalektima je veoma est i
[], uvularni apikalni treptajnik (tako npr. izgovara stara kraljica u filmu
, koja je dodue
Talijanka, Katarina Medici, tj. Virna Lisi, ali nema veze).

. Termin
rabi se i za parove koji se razlikuju u dva fonema i one koji se razlikuju u naglasku.
. Nekoliko je pitanja koja se u vezi s hrvatskim nameu. Vrijedi li opreka prema ? Je li Brozovi
pronaao besprijekoran minimalni par za hrv. ? Je li
~
besprijekoran par? Jest, ali samo ako
unaprijed pretpostavimo da je fonem. to ako su dva fonema? Koliko je predvidiva razlika
~
?

43. Varijante
Jo je L. Bloomfield istaknuo da je besmisleno htjeti izgovoriti fonem u istom stanju jer nije mogue
izgovoriti skup razlikovnih obiljeja (IDO = inherentno distinktivno obiljeje) kao takav, bez iega to je
ovjek mora izgovoriti s
popratno (nedistinktivnih kodificiranih i nekodificiranih obiljeja). Tako se engl.
nekom tonskom visinom. Ta visina u engl. nije distinktivna, ali ve u mandarinskome kineskom jest ovisno o
tonskim visinama [mn] znai 1. prevariti, 2. polagano. Predratna praka kola razlikuje dvije glavne vrste
varijanata. Zapravo su ih razlikovali 16, ali je suvremena fonologija preuzela tek 45 osnovnih:

1. osnovne (fr.
2. pozicijske ili kontekstualne (fr.
Prve su definirali kao gotovo sasvim neovisne o kontekstu i emocionalno neutralne, a druge kao ovisne o
glasovnome kontekstu. Svaki fonem ima vie alofona koji se vie ili manje razlikuju jedan od drugoga prema
kontekstu, poloaju prozodijskih i melodijskih obiljeja i drugih kodificiranih elemenata. Ako su razlike meu
ostvarajima neznatne, govori se o jednome alofonu. Svi alofoni nekog fonema sadre ista IDO u okviru
.U
neka su od tih obiljeja redundantna, ali tada se nalazimo na drugoj ravni.
Pravopis ne treba zavaravati panjolski slovopis ima slova i , ali suvremeni panjolski ne razlikuje foneme
/b/ i /v/, nego ima samo /b/, s alofonima [b] i []. Dakle
Kuba i
groe imaju isti alofon [].
Alofon [b] dolazi na apsolutnome poetku rijei i u jakoj poziciji (iza konsonanata i likvida), a [] izmeu
vokala. Nema minimalnoga para u kojemu bi [b] i [] alternirali.
Istih fonema u razliitim jezicima jedva da ima. Isto biljeenje stvar je pojednostavljivanja. Engl. /d/ i p. /d/
nisu isti fonemi, naime nisu isti fonovi, pa ni isti fonemi.
Pri utvrivanju varijanata valja paziti na to da ne poistovjetimo kontekste koji su samo prividno identini. Pritom
je osobito vaan pojam
, koji se fonoloki biljei sa +!6
Njemaki je primjer instruktivan.
[] (glas
, prema
ja), palatalni frikativ, i
[x]
(glas
, prema uzviku), velarni frikativ, alofoni su jednoga fonema, fonema /x/. Parovi kao
ch [x]
ronjenje (Tauch+en) i
ch [] malo ue (Tau+chen) nisu besprijekorni jer je rije o dvama posve
razliitim kontekstima u drugoj rijei izmeu dvaju morfema nalazi se demarkativni signal zvan junktura. Dva
glasa fonovi su fonema /x/ i nalaze se u komplementarnoj distribuciji: fon [] upotrebljava se iza prednjih
vokala, iza /l/, /n/, /r/ i na poetku morfema, a [x] u ostalim poloajima, tj. iza stranjih vokala /a/, /o/, /u/.7

3. Ako dva razliita glasovna segmenta mogu stajati u identinome kontekstu, a da ne nastane minimalni par,
zovemo ih slobodnim varijantama istog fonema; slobodne su utoliko to ne ovise o kontekstu. Praka ih je
kola zvala
(fr.
).
Slobodne varijante mogu biti
i
. Ako se ne smatraju odstupanjem od norme, one su
generalne. Individualne su ako je od dviju ili vie varijanata samo jedna dobra, prihvatljiva, normalna.
Da bi se izbjeglo vrludanje, u civiliziranih naroda propisuje se ortoepska norma.

Mnogi Hrvati ne razlikuju foneme // i //, / / i / /, nego imaju kompromisne troroge /c/ i / /. Ne bi bilo velike
tete da se razlikovanje napusti: malo je savrenih parova kao
~
, najee se rijei ne nalaze
u istome registru, poput
~
,
~
(oba para imaju turcizam, koji je ionako rijedak), ili se zbog
razlike u akcentu radi o subminimalnome paru, poput
~
. Ipak, suvremena norma trudi
se djecu nauiti da se distinkcija odri.
. Tako ni hrvatsko [] ne bi bilo zaseban fonem da nema pozajmljenica (npr.

,
vrea,
,
,
), bilo bi tek poloajni alofon fonema // (npr.
,
). Naprotiv [] u opem
leksiku nemamo ak ni u pozajmljenicama, samo na junkturi, usp.
,
,
,
i sl.

. Muljai (1972: 135136) veli da bi zapravo bilo bolje govoriti o
u tablici navodi glasove [], bezvuni palatalni frikativ, i [], bezvuni uvularni frikativ, ali u
Inae,
komentaru se veli da se oni mogu smatrati alofonima fonema /x/, bezvunoga velarnog frikativa.

4. Marginalnim pojavama pripada i ono to Martinet zove ekstrafonematskim varijantama. Nalazimo ih u

holofrastinim rijeima (rijeima koje znae itave reenice) poput fr.
da,
ne. Takve se obino ne
vladaju poput ostalih rijei jer u govoru oponiraju samo jedna drugoj. Stoga nije udno da glas [ ], koji se esto
uje u realizaciji rijei
, ne figurira meu realizacijama fonema /i/ u drugim rijeima.8

5. Emfatiki alofoni svojevrsne su stilistike varijante. Tako npr. frikativno

) u tal.9

u njem.
ali, mlitavo (

45. Razni problemi u identificiranju fonema

Postoje, naravno, sluajevi za koje postoji vie moguih rjeenja. Najee je rije o afrikatama i diftonzima.10
Klasina fonologija kae da u identificiranju treba i dovoljna i reprezentativna koliina tekstova, ali ne kae
koliki korpus treba biti ni kako se zna je li reprezentatitvan. Dok su
(Z. Harris, B. Bloch),
klasini ameriki strukturalisti, napadali sve koji su radove bazirali na intuiciji ispitanika, generativci su vratili
povjerenje u osjeaj izvornih govornih subjekata.

N. Ruwet usporeuje dva morfema koji u fr. ne postoje: */ftik/ i */stul/. Konstatira da nisu jednako nemogui
/ftik/ kri sva pravila koja se tiu udruivanja IDO i nizanja fonema u francuskome, a /stul/ je mogu i u skladu
je s fonotaktikim pravilima francuskoga. Zakljuak (B. Malmberg): /stul/ je francuska ne-rije (engl.
), a /ftik/ je
(engl.
).11 Ako nema boljih primjera, i samo teoretski
mogui morfemi mogu biti lanovi minimalnih parova. Kad ne bi bilo drugih dokaza da su /i/ i /u/ u francuskom
fonemi, bila bi dovoljna i opreka /stil/ ~ /stul/, premda druga rije ne znai nita.
Nekoliko je stajalita klasine fonologije koja se primjenjuju u iznalaenju minimalnih parova:

1. Nije mogue u svakom konkretnom sluaju komutirati neki fonem sa svim ostalim fonemima. Od moguih
kombinacija iskoritava se zapravo sasvim malen postotak.
2. Nije potrebno da lanovi minimalnoga para pripadaju istoj vrsti rijei. Ipak, pojedini lingvisti savjetuju da vie
cijenimo parove kao
// ~
//, nego parove
u ~
dar.
3. U svakom jeziku postoje homonimi i sinonimi, npr. tal. homonimi
udarac nogom, nogomet i
kalcij.
Homonimi bi bili dokaz da ima razlika u znaenju koje ne prate razlike u oznaitelju; s druge strane savreni
i
moram dokazivali bi da ima istih znaenja izraenih razliitim signantima.
sinonimi kao to su
46. Jedan fonem ili dva?

Nekad smo u nedoumici treba li neke segmente u govornome lancu interpretirati kao realizaciju dvaju fonova
(od kojih je svaki alofon razliitoga fonema) ili kao realizacije jednoga fona (alofona jednoga fonema).
N. Trubeckoj definirao je sedam pravila, koja se premda dijelom zastarjela jo uvijek ponekad upotrebljavaju
u odreivanju je li rije o monofonemskosti ili polifonemskosti. A. Martinet preispitao ih je u vanome radu
(1939. g.). Prema Martinetu dva sukcesivna glasa predstavljaju dva fonema samo ako su oba
komutabilna, tj. ako je mogue dobiti drugu rije zamijeni li se najprije prvi, a zatim drugi nekim drugim
glasom.12 Komutacija se moe vriti i niticom.13 Usporedba izmeu fr.
[tjr] treina i
[jr] juer
dokazuje da su /t/ i /j/ fonemi jednako dobro kao i
[tjr] i
[pjr] kamen.
. O hrv. holofrastinim rijeima tipa
v. predavanje 06.
. Usp. u hrv. oponaanje djejega govora, dijalekata i sl. (v. i kari 1991).
10
. Nije dakle sluajno da e i u hrvatskome najvie sporova biti oko diftonga, pa i oko afrikata. Tako
je i u drugim jezicima (v. npr. napomenu o afrikim jezicima u predavanju 06, str. 13).

11
12
13
. N. B. Vani termini! U Jelaske (2004) hrvatska nerije je npr.

. To D. Brozovi radi s [ij] i [], usp. Vjd. od
[di
te] ~ pz. od
[d jte].

. N. B.!
Martinetov dokaz p. fonema //, odnosno /t/. p.

[muto] mnogo naopake je [otum]. Da je [t]
fonem, afrikata, dokazujemo time to [] u p. ispred sebe mora imati [t], ne moe doi samo. S druge strane []
prast /nos/ ~
dogovor), ali [t] u tom kontekstu nije zamjenjiv ni sa
se moe komutirati s [r] (npr.
ime: *[ato], *[kato], *[lato] nepanjolski su morfemi.

60. Arhifonem
Arhifonem je tipino praki termin lansirao ga R. Jakobson g. 1929. koji oznaava bazu za usporeivanje
dvaju ili vie korelativnih fonema, bazu koja ih predstavlja u poloaju neutralizacije.
Praki arhifonem odgovara
M. Hallea (
,
1959). Uope, generativci su relativizirali pojam arhifonema i potpuno i nepotpuno specificiranih morfonema.
, 1939) arhifonem se u govoru moe realizirati na jedan od ova etiri naina:

Prema N. Trubeckoju (
1. Glasom koji ne odgovara realizacijama nijednoga lana neutralizirane opozicije, ali im je slian. Odnosno:
predstavlja neku srednju vrijednost.
2. Arhifonem se realizira kao jedan od neutraliziranih fonema. U hrv. fonemi se asimiliraju po zvunosti.
3. Izbor arhifonemske realizacije interno je unaprijed odreen. U rus. u prototonici je (prednaglasnome poloaju)
opozicija izmeu /o/ i /a/ neutralizirana i izgovara se samo /a/.
4. U nekim pozicijama arhifonem se realizira jednim, a u nekim drugima neutraliziranim fonemom. U njem.
opozicija // ~ /s/ ispred konsonanata u poetnim grupama mogu je samo //, u finalnima samo /s/:
~
.
Trubeckoj predlae da se arhifonemi biljee verzalom, npr. hrv. /svaTba/, /vraBca/.

Pojam arhifonema danas se rijetko rabi i fonologija se zadovoljava tvrdnjom da fonemi imaju distribucijskih
ogranienja (ne mogu svi stajati na svim pozicijama).14
61. Hipofonem
R. A. Hall predlae da se za sluajeve obratne od arhifonema rabi termin hipofonem.
Hipofonem bi ili bazini fonem bio poseban fonem s niskom produktivnou, svojevrstan glasovni
apendiks nekoga drugog fonema, koji je produktivan u svim pozicijama.
68. Morfonologija
koji prouava fonoloku strukturu morfema,
Termin je skovao N. Trubeckoj. Rije je o dijelu
broj fonema ostvaren u morfemu, razmjer izmeu vokala i konsonanata u morfemu, morfoneme.

Termin
razliito se definirao.15
Prije 1939. morfonem je oznaavao kompleksnu sliku dvaju ili vie fonema kojih je alternacija uvjetovana
morfolokom strukturom, npr. iz oblika hrv. rijei
vidljivo je da u nas postoji morfonem k/c/.

Potom je znaio skup fonema koji alterniraju u jednom morfemu.

Martinet o morfonologiji nije mislio osobito dobro; u najboljem sluaju smatrao ju je dodatkom morfologiji.
Generativna gramatika zanovila je zanimanje za morfonem i morfonologiju. Generativci kao da u morfonemima
vide konkretne glasove koji se pojavljuju u fonetikoj realizaciji.
Morfonem je tada zapravo vrsta transkripcije morfema, iz koje se onda posebnim pravilima dolazi do realizacije.
Tako se dobiva na ekonominosti opisa: umjesto da se za svaki alomorf nekog morfema daje posebna fonoloka
transkripcija (kako je radila klasina fonologija), daje se jedna morfonemska transkripcija za cijeli morfem s
uputama na pravila koja spreavaju da se homonimi ne pobrkaju. Tako se ruske rijei
lisicai
ume,
koje su fonetiki identine [li'sa], morfonoloki prikazuju razliito.

14
15
. Pitanje je u emu se
. Termin
razlikuje od
. Kako emo vidjeti, u nas je iv termin
skovao H. Uaszyn (v. Trask 1996, a pregledan opis razvoja v. i u Kilbury 1976).
D. BROZOVI (1991)16
1. Osnovni izgovor dugoga starog jata jest jednosloan, diftonki: [ij].17

2. Dvosloni izgovor jata ([ij]) rijedak je. Kao stilem javlja se kadto u Kranjevia, Nazora, Kovaia,
Cesaria, u Matoa pak i Ujevia gotovo da ih nema. Tradicionalna norma propisivala je dvosloni izgovor, i to s
kratim [e], dakle [ij]. To je u hrvatskome uvijek bilo samo mrtvo slovo na papiru.
Brozovi dakle [ij] tretira kao fonetsku vrijednost dvoglasnika, diftonga :
,
,
To pak /ij/ moe se ostvariti i trofonemski, kao [ij]:

Njd.
Vjd.
[dijte] beba moe se ostvariti kao [dijte], i tako postaje homonimian Nmn. od
[dij te] beba moe se ostvariti kao [d jte], i tako postaje homonimian pz. od

Znaenje tih oblika ovisi samo o tome predstavlja li u njima slijed /ij/ zamjenu za /ij/ ili ne.
Naime tu je teko govoriti o morfemskim granicama i o usvojenosti pozajmljenica jer se govornici openito
slabo snalaze u etimologiji:
,
,
/
.
Naravno da kontekst odluuje o znaenju, ali u fonologiji veli Brozovi kontekst (znaenjski) nije kriterij.
Stoga se mora prihvatiti fonemni status slijeda /ij/, koji je u jednosmjernoj opoziciji s /ij/, koji inae
predstavlja slobodno povezivanje fonem /i/ + /j/ + //.

3. Dva ikavska oblika u jekavtini:18

1. Prezent
,
: oblici s [ij] (jednoslono) potvreni su u hrvatskoj tradiciji, ali su rijetki i obiljeeni.19
2. Pridjevski gramatiki nastavci
,
(npr.
,
,
): 20 jo izrazitiji stilemi, a za razliku
od (1) tu je izgovor uvijek dvosloan!
4. U rijeima
i
imamo samo dvosloni izgovor. U
je na razvoj vjerojatno utjecao Gmn.
,s
osnovom
.21 Prilog
(i arhaizam
) jednina je rije u kojoj su mogua sva tri ostvaraja: [p slij],
[p slij], [p slije]. U nekim novotokavskim govorima imamo i [ija]:
,
.

5. Prividni jat stegnuto

(kratki jat + ) u pz. tipa
~
,
~
,
~
.
Takvi su glagoli:
i izvedenice,
i izvedenice,
,
,
,
,
.
Zatim:
~
/
,
~
,
~
/
,
~
,
~
,
~
i sl. U tim glagolima imamo danas slobodan slijed triju fonema /i/ + /j/ + //, to se najbolje vidi u 3. l.
mn., gdje imamo
(to ne bi bilo mogue da je tu jedna jedinica).
16
.
, 45, str. 439452 u prvome dijelu Akademijine gramatike (Babi
1991). U njoj
je Brozovi ponovio to je o fonemima, alofonima i jatu kazao jo krajem 1960-ih i poetkom 1970-ih.

Osnovne teze ovdje su obrojene.

N. B. Kratke reflekse jata ( , , ) Brozovi ne obrauje jer ih ne smatra posebnim fonemima.

17
.
ili
jednosloni je izgovor dviju otvornikih kakvoa. Valja obratiti pozornost na
Brozovievo biljeenje s prekrienima, spojenima i , ime pokazuje prvu od dviju vokalskih kakvoa.

18
19
. Dijalektalno, npr. na krajnjem jugu Hrvatske:
20
. Rije je o gramatemima za Lmn. i Ljd., s time da je u Ljd. tzv. odreene deklinacije zapravo rije o
, dakle o prijeglasu, a u Lmn. tzv. neodreene deklinacije doista je
. Brozovi ne spominje
(kao u
), gdje je takoer jat.
imperfekatsko

. Rije je o ikavskim oblicima jer je rije o tokavtini. S ikavcima u kajkavskome druga je pria.
21
. Na drugome mjestu, u tekstu Brozovi (19721973b) pie da je
od
(

), pa ne bi bilo to.
6.
poseban je problem. Tu je naime izvorno kratki jat koji se zbog morfonologije dulji. Izgovor
takva jata uvijek je dvofonemni slijed [j], i pravopisno ga biljeimo s ! Morfonoloki konteksti takva
~
,
~
); 2. Gmn. (
,
,
produenog jata jesu: 1. u skupini VSC (
); 3. hipokoristici (
,
); 4. neki topovi izvedenica (
,
).

.22
Konaan dokaz o fonemskosti dugog jata jest fonetska priroda onoga ij.
Dakle dosad smo utvrdili da postoji jednosmjerna opreka /ij/ | /ij/. Konaan dokaz jest pokazati da [ij] nije
alofon nekog drugog fonema, npr. /j/. Veli Brozovi da doista fonetski segment [ij] nemamo nigdje drugdje.
Usto /j/ i [ij] vladaju se drugaije: /j/ se stapa (jotira) s /l/ i /n/, dok se [ij] ne stapa, ne jotira.
Minimalni par za produeni jat i [ij] jest ovaj: Gmn.
[ t] ~ pz.

[lij t].

U Gmn. od
duenje je prethodilo jotaciji, odnosno duina nije utjecala na to da [je] jotira, kao i u svim
ostalim padeima.

Postoji jo mogunost da se segmentu [ij] prizna fonemski status. Protiv toga govore distribucijska pravila jer se
/j/ moe nai ispred svakog hrv. vokala, a [ij] ne moe, odnosno moe stajati samo ispred dugog [].
Istina ipak jest da /ij/ ne moe stajati iza cijelog niza hrvatskih nesamoglasnika, i u tome je u tek neznatnoj
prednosti ispred / /. Slaba je toka i izoliranost pretpostavljenog fonema /ij/ jedini je hrvatski diftong.

Ako bismo govorili o fonemskome slijedu /ij/ + //, morali bismo pokazati opoziciju /ij/ ~ /j/, a to bi veli
Brozovi bilo izvanredno teko (fonetski i fonoloki, odrediti razlikovna obiljeja na kojima se temelji).23
Takoer veli i da [] u /ij/ nije isto to i [] u slijedu /j/ + // te da bi ga valjlo drugaije i biljeiti, ali da bi to
preopteretilo grafiju.
Fonemu /ij/ veoma je lako odrediti razlikovna obiljeja prema ostalim vokalima.
U prilog fonemu /ij/ govori i prozodija uvjetovana morfonoloki poput svakog drugog samoglasnika skrauje
se u poloaju ispred naglaska.
22
. To je tono, ali u
~ sijeem,
~ razumijevati produenje ipak biljeimo i grafijski.
Usto imamo i pjev, gnjev, narjeje, bescjenje, naposljetku, pokoljenje i sl. sve dugi jatovi koje ne biljeimo s
ili pravopisni prirunici doputaju oba biljeenja, npr. izvjee i izvijee, nasljee i naslijee, proturjeje i
proturijeje i sl. Ili, rijei rjenik, vjesnik malotko izgovara
~
(kao
~
) ili
~
(kao
~
), uglavnom se izgovara dugo [j],
~
(kao
~
), ali
ne piemo ih sa . Ili, piemo bijeg, ali zbjeg!!! Sasma osobit sluaj jest rije k rijn: Vukui
(2007:
141) navode ju u naglasnome tipu
~
,
~
,
~
, dakle
~
,s
duinom na drugome slugu samo u N(A)jd., u ostalim padeima kao
~
( 134). Ako je tako, u Gjd.
k rijena sa
bismo pisali kratki jat!? To ili je jedinstven takav sluaj ili je jednostavno previd u opisu.

Jedino to ostaje sporno jest na temelju ega mi zakljuujemo da je [j] kao realizacija produenoga jata
dvofonemna? Brozovi to tako uje ili?
23
. Stvar i jest u tome da nitko drugi i ne misli da izmeu toga dvoga onoga to D. Brozovi
oznaava sa /ij/ i sa /j/ postoji razlika. Ako razlike nema, onda je to jedan te isti fonem.

10
I. PRANJKOVI (1996)24
1. Babi veli da su u novo izdanje Pravopisa stavili

jer da to odraava tenje hrvatskoga jezika i da se
praksa opirala
.
Pranjkovi: Pravopis i postoji zbog onoga emu se praksa opire. Kako jezik moe imati tenje?
2. Jat iza pokrivenoga nije nikakva srpska izmiljotina, nego je posljedica fonotaktikih pravila hrvatskoga
jezika. To nema veze s ekavicom i ikavicom.
ak je i
(1944) imao samo:
,
,
,
,
,
,
,
,
,
.
Prijedlog pravopisnih rjeenja Zemaljskoga kolskog odbora na elu s A. V. Tkaleviem (1877) imao je:
,
,
,
.

3. Hrvatska fonotaktika u kratkim slogovima ne doputa C+r+j. Zato nema rijei koje poinju s
,
(a tako je
),
(
),
(
),
(
),
(

,
).
4. Pranjkovi pita kako to da je u

jedan fonem, a u
dva. Babi odgovara da je Brozovi to objasnio.
Pranjkovi: To Brozovi nije objasnio, jer da jest, Babi bi to lako ponovio.
Pranjkovi veli da je tono samo to da se on i javno zalagao za pisanje i u dugim i u kratkim slogovima, i da bi
to rijeilo mnoga pravopisna pitanja, podigla bi se razina pismenosti.

5. Pranjkovi veli da je pitanje o dvoglasu lano ako i jest rije o dvoglasu (tj. ako je to fonetska injenica),
opet je fonoloki zanemarivo jer bi to bio jedini dvoglas u hrvatskome.
6. Ne moe pravopis istodobno imati
24
25
.25
. Odgovor na Babiev odgovor na prikaz BFM-a iz 1994. Teze su obrojene.

. Ma moe, kako ne bi mogao. Propedeutiki je bolje da nema, ali nije pravopis matematika.
11
D. BROZOVI (1997)26
1. Naravno da se o fonemskosti diftonga

treba i dokazati.
moe raspravljati. No ako Pranjkovi tvrdi da to fonem nije, onda to
2. Svaki svaki fonemi su (

, odnosno engl.
,
stara strukturalistika sintagma), bez obzira na to je li diftong poseban fonem ili nije. Tu nita ne treba
dokazivati, odnosno ne treba dokazivati fonemskost u
i u
.27
e
Brozovi:
Refleksi i u
posebno znaenje.
e
poseban fonem i skupovi
savreno je isto kao
3. Jo je udnovatija, veli Brozovi, Pranjkovieva tvrdnja da bi ako je

u
i u
morali biti posebni fonemi.28
e
,29 a
isto je kao
, gdje jata nikad nije bilo.
nisu ekavski i ikavski, jer ti termini u hrvatskoj dijalektologiji imaju sasvim
Dvoglasnik u
ima neslogotvoran glasovni skup prikazan slovima , koji veli Brozovi u svojim
radovima biljeim s . Taj se skup ne poklapa ni s jednom fonolokom injenicom u hrvatskome nije ni /i/ ni
/j/ (kao u
,
,
,
,
).30

4. Mogunosti su dvije:
1. Ili je to poseban fonem, koji dolazi samo ispred slabo rjeenje jer je tipoloki jako neobino i rijetko.
2. Ili je cijeli skup
poseban fonem. To je puno bolje rjeenje jer, premda diftonzi nisu esti, nisu ni rijetki.
Loe je i to to bi to bio jedini hrvatski diftong. No ima i jezika s jednim diftongom.

5. Pranjkovi veli da je
u
zapravo dugo , koje meutim nije fonem, ali doputa da je moda
dvoglasnik. E pa, veli Brozovi: Ako fonetske injenice u istim okolnostima imaju svaka svoje znaenje, onda se
radi o fonolokoj opreci, to jest o razliitim fonemima.
A upravo tu fonetsku (pa onda i fonoloku) razliku imamo u prvim slogovima:

Gmn.
Gmn.
Gmn.
Gmn.
Gmn.
Gmn.
26
27
~ Njd.
~ prid.
~ pz.
~ pz.
~ pz.
~ prid.
. Odgovor na Pranjkovievu kritiku Pravopisa BFM. Teze su obrojene.
Engl.
zapravo je parafraza strukturalistikoga naela
(engl.
), koje zahtijeva da izmeu fonetske i fonoloke postave odnos uvijek bude takav da je jedan te
isti alofon u danoj okolini uvijek ostvaraj jednog i samo jednog fonema. U suvremenijoj literaturi naelo je
odbaeno (mnogo je primjera koji mu proturjee, engl. se to onda zove
, pa ih je uz potivanje tog
naela teko opisati) (v. npr. Lass 1984: poglavlja 2.7, 3; Trask 1996: s. v.
;
).

28
29
30
. Pitanje je samo to je u toj Pranjkovievoj tvrdnji udnovato.
. Prirunici uglavnom biljee

,
~
,
~
(kao
).
), Brozovi pak i RHJ biljee
. I. kari u svojim radovima (v. dalje) nastoji pokazati da Brozovievo
(kao
nije nita drugo nego .

12
1. Brozovi: Pravopis ne rjeava status jata.

Pranjkovi: To je donekle tono, ali i nije: pitanje ima pravopisnu posljedicu koju je morao rjeavati svaki
pravopis dosad, a BFM ga upravo rjeava (!), i to tako da dugi diftong proglaava fonemom.
2. Brozovi: O fonemskosti moe se raspravljati.
Pranjkovi: Tono, u autorskim gramatikama i sl., ali u pravopisnim knjigama namijenjenima svima ne bi
trebalo potezati ono to nije razrijeeno.
e
3. Zato diftong
nije fonem:
1. Nema nijednoga hrvatskog samoglasnika koji bi dolazio samo u dugim slogovima, a pogotovo nema takva
koji bi kraenjem rezultirao kvalitativno drugim fonemom. A tako je, ispada prema Brozoviu, u
~
( ),
~
( ).

2. Jo je manje zamislivo da kraenje bilo kojega samoglasnika ima za rezultat fonemski skup.
3. Diftong ima izrazito ogranienu distribuciju samo u korijenskim morfemima i rijeima tipa
Diftong je okamenjen i vezan za leksike morfeme slavenskoga podrijetla nije u slobodnoj distribuciji.
e
.32
4. Diftong obavezno alternira s drugim refleksima jata: kratko , koje ispred i prelazi u , a ispred
(
,
,
) a to znai da su alternante i pozicijski uvjetovane.
Za razliku od Brozovia Pranjkovi nikako ne misli da je u
iu
savreno isto, jer ono u
nije ni u kakvu odnosu s bilo ime, a ono u
jest.
e
5. Ako je u
usporediv sa u
, onda je i u
analogno
Zato onda sve alternante ne smatraju alofonima, a ne samo dugo ?33
e
minimalni par.
6. Dugi jat veli Pranjkovi, a i kari je to pokazao mjerenjem ni po emu se ne razlikuje od tzv. produenog
jata (
i
).
Takoer nema neke bitne razlike a Brozovi to uporno tvrdi izmeu trofonemskoga
i diftonga :
(Brozoviev primjer).34
Pranjkovi je uvjeren da bi i aparati vjerojatno teko registrirali razliku izmeu
i
.

