Vous êtes sur la page 1sur 18

1. AGORA (grč.

= trg, skupština)

U ant. Grčkoj gradski trg, tržnica, mjesto na kojem se odvijao društveno-politički i trgovački
život. Nalazi se obično u središtu grada, u primorskim gradovima blizu pristaništa. U starije je
doba nepravilna oblika, okružena hramovima i javnim zgradama, kasnije kvadratna oblika i
izgrađena kao arhitektonska cjelina, okružena trijemovima. Uzor je rimskom forumu.
Agora je i prvotan naziv za narodnu skupštinu, koja se kasnije zove eklezija (= ovu riječ
preuzima kršćanstvo, prvotno za crkvu kao zajednicu vjernika, a u romanskim jezicima i za
crkvenu zgradu: tal. chiesa, franc. eglise, starodalm. hesia, jesia, itd.)

2. AKROTERIJ (grč. akroterion= vrh, glavica)

U grčkoj umjetnosti samostalan plastičan ukras na vrhu i krajevima zabata hrama ili
sarkofaga. Prvobitno simbolički ukras (npr. lira), zatim palmeta, akantusov list, a kasnije i
složenije tvorevine (sfinga, grifon, Gorgona, Nike, čovječji lik). Javlja se i u etrušćanskoj i
rimskoj umjetnosti, te u srednjovjekovnoj (npr. na vrhu ciborija).

3. AMBON (grč.= pupak ili kvrga na štitu; ono što se ističe)

Povišeno mjesto (govornica) smješteno na spoju svetišta i broda crkve, namijenjeno čitanju
biblijskih tekstova u liturgiji. Sastoji se od ovalne, kvadratne ili poligonalne ograde, s jedne
strane otvorene, zatim noge ili postolja na kojem počiva i malog stubišta kojim mu se prilazi.
U bazilikama se nalaze dva takva mjesta. U ranokršćanskim bazilikama amboni se nalaze na
bočnim stranama scholae cantorum, a u romaničkim crkvama na dnu scholae cantorum prema
glavnom brodu crkve. Sa sjevernog se čita evanđelje a s južnoga poslanica i starozavjetni
tekstovi. Tamo gdje je bio samo jedan ambon (npr. S. Clemente u Rimu), reovito je bio
trostepen: s najvišeg mjesta đakon čita evanđelje, sa srednjega subđakon poslanicu, a s
najnižega lektor čita tekstove Starog zavijeta i ostale poruke. U pravoslavnoj crkvi se nalazi
kao povišeno mjesto ispred ikonostasa, a naziva se amvon.
Ambone u 11. st. polako istiskuje pojava propovjedaonice. Propovjedaonica je govornica koja
je od poda crkve odignuta od 1 do 4 m (i više), s koje svećenik propovijeda vjernicima (Split=
romanička šesterostrana, 13.st.). U doba baroka doživljava vrhunac likovne ekspresije: u
reljefu se izrađuju čitave poučne biblijske priče. Iznad se često postavlja baldahin koji ima
akustičku, simboličku i dekorativnu funkciju. U 12. i 13. st. katkad nailazimo na dvije
propovjedaonice, svaka na svojoj strani broda.

4. APSIDA (grč. hapsis= spoj, svod, prigradnja)

Polukružni završetak antičke bazilike gdje je sjedio predsjednik suda sa svojim pomoćnicima.
Od 4.st. taj arhitektonski oblik preuzima i kršćanska bazilika i u tom dijelu smještena je
biskupova katedra, a njoj sa svake strane subselia za zbor svećenika. U kasnijim razdobljima
poprima različite oblike (poligon, kvadrat, segment), a i drukčije funkcije (od 11.st. u njoj se
smješta oltar i sarkofag s moćima). Obično je nadsvođena polukalotom. Apsidiola – mala
apsida, u romaničkoj i gotičkoj arhitekturi često po više njih prati glavnu apsidu.

