TEMA BROJA

NIEOVA FILOZOFIJA
Arhe VIII, 15/2011
UDK 14 Nietzche F.
124
17 : 161.225.23
Originalni nauni rad
Original Scientific Article

MILENKO A. PEROVI1
Filozofski fakultet, Novi Sad

EETHOS I BLONDE BESTIE.

APORETIKA NIEOVE KRITIKE MORALA
Saetak: Namjera ovoga teksta sadri se u kritikoj interpretaciji Nieove kritike morala.
Autor najprije analizira znaenja glavnih Nieovih etikih pojmova: die Moral, die Moralitt,
die Sitte i die Sittlichkeit. Analiza otkriva da ti pojmovi nijesu filozofsko-etiki utemeljeni bez
protuvurjeja. Pokazuje se da Nieova kritika morala ne pogaa moralni fenomen, nego obiaje,
socijalne konvencije i konformizam. U tome je kontradikcija u Nieovoj kritici morala. Stav
o kontradikciji autor protee na cjelinu Nieove filozofije, jer se odnos posebnih uenja u njoj
pokazuje kao teleologija antiteleologije.
Kljune rijei: moral, die Sitte, die Sittlichkeit, teleologija, antiteleologija

Kritika morala bitni je dio Nieove filozofije. Kritika te kritike vodea je namjera ovoga rada. Na prvom je koraku doekuju tekoe koje implicite i explicite potiu od Niea.
(1) Moral kao nain praksisa ne moe se kritiki promiljati u otklonu od povijesti
filozofsko-etikog pojma morala. Filozofsko-etika refleksija pojma morala neodvojivi
je dio povijesti fenomena morala. Kritiko promiljanje pojma i fenomena morala trai
visoku kulturu filozofskog miljenja. Sporno je pitanje o temeljitosti i irini Nieove filozofske kulture i njegovom poznavanju povijesti filozofije. Drimo da kultura filozofskog
miljenja, filozofska obrazovanost te bazini pogled na svijet koji ini osnovu njegove filozofije nijesu u saglasju s najviim pretenzijama njegove filozofske kritike. Poznato je da
je Nieova filozofska kultura nesistematska, fragmentarna, a dobrim dijelom i neizvorna.
Polemikim suavanjem pogleda na svijet kojim se sijeku krila filozofskoj refleksiji dala
je Nieovoj filozofiji protejski karakter. U velikim misaonim zaokretima osnovne filozofske pozicije njegova se kritika morala uspostavljala kao gnijezdo protivrjeja.
1e-mail adresa autora: milenko.perovic@gmail.com

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

Istraivai Nieove intelektualne biografije s dovoljno dokaza utvrdili su da Nie

nije sistematski prouavao povijest filozofije studiranjem izvornih filozofskih djela. Plauzibilnost ovoga nalaza dokazuje se najuvjerljivije njegovim djelima. Znanja o filozofiji
crpio je, u prvom redu, iz sekundarne literature. U njoj su centralno mjesto imali Langeova Povijest materijalizma2 i Fierova Povijest novije filozofije3.Platona i Aristotela
studirao je ponajprije iz filologijskih pobuda. Izvjesno, njegovo poznavanje Aristotelove
filozofije bilo je nepotpuno. Temeljnije je studirao predsokratovce, posebno Heraklita.
Iako je njegova filozofija proeta latentnim spinozizmom, ponegdje i lako dokazivim direktnim uticajem, glavni izvor poznavanja stavova Spinozine Etike bilo mu je Fierovo
djelo. Preko Fiera i openhauera poznavao je ideje Kantove filozofije. Po svoj prilici,
od Kanta je itao samo Kritiku rasudne snage. Njemaki idealizam i Hegela nije studirao
iz izvornih djela, nego se oslanjao na openhauerovu kritiku. Svi njegovi iskazi o filozofiji njemakog idealizma, posebno o Hegelu, potpuno su nesigurni. S tom je filozofijom
izaao na kraj tako to je u svojim kasnijim djelima potpuno ignorisao. Nigdje ne
pominje svoje agilne i prominentne savremenike mladohegelijance. No znano je da je
itao djela Ludviga Fojerbaha i Davida Fridriha trausa. Ova dva kritiara hrianstva,
uz Bleza Paskala, na odluujui nain uticali su na formiranje njegovog kritikog odnosa
prema hrianstvu. Rano itanje Makijavelijevog Vladaoca odredilo je njegovu politiku filozofiju, ali jednako i kritiku morala. Sporno je pitanje koliko je na njega uticao
Maks tirner. Po jednom miljenju Niea je itanje tirnera uvelo u inicijalnu krizu
koja e ga odvesti prema openhaueru. Po drugom miljenju, najprije ga je izrekao E.
fon Hartman, dubina uticaja tirnera na Niea daje povoda prigovoru o plagijatorskom
odnosu. Iako se na Nieovoj kritikoj meti nalazio i moderni politiki socijalizam, nije
mogue nai posvjedoenje da su mu bila poznata djela Karla Marksa. Od cijele povijesti
etike Nie je sistematski recipirao samo francusku moralistiku iz perioda od kraja 16. do
kraja 18. vijeka (Larofuko, Montenj, amfor, Volter, Stendal etc.). Kao i Engelsu, Nieu
je omiljeni antagonista bio u njihovo vrijeme popularni filozof Eugen Diring. Teoriju
evolucije nije poznavao u izvornom obliku, nego preko Herberta Spensera i najznaajnijeg njemakog evolucioniste Ernsta Hekela. Istraivanja iz potonjih decenija pokazala
su neobinu slinost izmeu Nieovih shvatanja jezika i spoznaje s lingvistiko-gnoseolokim teorijama, dananjoj filozofskoj publici skoro nepoznatog, rusko-ukrajinskog
filozofa Afrikana Spira4. Nieove kritike pojedinih filozofa, kao i duhovno-povijesnih
fenomena esto u sebi sadre simplifikacije koje potiu iz sekundarne literature na kojoj
se on filozofski obrazovao. Najlake je posvjedoiti ovaj stav na pitanju o Nieovom
odnosu prema Kantu, teoriji evolucije i moralno-etikom fenomenu.
2Lange, Friedrich Albert (1866), Geschichte des Materialismus und Kritik seiner Bedeutung in der Gegenwart, Neudruck in 2 Bnden: 1974, Suhrkamp, Frankfurt am Main
3Kuno Fischer, Geschichte der neuren Philosophie.3. u. 4. Bd. Immanuel Kant und seine Lehre. 3. Aufl.
Verlagsbuchhandlung Fr. Bassermann, Mnchen 1882.
4Afrikan Alexandrowytsch Spir (rus. ; ukr.
; 1837-1890) rusko-ukrajinski filozof koji je pisao na njemakom jeziku. Teodor Lesing napisao je o
njemu svoju doktorsku disertaciju. O njegovom velikom uticaju na Niea napisano je nekoliko vrlo instruktivnih knjiga.

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

Njegova filozofija ima protejski karakter, ali njezina svjetonazorna osnova od poetka do kraja je ista: romantiarski inspirisani stav radikalnog odbijanja Moderne u
svim njezinim bitnim oblicima. I vodea intencija njegove filozofije nije se mijenjala
do kraja: izgradnja filozofske koncepcije koja postulira prevladavanje Moderne. Razvoj Nieove filozofije ini niz strategijskih promjena, obrta u filozofskim uvjerenjima
i samokritikih odbijanja vlastitih ranijih stavova. Bio je vrlo prijemiv za razliite, pa
i potpuno oprene misaone podsticaje. Gdje je najsnanija emfatinost iskaza o autoricitetu i misterijama nadolaska ideja u njegovu filozofsku imaginaciju, tu je Nie
po pravilu najmanje originalan. Prava autoriciteta na osnovnu svjetonazornu postavku,
na njezino opte filozofsko utemeljivanje, kao i na gotovo sve glavne teze Nieove
filozofije pripadaju njegovim bliim ili daljim prethodnicima. Skepsis prema modernoj
graanskoj epohi naslijedio je od njemakog romantizma. Radikalno odbijanje logocentrizma, posebno ideje uma, primio je iz opte filozofske atmosfere sloma filozofije njemakog idelizma u drugoj polovini 19. vijeka. Postavku o smrti boga naslijedio
je od Hegela. Diferenciju dionisijske i apolinijske kulture dobio je od elinga. Uenje
o vjenom vraanju istoga je locus communis mitolokih sistema staroga Istoka, a u
zapadnoj filozofiji u svim njezinim epohama imala je kompetentne zastupnike i sljedbenike. Ideja nadovjeka (gr. hyperanthropos, lat. homo superior, njem. Idealmensch,
odnosno, bermensch) potie od Dionisiosa s Halikarnasa (1. st. pr.n.e.). Uenje o volji za mo je svojevrsna kombinacija kantovsko-hegelovskog i openhuaerovog pojma
volje (uz znaajna unutranja koncepcijska kolebanja u ontologizaciji volje shvaene
u smislu helenskog thelma ili boulsis). Postulat prevrednovanja vrijednosti je nezaobilazni dio svakoga etikog zasnivanja moralizma, a emfatinost iskaza o prevrednovanju svih vrijednosti ne izmie moralizmu. Ideja kritike morala po svojoj inicijaciji
i inspiraciji potie iz francuske moralistike. Aporija gospodarskog i ropskog mogla je
biti uzeta, dakako s potpuno promijenjenim smislom, od onih filozofa koji su je digli na
rang filozofskog pitanja, dakle, od Aristotela ili Hegela.
Nie spaja oprene misaone podsticaje iz nagovora duha vremena. U tom se duhu
sudaraju povijesno i antipovijesno miljenje, entuzijastiki i pesimistiki pogled na svijet, povjerenje i nepovjerenje u mo razuma, tj. uma, metafiziko i trans-metafiziko
miljenje, individualizam i konformizam, bitak kao priroda i trebanje kao virtualitet,
dezalijenacija i alijenacija, demokratske i antidemokratske tendencije etc. Dijelom lematski, dijelom tematski Nie gradi svoj pogled na svijet i filozofiju pokuajima kritikog odbijanja biti moderniteta Moderne s pozicije anti-logicitetskog, anti-homocentritetskog, anti-povijesnog, anti-racionalnog, individualistikog, antidemokratskog i
trans-nihilistikog gledita. Dijelom lematski nereflektirano, dijelom tematski njegova filozofija sazdana je od htijenja da se spaja nespojivo: romantiarski antiracionalizam i prosvjetiteljski racionalizam, Kantov moralno stanovite i romantiarski
antimoralizam, te autokritika graanske kulture i njezina radikalna negacija. Agendu
anti-logocentrizma i anti-homocetrizma, postuliranu kao program protiv vodeeg toka
evropske filozofske i kulturne tradicije te time i protiv logiciteta filozofije i nauke, Nie
ostvaruje u mediju filozofskog pojma, dakle, najradikalnijom i najkonzekventnijom
formom logizma te misaonim sredstvima koje je otkrila i usavrila tradicija logo-ho-

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

mocentrikog stava! U njemu su kljune metode i propozicije filozofske argumentacije

i argumentacije pozitivnih nauka (filologije, psihologije, sociologije etc.). Nesavladivi
paradoks svakoga iracionalizma ini temelj Nieove filozofije! U njoj su na djelu
obje strane toga paradoksa: racionalna kritika racionalnosti i racionalna apologija iracionalnosti.
(2) Nieov pojam morala optereen je razliitim, pa i oprenim sementikim strukturama. Njegova kritika morala in genere neobina je smjea deskripcije stava o aporetskim strukturama moralno-etikog fenomena, programa anihilacije morala kao takvoga te zasnivanja moralistikog trans-moralizma. Metodsko provoenje te kritike
nije izvorno filozofsko. Dijelom je zasnovano na metodama pozitivnih nauka, a dijelom
je eseistika bez posebne metode. Metode kritike nijesu filozofske niti posjeduju receptivnost za ontoloku osebujnost praksisa i moralnog praksisa. Nie ne ostvaruje metolodologisku samorefleksiju problema metode praktike filozofije i etike. Njegove pozitivno-naune analize moralno-etikog fenomena pokazuju karakteristinu nereflektovanu
negativnu dijalektiku kao nezaobilazni tribut koji mu naplauje epistemika analitika.
U polaganju rauna o pretpostavkama za kritiku morala Nieu se zakonomjerno dogaa, upravljano silom dvosjeklosti instrumentuma negativne dijalektike, da se kritika
argumentacija protiv odreenih koncepcija, stavova, manifestacija fenomena, povijesnih struktura fenomena etc. preokree u njihovu odbranu. Tako se, naprimjer, kritika
nihilizma obre u napola reflektovano opravdavanje nihilistikog stava kao naina dovrenja i ukidanja nihilizma. Ontologija ciklikog antiteleologizma u uenju o vjenog vraanja stalno se porie inkonzekventnim teleologizmom. Programsko odbijanja
ideje smisla istorije, tj. programski anti-istoricizam iznova i iznova navodi Niea na
rehabilitaciju povijesnog miljenja. Kao mislilac anti-povijesti Nie se objektivira
kao mislilac povijesti. Ontologija bivanja mu se stalno i neposredovano preokree u
ontologiju vrijednosti etc.
Htijenje utemeljenja kritike aporetike morala Niea je dovelo u nerjeivu aporetiku
vlastite kritike morala. Otkrivanje dubioze morala kao takvoga obrnulo se u neotklonjivu dubiozu njegove kritike morala. Kritiku morala projektovao je kao anihilaciju svakog povijesnog oblika morala, ali je ona u negativno-dijalektikim obrtima rezultirala,
na jednoj strani, u neosvijeenoj afirmaciji Sokratovog, stoikog, Spinozinog ili Kantovog poimanja morala, a na drugoj strani, u postulacijama morala kojemu se sadraj
posuuje iz poznatih povijesnih primjera konkretnih ljudi, dogaaja i modela kulture s
tipinim aberacijama od poimanja morala koji pripada vodeoj etikoj tradiciji. Kritiku
etike Nie je postavio kao anihilaciju njezine filozofske biti i mogunosti. Kritiku je
pokuavao zasnovati kao trans-etiko uenje. U negativno-dijalektikom obrtanju ona
mu se pretvorila u nefilozofsko projektovanje nad-morala, koji je uistinu samo jedna inkonzekventna verzija postulatornog morala. Kritika strategija anihilacije (sokratskog,
stoikog, hrianskog, Kantovog, Hegelovog, graanskog) morala kao bumerang uvijek mu se vraala kao aporetske anihilacija njegove kritike morala. Kritika etike vraala
mu se kao vektorsko anihiliranje njegovih vlastitih kritikih stavova o etici.
Kritiku aporetike morala kao model anihilacije morala Nie je iz djela i djelo provodio sve negativnijom fabulacijom. No, to je ta kritika bila vehementnijom u anihi-