7. Ako nije fonem, to je? Morfonem je, kao to su morfonemi i i

Njihove se alternacije i alternacije koje oni uvjetuju (
,
ne fonoloki (*
,*
).
Alternacije
~ (
~ Gjd.
), ~ (
~ Gmn.
( ), ~ (
) mogu se objasniti samo morfonoloki.
31
) mogu objasniti samo morfonoloki, a
),
(

~ Gjd.
),
. Dugi refleks jata fonem ili morfonem? Odgovor na Brozovi (1997), gdje Brozovi odgovara
na Pranjkovievu kritiku Pravopisa BFM. Teze su obrojene.

32
. Nije tono: U hrvatskome imamo jat kao glagolski sufiks (npr. vid--ti), a u
jata uope
nema (na to e ga poslije upozoriti i Brozovi). Bolji bi primjer bio
, gdje bismo mogli govoriti o jatu.

33
34
. To Z. Jelaska tvrdi od 1989.

. Tu je Pranjkovi neto krivo bio shvatio.
13
1. Je li sadanji hrvatski pravopis fonoloki?

Pranjkovi: Naelno jest, a sve promjene koje su BFM uvodili bile su u pravcu morfologiziranja.
2. Smatrate li opravdanim da se
u
i
u
pie jednako?
Pranjkovi: Pa nije ni neopravdano, odnosno ne smatra nunim da se to razlikuje i pravopisno.
Oblici se razlikuju ortoepski (
), a to u hrvatskome nije razlog drukijem pisanju:
,
~
~
. Ako bi se ita i mijenjalo, bilo bi bolje u
pisati , a ne .
Onaj koji grijei, napisat e
,
,
, ali nikad nee napisati
,
,
Uostalom i u tzv. produenom jatu pie se :
~
,
~
,
~
.

postoji fonoloka opreka, kako predlaete da se ona rijei?

3. Ako smatrate da u
Pranjkovi: Ako i postoji, nije nuno da se ona slovopisno i pravopisno izrazi. Ako bi se i izraavala, bolje bi
bilo uvijek za diftong.

Protiv pisanja
moe se rei jo ovo:
1. Pisanje
ne bi olakalo nego otealo pravopis jer korisnici ne znaju da je u
trofonemski slijed, a ne diftong.

2. injenica da je hrvatski izgovor diftonga jednosloan (osim

kae da se
ne bi italo
, dvoslono?!

3. Laici pisanje
) ide u prilog pisanju
, a ne
. Tko
razumiju kao korijensko pisanje, a to predlagaima ne ide u korist.
4. Dugi jat nije fonem. kari je pokazao da nema razlike u izgovoru

(Gmn. od
).
i
te
(Gjd. od
5. Nema ni tradicije: se pisalo od 1877. (Tkalevieva Zemaljska pravopisna komisija)36 do 1892. (Brozov
pravopis) te od 1943. do 1945. Dakle: 17 godina.
nije ba hrvatska tradicija (uveli vukovci krajem 19. st.), ali tako piemo ve 100 godina.
Dodue, ni
e
6. Praktini razlozi: Bi li onda trebalo mijenjati svu knjievnost? Koliko bi stajala promjena imena gradova
i
?
7. Nije korektno da Brozovi ve drugi put potee isto pitanje, a ve su ga jednom svi jednoglasno odbili (1992).
35
36
. Odgovori na Brozovieva pitanja u Jezinome povjerenstvu MH.

. Nije ba tono,
je B. ulek predloio jo 1854.
14
D. BROZOVI (1998)37
Brozovi veli da je samo potakao pitanje ako je diftong fonoloka injenica, treba li to registrirati u naem
fonolokom pravopisu? Pranjkovi ga ni u emu nije pokolebao. Redom odgovara:
1. Pranjkovi: Presedan da se kraenjem jednoga fonema dobivaju dva.
Brozovi: Glupost. Toga ne samo da ima opelingvistiki nego toga ima i u hrvatskome standardu i u hrvatskim
dijalektima. Usp.:
hrv. N
~G
posavski poddijalekt slavonskoga dijalekta (zar smo tako brzo zaboravili Ivia):38 N

~G
2. Pranjkovi: Nema nijednoga hrvatskog samoglasnika koji bi dolazio samo u dugim slogovima i koji bi
kraenjem postajao neto drugo.
Brozovi: Moda je iznimka u hrvatskome, ali ve u najbliem susjedstvu nije. Usp.:
tal. zatvoreni vokali /o/ i /e/ dolaze samo u dugima, a otvoreni // i // i u dugima i u kratkima
slov. vokal // dolazi samo u kratkim slogovima
3. Pranjkovi: Kako kraenjem jednoga nastaju dva?
Brozovi: Osim posavske situacije moemo navesti i eku u veini ekih dijalekata i u standardnome
ekome staroeki dugi jat daje // (u pismu ), a kratki, barem iza labijala i labiodentala, /je/ (u pismu ).
To je opepoznata slavistika injenica.
4. Pranjkovi: Ima posve ogranienu distribuciju.

Brozovi: To je tono, ali i slogotvorno /r/, osobito dugo, ima isto toliko ogranienu. Ograniena distribucija nije
neto lingvistiki neobino.
5. Pranjkovi:
, ne ), niti iz nje
Brozovi: Pranjkovi ne kae nita specijalno novo. Ta tvrdnja meutim nije apsolutna (
proizlazi da u
i
nisu isti. Brozovi i dalje tvrdi da su isti bez obzira na razliito podrijetlo.
Ima fonologa koji misle da je i u
iu
fonem /b/. No oni vele Brozovi zanemaruju fonetiku.
6. Pranjkovi:
Brozovi: Svak tko je proitao ita od Jakobsona zna da je to glupost. Svako

dokazivati (
).

i ve jesu fonemi i ne treba ih
7. Pranjkovi: Okamenjenost i neslobodna distribucija.

Brozovi: Glupost. Kakve veze okamenjenost ima s fonemima i to to uope znai?! Fonologija ne poznaje uvjet
okamenjenosti.
Kakve veze ima to to dolazi samo u leksikim morfemima. Dolaze i / / i //, pa to onda?
e
37
38
. Odgovor na Pranjkovi 1997.
. Stj. Damjanovi u opisu strizivojnskoga govora (2006: 147) takoer ima: ,

,
, s jotacijom :
,
,
,
,
,
(htjeli),

,
~
(utjela).

Usput, jedna od klasinih polemikih dosjetki: Brozovi svisoka kae zar smo tako brzo zaboravili Ivia?, a sam
s druge strane tvrdi da se dentali ispred afrikata ne gube (to je tvrdio taj isti Ivi). Ivia se sjeamo selektivno.
15
Kakve veze ima to to diftong nalazimo samo u slavenskim leksemima? To bi onda znailo da u romanskim
jezicima ne moe biti fonem ono to dolazi samo u romanskim leksemima.
Pranjkovi je uope krivo shvatio slobodnu i neslobodnu distribuciju.
8. Pranjkovi: Dugi i produeni jat fonetski se pa onda i fonoloki ne razlikuju.
Brozovi: Fonoloka razlika ili postoji ili ne postoji, bitna ili ne. Fonoloka razlika jest ona fonetska razlika dviju
fonetskih stvarnosti koja u istim uvjetima (
) razlikuje znaenje, pa je prema tomu n ~ n
razliito samo fonetski, a n ~ m fonoloki.
c
Fonetski se moda u hrv. slabo razlikuju i // i //, ali to ne znai da oni ne ine bitnu fonoloku opreku.
Ako doista nema razlike izmeu produenoga i dugoga jata, kako objasniti razliku izmeu Gmn. / t/ (od
starijega /lj t/) i prezenta /li t/ zato dugi jat ne jotira ispred sebe?

Inae, Brozovi veli da su

,
,
i sl. loi primjeri jer su stariji i bolji naglasci:
Takoer su loi primjeri

i
. Brozovi veli da govornici moda u
da ve u
parlament to ba nee biti, kao to nee biti ni u
.

prehrana i izgovaraju [je], ali
9. Pranjkovi: Morfonem.
Brozovi: Pranjkovi veli da fonoloka razina komplicira opis! To je izvanredna teorijska novost!
Na fonologiji nije da
, nego da
s kojim fonolokim jedinicama u kojem jeziku imamo posla.

Konano, nek Pranjkovi jo odgovori na ovo:

1. Znai li to da u
u
fonem, a u

u
nisu isti
morfonem?!

? Da su prvo dva fonema, a drugo morfonemi? Znai li to da je
2. Sa treba biti oprezan: odnosi se samo na slavenske lekseme o-deklinacije i na kraj rijei, odnosno ne tie se
imenica poput
,
.
3. Zato bi ba fonologija morala objanjavati da je

4. Ako je u

5. Ako je
fonem, je li onda u morfonemu
, zato je onda
, ali
fonem?
16
I. KARI (1996)39
1. Uvod
Sve to se ovdje bude govorilo, tie se samo hrvatskoga standardnog jezika.40
NEODREENOSTI
2. Prozodijska neodreenost refleksa dugoga staroga jata
Prva je i najvea prozodijska dvojba: dva sloga ili jedan.
Hrvatima nikada i nigdje izvorno i spontano to nisu bila dva sloga ni govornicima, ni piscima, ni
jezikoslovcima (osim u ono nekoliko iznimaka
,
,
,
).
Dva sloga nametnuo im je Karadi na temelju istonohercegovakih govora one koje danas zovemo
Vuurevievim Hercegovcima, ne irokobrijekima.

) dvosloni izgovor smatra dijalektalnom osobinom junih

B. ulek u lanku O dvoglascu ie (1854,
dijalekata.
M. Reetar (1942,
JAZU) smatra da se dosloni izgovor moe uti u istonoj Hercegovini i u zapadnoj
(jekavskoj) Srbiji.
Suvremeni hrvatski jezikoslovci svi odreda smatraju da je izgovor jednosloan.
e
3. Glasnika41 neodreenost refleksa dugoga staroga jata

,
kari veli da je Vj. Babuki (1836) zagovarao izgovor sa i navodi primjere
B. ulek (1854) veli da se dvoglasac u izgovoru razlikuje od dakle diftong je.
M. Reetar (1891; 1942) takoer ga smatra diftongom.
U nae vrijeme diftongom ga smatra Brozovi (1973; 1991; 1997).
.42
Fonetski gledano, tri su stupnjevita naina uvoenja zvuka u . Sve tri klizniki43 su zvukovi razliitih strmina
klizanja i razliitoga razmaka:
e
1. najblae klizanje + najmanji razmak formanata = diftong, diftonki samoglasnik implozivnoga izgovora
2. neto strmije klizanje + vei razmak =
3. najstrmije klizanje + najvei razmak =
e
U hrvatskome se veli kari i javljaju u razliitim poloajima ( samo i obavezno izmeu vokala od kojih
je jedan ili ).
Zato je veli jako sumnjivo razlikovanje dugog i produenog jata ( ~ ). Tu veli neki osjeaju jaku
razliku (navodno:
~
), a nje ispada prema kariu nema.

39
. lanak iz asopisa
to s hrvatskim refleksom dugoga staroga jata?
Recimo usput da kari g. 1991. u Akademijinoj gramatici (Stj. Babi

1991) objavljuje veliku hrvatsku
. Za jat je vano to da ga smatra fakultativnim fonemom, jednako kao i / /. Drugim rijeima, nisu
fonemi, ali jesu ako se izgovore na poseban nain.
e
40
41
Vana napomena: ne tiu ga se dakle dijalekti ili bilo to nestandardno, nego suvremeni opehrvatski.
. Tj. glasovna, fonska. Rekosmo ve (predavanje 04) da emo kariev
42
zvati glasom.
. kari Babukia ita prema J. Vonini. Stoga ne primjeuje da Vj. Babuki u

veli da se
u
stapa izgovara se
, ne
, a je znak za []. Takoer ne primjeuje da Babuki to navodi
meu samoglasnicima, kao esti samoglasnik.

43
. Engl.
17
4. Asimilacijske neodreenosti refleksa dugoga staroga jata

Jasno je da se jatovsko asimilacijski ne vlada kao nejatovsko:

(*

,*
) za razliku od
Jatovsko ne izaziva umetanje iza usnenih:

*

,*
,*
,*
, za razliku od
Ipak, se i u kratkom i u produenom reflesku jata danas zdruuje sa i :

, kao to se zdruuje i nejatovsko:
kari: Asimilacijski potencijal i distribucijska ogranienja nisu presudni i nisu dovoljan kriterij za izdvajanje
,
posebnoga fonema.44 Kad bi bili, trebalo bi govoriti o dvama fonemima /j/ u hrvatskome jednome u
, drugome u kratkome refleksu jata tipa
,
. Usto, mnogi govornici asimiliraju i dugo
(izgovaraju isto i
i
,
i
,
i
), a istraivanja pokazuju da je tolerancija
sluaa na to jako velika veina to i ne zamjeuje. Tako da se neasimilacijom dugoga refleksa ne moe
braniti neasimilacija kao takva: neki govornici ne asimiliraju, neki ipak da.45

+
asimiliraju nije nita udno. Slogovno gledano, time se uklanja jedna stepenica slogovnih
To da se
okidaa, to osobito dolazi do izraaja u kratkim slogovima. Ispada, dakako, onaj najlabaviji, a to je :

(tri stepenice okidaa)

(tri stepenice)
(dvije stepenice)
(dvije stepenice)
Kod dugih slogova to ide malo tee jer imamo vremena razviti dovoljnu eksplozivnu snagu.
5. Fonemska neodreenost refleksa dugoga staroga jata
Da bi dobio status fonema, morao bi se nai barem koji par rijei u opoziciji sa samo tom razlikom: /j/ ~ /i/.
~ prid.
,
Takva para meutim nema. Da ih ima, ne bi Brozovi posezao za parovima poput Gmn.
Gmn.
~ pz.
, Gmn.
~ pz.
, koji su tek subminimalni (krajevi rijei razlikuju se)
Dokaz neasimilacijom iza
nije dokaz jer ima osobinu koja ga iskljuuje iza , dok
nemaju distribucijsko
ogranienje ispred /j/.
1. Prvu sumnju, naravno, izaziva izoliranost tog fonema to bi bio jedini diftong, jedini vokal koji smije biti
samo dug, jedini vokal ispred kojega ne mogu biti /j/, /l/, /n/, jedini vokal koji kratei se postaje dvofonemski,
jedini koji nakon asimilacije sa /l/, /n/ postaje monoftonko /e/.
2. No najslabija je toka to to nema parova rijei koje bi se razlikovale tim fonemom.
U vrlo rijetkim parovima tipa Gmn.
~ pz.
ako uope ima opozicije moe biti da je opozicija ~ .
S druge strane, tko kae da je opozicija
~
dobra opozicija? Tko kae da i u
nije ? Moglo bi
se i tako interpretirati.46
44
45
46
47
3. Jo je gore to se ne moe nai ba nijedan minimalni par koji bi se razlikovao samo u fonemu /ie/.
Rei da su to oni Brozovievi
~
isto je kao da se kae da su parovi
~
,
~
,
~
,
~
, a znamo da su to parovi razliita broja fonema.47
c
. Ni svako ne vlada se isto, kao ni svako

. ak i bez obzira na pisanje
. Z. Jelaska tako i ini.

. No, vidjeli smo, niticom se moe dokazivati fonemskost.
18
Pri Brozovievu dokazu nedostaje upravo ona Trubeckojeva procedura za utvrivanje fonema u fonologiji su
obino sporne afrikate (u njem. interpretirane kao fonematske skupine) i difitonzi (u fr. interpretirane kao
polifonematske skupine, u engl. kao diftonzi). Brozovi svojim parovima dokazuje neto to tek treba dokazati.
4. Jo jedna strana udnovatosti fonema /ie/: uporno se njime razlikuju
morfemi (cvijet- ~ cvjet-i i sl.)!
Od etiri vrste kvantiteta refleksa jata u trima je /j/+/e/ (kratki, skraeni, produeni), a samo u jednoj, navodno,
/ie/ (dugi), odnosno samo se u toj zadnjoj pitamo to je zapravo.
Da je u toj dugoj kvantiteti neto drugo od
, to bi se neto prenosilo i u kraenju (u
,
), kao to se
duenjem prenosi kao (
).

5. Nakraju, ali i najvanije, Hrvati neijekavci kojih je najvie i najurbaniji su svi u fonolokom repertoaru
imaju i /j/ i /e/, ali nemaju ni fonemskoga /i/ ni diftonga /ie
/, koji bi mogao zauzimati mjesto dugoga jata.
6. Pravopisne nedoumice
Dva su pravopisna problema:
1. Manji, ali ne i zanemariv (strancima grozan, a grozan i za raunalne programe za provjeru teksta): niz slova
za nejatovski dvosloni niz triju fonema: komparativi (
), pridjevi (
), glagoli i izvedenice (
), strane rijei i imena (
,
), padei (
), zamjenice ( ), tvorenice (
).
Takvih je rijei prema bazi . Dembitza 38% od svih onih u kojima imamo !

2. Vei: injenica da
piemo sa
,a
sa .
kari prenosi Maretieve i Voninine rezultate: u povijesti nitko nije u pismu razlikovao dug i kratak jat.
Neki su razlikovali dug i kratak slog piui ispred geminate ali slova za jat (digrami, rjee trigrami) uvijek
su bila ista, bez obzira na duinu.
Vonina opaa jo neto vano: tono je da pisanje prethodi pisanju , ali to je stoga to slova nije u Europi
ni bilo. im se slovo poinje rabiti, poinju i Hrvati jat biljeiti sa .
Prvi koji jat biljei sa jest Mikalja u
(16491651). Tako i Della Bella (1728), pa
Stulli Svi redom piu i u dugim i u kratkim slogovima.
Appendini u svojoj gramatici (1808) ak pie da Dubrovani
(i u dugim i u
kratkim slogovima)!48
e
Vonina zakljuuje da se poetkom 19. st. u Hrvata nazirao hrvatski put prema jednostavnoj jekavtini imali
smo tradiciju, metajezik iz rjenika, gramatika, razvijenu svijest.
Ali tada ve V. St. Karadi (17871864) u Beu objavljuje svoja djela (1818. rjenik s gramatikom, u kojima
u dugome slogu) i stvari polako odlaze na drugu stranu.
pie
Lj. Gaj 1835. uvodi rogato ali za sve reflekse, ukljuujui ekavski i ikavski.

Sve do Bekoga dogovora Hrvati dakle nisu imali potrebe razlikovati dugi i kratki jat.49
ulek da ne bude sve po Karadievu 1854. sugerira pisanje
u dugim i
u kratkima. To potvruje i
Komisija 1877. I tako je bilo do Brozova pravopisa 1892., otkad zapravo razlikujemo dug i kratak jat.
e
7. Stilistike neodreenosti
48
49
. U odgovoru na Brozoviev odgovor kari spominje da ni B. Kai u pismu nije razlikovao dugo i kratko.
. Sudionici Bekoga knjievnog dogovora (1850) I. Kukuljevi, D. Demeter, I. Maurani, V. Pacel, Stj.
(Stefan) Pejakovi, F. Mikloi, V. St. Karadi, . Danii zakljuili su: 1) preporuuje se juno, tj. ijekavsko
narjeje kao zajedniko knjievno, i za Hrvate i za Srbe, 2) refleksi jata priu se s
u dugim te
u kratkim
slogovima, 3) glas izgovara se i pie svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto, 4) naputa se oblik genitiva plurala s
nastavkom
i prihvaa oblik s nastavkom , 5) slogotvorno ne pie s popratnim vokalskim slovom.

Dogovor je u Hrvatskoj imao mnogo manje utjecaja no to se to poslije prikazivalo. U Zagrebu e se sljedeih
nainom, sve do 1892. i pravopisa I. Broza.
3040 godina bez obzira na dogovor i dalje pisati

19
Ortoepskoga odgovora zapravo jo nema to je tu ruralno, supstandardno, to urbano, visokolultivirano?

Je li
ruralno ili kultivirano?
Dugo se govorilo da je jednosloni izgovor elizija. Potom smo si osvijestili da je to normalno
FONETIKI ODGOVOR
Mareti je 1893. zapisao neto poput:50 Kad bismo imali, kako nemamo, njekoliko vrsnijeh fiziologa jezika
koji bi nam pokazali kako se dugi jat izgovara, onda meu pametnijem ljudima ne bi vie o tom bilo prepirke.
E, pa, evo odgovora
8a. Fonetiki odgovor: Ispitivanje slune razbirljivosti
Pokus je bio: snimiti izgovor rijei s jatom i bez jata i onda izvjebanim sluaima putati da razabiru razlikuju li
njihove odrezane poetke.
Rijei su bile:
,
,
,
,
,
,
,
,
.
Pokus je pokazao:
1. Sluai gotovo potpuno (96,5%) razlikuju poetke rijei koji se razlikuju po duljini (
to e ujedno rei da su sluai puzdani za anketu.
2. Sluai gotovo potpuno (94%) razlikuju poetak u

~
em drugi nije dvosloan (jer bi bio isti), em su sluai pouzdani.
~
3. Poetke iz
da im je poetak isti: kratko
i sl.),
. To znai barem troje: em to nisu isti poeci,
4. Najproblematiniji par koji bi, ako je /ie/ drugaije od /je/, morao dokazati fonemskost a to je
sluai takoer ne razlikuju (49,5% pogodaka, dakle nasumino pogaanje).
To hoe rei da je i tu u oba sluaja: dugo
.

sluai ne razlikuju (pogodak je 55,5%, dakle pogaaju nasumino), to e rei
5. Najopsenije se istraivala razlika silaznih i uzlaznih dugih slogova, odnosno parovi su bili nejatovski
~
te jatovski
~
. Isjekla su se etiri poetka i dana su na sluanje.
I tu se puno grijeilo: 40-ak % pogodaka. Taj je ispit pokazao da tvrdnje da dugi jat pod silaznim naglaskom
naginje -poetku vie od kratkoga (M. Reetar, D. Ragu) nisu utemeljene.
Pokus je sve u sve pokazao da je u realnosti hrvatskoga standarda razlikovanje refleksa dugog jata od slijeda
uglavnom halucinantna ( ) pojava.
8b. Fonetiki odgovor: Zvuna tvarnost

Sonogram pokazuje da se izgovori rijei
,
,
,
ne razlikuju.
I izvjebani fonetiar teko s njih oitava o kojem je poetku rije, odnosno ono to se sluno ne razlikuje
pokazuje se kao nerazlikovno i izgovorno, na sonogramu.
8c. Fonetiki odgovor: Pravopisni um

Trei pokus bio je provjera pravopisnoga uma. Ukratko, s pokusom upoznati i uvjebani ispitanici morali su na
ekranu prepoznavati hrvatske rijei i nerijei, napisane s , , , i to bre odgovarati na to je li rije o
hrvatskim rijeima. Pokus je pokazao da su najbolji/najbri rezultati pisanja s , to je zanimljivo i stoga to
pokazuje da stogodinja navika pisanja
nita nije pomogla. Najgori su rezultati kod pisanja s ,51 ak i kad se
odbiju 22 ms (koje kari, opet na temelju pokusa, odbija na temelju nenaviklosti).

50
. kari se referira na lanak (s dopunom) T. Maretia iz

godite tog inae vanog asopisa, u kojemu je Mareti dosta objavljivao).
51
iz g. 1893. (prvo
. To kao penicilin za Brozovieve prijedloge.
20
9. Implikacije
Mareti, gorljivi zagovornik ijekavtine, 1893. napisao je da se moe dogoditi da u 21. ili 22. vijeku
iezne, odnosno da se izgovor dugoga jata vrati ondje gdje je bio prije 100 godina (dakle 1800.).
iz
Kad bismo dakle pisali dugi jat s je, dobili bismo:

1. Laku ortografiju.
2. Ne bismo inzistirali na razlici koje zapravo nema. Ako bi razlikovanje zatrebalo (tipa
bismo se posluiti znakom za naglasak, kao to to i inae inimo.
3. Ne samo da sad s
osnova i morfema.
), mogli
ne razlikujemo nita, nego zapravo razlikujemo neto gdje razlike nema rijei istih
4. Rijeili bismo se istoga pisanja dugoga jata i onih 40-ak % (38%) rijei u kojima je doista
5. Problem bi ostalo onih 27% rijei u kojima se dugo

nalazi iza
(neobino, ali je tako ak 27%), u
kojima bi se to izjednailo sa
(rijei poput
,
).
To doista jest problem i slova
loe su odabrana kad su odabrana. No zato postoje .
No ne bi bilo velike tete ni da ostane ovakvo pisanje. Ionako mnogi izgovaraju
,
, kao to izgovaraju i
,
. Oito ni sto godina pisanja
nije utjecalo na injenicu da se
izgovara upravo
.

Trebalo bi dakle veli kari pisati:

a)
b)
c)

52
za dug i kratak refleks jata

za foneme /ije/ u rijeima tipa
za foneme /ie/ u rijeima tipa
,
,
i sl.
,

i sl.52
. To je i inae kariev feti gdje nema fonema, ne treba ni slova. Samo nije jasno zato su u
tri fonema /ije/, a u
dva /ie/, kad je to isto.

21
D. BROZOVI (1999)53
kari: Hrvati nikad i nigdje spontano nisu izgovarali dvoslono, osim onih nekoliko iznimaka (
,
). Dva sloga
nametnuo je Karadi na temelju istonohercegovakih govora Vuurevievih Hercegovaca, ne irokobrijekih.

1. Nije tono. Dvoslono izgovaraju novotokavci Hrvati ijekavci (Dubrovako primorje, dijelovi neretvanske doline)
i nenovotokavci Hrvati ijekavci (zapad istone Bosne, dijelovi srednje Bosne). Istina jest da je u svih govornika
jednoslono ee, ali pojavljuje se i dvoslono, ovisno o ritmu, brzini govora, vanosti iskaza, stilu u najirem smislu.
2. iroki Brig (ne Brijeg) pripada ikavskome podruju.
3. Neukusno je Hrvate ijekavce s jugozapadnog ruba istone hercegovine zvati Vuurevievima.
4. Netono je da dvoslonoga jata u hrvatskoj poeziji nema.
5. kari ne razlikuje staru od nove jotacije:
i
jedino je u hrvatskome mogue (u
epentetsko , koje je bilo dijalektalno jo u praslavensko doba, to je openito poznato), naprotiv
,
mogu glasiti i
,
,
(premda je oblicima
,
takoer nekoliko je stoljea).

je
,
e
6. U domaim rijeima /l/ i /n/ ne mogu se nai ispred /j/, ali u posuenicama mogu:
sklopovima samo na granici rijei:
,
.

. U domaim
7. U ulekovo doba za foneme se nije znalo, a Reetar gotovo sigurno nikad nije napisao rije
8. kari veli ako je dvoglasnik vokal da bi to bio jedini vokal koji ne bi mogao doi iza //, //, /j/. kari
sam slabi svoje argumente jer dvoglasnik ne moe doi ni iza //, //, //, //, //, //.
9. kari ne razumije opreku
10. Netono je da hrvatski pravopis dugi i kratki jat razlikuje 100 godina. Razlikuje ga od 1854., ali tada kao / .54
e
11. kari je ne jedini u zabludi kad kajkavce smatra ekavcima. To su koristili i oni koji su govorili o prevlasti
ekavice. Ekavica i ikavica termini su kojima se hoe rei da su se izjednaili stari jat s refleksom staroga ili
staroga . U kajkavaca ima ekavaca, pa i ikavaca, ali golema veina na mjestu jata i staroga poluglasa ima zatvoreno
(ili ponegdje dvoglas ), na mjestu staroga i nosnoga ima otvoreno , pa prema tomu kajkavci nisu ekavci.
e
12. Uzorak govornika (8) nije mu reprezentativan.55

kari veli na temelju mjerenja da nema nikakve razlike izmeu dugog i produenog jata, te da bi ih stoga
najbolje bilo pisati isto s .

1. Organski ijekavski govori pomoi e nam da vidimo razliku izmeu

,
i
.
U hrvatskim ijekavskim govorima gdje
i
daju
i
nema ih mnogo ali ipak imamo
i
, ali
nemamo *
. A nemamo upravo zato to refleks jata u
i
nije isti!!!
2. Pisanje umjesto
povealo bi broj homografa (
~
,
~
,
~
). Homografa u
hrvatskome ima, ali ne treba ba raditi na njihovu umnoavanju.
3. Najnormalnije i najeuropskije bilo bi dugi jat pisati .
4. Pisanje onemoguilo bi stilsku inaicu dvoslonog izgovora.

Za kraj Brozovi opet citira Cesarievu
53
54
55
. Odgovor na kari 1996.