5. ARKADA (od lat. arcus= luk)

Niz stupova koji počivaju na lukovima. U starokršćanskim bazilikama i srednjovjekovnim


crkvama dijele glavni brod od bočnih.Graditelji srednjeg vijeka, a još više renesanse
upotrebljavaju arkade u konstrukciji otvorenih trijemova u prizemlju profanih objekata.
Rimsko graditeljstvo je poznavalo tzv. slijepe arkade koje su služile kao ukras zidnih ploha
(arkatura). One se osobito često pojavljuju u arhitekturi romanike ispod krovnog vijenca, a
nazivaju se i patuljastim arkadama (ili visećim).

6. BASTION (tal. bastione, od lat. bastire= graditi, utvrđivati)

Istaknuti dio višestranog tvrđavnog bedema, kojemu dvije stranice izbijaju prema vani poput
klina, a druge se dvije vežu s glavnim zidom tvrđave, što omogućuje da bude držan pod
paljbom ne samo prostor ispred utvrde nego i svaki od njenih djelova (vanjski zidovi i
susjedni bastioni). Javili su se sa razvitkom artiljerije. Domet i razorna snaga topovskih zrna
učinili su neprikladnim obrambeni sistem visokih tvrđavnih kula. Tvrđavni se prostor počeo
izravnavati i zaštićivati predtvrđavnim nasipima i zidovima te pojačavati, osobito na
uglovima, bastionima. Prve tvrđave s bastionima javljaju se poč.16.st. (utvrde Verone, 1572.).
Bastionski se sistem sve više usavršavao, a definitivne su mu oblike dali franc. arhitekti Pagan
i Vauban (17.st.). Bastioni su često dobivali vlastita imena prema svecima ili vladarima. U nas
je najljepši primjerak Karlovačka tvrđava, građena u obliku pravilnog šesterokuta, kojemu je
svaki kut branjen bastionom.

7. BAZA (grč. bazis= osnova, temelj, podloga)

Podnožje stupa izrazita oblika. Prvotna joj je funkcija da teret što ga nosi stup ravnomjerno
prenese na podlogu. U egip. i mezopot. arhitekturi baza je okrugla ploča slična disku. U grč.
graditeljstvu dorski stup nema bazu. Bazu jonskog stupa čine dvije okruglaste ploče (trochilus
i torus) ispod kojih se nalazi četvrtasta ploča (plinta). Atička je baza slična jonskoj, ali nema
plinte. Korintska je složenija, sastoji se od dva torusa, dva astragala i dva užljebljenja. Ovi se
elementi različito variraju, da bi se dobilo što bogatije dekorativno djelovanje. Toskanska aza
je vrsta jonske, javlja se u etrušćanskom graditeljstvu. U rimskoj arhitekturi ovi elementi
dobivaju različite profile. U Bizantu: pojednostavljena atička baza. U romanici: baza postaje
viša, a uglovi plinte su ukrašeni stiliziranim klesanim listovima. U gotici: visoka, složena i
često poligonalna. U renesansi, baroku i klasicizmu primjenjuju se oblici baza iz antičke
arhitekture.

8. BEMA (grč.= podignuto mjesto, govornica)

U antičkoj grčkoj tribina na kojoj su se održavali javni govori. U teatrima, nizak kameni podij
u sredini kružne orkestre na kojem je stajao žrtvenik.
U ranokršćanskim bazilikama podignuto i ograđeno mjesto u kojem je smješten oltar, a na
stranicama prema bočnim brodovima nalaze mu se amboni. Kasnije se produžuje prema
glavnom brodu i u sebe prima scholu cantorum. U kasnom srednjem i novom vijeku iz nje će
se razviti svetište. U sinagogama bema je mjesto s kojeg se čita Tora.

