Académique Documents
Professionnel Documents
Culture Documents
Stoji iza mene daleko, petnaest i vie godina daleko, prigueno bosansko djetinjstvo.
Da li se sjeam? Bila je jedna kutija soba, i po njoj ilo napaeno mravo lice, noge u
papuama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do pei, od
ruka do veere, od jeseni do proljea, u zidovima, meu etiri zida, uzidan, tekao je nelijep
enski ivot.
Sjeam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su djeije igre i crne poderane seoske
koulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" amila je mati i krpila.
Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz enskih obraza.
Sjeam se: jurili smo po vrajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz djeije
razigrane prostore, zaboravljajui otii pet puta na dan u damiju i poslije su oeve batine bile
svretak radosti. Mati je sumorno posluna i priguena kao i mi, suzila: "Svoj je otac, kad malo i
udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je
okretala.
Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, neodigrane igre, ena sakrivena u tami i oev
nemilosrdni pogled. Straarska sablja to je goropadno gonila kroz sokake... Rasli smo.
Da mi se nijesi maknuo ispred kue. Jes' uo? Nemoj da te ja pruljom (ipkom) pitam e
si bio! A sad abdest pa namaz.
Zid pred sitnim djeijim eljama.
Uiteljeva ipka bila je dua od oeve, a djeca su u koli zaplaeno utila. Moj pla...
Sjeam se majke: blijedila je.
Sakrivena iza alosnog crnog vela, "vale", uvijena u iroko platno, zar, krila se od ljudi
kada je u rijetke dane trebalo proi ulicom. Kroz na "halvat" prolazile su tetke, daidince, nane,
babe, ene i ene, donosile na licu mrke vale, u zjenicama pokornost. Ispijale su kahve,
razgovarale o kouljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naiao.
uah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama?
Tada smo smjeli, da ne smetamo po kui, izii na sokak. Igrali smo se pred kuom i
enjivo zurili u daleke vrhove brda to se miluju sa oblacima.
I rasli smo.
Svake druge godine po jedno dijete dolo bi meu nas. Majka bi tada obino leala. Samo
ne znam zato sam sve ee bivao mlaen, zato majine oi postajahu dublje i zato smo izjutra
Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i ara izjurila je mati i stala pognutih ruku nad
zgnjeeno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio
sam, oajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko zainjala se
luda misao: moda sve ovo i nije ovako... nije istina*
A majka je imala iroko razrogaene oi. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom
pranjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjeam
da lije, najzad bilo sunca i praine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni jo uvijek kao teret
da poiva beskrajno rjeita ukoenost majinih odiju.
Zatim je doao otac. Stajao je zaprepaten, malo utao, onda vidjevi majku nepokrivenu
namrgodio se:
Zar ne vidi da te vas dunjaluk gleda. ta si izlazila brez vale. Unilazi.
***
Sjeam se: polazio sam "na kole". Mati je grcala ispraajui me:
Pripazi, sinko, grad je dumanin. Ne idi sredinom dade, satrae te togod, ama nemoj ni
plaho uz kraj da te, boj se, ne udari neta s krova, vego hajde 'nako, 'nako...
Dalje nije znala. Ili nije mogla?...