. Rije je o ulekovu tekstu O dvoglascu ,
e
, 1854.
. S anketama i uzorcima uvijek je dvojbeno, no injenica je da je 8 ispitanika doista malen broj.
22
I. KARI (1999a)56
Ne eli on raspravljati s Brozoviem, ali ipak

kari: Brozovi i ja ipak slaemo se u mnogim stvarima:
1. da je neutralni hrvatski izgovor jednosloan
2. da je loe to smo prihvatili Karadiev prijedlog, premda od Brozovia nije lijepo to preuuje da Hrvati
prije Karadia nikad dva jata nisu razlikovali
3. da su kratki refleks i produeni kratki danas /j/+/e/
4. da nije isto dugi (
) i produeni (
) jer dugi u versifikaciji moe postati dvosloan, a produeni ne moe
5. da postoje asimilacijske razlike dugoga i kratkoga, premda im ne pridajemo istu vanost

kari: Ne slaemo u samo jednome, ali najvanijemu: ja smatram na temelju dugogodinjih istraivanja,
pokusa, mjerenja, da je dananji normalan, javni, zajedniki hrvatski izgovor slijed glasnika [j] i [e], bez obzira
na to je li rije o dugome ili kratkome slogu, te da bi stoga valjalo i pisati uvijek .

Osvrnut e se opet samo na dvoje stilistiko inaenje i asimilacijsku potenciju.

Brozovi uvijek citira Cesarievu
, ali ne kae da je u njoj dvaput
umjesto
,
umjesto
,
umjesto
.
Ono to meutim odzvanja jest injenica da se dvosloni jatovi u hrvatskoj poeziji pojavljuju tek poto nas je
Karadi u njih uputio. kari je pregledao Pavletievu
i do I. Maurania
od 140 dugih jatova naao samo jedan dvosloni (u M. Vetranovia).

Naprotiv u V. Nazora na veem je uzorku kari izbrojio ak 21% dvoslonih. A zna se veli kari i to
Nazor nije krio, da je Nazor kao Braanin jezik uio od Karadia, Daniia, Broza, Maretia, Ivia.
kari se pita: to je Brozovi htio rei onim dijalektolokim primjerom
Kakve to veze ima za standardni jezik, sve ako u dijalektu to i jest tako?
, *
i sl.?
Brozovi veli osjea, valjda kao ovjek iz kraja gdje se to osjea, da nema identinosti izmeu prvoga sloga
u
i
, Gmn.
i pz.
. Brozovi tako osjea i misli da je to za Hrvate ve prosueno.
Meutim razloni svehrvatski standard ne zanima ili ne bi trebalo zanimati kako je negdje na periferiji, na rubu
ili iznimno. Veina Hrvata su tokavci ikavci i nemaju u fonolokoj reetki onaj Brozoviev /ije/.
Sve u sve:
56
je ipak
, to god Brozovi mislio. Zemlja se vrti
. Rije je o lanku Eppur si muove! odgovoru na Brozovi 1999. Recimo jo da kari (199b) u
ponavlja stavove i opet za sve okrivljuje to to smo u Beu g. 1850. prihvatili nesretno . Ponovo
pledira na autonomiju standardnoga jezika i upuuje zainteresirane na Brozoviev lanak o razlici
sociolingvistike, genetske lingvistike i tipoloke lingvistike.

23
Z. JELASKA (2004)
FONEM KAO UMNI POJAM

Fonem u umu predoava kao jedno skupinu razliitih glasova, to proizlazi iz opeljudske kategorizacijske
sposobnosti. Od teorijski neograniena broja i mogunosti odabira glasovnih razlika neki se glasovi izdvajaju
kao prikladniji za fonemski poloaj od drugih, npr.
. Kategoriziranje glasova na neki nain je i proizvoljan
postupak. Po tome se jezici i razlikuju. Nijedan jezik nema isti fonemski sastav.

,
Hrvatski govornici kao jedan fonem (/n/) prepoznaju inaice glasa [n] u rijeima ,
,
,
. Engleski govornici [n] i [] razlikuju kao realizacije dvaju fonema:
Hrvatski kao poseban fonem izdvaja //, engleski pak ne.
,
~
U obinim okolnostima sporazumijevanja govornici nisu svjesni razlika meu fonemima, a ni unutar njih ne
mogu svjesno opisati razlike izmeu onepenoga [n] u
, jedrenoga [n] u
, zvuno [h] u
Ako
se te inaice izgovore odvojeno, ne mogu ih povezati s fonemom ili prepoznati.
FONEM KAO JEZIKOSLOVNI POJAM

Svi glasova svih jezika imaju znatno vie unutarnjih obiljeja no to je potrebno za razlikovanje. Pojam fonema
smiljen je upravo da bi uoio bitno ono to ini razliku meu glasovima, odnosno da bi izdvojio relevantna od
redundantnih obiljeja. Razliite teorijske postavke i razliite definicije fonema uraaju i razliitim opisima
nije udno da broj fonema kojeg jezika nije nikad konano utvren.
I spoznajna (kognitivna) gramatika kao i ostale teorije fonem opisuje maksimalno obavijesno /p/ je
bezvuni dvousneni zapornik, nita vie nita manje. Takav ga opis razlikuje od zvunoga dvousnenoga
zapornika /b/, od bezvunoga zubnika/desnika /t/, bezvunoga jedrenika /k/.
Fonemi se otkrivaju uspostavom minimalnih parova rijei rijei koje se razlikuju samo jednim odsjekom, npr.
~
. Postojanje minimalnog para utvruje fonemski poloaj nekog glasa. No nepostojanje para nije odmah i dokaz
nefonemskosti. To naglaava i Brozovi (1991). Par moda postoji, ali nije otkriven, ili se moe pojaviti, ali sluajno
nije. Pravo je pitanje kako se teorijski valja postaviti prema fonemima koji su mogui, ali neostvareni.
c
FONOLOKA PROTOTIPNOST I RUBNOST

O fonemima se ne moe razmiljati odvojeno od znaenjske razine predodba o fonemu ovisi i o tome kojim
ga leksemima pokuavamo dokazati.
U svim jezicima ima
i
fonema. Spoznajna lingvistika jako dri do te vrste razmatranja fonema.
Prototipnost i rubnost ogleda se kroz razliita naela. Ona se veoma esto nee poklapati.

Rjeniko naelo
Prototipne su obine, este, svakodnevne rijei, oblino i znaenjski prototipne odnose se na obine i este pojmove.
estotnost i znaenjska prototipnost s jedne te fonoloka prototipnost s druge strane ne moraju se meutim
podudarati. estotno i znaenjski prototipne, ali oblikom rubne jesu primjerice:
,
,
,
. Oblikom
prototipne, ali rjee jesu primjerice:
,
,
,
, ,
,
,
.

Neke su rijei rijetke pa time i manje prototipne:

,
,
. Struni pojmovi, stilske inaice,
,
) i sl. imaju obline posebnosti (
,
) ili
razgovorne, dijalektalne, strune (
raspoznatljivo neslavensko podrijetlo. Rijei
,
,
manje su prototipne od
,
,
zbog
dativne zamjene piskavcima, ali su po estoti i znaenju prototipnije.
Neki fonemi prototipni su jer su ei i jer se njima tvore mnoge, este, stare/naslijeene rijei:
24
Rubne rijei mogu kojemu glasu dati rubnu fonemsku vrijednost: tako je sa hrv. //. Pojavljuje se u turcizmimi i
anglizmima te na morfemskim granicama, pa mu je status sporan, premda upotpunjuje skupinu prednepanika
. Sili Brozovievo dokazivanje opstojnosti // opisuje kao jedinstven sluaj dokaza pomou stranih leksema.57

Rubni se glasovi pojavljuju u stranim rijeima, imenima, nazivima naroda i sl. (

,
), strunim nazivima (
) i pozajmljenicama, posuenicama, tuicama (
e
Slogovna neprototipnost takoer moe biti vana. Primjerice

obinije od
.58 Kod parnjaka upravo je obratno, pa je (

Naglasak silazni naglasak na nepoetnom slogu neprototipan je (

je tipiniji pristup slogu od , pa je

) tipinije od
(toga i nema).

,
,
).
).
Ostala naela
Brozovi (1991) veli da je dobro da leksemi u paru budu iste vrste rijei i takvih znaenja da se u kontekstu
mogu zamjenjivati.
Prototipniji su fonemi ei od rubnih. Prototipniji su oni koji se jasno razlikuju od onih bliskih izgovornih
mjesta (kakvi su u hrvatskome npr.
). Rubniji su oni koji se u izgovoru slabo razlikuju ili percipiraju, npr.
razlika izmeu i , pogotovo kad su meuotvorniki. Isti sluaj sa samoglasnikim .
Rubnost fonema pokazuje se i u tome to ih izvorni govornici esto zamjenjuju ,
.

Meudjelovanje razliitih naela

Sve se razine isprepliu. Rubni fonemi doivljavaju se kao rubni bilo stoga to se sami njihovi ostvaraji
doivljavaju kao rubni bilo stoga to se javljaju u rubnim leksemima. Jo malo primjera:
Diftong
javlja se u stranim rijeima (
), pa je rubniji od .
Glas Z u hrvatskome nema minimalnog para. Pojavljuje se na spoju naglasnice i nenaglasnice, u stranim rijeima,
dijalektalno, u starih pisaca (v. ARj). Ne javlja se ondje gdje bi se mogao javiti:
.59 Po tome ne bi bio ni rubni
fonem. No lako je izgovorljiv, lako se zapisuje, mogu je u nerijeima (npr.
), pa ga i Brozovi stavlja u rubne.
DVOGLASNICI JEDAN ILI DVA GLASA

ili
jednosloni je slijed dviju otvornikih kakvoa. Oko definicije se manje-vie slau svi, ali
nitko ba ne definira razliku dvoglasa i slijeda dvaju fonema. Stvari se razrjeavaju na razini pojedinih jezika.

Noske (1982) dokazuje dvoglasnike u francuskome dvama-trima razlozima:

1. Slogovna struktura francuskoga iskljuuje sljedove zapornik+protonik+kliznik, a ini se da se oni ipak
pojavljuju u rijeima
tri,
pastrva,
kia,
buka,
njuka, surla, rilo
2. Sljedovi kliznik+otvornik mogu biti slobodne inaice jednostavnim otvornicima (
[ilia], [ilja],
[lue],
[lwe] iznajmiti,
[nie], [nje] nijekati,
[lust], [lwst] zapad), ali visoki otvornici kojima prethode
dvoslogovni skupovi zatvornik+protonik ne doputaju inani izgovor s kliznikom (
[grif], *[grjf] prituba)
Navedene rijei ne mogu imati inaice s kliznikom i jednostavnim otvornikom: *[trua], *[tryuit], *[plyi], *[brui], *[gru].
3. Postoje alternacije jednoglasnika i dvoglasnika kao u
~
,
~
,
~
.

Ladefoged (1993) dvoglasnikom smatra englesko u

, premda se taj dvoglas od ostalih razlikuje jer mu je
istaknutiji dio zavrni. Time smanjuje broj pravila o engleskim zatvornikim skupinama.

57
. Prisjetimo se, . Muljai (1972: 46) pie da je slian sluaj sa // (prema IPA-i: / /) u
engleskome ima ga samo u galicizmima, i to na poetku rijei, npr.
zavist. P. Ladefoged u opisu am.
engleskoga u
za / / ima primjer
['a / - j()] azuran (to je zapravo rezultat palatalizacije).

58
59
. Stoga ne udi dijakronijska metateza

. Sretniji bi primjer bio
-.
25
Sve u svemu, odredba diftonga temelji se kako na slunoj kategorizaciji tako i na ulozi koju dotini glas ima u
pojedinome sustavu, pojedinome jeziku.
HRVATSKI DVOGLASNIK
U hrvatskome standardu postoji jedan dvoglasnik:
pojavljuju se jo:
(
), (
), (
,
. Sporadino i rubno (pri jednoslonome izgovoru)

).
Izgovor dvoglasnika
U opis hrvatskoga dvoglasnika redovito se ukljuuje i njegov izgovor.
Neki govornici, naroito u biranome govoru, rijei s dugim dvoglasnikom izgovaraju bez promjene prethodnih .
Valja ipak rei da je izgovorna razlika izmeu [e] [e] te [lje] [nje] zapravo vrlo mala, usp.
~
.
Rijei se pamte i prema pisanom obliku, pa je tu i pravopis vaan.60
esto se misli da kratki dvoglasnik jotira . To meutim nije lako dokazati upravo zbog male razlike izgovora:
[snjegovi], [segovi], [ljepota], [epota].61
kari (1991) veli da je dvosloni izgovor fakultativan, a da je neobiljeen izgovor slijeda /je/. U novijim
radovima pokazuje da govornici ne razlikuju dvoglasnik od slijeda
.
e
Uloga i ponaanje dvoglasnika

Dvoglasnik dakle ne jotira . Kad se govori o dvoglasniku, opis je jednostavniji jer ne treba posebnih pravila za
~
,
~
.
Vieglasni opis prua dodatni argument (Z. Babi 1989) slogovna struktura. Pokazuje se naime da se
dvoglasnik, a ne slijed fonema, pojavljuje ondje gdje se sljedovi + otvornik ne pojavljuju.

Svijest o jednome ili dvama glasovima

Pokazuje se dakle da je opis s dvoglasnikom teorijski bolji. Je li psiholoki opravdan?
Teko je odgovoriti na to jesu li govornici svjesni fonema . (Kao to nisu ba svjesni ni obezvuivanja na kraju
rijei, razlike izmeu i u
i
)
Na to utjee i pismenost. Pitanje je kakva bi svijest bila da se dvoglasnik drugaije biljei.
Primjer jezika s dugim i kratkim dvoglasnikom islandski (Lass 1984).62
Trebalo bi pitati nepismene kako doivljavaju razliku
~
. Kao razliku u jednome odsjeku ili kao
fonem vie/fonem manje. Ali to ba nije lako, a i pitanje je to bi rezultati dokazali jer je fonoloka ralamba u
svakom jeziku vjetina koju treba nauiti.
e
60
61
izgovaralo kad bismo pisali primjerice
ili
. Nije ba tako, nejotirani izgovor dosta se lako prepoznaje. Tako npr. govore Ivo Banac i Mate Grani.
62
. Prisjetimo se, pitanje je kako bi se
. V. ovdje predavanje 04a. Dobro bi jo bilo jasno odgovoriti na pitanje ima li jezika u kojima
. Lass (1984: 138) daje engl. primjere
dvoglasnik alternira s dva glasa, kao Ivievo slavonsko N i ~ G je
za alternaciju diftonga i monoftonga, npr.
i [a] boanski ~
i
[] boanstvo,
ou
[a]
dubok; mudar~
u
[] mudrost,
a [e] human ~
a
[] humanost, ljudskost.

26
Z. JELASKA (2005)63
U pojedinim sluajevima nije u jezicima lako odrediti jesu li dva opaena glasa dva fonema ili jedan je li rije
o dvama monoftonzima ili o diftongu. Ponajprije treba dobro znati pojedini jezik.
Tako je i u engleskome, u kojemu P. Ladefoged (1993) tvrdi da postoji obratni diftong (kao u
). Drugi se s
njime ne slau.
U francuskome R. Noske (1982) tvrdi da postoje jednofonemski sljedovi kliznika i otvornika u rijeima poput
,
,
.
U hrvatskome je isto s dvoglasnikom .

Vano: Oko prototipnih se fonema u naelu ne spori nitko. No rubnije foneme i jezikoslovci i izvorni govornici
znaju razliito kategorizirati.64
= Svjesni stav o glasovnome sastavu rijei kao najmanje jedinice.
Svakako je problem taj to su gramatiari koji su ga uveli govorili samo o dugome dvoglasniku.
Tako smo dobili da
ima etiri odsjeka i dvije more u korijenskome slogu, a da genitiv
odsjeaka i jednomornu jezgru korijenskoga sloga.65
Tako se ne vlada nijedna druga prozodijska pojava u hrvatskome, tj. nijedno drugo kraenje.

ima pet
Zapravo nije rije ni o emu nego o tome da diftong valja smatrati jednom jedinicom, bio dug ili kratak to je
jedan te isti glas fonoloki, morfoloki i leksiki.
Tako je i u islandskome ima i dug i kratak diftong.
Takav stav dulje zagovara Z. Babi (1989; 1991). Tako bi se rijeio golem dio potekoa.
Teko je rei kako to treba pravopisno rijeiti:
/
/
.
Mnogim govornicima bilo je udno zapisati
,
, premda su upravo tako govorili. To samo hoe
rei da pravopis/slovopis ima vanu ulogu pri izgradnji svijesti.66
63
Rad izlagan na skupu u ast J. Siliu. Ponavljaju se saeto teze koje Z. Jelaska zastupa godinama.
64
. Takav stav u strukturalizmu je nemogu. Ondje je

prototipnim i rubnim ostvarajima, pa se onda lake nosi i s dvojbama.

65
. Novije jezikoslovlje govori o
. Nije ba jasno kako se dolo do onih etiriju ili pet odsjeaka i dviju mora u korijenskome slogu.
Rije je o N
(
3 odjeka, 1 mora), G
(
4 odsjeka, 1 mora). Bit e da Jelaska
segmentira ovako: N
(4 odjeka, 2 more u prvome korijenskom slogu), G
(5 odjeaka, 1 mora u
prvome korijenskom slogu). Kako god, nije posve jasno to razumije pod korijenski slog.

66
. To je tono, samo dokle ide
govornicima? Ima li norma to kazati?
27
I. KARI (2009)67
Opis jata nijansiran je prema trima tipovima hrvatskoga standarda kojima se kari bavio zadnjih godina, kako
ih je on zvao
,
i
(kari 2009: 73, 164, Tablica 2):68

Klasini
stari kratki jat
Redovito
Prihvatljivi
je
je

produljeni kratki jat
je

stari dugi jat
ije

je
je
Prihvaeni
j
j / i
,
,
,
,
,
i
i
,
,
je
Iznimno
i

e

Kratki jat iza pokrivenoga r69

Kratki jat iza l n
Dugi jat iza l n

+ ije
,

68
69
+e
,
+e
,
+ / l n + j
+ i
/ j
,
,
,
,
,
,
. N. B. Ti primjeri razdvojeni su od iznimnih,

emu je to
injenica klasinoga hrvatskoga.

1
e
1991; 22007) kari je znatno

.

. Valja obratiti pozornost na razliku u postojanju diftonga, u naglaavanju, u asimilacijama.
e
e
Za drugo izdanje prvoga dijela Akademijine gramatike (Stj. Babi

preradio svoju
, a potom 2009. objavio kao zasebnu knjigu

ije
67
e, je
e
+e
,
ije
e, je

ije

ije
, tipa
. Jedino nije jasno po
28
NABACANI KOMENTARI
Uz razliku jatovskoga i nejatovskoga j (D. Brozovi, I. kari). 1. Ni svako sufiksalno /j/

ne ponaa se isto (to je rezultat dijakronije, ali za suvremeni opis sporedno), usp. primjerice:
~
nasuprot
korijenskoga :
nasuprot
, ak i s moguim izostankom jotacije
uope se ne jotiraju ispred kolektivnoga
K tomu
(premda inae sasvim redovno jotaciji podlijeu):
, posvojnoga
, instrumentalnoga
K tomu ponekad isto /j/ jotira ili pak ispada, primjerice u trpnome pridjevu IV. vrste:
,
, ali iza
, ali s druge strane imamo bez ispadanja
U instrumentalu i-vrste imamo:

ispada, kao u
i sl.
, dakle sve varijante i
asimilaciju, i fuziju, i epentezu, i ispadanje, i neispadanje. Jesu li to onda razliiti -ovi?

2. Na granici P+R ne jotira ni /j/ koje nije od jata:

jotira, bez obzira na na normativnoortoepski trud:
3. Transkripcija
. Ali u posuenicama
bez jotacije jako je sumnjiva (izgovor [voljeti] umjesto [voeti]
veina osvjetenijih govornika prepoznaje u najmanju ruku kao otklon), tim prije to veina
govornika jotira
iu
premda se ve 120 godina takve rijei piu sa
Kako objasniti pojavu oblik poput
ili
ako sufiksalni jat ne jotira?
Openito, ne moemo znati je li karakter jata ba posve aglutinacijski jer imamo ga samo u
tematskim morfovima glagola (npr. u III. vrsti, vid--ti, ili u imperfektu I. vrste, plet--ah-).
4. Kako objasniti treu jotaciju u kojoj dolazi
zjenica. Ako niega drugoga, a ono
da ima i
veze
[somee],
[garsoera],
rijeima, ak i kad piemo

imaju sa standardnim hrvatskim.
5. Kako objasniti izgovornu jotaciju u posuenicama, u kojima propisujemo trofonemsko

, rijetko, ali ima). Drugi je pak problem to se time dokazuje, odnosno kakve
dijalektalno u Hrvat svakako ima (Brozovi veli
6. Brozovi dobro veli da u
(dodue, nee biti
[bomboera]. Drugim
, tretiramo taj slijed kao
, ali e biti
, v. predavanje 03).
imamo provedenu jotaciju (kari veli da tu opreka moe
biti ~ ). Dapae rabi to i kao argument za to da to nije isto kao dugi diftong, jer u Gmn.
diftong se produilo, ali jotacija je ostala (to se u prezentu
da je teko odrediti jotiramo li mi u
ne dogaa). Jelaska veli
ili ne. Govornici M. Grani i I. Banac pokazuju da i

29
nije, njihovo nejotiranje izrazito je primjetno kao otklon od veinskog izgovora. Dodajmo da
je pitanje jotiramo li mi u pz.
ili ne. Sasvim sigurno ima govornika koji jotiraju.
7. Pitanje je to to znai za jezinu svijest o jatu, ali pojedine hrvatske govornike uvijek
iznenadi kad u srpskome uju
. Uvijek nekako oekuju
Uz eki (D. Brozovi). Prema IPA-i eki nema vokal /je/, ima samo // isto je // u
c
[clo],
uma,
kruh,
[lt] let,
[lt] Gmn. lj t.
Ali to // oito ipak do neke mjere palatalizira (mi bismo rekli, jotira) prethodni konsonant:
[ jaki],
['sl ji], ali:
['svrak].
Uz morfoneme (J. Sili). Ako govorimo o morfonemima, onda znai da u

morfonem //n//, s morfonima [n] (
) i [m] (
imamo
). Znai li to da o morfonemu treba
govoriti svaki put kad je alomorf kojega fonema takav da se fiziki izjednaio s tipinim
ostvarajem kojega drugog fonema (to je u hrvatskome jako esto)? Koja je zapravo razlika
izmeu tvrdnje da je jat morfonem (Sili, Pranjkovi) i da je jat fonem (Jelaska)?
Koliko hrvatski onda ima morfonema? J. Sili najee govori o njih pet (
su neki pomislili da hrvatski ima
), pa
morfonema. Naravno da to nije tako. Problem je samo u
tome to J. Sili jo nije prebrojio
hrvatske morfoneme. (Zadnja je obavijest da upravo
broji.) Logino bi bilo da su svi fonemi ujedno i morfonemi, samo to se pet morfonema
sastoji od dvaju fonema. A onda, opet, to nas spreava u tome da u
(slivene foneme, afrikate, kao to su npr.
sliveni
vidimo
)? Konano i kljuno, Sili (i
Pranjkovi) nigdje nisu objasnili to zapravo misle pod terminom

Termin
, inae, ima dugu tradiciju. Njime su se osim prakih uvelike sluili i
ameriki strukturalisti (Z. Harris, Ch. Hockett), no kako oni u nas nisu bogzna kako itani,
teko da se moemo sluiti njihovim odredbama. Neto o
v.
ovdje o predavanju 06, a za kraj donosimo natuknice iz Traskova pojmovnika (1996: s. v.):
Morfofonem (morfonem). Prema nekim analizama apstraktna fonoloka jedinica koja se u
razliitim uvjetima ostvaruje kao dva ili vie razliitih
. Npr. njem.
savez [-t] ima genitiv
, esto osobito u
[-d]. Ako se ti segmenti [t]
i [d] pripiu razliitim fonemima dakle /t/ i /d/ (koji su inae u njemakome kontrastivni)
onda se zavrni segment u
moe smatrati morfonemom i biljei se kao /T/ ili kao //t//.
Morfonemima su se osobito bavili Praka kola i ameriki strukturalizam. Termin skovao H.

Uaszyn (1927), a proirili su ga 1930-ih Rus N. Trubeckoj i Amerikanac L. Bloomfield.
Morfofonemska alternacija. Alternacija fonema u odreenome poloaju u odreenome
morfemu u razliitim kontekstima. Npr. tur. /p/ ~ /b/ u
/s/ ~ /z/ ~ /z/ u mn.
, ili engl. /k/ ~ /s/ u
knjiga ~ dativ
, ili engl.
30
SLOG1
Bavili smo se dosad artikulacijama jezika, prvom (morfemskom), drugom (fonemskom), treom
(fonem na razlikovna obiljeja). Njima smo doli do morfema i fonema. I dalje se bavimo
artikulacijama, ali sad artikulacijama govora, tonije prvom artikulacijom govora, artikulacijom
izgovornih cjelina na slogove; drugom i treom artikulacijom govora zapravo smo se ve takoer
bavili to su artikulacije govora na glasove (fonove) i njihova artikulacijska obiljeja. Premda ga
izvorni govornici relativno lako prepoznaju i izdvajaju, premda mnogi pismovni sustavi ve
tisuama godina poivaju na njemu, premda govorne pogreke i igre rijeima (metateza) pokazuju
da je on i mentalno realan, slog zapravo nije jednostavno opisati. Danas se slog opisuje fonetski,
fonoloki, psiholoki, psiholingvistiki, neurolingvistiki, pa u obzir valja uzeti sve definicije.
Slog je (engl. syllable, ) osnovna izgovorna i sluna struktura u koju se glasovi meusobno
povezuju; zasniva se na opreci istaknutih i neistaknutih glasova, a istaknutost ovisi o zvonkosti
(engl. sonority) (Jelaska 2004: 99; vano je uoiti da je rije o jedinici i izgovornoj i slunoj, to
definicije poesto zanemare); najmanji izgovorljiv odsjeak govora (kari 1991: 328); najmanja i
temeljna jedinica izgovora (Bari et al. 1995: 55); fonoloka jedinica sastavljena od kratka niza
odsjeaka koja ima jedan vrh zvonkosti (engl. single peak of sonority), jedinica neurolokoga
programiranja koju slualac rekonstruira na temelju razliitih naznaka (Trask 1996: s. v.). Slog je
dakle najmanji izgovorljiv odsjeak govora. Hoe rei, glas sam po sebi nije izgovorljiv (osim
vokala, koji su i sami slogovi). Izvoenje nevokala bez vokalske pratnje, dakle izvan sloga, nije
izgovaranje i ne pripada govoru (odnosno b izgovaramo kao [b], a to je slog). Jedinica manja od
sloga naime tipino manja jest mora (engl. mora), fonoloka jedinica vea od odsjeka (fona,
glasa, odnosno fonema), ali manja od sloga (Trask 1996: s. v.); jedinica duine pridruena
slogovima, metrika jedinica trajanja (Jelaska 2004: 197); najmanja jedinica vremena koja se moe
mjeriti, a potrebna je da bi se izgovorio jedan kratki slog (Simeon 1969: s. v.). Naelno, kratki se
slog (laki, slabi, engl. light, weak) sastoji od jedne more, a dugi (teki, jaki, engl. heavy, strong) od
dviju mora. Mora je u nekim jezicima vaan ritmiki element, dapae naglaljiva jedinica (Jelaska
2004), primjerice u japanskome i starogrkome, no mogue je da u drugima nema neku vanost
(Trask 1996: s. v.). Jedinica pak vea od sloga u koju se slogovi okupljaju jest stopa (v. dalje).
U fonetskom opisu sloga (tako npr. u kari 1991: 836867) vani su pojmovi okidanje sloga,
prekidanje sloga, zvonkost te stepeniasti oblik sloga. Slog ima vrh i (stepeniaste) padine. Slog moe
Osnovna literatura: Jelaska (19881989; 2004), kari (1991: 327337; 2009), Trask (1996), Turk (1992).
biti neralanjen (neartikuliran) i ralanjen (artikuliran). Neralanjen je ako mu glasovni odsjeci

svojim svojstvima potpuno slijede slogovni luk. (Iz)govor takvih slogova slabo je razgovijetan (oputen
govor odraslih ili rani djeji govor, do 18 mjeseci starosti). Ralanjen slog ima izlomljen, stepeniast
luk. Stepenica je u hrvatskome 6 moguih. Vrh slogovnoga luka u sredini zauzima vokalska
(samoglasnika) stepenica, a ispred i iza nje nalaze se: poluvokali (i hrv. j), zvonki konsonanti, nosni
konsonanti (i hrv. v), zvuni konsonanti, bezvuni konsonanti (bezvuni su najmanje zvonki, v. dalje
ljestvicu). kariev opis ralanjenoga sloga s ljestvicom zvonkosti ovakav je (upravo stepeniast):
6.
samoglasnici
5.
polusamoglasnici
4.
zvonki
3.
2.
1.
polusamoglasnici
nosni
zvuni
zvonki
nosni
zvuni
bezvuni
bezvuni
Odjednom se u hrvatskome slogu mogu ostvariti najvie 4 stepenice, npr. u slogu [smra] (to vrijedi za
uzlaznu strminu! I. M.).2 Svih 6 stepenica u nas se ne moe ostvariti ni teorijski jer se prve dvije
nuno asimiliraju po zvunosti. Na jednoj stepenici moe biti vie glasova, npr. na 1. do tri.
Kljuan je pojam u opisu sloga zvonkost ili sonornost (engl. sonority) (tako npr. u Jelaska 2004).
Rije je o relativnome svojstvu; ono se (navodno, I. M.) dade mjeriti, a opaljivo je (opet navodno,
I. M.) i sluno.3 Bez obzira na razlikama meu teorijama i neuhvatljivost pojma zvonkosti fonoloki
je prihvaeno naelo poretka prema zvonkosti (engl. sonority sequencing principle), koje kae da se
glasovi u slogu niu prema svojoj zvonkosti vrh sloga (engl. peak), najistaknutiji je, najzvonkiji
glas, a okruen je sve manje i manje zvonkima prema padinama sloga. Ope naelo zvonkosti glasi:
Od poetka pristupa do vrha sloga zvonkost raste, od vrha sloga do kraja odstupa zvonkost pada.
U rijeima smrtni, stvrdjeti imamo ak 5, odnosno 6 zatvornika, ali prema naelu zvonkosti to nije i 5, 6
neslogotvornih jer je r tu slogotvorno. Najvei broj neslogotvornih glasova u pristupu hrvatskoga sloga
jest 4, i to tako da je etvrti neslogotvorni dio dvoglasa ie npr. strijela, sprijeiti, zgrijeiti, drijelo.
Napomena o jatu. Mnogo je puta dosad spomenuto, ali nije zgorega ponoviti: U hrvatskoj latinici dugi jat
naelno biljeimo sa ije, no to je izgovorno [i] ili [j], dakle jedan slog, a ne [i.je] (iznimka je rije dvije
Usp. i poetne slogove npr. u drijelo [drje.lo], k stricu [kstri.cu].
Trask (1996: s. v.) veli da je zvonkost an elusive notion, neuhvatljiv pojam.
[dvi.je]). Dakle brijeg je jednoslona (!) rije (tako i bijes, lijek, grijeh, krijes, snijeg, drijeb i sl.), nije
dvoslona, kako to grafija sugerira (*bri.jeg), a pristup u tom jednom slogu ima dva ili tri lana br ili brj,
ve ovisno o tome tretiramo li jat kao diftong ili ne. U prikazu hrv. sloga to uvijek valja imati na umu.
Da bi se ope naelo zvonkosti primijenilo na pojedini jezik, valja za svaki jezik nainiti ljestvice
(hijerarhije) zvonkosti. Za hrvatski ih je nainjeno ve nekoliko, s razliitim brojem stupnjeva.4 Jelaska
(2004: 1468) daje ovakvu hrvatsku ljestvicu zvonkosti s podljestvicama (desno su komentari):5
1
umnici
1.1 bezvuni zapornici
ptk
nije dakle udno da p t k ni u jednom jeziku nisu slogotvorni
1.2 zvuni zapornici
bdg
usp. mogue slogotvorno b u cokneyu (v. predavanje 06)
1.3 bezvuni slivenici
1.4 zvuni slivenici
1.5 bezvuni tjesnanici s f h
rubno i oni mogu biti slogotvorni (npr. pst!, !)
1.6 zvuni tjesnanici
odavde navie sasvim su rubno slogotvorni (usp. npr. zzz!)
vm
m imamo rubno, u onomatopejama tipa hm, pa onda i glagolu
usneni zvonanici
hmkati, a v bi se moda moglo pojaviti kao slogotvorno

