Académique Documents
Professionnel Documents
Culture Documents
Maja Todorovi
92
Ibid. 220.
Michael Fox and Miles Kemp, Interactive Architecture, New York, Princeton Architectural Press, 2009, 58.
Ibid. 1618.
Friedrich Von Borries, Stephen P. Walz, Matthias Bottger (eds.), Space, Time, Play: Computers Game, Architecture
and Urbanism: The Next Level, BaselBostonBerlin, Birkhauser, 2007, 234.
6
93
arko Pai, Vizualizacija svjeta: Suvremena umjetnost kao zgoda/odgoda slike, http://www.scribd.com/
doc/16288656/Vizualizacija-svijeta-arko-Pai, pristupljeno: 24. 06. 2011.
8
Elizabeth Grosz, Architecture form the Outside: Essays on Virtual and Real Space, Cambridge,The MIT Press,
2001, 7683.
10
11
94
Ibid. 84.
to ukazuje na injenicu da je sajber-prostor mesto prekoraenja i prevazilaenja ogranienja telesnosti posredstvom misli, iji intenzitet sugestivnosti potvruje stepen uticaja iskustva virtuelnog
na nain poimanja materijalnog u domenu arhitektonskog prostora.
Sa druge strane, neosporna je injenica, kako i Gros potvruje, da ne postoji mogunost
oslobaanja od tela, prostora i realnog i da sajber-prostor treba posmatrati kao jedan od vidova
produenja i stimulacije ljudskog tela.12 Ona objanjava da sajber-prostor omoguava povezivanje
tela i njegovih elja koje postoje u telu i pre uvoenja novih tehnologija. Istie, takoe, da se
problem odnosa virtuelnog i realnog, misli i tela, mora razreiti u okviru realnog prostora, prostora arhitekture.13 Da li to znai da osnovna funkcija arhitekture, u cilju pomirenja materijalnog
bivstvovanja oveka i njegove potrebe za virtuelnim mora biti ostvarivanje virtuelnog iskustva u
njenim fizikim okvirima?
Odgovor na ovakvo pitanje moe se prepoznati u radu avangardnih pokreta ezdesetih godina 20. veka u projektima eksperimentalne arhitekture koji su se bazirali na primeni savremenih
tehnologija u cilju redefinisanja uloge arhitekture. U ostvarivanju zamisli eksperimentalnog
kolektivizma autori su videli tehnologiju kao osnovno sredstvo izraavanja misli, volje, namera
stanovnika, u neprekidnoj igri koja se ostvaruje promenom ivotnog okruenja. Njihovi koncepti
su podrazumevali istovremeno i zamisao o oslobaanju arhitekture od potrebe da stvara slike i
objekte, to bi rezultiralo arhitekturom koja postaje mnotvo razliitih aktivnosti menjajui odnos izmeu objekta i ideje, odnosno forme i sadraja, koje vie ne bi uslovljavale meusobno
postojanje. Njihova reenja za slobodno ivotno okruenje, neoptereeno slikama, su anti-kua,
nevidljiva arhitektura, gradovi bez objekata.
Osnovna zamisao avangardne arhitekture je bila da ostvari virtuelno iskustvo i to je po reima
Leva Manovia, inila psihofizikim uticajima prostora, dizajniranim sa ciljem podravanja
modela slobodne, kolektivne kreativnosti i interakcije unutar otvorenog sistema, dok danas
audio-vizuelna arhitektura to ini iskljuivo poveavanjem dimenzija fasada-ekrana14. Avangardna arhitektura je virtuelni doivljaj videla kao svet van drutvenih, prostornih i vremenskih
ogranienja, dok ga savremena arhitektura vidi iskljuivo u prisustvu promenljivih digitalnih
slika. U savremenom nainu shvatanja virtuelnog Manovi i vidi nemogunost ostvarivanja
avangardnih ideja, odnosno vidi smrt utopije15.
Ukoliko prihvatimo da arhitektonske utopije nisu ostvarive, da je iluzorno promiljati
drugaije fiziko okruenje za Homo Ludensa ili Elektronskog Aboridina, ve iskljuivo za
potroaa, pripadnika svakog oblika robnog konzumerizma, postavlja se pitanje da li je mogue
izvriti intervencije na arhitekturi nezavisno od postojeeg drutvenog sistema i osloboditi arhitekturu od slika koje zarobljavaju mogunost ostvarivanja pravog virtuelnog iskustva. U tom
kontekstu bi se zamisao negiranja arhitektonske forme mogla zameniti konceptom forme nezavisne od drutvenih uslova, koja bi se bazirala na digitalnoj tehnologiji.