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

laciji povijesti moralno-etikog fenomena, sokratsko-platonikog utemeljenja tradicije

pojmovne filozofije, judeohrianske civilizacije u cjelini, moderne graanske kultire u
svim njezinim elementima, misaonog dobra njemakog idealizma, vodeih ideolokopolitikih doktrina graanske epohe etc., sve je snanije ona udarala u vlastita programska naela, stavljajui Niea pred sve tee probleme ouvanja osnovne logike, koncepcijske i konceptualne dosljednosti stavova. Kritika nihilizma vodila ga je u zamku
nihilistikog stava. Samospoznaja da se naao u njoj nije bila dovoljna i da iz temelja
preispita njezina polazita i provede njihovu generalnu kritiku reviziju. Imoralistika
kritika morala, provedena na loe zasnovanom pojmu morala, za koji je svjetonazornu
bazu posudio od francuskih moralista, nije ga mogla odvesti nikuda drugo nego u kolebanja izmeu pseudo-sofistikog i pseudo-makijavelijevskog amoralizma i moralizma
kao rubne duhovne i svjetonazorne pojave koja prati povijest etiko-moralnog fenomena. Bez osvijetenosti o fundamentalnom znaaju pitanja o metodi etike i praktike filozofije, bez primjene bilo koje tradicionalne filozofske metode, bez kritike metode etike
i filozofije Nie nije mogao dokuiti bit moralno-etikog fenomena. Prema onome to
mu je isporuila rubna etika tradicija ili etika tradicija upoznata iz druge ruke Nie
je iznova kretao u analize moralno-etikog problema metodama koje je posuivao iz
drugih medija miljenja, dakle, psihologizacijama, genealogizacijama, deskripcijama
etc. Njegov je lucidni posmatraki duh, katkad genijalan u svojim parcijalnim uvidima
i sposoban da se beskrajno igra paradoksima, najee u konanom misaonom rezultatu
ostajao bez obavezujuih sintetikih uvida. Svaka Nieova igra paradoksima zavrila
se paradoksalno!
(3) Nosee pojmovne strukture Nieove filozofije izmiu zahtjevu za dosljednou
upotrebe filozofskih pojmova. Nedosljednost u konotiranju ini njegov pojam morala
dvosmislenim, nerazumljivim i oprenim u unutranjem strukturiranju. Nieovi tekstovi u kojima se tematizira moralno-etiki problem sadre koncepcijske inkonzekvencije,
konceptualne zbrke, pa i banalne opreke.
Kritici morala on posvetio je znatno vie stranica nego bilo kojoj drugoj velikoj
temi. Ipak, pojam morala do kraja mu je ostao konfuzan, neodreen i protivurjean.
Bez sumnje, to je posljedica manjkavosti u unutranjoj disciplini njegovog miljenja,
parcijalnosti i fragmentarnosti njegovog filozofsko-etikog obrazovanja te nedovoljnog
poznavanja praktike filozofije Sokrata, Platona, Aristotela, stoika, Akvinskog, Kanta,
Fihtea i Hegela. Lektira francuskih moralista mogla ga je uputiti u duhovnu i moralnu
trule i propast francuskog feudaliteta, ali ne i u ono to je magistralni problemski tok
povijesti etike. Francuski moralisti nijesu razlikovali fenomene niti pojmove obiaja i
morala. Nijesu ostvarili dublji uvid u proces unutranjih diferencija u feudalnom obiajnosnom praksisu iz kojih se zainje moderna graanska diferencija izmeu prava,
morala i obiaja. Do jasne spoznaje o tom procesu doao je njihov njemaki savremenik
Tomazius. On je postavio razliku izmeu pojmova iustum (pravo), honestum (moral,
moralno dobro) i decorum (obiaj, pristojnost), odnosno, praecepta iusti (pravni propisi), praecepta honesti (moralni propisi) i praecepta decori (obiajne norme, pravila pristojnosti). Na osnovu srodne spoznaje i Volf je razlikovao principia interna i principia
externa. Bez ovakvoga uvida, koji je praen odgovarajuom pojmovnom figuracijom,

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

kritika morala koju su provodili francuski moralisti nije se uopte ni mogla odnositi
na moralni fenomen u nekadanjem Sokratovom ili stoikom znaenju niti na kasniji
Kantovov pojam morala. Ona je pogaala obiajnosnu strukturu poznoga francuskog
feudaliteta, a sadrinu i znaenje pojma morala svodila je na obiaje (Ensemble des
rgles daction et des valeurs qui fonctionnent comme norme dans une socit). Iz
shvatanja morala poznofeudalne moralistike, koji jo uvijek u svojoj osnovi nema ideju
i praksu ljudske individualnosti, tj. ideju regulacije djelanja ovjeka koje je zasnovano
na unutranjim znanjima i uvjerenjima individue, nego jo uvijek poiva na kolektivistikom spoljanjem mehanizmu obiajne regulacije djelanja, u modernim jezicima
nastajali su semantiki nesporazumi s moralno-etikim pojmovljem. Po diktatu ove
konfuzne semantike, u kojoj su se mijeala i preklapala imenovanja starih i novih povijesno-etikih fenomena, nastajale su etiki sintagme vaei moral, vladajui moral,
drutveni moral etc. Sensu stricto, raane iz koncepcijskih konfuzija ove sintagme
morale su u sebi sadrati i ouvavati konceptualne konfuzije. Uistinu, nijesu oznaavale ono to su uporno htjele oznaavati: moralno-etiki fenomen, nego fenomen obiaja i
sistem obiajnosti! Oznaavale su vaee obiaje, vladajue obiaje, drutvene obiaje
etc. Nie je u potpunosti akceptirao kritiko iskustvo francuske moralistike. Kao usud
ono e ga pratiti do kraja i stalno ga uvoditi u generalnu koncepcijsku i konceptualnu
inkonzekvenciju.
Ona mu je potpuno i trajno zatvorala interpretacijski i kritiki put prema onome
ti ini conditio sine qua non etike, prema smislu Aristotelove postavke razlike pojmova ethos i eethos. Kada u filozofsko-etikoj refleksiji izmakne ta razlika i njezin
nezaobilazni heuristiki smisao i obligatnost za svako mogue i svako budue etiko,
trans-etiko, pa i anti-etiko miljenje, neizbjeno je strategijsko lutanje u pristupanju
moralno-etikom problemu! U svom prvom koraku uskraen mu je misaoni senzibilitet
za fundalemnatno etiko, ali i civilizacijsko-povijesno znaenje Ciceronove filozofske
i konceptualne domestikacije Aristotelovog pojmovnog para u latinski jezik u pojmovima consuetudo i mos. U narednom koraku mora postati zbunjujuom etika semantika
modernih jezika koji su, batinei civilizacijsko, leksiko i filozofsko-etiko iskustvo
helenske i rimske civilizacije, odrali filozofsku pozornost za razlikovanje morala i
obiaja, tj. moralnosti i obiajnosti. Nie je do kraja ostao odsjeen od toga misaonog
iskustva. Ipak, smisleno je pitati: Zato bi za potonje filozofe, pa i za Niea, moralo
biti obligatnim iskustvo etikog pojmovlja koje potie od Aristotela? Od subverzije
ovoga pitanja nije se teko braniti. Nepoznavanje kapitalnog znaaja ovih Aristotelovih pojmova u Nieovoj kritici morala proizvelo je misaone rezultate koji su suprotni
kritikim namjerama. Ovo preokretanje u suprotnost daje snani povod stavu o nesavladivoj koncepcijskoj neodrivosti Nieove kritike morala. Taj stav ini osnovu za
kritiku Nieove kritike morala. Ova e se kritika moi smatrati uspjenom ako pokae
postojanje jednog fascinantnog nesporazuma u sreditu Nieove filozofije: preokretanje Nieove kritike aporetike morala u aporetiku njegove kritike morala!
Njegova je kritika morala premreena kontrernim suprotnostima. Glavni vorovi te
mree su i glavne aporije u Nieovom poimanju morala:

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

a. Moral je individualni praksis versus Moral je ne-individualni, a-individualni,

odnosno, anti-individualni praksis;
b. Moral je povijesni fenomen versus Moral je nepovijesni fenomen;
c. Moral je fenomen koji treba anihilacijski prevladati versus Moral treba da ini
sredite i smisao prevrednovanja svih vrijednosti;
d. Moral je in slobodne volje versus Moral nije in slobodne volje, nego drutvenog, povijesnog i religijskog drila surovosti;
e. Savjest je sredite nihilistike biti morala versus Savjest je dranje moralne
herojske individualnosti.
(4) U traenje kritikog modela filozofske strategije za kritiku morala i etike qua
etike Nie je nolens volens morao biti upuen na Hegela. No openhauer mu je trajno
zatvorio put prema njemu, a mladohegelijanstvo mu nije prokrilo drugi put. Nije ni
moglo, jer se Nie od poetka iz duha vremena svjetonazorno oblikovao u animizitetu
prema Hegelovoj filozofiji. Kao jedini etiki vodi za pitanja morala preostala mu je
francuska moralistika. Potpuno inferiorna i neupotrebljiva na podruju promiljanja
fundamentalnih filozofsko-etikih pitanja, tavie, udaljena od najizvornijeg filozofsko-etikog naina miljenja, ova se moralistika u svoje vrijeme iskazala kao lucidna i
agresivna kritika eseistika forma, pogodna za frontalni svjetonazorni i propagandni
sudar s dekadencijom francuske apsolutistike monarhije na umoru. Mogla je ona
ali samo u srodnom povijesnom kontekstu ponajvie posluiti kao sredstvo kritike
propadanja obiaja, te za kritiku dekadencije predrevolucionarnih evropskih drutava,
kritiku vrijednosne konfuzije postrevolucionarnih drutava Evrope 19. vijeka, kritiku
duha kolektivizma i konformizma drutava koja tek poinju muno raati princip individuacije te kritiku licemjerja, resantimana i frustracija malograanskih drutvenih
slojeva koji oblae odoru moralnosti i savjesnosti, uopte, za kritiku opteg duha bezlinosti koji jo nije sposoban da rodi linost i podnese njezino postojanje!
Francuska moralistika nije mogla ponuditi put razumijevanju modernog moralnoetikog fenomena. Bila je neupotrebljiva za recepciju i za kritiku Kantove etike. Nie
je Kantovu etiku posmatrao kroz mutnu dioptriju openhauerove kritike. Misaono dobro Hegelovog osebujnog afirmativnog, a ujedno i kritikog odnosa prema Kantovoj
etike bilo mu je nepoznato. Od vreve filozofija dana, koje su epigonski slijedile
Kanta ili ga kritiki osporavale s pozicija starih materijalnih etika, Nie nije uspio
razabrati da je miljenje moralno-etikog problema u Hegelovoj filozofiji objektivnoga
duha, poslije niza vijekova od Aristotela, opet otkrilo zaboravljenu mo kritikog spekulativnog miljenja. Metodskom paradigmom koja se koncentrie na heuristiki smisao pojma Aufhebung Hegel je s najviom samorefleksivnom svijeu razvio stanovite
afirmacije moralno-etikog fenomena, ali i njegovu kritiku negaciju! Ta negacija nije
apsolutna, nego je odreena negacija. Njome je postavio obavezujue propozicije
za svaku buduu konzekventnu kritiku morala. Nie nije pokazao nikakav interes za
spekulativnu metodu. Nije je poznavao, pa ni mogao primjenjivati. Nije je mogao ni
kritiki pobijati. Ona je za njega ostala terra incognita. Takvom je bila i ostala interpretatorima i prijateljima Nieove filozofije, jednako i onima s najviim interpretacijskim
i filozofskim pretenzijama, kakav bijae Hajdeger!