3
svijetli (akutni) nosnici
samo je njutn standardna rije sa slogotvornim n, ostale nisu

(npr. bratn, kragn, rehniber, jakn)
bonici
l esto slogotvoran (npr. nobl, bicikl, dentlmen, monokl, debakl,

spektakl, titl, hakl, kripl, Vltava),6 samo u imenima kao Kremlj
treptajnik
sasvim normalno slogotvoran u hrvatskome
prijelaznik
nikad slogotvoran iako ima visoku zvonkost (to mi mogao biti

usputan dokaz da je j zapravo neslogotvorno i)
otvornici
7.2 visoki
7.24 dvoglasnik
iu
veinom slogotvorni, ali ne uvijek (usp. dvanaest, faul)
ie
slogotvoran (oznake 7.2, 7.4, 7.4 stavljene su zbog razliita
izgovora u razliitim govornim stilovima)

7.4 srednji
eo
redovito slogotvorni
7.7 niski
uvijek slogotvoran (nikad neslogotvoran), dakle najprototipniji

hrvatski vokal, a tako je i univerzalno
V. Jelaska (2004), Muljai (1972: 161): 14 stupnjeva (Z. Babi, 1989), 9 stupnjeva (Z. Junkovi, 1973), 8 stupnjeva (I.
kari, 1991), 7 stupnjeva (Z. Babi, 1989), 6 stupnjeva (I. kari, 1991), 5 stupnjeva (R. Noske, 1982).
5
Ako se bolje pogleda, ljestvica je vrlo slina IPA-inoj tablici odozgo prema dolje: okluzivi afrikate frikativi
nazali vibrant aproksimanti vokali. Zvonkost je dakle to vea to je vea otvorenost glasa, njegove artikulacije.
6
U povijesti hrvatskoga bio je slogotvoran i u naslijeenu leksiku, poslije se vokalizirao (*v k vuk, *s za suza,
*p n pun, *p k puk, * ujk oujak) ili postao neslogotvoran (* la).
Prikaz sloga. Obrazac je (engl. template) apstraktno stablo u koje bi se trebali moi uklopiti slogovi
pojedinoga jezika da bi bili prepoznati kao prihvatljivi izvornim govornicima. Slog se (; engl.
syllable, ) sastoji od pristupa (P; engl. onset, O) i sroka ili rime (R; engl. rhyme, R); rima se sastoji
od jezgre (J; engl. nucleus, peak, N) i odstupa ili kode (O; engl. coda, lat. cauda ili coda rep, C):
(slog)
R(ima)
P(ristup)
J(ezgra)
O(dstup)
Svi se slogovni dijelovi mogu dalje granati, imati vie od jednoga lana. Obavezan dio sloga samo
je jezgra, ostali nisu nuni, kadto ih i nema. Tako ve i hrvatsko a, npr. veznik a, ini slog.
Glasovni sastav sloga odreen je ukupnim fonolokim sustavom pojedinoga jezika. Neka su
slogovna svojstva opa, univerzalna, druga su u razliitim jezicima razliita. Neki jezici imaju npr.
samo otvorene slogove (npr. japanski, havajski),7 drugi brojne zatvorene slogove (npr. engleski,
vijetnamski),8 neki pak jezici imaju iskljuivo jednolane pristupe (npr. talijanski).9 U hrvatskome je
samo 15% zatvorenih slogova; tonija raunica o rasporedu glasova veli da se u nas na poetku
slogova nalazi 87,5% konsonanata, a na zavretku njih tek 12,5%. Prema njihovu ustroju, priem nam
je V = vokal, a C = ne-vokal, statistika zastupljenosti hrvatskih slogova ovakva je (kari 1991: 329):
V
VC
CV
CVC
VCC
CCV
CVCC
CCVC
CCVCC
CCCV
CCCVC
CCCVCC
9,6%
1,7%
60,0%
9,3%
0,0%
15,3%
0,1%
3,0%
0,6%
0,7%
0,3%
0,0%
U japanskome se od ne-vokala u odstupu ako zanemarimo detalje moe pojaviti samo nazal n, koji je u slogovni
sustav japanskoga preuzet iz kineskoga, dakle golema je veina slogova ondje otvorena (v. Yamasaki-Vukeli 2006:
291). Havajski ima 8 konsonanata i 5 (10) vokala (v. predavanja 05, 06), ukupno 162 mogua sloga, svi su otvoreni.
Iz povijesti jezika znamo da je nekad i u povijesti hrvatskoga vrijedio zakon otvorenih slogova. Nekada su rijei poput [san],
[dan], [sin], [rje], [slog] na svojemu kraju morale imati jo jedan vokal (poluglas, jedan od jerova) i biti zapravo dvoslone.
8
Vijetnamski ima 21 konsonant, 9 kratkih i 9 dugih vokala, ukupno 23 638 slogova (Jelaska 2004: 99).
Jelaska (2004: 128). Dakle u talijanskome nema sloga poput dva, tri, tvoj, grub, kamoli poput strah, dral.
Prototipni slog. Jelaska (2004: 128) pie da je univerzalno prototipan slog CV (dakle otvoren je), imaju
ga svi jezici svijeta, prvi se pojavljuje u jezinome razvoju djeteta (usp. tipino ma.ma, ta.ta i sl.). kari
pak (1991: 328) pie da je arhetipski slog CVC, to je i zanimljivo i nelogino jer upravo kari (v.
tablicu) prebrojava da je slogova CV u hrvatskome ak 60%. Zajedno sa slogovima V, CCV i CCCV
oni ine 85% hrvatskih slogova, dakle 85% hrvatskih slogova otvoreno je (a CVC je zatvoren)!
Sredinji dio sloga, jezgru, najee ine vokali, otvornici (koji se u slogu onda mogu zvati i
samoglasnicima); a je u svim jezicima slogotvoran glas. No ima i neslogotvornih vokala (npr. hrv. [i] u
dvanaest [dvanaist]), a ima i slogotvornih konsonanata, zatvornika (hrv. crn, bicikl, njutn, engl. bottle,
button). Zatvornici tipino ine rubne dijelove, padine sloga; npr. t nikada ni u jednome jeziku nije
silabem, slogotvoran glas. Sredinji dio sloga moe imati i dva glasa; tada je jedan vrni (a uvijek, o e
najee), ostali su nevrni (obino i u ), pa je obino rije o diftonzima. Slogovi s jezgrenim
zatvornicima u jezicima svijeta izuzetni su, pojavljuju se u malu broju rijei i samo u nekim jezicima (v.
predavanje 06). Da su otvornici tipini nosioci sloga, pokazuje i to da oni sami mogu initi slog, a da
zatvornik sam nikada ne moe initi slog ni u jednome jeziku.10 Na pameti valja imati i to da
jezikoslovlje koje u obzir uzima prototipove uzima u obzir i ono to nije tipino (ali postoji).11 Kao i u
drugih kategorija, npr. fonema, rubni, neprototipni lanovi skupova nerijetko izazivaju sporenja jer ih
govornici i strunjaci razliito kategoriziraju (klasian hrv. primjer jest jat). Obiljeja prototipnoga
sloga prema spoznajnome (kognitivnome) fonolokom opisu ova su (Jelaska 2004; desno komentar):
1) Jezgru ini otvornik
tj. jezgra je vokal
2) Rima se ne grana
tj. slog je otvoren
3) Slog ima pristup
tj. slog je C, a ne V
4) Pristup se ne grana
tj. slog je C, a ne CC
5) Odstup se ne grana
tj. C, a ne CC
6) Jezgra se ne grana
tj. jezgra je kratki vokal
7) Ako se jezgra grana, ima jednake lanove
tj. ee dugi vokal nego diftong
8) Svako slogovno mjesto zauzima samo jedan lan
tj. ee CVC nego sloenije kombinacije
Hrvatski slogovni obrazac. Pogledajmo sad kako izgleda hrvatski slogovni obrazac, prvo onaj
kojim se mogu opisati rijei naslijeena hrvatskog leksika, potom i onaj koji nam omoguuje opis
pozajmljenica (kako ve rekosmo u predavanju 05, pozajmiti se mogu i slogovni obrasci).
10
Vano: Ne treba mijeati slogotvornost i vokalnost. To se lijepo vidi na hrvatskome slogotvornom r ono je
slogotvorno, ali nije vokal. Zapravo je pitanje jesu li zatvornici ikad slogotvorni ili je to ono va koje se uz njih pojavljuje.
11
Teorije nesklone razlikovanju tipinoga i netipinoga, prototipnoga i rubnoga, uvijek imaju problema s
ukalupljivanjem kalup nikad nije dovoljno savren da obuhvati sve ono to u realnome jeziku postoji.
Hrvatski slogovni obrazac: osnovni ili temeljni. Obrazac za naslijeene hrvatske rijei, za
hrvatske rijei domaega podrijetla, dakle za prototipne hrvatske slogove (Jelaska 2004):
P2
P1
J1
r
k
J2
san
bol
sk p (im.)
sk p (prid.)
smrt
krv
grijeh
st
kost
Jedini skupovi koji mogu biti u odstupu jesu st t zd d. Mogu se tretirati se kao jedno mjesto, u
fonetskom smislu dakle kao afrikate. To onda olakava i prikaz trolanih pristupa jer hrvatski, kao
veina indoeuropskih jezika, u pristupu moe imati samo ovakve trolane i etverolane skupove:
sz
ptkbdg
mv
fh
jlmnrv
j (jatovsko)
Dakle raspored je: 1) frikativ s z ; + 2) ili okluziv (p t k b d g), ili ostatak frikativa (f h), ili
sonant m v (najmanje zvonki sonanti, v. gore ljestvicu); + 3) sonant (j l m n r v); + 4) prvi dio
jata. Takve skupove imamo u stvar, strah, smrad, svrab, sklop, splav, kver, zbroj, zdrav, zglob,
dral, drijeb i sl.12 Najsloeniji slogovi u naslijeenu hrvatskome leksiku jesu oni tipa strast,
drjeb (pisano drijeb), kstri.cu (takve pristupe imamo samo na kontaktu jezinih rijei, unutar
jedne rijei nemamo pristup kstri, kstrj, gdrj i sl.). Kontakt s drugim jezicima namro je hrvatskomu
pozajmljenice drugaijega slogovnog ustroja no to je naslijeeni. Za takve je rijei koje su,
naravno, postale hrvatskim rijeima potrebno nainiti dodatni, pomoni slogovni obrazac.
12
Pritom nije nezanimljivo i to da s z prije okluziva u pristupu naruava ope naelo zvonkosti (razliiti ie. jezici s
tom e se injenicom baktati razliito, npr. fr. i p. to nee doputati, pa je ondje nemogue student, panjolska i sl.).
Hrvatski slogovni obrazac: temeljni s pomonima. Slui za opis pristup s 3 lana (npr. zdrav,
strast) i odstup u pozajmljenim rijeima s 2 i 3 lana (npr. park, keks, tekst, punkt i sl.) (Jelaska
2004; dijelovi obrasca u zagradama u detaljnijem prikazu popunili bi se drugim dijelom dvolanih
hrvatskih sljedova poput st t zd d sk k i sl. zanemarit emo to radi jednostavnosti):
P2
(P2)
13
O1
P2
P1
J1
J2
st
strog
zg
zglob
st
st
strast
sh
ie
cvje.to.vi
ie
htje.ti
snijeg bez jotacije dugim jatom
snijeg s jotiranim n14
ai
drije.lo
k drije.lu
park
keks
st
tekst
kt
punkt
O1
(O1)
O2
shva.ti.ti13
e
cvijet
snje.go.vi s jotiranim n
tri.naest.ic.a [trinjstica]15
st
Jedina hrvatska rije sa shva- (a i tu je s- iskonski prefiks); u s-hrana umetnuto je sekundarno a, pa imamo sahrana.
14
O problemima s prikazom diftonga ie v. Jelaska (2004: 121125); valja imati na pameti da u Jelaske ie moe biti i dugo i
kratko i da se moe izgovarati razliito s jotiranjem prethodnoga sonanta ili bez jotiranja. Da bi to objasnila i ucrtala u
obrazac, Jelaska se mora posluiti pravilom popunjenja mjesta (engl. Empty Node Convention) kad se i pridrui pristupu,
prazno mjesto popunjava se istim onim vokalom koji je ostao u jezgri (pa od s-n-i--g dobijemo s-ni-e-e-g s--e-e-g).
15
S naglaskom [trinastica], kakav se preporuuje u nekim prirunicima, bez diftonga, bilo bi ovako: tri.na.est.ic.a.
U kontaktu sa stranim jezicima u hrvatskome su se pojavili odstupni konsonantski skupovi koji danas
ne podlijeu pravilu o umetanju a (v. predavanje 02). Evo primjera nekih takvih (v. i Turk 1992: 75):
okluziv+okluziv
pt kt gd
recept, koncept, akt, smaradg
okluziv+frikativ
ps ks
gips, keks, boks, iks, indeks
okluziv+sonant
kl kr tl tn bl
bicikl, hakl, betl, masakr, njutn, portabl
okluziv+frikativ+okluziv
kst
tekst
frikativ+okluziv
st t sk ft
aorist, socijalist, mot, gut, disk, saft
sonant+okluziv
jk jd lk lt mp mt mb ng nd
nk nt rt rk rd rg vs
trajk, ofsajd, kalk, talk, alt, trening, fond,

cink, ank, argument, student, asistent, samt,
romb, kamp, adverb, koncert,
ekspert, jogurt, apsurd, park, kirurg, nagotovs
sonant+frikativ
js jz ls lf mf ms ns n n nf
rs r r rh rf
gnajs, paradajz, impuls, golf, trijumf, mum(p)s,

agens, revan, oran, senf,
kurs, mar, mor, autarh, morf
sonant+afrikata
nc n rc
princ, pun, herc, kvarc
sonant+sonant
jl jn jv lm nr rm rn rv
emajl, mejl, kombajn, dizajn, drajv, film,

anr, nerv, koncern, alarm
sonant+okluziv+okluziv
nkt rkt rpt
instinkt, punkt, infarkt, ekscerpt
sonant+okluziv+sonant
mbl mpl ngl ntl rkl rgl
ansambl, templ, singl, serkl, vergl, triangl,

dentl.men
sonant+okluziv+frikativ
nks
larinks, farinks
sonant+sonant+afrikata
jnc
ajnc
sonant+frikativ+afrikata
bor
sonant+frikativ+sonant
jzl
pajzl
Kad pogledamo te skupove i skupove u naslijeenim hrvatskim rijeima (most, prst, hrut, plat,
grozd, dad), sasvim neobino izgledaju pridjev gord i imenica zubr, koju nalazimo u HER-u (s.
v.): m zool. najvei europski kopneni sisavac iz porodice goveda, psl. *z br (rus. zubr, e. zubr),
lit. stumbras. Brozovi (1991: 423) ima zubre europski bizon, u minimalnome paru sa ubre.
Trolani odstupi koji zavravaju sonantom vjerojatno se ipak moraju promatrati kao dvosloni
(an.sam.bl, den.tl.men, paj.zl i sl.), odnosno vjerojatno e ih vei dio govornika tako slogovati.
Skupovi tr tm zm tradicionalno se razbijaju sekundarnim a: ritam, metar, orkestar, realizam i sl.
Za kraj neto primjera hrv. slogova, naslijeenih, pozajmljenih, u imenima (ti znaju biti jako neobini):16
V
a, i, u, p, k, u.o(.iti), o(.ca), i(.li)
CV
da, ne, ja, mi, ma.ma, no.ga, sr.ce, pr.vi, na.ru.i.ti, ma.te.ma.ti.ka
VC
on, od, uz, iz
CVC
sin, san, konj, pas, pet, crn, dan, no, pot.pun, bom.ba
CCV
tri, dva, svi, sva.tko, pti(.ca), gle(.da), mno(.go), pe(.la), ste(.ga), hra(.na)
CCVC
glup, kralj, smrt, sram, knez, kraj, sluh, stih, snob, psi, pti, spas, sram, trud
CVCC
most, prst, kost, dad, golf, pult, film, arm, (di.)zajn, (para.)dajz, romb, (sma.)ragd
CVCCC
tekst, (in.)farkt, (la.)rinks, punkt, singl, pajzl, bor, (eks.)cerpt
CCVCC
hrast, grozd, prost, spust, kvart, princ, naps, sport, (ve.)stern, (kon.)flikt, (kom.)pleks, (u.)pajz
CCCV
ksto(.lu), snije(.i.ti), stro(.ga), shva(.ti.ti), (po.)zdra(.vi.ti), krije(.sni.ca), stra(.na)
CCCVC
strah, zglob, strog, snijeg, zbroj, splav, zdrav, krijes, Cmrok, Ps(.)kov (grad u Rusiji)
CCCCV
strije(.la), drije(.be), drije(.lo), kstri(.cu)
CCCVCC
strast, trajk
CCCCVC
drijeb
VCC
iks, akt, art, (h)aps, oks, (na) eks, eks(.kurs)
VCCC17
ajnc, Omsk (grad u Rusiji)
CVCCC
CCVCCC
Kursk (grad u Rusiji)

18
(in.)stinkt, tokrl, kovrlj, komrlj
CCCVCCC19
trumpf
20
tamprl
CCVCCCC
16
U primjerima radi preglednosti biljeimo ovako: V = jezgra sloga, ne nuno vokal; C = konsonant ili sonant, st t zd
d tretiramo kao CC (mogli bismo i kao jedno C); dugi jat (u pismu ije) tretiramo kao j+e, odnosno CV.
17
Izrazito rijedak tip, samo u pozajmljenicama, ako uope ima neka osim ajnc.
18
Problematino to.krl? Usp. i prezime ko.vrlj r je slogotvorno. U suprotnome imamo dva likvida u odstupu, a to
se protivi jednom od fonotaktikih ogranienja (v. dalje, ogranienje 6).
19
Problematino kako mi to uope izgovaramo, [trumf]? Moemo li mi izgovoriti (tru)mpf, (mu)mps?
20
Jelaska (2004) spominje i takve, ali ini se da e to ipak biti dvoslono: tam.prl, to.krl.
SLOGOVANJE21
Slogovanje ili ralamba (artikulacija) govorne rijei na slogove jedna je od osnovnih govornih
sposobnosti, najvjerojatnije povezana s kognitivnim razvojem (Jelaska 2004). Rijei nekoga jezika
govornici uglavnom rastavljaju isto. Razmimoilaenja ima, ali ona nisu toliko esta, a mogu biti i
posljedica razliita izgovora, primjerice u hrvatskih nevokalskih silabema:
umro
u.mr.o
u.mro
istro
i.str.o
i.stro
bicikl
bi.ci.kl
bi.cikl
(usp. u.mr.la)
Slinih razlika u engleskome ima u rijeima poput paddling, frightening, reddening, mysticism,
hire, fire, hour, meal, seal, mediate, to samo hoe rei da i u govornik drugih jezika ima razlika u
slogovanju. Da bi se one u analizi izbjegle, redovito se razmatraju upravo poeci rijei, jer kod njih
je nedvojbeno da je rije i o poetku sloga. Unutar rijei slogovanje je dvojbenije i govornici e
slogovati razliito, usp. npr. hrv. [se.stra] ili [ses.tra], [str.en] ili [str.en], [brac.tvo] ili [brat.stvo].
Slog je dio govorne (fonetske) rijei, dakle moe prelaziti granice jezine rijei:
idem s tobom
i.dem sto.bom
iz Bosne
i.zbo.sne
kod Ane
ko.da.ne
Kadto se razlikuju dvije vrste slogovanja govorno i pismovno. U izgovoru se rijei sloguju
drugaije ako je svrha da sugovornik bolje razumije kako da zapie, pa e zato biti mli.je.ko. To je
pismovno slogovanje, kao i hr.vat.ska. Ako pak tko nije dobro uo, ponovit emo mu mlje.ko, s
dvama slogovima, te hr.va.cka. Fonetiku, naravno, pismovno slogovanje zanima tek usputno.
Pomou opega naela zvonkosti i ljestvica zvonkosti (v. gore) odreuje se vrh sloga, ali ne i
slogovna granica. Za odreivanje slogovne granice potrebna su dodatna naela slogovanja (v.
dalje), a za opis moguih slogova pojedinoga jezika valja navesti i dodatna ogranienja u
slogovanju, odnosno ogranienja u raspodjeli fonema, odnosno fonotaktika ogranienja (v. dalje).22
21
Literatura: Jelaska (2004), kari (1991), Bari et al. (1995).
22
Ogranienja se kadto zovu i pravilima, u generativnoj teoriji filtrima. Vanije od terminologije jest to da ona djeluju
istovremeno, odnosno nije vano kojim se redoslijedom primjenjuju.
10
Naela slogovanja. Podjela na slogove ima neke univerzalne tenje, ali uvelike ovisi i o pojedinome
jeziku (npr. govornici hrvatskoga slogovat e Ham.burg, govornici svahilija nee rastavljati mb). No i
unutar jednoga jezika rijei se na slogove mogu rastaviti razliito, a da se ne narue nikakva slogovna
pravila. Evo kako bi izgledala naela za hrvatski (mogu se motriti i hijerarhijski):
1) Ope naelo zvonkosti. Od poetka pristupa do vrha sloga zvonkost raste, a od vrha sloga do
kraja odstupa zvonkost pada (a sve to u skladu s ljestviicom zvonkosti za pojedini jezik):
maj.ka (*ma.jka), maj.in (*ma.jin)
Iznimka su pristupi s poetnim frikativom s z , manje zvonkim od okluziva koji ga slijedi:

star, strah, spoj, ka.re, tit, trik, zrak, zglob, zbroj, dral, zdrav.stvo
2) Naelo najveeg pristupa (engl. maximal onset principle). Prednost u okupljanju neslogotvornih
glasova ima sljedei, odnosno dalji slog, onoliko koliko je u jeziku mogue.23 Prisjetimo se, slogovi CV
i CCV ine 3/4 hrvatskih slogova. Kao i u veini jezika pristup je znatno bogatiji od odstupa:24
ma.ma (*mam.a), pa.met (*pam.et), Hr.vat (*Hrv.at), pr.vak (*prv.ak, bez obzira na krv, trn, srp),
Hr.va.ti.ca (*Hrv.at.ic.a), kon.sti.tu.i.ra.ti (*kon.stit.u.ir.at.i)
Postoje jo naela najveeg odstupa (engl. maximal coda), koje je zapravo teorijski konstrukt, jer ga
se ne dri nijedan jezik (*maj.instv.o, *pos.est.rim.stvo), te dvoslogovno naelo (engl.
ambisyllabic), koje kae da glas moe pripadati dvama slogovima (npr. po./s/.e./st/.rim.stvo).
3) Izbjegavaju se slogovi s pristupom koji ne moe biti na poetku rijei. Tako se pristupi:
i.zvla.i.ti, ku.po.vni, ko.pno, tla.pnja
ne kose s naelom zvonkosti, ali nisu prototipni pristupi (nema ih na poetku rijei), pa e obinije biti:
iz.vla.i.ti, ku.pov.ni, kop.no, tlap.nja
23
V. Mihaljevi (1991: 51), Jelaska (2004: 174), ili formulaciju u gramatici Bari et al. (1995: 56): U hrvatskom
jeziku prednost u okupljanju neslogotvornih glasova ima dalji slog. Tu prednost dalji slogovi imaju i univerzalno.
24
kari (1991) to formulira otprilike ovako: U nas je opi oblik slogovnoga luka nesimetrian, tako da mu je poetak
znatno jai od zavretka (vie nego dvostruko). Zbog toga e stvarna prozodijska slogovna granica, ako se izgovorne
osobine suglasnika tomu ne protive, presijecati meusamoglasniku suglasniku masu tako da joj glavnina pripadne
poetku sljedeega sloga, a manji dio zavretku prethodnoga.
11
4) Dva ista glasa ne mogu biti u istome slogu. Rastavljaju se:

naj.jai, nuz.zarada, nad.trati, koso.ok, kontinu.um, zo.o.loki
5) Dva vokala ne mogu biti u istome slogu. Rastavljaju se. Iznimka bi bili diftonzi (ako ih ima):
da.o, vidi.o, u.oiti, na.uiti, i.ako, o.aza, moza.ik, bo.a
brieg, liep, dva.naist, faul, aut, au.to
6a) Dva konsonanta ili sonanta ako je zvonkiji drugi u meuvokalskome poloaju obino se
oba prenose u sljedei slog:25
o.smi, na.knada, za.vlaiti
6b) Dva konsonanta ili sonanta ako je zvonkiji prvi ili su jednake zvonkosti u
meuvokalskome poloaju naelno se rastavljaju:26
om.a, ov.ca, gor.ina, bol.no, voj.ni, ur.lik, gor.ljiv, dovolj.no, or.mar, taj.na, pam.titi, tram.vaj, bor.ba,
bum.bar, sanj.ke, tan.ka, of.sajd, no.ca, fi.fi.ri, po.god.ba
Pritom, naravno, vrijedi i kriterij (3) izbjegavaju se skupovi koje ne nalazimo na poetku rijei
(zato je mogue pat.ka i pa.tka, um.no i u.mno, ali nije o.fsajd, nego samo of.sajd).
7) Tri konsonanta (ukljuujui sonante) u meuvokalskome poloaju obino se rastavljaju na C.CC:

op.stati, pot.kresati, ot.platiti, voj.ska, po.ku.stvo, pum.pni
ali: projekt.ni (kt je jedan od estih odstupnih skupova u posuenicama, pa se ne rastavlja, slino kao st)27
Iznimka su skupovi u kojih je prvi dio skup frikativa i okluziva st t sp p sk k zd d zb b zg g:

