Jezik kao sredstvo komunikacije

Osnovna funkcija jezika je komunikativnost. Dakle, on slui kao sredstvo sporazumijevanja.

Jezik jeste bitno, ali ne i jedino sredstvo kojim se moemo sporazumjeti. itav je niz drugih znakovnih
sistema: saobraajni znaci, pismo ljudi oteenog vida, geste, mimika, nain odijevanja, osobni prostor...
Sve naine komunikacije prouava semiologija ili semiotika, nauka o svim znakovnim sistemima.
Prirodni ljudski jezik jeste univerzalno sredstvo komunikacije i zato zauzima centralno mjesto meu svim
ostalim komunikacijskim sistemima. Naime, svi ostali znakovni sistemi mogu se prevesti na ljudski, a
ljudski se teko prevodi na njih.
Komunikacija se smatra ostvarenom, ako je informaciju putem poruke poiljalac ili adresant poslao
ili enkodirao primaocu ili adresatu, koji ju je dekodirao. Da bi se komunikacija ostvarila, potrebno je da i
poiljalac i primalac znaju jezik ili kod. Ukoliko ne znaju, uvodi se trei lan prevodilac. Poruka se
prenosi komunikacijskim kanalom (zranim ili elektromagnetskim valovima, papirom i sl.) Ako je poruka
ometana, dolazi do smetnje u komunikacijskom kanalu, npr. gubljenje signala telefona, ometanje drugim
zvucima... Ono o emu se govori, naziva se referent.
Zahvaljujui svemu navedenom, ostvaruje se interakcija govornika.

Odnos jezika kao komunikacijskog sistema i drutva prouava sociolingvistika.

Predmet njenog izuavanja su pravila izbora i kombinovanja jezikih sredstava, ovisno o drutvenom
kontekstu u kojem se komunikacija ostvaruje. Podjednako se zanima za jezik pojedinca i grupe.
Osnovni sociolingvistiki termini su:
govorni dogaaj
govorni in
govorna situacija
govorna uloga
govorni predstavnik i
govorna zajednica

Govorni dogaaj
Govorni dogaaj je ostvareni proces komunikacije izmeu dva ili vie govornika. Duina mu nije
bitno razlikovno obiljeje; moe biti sastavljen od jedne reenice (iskaza), grupe rijei, niza kraih ili duih
iskaza i sl.
Govorni dogaaj ostvarili smo: kada nekog u prolazu pozdravimo ili ga opomenemo; kada due i ozbiljno
raspravljamo o neemu na naunom simpoziju, ali i kada oputeno razgovaramo u kafiu, gov.dogaaj je i
debata, intervju, predavanje, pismo, telefonski razgovor, itd. Moe biti ostvaren u usmenoj i pismenoj formi.
Obino ima prepoznatljiv poetak i zavretak, ali i konvencionalne pozdrave.
U govornom dogaaju bitno je da sagovornici poznaju verbalne i neverbalne norme meusobne interakcije,
koje prate govorni dogaaj i esto ga dodatno odreuju: geste, mimika, brzina i glasnoa govora, pauza,
intonacija, boja glasa,...npr. intonacija je sasvim drugaija kada se najavljuje govornik pri komemorativnoj
sjednici od najave govornika prilikom neke sveanosti.

Govorni in
Dijelovi govornog dogaaja nazivaju se govornim inom. On se sastoji od jednog iskaza koji
poiljalac uputi primaocu.

Govorna situacija
Izbor jezikih sredstava pri prijenosu obavijesti ovisi o govornoj situaciji, o namjerama govornika, o
cilju komunikacije...Razumijevanje poruke uvjetovano je kontekstom. Jedna te ista rije moe imati razliita
znaenja u razliitim govornim situacijama.
Govorna situacija obuhvata tzv.stvarni kontekst, npr. as bosanskog jezika, odmor, gledanje utakmice,...
Ukoliko znamo odabrati odgovarajue rijei (npr.emotivno-ekspresivnu leksiku, argonizme, strune
termine...ovisno od situacije), izabrati duinu poruke, intonaciju i sl. poznajemo jezik i njegove stilske i
izraajne mogunosti.
Razliite situacije trae odgovarajuu odabir rijei, njihov oblik, konstrukciju, nain obraanja, poetak...ovisno o tome kome, kada, o emu, gdje i s kojom namjerom govorimo.
Usmena komunikacija je sklonija spontanoj promjeni. Govorna situacija je posebno bitna za pismenu
poruku jer se poruka priprema za odreenu govornu situaciju.

Govorne uloge
Govornici se tokom samo jednog dana nau u nizu socijalnih uloga: npr. uenik (u koli), dijete (u
kui), gledalac (na koncertu), kupac (u prodavnici)... Govorne uloge nisu iste kada govorimo o poslovanju
nekog preduzea i, recimo, liku iz nekog knjievnog djela ili o kolskom turniru. Razliita socijalna uloga
podrazumijva i razliitu govornu ulogu.
Govorna uloga moe biti ravnopravna (kada sagovornici upotrebljavaju zamjenice: ti-ti ili vi-vi, npr.uenikuenik; profesor-profesor) i neravnopravna (ti-vi, vi ti; uenik profesor, starija osoba-mlaa osoba).
Govorne uloge nisu stvorene za sva vremena, sa promjenom drutva i one se mijenjaju, idu u pravcu
demokratizacije, jednakosti i ravnopravnosti, ne na taj nain da se govorne uloge ukidaju nego se jezike
osobine u razliitim govornim situacijama mijenjaju, npr.nain obraanja (nekada se nepoznatoj osobi
obraalo sa: tetka, strina,..., a danas gospoo i sl., djeca roditelje oslovljavala sa Vi).

Govorni predstavnik
Govorni predstavnik je svaka osoba koja posjeduje jeziku sposobnost da komunicira zahvaljujui
znanju jezika. Ona posjeduje tzv. kompentenciju koda (znanje jezika) i kompentenciju komunikacije (pravila
upotrebe jezika). To znanje podrazumijeva i znanje drugih, nejezikih, sredstava koji prate komunikaciju.

Govorna zajednica
Govorni predstavnici ine govornu zajednicu. Zajedniko im je znanje istog jezika u razliitim
govornim situacijama. Zajednica moe biti jednojezika, dvojezika (bilingvalna) i viejezika.
Jednojezika zajednica raspolae znanjem jednog jezika, kao svojim komunikacijskim sredstvom.
Bilingvalna govorna zajednica je kada njeni predstavnici znaju dva jezika i naporedo ih
upotrebljavaju (npr. dijete roditelja koji govore razliitim jezikom, imigranti...).
Slian pojam bilingvizmu je diglosija, kada je upotreba dvaju jezika, poznatih jezikoj zajednici, razliita:
jedan je slubeni i opi jezik javne komunikacije, koji je pod nadzorom drave i njenih institucija (radio,
TV, administracija, prosvjeta i sl.) i neslubeni, kojim govorni predstavnici razgovaraju meusobno u kui,
na ulici itd. Primjer takve diglosije jeste i arapski jezik, iji standardni dio Arapi ue gotovo kao strani jezik
za razliku od regionalnih varijanti kojima govore.
Viejezika zajednica raspolae znanjem vie jezika i njima ostvaruje komunikaciju, obino u
vienacionalnim zajednicama (npr. vicarskoj). Vie govornih zajednica moe dijeliti isti jezik (npr.panski).