Arbitrarna arhitektura
Koncept oslobaanja arhitekture od slika, bie baziran na zamisli amerikog arhitekte Pitera
Ajzenmana (Peter Eisenman) o arbitrarnoj arhitekturi koja ne oznaava nita van sebe, a koju je
izloio u tekstu The End of the Classical; The End of the Begining; The End of the End. Dovodei u
pitanje osnovne postulate na kojima se bazira legitimnost odreenog izraza ili stila u arhitekturi,
12
Ibid. 18.
13
Ibid. 82.
14
Lev Manovich, Avant-garde, Cyberspace and Architecture of the Future , op. cit.
15
Idem.
95
Ajzenman predlae arhitekturu koja nema poreklo i nema zavretak kao utemeljenje u odreenim
drutveno-kulturnim vrednostima. On takvu arhitekturu definie kao ne-klasinu, kao arhitekturu izvan ogranienja klasinog modela, arhitekturu kao nezavistan diskurs, osloboenu
znaenja, arbitrarnu, vanvremensku16. Ajzenman pod tim podrazumeva arhitekturu koja se ne
oslanja na opteprihvaene drutvene vrednosti ije poruke ispisuje u svoju strukturu i koja je
imuna na definicije odreenog poretka. To bi trebalo biti arhitektura koja ne pokuava da simulira realnost i da sakrije razliku izmeu reprezentacije i realnosti, ve da naglasi tu razliku, da
naglasi svoju arteficijalnost i pokae sebe kao istu fikciju. U bodrijarovskom smislu trebalo bi da
predstavlja desimulaciju, odnosno da zastupa iskljuivo samu sebe.
Ajzenman se zalae da arhitektura ne trai svoje poreklo i poetak u klasinim konceptima,
ve trai model uspostavaljanja arhitekture na arbitrarnim takama u vremenu kada poinje
arhitektonski proces17. Insistira na vetakom poreklu koje ne mora da ima odreeni rezultat,
ve samo da sadri motivaciju kao aktivnost, poetak procesa. Drugim reima, Ajzenman vidi
arhitektonski objekat kao otvoren proces bez poetka i bez kraja, koji se bazira na potpuno proizvoljnom inicijalnom impulsu. Na taj nain on eli da istakne unutranju prirodu aktivnosti arhitekture, pre nego odreeni pravac koji njen pokret treba da prati. Proizvoljan poetak ne moe
pokrenuti proces koji vodi ka zavretku s obzirom da motivacija za promenom stanja ne moe
dovesti do nepromenjenog stanja, odnosno do kraja. Kraj koji Ajzenman pokuava da izbegne
jeste kraj kao vrednou optereen efekat napretka ili pravca istorije18. Kraj koji on predlae je
otvoreni kraj, nepostojanje kraja, konstantan proces transformacije bez odreenog cilja. Arhitektura bez kraja bi bila mesto invencije koje se menja i prilagoava svakom momentu, a ne
reprezentacija vrednosti druge arhitekture. Rezultat ovakvog pristupa arhitekturi Ajzenman ne
pokuava da sagleda putem odreene estetike objekta u klasinom smislu, ve poetikom arhitektonskog teksta19. Vienje objekta kao teksta suprotstavlja se reprezentaciji objekta kao serije
slika koje referiu na druge vrednosti.
Piter Ajzenmanovo vienje arhitekture, udaljeno od svih tradicionalnih konvencija i okrenuto ka ostvarivanju njenih novih vrednosti i potencijala, zasnovano je na teoriji francuskih filozofa
ila Deleza (Gilles Deleuze) i Feliksa Gatarija (Felix Guattari). Po reima Elizabet Gros, Delez je
svojim pisanjem o virtuelnosti napravio veliki uticaj na polje arhitekture i to ne samo u smislu
inkorporacije tehnologije, ve otvorenosti arhitektonskih objekata ka budunosti i virtuelnosti.20
Drugim reima, Delez je pokrenuo pitanje virtuelnih objekata, a ne samo virtuelnih tehnologija.