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

Bez opremljenosti spekulativnom metodom za kritiku moralno-etikog fenomena

Nie nije ni mogao razumjeti dubinu, polivalentnost i aporetikost morala kao takvoga.
Bio je zbog toga predodreen za kretanje po rubnim dimenzijama kritike morala. Bez
spekulativne metode, primjenu koje diktira sama spekulativnost morala, Nie nije mogao ni Kantovu etiku ni moderni moralni fenomen dokuiti u njihovoj biti, jo manje
shvatiti u Hegelovom smislu kao etiko, respective moralno gnijezdo protivurjeja.
Nije mogao dospjeti do onoga to je Hegel pokazao kako aporetiku u samom moralnom
fenomenu ni do filozofskog faktuma da ta aporetika najvie filozofsko utemeljenje ima
u Kantovoj etici. Hegel je pokazao kako su aporije morala ujedno aporije refleksije
morala, aporije Kantovog miljenja morala.
Koji su elementi ovih aporetskih struktura?
Prvo: aporija moralnosti i ulnosti. Ova se aporija pokazuje kod Sokrata i stoika,
a klasini oblik dobiva u Kantovoj etici. Moral i ulnost moraju stajati u perenirajuij
razlici. Odravanje te razlike uslov je mogunosti izvoenja principa morala iz iste
apriorne umske slobode, tj. uslov da on uopte moe biti miljen i postavljen kao nezavisan od svih ulnih pokretaa. No, u pojmu morala postulira se ukidanje razlike
morala i ulnosti. Oni moraju moi biti sjediniti, jer bez toga nema djelanja. Drugo:
aporiju iste i zbiljske svijesti. U moralnoj svijesti postulirano je da ona istodobno bude
ista svijest i zbiljska svijest, da se odri u toj razlici, ali i da je ukine. Tree: aporija
optosti i partukularnosti moralne svijesti. Moralna svijest po Kantu, jednako kao i po
Sokratu i stoicima, mora biti pooptiva svijest i imati optu sadrinu. No, ona ne djela
u svijetu istih optosti, nego u pojedinanim praktikim situacijama kao pojedinana
svijest. Ona treba da se odri kao opta svijest, ali i da postane partikularna svijest.
etvrto: aporija morala kao jedinog praksisa i jednog od praksisa. Moralna svijest hoe
da bude jedini praksis, a istodobno i meritum za svaki praksis. Ona istodobno hoe da
ne priznaje i da priznaje opstojanje drugih formi praksisa. Peto: aporija zadatosti i datosti moralnog djelanja. Moral se hoe iskljuivo kao perenirajua zadatost moralnog
zadatka, ali i ukidanje zadatosti u ostvarenju zadatka. esto: aporiju odranja i ukidanja
opreke bitka i trebanja. Moral poiva na opreci bitka i trebanja. Njegovo ostvarenje je
njezino ukidanje. Njegovo neostvarenje je njezino ukidanje. Sedmo: aporija savrenosti
moralnog cilja i negacije postojeega svijeta. Moralno djelanje u nemoralnom svijestu je
legitimiranje nemoralnosti toga svijeta. Moralno nedjelovanje u svijetu je delegitimiranje morala. Osmo: aporija iste i djelatne dunosti. Moralna dunost mora biti ista da bi
ostala moralna dunost, ali se mora i ukinuti u djelatnoj dunosti da bi se realizovala kao
ista dunost. Deveto: aporija moralnog suenja i moralnog djelanja. Kao isto suenje
moral mora biti u kritikoj distanciji prema postojeem svijetu. Da bi u njemu proizveo
promjenu moral mora prestati suditi, te djelati, ali i ostati samo da sudi.
Izloena aporetikost nije filozofska pogreka u poimanju morala. Nije ni konstrukcijska pogreka u moralnom fenomenu, nego njegov temeljni karakter. Taj ga karakter
ini jednom formom objektivacije ljudskosti ovjeka, koja se u svojoj antropolokoj
fragilnosti uvijek moe preokrenuti u brojne forme neljudskosti. S druge strane, taj ga
karakter ini nunih oblikom moderne graanske kulture. Ali, on nije ni jedini ni najvii nain te kulture. Cjelina kulture sazdana je od niza naina koje proima isti duh

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

modernosti, ali i isti rivalitet koji dolazi od htijenja svakog od njih da se apsolutizira.
Zato moderna kultura, te kultura praksisa u njoj poiva na aporetikosti svih unutranjih
odnosa. Aporetikost je imanentna moralno-etikom fenomenu, jednako koliko i drugim nainima praksisa, kao i njihovom uzajamnom odnosu. Njihova stalna aporetikost
onemoguava i omoguava cjelinu kulture uopte, kulturu praksisa, te kulturu moralnog
praksisa! Slobodna igra njihovih antiteza i sinteza ini modernost Moderne. Samo ako se
to razumije moe postati pristupanom sloenost Hegelove strategije miljenja morala.
Ona sadri: ontologiku morala u uenju o ideji dobroga iz Nauke logike, fenomenologiju morala u uenje o duhu koji ima izvjesnost o sebi samome iz Fenomenologije
duha, fenomenologiju volje u uenju o ontogenetskom i filogenetskog obrazovanju volje
iz Filozofije prava, te trans-etiku u uenju o moralu iz Filozofije prava.
Izlaganje osnovnih tekoa Nieove kritike morala vodi nas u dokazivanje kritike
teze prema kojoj se Nieova kritika aporija morala preokrenula u aporetiku njegove anihilacijske kritike morala. Kritika Nieove kritike ne smjera ovdje da se in extenso zaputi u
cjelinu Nieovih djela. Ona e posegnuti samo za mjestima najvie aporetske napetosti.

Moral kao hybris

Odnos izmeu pojmova morala i savjesti u etici nije samorazumljiv. Rjeavanje
problema sistemskog odnosa eethos syneidesis, eethos daimonion, moralitas conscientia, moralitas syntheresis, Moralbewusstsein Gewissen, moralna svijet savjest probni je kamen svake etike koncepcije. Nie ovaj problem od poetka ignorie
te na samorazumljiv nain, prema mjeri njihove nefilozofske upotrebe, ove pojmove
uzima as kao jednake znaenjem, as kao srodne, as kao razliite. Loe posljedice
ove samorazumljivosti evidentne su u Nieovoj kritici morala, ali unekoliko ostaju prepokrivene snanijim aporijama u toj kritici. Zato ih moramo prepustiti udesu margine,
da ne bi smetali kritikom susretu s onim glavnim kod Niea.
U ranim tekstovima, na podsticajima francuske moralistike i romantizma, zapoinje Nieova anihilacijska kritika morala. Polazite joj se trai u prvim recepcijama
Heraklitove ontologijske delegitimacije svakoga neontologijskom razumijevanja bivanja. Bivanje (Werden) kao pulsacija bitka u nebitak i nebitka u bitak postavlja se kao
najvie ontologijsko odreenje, kojim se odbija ontologijski kvalitet svakoga niega,
posebice ontikog naina odreivanja svega sub specie vrednovanja. Heraklit je ovaj
ontologijski neizvorni nain interpretacije imenovao pojmom hybris. Pojam je posuen
iz helenskog mitolokog vokabulara, ali mu Heraklit daje znaenje protivpojma i protivstava onome ontologijskom. Mladi Nie vjeruje da mu je Heraklit pojmom hybris
dao u ruke mono sredstvo ontologijske indiferencije kojom moe provesti opti kritiki napad na sve to ontiko i sve ljudsko, posebno, na smislenost diferencije dobra
i zla. Ipak, svestan je da je hybris opasna rije5, jer otvara problem kako u heraklit5Nie, Fridrih (1979), Filozofija u traginom razdoblju Grka, Grafos, Beograd, str. 38.

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

10

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

skoj ontologiji bivanja statuirati cjelinu ontikih struktura, posebno ljudske spoznajne
i vrijednosne sudove. Nieu se ini dovoljnim Heraklitov stav da su ti sudovi djelo
ogranienog ovjeka. No taj stav ponitava problem statuiranja, ak i prije nego to je
postavljen! Na drugi nain Nie e to rei u djelu S one strane dobra i zla: Ne postoje
nikakvi moralni fenomeni, nego postoji samo moralno tumaenje fenomena...6. In facti, Heraklit je pojmom hybris u filozofiji otvorio i odmah zatvorio problem tumaenja
kao naina ovjekova bitka. Isto je uinio s problemom odnosa izmeu ontoligijskog
indiferentizma i ontologije vrijednosti (sub specie praktike filozofije). Ti problemi e
saekati pojavu sofista, Sokrata, Platona i Aristotela. Nie ne slijedi taj problemski
tok helenske filozofije. Naprotiv, preuzevi jednom iz Heraklitovih fragmenata otkrie
problema tumaenja, prisvojio ga je kao svoj trajni filozofsko-kritiki organon protiv
odreenih formi filozofske, povijesne i faktike objektivacije ontologiji vrijednosti,
odnosno, praktike filozofije. No, nikada ga to nije obeshrabrilo u graenju vlastite
implicitne ontologije vrijednosti.
Nie moral i savjest shvata kao oblike aberacije od izvornog ontologijskog dranja
ovjeka. Neupitnim ostaje porijeklo te aberacije. On vjeruje da mu heraklitska ontologija bivanja omoguava sigurno stajalite za kritiku povijesnog miljenja u modernoj
zapadnoj kulturi i filozofiji. Prvi test njegove vrstine i heuristike vrijednosti je povijesno miljenje. Kod Heraklita povijesno miljenje nije bilo niti je moglo biti na djelu.
Nie duhovno stasa u epohi u kojoj je judeohrianska ideja povijesti postala dijelom
spontane samoidentifikacije zapadnog ovjeka, a ideja povijesti na velika vrata ula
u sve duhovne i kulturne forme, a s njemakim idealizmom i u filozofiju. Nie je od
poetka zapleten u svjetonazorni i filozofski paradoks: Iz iskustva povijesnog miljenja
postulira nepovijesnu heraklitsku ontologiju! Postulira je da bi anulirao sve kapitalne
uinke evropskog povijesnog miljenja, pa i vlastitu kritiku stajnu taku protiv istoricizma. Kritika istoricizma7, koja programatski zastupa anti-istoricizam ili a-istoricizam,
u biti nikada ne moe biti drugaija nego istoricistika kritika istoricizma! Paradoks
ne iezava time to Nie vlastito povijesno miljenje kapucinira u nepovijesno miljenje psihologizacijama, genealogizacijama, perspekticizacijama i egzemplifikacijama.
Karikatura svakako negira karikirano, no i afirmie ga, jer je njegova karikatura. Ono
karikirano ona mora istodobno negirati i afirmisati! Nje nema bez negacije karikiranog.
Kao samo negacija, ona nije nita. Zato joj je stalno potrebno oko karikirano!
Paradoks istoricistikog anti-istoricizma in concreto jasno se pokazuje kada za kritiku moderne epohe treba u Starom vijeku nai, eksplikacijom heraklitske nepovijesne
ontologije, taku preokreta u kojoj se zainje duh moderne epohe. Nie je nalazi u
diferenciji predsokratske i post-sokratske epohe. Problem s ovim stavom nije u idealizaciji prve i negaciji potonje na nain psihologijskog raskrinkavanja (Fink). udnja
za negdanjim zlatnim vijekom, njegova idealizacija do postajanja temeljem za kritiku vlastitog vremena Evropi je znana od Hesioda. Glavna slabost Nieovog stava nije
6Nie, Fridrih (1980), S one strane dobra i zla, Grafos Beograd, str. 84., par.108.
7O pojmu istoricizma vidjeti u: Perovi, Milenko (2010), Mitologija versus filozofija povijesti, asopis
Arhe, Novi Sad, br. 14., str. 1-27.