ra.zgra.biti, po.spjeiti, stvr.djeti, o.skvr.nu.ti, po.pu.stljiv(?)
25
kari (1991) pie da je u istraivanih govornik omjer V.CCV : VC.CV = 4 : 1.
26
kari (1991) pie da je u istraivanih govornik omjer u konsonanata jednake zvonkosti V.CCV : VC.CV = 1,3 : 1,
odnosno stanovita se prednost oekivano, odnosno u skladu s temeljnim naelom daje prijenosu u sljedei slog.
27
A kad bi se i rastavio, imali bismo slog tni, koji je netipian (kao i tmi, koji ipak imamo npr. u tmi.na).
12
8) Prototipnost sloga. Kod neprototipnih slogova (meu njih spadaju i slogovi u posuenicama,
toponimima, prezimenima) mogu se javiti razlike u slogovanju. Neprototipni slogovi i inae su
zanimljivi. Tako u hrvatskome imamo obine i prototipne rijei ptica i penica, koje meutim imaju
jako neobine pristupe (pt-, p-), koje nemamo nigdje drugdje (pristup ps- imamo u sklonidbi i
izvedenicama od pas, dakle psa, psovati, psina, pozajmljenicama kao psiha, ali zapravo isto
rijetko). Ili, imamo gdje (pristup gd-, gdj-), ali nemamo bezvuni parnjak kt- (osim u primjerima
kao k tomu ili posuenicama tipa ktitor). Sve to moe utjecati i utjee na glasovne promjene, pa
odatle metateze poput kto tko ili redukcije poput tko ko, ptica tica, penica enica.
9) Svijest o morfemskoj granici. Ako je u govornika iva svijest o morfemskoj granici, slogovanje e
se preteno ravnati prema toj morfemskoj granici, tj. jezini e oblici imati prednost pred govornima.
Zbog toga govornici ee sloguju:
gle.dam.ih, kod.a.ne, iz.a(.)u.stri.je, raz.o.bli.i.ti
nego:
gle.da.mih, ko.da.ne, i.za(.)u.stri.je, ra.zo.bli.i.ti
10) Izgovor. Kad smo u govornome ritmu, dolazi do fonetskih promjena i slogovi se dijele
drugaije. To nije nita neobino. Pri brem je izgovoru doputeno djelomino kriti ogranienja
sljedova (tu onda djeluje dvoslogovno naelo), ali ne i ope naelo zvonkosti: bap.ski i ba.pski.
11) Pismo. Grafija kadto jako utjee na svijest o slogu, usp. sudstvo, Hrvatska, mlijeko, rije
(grafija, odnosno svijest o pisanom obliku rijei, onemoguuje govornicima da vide ono to uju,
a uju suc.tvo, hr.vac.ka ili hr.va.cka, me.ko, jednoslonu rije rje).
12) Opi izgled slogovnoga luka. Maksimalan broj glasova u pristupu hrvatskome slogu jest 4 (a 4.
moe biti samo j od jata, inae 3), u odstupu 3 (i to samo u posuenicama):
strij.ela, sprije.iti, zgrije.iti, drije.lo, drijeb, drije.be
tekst, punkt, in.farkt, in.stinkt, eks.cerpt, fa.rinks, bor
13) Fonotaktika ogranienja pojedinoga jezika. Doosmo dakle do fonotaktike
13
FONOTAKTIKA
Fonotaktika prouava pravila mogunosti i ogranienja u nizanja fonema unutar rijei, morfema ili
sloga (Trask 1996: s. v.). Ukupnost svih poloaja ili okolina u kojima se pojedini fonem kojega
jezika ostvaruje pri udruivanju u vee jedinice zove se distribucijom (raspodjelom) fonema.
Cilj je fonotaktike utvrditi glasovni sastav moguih rijei u kojem jeziku. Pritom valja razlikovati
ostvarene rijei, nerijei i nemogue rijei. Nerije bi prema fonotaktikim pravilima kojega jezika
mogla bi postojati, ali nije ostvarena. Hrvatske nerijei bile bi npr. tan, kljap, prn, slest, gvazd.
Vanost nerijei dolazi do izraaja u utvrivanju fonemskosti kojega glasa, pri utvrivanju
minimalnih parova.28 Za razliku od hrvatske nerijei nehrvatska rije kosi se s hrvatskim
fonotaktikim ogranienjima. Nehrvatske rijei bile bi npr. pfta, lcat, msust, mbat, strength, pklat.
Raspodjela glasova u slogu. Osim opega naela zvonkosti ima i drugih ogranienja za glasovne
sljedove koja su odgovorna za to da se u hrvatskim slogovima ne pojavljuju svi sljedovi koji se
mogu pretpostaviti.29 Ogranienja ponajprije ovise o meusobnim odnosima razlikovnih obiljeja
fonem, koja mogu biti dopustiva, iskljuiva i snoljiva (Jelaska 2004): 1) dopustiva ili
kompatibilna omoguuju spojeve fonema koji ih imaju; 2) iskljuiva ili inkompatibilna ne
doputaju, to jest iskljuuju mogunost spajanja fonema koji su po njima suprotstavljeni, primjerice
u hrvatskome zvunost i bezvunost, ili se kompaktni tjesnanici i slivenici ne mogu spajati sa
umnicima suprotne vrijednosti (*s, *s, *z, *z, *c, *c), ili se iskljuuju sljedovi dvaju tamnih,
gravisnih fonema (*pf, *fp, *pb, *bp, *fb, *bf); 3) snoljiva ili tolerantna omoguuju spojeve u
rubnim, netipinim morfemima i slogovima, primjerice u posuenicama snoljiva je vokalnost (npr.
oaza, euforija), snoljiva su dva usnena zvonanika (npr. tramvaj), snoljive su rijetke ili
jedinstvene skupine kompaktnih fonema suprotnih vrijednosti (npr. ki, katrija, laki, krhko).
Sljedovi u padinama sloga podloni su ogranienjima raspodjele. U hrvatskome kao i u veini jezika
pristup je bogatiji i ei od odstupa. Rekosmo ve, najvei broj konsonanata u slijedu u hrvatskome
jest 4. Kad ne bi bilo ogranienja, 25 bi se hrvatskih konsonanata moglo nanizati u 390 625 (= 254)
moguih sljedova. Ostvareno ih je meutim tek 160-ak, i to u pristupu slogu, u odstupu znatno manje,
odnosno kad se izuzmu strane rijei i onomatopeje tek etiri, mnogo puta spomenuti st t zd d.
28
Kadto u rjenikome fondu jednostavno nema potvrda za sve minimalne parove, pa se u tom sluaju kao slabijoj,
ali postojeoj mogunosti moemo utei nerijeima (v. i pokuse s francuskim nerijeima u Muljai 1972).
29
Ogranienja u raspodjeli hrvatskih fonema prikazivali su dosad Z. Junkovi (g. 1973.), M. Turk (g. 1987., 1992.,
1996.), Z. Babi (g. 1989.) v. Jelaska (2004).
14
Ope naelo zvonkosti, odnosno ljestvica zvonkosti odgovorna je za to da na rubovima sloga nema
skokovitih sljedova, odnosno ne moe u pristupu manje zvonki slijediti vie zvonki glas, a u
odstupu mu prethoditi (*m-, *vg-, *nd-, *ns-, *lc-, *-, *h-, ili u odstupu *-m, *-gv, *-dn). Ope
naelo zvonkosti ne doputa ni da se svi sonanti nau jedan za drugim u pristupu (*nv-, *nm-, *v-,
*lm- i sl., i obratno, u odstupu: *-vn, *-mn i sl.). Meutim ope naelo zvonkosti ne iskljuuje
izriito skupove istozvonkih glasova niti je ono odgovorno za to da je npr. meu sonantima jako
malo spojeva (npr. nema sljedova nl, l, n, , nr, r, lr, r). Za takvo stanje valja utvrditi dodatna
ogranienja. Evo kako bi onda izgledala hrvatska fonotaktika ogranienja:30
1) Ogranienje netipinosti postoje netipini sljedovi, odnosno sljedovi koji su rijetki ili
pojedinani ili ih ima samo u posuenicama (i to rijetkima):
gdje, ki, tko, tkati, psi, penica, ptica, shodno, shvatiti, ktetik, sfera, naps, senf, smaragd, kiks, emajl, mejl
ali nemogui su: *ptr, *psl, *rbst (usp. njem. Herbst jesen), *nfs, *ngf i sl.
Nekih spojeva u pristupu nema, ali su prihvatljivi (npr. dg, jer postoji tk, npr. o.dgo.vor, o.dgu.li.ti
kako u kojih govornika), neki teko prihvatljivi (npr. t, p, npr. pe.tlja, e.pr.tlja, pri.hva.tljiv, tla.pnja),
a neki posve nemogui (npr. c, kh, bg, kp). Rijetkih spojeva ima u arhaizmima, regionalizmima:
bz (bzova), ck (cklijeti, cklo, ckvara), k (kalj), p (pag), t (titi), r (reda, renja), r (rkati, rka)
2) Ogranienje jednakosti udvojeni glasovi ne mogu se nai na poetku rijei, odnosno sloga; ako
se nau u slijedu (i ako se ne stope u jedan, v. predavanje 02), to je uvijek na granici slogova, dakle
dva ista glasa u slijedu u hrvatskome ne mogu biti tautosilabina, ne mogu pripadati istomu slogu:
naj.ja.i, nuz.za.ra.da, va.ku.um, zo.o.lo.ki
3) Ogranienje sljedova vokala sljedovi vokala nisu svojstveni hrvatskomu, javljaju se u

tvorenicama (presijeca ih morfemska granica), uzvicima, u rijeima stranoga podrijetla. Ako se
sljedovi i pojave, najee se pripadati razliitim slogovima (osim ako se ne diftongiziraju):
nauiti, uoiti, radio, seoba, zreo, au!, jauk, aorta, aorist, flauta, mozaik, oaza, boa, oboa
30
V. Jelaska (19881989; 2004: 162171; ovdje su ogranienja tek drugaije rasporeena i imenovana; neka bi se jo
mogla dodati, a neka i oduzeti). Inae, u suvremenoj fonolokoj i morfolokoj teoriji postoji pravac optimalnosne
teorije. Promatranje fonolokih i morfolokih datosti u jezicima kroz ogranienja (a ne kroz pravila) zasluga je upravo
te teorije. Osnovna je misao ova: U jeziku postoje ogranienja, a jezikoslovca zanima koji oblik ta ogranienja kri
najmanje, pa je u tom smislu optimalan ne najbolji, nego najmanje lo, onaj koji naruava najmanje ogranienja.
15
4) Ogranienje zvunosti ne mogu jedan uz drugi biti konsonanti razliiti po zvunosti.

Olakotna je okolnost to u hrvatskome postoji pravilo asimilacije po zvunosti (v. predavanje 02).
5) Dva labijala ne mogu biti u slijedu:

*bf, *pm, *fm, *mv
Ako se pojave, takve sljedove mora rastaviti slogovna granica:

ob.ma.na (*o.bma.na), him.ba (*hi.mba, to bi naruavalo i naelo rasta zvonkosti), tram.vaj, kom.for, kom.pak.tan
Usp. u njem. prihvatljivo Kopf glava, Pferd konj (ali Hamburg se mora slogovati Ham.burg).
6) Dva velara ne mogu biti u slijedu:
*hk, *kg
7) Labijal i velar ne mogu biti u slijedu:

*kp, *pk, *hp, *bg
Dakle zipka mora biti zip.ka. Usp. i nemogu slijed u pklatovi u pjesmi Zabranjenog puenja.
8) Dvije afrikate ne mogu biti u slijedu:

*c, *c , *c, *
9) Afrikate i frikativi ne mogu biti u slijedu (c
s z f h):
*z, *z, *
10) Okluzivi t d i afrikate ne mogu biti u slijedu (t d c
):
*tc, *d
S tim je usko povezano i morfonoloko pravilo o ispadanju dentala ispred afrikata (v. predavanje 02).
16
11) Okluzivi t d i sibilantni frikativi ne mogu u slijedu (t d s z ):

*ts, *t, *dz, *d, *t, *tz, *d, *ds
Takvi se sljedovi mogu sliti s jednim lanom u pristupu ili odstupu tvorei afrikate:
hrvatski hr.vac.ki, sudstvo suc.tvo, odstraniti od.stra.ni.ti / oc.tra.ni.ti
Doputeni su u pristupu snoljivi skupovi ct t t, a u odstupu st t zd d; i snoljivi se

pojednostavljuju (usp. povijesni prijelaz t t: to to, poten poten).
12) Postalveolar i palatalna afrikata ne mogu biti u slijedu ( ):

*, *, *, * , *
Jelaska (2004: 170) govori o ogranienju razvuenosti. Ogranienje se tie fonema, ne fonova:
Fonovi jednait e se ispred , pa e slijed biti doputen, npr. li.e, gro.e.
13) Postalveolari i palatalne afrikate te dentali ne mogu biti u slijedu ( c z s):

*z , *z , * z, *z, *s, *s, *s
14) Sonanti i sonant j ne mogu biti u slijedu:

*j, *j
15) Neusneni nazal i likvid te dva likvida ne mogu biti u slijedu (n l r):
*l, *l, *lr, *rl, *r, *r, *nl, *ln, *r, *n, *l, *
Npr. riba kir.nja, ne moe se slogovati ki.rnja. Skupin rn nr rl ima u odstupu u posuenicama:
marn, vestern, anr, Karl
17
STOPA31
Spomenut emo jo pojam stope, koji e nas iz slogova prevesti u prozodiju rijei. U suvremenoj je
lingvistici dugo bio zanemaren, a onda u 1970-ima postao formalni konstrukt kojim se uspjeno
objanjavaju mnoge akcenatske i intonacijske, ak i morfoloke pojave u jezicima svijeta.
kari (2009: 116): Isticanje jednoga sloga izmeu neistaknutih govorna je univerzalija koju imaju
svi govori bez obzira na jezine posebnosti, pa tu osobinu ima i predjezini djeji govor. Istaknuti
slog ili arza uz neistaknute slogove ili teze tvori temeljnu ritmiku figuru stopu. Ritam je stop
sredinji ritam u govornoj troritminosti (slogov, rije i reenic), koja je temeljna odredba
govora. Govorenje u stopama to jest u slogovima okupljenima oko jednog istaknutoga osobina
je koja se kao dar nasljeuje, a ne prosljeuje se usvajanjem, kao to se primjerice usvaja jezik.
Stopa je (engl. foot, ) temeljna jedinica ritma u fonologiji, a sastoji se od slijeda slogova meu
kojima je jedan istaknut udarom ili kakvim drugim prozodijskim elementom. (Naravno, u slinu
znaenju pojam stope poznat je i kao temeljna jedinica ritma u poeziji.) Nazivi stopa nisu se mijenjali
od antike. Jedino to valja imati na pameti jest da se istaknutim slogom moe smatrati dugi slog
(kvantitativno, naspram kratkih) ili pak naglaeni slog (metriki, naspram nenaglaenih). U fonologiji
rije je obino o naglaenome slogu. Arza, ili jaki, ili dominantni slog biljei se sa ili sa s (engl.
strong, kadto H/eavy/); teza ili slabi slog biljei se sa ili sa w (engl. weak, kadto L/light/):
trohej
hrv. glva, nga, Hvt, ko, sk, bf, n znm, j n
jamb
hrv. Hrvt, sak, bif, studnt, i j i n
daktil
hrv. Hvtsk, ngomt, svkako
amfibrah
hrv. juntvo, taker, nazvi!, prepi!, dirgent, telfn, fakltt
anapest
hrv. dirignt, asistnt, telefn, fakultt, kakad
Najee stope u opem hrvatskome jesu daktil (npr. n gomt ili n gomet, oko 30%) i trohej (npr.
glva, oko 28%), a dalje slijede amfibrah (npr. taker), jamb (npr. bir ili bir , i t ) i anapest (npr.
dirig nt) (kari 2009).32 Pritom je, dakako, rije o govornim rijeima, ne samo pravopisnima.
31
Osnovna literatura: kari (2009: 116ff), Trask (1996), Mihaljevi (1991: 53ff), Simeon (1969).
32
U onome to kari zove klasinim tipom, dakle u onome kako se uglavnom propisuje i u hrvatskim gramatikama i
rjenicima, jamba i anapesta stopa s naglaenim zadnjim slogom i nema (nego bi bilo br, dirgent).
18
Neki jezici imaju stalno mjesto naglaska, pa je naglaeni slog ujedno i znak granice naglaene rijei.
U francuskome je redovito naglaen posljednji slog, to daje opi dojam jampskoga ritma. U ekome
je prvi, pa se eki doima kao da je trohejski. U makedonskome i poljskome pretposljednji, to daje
dojam daktilskog ili amfibrakog govora. Hrvatski, engleski, talijanski i mnogi drugi jezici imaju
slobodno ili poluslobodno mjesto naglaska u rijei. Ta sloboda nije meutim jednako iskoritena. U
hrvatskome naglasak najee pada na prvi slog rijei (66%), na drugi znatno rjee (25%), na trei
jako rijetko (6,7%), na etvrti zanemarivo rijetko (1,6%) (kari 2009: 117). Dodue, ima i primjera
jo daljega naglaska, npr. na petome slogu u rijeima poput demokratizacija [de.mo.kra.ti.z.ci.ja].
Klasinih stop ima jo, npr. spondej ( ), pirihij ( ), molos ( ), tribrah ( ),
amfimakr(os) ili kretik ( ), bakhej ( ), antibakhej ( ), korijamb (trohej + jamb,
), antispast (jamb + trohej, ), peon prvi ( ), peon drugi ( ),
peon trei ( ), peon etvrti ( ), jonik (spondej + pirihij, ), epitrit (
), dipodija (dva troheja, dva jamba ili dva anapesta), tripodija, tetrapodija, dimetar (dvije
dipodije). No u fonologiji dostajat e gore oprimjerene, a spondej i pirihij zapravo su besmisleni
(Mihaljevi 1991: 55) jer ako smo stopu prihvatili kao konvenciju i jedan slog proglasili jakim,
onda njegov sestrinski slog mora biti slab. Zapravo se u suvremenoj fonologiji ee rabe samo
trohej i jamb. Prikaz rijei (fr. mot, M) gostionica na metrikome stablu bio bi ovakav:
go
sti
ni
ca
odnosno:
M
go
sti
ni
ca
19
Usput, sufiks -(V)onica rezultat je vokalizacije l u -(V)l.ni.ca, usp. slov. gostilna gostion(ic)a.
Ili npr. rije obradovati (Jelaska 2004: 196):
M
ob
ra
do
va
ti
Kako stope mogu biti korisne u morfologiji? Istraivanja pokazuju da e se npr. pri tzv.
ekspletivnoj infiksaciji (poput infiksacije engl. bloody, fuckin u abso-bloody-lutely, abso-fuckinlutely) rije razbijati upravo na stopnoj granici. Budui da je rije gostionica (trohej + daktil) slina
stopnog ustroja kao i engl. absolutely (ovisno o slogovanju, upravo ovisno o tome je li lutely
trosloni ili dvosloni dio, to je trohej + daktil ili trohej + trohej), moemo uekivati da bi
infiksacija bila gosti-bloody-onica.33 Ili, kad premeemo vieslone rijei, premeemo ih po
slogovnoj i stopnoj granici (npr. za.gre.ba.ki ba.ki.za.gre), kad gradimo stopljenice, stapamo ih
na slogovnoj i stopnoj granici (npr. do.vi.e.nja buon.gior.no do.vi.or.no). itava jedna grana
suvremene morfologije bavi se samo takvim pojavama. Vie o tome, moda, u sljedeem semestru.
33
Hrvatski adekvati za bloody, fuckin i sl. redom su trosloni (tko ne vjeruje, nek si prevede), pa to moe biti razlog
zato do infiksacije ne dolazi, ili jo ne dolazi (v. o tome i Markovi 2009).
20
PROZODIJA1
Prozodija je (gr.
pratnja uz pjevanje, engl.
; izvorno u
antici prozodija je nauk o poetskome metru i versifikaciji) u fonetikome smislu nauk o tonu i
intonaciji, govornoj glasnoi i naglasku, boji glasa, spektralnome sastavu govornoga zvuka,
stanci, govornoj brzini, ritmu, govornoj modulaciji, nainu izgovora glasova, mimici i gesti
unutar rijei te na razini veoj od rijei, sve do razine teksta, diskursa (najopseniji hrv. prikaz
v. u kari 1991: III. dio). U uem smislu, kao dio fonologije ope i pojedinoga jezika, nauk
je o naglasku i prouava ono to je od strukturalistike fonologije (v. predavanje 06) smatrano
ili
Naglasak je (engl.
, nadodsjenim obiljejima unutar rijei.
) isticanje, odnosno istaknutost (engl.
) pojedinoga sloga
unutar fonetske, izgovorne rijei. Istaknuti slogovi u upreci su s neistaknutima,

nenaglaenima. Glasovi u kakvoj izgovornoj rijei ili u govornome nizu mogu biti prisutni ili
odsutni, naglasak je pak obavezan dio izgovorne rijei. Razlikovni glasovi zovu se fonemima,
razlikovna pak prozodijska obiljeja

ili
(tj.
jezik svijeta razlikuju se po obiljejima koja sadre, po njihovoj
raspodjeli, po pokretnosti naglaska i sl. Slog se moe istaknuti trima razliitim, nezavisnim
sredstvima, obiljejima
, ili kakvom njihovom kombinacijom,
odnosno jezici koji se naglaskom slue kao znaenjski razlikovnim sredstvom ine to pomou
jednoga, dvaju ili svih triju obiljeja, pa tako zagrebaki urbolekt (gradski idiom) ima samo
jedno svojstvo (udar), neki drugi hrvatski idiomi dva, standardni hrvatski jezik sva tri.
Udar, ili
, ili
, ili
(engl.
) relativna je jaina i/ili glasnoa glasa,
odnosno stupanj jaine kojom se slog izgovara. Oznaava se obino povienom crticom,
viskom ispred naglaenoga sloga, kadto (rijetko) podebljanim vokalom, a u novijoj,
vieglasnoj, autosegmentalnoj fonologiji asteriskom, zvjezdicom ponad naglaenoga vokala:
"noga
"nogomet
nogo"meta
noga
nogomet
nogometa
*
noga
*
nogomet
*
nogometa
Osnovna literatura: Jelaska (2004), Garde (1993), kari (1991; 2009), Vukui
(2007), Bari
(1995).
Nerijetko se govori o
udarima (kadto i o detaljnijim podjelama).
Pritom se sekundarni udar oznaava snienom crticom ispred sloga:2

%nogo"meta
Slogovi s primarnim i sekundarnim udarom odgovaraju onomu to smo u predavanju 08

oznaili kao
slogove u stopi (nasuprot
(engl.
),
je dakle dvotrohejski.
) onaj je u kojemu se naglasak ostvaruje ponajprije udarom,
pa se primjerice za engleski, panjolski, ruski kae da su udarni jezici (Trask 1996). Udarni je i
zagrebaki kajkavsko-tokavski urbolekt nema istaknute tonove i duine, nego samo udar:
zgb. kajk.-tok.
nogome"ta
stand. hrv.
nogo"meta
pre"pisati
pre"pisati
pre"piem
"prepiem
Drugim rijeima, samo je udar razlikovan, a tonovi i duina mogu se u udarnome jeziku
ostvarivati razliito biti vii ili nii, dui ili krai ali nisu razlikovni (Jelaska 2004).
Ton je (engl.
) razlikovna visina (engl.
jednostavni i sloeni. U
je ton ravan bilo visok (engl.

, ili
, ili
) sloga/vokala.3 Dva su osnovna tipa tonova
tonovima (engl.
/), bilo srednji (engl.
, ili
, ili
) visina se ne mijenja, nego
/ /), bilo nizak (engl. /

/). U
tonovima (engl.
visina se mijenja. Standardni hrvatski ima dva sloena tona, silazni i uzlazni, a dijalektalno (u
starotokavtini, akavtini, kajkavtini) imamo i silazno-uzlazni ton u vrlo dugom akcentu
koji zovemo akutom ili neoakutom i biljeimo tildom (znakom ) ponad vokala, usp. npr.
posuda ~
(engl.
sudite, hvarski ak.
kraj ~
kralj (v. Ivi 1970: 178; 1971: 34).
) onaj je u kojemu se rijei i njihovi oblici razlikuju
tonovima, primjerice mandarinski kineski (tj. standardni kineski), norveki, joruba (Nigerija),
ili pak onaj u kojemu
slog ima odreen ton, kakav je mandarinski kineski. Mandarinski
ima etiri tona ravni, silazni, silazno-uzlazni i uzlazni s razlikovnom ulogom:4
Usp. dodatne IPA-ine znakove u predavanju 04b (suprasegmentalne i tonske kvalitete opisane su dolje desno).
IPA za pojedine tonove ima svoje znakove (v. IPA-inu tablicu, predavanje 04a, str. 12, dolje desno), ali
biljeenje u pojedinome jeziku esto ovisi o tradiciji (za hrvatski v. dalje).
4
V. Li Thompson (1981: 68), Trask (1996: s. v.

), Muljai (1972: 43), Jelaska (2004: 194). Li
Thompson (
) piu da je mandarinski sustav relativno jednostavan u usporedbi s junokineskim dijalektima.

y odjea
y znaenje
y stolica
y sumnjati
sh pisati
sh tehnika
sh kategorija
sh sijerak (itarica)
m mama
m psovati
m konj
m guba (bolest)
U tonskim jezicima esta je i pojava
(engl.
), jedne vrste
vokalske harmonije (usp. predavanje 02), promjene u kojoj susjedni tonovi jedni na druge
utjeu onako kako u hrvatskome jedni na druge asimilacijski utjeu pojedini glasovi. Npr. u
mandarinskome:
(engl.
konj +
vozilo
kola; koija (Li Thompson 1981: 8).
) smatra se razliitim od tonskoga utoliko to u njemu samo
slogovi (ili more) moraju biti odreene visine, dok se ostali onda vladaju prema
predvidljivim pravilima. Primjerice u japanskome mora biti obiljeen samo poloaj pada visine,
a ostale se visine onda vladaju predvidljivo, premda emo i ondje nai opreke zanimljive kao
to su i mandarinske, npr. ovisno o tonu
moe znaiti bijel i dvorac (Trask 1996).
Jelaska (2004: 2034) daje neto drugaiju podjelu jezika ovisnu o uporabi tona. Veli da se
svi jezici tonom slue na neki nain te da se dadu razlikovati intonacijski i neintonacijski.
tonom razlikuju prozodijske jedinice vee od rijei. Takav je primjerice
engleski. To znai da su u takvu jeziku razlike u visini pojedinih slogova posljedica

intonacijskog obiljeavanja reeninih dijelova, a ne rijei. Takvi jezici obino imaju
naglasak.
jezicima s
visinskom se razlikom slue u okviru rijei. Takve jezike zove
naglaskom. Visinski naglasak ima i hrvatski standard jer se u govornim
rijeima visinom slui kao fonolokim sredstvom (o
v. dalje). Jezici s
visinskim naglasnim sustavom dijele se prema odnosu tona i udara: u jednima ton se
pridruuje prema udaru (npr. skandinavski jezici, pojedini njemaki dijalekti, pojedini
hrvatski dijalekti, mandarinski kineski); u drugima udar se pridruuje tonu (npr. u
hrvatskome ili u hrvatskim idiomima s akutom); u treima ton i udar pridruuju se neovisno
jedan o drugome (npr. japanski, pojedini sjevernoameriki indijanski jezici).
Duina, ili
, ili
(engl.
) relativno je trajanje sloga,
ili vokala, ak i konsonanata (to se meutim esto ne smatra prozodijskim obiljejem).5

Svi jezici ogledano prema relativnomu trajanju imaju

ili
, mnogi imaju
, a neki razlikuju i vie od dva stupnja duine, primjerice estonski ih ima tri
(kratki, dugi i jako dugi v. Jelaska 2004: 197). Kraina se ne oznaava posebno ili se
V. Jelaska (2004: 197). Inae, termin

(engl.
) ee se rabi u fonologiji, a
obino u fonetici; rije je zapravo o istome (v. Trask 1996; Jelaska 2004).