Koncept virtuelnog u odnosu na aktuelno, koje Delez preuzima od Bergsona (Henri Bergson),
se odnosi na koncept budunosti koji proizlazi iz stalne promenljivosti i neprihvatanja stabilnosti.21 Otvorenost prema budunosti i onome to ona moe da donese podrazumeva prihvatanje
koncepta virtuelnosti. Pod virtuelnou se, zapravo, podrazumevaju osobine stvari koje jo nisu
aktuelizovane. U tom kontekstu se za arhitekturu, koja uglavnom razmatra prolo ili istorijsko
vreme, vezuje i koncept budueg vremena koje u sebi sadri potencijal za razvoj neeg drugog od
aktuelnog i sadanjeg.22
Peter Eisenman, The End of the Classical; The End of the Begining; The End of the End, u: Michael Hays (ed.),
Architecture Theory since 1968, Cambridge, The MIT Press, 1998, 530.
16
96
17
Ibid. 532.
18
Idem.
19
Ibid. 533.
20
21
Ibid. 13.
22
Ibid. 83.
24
Andrew Ballantyne, Deleuze and Guattari for Architects, LondonNewYork, Routledge, 2007, 79.
25
Ibid. 34.
26
Ibid. 37.
27
28
Gilles Deleuze, Difference and Repetition, New York, Columbia University Press, 1994, 55.
29
30
Ibid. 70.
31
Ibid. 118.
97
opozit vremenu, ve je kao i vreme odreen kretanjem i samim tim otvoren za transformaciju. To
je prostor koji nije pasivan, niti definisan sadrajem, ve je pokretljiv, transformabilan i sposoban
da se odvija uvek kao novi prostor. Odreen je virtuelnou, kao beskonanim mogunostima
delovanja na materiju i prostor u vremenu.
Evolutivna arhitektura
Digitalnu tehnologiju unutar arhitekture, u odnosu na Delezovu teoriju, moemo posmatrati
kao produenje tela arhitektonskog objekta, generativnu silu koja omoguava ostvarenje virtuelnih aspekata samog objekta. Dinaminost i interaktivnost, kao karakteristike digitalne arhitekture, mogu biti upotrebljene u postizanju transformabilnosti i mutacija arhitektonskog prostora
kojima se postie promena njegovog stabilnog, unapred odreenog identiteta.
Interaktivnost arhitekture odnosi se prevashodno na odnos izmeu arhitektonskog objekta i
korisnika, komunikaciju koju meusobno uspostavljaju, kao i odnos izmeu arhitekture i njenog
okruenja. Ona podrazumeva kapacitet odreenog objekta da prihvati afektacije sila iz okruenja,
ali i da promeni stanje svojih unutranjih sila pod ovim uticajima. U svom eseju Conversational
Environments Rori Glin (Ruairi Glynn), pokuavajui da objasni termin interaktivnost, pravi razliku izmeu zatvorenih sistema koje karakteriu ograniena pravila unosa podataka i parametara koji se ne mogu proiriti i u kome je interakcija uesnika zapravo aktivnost podreena
predodreenom algoritmu, i sistema koji je sposoban da sam prilagodi svoje ponaanje i time
uspostavi odnos koji je slian konverzaciji izmeu ljudi, a koji karakterie tenja da se uspostavi
zajedniki diskurs kroz meusobne pregovore i razumevanje.32 Na ovaj nain on pokuava da
naglasi da je pravi interaktivni sistem onaj koji je otvoren za promene i mogunost da prilagoava
svoje ponaanje izvan unapred zamiljenih ideja dizajnera, odnosno predstavlja mainu bez
odreenog cilja, mainu koja se razvija33. Koncept interaktivnosti, o kom govori Glin, ukazuje
na specifian pravac u razvoju arhitekture kao novomedijske prakse koji insistira na sistemima
koji ue od okruenja i korisnika sa kojima stupaju u konverzaciju i predstavlja neto vie od
izvoenja dogaaja koji se manifestuje jednosmernom afektacijom ljudi kao uesnika.
Primenom ovakvih sistema, arhitektura bi kao dinamino telo bila sposobna da reaguje na set
koncepata koje korisnici prostora unose i da pod uticajem istih proizvodi promenjena stanja svoje fizike strukture. Ulazak svakog novog seta eleih maina pojedinaca ili grupe korisnika, koji
se manifestuje njihovim kretanjem, i tretiranje prostora, stvorio bi uslove za nastajanje i odvijanje
novih prostora, drugaijih u odnosu na postojei aktuelni prostor, definisan sadanjim trenutkom. Na taj nain bi Ajzenmanov koncept arhitekture kao beskonanog procesa, bez odreenog
kraja, bio ostvaren. Poetak, inicijalni impuls koji pokree promene u ovakvoj arhitekturi jeste,
po Ajzenmanovoj zamisli, vetaki i arbitraran, ali potie od ljudi, grupa ili pojedinaca, koji svoje
drutveno, odreeno ponaanje prenose na arhitekturu. Postavlja se pitanje da li se poreklo arbitrarne arhitekture moe pronai i van kulturalnih okvira.