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

11

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

u neposredovanom skoku iz postuliranog nepovijesnog u povijesno miljenje, nego u

tome to Nie negira povijesno miljenje tako to ga afirmie! Negira ontoloku osebujnost ovjekova praktiko-moralnog svijeta tako to je nesvjesno potvruje. O pitanju
pokretaa povijesnog procesa on mora istodobno utati i govoriti. U duhu povjesniara
filozofije koji su o filozofiji sudili po biobibliografskim zgodama filozofa i Nie glavne pokretae povijesnog procesa otkriva u Sokratovoj runoj prirodi, Platonovom
hibridnom karakteru, Pavlovoj resantimanskoj prirodi etc. Poslije Hegelovog utemeljenja filozofije povijesti filozofije i filozofije povijesti valjani duhovi u filozofiji vie
nijesu tako tumaili ni povijest niti povijest filozofije!
Nieov stav o radikalnom obrtu u helenskom svijetu, kojim poinje povijest zapadnog nihilizma, spontano ponavlja ideju mitolokog shvatanja temporaliteta i povijesti
kao nazadovanja od zlatnog doba prema dekadenciji kao biti moderne epohe. Na
Sokratovu filozofiju i linost oborila se culpa maxima za izazivanje uasa nazadovanja. Ideju da je Sokrat unio anti-arhetip u raj arhetipova Nie je dobio iz filozofske
lektire. U doslovnom je smislu ona nalije Fierove interpretacije Hegelovog povijesnog stanovita, svojevrsna interpretacijska camera obscura. Hegel Sokrata shvata kao
utemeljitelja ljudske individualnosti i subjektivnosti. Ontologijski plod Sokratove filozofije sazrie u modernoj epohi u stavu o sloboda kao nainu bitka ovjeka. Nie obre
ovu povijesnu kauzalnu nit raanja svijesti u kritiku negaciju Sokratovog htijenja da
ispravlja ivot. Obre on i ideju umske slobode u proklamaciju instinkta slobode.
ta se dobiva tim obrtanjima? Odista, kod Helena se rodilo uvjerenje da misao moe
doprijeti do najdubljih ponora bitka, i da je misao kadra da bitak ne samo sazna, nego i
ispravi8. Moralna svijest i savjest raaju se iz toga uvjerenja, ali ne kao naini ispravljanja bitka, nego kao mjesta najvieg egzistencijalnog i filozofskog osporavanja ontologijskog naturalizma i fatalizma. Kada su sofisti postavili pitanje to je ovjek i to
je djelanje, poeo je proces ontologijske detronizacije vrhovne vrijednosti pojma bitka u smislu prirodnoga bitka! U njemu se pokazala ontologijska osebujnost moralnog
praksisa, jer je sofistiki zahtjev za otkrivanjem logiciteta praksisa generirao epohalni
filozofski i svjetonazorni stav o supra-naturalnoj strukturi ovjeka i ovjekova svijeta.
Sokrat je otkrio da je logicitet praksisa uzus kognitivnog, praktikog i egstitencijalnog
samoodranja ovjeka. Od Sokrata potie najdelikatnija i najopasnija zamka zapadne filozofije, zamka svakom skepsisu! Skepsis prema logicitetu, a Niea ga uzima iz
duha moderne samokritike logiciteta, smislen je samo s obzirom na logicitet. Skepsis
prema miljenju smislen je samo s obzirom na miljenje, s obzirom na mo miljenja
da sumnja u samu sebe kao mo miljenja! Dublja istina skepsisa u filozofiji je mo
skeptikog miljenja da podnese i skepsis prema anestetikom i terapeutskom karakteru skepsisa! S pozicije meta-skepsisa otvaraju se pitanja koja moderni anti-logicisti,
meu njima i Nie, nijesu bili u stanju niti smjeli sebi da postave: Kakvo je hibriko
zlo istjeralo Helene iz njihovog ugodnog raja arhetipova?; ta ih je bacilo u zaborav
bitka?; ta ih je navelo na logicitet? ta ih je natjeralo da razore svijet kojim je, kako
kae Nie, gospodario umjetniki ovjek? Sokratovi tuiloci nijesu imali na umu to
8Nie, Fridrih (1960), Roenje tragedije, BIGZ, Beograd, str. 73.

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

12

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

pitanje. Bili su gonjeni prenou zadatka da iz svoga obiajnosnog kosmosa uklone

stvaraoca anti-arhetipa. Pred Nieom takve prenosti nije bilo, ali ipak nije bio poveden
ontologijskom teinom vlastite optube Sokrata. On ne smije da pita dalje i dublje o
Sokratovoj krivici i porijeklu njegovog protivprirodnog uobraenja da se svijet
mora i moe popravljati. Sokratovi tuioci vlastitim sudbinama platili su kratkou i
prenost svoje misli. Nie je platio mnogo teom kaznom. Postao je ljubimcem filistara! Moda bi izbjegao tu stranu sudbinu da je sebi postavio pitanje zato su Atinjani
rehabilitovali Sokratovu hybris izdvajanja individue iz povijesnog sklopa9.
No i sam Nie e ubrzo, ve u spisu O koristi i teti istorije za ivot odustati od kritike moralne svijesti i savjesti kao hybris-a. elju za kritikom je sauvao, ali je morao
traiti drugu stajnu taku. Hrabrilo ga je uvjerenje da ju je naao u oprekama unutranjosti i spoljanjosti ovjeka10, znanja i djelanja11 te aktivnog i reaktivnog individualiteta12. Predmet njegove kritike vie nije Sokratovo zapoinjanje povijesti pounutranjivanja zapadnog ovjeka, nego nain pounutranjivanja. Nije vie problem ni to to
su moralna svijest i savjest nune forme logiciteta ljudskog praksisa, nego mogunost
disparacije logiciteta i praksisa. Nije vie problem ni to sa Sokratom poinje proces
samoutemeljenja ljudske individualosti, nego je problem postojanje reaktivne individualnosti. Fasciniran literarnim mogunostima svojih sintagmi Nie nije opazio da su
ove sintagme loe strukturirane i analitiki neupotrebljive za kritiku morala. Aktivni
individualitet je tautoloki izraz! Reaktivni individualitet je contradictio in adiecto!
Ovdje je Nieova kritika morala u ontologijskom smislu na stranputici. U no crnih krava svoje ontologije bivanja on mora unijeti bilo kakvo svjetlo ontologije vrijednosti da bi u njoj mogao napipavati moral kao predmet svoje kritike. Individualnost je
ve amnestirao zbog hybris-a morala. No optunica za hybris mora imati adresata! Nie
ga nalazi u ljudskoj zajednici kao izvoritu ljudskih znanja i uvjerenja o dobru i zlu. Tu
e ideju on do kraja beskrajno varirati, ne videi njen osnovnim nedostatak: svoenje
forme moralne svijesti na njezinu sadrinu! Cijela povijest moralne kulture Zapada od
Sokrata do Kanta i dalje poiva na postavljanju i suptiliziranju razlike forme i sadrine
moralne svijesti. Forma moralne svijesti, kao i svakog drugog naina ljudske svijesti,
apsolutno je i nedjeljivo svojstvo ljudske individualnosti. Materija kojom moralna svijest raspolae dobiva se iz zajednice ili iz dubine ljudske individualnosti. Zajednica
daje sadrinu kao uljuenost. Individualnost u svojoj unutranjosti kultivira kako prijemivost za tu sadrinu, tako i izvlaenje sadrine iz same biti individualnosti. Tamo
gdje se povijesno nije razvila forma moralne svijesti, gdje ona jo uvijek ne postoji, na
djelu je obiajnosna svijest, na djelu je kultura univerzalne regulacijske snage obiaja
i prijemivosti za obiaje. U takvoj kulturi pojedinac je navikavanjem uspostavljeni
upojedinjeni sistem kulture obiaja. Kultivizaciju ljudske moralne individualnosti je
proces produbljivanja forme moralne svijesti, postajanja pojedinca moralnom linou!
9Isto, str. 80.
10Nie, Fridrih (1977), O koristi i teti istorije za ivot, Grafos, Beograd, str. 29.
11Isto, str. 27.
12Isto, str. 32.

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

13

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

Kultivizacija je proces antropolokog transcendiranja obiajnosnih kolektivistikih

kultura. ovjek tih kultura je reaktivni (pasivni) ovjek koji ivi ethos i nomos predaka. Protivno helenskoj filozofsko-etikoj samorefleksiji i potonjoj filozofskoj etici Nie
tvrdi: moralna kultura odgaja reaktivnog, a obiajnosna aktivnog ovjeka! Pokuaji
dokaza ove inverzivnosti potpuno su kontradiktorni. Jednom je Nie brani moralnim
skepticizmom, drugi put moralistikom kritikom povijesti morala, trei put postulacijom snanog individualiteta, napokon traganjam za modernim herojem savjesti.
U spisu Ljudsko, odvie ljudsko Nie hoe da produbi ideju o porijeklu morala iz drila
socijalizacije. Njemu je potpuno neupitno da stare obiajnosne kulture poivaju na fatalistiki koncipiranoj socijalizaciji. No, s druge strane, modernu socijalizaciju on opisuje
kao miksturu patrijarhalnog, kasarnskog i malograansko-puritanskog vaspitnog drila
surovosti, a sadrinu moralnih stavova kao pasivni i prosti otisak vaspitne represije,
tiranije tradicije, socijalnih konvencija i neupitnih obiaja u dui ovjeka. Njegovi
opisi moralnog vaspitanja kao dresure beskrajno su udaljeni od filozofske elegancije i
dubine Aristotelovih analiza odnosa pojmova ethos, hexis i eethos.

Begriff der Sittlichkeit der Sitte

Jutarnja rumen (Morgenrte. Gedanken ber die moralischen Vorurteile, 1881) zasluuje posebnu analizu, jer grupie glavne slabosti Nieovog etikog pojmovlja i interpretacijskih postupaka. On vjeruje da se psiholokim opisivanjima mehanizama pounutranjivanja represije kao naina uspostavljanja morala moe razotkriti njegova unutranja
struktura, ali i povijesno-antropoloki karakter. Strogost pojmovnih figuracija u takvoj
eseistikoj deskripciji nije mogao zadobiti oslanjanjem na openhauera niti na francuske moraliste. Jutarnja rumen pokazuje do koje je mjere upitno Nieovo identifikovanje
kritikog predmeta! Identifikaciju gradi na uvjerenju, teko branjivom s bilo koje filozofske i kritike pozicije, da su moral i savjest produkti sistema represivne kulture Zapada. Zapadna povijest moralno-etikog fenomena tee bitno drugaijim tokom. Njezin
sukus je beskrajni niz pokuaja da se moralom i savjeu izgradi najmonije sredstvo
odupiranja svim sistemima represivne kulture! No, Nie ima svoja uvjerenja i slijedi ih.
Ona ga vode prema pitanju o biti represije i pitanju o prijemivosti zapadnog ovjeka
za represiju. Oba pitanja impliciraju nepropitanu pretpostavku o izomorfnosti represije i
prijemivosti na nju. Izomorfnim Nie smatra mehanizam surovosti kao samosvrhovitu
manifestaciju moi. Mo je ovdje jo shvaena u ontikom smislu. No ne pita dalje kako
ovi izomorfni elementi u izvornoj psiho-antropolokom smislu uopte mogu stupiti u
odnos. Ne pita kako je mogue nametanje predstava o grijehu, grie savjesti, kajanja
etc., nego daje opise njihove interiorizacije. Uzaludno e se kod Niea traiti odgovor
na pitanja zato i kako je nesavjesni i nemoralni predsokratski Helen postao savjesnim
hrianinom, a ovaj moralnom linou koja je podnijela ak i smrt boga.
Da li nam je Nie svojom kritikom morala razjasnio ta mu je zapravo kritiki
predmet? On ponavlja: moral, savjest, moralne predstave, moralni sudovi, moralne
predrasude, moralne vrijednosti, moralni pogled na svijet etc.! Da li je po sebi jasno

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

14

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

znaenje ovih pojmova? ta oni znae Nieu? Odgovori su neobini! Istim pojmovima
on oznaava pojmovne i fenomenske strukture koje je tradicija filozofije jasno razlikovala na osnovu Aristotelovog pojmovnog para ethos i eethos. S Nieovom kritikom
morala od poetka je problem to on ne pokazuje da mu je poznato filozofsko-etiko
iskustvo miljenja koje je preko dvije hiljade godina pravilo jasnu konceptualnu razliku izmeu pojmova ethos i eethos. Eksplikacija znaenja ovih pojmova uinie manje
neobinim ovaj kritiki stav prema Nieovoj kritici morala. Aristotel je postavio razliku izmeu pojmova ethos (os) u smislu obiaja, tj. navike i eethos (os) u smislu
individualnog djelatnog karaktera ovjeka: eethos je nastao malom izmjenom rijei
ethos. Od Cicerona eethos se na latinski prevodi kao mos, a ethos kao consuetudo.
Odnos pojmova ethos i eethos, te praktikih socijalnih i individualno-psiholokih fenomena koje oni imenuju, Aristotel stavlja u sredite svoje praktike filozofije. Na
razvijanju stanovita o jedinstvu i razlici onoga to ovi pojmovi oznaavaju Aristotel
interpretira bit ljudskoga djelanja (praxis), tj. naina na koji se uspostavlja praktikost
onoga praktikoga, uopte proces ljudskog uljuivanja. U tom se procesu, kao u odjelovljenju ethosa u eethos, opti duh i konkretna obiajnosna sadrina zakona i obiaja
djelanja i djelatnog prosuivanja navikavanjem prenosi u unutranjost pojedinanog
ovjeka, kako bi se u njoj razvila kao valjanost pojedinanog ljudskog karaktera. Jasnou u razumijevanje toga procesa unosi Aristotelovo razlikovanje umnih (dianoetikih) i karakternih (etikih) vrlina. Dok umne vrline u ovjeku nastaju i rastu po pouci
(uenjem i vjebanjem, a uz pomo iskustva i vremena), vrline karaktera (etike
vrline) nastaju po navici (ethos).
Ova Aristotelova pojmovna diferencija pokazala je svoju heuristiku snagu i u onome to je bilo izvan Aristotelovog vidokruga. Ona je cijeloj potonjoj praktikoj filozofiji dala model razumijevanja povijesnog karaktera ljudskoga praksisa i unutranjih
diferencija u jedinstvu praksisa na njegove razliite oblike (politika, ekonomija, pravo,
moral i obiaji). Taj model prua mogunost da se odnos morala i obiaja posmatra u
sistematskoj i povijesnoj perspektivi. U sistematskoj perspektivi u modernim sistemima praksisa obiaj je dijelom rezidualni oblik praksisa, dijelom konvencija drutvene
uljuenosti, dijelom forma konformizma. U sva tri oblika on je ispranjen od bitnog
moralnog sadraja. tavie, obiaj opstoji kao spoljanja, moral kao unutranja forma praksisa. U povijesnoj perspektivi moral (kao i politika, ekonomija i pravo) potie
od obiaja, ali opstoji i mogu je samo kao nezavisan od obiaja, ak suprotstavljen
obiaju! Kao to je ve istaknuto, Tomazius i Volf su prvi njemaki mislioci koji su,
recipirajui nastupajui duh modernog individualizma i raskol u jedinstvu razliitih
naina ljudskoga praksisa koji dolazi s duhom graanskog samoosloboenja, razvrgli
istoznanost pojmova morala i obiaja. Iako je bio prvi koji je moral filozofsko-etiki
zasnovao kao samostalni oblik praksisa, Kant nije u potpunosti iskoristio filozofske i
svjetonazorne mogunosti koje su dolazile od nagovora Tomaziusa i Volfa za terminolokom i pojmovnom diferencijom znaenja die Moral i die Sitte, odnosno, die Moralitt i die Sittlichkeit. Odnose ovih pojmova Kant postavlja na konfuzan i protivurjean
nain. Prvo, die Moralitt i die Sittlichkeit upotrebljava kao sinonime. Drugo, pojmu
die Sitte daje vie oprenih znaenja. Jednom je istoznaan s pojmom morala. Drugi