(engl.
oznaava polukrunicom ponad vokala ( ili ), a duina se najee oznaava dvotokom (

ili
)6 ili makronom (crtom ponad slova), rijetko i ponovljenim vokalom:

nogo"meta
nogo"meta:
nogo"met
nogo"metaa
Kraina gledano sad kroz pojam sloga znai da je jezgra sloga nerazgranata, duina znai
da je jezgra razgranata. Kraini odgovara jedna mora, duini odgovaraju dvije more (o

v. predavanje 08). Vano je imati na pameti da su kraina, duina i mora relativne
vrijednosti. Drugim rijeima, dvije more ne moraju biti gledano apsolutno, u milisekundama
dvostruko due od jedne more. To se moe vidjeti i na suvremenome hrvatskome, u kojemu
dugi naglaeni slogovi nisu dvostruko dui od kratkih naglaenih slogova, nego su dui
otprilike za pola, pa i manje, ali i dalje ih prikazujemo kao dvije more. (Time se dugo bavio I.
kari. Vano je kazati da je rije o mjerenjima izgovora suvremenoga hrvatskoga kako se on
doista govori, kako ga govore obrazovani gradski govornici, ne o nekom zamiljenom ili
ostvarenom hrvatskome kakav se tradicionalno propisivao i dugo njegovao primjerice u
hrvatskome kazalitu, a pogotovo nije rije o hrvatskome kakav se govori u nekom dijalektu.
Pritom ipak valja imati na umu da je u tokavskim gradovima ponajprije Osijeku i ostalim
slavonskim gradovima duina ipak dua no drugdje.)7
U pojedinim jezicima, inae, naglaljiva jedinica upravo je mora, a ne slog, odnosno u tim
jezicima u dugim slogovima udar moe biti bilo na prvoj bilo na drugoj mori.
Takoer, na pameti valja imati i to da duina i udar ne moraju biti povezani. To govornici
hrvatskoga nesvjesno znaju. U hrvatskome standardu postoje zaudarne duine tradicionalno
ih zovemo zanaglasnima odnosno dugi nenaglaeni slogovi koji uvijek dolaze iza udarnoga
sloga (u hrvatskim dijalektima normalan je sluaj i taj da duina bude i ispred udara, npr. u
govorima slavonskoga dijalekta
, u standardu to nije mogue jer su mu u
temelju novotokavski govori u kojima se u povijesti jezika udar pomakao naprijed).

Ovisno o mogunosti pomicanja naglaska naglasni se sustavi dijele na one s vezanim ili
nepokretnim naglaskom i one s pominim ili pokretnim naglaskom (v. Jelaska 2004). Jezici
s
imaju stalno mjesto naglaska, odnosno naglasak je u njima uvijek (=
najee) na istome slogu od poetka ili od kraja rijei. Tako je primjerice naglasak u
Prema IPA-i ta dvotoka ima trokutaste toke, ali to se praktinosti radi obino zanemaruje.
Kratko o tome v. u kari (2009: 127), gdje su prikazana mjerenja koja pokazuju da kratki naglaeni slogovi
traju 2223 ms, a dugi naglaeni slogovi 32 ms. Odnos
uao je ve i u gramatike (v. Sili
Pranjkovi 2005: 19). Detaljnije o tome v. u kari (1991: 322), Jelaska (2004: 206207).

maarskome i ekome uvijek na prvome slogu, u velkome i poljskome uvijek na

predzadnjemu (na penultimi), u francuskome uvijek na zadnjemu (na ultimi). U tim jezicima
naglasak je predvidljivo, zalihosno obiljeje. U latinskome je naglasak na predzadnjem slogu
ako je taj slog zatvoren ili dug, a na treemu od kraja ako je taj slog otvoren ili kratak. Jezici s
nemaju predvidljiv naglasak u pojedinim rijeima, odnosno u tim
jezicima naglasak moe razlikovati rijei istoga glasovnoga sastava. Takvi su primjerice8
njemaki (npr. njem.
tal.
[g'bet] molitva), talijanski (npr.
[an'kora] jo; opet), ruski (npr. rus.
['muka]
[mu'ka] brano), slinih sluajeva ima i u engleskome (npr. engl.
[s'spekt] sumnjati ~

['gebet] dajte (imp.) ~
['ankora] sidro ~
muka ~
2. pl.
['saspekt] osumnjienik), najzad i u hrvatskome (npr. hrv. pz.
~ imp. 2. pl.
). U jezicima s posve
slobodnim pokretnim naglaskom mjest naglaska moe biti koliko je i slogova.

Rije. O pojmu
razlika
vie e govora biti na
. Zasad e dostajati da se ima na umu
(ono to je u tekstu omeeno bjelinama),
(rijei kao
sastavnice apstraktnog, idealnog umnog rjenika/leksikona) i
Govorna ili fonetska rije a ta nas u prozodiji zanima slijed je glasova s jednim
naglaskom.9 Oblik leksikonske rijei moe i ne mora imati naglaska. Oblici koji imaju naglasak
zovu se

, ili
ili
rijeima. Oblici koji ga nemaju zovu se
, ili
rijeima (o hrvatskim klitikama v. predavanje 10b). Govorna rije
proizlazi iz njezine odredbe mora imati naglasak. Mogu ju initi jedna naglasnica ili pak jedna
naglasnica i vie nenaglasnica zajedno. Nenaglasnice se oko naglasnice okupljaju u

(zove se jo i
naglasnica
Nepi!
nenaglasnica/proklitika + naglasnica
P li?
naglasnica + nenaglasnica/enklitika
Npm!
nenaglasnica/proklitika + naglasnica (silazni naglasak preao na proklitiku)
; iza naglasnice). Npr. u hrvatskome:
P m.
, to je zapravo opet govorna ili fonetska rije), i ve
prema tomu s koje strane naglasnice dolaze budu

ispred naglasnice) ili
Transkripcija je u svim primjerima koji slijede posve pojednostavljena.
Fonetska rije u razliitim se jezicima moe razliito definirati (npr. naglaskom, dosegom vokalske harmonije,
slogovno i sl.); za hrvatski vrijedi definicija koja u obzir uzima (jedan) naglasak.
HRVATSKI NAGLASNI SUSTAV
Prije no to se ita ovako uvodno i u najkraim crtama koliko program
zahtijeva
o hrvatskome naglasnom sustavu kae, valjalo bi napisati mnogo uvodnih napomena. S

druge strane postoji, opet, opasnost da napomene pojedu samu stvar. to je u tom smislu
pravo, a to krivo, ostavit emo po strani i kazati tek nekoliko naelnih.
Hrvatska
naglasna norma kako je zapisana primjerice u suvremenim hrvatskim
rjenicima, gramatikama ili u Vukui
(2007) jedno je, a hrvatska
naglasna norma sasvim je neto drugo. To se, dodue, moe kazati za norme svih razina
hrvatskoga jezika (koje kao eksplicitne postoje, u predavanju 04b rekosmo da ortoepska ba i ne
postoji), ali u naglasku je daleko najizraenije. I tako je otkad hrvatskoga standarda postoji.
Dodatna je otegotna okolnost eksplicitno propisanoga naglaska to on ni juer nije imao niti
danas u Hrvata ima presti koji bi morao imati ako eli postati opeuporabni. I po tome se
hrvatska prozodija razlikuje od ostalih jezinih razina u morfologiji, sintaksi, leksiku, ak i u
fonologiji, postoji neka svijest o prestinosti eksplicitno propisanoga standarda, pa otud i svijest
o potrebi da se te norme savladaju. Prema propisanoj prozodiji postoji pak nemali otpor.
itav kompleks pitanja o tome zato je tomu tako nemogue je tu i otvoriti. To je mjesto na
kojemu se isprepliu sociolingvistika, psiholingvistika, pragmalingvistika, povijest jezika
unutranja i vanjska. injenica da ono kako se govori u dvama od etiriju velikih hrvatskih
gradova jedan od tih dvaju glavni je i sredite administrativno, medijsko, kulturno,
obrazovno i znanstveno, politiko, privredno nema mnogo veze s propisanim naglasnim
sustavom, a da je propisani naglasni sustav isprva nastao opisivanjem govora koji uope
nije/nisu na tlu dananje Republike Hrvatske, samo su poetne napomene u tom smislu.10
Konano, stavovi filolog kroatista (standardologa i dijalektologa), fonetiara, lingvista o
tome kako bi standardni hrvatski naglasni sustav imao izgledati, ako ve nismo zadovoljni s
ovime to imamo, nemalo se razlikuju. Odakle te razlike sve proizlaze, opet je pitanje za sebe.
Kad se sve sabere, vraamo se na poetak. Slijedi dakle kratak prikaz hrvatskoga standardnog
naglaska sa svijeu o svim moguim reperkusijama njegova iznoenja, svijeu o svim
potekoama i otporima koje suvremeni govornici hrvatskoga prema njemu imaju i gaje.
10
Bi li Firentinci (Toskana) i Rimljani (Lacij) pokazivali nevoljkost prema talijanskomu standardu da je on sluajno
bio nastao na temelju govora istarskih Talijana ili pak govora Kalabrije, Sicilije? Primijeni na hrvatski!
Hrvatski naglasak11 istodobni je ostvaraj

siline),
(opreka silaznosti i uzlaznosti) i
Naglaska su etiri
i
ili
(KS),
(opreka prema prisutnosti i odsutnosti
(opreka kraine i duine).
ili
(KU),
(DS)
(DU). Tradicionalno ih tako u gramatikama i rjenicima ve vie od stotinu
godina biljeimo s etirima dijakritikim, nadslovnim znakovima:

KS
KU
DS
DU
m ma
sstra
m jka
bka
k a
na
s a
rka
r ba
nga
k st
zma
ko
slo
m so
vno
Z dar
vot
gr d
Zgreb
Zaudarnu duinu biljeimo makronom (znakom ) ili kroviem, strehicom (samo kad ne
piemo druge naglaske): Gmn.
. Krovi kadto rabimo i umjesto dugosilaznog
naglaska (osobito kad ne piemo druge naglaske): Njd.
(npr.
).
Kadto se za biljeenje naglasaka sluimo okomitom crtom i makronom. Crtu piemo uz

naglaeni
(lijevo za silazni, desno za uzlazni naglasak), ne uz naglaeni slog:12
KS
KU
DS
DU
m'ama
se'stra
m'jka
b'ka
k'ua
e'na
s'a
r'ka
r'iba
no'ga
k'st
z'ma
'oko
se'lo
m'so
v'no
Z'adar
i'vot
gr'd
Z'greb
11
Ponavljamo, kad kaemo

, mislimo na standardni hrvatski (kao to i uvijek mislimo), a kad mislimo na
, mislimo na eksplicitno opisan i normiran hrvatski kakav imamo u suvremenim gramatikama
i rjenicima. Kad ne bude rije o standardu miljenu tako, to e se posebno istaknuti.

12
Takav nain rabi npr. Garde (1993 [1968]); u nas nije osobito est, ali spomenut je u Sili Pranjkovi (2005:
19), a rabe ga u pojedinim svojim radovima s manjim ili veim modifikacijama B. Lszl i M. Kapovi. U
novom izdanju svoje gramatike proveo ga je i D. Ragu (drugo izdanje gramatike iz g. 1997. objavljeno je
nedavno, ali nedostupnije je od prvoga). Jedna mu je od prednosti mogunost razlikovanja silaznih naglasaka ve
prema tomu prenose li se na proklitiku/prefiks neoslabljeno (kao \\) ili oslabljeno (kao \), pa su onda
,
zapravo 'blato, 'kst (prenose neoslabljeno). Usput, koji se silazni naglasak prenosi neoslabljeno, to je iz
hrvatskih gramatika nemogue saznati, prema tomu i nauiti (tko to nije ponio iz materinskog idioma, a eli
(1995: 923) navode, dodue, neke primjere i pravila, ali
nauiti, moe to samo sluajui, ako i to). Bari
ona su uglavnom praktino neupotrebljiva, a Vukui
(2007) prave metodoloki previd pa uz dobar dio
naglasnih tipova koji dolaze u obzir uope ne navode kako se naglasak prenosi (v. predavanje 10b).

Najzad, prema IPA-inu alfabetu biljeenje bi bilo ovakvo (v. IPA-inu tablicu; za hrvatski se
rabe oznake za konturne, obrisne tonove: za silazni ton /engl.
/, za duinu /engl.
/, za uzlazni ton /engl.
/, a akut bi se biljeio kao silazno-uzlazni, odnosno ):
KS
KU
DS
DU
mma
sstra
mjka
bka
ka
na
sa
rka
rba
nga
kst
zma
ko
slo
mso
vno
Zdar
vot
grd
Zgreb
Odmah valja rei da je najljui problem netokavcima, ali i mnogim tokavcima, razlikovanje
dvaju kratkih naglasaka. U stvarnome suvremenom jeziku njihova je izgovorna razlika toliko
mala da se teko razaznaje (v. i kari 2009: 128), odnosno razaznaje se tek prema oekivanju
i provjerom prijenosa naglaska na prefiks ili pak dodajmo usporedbom s dijalektalnim
ostvarajima (ako je u dijalektu
biti
, u standardu mora
), to samo pokazuje emu se sve
utjeemo da bismo prepoznali o kojemu je kratkome naglasku rije. Idealno razlika tih dvaju
naglasaka moe se grafiki opisati Ivievim (1970; 1971) propedeutikim nainom:
Vjd.
Ajd.
Njd.
na
no

Njd.
vda
du
Time se hoe rei da je u kratkouzlaznome naglasku (

neto manja no u kratkosilaznome (

) silina, udar, ekspiratorna snaga
), ali da je zato u slogu iza kratkouzlaznoga (

) ona i dalje dosta velika i ne odudara toliko od naglasne, dok je u slogu iza
kratkosilaznoga (

) ona znatno manja od naglasne. Tonove je jo tee uti (uzlaznost i
silaznost). Razliku je osobito teko razaznati kad poslije naglaenoga sloga dolazi dug slog.

.13 U vezi s Iviem budi reeno da je 1960-ih godina generativna fonologija
uzlazne naglaske poela smatrati ostvarenjem naglaska na
slogu, to je danas
opeprihvaeno, a pomoglo je i opisu hrvatskoga. Tako je 1980-ih pokazano da tradicionalni

nazivi etiriju hrvatskih naglasaka ne odgovaraju fonetskoj njihovoj naravi. No u kroatistici i
13
Detaljnije v. u Jelaska (2004: 205ff).
slavistici toliko su duboko ukorijenjeni da nije vjerojatno da e se zamijeniti, jednako kao ni

dijakritiki znakovi kojima se oni biljee, koji pak nisu skladni s meunarodnima.
Takoer je pokazano a pokazali su to stranci koji su se bavili hrvatskime, primjerice Japanci,
vrlo senzibilizirani na tonove da se visoki ton u hrvatskome uje u silaznim naglascima te u
slogovima uzlaznih. Slino stvari tumai i Garde (1993: 45). Pitanje je dakle ve
postavljeno, na neki je nain na nj i odgovoreno, ali do gramatika jo nije stiglo: to je naglaeno

u slogovima s uzlaznim naglascima? Ono to mi tradicionalno smatramo naglaenim slogom ili
slog koji je iza tog sloga (a ondje gdje je uzlazni naglasak zapravo je neka vrsta pred-jeke)?
Hrvatski je naglasak visinski (Jelaska 2004: 206). Udar se slogu pridruuje prema tonu, a
nosilac tona je mora (tako je barem u prototipnim rijeima).14 Dakle hrvatski se naglasak
sastoji od udara i visokoga tona. Visoki ton ogranien je na udarni i zaudarni slog. Rijei
imaju samo jedan visoki ton, osim pojedinih izvedenica (npr.
), u kojima
se mogu pojaviti dva visoka tona. Kod uzlaznih naglasaka visoki je ton na zaudarnome slogu.
U suvremenijim (vieglasnim, autosegmentalnim) opisima prikaz hrvatskih naglasaka u
rijeima
udarna dionica
duinska dionica
mama
tonska dionica
izgledao bi ovako (Jelaska 2004):
majka milost tuga
H L
HL
HL
dobrota nogometa
LH
LH
LH
Razlikovni u hrvatskome mogu biti i udar, i ton, i duina, usp. primjerice:

pz.
gvorte
imp.
govrite
v dte
v dite
inte
unite
pz.
progvor
aor.
pr govor
im.
l da
prid.
lda
ml da
mlda
Nmn.
lj di
Djd.
gr du i svij tu (lat.
Gmn.
ljd
Ljd.
u grdu i u svijtu
vl sti i stv ri
na vlsti i u stvri
14
Zato u Bari
(1995: 68) hrvatski naglasak zovu tradicionalnije
udarnim naglaskom zovu
,
,
.

ili
. Jezike s
Gjd.
nroda
Gmn.
nrd
Njd.
l k (povre)
Njd.
l k (oruje)
gr d (oborina)
gr d (naselje)
tok (kopno okrueno vodom)
tk (oteklina)
m i (mali mi)
m (dio tijela)
p s (ivotinja)
p s (pojas)
To meutim ne znai da tu imamo posla i s razliitim fonemima. Rije je o fonovima koji ovisno
o leksikonskim datostima morfem koje ine i morfologiji oblik poprimaju razliit naglasak.
Osnovna pravila/ogranienja hrvatskoga naglaavanja. Sve gramatike ve po inerciji
nabrajaju poznata osnovna etiri ili osnovnih pet pravila o hrvatskome naglaavanju: 1) Samo
prvi slog moe imati sva etiri naglaska (npr.
ne mogu biti na unutranjim slogovima (npr. *

,*

,*
); 2) Silazni naglasci
), odnosno
silazni naglasak moe biti samo na poetku rijei; 3) Zadnji slog vieslonih rijei ne moe
biti naglaen (npr. *

naglaske (npr. *
,*
, *
); 4) Jednoslone rijei mogu imati samo silazne
);15 5) Dugi slog ne moe biti ispred naglaenoga (npr. *
).
Dobar dio njih meutim prva tri posve sigurno zapravo ne vrijede, odnosno vrijede za
hrvatski leksik, za
oblike i tvorbe, za
hrvatsko naglaavanje,
ali ne za hrvatski standard u cjelini, a pogotovo ne za govor obrazovanih hrvatskih gradskih

govornika. Odstupanja od tih pravila nemalo je i ona zapravo nisu odstupanja, nego su samo
sluajevi naglaavanja manje prototipnih leksema (npr. posuenica), oblik (npr. Gmn., koji
je manje prototipan od npr. Njd. i Gjd.), tvorbi (npr. izrazito duge rijei, sloenice, kratice),
sintaktikih jedinica (npr. spoj prednaglasnice i rijei sa silaznim naglaskom).16
U neprototipnome leksiku, neprototipnim oblicima i tvorenicama imat emo i ovo:
i) Gmn. imenica sa sekundarnim i s uzlaznim naglaskom (posve naravno i unutar novotok.):

muk rc (mkrc, mkarc), Dalmat nc (Dalmtnc, Dalmtinc),

isk stv (skstv, skustv), ud vc (dvc, dovc)

15
to se sad lijepo dade povezati s onim to smo rekli o uzlaznome naglasku ton se ostvaruje na slogu iza
udarnoga, a u jednoslonim rijeima tog sloga nema.
16
Uostalom, pravilo o silaznome naglasku na poetnim slogovima nije pravilo, nego je opet samo prototipni
primjer silaznosti. Silazni naglasci u hrv. su ionako prototipni, najbolji primjer hrv. naglaska (Jelaska 2004: 215).
10
ii) sloenice i superlativi (posve naravno i unutar novotok.):17

brodovl snk, poljopr vreda, primopr daja, kupopr daja, n jdalekovdnij, n jrnij
iii) neprenoenje naglaska na proklitiku:

ner dm (nrdm), i n ij (n j), izM tkovia (zMetkovia)
iv) imena stranoga podrijetla i strana imena:

Danij la, Mir la, Ant nio, Montevid o, Mil no
v) posuenice:
stud nt (stdent), apsolv nt (apslvent), dirig nt (dirgent), rezim /rezim (rezm), sak /sak (sk),
ir /ir (r), violin st (violnist), violin stica (violnistica), telev zija (telvzija, telev zija),
kokak la (?!kokkla), termin tor (termntor), pred tor (prdtor), radij tor (radjtor)

vi) uzvici:
oh , ah

vii) akronimi:
esad (

, ?*esd), hadez (

, ?*hadz), esdep (
, ?*esdp), haes s (
, ?*hases)
viii) uzlazni naglasci mogu se u razgovornome jeziku ostvariti na zadnjemu ili u jedinome slogu
ako je otpao jedan slog iza naglaska (tako barem kau u Bari
1995, pa neka im bude):
dons!, pok!, t!
Posuenice. Kad ve spomenusmo posuenice, evo jo nekoliko naelnih pravila o njihovoj

akcenatskoj adaptaciji, i to opet u smislu klasinoga naglaavanja (v. Bari
1995; Ivi
1970: 1756). Mogu li ona komu pomoi ili objasniti to, drugo je pitanje:
17
Neemo spominjati u
gramatici omiljele primjere tipa
i sl.
11
i) Rijei s naglaskom na prvome slogu imaju silazni naglasak na istome slogu:

fr ska, k os, l rva, l vr
ii) Naglasak morfoloki adaptiranih (transmorfemiziranih) rijei obino ostaje na izvornome

mjestu kao ili (ako je na prvome slogu) ili kao (ako je u sredini rijei):
gr pa, gr pa, kl ka, vga, cgla, cvba, epizda, gara, krma, violna, kultra, persna, Eurpa
iii) ako je udar na zadnjem slogu, pomie se na prvi slog kao ili na prethodni slog kao (dug
zadnji slog ostaje dug i nakon pomicanja):
nteres, mperativ, s perlativ, stdent, dirgent, satlit, komnist, impertv, superltv

iv) ako je udar na unutarnjem slogu, ili ostaje uzlazni na istome slogu ili je uzlazni na
prethodnome, a neke rijei mogu imati i silazni naglasak na prvome slogu (dug slog nakon
pomicanja naglaska ostaje dug):
realzam, drektor, filozfija, krektor, ntuitvan, k nvencionlan, psoltan, nternacionlan
Demokratizacija naglasne norme. Premda su ve napisani radovi s doslovno takvim

naslovom (I. Pranjkovi), ovdje emo taj neobian pojam
privesti svojoj svrsi i
razumjeti ak neto ire. Svjesni naime svih problema s ovladavanjem klasinom hrvatskom
naglasnom normom i njezinim stvarnim uzusnim stanjem filolozi ve neko vrijeme na razliite
naine pokuavaju doskoiti jadu i domisliti se izlazu. Veini je, naravno, jasno da s hrvatskom
naglasnom normom ne ide ba kako je zamiljeno, pa se nude rjeenja za pomo. Pritom se
dade prepoznati nekoliko naelnih struja. Ako izuzmemo ekstremne sluajeve iskreno reeno,
jednako legitimne poricanja svake mogunosti propisivanja naglasne norme ili pak
protivljenja standardu nastalu na tokavtini kao takvu, ostaju nam i) nastojanja da se hrvatska
naglasna norma odmakne od tzv. klasine i privede upravo hrvatskoj zapadnoj novotokavtini,
ali i dalje relativno strogoj (ako predikacija
tu ita vrijedi), utemeljenoj na hrvatskim
zapadnonovotokavskim govorima; ii) nastojanja da se hrvatska naglasna norma

demokratizira priznavanjem injenice da unutar postojee ima mnogih odstupanja (kao
lajtmotiv tu se pojavljuju silazni naglasi na nepoetnim slogovima, naglasak posuenica,
prijenos silaznoga naglaska na proklitiku); iii) priznavanje injenice da se u zadnjih nekoliko
12
desetljea razvio jedan opehrvatski prihvatljiv govorni uzus obrazovanih gradskih govornika,
koliko-toliko prihvaen u svim etirima velikim hrvatskim gradovima, prisutan u nacionalnim
govornim medijima, u kolstvu i sl., s manje ili vie preutim pitanjem: to bi se dogodilo kad
bismo taj sutra stavili u gramatike, barem u naznakama, pa ionako velik broj govornika tako
govori i ne smatra da grijei (odnosno nema nikakva motiva uiti tzv. klasian naglasak)?
U svemu tome nije nevano ni to koji je filolog podrijetlom odakle; iskustvo pokazuje da
filolozi tokavci pokazuju neto manje razumijevanja prema netokavcima no to bi
netokavci oekivali ili eljeli, ak i onda kad misle da su jako naglasno liberalni.
Budui da smo dosta prostora posvetili naglasku koji imamo u gramatikama (a
koje
slijede sve redom utemeljene su na njima, v. predavanje 10b), donijet emo sad samo
nekoliko odrednica onoga to je I. kari bio prozvao
kari 2009: 1215), odrednica u kojima se taj razlikuje od
(v.
:18
i) tri naglaska kratki ( ), dugosilazni ( ), dugouzlazni ( ) odnosno neutralizacija

kratkosilaznoga i kratkouzlaznoga u jedan (kratkouzlazni ne podie ton sljedeega sloga);
ii) trajanje dugih slogova skraeno je, a kratkih neto produljeno;
iii) gube se etimoloki zaudarni dugi slogovi (npr.
sufiksima (npr.
naglaska (
kontrakcije (
) te oni u skupu VSC (
), tako i u
), donekle se uvaju oni koji ostaju u ivim prijenosima
), oni koji nastaju kao posljedica
iv) silazni naglasci mogu biti na nepoetnim, ak i na zavrnim slogovima (npr.

umjesto
v) neobavezan prijenos silaznoga naglaska na proklitiku (npr.

21
neto je poput kalka engl. termina
);
,20
) ili pak potpuno bez prijenosa (osobito kod duih rijei), osim u ustaljenim
kolokacijama (kao to su npr.
18
), samo dugouzlazni ne moe biti na zadnjem
slogu (ali se zato kadto pojavljuje umjesto dugosilaznoga, npr.
);19
i sl.);
(RP) prihvaeni izgovor.
19
U skupu VSC (vokal-sonant-konsonant) vokal je u hrvatskome uvijek dug. To je vano i snano pravilo,
pravilo s malo iznimaka. N. B. U standardu bi naglasak na navedenim rijeima bio uzlazni
i sl.

20
21
N. B. Kratko
N. B. Kao ni kod
, u normiranome standardu bilo bi
tako ni tu nema zaudarne duine, u normiranome standardu bila bi u Ijd. -sklonidbe.

13
vi) prijenos naglaska gdje ne treba, upravo zbog nerazlikovanja kratkih naglasaka i
analogijom prema drugim naglasnim tipovima (

odnosno
umjesto
), ili pak prijenos na
umjesto
umjesto
mjesto22 (
umjesto
, a prema
umjesto
i sl.);
vii) ope ujednaivanje naglasnih paradigmi (o naglasnim uzorcima ili tipovima v. predavanje
10b), odnosno gubljenje promjenljivih paradigmi (npr.

kao
, vokativi tipa
ujednauje se u
i sl.).
Tomu se jo dadu pribrojiti ove fonoloke odlike (usp. i predavanje 07, str. 28):
viii) neutralizacija afrikata [] i [] te [] i [] u srednje [] i [];
ix) slogotvorno uvijek je kratko (npr.
x) dvofonemski skup
);
kao sljednik naglaenoga starog jata (dakle niti ima diftonga niti je
taj diftong fonem, nego se dugo potpuno poistovjetilo s dvofonemskim slijedom ).

Rezultati karievih analiza koje su slika onoga kako bi uznapredovala sociolingvistika

regionalna dijalektologija trebala izgledati, dok se tradicionalna jo uvijek iscrpljuje u opisima
fonologije, rijetko morfologije, skoro nikada sintakse govora neije bake,23 a sve hrvatske
bake ive valjda na selu, u gradovima baka nema kadto su bili ismijavani, kadto
doekivani kao nedobrodoli i kao oni koji u standardni jezik unose nered (u kojem je inae
idila, tee med i mlijeko), no priemo li im koncilijantno, oni nam mnogota govore o
realnome suvremenom hrvatskom, dodue jednoga, ali velika dijela hrvatskih govornika.
Kako emo ih i hoemo li ih uope primijeniti i uzimati u obzir, drugo je i drugotno pitanje.
22
elni ili eoni naglasak termin je kojim se oznauje morfoloki uvjetovan silazni naglasak na poetnome slogu,
svojstven npr. vokativu (
~
,
~
,
~
,
~
), aoristu (
~
,
), gl. prid. radnomu (
~
,
,
), gl. prid. trpnomu (
,
,
). Dakle ne svaki silazni naglasak na poetnome slogu, nego onaj uvjetovan morfolokom kategorijom.
23
Sasma obina i nezlonamjerna pitanja: Ima li hrvatska dijalektologija odgovor na pitanje koja je razlika u
veznikome repertoaru (zapadnonovo)tokavskoga i standardnoga jezika? Zanima li ju to uope ili je jedino vano
ija baka ima akut, a ija nema, koja veli
, koja
, koja
, koja
, koja
, a koja
?