Inicijalni impuls za pokretanje arhitekture kao procesa moe se nai u prirodi. Priroda se
u odnosu na arhitekturu manifestuje kao izvor materijala koji se koriste u realizaciji arhitektonskih prostora i u tom smislu je arhitektura deo prirode, ali se prepoznaje i kao inspiracija za
bezgranine transformacije i prevazilaenje ogranienja, evoluciju i uvek novo nastajanje. Sa aspekta digitalne arhitekture priroda se moe koristiti kao model za simuliranje prirodnih procesa
koji e biti realizovani u okviru arhitektonskog procesa i arhitektonske strukture. Ovakav pristup
kreiranju arhitektonskog prostora naziva se organskim.
Ruairi Glynn, Conversational Environments Revisited, www.interactivearchitecture.com, pristupljeno. 18. 09.
2010.
32
33
98
Michael Fox and Miles Kemp, Interactive Architecture..., op. cit. 14.
Organski pristup razvoju digitalne arhitekture, koji pretpostavlja kao svoj uzor model iz
prirode, predstavlja okruenje koje poseduje evolutivne uzorke sa baznim kodom i inherentnim
programom koji strategijski alje informacije tako da generie rast formi i oblike ponaanja u
okviru odgovarajueg konteksta.34 Modeli iz prirode, koji mogu da budu inspiracija za organsku arhitekturu, nisu samo prirodni oblici i strukture, ve unutranja logika njenih morfolokih
procesa. To znai da digitalna tehnologija koristi modele odreenih prirodnih procesa koje u
vidu digitalnih informacija ugrauje u procese razvoja arhitektonske forme. Odatle proizlazi da
pokreta procesa razvoja i promene arhitektonskog prostora nee biti iskljuivo originalna zamisao dizajnera, podlona promenama usled interakcije sa korisnicima, ve e na kreativne zamisli
arhitekte biti primenjena generativna pravila pozajmljena iz prirode, koja e odreivati evolutivni
tok arhitektonske strukture i njeno ponaanje u odnosu na okruenje i korisnike. Kao rezultat
ovog sloenog procesa trebale bi da se pojave potpuno neoekivane arhitektonske forme. Mada
poetak ovog proizvodnog procesa pripada oveku, dizajneru i njegovoj kreativnosti i sposobnosti da zamisli, pretpostavi, definie i programira inicijalne podatke koji predstavljaju zaetak,
korene budueg objekta organske arhitekture, pravac mogueg evolutivnog razvoja objekta, koji
je odreen genetikim kodom prirode, umanjuje znaaj uea projektanta u celokupnom procesu i doprinosi ostvarivanju autonomije arhitektonske strukture.
Don Frejzer (John Frazer) u svom delu An Evolutionary Architecture, objanjava da ovaj koncept digitalne arhitekture koji nastaje uz primenu genetikih kodova ima za cilj uspostavljanje
simbiotikog ponaanja i metabolike ravnotee okruenja, kao to je to karakteristika prirodnog okruenja, a da je arhitektura koja proizilazi iz tog procesa iva, evoluirajua stvar35. Frejzer navodi da ovakav nain projektovanja predstavlja vid dizajniranja vetakog ivota kojim se
proizvode artefakti koji stupaju u interakcije i evoluiraju u harmoninom odnosu sa prirodnim
silama, ukljuujui i one drutvene36. Arhitektura na taj nain postaje oblik vetakog ivota.
Proces arhitektonskog projektovanja se u ovom sluaju na odreeni nain poklapa sa potrebama i
nainima funkcionisanja moderne nauke koja tei da primenom kompjuterskih modela simulira
morfoloke procese iz prirode. To ukazuje na injenicu da savremeni i tehnoloki unapreeni
pristupi arhitekturi ukljuuju, u procese projektovanja i realizacije fizikih prostora, ne samo
tehnologiju, ve i nauku.
Proces realizacije kompjuterski simuliranih struktura na realnom modelu se postie inkorporiranjem genetikog programa u materijale od kojih e budui objekat biti sainjen i proizvodnjom samokonstruiue arhitektonske strukture. Frejzer navodi da bi to bilo mogue primenom
molekularnog inenjeringa, nanotehnologije ili ak genetskog inenjeringa, ime bi se, upotrebom ivih organizama, proizvele strukture koje odgovaraju potrebama stanovanja ljudi.37 On,
takoe, predvia mogunost stvaranja rastuih arhitektonskih struktura iz jedne jedine elije ili
semena, odnosno predlae stvaranje arhitekture ni iz ega, stvaranje arhitekture bez pretpostavki,
bez projektovanja.38 Takva arhitektura se, po njegovim reima, ne bi zasnivala na strategiji, ve
na slepoj taktici. Svaki arhitektonski oblik bi poticao iz istog korena koji bi bio implementiran,
zasaen u odreenom okruenju pod uticajem ijih sila bi se razvijao u nepredvidive forme.