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

15

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

put pojmu die Sitte daje ire znaenje onoga to objedinjava moral i pravo (u smislu Metaphysik der Sittten kao Tugendlehre i Rechtslehre). Trei put, prema obinom
znaenju u njemakom jeziku die Sitte imenuje obiaj kao rezidualnu formu praksisa
direktnu suprotnu mnoralu, jer ne poiva na aprioritetu umske volje, nego na socijalnoj
navici. U tom znaenju die Sitte je sinonimnog ili bliskog znaenja s pojmovima Brauch, Gebrauch, Gewohnung, Wohnung etc. Zbrka s pojmovima kod Kanta je posljedica
netransparentnog pogleda u bit modernog drutvenog praksisa. Nebrojene su rtve te
zbrke u potonjoj i dananjoj praktikoj filozofiji i etici. Hegel je shvatio vrijednost
terminologije koju je nudila starija njemaka tradicija, pa je razvrgao kolokvijalnu istoznanosti pojmova die Moral i die Sitte, odnosno, die Moralitt i die Sittlichkeit. Strukturni sklop modernog drutvenog praksisa, kvalitativno drugaiji od strukture helenske,
helenistike, rimske i feudalne drutvene strukture, oznaio je pojmom die Sittlichkeit.
Pojmom die Moral, odnosno, die Moralitt oznaio je moderni individualni praksis,
utemeljen na slobodnim unutranjih znanjima i uvjerenjima o praktikim stvarima, koji
kao takav ini antitetiki, ali ujedno i sintetiki element strukture die Sittlichkeit. Napokon, die Sitte u smislu obiaja mu je rezidualni oblik praksisa.
Malo je vjerovatno da je Kantova zbrka s pojmovima die Moral, die Sitte, die Moralitt i die Sittlichkeit neposredno uticala na Niea. I kod njega je na djelu zbrka u
znaenjima ovih pojmova, ali s obrnutom perspektivom u odnosu na Kantovu. Kantova filozofija suoena je s ozbiljnim tekoama postavljanja povijesne i sistematske
perspektive posmatranja antitetikih i sintetikih odnosa razliitih oblika praksisa u
modernom graanskom vremenu. Te mu tekoe nijesu prepreka u sagledavanju ontoloke osebujnosti morala i njegove razlike prema pravu i politici. No, njemu nesavladivu tekou priinjava rjeavanje problema odnosa ovih oblika modernog praksisa.
Moderno stanovite praktike slobode objektivira se kao moral, pravo i politika. Kant
nema strategiju objanjenja pitanja kako se ova sintetika struktura modernog praksisa uposebljuje u moral, pravo i politiku, a istodobno producira najviu drutvenu i
vrijednosnu napetost i razdor meu njima. Kod Niea na djelu je tekoa s obrnutim
smjerom. Mnogo manje od Kanta on pokazuje razumijevanje sloene igre povijesne i
sistematske perspektive modernog praksisa. Zato cjelinu praksisa baca u kvazar identiteta znaenja navedenih pojmova, jer tu cjelinu shvata kao hrpu obiaja. Pod pojmom
obiaja nekad misli na helensku predsokratsku obiajnu regulaciju praksisa (u kojoj se
iz vrstine vaenja ethosa i nomosa jo nijesu izdvojili moral, politika, pravo i ekonomija); nekad misli da ista takva obiajna regulacija vlada cjelinom modernog praksisa;
no najee obiaj imenuje pojmom moral. Zato se njegova kritika moralne kulture
Zapada u osnovi odnosi na obiajnu kulturu, a ne na moralnu kulturu u znaenju koje
je filozofski utemeljio Kant.
Valja poblie osvijetliti ova konceptualna lutanja. Generalno, Nieu su die Moral
i die Sitte sinonimi. Toga se stava dri kada moral tumai iz odnosa zajednice i individue. Stav postaje potpuno netransparentan kad u analizu uvede pojmove die Moralitt i die Sittlichkeit. Tada die Sittlichkeit shvata kao antecedens, a die Moralitt kao
konzekvens u smislu djelanja pseudo-individualnosti koja se uspostavlja represijom
obiaja. To hoe da izrazi misaonom strukturom die Sittlichkeit der Sitten. Ali, ta

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

16

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

ta struktura uopte moe znaiti? Kad je prenesemo u semantika i filozofska polja

starijih etikim paradigmi, dobivamo zanimljive uvide. Prevedena na Aristotelov
filozofski jezik ona bi glasila ethos eethos-a te bi sadrala snaan element tautologinosti ili bi, u najboljem sluaju, ukazivala na prevlast obiaja (ethos) nad individualnim karakterom (eethos). Kod Tomaziusa bi bila besmislena, jer bi kazivala da
su praecepta homestum samo posebni oblik praecepta decorum. Kod Kanta bi Nieov
izraz takoe bio besmislen: die Sittlichkeit i die Sitte se iskljuuju, jer die Sittlichkeit
ima svoje usidrenje u aprioritetu umske slobodne volje, a die Sitte u aposterioritetu
socijalnih konvencija. Napokon, kod Hegela izraz bi imao smisla samo kao opis biti
helenskog povijesnog praksisa u kojemu je obiajnost odreenje sistema praksisa ureenog na nain obiaja, a obiaj oblik u kojemu se upojedinjuje obiajnost kao sistem.
Najbitnije je da izraz nema nikakvog smisla niti heuristike vrijednosti u analizama
modernog graanskog praksisa.
ak i da je bio svjestan mogunosti ovih interpretacijskih paralela Nie se ne bi
morao osjeati obavezanim tim iskustvom miljenja, ako gradi vlastito konzistentno
shvatanje morala. Meutim, on ga nema! Pred oima mu je stalno plebejski moralistiki pojam morala u smislu vladajueg morala. Nie izrijekom ne upotrebljava
sintagmu vladajui moral. Meutim, gotovo svaka njegova reenica o moralu sadri
ovo plebejsko znaenje iz popularne moralistike literature, publicistike, eseistike i
pukih predstava o moralu. Za svaku znaajniju etiku koncepciju od Sokrata ova
sintagma izrie besmislicu! Ono moralno za Sokrata nije ethos, nego eethos. U latinskoj tradiciji ono moralno nije consuetudo, nego mos. Za Kanta i Hegela ono moralno
nije sittlich, nego moralisch. Nie mijea povijesnu i sistematsku perspektivu morala,
tj. pred-moralno s moralnim. ak i na onim mjestima na kojima je njegova deskripcija
moralnog fenomena u neobinoj saglasnosti s Kantovim znaenjem pojma morala, on
ne pokazuje da je tu na djelu kvalitativno i kategorijalno potpuno drugaiji fenomen
od fenomena koji on uobiajeno imenuje moralnim. Naprotiv, najistiji oblik modernog individualizma i trans-kolektivizma koji je u Kantovoj etikoj koncepciji razvijen
pojmovima morala, moralne dunosti, moralnog suenja, savjesti, kategorikog imperativa, trebanja, slobode volje, vie moi udnje etc., Nie potpuno neargumentovano i
neopravdano baca u vrtlog anti-individualizma i kolektivizma!
Paragraf 9 Jutarnje rumeni, pod naslovom Begriff der Sittlichkeit der Sitte u pregnantnom obliku daje sve bitne aporetike elemente Nieovog kritikog poimanja morala. Navedimo kljune dijelove:
Im Verhltnis zu der Lebensweise ganzer Jahrtausende der Menschheit leben wir
jetzigen Menschen in einer sehr unsittlichen Zeit: die Macht der Sitte ist erstaunlich
abgeschwcht und das Gefhl der Sittlichkeit so verfeinert und so in die Hhe getragen,
dass es ebenso gut als verflchtigt bezeichnet werden kann [...] Sittlichkeit ist nichts
Anderes (also namentlich nicht mehr!), als Gehorsam gegen Sitten, welcher Art diese
auch sein mgen; Sitten aber sind die herkmmliche Art zu handeln und abzuschtzen.
In Dingen, wo kein Herkommen befiehlt, gibt es keine Sittlichkeit; und je weniger das
Leben durch Herkommen bestimmt ist, um so kleiner wird der Kreis der Sittlichkeit. Der
freie Mensch ist unsittlich, weil er in Allem von sich und nicht von einem Herkommen

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

17

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

abhngen will: in allen ursprnglichen Zustnden der Menschheit bedeutet bse so

viel wie individuell, frei, willkrlich, ungewohnt, unvorhergesehen, unberechenbar [...] Ursprnglich gehrte die ganze Erziehung und Pflege der Gesundheit,
die Ehe, die Heilkunst, der Feldbau, der Krieg, das Reden und Schweigen, der Verkehr
unter einander und mit den Gttern in den Bereich der Sittlichkeit: sie verlangte, dass
man Vorschriften beobachtete, ohne an sich als Individuum zu denken. Ursprnglich
also war Alles Sitte [...] berall, wo es eine Gemeinde und folglich eine Sittlichkeit
der Sitte gibt, herrscht auch der Gedanke, dass die Strafe fr die Verletzung der Sitte
vor Allem auf die Gemeinde fllt [...] Unter der Herrschaft der Sittlichkeit der Sitte hat
die Originalitt jeder Art ein bses Gewissen bekommen; bis diesen Augenblick ist der
Himmel der Besten noch dadurch verdsterter, als er sein msste13.
Nije ovdje uputno uriti s ponudom prijevoda ovoga navoda. Ne doputaju to konfrontirane konotacije noseih pojmova u njemu. Nosei pojmovi die Moral, die Sittlichkeit i die Sitte nemaju jasno odreena znaenja. ta Nie izraava pojmovnom
strukturom die Sittlichkeit der Sitte? ta je die Sitte? Nie odgovara: predanjem
preneseni nain djelanja i prosuivanja, iznuen tradicijom, koji zahtijeva poslunost!
I dodaje, die Sitte poiva na strahu od nekog vieg intelekta koji tu nareuje, od nepojamne, neodreene moi, od neega to je vie od linog. Die Sitte je ono suprotno
linom i individualnom, ono emu je pojedinac uvijek isporuen i rtvovan, pod ijim
je strahovitom pritiskom. Die Sitte je iskustvo onih to su nam prethodili o toboe
korisnom i tetnom etc. Ova Nieova deskripcija imala bi smisla kada bi se odnosila
na sisteme ivota povijesnih obiajnosnih drutava, ali i tada s limitirajuim faktorom
da upotreba ideje individualiteta moe imati samo metodiki, ali ne i materijalni smisao. Gdje suvereno vlada sistem obiajnosti jo nema individualnosti! Ona nastaje u
dugom povijesnom procesu koji se poklapa s povijeu evropske civilizacije. S modernom uspostavom univerzalnog principa individualnosti i principa linosti postaje moguom kritika svake povijesne i moderne dez-individualizacije i obezliavanja ovjeka.
Samo tamo gdje postoji svijesti o vrijednosti i dostojanstvu individue i linosti mogue
je shvatanje o njezinom negiranju, tj. svijest o obezliavanju i alijenaciji ovjeka.
Nie pojmom die Sitte obuhvata:
a. stare povijesne forme obiajnosti (pred-urbanih starih drutava, meu koje spadaju i helenski pred-klasini polisi),
b. moderne obiaje kao rezidualne oblike praksisa (koji opstoji na rubovima prostiranja moralnog, pravnog, politikog i ekonomskog praksisa),
c. vrlo razliite oblike moderne konformistike dez-individualizacije, konformistiko obezliavanje etc.,
d. unutranju aporetiku ideje i stanovita moderne moralne linosti,
e. razliite oblike moderne alijenacije ovjeka (koji su uinak antitetikog odnosa
oblika praksisa i objektivacije principa liberalizma).

13Friedrich Nietzsche (1954), Werke in drei Bnden. Hrsg. Karl Schlechta, Hanser Verlag, Bd. 1., S.
1019-1021.