14
TABLICE
Pod radnim naslovom Tablice objedinit emo popise jednostavno reeno onoga to se o
hrvatskome naglasku dade natrebati, ako se ve nema sluha (to je sluaj u mnogih ili veine
inae posve osvijetenih i zainteresiranih govornika). I to onako kako je zabiljeeno u
normativnim prirunicima, i u tom smislu odudara od stvarnog hrvatskog uzusa.1
A dade se natrebati ovo: koje su hrvatske klitike (rijei bez naglaska, koje naslanjaju na
naglasnice i s njima ine izgovornu cjelinu), gdje su u standardnome hrvatskome morfoloki
uvjetovane zaudarne duine, poneto o klasinome prenoenju naglaska na proklitiku,
poneto o naglasnim tipovima te o onima koji silazni naglasak prenose neoslabljeno.2
Neemo to spominjati, ali dadu se takoer natrebati naglasci zatvorenih vrsta rijei, npr.
zamjenica, brojeva i sl., koliko god prirunici propisivali njihove razliite ostvaraje.3
O kojemu v. u predavanju 10a.
Naglasne tipove donijet emo prema Vukui et al. (2007), najopsenijem i jedinom njihovu suvremenome
prikazu, premda ne ba uvijek najracionalnije rasporeenu (prema broju slogova rijei, moglo se reducirati).
3
O razlikama meu prirunicima takoer nismo govorili, ali posve lagan test za to mogu biti pojedine rijei
osnovnoga, temeljnoga leksika, poput strana svijeta. Naime ako se normativci ne mogu dogovoriti oko toga
koji je naglasak na sjever, zapad, istok, to onda oekuju od prosjeno zainteresirana puka!?
KLITIKE
Proklitike.4 1) Prijedlozi: svi jednosloni (na, do, u, uz, pri itd.), pojedini dvosloni (meu,
mimo, nada, oko, poda, pokraj, preko, prema), svi sloeni s prijedlogom iz- (izmeu, ispod,
ispred, iznad); 2) estice: nijena (ne), potvrdna (da), intenzifikatorske (i, ni, npr. ni ja ni on),
upitna (zar); 3) Veznici: a, da, i, ni, pa, te (t ).
Proklitike su nenaglaene kad se nau ispred rijei s uzlaznim naglascima:
u vdi, bez nd, na jziku, pri rdu, ne zvi
Naglasak na proklitiku prelazi kad se proklitika nae ispred rijei sa silaznim naglaskom (to
je uvjetovano leksiki i morfoloki; premda posveeno normom, u suvremenome jeziku sve
manje, osobito u imenica i pridjeva, a pogotovo naglasak ne prelazi na veznike; v. dalje) te
kad se proklitika nae ispred pauze, odnosno kad stoji samostalno:
gr d ~
grd, vda (A v du, L vdi) ~
vodu, k la ~ klu, zn m ~ n znm

Izustio je to nakon nekoliko trenutaka otiao

Zna li koliko je sati? N !

Enklitike. 1) Zamjeniki oblici: nenaglaeni lini (G me, te, ga, je, nas, vas, ih; D mi, ti, mu, joj,
nam, vam, im; A me, te, ga/nj, ju/je, nju, nas, vas, ih), nenaglaeni povratni (G se, D si, A se); 2)
Glagolski oblici: nenaglaeni prezent glagola biti i htjeti (sam, si, je, smo, ste, su; u, e, e,
emo, ete, e), nenaglaeni aorist glagola biti (bih, bi, bi, bismo, biste, bi); 3) Veznik: li (Pitaju
li za nas, recite im da ne znate nita); 4) estice: upitna (zna li), povratna (smijem se).5
Od enklitika, koje su uvijek nenaglaene, naglaen moe postati samo oblik glagola biti, i to
kad ima reenini naglasak:

ko t n bi, j b h.

Bari et al. (1995) donose jo neke dvojbene, npr. ve dvosloni prijedlozi upitni su, trosloni izmeu, umjesto,
veznik kad, s druge strane neke veznike ne donose.
5
Valja razlikovati povratnu zamjenicu sebe/se (brijem se, brijem sebe, brijem si bradu, razgovaram sa sobom) i
povratnu esticu se (smijem se, *smijem sebe).
PRIJENOS SILAZNOGA NAGLASKA
Na prednaglasnicu se prenose silazni naglasci. Ovisno o tome koji naglasak potom na

prednaglasnici nastaje razlikuju se dvije vrste prenoenja: 1) Ako na prednaglasnici nastaje
kratkouzlazni naglasak, prenoenje je oslabljeno (jer dio siline ostaje na iduem slogu):
k a, u k u kuu, iz k z ku, iza k iz ku, ispred k isprd ku
Tako preneseni naglasak ostaje na zadnjem slogu prednaglasnice (usp. isprd ku).
2) Ako na prednaglasnici nastaje kratkosilazni naglasak, prenoenje je neoslabljeno (jer je
sva silina na prednaglasnici):
u v du
vodu, do gr da d
grda, iznad gr da znad grda

Tako preneseni naglasak pomie se na poetak prednaglasnice (usp. znad grda).

Razlog razliitu pomicanju dijakronijski je neoslabljeno se pomiu iskonski praslavenski
silazni naglasci, a oslabljeno sekundarni silazni. Sinkronijski, govornici koji razliku u
prijenosu ne uju, jednostavno moraju nauiti koji leksemi naglasak prenose neoslabljeno
(takvih je leksema manje). Gramatika Bari et al. (1995) donosi tipove leksema koji prenose
neoslabljeno, ali bez iscrpnih popisa oni su neupotrebljivi. U Vukui et al. (2007) ima neto
popisa, ali ne i svih (i ne podudaraju se s Bari et al. 1995, usp. npr. rije put).
U suvremenome jeziku prenoenje je sve rjee, a ta tendencija to je jaa to je rije dua:
iz M tkovia !z Metkovia, iz pljin !z apljin, iz Vj trenic !z Vjetrenic

To se moe objasniti opom tendencijom naputanja neistoslogovnih naglasnih preinaka (to

prenoenje naglaska jest). Naglasak se koliko-toliko stabilno i/ili obavezno prenosi samo u
sintagmama nijenice i glagola:
n dm, n znm, n vidm, n rdm, n dignm, n jmm, n vjerujm, !?n imenujm
te neoslabljeno u ovome naglasnom tipu (prezent, aorist), premda je i to ve rijetko:

n

ponm, n

zaspm, n

opomn, n

opsov
Pravila koja vrijede za prijenos naglaska na prednaglasnicu vrijede, dakako, i za prijenos na prefiks:
p m ~ npm, n sm ~ znosm, sl j ~ m uslj

Nije uvijek lako rei to je pravo, usp. npr. prijedloge i priloge tipa nkraj, vrh, ili injenicu
da Siva gramatika ima jo i primjere kljeno ~ n tkoljenica, vlik ~ p velik, a da nita ne kae
o tome zato se tu sad odjednom uzlazni naglasak prenosi (!) na prefiks kao kratkosilazni.
I. Neoslabljeno pomicanje. Bari et al. (1995) donose ovakav popis kategorija koje naglasak
prenose neoslabljeno (je li taj popis uporabljiv, nije posve sigurno):
1) Jednoslone i dvoslone imenice m. i . roda s dugosilaznim naglaskom u Njd. (u kosim
padeima moe biti i kratak):
gr d ~
grd, gr d ~ pr ko grda, n ~ n n, n ~
n, vl st ~ p d vlst, vl st ~ d vlsti
2) Dvoslone imenice m. i . roda s nepostojanim a koje u Gjd. imaju isti naglasak kao u Njd.:
m sao, m sli ~ zvan msli, plij san, plij sni ~ d plijsni

3) Dvoslone imenice sr. roda s dugosilaznim naglaskom koje u i Gjd. imaju dva sloga, a
osnova im zavrava na jedan konsonant (osim zbirnih imenica na -je):
m so ~ d msa, zl to ~ d zlta, tij lo ~ kr z tijlo, sij no ~ n sijno
4) Dvoslone imenice sr. roda s kratkosilaznim naglaskom koje u i Gjd. imaju dva sloga, a u
osnovi im je ili o:
g lo ~
grlo, z no, d vo, b do, s ce, ko, p lje, k lo, pr so, sl vo

tako i: lj to, n bo, ho

5) Dvoslone imenice m. i . roda s kratkosilaznim naglaskom i duinom koje u Gjd. imaju tri sloga:
k mn ~ n kamn, blk ~ p d oblke, p stn, p js, p mt ~ n pamt, j sn, lst
6) Imenice . roda e-deklinacije koje na predzadnjem slogu imaju uzlazni naglasak,6 a u

DAjd. i NAmn. naglasak se pomie na prvi slog i mijenja u silazni (takvih je 60-ak):
glva ~ n glvu, rka ~ rku, nga ~ n noge, vda ~ vodu, ksa ~ kosu
tako i troslone na -oa, -ota, -ina:7 sramta ~ n sramotu, irna ~

irinu, sama ~ n samou

7) 2. i 3. lice jd. aorista (s elnim naglaskom):

krad ~ n ukrad, p ton ~ n poton, z dr ~ n zadr, p tkres ~ n potkres
8) pojedini glavni brojevi:

dv , dv j, tr , p t, st, s dam, sam, d vet, d st, st , dv je, tr je, ba, bje

npr.
dvoje, n sedam,
dvij r ke, z tr s ta, z st g dn

9) Zamjenica to i instrumentali mnom, tobom (Vukui et al. 2007 kau i zamjenica s m):
z to si dao?, p to si dao?, s mnm, pr da mnm, n d tobm

Vukui et al. (2007), rekosmo ve, kadto uz naglasne tipove izriito napominju da naglasak
prenose ovako ili onako, ali veoma nedosljedno. Donosimo popis eksplicitno odreenih te
onih koji mogu doi u obzir, ali prijenos im nije opisan (takvi su oznaeni upitnikom i
usklinikom; brojka oznaava paragraf, pod kojim se tip ujedno vodi i u Kazalu):
141?!
g vr, blavor, busen, eer, opor, djever, greben, grumen, jasen, javor, kamen, korijen,
kremen, lovor, mramor, plamen, pramen, prsten, prljen, remen, sjever, spomen,
stoer, stremen, strljen, znamen
145??
r k, as, lom, mozak, rat, skok, skup, splet, tok, troak, vjetar
148
st p, ban, brijest, cije, unj, dijel, drijem, drijen, dvor, ak, gaj, gri, gunj, hrast, hrut, hum,
klju, knez, kralj, kri, kut, lijek, lug, malj, mir, mulj, no, panj, plast, plat, prit, put, pu,
rit, rug, skut, smu, stric, sud, svak, a, tap, ulj, trud, vra, zli, dral, ir, mul, rec
149
gr d, brk, lan, dub, glas, hram, hvat, jad, kum, mrak, mrav, pas, prud, prut, smrad, stan, strah,
trag, val, vrat, vuk, znak
Sic! A koji bi drugi imale na predzadnjem slogu!?
Svaki se govornik moe zapitati koliko je taj prijenos iv (usp. stih Umrijet u noas od ljepote d ljepot?!).
150
r g, Bog, boj, bok, brod, broj, dom, gnoj, god, goj, gost, hod, kot, kov, kraj, kroj, led, loj, lov,

med, most, nos, plod, plot, post, raj, rod, roj, soj, sok, srok, tast, bor, tov, voz, zbroj, znoj
151
st l, vrh, vol
221??
bl go, bilje, carstvo, cvijee, drvlje, gorje, klasje, more, perje, pivo, trnje, ue, zdravlje, zrno
224??
lo, bilo, blato, brano, klupko, koplje, ljeto, nebo, muko, srce, ulje, vrhnje, zelje, zubalo,

ensko, ezlo, zrno

229?
ko, oi, uho, ui
230?
mj sto, brdo, grlo, polje, zvono, ito
231?
j zero
242?
j re, drvo, dupe, gue, janje, kopile, kue, lane, mae, pae, pile, ptie, puce, pule, tane, vue
243?
p stre, balave, mladune, pitane
245?
pr se, mule, zvijere, drijebe
248?
r me, breme, ime, meuvrijeme, nevrijeme, poluvrijeme, sjeme, sljeme, tjeme, vime
249?
vrijme, nebo, tij lo
287?! 8 planna, budala, bistrina, bistroa, bjelina, bjesnoa, bljedoa, brzina, istina, istoa, vrstina,
dolina, dubina, glatkoa, gluhoa, gorina, gospoda, kakvoa, krasota, kratkoa, ljepota,
oblina, punoa, sirota, sramota, irina, visina, ivina
320
glva, dua, ruka
322
grna, glavnja, greda, ovca, peta, resa, sluga, srijeda, srna, stijena, strana, strijela, svinja,
vojska, zima, zvijezda
325
gra, daska, igla, kosa, loza, metla, pela, rosa, smola, zora, pa i buha, muha, zmija
328
vda, noga, zemlja
394?!
zn nst, bolest, jesen, ludost, milost, mladost, pomo, radost, starost, alost
404?!
stv r, bit, bol, brv, cijev, ar, ast, ud, dra, glad, hrid, kap, klijet, kob, lu, mast, mla, mlije,
mrijest, nit, pest, rije, sapi, skrb, slast, sluz, snijet, splav, sr, strast, svijest, trst, tvar, vijest, vlas,
vlast, vlat, zvijer, e, est
405
m sao, plijesan, ravan
406
n , a, dob, ki, kost, krv, la, mo, osti, pe, plei, prsi, ra, sol, svast, u, zob, u

Vrijedi isto kao u prethodnoj biljeci: Svaki se govornik moe zapitati koliko je taj prijenos iv.
II. Oslabljeno pomicanje.

1) prijedlog, veznik + imenice koje ne prenose neoslabljeno:
d ku, d mjk, mjka
2) prijedlog, veznik + redni broj, pridjev:

n drugm katu
3) ne + glagol (svi osim tipa mrm, p nm; usp. i Vukui et al. 2006: 153):
n znm, n ujm, n plm
4) zamjenice (osim onih u I.9):

j, mene, n j, n t, z sebe, d svga, pokrj njh, pokrj mene, pokrj nj, me nama
III. Poseban je sluaj pojava naglaska na proklitici u sintagmama proklitika + enklitika.

1) DU na jednoslonome prijedlogu koji se doinje vokalom + enklitika me, te, se:
p me, z te, se
2) DS na jednoslonome prijedlogu koji se doinje vokalom + enklitika nj:

p nj, z nj,

nj
3) KS na jednoslonome prijedlogu s naveskom te dvoslonome prijedlogu + enlitika:

z me, pr d se, m se, kr z nj

Uz ee oblike prda mnm, pda mnm javljaju se i n d tobm, pr da mnm, z mnm, te

me sobm, pred mnm i sl.
ZAUDARNA (ZANAGLASNA) DUINA
I. Osnovni poloaji (leksiki i prijenosom uvjetovani)

1) U rijeima pojedinih naglasnih tipova: kpt, r, g vrn, k k, k rk, g vr, k mn, p mt, dvno i sl.
2) Ispred skupa VSC + kratki slog: mgarac ~ mgrca, B garin ~ B grka (ali: b garsk, prema Ivievu
pravilu). U toj skupini vokal je uvijek dug, bio naglaen ili ne: st rac ~ st rca, n djelja ~ n djljn i sl.
3) U izgovornoj cjelini na mjestu dugoga naglaska koji je prebaen na proklitiku ili prefiks: k la ~ klu, gr d

grd ~ v legrd, zn m ~ n znm ~ dznm i sl.

II. Gramatiki morfovi
Imenice
i) Gjd. e-deklinacije: rk, sstr, vd, n, pr vd, knj g

ii) Ijd. e-deklinacije: rkm, sstrm, vdm, nm, pr vdm, knj gm

iii) Gmn. svih deklinacija: zvr (N zvor, kao biser, jezik, majmun), n kt (N n kat), k ljn (N kljeno),
sestr, n, m jka/m jk/m jk, nredb/nrdb/nredb, gst, kst, ml dost, ij, gstij, p stij, rk
Ispred genitivnog - prethodni je slog uvijek dug, bio naglaen ili nenaglaen (ispred - ne nuno).
Neodreeni oblici pridjeva
i) Ijd. m. i sr. roda: dbrm

ii) GDLIjd. . roda: dbr, dbrj, dbrm
iii) GDLImn. svih triju rodova: dbrh, dbrm(a)
DLImn. s naveskom moe biti: -ma i -ima. Neki filolozi vele ipak da nema razloga da navezak - pokrati prethodno -i-.
Odreeni oblici pridjeva svih triju rodova te u komparativu i superlativu (i priloga)
i) m. rod: N j k, G j kg(a), D j km(u) mn. j k, j kh, j km(a) komp. j , super. n jja

ii) . rod: N j k, G j k, D j kj mn. j k, j kh, j km(a) komp. j , super. n jja

iii) sr. rod: N j k, G j kg(a), D j km(u) mn. j k, j kh, j km(a) komp. j , super. n jja
DLI mn. s naveskom moe biti: -ma i -ima.

Dubletne likove imaju i komp. i super. priloga: j ko ~ j e i j ~ n jjae i n jja.
Glagoli
i) prezent: v dm, v d, v d, v dmo, v dte, v d

ii) aorist 3. l. mn.: v dje/v djee

iii) imperfekt: p th, p te, p te, p tsmo, p tste, p th (N. B. i - u 3. l. mn. je dugo)
iv) imperativi na -j: vj ( vjmo, vjte), bcj, p tj, vj rj, ptj, npj se, rzbj
v) gl. pril. sadanji i proli: v di, v djvi

vi) gl. prid. trpni na -an, -ut, -et: b cn, v zn, ptn, sk nt, n t, pr klt, zt
III. Tvorbeni morfovi
Imenice
gr, kv, istrav
-d
m md, t ld, nud
-j/-jj
d gaj, goj, rej, protj, sm rj, v pj
-ljka/-ljka
kzljka, krljka, cjdljka, nsljka, svjtljka
-k/-jk/-njk
dk, dnjk, dvljk, menjk, stonjk, lj njk, nvk, prstk, r bnjk, r k, sljk
-nje/-nje
gl dnje, m ljnje, pljnje
-r
mr, br vr, m tir, poltir, eljzr
nogomt, sprt, sdr, udarljk
-tor/-tor
sngtor, gladjtor, organztor, invsttor, repttor
-k
brzk, v bk
-vo
gn jvo, pl tvo, str ljvo
-te/-lte/-alte gl dalte, gl dte, gdte, kpalte, kzalte, parkralte, sveilte

-nk
vjnk, rj nk/rjnk/rj nk, r dnk, nvjrnk, nrednk
-st
ml dst, glpst, autonmnst
-v
rv, grv (ali: ntkv/n tkov, lv/lov)9
-n
bogtn, ljtn
Duina na -d ostaje u cijeloj skonidbi: m md ~ G m mdi.

Na -st samo u NAjd.: mdrst ~ G mdrosti.

Dug je slog ispred -je: zlje, nslje, zglvlje, pp

ispred -stvo (bez obzira na duinu u osnovnoj rijei):
&
&
&
Prelaze u tip m i ~ m ia i vot ~ ivta.

Pridjevi
--
brj, v, ps
-k
samo u: dv jk, j dnk, tr jk
-inj-
mrvinj, plinj
-j-
kzj, vjej, bj
-n- i sl.
r tn, k n
-nj- i sl.
vrnj, sdanj, juranj (usp. N v r, kao p mt, d bt)
-sk- i sl.
h vtsk, jnk, vrk, mk, svjtsk
Dakako, u pridjeva na - dug je zapravo gramatem, ali praktinosti radi navodimo te sufikse ovdje, ne u II. Dug
je slog ispred -(a)n- (odnosno -n-) u ovim sufiksima:
c remonijlan, d jetlan, f zikln, dverbijln, pr ncipijlan, tr dicionlan, mocionlan,
-l(a)n i sl.
n cionln, f nkcionln, ntelektulan, t kstulan, s ksuln

-r(a)n
l gendran, l terrn, m netrn
-in
k misin
-z(a)n i sl.
r ligizan, mbicizan, k pricizan
-(a)n
n stan
-v(a)n
vivan
g jzan, lj bzan
-z(a)n
-v(a)n
gresvan, s gestvan, tributvn

-(j)h(a)n
vhan, ml han
-(j)(a)n
s an, m jan
-v(a)n/-v(a)n
b nvan, r van, m van, gl svn, d vn
Prilozi
-ak
naglavk
-c
doslvc, uzastpc
-ic
prmjeric, kr omic, kr domic
-k
naopk, trbk, sjedk, lek
-k
sjedk, lek
U -o/-e (lijpo, lako) i -ski (jnki) preferiraju se oblici bez duine.

10
IMENIKI TIPOVI NEPROMJENLJIVA NAGLASKA

Kratkosilazni
G m ia
G g bvca
G mj sca
G d vorda
G g vora
G r zgovora
G p duztnka
G bl ta
G st pala
G j njeta
G g din
G knj g
G ml dosti
G p mti
G bavijsti
L mj scu / mjescu
L g voru / govru
Gmn. bl t
Gmn. st pl
zb. j njd
I g dinm
I knj gm
L ml dosti / mladsti
L p mti / pamti
L bavijsti / obavijsti

Gmn. knj g
m i mali mi
g bavac
mj sc
d vord
g vr
r zgovr
p duztnk
bl to
st palo
j nje
g dina
knj ga
ml dst
p mt
bavijst

G l pnja
G j jnka
G pl enka
G m jk
G b ljk

l panj
j jnk
pl enk
m jka
b ljka
Dugosilazni
Gmn. b ljk
11
Kratkouzlazni
G jka
G jzika
G dsnira
Gmn. ujk
t govac
gvedo
slo
sblje
tle
G t gvca
G gveda
G sla
G sblja
G tleta
zb. t ld
d ava
na
djvjka
G d av
G n
G djvjk
V no
I djvjkm
H vtsk
v dsk
mrljivst
spvnst
kukruz
optmist
idelist
gladjtor
atltir
ranalo
lubnica
dolna
prijatljica
velina
stolnotenisica
nezaintersrnst
G H vtsk
G v dsk
G mrljivosti
G spvnosti
G kukruza
G optmista
G idelista
G gladjtora
G atltira
G ranala
G lubnic
G doln
G prijatljic
G velin
G stolnotenisic
G nezaintersrnosti
ujak
jzik
dsnir
Gmn. j zk / jzk
Gmn. dsnir
Gmn. t govc
Gmn. d v / d v
Gmn. n
Gmn. djvojk
Gmn. ranl
I lubnicm
Gmn. sl
V d lino
V prijatljice
V velino
Gmn. prijatljc
Gmn. velin
12
Dugouzlazni
Gmn. psc / p sc
Gmn. nstavk
Nmn. pjmovi / pjmovi
V zrune
Gmn. vn
Gmn. nslj
Gmn. svezntv
Gmn. nredb / nrdb / nredb
I kmm
I pnkm
I ljbavlju
I mdrou
Gmn. fijkr
Gmn. hajdkovc
I nredbm
V k mo
V pnko
V ljbavi
V mdrosti
Gmn. ilrc / lrc / il rc

Gmn. iskstv / skstv / isk stv
I neprlikm
Gmn. neprlk
I sirnm
I Kannkm
V D lmatne
V defincijo
V s rno
V Kannko
Gmn. Dalmatnc / Dalmtnc / Dalmat nc
V b bliotko / bibliot ko
I reprezentatvcem
Gmn. bibliotk
V lre
V iskstvo
G sirn
G Kannk
G Dalmatnca
G defincij
G gimnazijlca
G bibliotk
G reprezentatvca
V p e
sirna
Kannka
Dalmatnac
defincija
gimnazijlac
bibliotka
reprezentatvac
Gmn. bdm

G bdema
G psca
G nstvka
G pjma
G zrunka
G vna
G nslja
G svezntva
G nredb
G km
G pnk
G ljbavi
G mdrosti
G fijkera
G hajdkvca
G ilrca
G iskstva
G naprznja
G neprlik
bdem
psac
nstavak
pjam
zrunk
vno
nslje
svezntvo
nredba
kma
pnka
ljbav
mdrst
fijker
hajdkovac
ilrac
iskstvo
naprznje
neprlika
V reprezenttve / reprezentat ve / r prezentatve
13
IMENIKI TIPOVI PROMJENLJIVA NAGLASKA
G pl
G vd
G djc
G rk
G srijd
A p lu
A v du
A dj cu
D r ci / rci, A r ku
A srij du
D gr du
D br du
D stlu
V vote
V k vu
Nmn. rtovi
Nmn. hrstovi / hrstovi
Nmn. gr dovi
Nmn. kovi
G gr da
G br da
G stla
G ivta
G kova
L rtu
L hrstu
L grdu
L brdu
L stlu
L ivtu
G r ta
G hrsta
r t
hr st
gr d
br d
st l
vot
kv
Muki rod
L rci
L srijdi
L stvri
L ksti
Nmn. stv ri
Nmn. k sti
Nmn. p le, Gmn. pl

Nmn. v de, Gmn. vd

L pli
L vdi
D k sti
G stv ri
G k sti
stv r
k st
V p lo
V v do
V dj co
pla
vda
djca
rka
srijda
enski rod
G g la
G mena
G djteta
V dij te
L g lu
g lo
me
dijte
Srednji rod
Nmn. g la, Gmn. g l

Nmn. imna, Gmn. imn
L djtetu
14
p mtm
m rm
sramtm
d ati
zad ati
zn ti
zv ti
przvati
zbavljati / zabvljati
d m
zdrm
p mtiti
mrati
sramtiti
hvliti
nahvliti
ptati
uptati
hv lm
nhvlm

gl. prid. trp. mn en, pmnoen

imp. pomni

aor. rdih, 23. r d

gl. prid. rad. pl kao, splakao
imp. nsi
imp. v di
imp. prdvidi
imp. p mti
3. mn. mraj
n hv lm
ne nhvlm
n ptm
ne ptm
gl. prid. trp. hv ljen

gl. prid. trp. nhvljen
imp. p tj
3. mn. uptaj
zn m
zvm
prozvm
zbvljm
ne d m
ne zdrm
n znm
ne zvm
ne prozvm
ne zbvljm
imp. d i
imp. zdri

p tm
ptm
imp. grzi, g. p. r. gr zao

gl. prid. rad. zgrizao
imp. vi
gl. prid. rad. dovio
v djeti
prdvidjeti
imp. pci
imp. ispci
imp. tci
imp. istci
r dm
pl m
n sm
v dm
prdvidm

pl kati
nsiti
gr sti
zgristi
vjeti
dovjeti
mniti
pomniti
rditi
ne pm
ne ispm
ne tm
ne istm
ne grzm
ne zagrzm
ne vm
ne dvm
ne mnm
ne pmnom
n rodm
n plam
n nosm
n vidm
ne prdvidm
n pmtm
n mrm
ne sramtm
t i
sti
pm
ispm
tm
istm
grzm
zagrzm
vm
dvm
mnm
pmnom
p i
spei
GLAGOLSKI NAGLASNI TIPOVI
imp. zn j
imp. zvi
imp. prozvi
imp. zbvljj
15
OZNAKE
//
fonem, dubinski prikaz fonema
{}
morfem, dubinski prikaz morfema; ureeni skup jedinica (u fonologiji)
[]
fon ili morf, povrinski prikaz fona ili morfa
// //
morfonem
tvorbeni odnos
slijedi, postaje od
dovodi oblike u sustavni odnos
dovodi oblike u sustavni odnos
morfska ili morfemska granica
slogovna granica
stopna granica
granica rijei (u zapisu glasovnih promjena)
granica sloga (u zapisu glasovnih promjena)
granica morfema (u zapisu glasovnih promjena)
loe tvoreno, neprihvatljivo; u prajezicima rekonstruirano, bez pisane potvrde
dvojbena tvorba i/ili prihvaenost od govornik
pragmatiki i stilistiki obiljeeno, razgovorno, neformalno
Za zapis (notaciju) glasovnih promjena v. predavanja 0203.