Arhitektura bi u tom sluaju u potpunosti bila deo nauke, proizvedena laboratorijski kao nova
vrsta ivota. Uee dizajnera, projektanta u tradicionalnom smislu bi gotovo nestalo i arhitekturu bi u potpunosti stvarali naunici.
34 Ibid. 49.
35 John Frazer, An Evolutionary Architecture, London, Architectural Association, 1995, 9.
36 Ibid. 10.
37 Ibid. 102.
38 Ibid. 101.
99
Po reima Elizabet Gros, arhitektura se uvek nalazila izmeu prirode i kulture kao odreena
vrsta kontaktne zone, interfejsa koji pregovara izmeu prirode koja se postavlja kao otpor i kulture koja se postavlja kao ogranienje39. Arhitektura u odreenom smislu oslikava odnos izmeu
prirode i kulture koji se moe definisati kao suprotstavljajui, ali i promenljiv, s obzirom da je
priroda, nekada dominantan i definiui pol ovog dijalektikog para, postala samo ostatak kulture.40 Sa druge strane, priroda predstavlja prostor u odnosu na koji i arhitektura i kultura definiu
svoje identitete. To znai da prevazilaenje granica arhitekture uz pomo modela iz prirode, zapravo, podrazumeva i prevazilaenje granica same kulture.
Trend uplitanja prirode posredstvom nauke u okvire arhitekture i umetnosti, kako je ve prikazano, oslikava prisustvo bio-naunih dostignua u kulturi, generalno. U okviru dominantno
vizuelne kulture sadanjice dolo je do promene na nivou slike kao dominantnog medija. arko
Pai navodi da je upravo na temelju najnovijih bio-naunih dostignua dolo do promene statusa
slike koji je Vilijam Miel (William Mitchell) oznaio kao bio-slikovni zaokret (biopictorial
turn).41 Po Paievim reima digitalne bio-slike jesu slike vetakog ivota kao virtuelno-realnog
ivota uopte, odnosno to su slike koje prikazuju tehnologijski proizvedene oblike novog ivota.42
On, takoe, navodi da je ideja umetnosti kao proizvodnje estetskih objekata u okviru koje umetnik ima ulogu subjekta stvaralatva, a svet ini horizont smisla iz kog proizlazi svaka mogua
dekonsktrukcija takvog smisla, potpuno promenjena. Umetnik vie nije subjekat, niti je svet vie
objekat ili horizont smisla iz koga se crpi inspiracija, ve je svet autogenerativni koncept naune
proizvodnje i konstrukcije unutar medijski odreenog prostora43. Pai izvodi zakljuak da je
takva umetnost potpuno proiena od vezanosti za mit, kulturu, drutvo, religiju i da vie nije
autoreferencijalni sistem znakova, te se pita da li umetnost koja je potpuno osloboena od svega
spoljanjeg moe i dalje zadrati naziv umetnost.44 Isto se pitanje moe postaviti i u odnosu na
arhitekturu. Da li bi arhitektura osloboena kulture i oveka, stopljena u potpunosti sa naukom,
bila arhitektura u tradicionalnom smislu?
Literatura:
Ballantyne, Andrew, Deleuze and Guattari for Architects, LondonNewYork, Routledge,
2007.
Borries, Von Friedrich, Stephen P. Walz, Matthias Bottger (eds.), Space, Time, Play: Computers Game, Architecture and Urbanism: The Next Level, BaselBostonBerlin, Birkhauser, 2007.
Deleuze, Gilles, Difference and Repetition, New York, Columbia University Press, 1994.
Fox, Michael and Miles Kemp, Interactive Architecture, New York, Princeton Architectural
Press, 2009.
Frazer, John, An Evolutionary Architecture, London, Architectural Association, 1995.
Gausa, Manuel, The Metapolis Dictionary of Advanced Architecture: City, Technology and
Society in the Information Age, Barcelona, Actar, 2003.
100
39
40
Idem.
41
42
Idem.
43
Ibid. 74.
44
Ibid. 85.
101