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

18

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

Slino semantiko arenilo pokazuje i pojam die Moral:

Prvo. Pojmom morala Nie oznaava, srodno Sokratu i Kantu, individualni praktiki karakter ovjeka koji se izdvojio iz obiajnosne tradicije.
Drugo. Pojam morala je sinonim die Sittlichkeit i die Sitte, a oni oznaavaju antiindividualitet obiajnosti.
Tree. Die Sittlichkeit i die Sitte nijesu sinonimi pojma morala, jer ni uzajamno
nijesu sinonimi; die Sitte je obiaj, a die Sittlichkeit sistem obiaja (obiajnost).
etvrto. Znaenje pojmova koji su suprotni predoenim pojmovima donosi jo veu
konfuziju. Nie kae: Unsittlichen Zeit donijelo je slabljenje die Macht der Sitte.
ak se do nestajanja profinio das Gefhl der Sittlichkeit. Ako die Sitte i die Sittlichkeit znae obiaj, odnosno, obiajnost, u sklopu teze o tome da je prvobitno sve bilo
obiaj (Ursprnglich also war Alles Sitte), onda se otvara niz nedoumica. Ako je
Sokrat, kao tvorac morala, bio ruitelj staroga helenskog svijeta u kojemu je sve bilo
obiaj, onda je s njim poeo pozitivni povijesni proces individualizacije i moralizacije
ovjeka. Ako je tako, pada Nieova kritika teza o povijesti nihilizma. Ako je moderno
doba unsittlichen Zeit, u smislu neobiajnog vremena, onda to znai da su nestali
represivni mehanizmi rtvovanja pojedinca neupitnoj moi tradicije koja se objektivira kao der Sittlichkeit der Sitte. Ako je tako, onda pada Nieova teza o porijeklu
morala iz duha represije.
Peto. Ako stoje dva prethodna tumaenja, onda Nieova kritika morala nema smisla. Ako se stav der freier Mensch ist unsittlich shvata u smislu da je slobodan
ovjek ne-obiajan, onda Nie samo ponavlja Kantov kljuni etiki stav. Ako se
protumai u smislu da je slobodan ovjek nemoralan, stav je besmislen s Sokratove, Kantove i Hegelove pozicije. Besmislen je ak i s Nieove pozicije, jer slobodni
ovjek bez ikakve regule nije slobodni ovjek, nego ivotinja. A ivotinji nije potreban
ni smislen programski i kritiki nagovor koji joj se upuuje iz Nieove filozofije da
bude slobodni ovjek u smislu blonde Bestie, jer ivotinji ne treba nagovor na bude
ivotinja. I bez Niea, ona to ve jeste! Ako je slobodan ovjek slobodan samo ako
slijedi vlastitu prirodu, onda se otvara pitanje ta je priroda! Ako se odgovori: Priroda
je umna priroda!, onda je to stav stoike etike te Nie povrnom eseistikom skandalizacijom samo ponavlja staro etiko misaono dobro. Ako se odgovori: Priroda je bezumna priroda!, onda je besmislena svaka apelacija bezumnom da bude bezumno, da bi
bilo sukladno sebi?! Ne treba zamjeriti Nieu to, slijedei nesvjesno poznu elingovu
ideju progona uma iz filozofije, nije shvatio u kakvo e gnijezdo protivrjeja upasti.
Nieovo iskustvo nije opomenulo nikoga u potonjoj filozofiji! Mnogi poslije njega bili
su uvjereni da je mogue ogrijati se na ledenoj vatri paradoksije bez-umne filozofije!
esto. Ako je ovjek slobodan kad er in Allem von sich und nicht von einem Herkommen abhngen will, tj. kad je zao (bse u odnosu na obiajnosno stanje),
individualan (individuell) , slobodan (frei), svojevoljan (willkrlich), nesviknut (ungewohnt), nepredvidiv (unvorhergesehen u smulu odbijanja socijalnih navika) te neuraunljiv (unberechenbar u smislu sraunatog slijeenja obiaja),
onda je to opis ideje slobodnog ovjeka u Kantovom i Hegelovom smislu. Iza Nieove
elje da verbalno okira filistarsku publiku ovdje se ne razvija stanovite a-moralnosti,

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

19

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

anti-moralnosti ni i-moralnosti, nego moralnosti u duhu Kantovog poimanja morala!

Dokaze za ovu tezu nije teko nai u Nieovim kasnijim djelima. Svugdje gdje pojam
morala uzima u pozitivnom smislu postulira Kantovu ideju moralne linosti, ali bez
prihvatanja pretpostavki te ideje: homocentrizma i logocentrizma, ideje umnog bia,
ideje noumenalnog karaktera slobodne volje i ideje povijesnosti ovjekova bitka (u
smislu kultiviranja i civiliziranja kao njegovog povijesnog samoozbiljenja). Prihvatanjem tih pretpostavki, to je uslov pozitivnog pojma morala, Nie bi morao odstupiti
od vlastite filozofske i svjetonazorne baze, od heraklitske ontologije bivanja. Rastrzan
ovim oprenim tendencijama on je poimanju morala pristupao nainom sokratskog antisokratizma ili kantovskog antikantovstva.

Erida epistemikosti i patetikosti

Ambivalencija u Nieovom stavu prema moralnoj kulturi posebni je oblik njegove
ambivalencije prema modernoj kulturi u cjelini i njenog filozofskoj samorefleksiji. U
Veseloj znanosti opet e se pokazati njegovo antikantovsko kantovstvo. Sada moral i
savjest vie ne shvata kao obiajnosni vox populi, nego im izvorni topos nalazi u ljudske unutranjosti. Sokrat je posvjedoenje sigurnosti i snage vlastitog moralnog stava
doivljavao kao vox deorum, Kant kao transcendentalnu strukturu Gemt, a Hegel kao
umnu volju. U sva tri odgovora sadran je srodni stav: moral i savjest ine sintezu epistemikih i patetikih moi ljudske due. Sinteza se u etikoj tradiciji imenuje pojmovima boulesis, promiljena udnja, voluntas, moralna volja, moralni karakter, slobodna
inteligencija etc. Ideja takve sinteze u osnovi je svake etike tematizacije savjesti od
Sokrata do Hegela. Meutim, Nie je svjestan da bi ga prihvatanje tradicijskog etikog
stava da je ono epistemiko (razboritost, praktika mudrost, razum, um etc.) osnova
morala najdirektnije vodilo u odustajanje od programskog anti-logocentrizma kao opte i nepromjenljive svjetonazorne potke svih njegovih filozofijskih stavova. Ta dva
stavovita se iskljuuju.
Kako se Nie dri pred problemom koji mu rui sve osnovne postavke? Izbjegava
pitanje o tome ta je ljudska volja. itaoci znaju da preutanu volju u kasnijim djelima
eka velika ontologijska karijera! Kad njena karijera dosegne vrhunac, pa i poslije kod
tumaa (napr. Hajdegera), pokazuje se da problem i dalje nije rijeen. Njegova nerijeenost i nerjeivost s Nieove pozicije, uopte s pozicije svakoga anti-logocentrizma, dodatno se kamuflira i mistifikuje ontologizacijom volje. U filozofiji nije neobino da se
teki problemi privodno rjeavaju tako to se uzdiu na ljestvici ontologijskih struktura,
sve dok se ne izgube u plavetnilu transcendentnosti! No i na vioj ontologijskoj razini
problem volje strpljivo saekuju ista pitanja: ta je volja? Kako se u volji posreduje
energija htijenja i energija smisla usmjerenja, figuracija sadrine i forme volje, odnos
optosti, posebnosti i pojedinanosti volje etc.?
Ima nekog bulevarskog arma u nainu kako i Nie i Hajdeger izbjegavaju ova
pitanja! No ostavimo sada Hajdegera na miru. Kako ih je Nie izbjegao? U ranijim
spisima epistemikost moralne svijesti i savjesti ontoloki je delegitimirao kao hybris,

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

20

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

tj. kao puko uobraenje da ima smisla postavljati vrijednosti (dobra i zla) kao orijentire
za smislenost ljudskog svijeta, uobraenje pred vrijednosnom indiferencijom pulsacija
bitka i nebitka. Sada vie nema pouzdanja ni u strategiju negiranja epistemikosti. Od
voljnog htijenja kao uzusa moralnosti preostaje samo drugi sastojak patetikost!
Ergo, moralna svijest i savjest potiu iz nagona, sklonosti, odvratnosti, iskustava i
neiskustava. No, patetiko bez epistemikog je ono tjelesno, tj. ono ivotinjsko!
Meutim, koga u kritici umskoga ponese polemika snaga ideje o tjelesnom kao biti
ljudskoga, onda on poput Niea i, opet, Hajdegera biva baen na smrtonosnu hridinu
tvrdnje: ono ljudsko je ono ivotinjsko! Ako je to tako, onda na neoekivan nain i kada
se najmanje nadamo postaju smislenim Nieove analize nastanka morala i savjesti surovom dresurom?! No, ako je ljudsko=ivotinjsko, kako ovjek moe istupati iz njega
i protiv prezentnosti i prirodnosti snijevati idealitete nihilistikih misaonih struktura?
Ako je u patetikosti porijeklo morala, da li je moral prosta objektivacija patetikosti
ili je u njemu patetikost posredovana? Ako je posredovana, ime je posredovana i koje
je antropoloko i ontoloko porijeklo toga to posreduje patetikost? Ako je posreduje
epistemikost, onda pada cijela zgrada Nieovog anti-logicistikog filozofskog stava.
Ako je ne posreduje epistemikost, onda je posreduje neka druga patetikost? Koja
druga i ta je njena drugost? Ako i postoji kao druga, ta je onda stavlja u odnos s prvom? Ako je ne stavlja u odnos, onda ovjekovom moralnom djelanju nema nikakvog
posredovanja. Ako ga nema, onda ono nije moralno djelanje, nego neposredno ivotinjsko ispoljavanje. Ako je stavlja u odnos, onda je to neto tree u odnosu na dvije
patetikosti. ta je ono kao tree etc.? Nikad kraja aporijama!
U Zaratustri Nie je nainio aporetski kompendij vlastite kritike morala. Snanije
nego prije u njemu je kritiku morala pozicionirao kao kritiku graanske konformistike
kulture. Nju smatra suprotnou invidividualizacije i personalizacije ovjeka. Stav ga
vodi na klizavi teren rehabilitacije Sokratovog daimoniona. U neku ruku, stupanje
na taj teren je uzmah s terena koji je za filozofiju bio opasniji, naime, terena stava za
okiranje filistara: ivotinjstvo je bit ovjeka! Sokratsku ideju individualiteta, nehajno
odbaenu u Roenju tragedije, uz samouvjerenost miljenja o polemikoj snazi pojmova hybris, tjelesnost, prirodnost etc., sada na udnovat nain Nie uzima kao borbeno
sredstvo kritike modernog univerzalizma pretpostavki za individualnost. Konformizam
nije nita drugo nego bastardni oblik ideje univerzalnosti individualiteta! U samoj
biti individualnosti sadran je stav univerzalnosti, pooptivosti mogunosti da svaki
ovjek jeste ili moe in potentio biti individua. Nie vjeruje da ovu nunu sadranost
moe odbaciti i spasiti, a onda i postulirati individualnost. No tu sad dolazi osveta
nepropitanog pojma volje! Volja koja iz uma, kao svoga konstituensa, ne stavlja prirodno htijenje (patetikost) pod uzus pooptivosti i univerzalnosti nije volja, nego
samovolja! Individua bez unutranje univerzalnosti nije individua! Kada individuu,
koja nije individua, treba ispuniti ivim sadrajem, onda Nie po slobodnom nahoenju postulira: blonde Bestie, atinskog aristokratu, feudalnog aristokratu, rimskog
aristokratu etc. No, Perikle, Cezar, Karlo Veliki, Napoleon etc. bili su svakako veliki
ljudi, ali nijesu bili individue! Niko od njih nije samo on sam, nego je najbolji i
najistaknutiji oblik upojedinjenja kolektiviteta kojemu pripada. Nie je svjestan toga