Za ostale IPA-ine simbole i dijakritike znakove vane za hrvatski v. predavanja 04a04b.
LITERATURA
Ani, Vladimir. 1998. Rjenik hrvatskoga jezika. Tree izdanje. Zagreb: Novi Liber.
Ani, Vladimir. 2003. Veliki rjenik hrvatskoga jezika. Prir. Ljiljana Joji. Zagreb: Novi Liber.
ARj = Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. 18801976. Vol. IXXIII. Zagreb: JAZU.
AS = Vladimir Ani Josip Sili. 1986. Pravopisni prirunik hrvatskoga ili sprskoga jezika. Zagreb: Sveuilina
naklada Liber kolska knjiga; 2001. Pravopis hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.
Babi, Stjepan. 1986. Tvorba rijei u hrvatskom knjievnom jeziku: Nacrt za gramatiku. Zagreb: JAZU
Globus.
Babi, Stjepan Slavko Pavei Stjepko Teak [Babi et al.] 1991a. Oblici hrvatskoga knjievnog jezika
(Morfologija). U: Babi et al. 1991b: 453741.
Babi, Stjepan Dalibor Brozovi Milan Mogu Slavko Pavei Ivo kari Stjepko Teak [Babi et al.]
1991b. Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika: Nacrti za gramatiku. Zagreb:
HAZU Globus.
Babi, Zrinka. 19881989. Slogovna struktura hrvatskoga knjievnog jezika. Jezik, Zagreb, 36/3: 6571; 4: 123
128; 5: 133146.
Babi, Zrinka. 1991. Generativni opis konjugacijskih oblika. Zagreb: Hrvatsko filoloko drutvo.
Babi, Zrinka Vinja Josipovi. 1991. U potrazi za sustavnim prikazom hrvatskih naglasaka. Suvremena
lingvistika 3132: 3758.
Babuki, Vkoslav. 1836. Osnova slovnice slavjanske narja ilirskoga. Danica ilirska, Zagreb, II/1015: 3760.
Babuki, Vkoslav. 1854. Ilirska slovnica. Zagreb: Brzotiskom nar. tiskarnice Dra. Ljudevita Gaja.
Badurina, Lada. 1996. Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja: Metodologija rada na pravopisu. Rijeka:
Izdavaki centar Rijeka.
Baker, Mark C. 2001. The atoms of language: The minds hidden rules of grammar. New York: Basic Books.
Bakran, Juraj. 1996. Zvuna slika hrvatskoga govora. Zagreb: Ibis grafika.
BFM = Stjepan Babi Boidar Finka Milan Mogu. 2003. Hrvatski pravopis. Sedmo izdanje. Zagreb:
kolska knjiga.
BMM = Lada Badurina Ivan Markovi Kreimir Mianovi. 2008. Hrvatski pravopis. Drugo izdanje.
Bari, Eugenija Lana Hudeek Neboja Koharovi Mijo Lonari Marko Lukenda Mile Mami
Milica Mihaljevi Ljiljana ari Vanja vako Luka Vukojevi Vesna Zeevi Mateo agar
[Bari et al.] 1999. Hrvatski jezini savjetnik. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Pergamena kolska knjiga.
Bari, Eugenija Mijo Lonari Dragica Mali Slavko Pavei Mirko Peti Vesna Zeevi Marija Znika
[Bari et al.] 1979. Priruna gramatika hrvatskoga knjievnog jezika. Zagreb: kolska knjiga.
[Bari et al.] 1990. Gramatika hrvatskoga knjievnog jezika. Drugo izdanje. Zagreb: kolska knjiga.
[Bari et al.] 1995. Hrvatska gramatika. Zagreb: kolska knjiga.
Bauer, Laurie. 2003. Introducing linguistic morphology. Second edition. Edinburgh: Edinburgh University Press.
Bell, Alan. 1978. Syllabic consonants. U: Greenberg et al. (eds.) 1978: 153201.
Bhat, D. N. S. 1978. A general study of palatalization. U: Greenberg et al. (eds.) 1978: 4792.
Bloomfield, Leonard. 1970 [1933]. Language. London: George Allen and Unwin Ltd.
Brabec, Ivan Mate Hraste Sreten ivkovi. 1961. Gramatika hrvatskosrpskoga jezika. etvrto izdanje.
Zagreb: kolska knjiga.
Browne, Wayles. 2006. Serbo-Croat. U: Comrie Corbett (eds.) 2006: 306387.
Brozovi, Dalibor. 1968. O fonolokom sustavu suvremenog standardnog hrvatskosrpskog jezika. Radovi VII/7
[Filozofski fakultet u Zadru; Razdio lingvistiko-filoloki 4]: 2039.
Brozovi, Dalibor. 1972. O alofonskoj problematici u hrvatskoj ortoepiji (Fonemi i alofoni u standardnome
hrvatskosrpskom jeziku). Radovi X/9 [Filozofski fakultet u Zadru; Razdio lingvistiko-filoloki 6]: 524
+ Matrica fonema.
Brozovi, Dalibor. 19721973a. O nekim naelnim pitanjima pravopisne i ortoepske norme. Jezik, Zagreb,
XX/1: 1219.
Brozovi, Dalibor. 19721973b. O ortoepskoj vrijednosti dugoga i produenog ijekavskog jata. Jezik, Zagreb,
XX/3: 6574; 4: 106118; 5: 142149. [Idem: Brozovi 2006: 2763].
Brozovi, Dalibor. 19721973c. Dentali ispred afrikat: Gube se ili se izgovaraju: O jednom starom
pravopisnom i ortoepskom pitanju. Jezik, Zagreb, XX/5: 129142.
Brozovi, Dalibor. 1991. Fonologija hrvatskoga knjievnog jezika. U: Babi et al. 1991b: 379452.
Brozovi, Dalibor. 1997. O pravopisu i dvoglasniku pisanome ije. Jezik, Zagreb, 45/1: 3740.
Brozovi, Dalibor. 1998. Uz kariev prilog o standardnome hrvatskom refleksu staroga dugog jata. Jezik,
Zagreb, 46/2: 6266.
Brozovi, Dalibor. 1999 [1998]. O refleksima jata i o fonemima i morfonemima. Jezik, Zagreb, 46/4(2): 144
151.
Brozovi, Dalibor. 2006. Neka bitna pitanja hrvatskoga jezinog standarda. Zagreb: kolska knjiga.
Brozovi, Dalibor. 2007. Fonologija hrvatskoga knjievnog jezika. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Chomsky, Noam Morris Halle. 1991 [1968]. The sound pattern of English. New York: Harper & Row.
Comrie, Bernard. 1989 [1981]. Language universals and linguistic typology: Syntax and morphology. Second
edition. Chicago: The University of Chicago Press.
Comrie, Bernard Greville G. Corbett (eds.) 2006 [1993]. The Slavonic languages. London New York:
Routledge.
Crothers, John. 1978. Typology and universals of vowel systems. U: Greenberg et al. (eds.) 1978: 93152.
Crystal, David. 2008. A dictionary of linguistics and phonetics. Sixth edition. Malden, MA Oxford Carlton,
VIC: Blackwell Publishing.
Crowley, Terry Claire Bowern. 2010. An introduction to historical linguistics. Fourth edition. Oxford. Oxford
University Press.
avar, Magorzata Ewa. 2006. Feature geometry and palatalization. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, Zagreb, 32: 5374.
Damjanovi, Stjepan. 2006 [1998]. Biljeke o govoru i imenu sela Strizivojne. U: Slavonske teme: 145160.
Zagreb: Pergamena.
Desnica-erjavi, Nataa. 2006. Strani akcent. Zagreb: FF Press.

Filipovi, Rudolf. 1986. Teorija jezika u kontaktu: Uvod u lingvistiku jezinih dodira. Zagreb: JAZU kolska
knjiga.
Fonoloki opisi = Fonoloki opisi srpskohrvatskih/hrvatskosrpskih, slovenakih i makedonskih govora
obuhvaenih Opteslovenskim lingvistikim atlasom. 1981. Eds. Pavle Ivi et al. Sarajevo: ANUBiH.
Gaj, Ljudevit. 1983 [1830]. Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaa Pretisak. Zagreb: Sveuilina
naklada Liber.
Garde, Paul. 1993 [1968]. Naglasak. Prev. Dragutin Ragu. Zagreb: kolska knjiga.
Genette, Grard. 1985 [1976]. Mimologije: Put u Kratiliju. Prev. Nada Vajs. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske.
Grevisse, Maurice. 1988. Le bon usage: Grammaire franaise. 12e dition refondue par A. Goosse. 2e tirage.
Paris-Gembloux: Duculot.
Greenberg, Joseph H. 1966 [1963]. Language universals: With special reference to feature hierarchies. Second
edition. The Hague Paris: Mouton.
Greenberg, Joseph H. Charles A. Ferguson Edith A. Moravcsik [Greenberg et al.] (eds.) 1978. Universals of
human language. Vol. 2: Phonology. Stanford, CA: Stanford University Press.
Gussenhoven, Carlos Haike Jacobs. 2005 [1998]. Understanding phonology. Second edition. London: Hodder
Arnold Hachette Livre.
Hagge, Claude. 1995 [1982]. Struktura jezik. Prijevod i predgovor Vj. osi. Zagreb: kolska knjiga.
Harris, Zellig S. 1963 [1951]. Structural linguistics. Sixth impression. Chicago London: The University of
Chicago Press Phoenix Books.
Hayes, Bruce. 2009. Introductory phonology. Malden, MA Oxford Chichester: Wiley-Blackwell.
HER = Hrvatski enciklopedijski rjenik. 2002. Zagreb: Novi Liber. [Etimologija: R. Matasovi]
Hewitt, George. 2005. Georgian: A learners grammar. Second edition. London New York: Routledge.
Hockett, Charles F. 1955. A manual of phonology. Indiana University Publications in Anthropology and
Linguistics. Memoir 11 of the International Journal of American Linguistics. Baltimore: Waverly Press.
Hockett, Charles F. 1960. Logical considerations in the study of animal communication. U: W. E. Lanyon W.
N. Tavolga (eds.) Animal Sounds and Communication (Washington, D. C.: American Institute of
Biological Sciences, Symposium Series number 7): 392430. [Cit. prema: Hockett 1977: 124162.]
Hockett, Charles F. 1963. The problem of universals in language. U: Greenberg (ed.) 1966: 129. [Idem: Hockett
1977: 163186.]
Hockett, Charles F. 1977. The view from language: Selected essays 19481974. Athens: The University of
Georgia Press.
IPA = Handbook of the International Phonetic Association: A guide to the use of the international phonetic
alphabet. 2007 [1999]. 8th printing. Cambridge: Cambridge University Press.
IPA AmE = Peter Ladefoged. 2007 [1999]. American English. U: IPA: 4144.
IPA De = Klaus Kohler. 2007 [1999]. German. U: IPA: 8689.
IPA Cro = Damir Horga Ernestina Landau Mijo Lonari Ivo kari. 2007 [1999]. Croatian. U: IPA: 66
69.
IPA Fr = Ccile Fougeron Caroline L. Smith. 2007 [1999]. French. U: IPA: 7881.
Ivi, Stjepan. 19381939. Etimologija i fonetika u naem pravopisu. Hrvatski jezik, Zagreb, I: 313.
Ivi, Stjepan. 1942. Na izgovor kroz rime. Alma mater Croatica, Zagreb, V/89: 273285.
Ivi, Stjepan. 1970. Slavenska poredbena gramatika. Prir. Josip Vrana Radoslav Katii. Zagreb: kolska
knjiga.
Ivi, Stjepan. 1971. Izabrana djela iz slavenske akcentuacije. Mnchen: Wilhelm Fink Verlag.
Ivi, Stjepan Miroslav Kravar. 1955. Srpsko-hrvatski jezik na ploama: Izgovor i intonacija s recitacijama.
Zagreb: Epoha Jugoton.
Jakobson, Roman. 2008 [1990]. O jeziku. Prir. Linda R. Waugh Monique Monville-Burston. Prev. Damjan
Lalovi. Zagreb: Disput.
Jakobson, Roman Morris Halle. 1988 [1956]. Fonologija i fonetika. U: Temelji jezika: 549. Prev. Ivan
Martini. Zagreb: Globus.
Jakobson, Roman C. Gunnar Fant Morris Halle. 2008 [1952]. Pojam razlikovnoga obiljeja. U: Jakobson
2008: 293311. [Hrv. prijevod rada Preliminaries to speech analysis.]
Jelaska 19881989 = Babi, Zrinka. 19881989.
Jelaska 1991 = Babi, Zrinka. 1991.
Jelaska, Zrinka. 2004. Fonoloki opisi hrvatskoga jezika: Glasovi, slogovi, naglasci. Zagreb: Hrvatska
sveuilina naklada.
Jelaska, Zrinka. 2005. Dvoglasnik ili dva glasa. U: Od fonetike do etike (Zbornik o sedamdesetogodinjici prof.
dr. Josipa Silia): 8397. Ed. Ivo Pranjkovi. Zagreb: Disput.
Jespersen, Otto. 1968 [1922]. Language: Its nature, development and origin. Thirteenth impression. London:
George Allen & Unwin Ltd.
Jurii, Bla. 1992 [1944]. Nacrt hrvatske slovnice. I: Glasovi i oblici u povijesnom [poviestnom] razvoju.
Kai, Miro. 1994. Hrvatski glagolski sustav. Suvremena lingvistika, Zagreb, 37: 5974.
Kai, Miro. 2001. Jezikoslovna promiljanja. Zagreb: Pergamena.
Kai, Miro Milena ic Fuchs. 1997. La notion de lexie: la IIIme articulation et les parties du discours.
Proceedings of the XVIth International Congress of Linguists: Paper No. 0301. Oxford: Pergamon.
Kapovi, Mate. 2008. Uvod u indoeuropsku lingvistiku. Zagreb: Matica hrvatska.
Katamba, Francis. 1996 [1989]. An introduction to phonology. 8th impression. London New York: Longman.
Kilbury, James. 1976. The development of morphophonemic theory. Amsterdam: John Benjamins B. V.
Klajn, Ivan. 2002. Tvorba rei u savremenom srpskom jeziku. Vol. III. Beograd Novi Sad: Zavod za
udbenike i nastavna sredstva Institut za srpski jezik SANU Matica srpska.
Ladefoged, Peter Ian Maddieson. 1996. The sounds of the Worlds languages. Oxford Cambridge, MA:
Blackwell Publishers.
Lass, Roger. 1984. Phonology: An introduction to basic concepts. Cambridge: Cambridge University Press.
Lszl, Bulsc. 1996. Biljeka o knjievnme naglasku hrvtskme. Suvremena lingvistika, Zagreb, 4142:
333391.
Lszl, Bulsc. 2001. I tako se kola kretoe koturati nizbrdo. Vijenac, Zagreb, IX/185 (5. IV. 2001): 2021.
Li, Charles N. Sandra A. Thompson. 1981. Mandarin Chinese: A functional reference grammar. Berkley Los
Angeles London: University of California Press.
Lisac, Josip. 2003. Hrvatska dijalektologija. 1. Hrvatski dijalekti i govori tokavskog narjeja i hrvatski govori
torlakog narjeja. Zagreb: Golden marketing Tehnika knjiga.
Lonari, Mijo. 1996. Kajkavsko narjeje. Zagreb: kolska knjiga.
Lonari, Mijo Vesna Zeevi. 1999 [1998]. Jo o dvoglasniku pisanom ije. Jezik, Zagreb, 46/3(1): 113115.
Lyons, John. 1977. Semantics. Vol. 1. Cambridge: Cambridge University Press.
Maddieson, Ian. 1984. Patterns of sounds. Cambridge: Cambridge University Press.
Maddieson, Ian. 2011. Typology of phonological systems. U: Jae Jung Song (ed.) 2011. The Oxford handbook of
linguistic typology: 533548. Oxford: Oxford University Press.
Mareti, Tomo. 1889. Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima. Djela JAZU, knj. IX. Zagreb: JAZU.
Mareti, Tomo. 1899. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika. Zagreb: tampa i naklada
knjiare L. Hartmana (Kugli i Deutsch).
Mareti, Tomo. 1931. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika. Drugo izdanje. Zagreb:
Obnova.
Markovi, Ivan. 2009. Tri nehrvatske tvorbe: infiksacija, reduplikacija, fuzija. Rasprave Instituta za hrvatski
jezik i jezikoslovlje 35: 217241.
Mandi, David. 2005. Metrika fonologija. Suvremena lingvistika 5960: 81101.
Martinet, Andr. 1939. Un ou deux phonmes? U: Martinet 1974: 115129.
Martinet, Andr. 1949. La double articulation linguistique. U: Martinet 1974: 141.
Martinet, Andr. 1974 [1965]. La linguistique synchronique. 4e dition. Paris: Presses Universitaires de France.
Martinet, Andr. 1982 [41980, 11960]. Osnove ope lingvistike. Prev. August Kovaec. Zagreb: Grafiki zavod
Hrvatske.
Matasovi, Ranko. 2001. Uvod u poredbenu lingvistiku. Zagreb: Matica hrvatska.
Matasovi, Ranko. 2003. Nove spoznaje o evoluciji jezika. Predavanje na ZLK, Zagreb, 18. XI. 2003.
Matasovi, Ranko. 2005. Jezina raznolikost svijeta: Podrijetlo, razvitak, izgledi. Zagreb: Algoritam.
Matasovi, Ranko. 2008. Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska.
Matei, Josip. 1970. Der Wortakzent in der serbokroatischen Schriftsprache. Heidelberg: Carl Winter
Universittsverlag.
Matras, Yaron. 2009. Language contact. Cambridge: Cambridge University Press.
Mihaljevi, Milan. 1991. Generativna i leksika fonologija. Zagreb: kolska knjiga.
Mihaljevi, Milan. 2002. Slavenska poredbena gramatika. 1. Uvod i fonologija. Zagreb: kolska knjiga.
Mithun, Marianne. 1999. The languages of Native North America. Cambridge: Cambridge University Press.
Mogu, Milan Josip Vonina. 1969. Latinica u Hrvata. Radovi Zavoda za slavensku filologiju, Zagreb, 11: 61
81.
Muljai, arko. 1972 [1964]. Opa fonologija i fonologija suvremenoga talijanskog jezika. Drugo izdanje.
Zagreb: kolska knjiga.
Nikoli-Hoyt, Anja. 2005. Hrvatski u dodiru s engleskim jezikom. U: Soanac et al. 2005: 179205.
Nth, Winfried. 2004 [2000]. Prirunik semiotike. Drugo izdanje. Prev. Ante Stama. Zagreb: Ceres.
Odden, David. 2008 [2005]. Introducing phonology. 6th printing. Cambridge: Cambridge University Press.
Oxford = The new Oxford dictionary of English. 2000. CD-ROM, version 3.53. Oxford: Oxford University
Press.
Pavei, Slavko Stjepko Teak Stjepan Babi. 1991. Oblici hrvatskoga knjievnog jezika (Morfologija). U:
Stjepan Babi et al. 1991. Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika: Nacrti za
gramatiku: 453741. Zagreb: HAZU Globus.
Peirce, Charles Sanders. 1991. Peirce on sings: Writtings on semiotic. Ed. by James Hoopes. Chapel Hill
London: The University of North Carolina Press.
Pranjkovi, Ivo. 1996. Odgovor koji izaziva muninu. Republika, Zagreb, 52/56: 2538 [Idem: 1997.
Jezikoslovna sporenja: 7496. Zagreb: Konzor].
Pranjkovi, Ivo. 1997. Je li dugi refleks jata fonem ili morfonem. Jezik, Zagreb, 45/5: 192195 [Idem:
Pranjkovi 2008: 918].
Pranjkovi, Ivo. 1999. Odgovori na Brozovieva pitanja. Vijenac, Zagreb, god. VII (1999), br. 136, str. 24 [Idem:
Pranjkovi 2008: 918].
Pranjkovi, Ivo. 2008. Sueljavanja: Polemiki dueli oko hrvatskoga jezika i pravopisa. Zagreb: Disput.
Pullum, Goeffrey K. William A. Ladusaw. 1996. Phonetic symbol guide. 2nd edition. Chicago London: The
University of Chicago Press.
Quirk, Randolph Sidney Greenbaum Geoffrey Leech Jan Svartvik [Quirk et al.]. 2007 [1985]. A
comprehensive grammar of the English language. Twenty-first impression. Harlow, Essex: Longman.
Ragu, Dragutin. 1992. Jednoslona zamjena dugoga u hrvatskom jeziku. Jezik, Zagreb, 39/5: 129138.
Ragu, Dragutin. 1997. Praktina hrvatska gramatika. Zagreb: Medicinska naklada.
Reetar, Milan. 1942. Izgovor i pisanje praslav. vokala u dugim slogovima. Rad JAZU, Zagreb, 273: 207225.
RHJ = Rjenik hrvatskoga jezika. 2000. Ed. Jure onje. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krlea
kolska knjiga.
Robert = Le nouveau Petit Robert. 1996. CD-ROM, version 1.1. Paris: Dictionnaires Le Robert.
Rubenstein, Herbert. 1950. A comparative study of morphophonemic alternations in standard Serbo-Croatian,
Czech and Russian. Columbia University dissertation. Ann Arbor, MI.
Ruhlen, Merritt. 1978. Nasal vowels. U: Greenberg et al. (eds.) 1978: 203241.
Schenker, Alexander M. 2006. Proto-Slavonic. U: Comrie Corbett (eds.) 2006: 60121.
Sili, Josip. 19681969. Fonemska distribucija i sekundarno a u suvremenom hrvatskosrpskom knjievnom
jeziku. Jezik, Zagreb, 16/4: 110114.
Sili, Josip. 1991. Ustrojstvo glagolske osnove. Suvremena lingvistika, Zagreb, 3132: 312.
Sili, Josip. 1992. Status skupova t i d u hrvatskom jeziku. Suvremena lingvistika, Zagreb, 34: 262280.
Sili, Josip. 1998. Morfologija hrvatskoga glagola: Tipovi osnova. Rijeki filoloki dani, Rijeka, 2: 241274.
Sili, Josip Ivo Pranjkovi. 2007. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka uilita. Zagreb: kolska
knjiga.
Simeon, Rikard. 1969. Enciklopedijski rjenik lingvistikih naziva. Vol. III. Zagreb: Matica hrvatska.
Skok, Petar. 19711974. Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Vol. IIV. Eds. Mirko Deanovi
Ljudevit Jonke Valentin Putanec. Zagreb: JAZU.
Soanac, Lelija Orsolya agar-Szentesi Dragica Dragievi Ljuba Dabo-Denegri Antica Menac Anja
Nikoli-Hoyt [Soanac et al.] 2005. Hrvatski jezik u dodiru s europskim jezicima: Prilagodba
posuenica. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Spencer, Andrew. 2005 [1996]. Phonology. Malden, MA Oxford Carlton, VIC: Balckwell Publishing.
Stemberger, Joseph Paul. 1981. Morphological haplology. Language 57: 791817.

kari, Ivo. 1991. Fonetika hrvatskoga knjievnog jezika. U: Babi et al. 1991b: 61377.
kari, Ivo. 1996. to s hrvatskim standardnim refleksom dugoga staroga jata? Govor, Zagreb, 13/12: 123
[Idem: kari 2006: 153170].
kari, Ivo. 1999a. Eppur si muove! (Osvrt na Brozoviev osvrt). Jezik, Zagreb, 46/3: 115119 [Idem: kari
2006: 171175].
kari, Ivo. 1999b. Ije je je. Vijenac, Zagreb, god. VII (1999), br. 136, str. 23 [Idem: kari 2006: 176180].
kari, Ivo. 2006. Hrvatski govorili! Zagreb: kolska knjiga.
kari, Ivo. 2009. Hrvatski izgovor. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
ulek, Bogoslav. 1854. O dvoglascu ie. Neven, Zagreb, III/2: VX.
Tekavi, Pavao. 1979. Uvod u lingvistiku za studente talijanskog jezika. Zagreb: Sveuilina naklada Liber.
Teak, Stjepko. 1981. Ozaljski govor. Hrvatski dijalektoloki zbornik, Zagreb, 5: 203428 + karte IIV.
Trask, Robert Lawrence. 1992. A dictionary of grammatical terms in linguistics. London New York:
Routledge.
Trask, Robert Lawrence. 1996. A dictionary of phonetics and phonology. London New York: Routledge.
Trask, Robert Lawrence. 2005 [1999]. Temeljni lingvistiki pojmovi. Prev. Benedikt Perak. Zagreb: kolska
knjiga.
Trubetzkoy, N. S. [Trubeckoj, Nikolaj Sergeevi]. 1971 [11939; 31962; trans. 1969]. Principles of phonology.
Trans. by Christiane A. M. Baltaxe. Second printing. Berkeley Los Angeles: University of California
Press.
Turk, Marija. 1992. Fonologija hrvatskoga jezika (raspodjela fonema). Rijeka Varadin: Izdavaki centar
Rijeka Tiskara Varadin.
Ultan, Russel. 1978a. A typologycal view of metathesis. U: Greenberg et al. (eds.) 1978: 367402.
Ultan, Russel. 1978b. Size-sound symbolism. U: Greenberg et al. (eds.) 1978: 525568.
Vince, Zlatko. 2002. Putovima hrvatskoga knjievnog jezika: Lingvistiko-kulturnopovijesni prikaz filolokih
kola i njihovih izvora. Tree, dopunjeno izdanje. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.
Vinja, Vojmir. 2006. Gramatika panjolskog jezika s osnovama panjolsko-francusko-talijanskog usporeenja.
Deveto izdanje. Zagreb: kolska knjiga.
Vonina, Josip. 1985. Temelji i putovi Gajeve grafijske reforme. Filologija, Zagreb, 13: 788.
Vukui, Stjepan Ivan Zorii Marija Grasselli-Vukui [Vukui et al.]. 2007. Naglasak u hrvatskome
knjievnom jeziku. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Yamasaki-Vukeli, Hiroshi. 2006. Kratka gramatika japanskog jezika. U: Japansko-hrvatski hrvatsko-japanski
rjenik: 289320. Zagreb: Naklada Nediljko Dominovi.
INTERNETSKE STRANICE SA ZVUNIM ZAPISIMA GLASOVA
http://web.uvic.ca/ling/resources/ipa/charts/IPAlab/IPAlab.htm
[IPA-ina tablica sa zvunim zapisima. Praktino i preporuljivo!]
http://www.langsci.ucl.ac.uk/ipa/
[IPA-ine stranice.]
http://hctv.humnet.ucla.edu/departments/linguistics/VowelsandConsonants/
[UCLA Phonetic Lab, stranice s tekstovima P. Ladefogeda i zvunim zapisima najrazliitijih glasova i
glasnienja. Malo nepraktine, ali mnogo materijala.]
http://en.wikipedia.org/wiki/International_Phonetic_Alphabet
http://en.wikipedia.org/wiki/Wikipedia:IPA
http://en.wikipedia.org/wiki/Consonant
http://en.wikipedia.org/wiki/Vowel
[Wikipedia, da, dapae.]
Svojedobno veoma dobra stranica http://archive.phonetics.ucla.edu/ prestala je postojati (projekt se ugasio).

I. Marković, Fonologija I Morfonologija 2012-13, Predavanja PDF

Transféré par

Informations du document

Titre original

Copyright

Formats disponibles

Partager ce document

Partager ou intégrer le document

Options de partage

Avez-vous trouvé ce document utile ?

Ce contenu est-il inapproprié ?

Droits d'auteur :

Formats disponibles

I. Marković, Fonologija I Morfonologija 2012-13, Predavanja PDF

Transféré par

Droits d'auteur :

Formats disponibles

FILOZOFSKI FAKULTET SVEUILITA U ZAGREBU

Hrvatski standardni jezik:

IZVEDBENI NASTAVNI PLAN (SILAB) ZA KOLEGIJ

RED PREDAVANJA PO TJEDNIMA

13. Slog III.

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2012.

Hrvatska fonologija i morfonologija 01

ODREDBENA OBILJEJA LJUDSKOGA JEZIKA

Pred nama su dva semestra u kojima se bavimo fonologijom i morfologijom te

Jezik je sustav. Sustav je ukupnost jedinica i njihovih meuodnosa. Budui da su jedinice

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2012.

Hrvatska fonologija i morfonologija 01

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2012.

Hrvatska fonologija i morfonologija 01

I. Odredbena obiljeja koja se tiu glasovno-slunoga kanala ljudske komunikacije

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2012.

Hrvatska fonologija i morfonologija 01

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2012.

Hrvatska fonologija i morfonologija 01

Pokuaji da se majmune naui ljudskomu (engleskomu) jeziku traju od 1930-ih.

impanze Viki i Gua (1933) unato dugogodinjem pouavanju nauile 4 rijei.

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2012.

Hrvatska fonologija i morfonologija 01

III. Odredbena obiljeja koja se tiu semantike ljudskoga jezika

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2012.

Hrvatska fonologija i morfonologija 01

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2012.

Hrvatska fonologija i morfonologija 01

Kao vana za ljudski jezik arbitrarnost je uoena u F. de Saussurea (1916). Strukturalna je

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2012.

Hrvatska fonologija i morfonologija 01

V. Odredbena obiljeja koja se tiu ljudskoga jezika kao koda

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2012.

Hrvatska fonologija i morfonologija 01

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2012.

Hrvatska fonologija i morfonologija 01

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2012.

Hrvatska fonologija i morfonologija 01

antroposemioze (npr. E. H. Lenneberg, N. Chomsky), vele da se nijedna vrsta ne moe

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2012.

Hrvatska fonologija i morfonologija 01

Tablina usporedba odrednic ljudskoga jezika sa zoosemiotikim sustavima20

DF 2. Posvudni prijenos, usmjeren prijam

DF 5. Potpuna povratna sprega

DF 10. Izmjetenost znaenja

DF 14. Mogunost laganja

DF 13. Predaja u naslijee

DF 12. Dvostruka ralanjenost

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2012.

Hrvatska fonologija i morfonologija 01

ARTIKULACIJA LJUDSKOGA JEZIKA

Artikuliranost (articulus lat. lanak, dakle artikulacija je ralamba, lanjenje), odnosno

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2012.

Hrvatska fonologija i morfonologija 01

morphophonemics) jest jezikoslovni nauk o promjenama fonova onda eventualno i fonema

/b/ /a/ /k/

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2012.

Hrvatska fonologija i morfonologija 01

Trea artikulacija ralanjivanje je fonema i fonova na razlikovna obiljeja.24 Ovisno o

zvuni dvousneni konsonant

zvuni difuzni gravisni bemolni konsonant

srednji otvoreni/niski nezaobljeni vokal

bezvuni jedreni konsonant