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

21

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

obrtanja u vlastitoj filozofskoj namjeri. I opet, kao i uvijek kad stupi na etiku stranputicu posee za psihologizacijom: individua koja odbija univerzalizaciju je moralna monada! No ta s njom? Ona je osuena na samou i usamljenost, jer njezina idividualnost
podrazumijeva distanciju prema zajednici. Nie je ovim tokom izvoenja nesvjesno
doao do problema koji je bio nesavladiv Sokratu, stoicima, Spinozi i Kantu: problema
naina i smisla uspostavljanja i postojanja moralne zajednice koja bi bila sainjena od
moralnih individualnosti! Hegel je dao spekulatino rjeenje problema: moralna zajednica u modernim graanskim drutvima postoji kao moralno javno mnijenje! Zato to je
moralno, ono je iva pooptena aporetika moralnog pogleda na svijet, dakle, iva igra
najdublje mogue ljudskosti i najvie mogue neljudskosti! Ali, nemojmo od Niea
oekivati takav uvid u spekulativnost aporetike moderne moralne egzistencije. Za takav uvid treba imati spekulativne oi. Nie ih nema! Njegovo rjeenje uasa samoe
moderne moralne individualnosti dostojno je dramaturgije sentimentalnih spomenara iz
19. vijeka: Moral pripada tragikoj biti ovjeka!
U Genealogiji morala, koja se smatra uticajnijim Nieovim spisom, opet je na djelu
izmjena interpretacijske i kritike pozicije prema moralnom fenomenu, uz nastojanje da
se njegova bit dokui istorijskim, psiholokim i sociolokim analizama. Nie je uvjeren
da e radikalnost vlastitog kritikog stava moi da razvije na postavci, prividno konfrontiranoj tradicije etike, da kritika morala ne treba da se usmjerava na problem izvoenja i zasnivanja morala, odnosno, moralnih vrijednosnih predstava, nego na problem
zato ljudi vjeruju da treba da djeluju na odreeni nain, odnosno, da druge navode da
tako djeluju. Po prvi put Nie se sada eksplicitno suoava s tekoom koju je do tada
zaobilazio gonjen neplodnom rigidnou anti-istoricistikog dranja, s tekoom razumijevanja moralno-etikog problema iz perspektive njegove povijesnosti. Moral ima
vlastiti povijesni perspektivizam. I nijedna kritika morala kao takvog nema nikakvih
izgleda da ga kritiki apsolvira iz neke druge perspektive, posebno ne iz neosvijetene
moralistike perspektive. Nie je napokon shvatio da mora dopustiti da ga imanentni
perspektivizam morala uvue u sebe, da bi uopte dokuio ono to je sui generis njegovo te da bi tek onda izgradio valjane pretpostavke za kritiku morala.
Obrt je donio Nieu suoavanje s neoekivanim, pa i niz postavki koje su neuskladive ili direktno protivne ranijoj kritici morala. Prvo, perspektivizam morala nalae
da on bude shvaen kao povijesni fenomen. Povijesni fenomeni ne mogu se valjano
misliti nepovijesnim miljenjem. Povijesno miljenje velikog naina nudi filozofija
njemakog idealizma, posebno Hegelova. Nie, meutim, zna da Hegelova ili bilo
koja konzekventno zasnovana filozofija povijesti zahtijeva prihvatanje teleolokog
stanovita. No, ono je nesjedinjivo s heraklitskom ontologijom bivanja. Gdje je onda
izlaz? Kako dokuiti povijesni perspektivizam moralno-etikog fenomena, a ne postati
plijenom povijesnog miljenja sub specie filozofije povijesti? Nie je previe lako posegnuo za jednim rjeenjem. tavie, dobio ga je gotovoga iz istorizma, upravo u onom
obliku koji mu je bio potreban i kojim je, prividno, rjeavao svoj problem. Istorizam
je nedosljedni teleologizam, teleologizam napola, takorei Halb-Teleologismus!
Sada je mogao zaboratiti vlastitu ranu kritiku istorijskog obrazovanja, tj. povijesnog
miljenja. Ono je sada napola rehabilitovano, upravo sukladno istorizmu: qua genea-

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

22

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

logija! Ona je u biti racionalizirana metoda mitolokog miljenja. Mitopoetiko miljenje bit stvari trai u njihovom porijeklu, u nainima i faktorima njihovog nastanka.
Istorizam potpuno preuzima taj mitopoetiki klju razumijevanja biti stvari. Nie ga
preuzima od istorizma.
Drugo, genealoka metoda poiva na receptivnom sljepilu za ontologijski uvid u
sloenu igru odnosa temporalne i logike sukcesija. Osim Platona, Aristotela, neoplatonika i Hegela malo je filozofskih mueva u filozofskoj povjesnici koji su mu izmakli. Oznaavana je ta najvia ontoloka igra pojmovnim parovima: kath auto kata
symbebekos, per se per accidens, an sich fr sich etc. Granica genealoke metode
je ideja o temporalnoj sukcesiji, dok logika sukcesija ostaje izvan njezina vidokruga.
Ta ogranienost pokazuje se i u Nieovoj genealogiji morala. Nju vodi pitanje: kako je
nastajala i oblikovala se povijest moralno-etikog fenomena. Odgovor na njega trai u
analizi vlastitih pretpostavki o prolosti! Izvan njezinog pitanja ostaje upitanost o ontolokom porijeklu povijesti moralno-etikog fenomena. Odgovor na to pitanje mora se
traiti u idejama budunosti! Tezom o prevrednovanju svih vrijednosti Nie e u vlastitu filozofiju nesvjesno prokrijumariti i slutnju o tome obrtu. Ostala je ona kod njega
do kraja tek nerazvijenom i nesamoosvijetenom slutnjom. Nije ni moglo biti drugaije.
Svakim korakom dalje od te slutnje Nie bi sve vie ruio zdanje vlastite filozofije.
Tree, ostaviemo po strani ono to Nie hoe da uini glavnim tematskim podrujima genealokog ispitivanja morala u Genealogiji morala. Osmotrimo samo pitanje
o die Sittlichkeit der Sitte. U genealokoj analizi Nie izrazu daje sasvim odreeno
znaenje obiajnosti obiaja. tavie, pozitivno ga vrednuje kao kljuni mehanitam
u ogromnom radu na povijesnoj kultivizaciji ovjeka! Obiajnost obiaja je povijesno i antropoloki opravdana, iako je prate okrutnost, tiranija, tupost i idiotizam14.
I dalje: Uz pomo obiajnosti obiaja i drutvene ludake koulje ovjek je stvarno
bio napravljen proraunljivim15. Ipak, on opet nije dosljedan. Obiajnost obiaja je
neto praistorijsko. No kada joj daje konkretniji opis, grau posuuje iz svih poznatih epoha, pa i iz modernog graanskog konformizma. Zakljuak genealoke analize
obiajnosti obiaja potpuno je suprotan svemu to je Nie do tada iskazao kao kritiku
morala: najzreliji plod dugog povijesnog rada obiajnosnog duha je suverena jedinka! No ta ideja nalazi se u sreditu praktike filozofije kod Kanta i Hegela: suverena i
autonomna jedinka, tj. slobodna individualnost qua linost, nastaje u modernom procesu osloboanja od obiajnosnog duha. Kant poima linost par excellence kao moralnu linost! Hegel poima linost kao sloenu antitetiko-sintetiku strukturu koju ine
pravna osoba, moralni subjekt, homo familiaris, bourgeois i citoyen. Nie je, dakako,
vrlo daleko od Kantove ili Hegelove filozofske i svjetonazorne dosljednosti. Za nju mu
nedostaje, s jedne strane, temeljnija upuenost u sloene strukture modernog praksisa,
te s druge strane put u tom pravcu sruio bi njegovu osnovnu poziciju anti-logocentrizma. No, ta onda s njegovom idejom o suverenoj jedinki? Ta ideja nije mogua izvan
homocentrikog i logocentrikog vidokruga. Nie nema rjeenje. Tanije, nudi privid
14Nie, Fridrih (1983), Genealogija morala, Grafos Beograd, str.54-55.
15Isto.

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

23

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

rjeenja: suverena jedinka je nadmoralna jedinka! No, ta je nadmoralna jedinka? Nieov opis nadmoralnog potpuno odgovara Kantovom opisu moralnog. To
je samo jo jedna od aporija u njegovoj kritici morala. Ovdje valja pridodati samo jo
ovo: genealogija morala prisilila je Niea da do vrhunca dovede svoj aporetski odnos
prema Sokratu. Na jednoj strani, Sokrat je morao ostati najvea ljudska hybris u povijesti: on je zaetnik nihilistikog hoda zapadne civilizacije. Na drugoj strani, Sokrat je
heroj u borbi protiv obiajnosti obiaja i osniva morala.

Circulus vitiosus deus

ili teleologija antiteleologije
Tamo gdje veina interpretacija Nieove filozofije zapoinje, jer njezine tzv. velike
teme prvi se put sabiraju u Zaratustri, naa kritika interpretacija se zavrava, jer je vodio zadatak otkrivanja i pokazivanja glavnih vorovi aporetike Nieove kritike morala.
Interes da se problemsko zatezanje tih vorova prati u Zaratustri i potonjim Nieovim
djelima mora biti stavljen po strani pred vanijim pogledom na Zaratustru i potonja djela, tamo gdje se nalazi vor svih aporetnih vorova Nieove filozofije. Aporetika kritike
morala samo jedan dio ontologijske aporetike Nieove filozofije.
to nam moe biti stajna taka takvoga pogleda? Sam Nie upuuje na nju u Zaratustri pitanjem o postulaciji individualiteta. U njemu se grosso modo do kraja razotkriva
kapitalna aporija Nieove filozofije u akceptiranju heraklitske ontologiju bivanja koja
delegitimira svaku ontologiju vrijednosti, ali tako to je stalno iznova gradi i iznova
kritiki razgrauje. U ranim radovim ontologija bivanja Nieu je bila osnovom kritike
individualiteta, tj. ontologije vrijednosti. U negativno-dijalektikim obrtima u djelima
iz zrelije faze kljunim elementom njegovog pozitivnog filozofskog stanovita postajali su momenti individualiteta: aktivni individualitet, tjelesnost, prirodnost, htijenje,
stvaralaka snaga etc. Oni su uistinu bili dijelovi nereflektovane skice za jednu ontologiju vrijednosti. Pred filozofskom teinom problema koji je tako otvoren Nie je zadugo posezao za palijativnim eseistikim sredstvima inventivnih, ali ne i filozofski konzekventnih opisa duela aktivnog i pasivnog individualiteta. Postepeno je dolazio do
spoznaje da se akceptirana heraklitska ontologija bivanja mora filozofski razviti da bi
bez unutranje aporetske napetosti mogla podnijeti dopunjavanje ontologijom vrijednosti. Antiteleologizam, ciklizam i fatalizam heraklitskog filozofskog stava morao se
moi otvoriti prema teleologizmu, linearnosti povijesnog toka te slobodnoj smislenosti
djelatnosti ljudskoga individualiteta, ali tako da se ne narui ontologijski legitimitet
heraklitskog stava! To je fundamentalna kontradikcija u filozofskom zadatku koji je
Nie sebi postavio u Zaratustri!
Stav o dopunjavanju uzimamo od Hajdegera. Ne pripisuje ga on Nieu niti u njegovoj metafizici nalazi kontradikciju u filozofskom zadatku. Prema specifinom znaenju koje daje pojmu metafizike, Hajdeger Nieovu metafiziku jednim interpretacijskim zamahom oslobaa njezine aporetinosti i shvata je kao kompaktnu ontologijsku
doktrinu s unutranjim skladom semantike najvanijih Nieovih sintagmi i pojmova,

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

24

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

tj. rijei: Volja za mo, nihilizam, vjeno vraanje istoga, nadovjek, pravednost jesu pet temeljnih rijei Nieove metafizike16. ta su ove temeljne rijei i
u kakvom su uzajamnom odnosu u Nieovom ontologijskom konceptu? Hajdeger veli:
Volja za mo imenuje rije za bitak bia kao takvog, essentia bia. Nihilizam je ime
za povijest istine tako odreenog bia. Vjenim vraanjem istiga naziva se nain na
koji bie u cjelini jest, existentia bia. Nadovjek oznaava onu ljudskost koju ova
cjelina zahtijeva. Pravednost jest bit istine bia kao volje za mo. Svaka od tih temeljnih rijei imenuje podjednako ono to druge kazuju. Samo onda kad njihovo kazano
biva i sumiljeno, iscrpljena je nominalna snaga svake temeljne rijei17.
Da li se Hajdegerov stav, kojim se implicite tvrdi potpuna ontologijska koherentnost
metafizike Nieovih rijei, moe posvjedoiti samim Nievim djelom? Ne moe!
Po modelu vlastite kritike metafizike Hajdeger Nieovu filozofiju kritiki stavlja u
Prokrustovu postelju vlastitog shvatanja metafizike. Na taj nain ona postaje dijelom
njegove kritike metafizike, ali uz neizbjenu unutranju ambivalenciju. Od Niea on
pokuava stvoriti svoga prethodnika, a djelimino ga visoko smjestiti u povijest metafizike. Obje tendencije interpretacijskog odnosa imaju zajedniku karakteristiku: Hajdeger je potpuno neosjetljiv za pitanje da li Nieove rijei uopte meusobno stoje
u dijalogu, te ako stoje kakva je njegova priroda i da li se ona pokazuje kao aporetska.
Recimo eksplicitno i suprotno Hajdegerovom stavu: U Nieovim rijeima ono kazano i ono sumiljeno ne postaju jednim! Naprotiv, ono kazano, to se gromkije kazuje,
onemoguava vlastitu unutarnju su-miljenost i su-mislivost! Navoen vlastitom idejom o tome to je metafizika Hajdeger je Nieova uenja o vjenom vraanju istoga
i volji za mo ontologijski pervertirao, posve protivno duhu i slovu Nieove filozofije. Naime, volja za mo kod Niea ne moe se shvatiti kao bitak bia kao takvog
(essentia). Ni vjeno vraanje istoga Nieu nije bievnost bia u cjelini (existentia).
Ako bi se Nieovi ontologijski nacrti interpretirali u pojmovlju tradicije metafizike, s
mnogo vie razloga moe se braniti teza da vjeno vraanje kazuje esenciju, a volja
za mo egzistenciju! Zaratustra i potonja djela daju kljuni argument za ovu tezu.
U njima Nie heraklitskoj metafizici bivanja daje iru programsku ekplikaciju u formi
uenje o vjenom vraanju istoga (die Ewige Wiederkunft des Gleichen). Heraklitska
metafizika je kod Niea Heraklitova metafizika kojoj je iupana dua, jer je iz nje
uklonjen sredinji pojam logos! Jedino tako se mogao, sa svim izvedbenim usiljenostima, graditi Nieov stav anti-logocentrizma i jedino tako se mogao stvoriti privid da
je ovim uenjem osnaena misao o transcendentoj supstancijalnoj strukturi heraklitske
ontologije bivanja.
Gdje je onda u toj metafizikoj strukturi istinska pozicija uenja o volji za mo
(Wille zur Macht), uenja o prevrednovanju svih vrijednosti, uenja o nadovjeku,
kritike nihilizma i kritike morala? Ako je tezom o vjenom vraanju Nie rjeavao
problem supstancijaliteta supstancije, esencijaliteta esencije, onda ovim temama po16Heidegger, Martin (1980), Nietzscheova metafizika u: Uvod u Nietzschea, Centar za kulturnu djelatnost SSO Zagreb, str. 13-82.
17Heidegger, Martin, isto, str. 15.

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

25

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

kuava rijeiti isti problem koji ga prati od prvog akceptiranja Heraklita: problem zasnivanja subjektivnosti supstancije! Rjeavanje toga problema zahtijeva filozofski monu
misaonu strategiju. Vjeno vraanje istoga izgovara uistinu samo: isti bitak (Hegel) i transcedens naprosto (Hajdeger)! No, isti bitak mora se moi otvoriti u vrlo
sloenu i razuenu pojmovnu figuraciju u kojoj se ontologijska diferencija bitka i bia
indiferencira i beskrajno diferencira. Sva filozofska uenja o kategorijama bila su
voena tim zadatkom. Najsloeniji oblik njegovoga rjeenja je Hegelova ontologika.
Takoe, transcedens naprosto mora se moi razviti sve do totalne egzistencijalne
analizike tubitka. No, ona zahtijeva dopunu jednom ontologijom vrijednosti. Na
problemu te dopune izjalovio se Hajdegerov projekt fundamentalne ontologije.
Kako Nie hoe da premosti ontologijski zijev koji zjapi izmeu vjenog vraanja
i vrijednosnog egstistencijaliteta volje za mo?
U Zaratustri i kasnije premoivanje provodi strategijom hibridacije neuskladivih uenja. Na hibridaciju ga je neodoljivo navodilo smo uenje o vjenom vraanju
istoga. Ono imanentno ne doputa dedukciju sistemskog totaliteta, a time ni ontologiju
vrijednosti,jer potie potie iz opteg misaonog dobra slijepog antiteleologizma starih
ciklikih mitologija18. U ovim mitologijama su ve otkrivene i razvijene misaone i
interpretativne mogunosti toga uenja. Njihova filozofikacija kod Heraklita i pitagorejaca mogla je samo lematski mitski fatalizam uiniti tematskim fatalizmom, slijepu a-teleologiju programskom anti-teleologijom, mitski ciklizam vremena filozofskim
ciklizmom vremena, mitski renovatio (kao model razumijevanja vjene promjene kao
naina vjenog stabiliteta u vjenog ponavljanju) filozofskim problemom interpretacije
nastajanja i nestajanja, napokon, mitsku interpretaciju prirodnog bitka naturfilozofskom prirodnom interpretacijom bitka. Helenska, a poslije i helenistika filozofija
nastoje utemeljiti ontologijsku vrijednost ideje vjenog vraanja. U njima pojam parusia (, parusa) jednim svojim znaenjem imenuje ontologijsku ideju o vraanju kao izvornu djelotvornu osadanjujuu pri-sutnost (gr. i ). Srodno
znaenje imae i pojmovi anakiklesis i apokatastasis (u Stoi odreenje za vraanje).
Od antike do danas ne prekida se povijest ideje vjenog vraanja istoga19. Nieu je
ona bila poznata u glavnim tokovima, po svoj prilici na osnovu Riterovog i Prelerovog
zbornika tekstova Historia philosophiae graeco-romanae20. Iz sadraja toga zbornika
potie Nieovo udesno prosvjetljenje koje ga je dovelo do ideje o vjenom vraanju!
Demistifikacija porijekla prosvjetljenja moe biti potpuna ako se zna da je osnovne
ideje za svoju ontologiju vjenog vraanja Nie akceptirao u svom vremenu kao kosmoloku ideju u prirodnonaunim diskusijama koje su oivjele povodom postavke
18Vidi o tome: Milenko A. Perovi, Mitologija versus filozofija povijesti, Arhe, Novi Sad, br. 14/2010.,
str. 1-27.
19O toj povijesti ideje iscrpno kod Jorge Luis Borges: Geschichte der Ewigkeit, besonders die Essays Die
Lehre von den Zyklen und Die kreisfrmige Zeit in: derselbe: Niedertracht und Ewigkeit. Fischer Taschenbuch, Frankfurt am Main 2003. 151169.
20Ritter, Heinrich, Preller, Ludwig (1838), Historia philosophiae graeco-romanae ex fontivm locis contexta / Locos collegervnt, disposvervnt, notis avxervnt H. Ritter, L. Preller. Edidit L. Preller Hambvrgi :
svmtibvs Friderici Perthes.

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

26

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

naela termodinamike kod lorda Kelvina i Rudolfa Klauizusa. Nieovoj inspiraciji

prilog su dale i knjige Eugena Diringa21 i J. G. Fohta22 In facti, Nieova namjera da
produbi heraklitsku ontologiju bivanja potie iz naunih hipoteza koje su bile aktuelne
u drugoj polovini 19. vijeka.
Nieovi rukopisi svjedoe o pokuaju da hipotezu ciklizma kosmologijski razvije.
Koliko je Nie sam bio uvjeren u vrijednost toga pokuaja govori injenica da nije
bio spreman da ga publikuje. Vanije od toga je, dakako, uvjerenje koje ga je vodilo da se najvii ontologijski stav o vjenom vraanju mora moi razviti ne samo
kosmologijski, nego i prema svim bitnim ontolokim i ontikim strukturama U Zaratustri daje filozofski prikaz ideje vjenog vraanja. Ujedno pokuava razviti totalitet
filozofske dedukcije volje za mo, prevrednovanja svih vrijednosti, nadovjeka,
kritiku nihilizma i kritiku moraliteta. Ono to je zajedniko ovim Nieovim temama
je nesavladiva napetost antiteleologije uenja o vjenom vraanju kao onoga to je
ontologijski genus proximum svih ovih tema i imanentne teleologije koja uopte ini
moguim ove teme, tj. ontologijsku dedukciju njihovih sadrina.
Aporetika teleologije i antiteleologije javlja se ve u samom stavu o vjenom vraanju. U filozofiji nije neobino postupanje kojim se poetni i vodei stav filozofije,
koji treba da obezbijedi dedukciju svih drugih stavova, pokuava uvrstiti prema logikom naelu identiteta, sve do prazne formule A=A. U Zaratrustri, glava Ozdravljenik
(Der Genesende), ini to i Nie s uenjem o vjenom vraanju. Meutim, u prazni identitet poetnog stava odmah unosi teleologijsku postulaciju. Kao to je Spinoza tvrdou poetnog stava vlastite filozofije o eternalistikom, antiteleolokom idenitetu Deus
sive natura jednim potezom razorio stavom o Amor dei intellectualis, na potpuno isti
nain, nesumljivo pod uticajem Spinoze, postupa i Nie. Tvrdoa identiteta sa sobom
stava o vjenom vraanju moe se uspostaviti samo ako se iz njega ukloni pojam logosa (jer on je in potentio nosilac teleologijskog znaenja) i zamijeni pojmom sudbine,
kao to su to uinili stoici pojmom heimarmene. Sada i Nie mora unijeti teleoloku
postulaciju u praznou poetnog filozofskog stava. Unosi je, kao i Spinoza, imperativom Amor fati! Iz istoga razloga Nie se okree protiv budizma i openhauerove
metafizike volje. Buda i openhauer, svaki na svoj nain, prazni identitet slijepe sudbine pokuavaju teleolokom soteriolokom postulacijom relativizirati ili ponititi. Nie
kae: Ko je zaista jednom ... gledao s one strane dobra i zla i vie nije, poput Bude i
openhauera, bio pod uticajem moralne arolije i opsjene taj je upravo time, zapravo
i ne elei da uini takvo to, otvorio svoje oi za suprotni ideal: ideal najoholijeg,
najivljeg ovjeka koji je ponajvie prihvatio svijet i koji je nauio da se slae i miri s
onim to je bilo i to jeste, ve to, onakvo kakvo je bilo i kakvo jeste, eli opet da na
vjeki vjekov opet posjeduje, nezasitno dovikujui da capo ... ta? A nije li to circulus
vitiosus deus23.
21Dring, Eugen, (1875), Cursus der Philosophie als streng wissenschaftlicher Weltanschauung und Lebensgestaltung;
22Vogt, Johann Gustav (1878), Die Kraft. Eine real-monistische Weltanschauung; Haupt & Tischler, Leipzig
23Nie, Fridrih (1980 ), S one strane dobra i zla, Grafos, Beograd, Trei odjeljak, aforizam 56., str. 67.

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

27

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

Ergo, circulus vjenog vraanja ne smije se razobruiti u svrhovitu povijest svega, ali se mora razobruiti da bi se bilo ta uopte moglo filozofski misliti! No ne smije
ni ostati u praznom identitetu sa samim sobom, jer bi tako ostao prazno Nita, ali opet
mora ostati u identitetu sa sobom da bi uopte bio Neto! Anti-teleologija se ne smije
zasnivati teleoloki, ali se mora zasnivati teleoloki. Ontologija ne smije biti povijesno miljenje, ali se mora zasnivati povijesnim miljenjem. Ciklizam vremena mora
moi iskljuiti svaku linearnost, ali sve ga navodi na linearnost. Pojam bivanja mora
iskljuiti iz sebe svaku ideju vrijednosti, ali da bi se utemeljilo kao bivanje mora moi
biti vrednujue bivanje ili bivajue vrednovanje; vrednovanje ne spada u izvorni nain
ovjekova bitka, ali da bi bio dokuen i ponovo uspostavljen taj izvorni nain mora
biti provedeno prevrednovanje svih vrijednosti! Volja mora moi biti slijepa za cilj
(thelma), ali i imati cilj (boulsis); mora moi biti epistemina, ali i antiepistemina!
ovjek ne moe biti postulatorno bie, ali mora moi postojati postulatorni ideal nadovjeka. Kritika morala mora se moi uspostaviti kao imoralizam, dijelom kao moralistiki, dijelom kao amoralistiki moralizam. Moral mora biti anihiliran, ali ne moe biti
anihiliran, jer mora opstojati opreka gospodarskog i ropskog morala.

Literatura
1. Friedrich Nietzsche (1954), Werke in drei Bnden. Hrsg. Karl Schlechta, Hanser Verlag
2. Perovi, Milenko, A. (1992), Granica moraliteta, Dnevnik, Novi Sad
3. Perovi, Milenko, A. (1986), Friedrich Nietzsche versus Minotaur savjesti, Filozofska istraivanja, Zagreb, br. 18;
4. Perovi, Milenko, A. (1988), Bit pojma i pozicije savjesti: Hegel i Jakobi, Ideje, Beograd, br. 3;
5. Perovi, Milenko (2010), Mitologija versus filozofija povijesti, asopis Arhe,
Novi Sad, br. 14., str. 1-27.
6. Safranski, Rdiger (2000): Nietzsche. Biographie seines Denkens. Carl Hanser,
Mnchen/Wien 2000.
7. Klossowski, Peter (1986), Nietzsche und der Circulus vitiosus deus. Mit einem
Nachwort von Gerd Bergfleth. Matthes und Seitz, Mnchen
8. Lwith, Karl (1987), Anhang zu Nietzsches Philosophie der ewigen Wiederkehr
des Gleichen. Zur Geschichte der Nietzsche-Deutungen, in: Smtliche Schriften, Bd. 6. Stuttgart
9. Skirl, Miguel (2000), Ewige Wiederkunft. In: Ottmann, Henning: NietzscheHandbuch. Metzler, Stuttgart-Weimar,
10. Figal, Gnter (1999), Nietzsche. Eine philosophische Einfhrung. Reclam Verlag, Stuttgart
11. Harders, Gerd (2007), Der gerade Kreis Nietzsche und die Geschichte der
Ewigen Wiederkehr. Duncker & Humblot, Berlin

ARHE
god. VIII, 15/2011 (128)

28

M. A. Perovi,
Eethos i Blonde Bestie

MILENKO PEROVI
Filozofski fakultet, Novi Sad
EETHOS AND BLONDE BESTIE.
APORIES OF NIETZSCHES CRITIQUE OF MORAL
Abstract: This papers intention is to critically interpret Nietzsches critique of moral. The
author initially analyzes the meaning of Nietzsches main ethical notions: die Moral, die Moralitt, die Sitte and die Sittlichkeit. The analysis reveals that those notions are not free of contradictions in their philosophical and ethical foundation. It is shown that Nietzsches critique of
moral does not apply to the moral phenomenon itself, but to customs, social conventions and
conformism instead. That is the contradiction in Nietzsches critique of moral. The author thus
extends the contradiction in question to the whole of Nietzsches philosophy, because the relation
between separate teachings within it shows itself as that of the teleology of antiteleology.
Keywords: moral, die Sitte, die Sittlichkeit, teleology, antiteleology