9. BIFORA (lat. biforis= dvokrilan, dvovratan)

Prozor razdijeljen kamenim stupićem na dva dijela tako da svako prozorsko krilo odozgo
završava posebnim lukom. Česta je u bizantskom, romaničkom i gotičkom graditeljstvu, gdje
postoji kao dekorativno obogaćenje zidne površine.
10. BUNJA

Građevina od kamena bez cementne veze (suhozidina), redovito kružna tlocrta sa stožasto
izvedenom nepravilnom kupolom. Naziva se još i poljarica, ćemer, trim i susreće se po našem
jadranskom području. Sličnih građevina ima i drugdje po sredozemlju (npr. tal. trulli, španj.
barraca), a poznate su i iz prapovijesnog vremena (nuraghi na Sardiniji). Bunja služi pastirima
kao zaklon, a nekada je služila i za stanovanje. Također: bunjasti zid (ispupčeni kvadri).

11. BURG (njem.= grad, zamak, tvrđavica, kula, dvorac, kaštel)

Osamljeno utvrđeno prebivalište na strateški istaknutom i redovito teže pristupačnom


položaju posjeda, sjedište vlasnika namjenjeno boravku i obrani. Naselju pruža zaštitu, ali ga i
kontrolira. Burgovi se sastoje od snažne kule zaštićene nasipom i palisadama koje s
vremenom zamjenjuje zid (bedem) s bočnom zaštitom niza kula. U ranom srednjem vijeku
burgovi čine začetke gradskog razvoja. Oblik gradova utvrda određuju dva osnovna tipa
utvrđenja: 1. Zamak (burg) na uzvisini = na brdu ili ogranku brijega, iznad naselja u dolini.
2. Zamak na vodi = okružen močvarom, rijekom ili jezerom, s naseljem na istoj
razini ili neznatno povišenom na umjetnom brežuljku.
Grad (naselje) ne smije ometati vojne funkcije: utvrda mora imati pregledan obzor i slobodno
područje za djelovanje oružja i vojne operacije.

12. CELA (lat. cella= sobica, ćelija)

Svetište u antičkom hramu. Unutrašnja prostorija bez prozora s kipom božanstva ili
žrtvenikom, u koju ima pristup samo svećenik. Kod Grka se naziva naos (grč.= brod). Svjetlo
je primala kroz ulaz koji ju je spajao s predvorjem (pronaos).

13. CHAPTER HOUSE

Kapitularna dvorana engleskih samostana i katedrala. Često centraliziran prostor sa središnjim


nosačem na pravokutnom ili poligonalnom tlocrtu. Najčešće su oktogonalne, rastvorene
velikim prozorima bogatih mrežišta, u kojima se višestruko varira motiv zvjezdastog ili
lepezastog svoda što polazi od središnjeg stupca.

14. CIBORIJ (lat. ciborium= sud, posuda / grč. kiborion= kovani ćup, lupina graha)

1. U katoličkim crkvama nadgradnja (baldahin) nad oltarom, kad je on odmaknut od zida.


Obično ima 4-6 stupova koji nose krov različita oblika. Javlja se u 4. st. u starokršćanskim
bazilikama, zatim u romaničkim i gotičkim crkvama, te u baroku. Kod nas se ističu ciboriji iz
crkve sv. Marte u Bijaćima iz 9.st. (MHAS-Split), sv. Stošije u Zadru, Sv. Tripuna u Kotoru,
katedrale u Rabu, glavnog oltara trogirske katedrale (majstor Mavro, 14.st.).
2. Svetohranište na menzi oltara za čuvanje euharistije i obrednog posuđa (ciborium
sacramentale; tabernakul)
3. Kalež s poklopcem za posvećene hostije (piksida; čestičnjak)

15. DEAMBULATORIJ (deambulatorium, prema deambulare= ići u ophodu, šetati se)

Ophodni prolaz koji kruži oko svetišta ili apside, a služi za liturgijske procesije. Dijeli
povišeni i ograđeni kor od apside i ima polukružan ili poligonalan oblik. Uz deambulatorij,
često su radijalno nanizane apsidalne kapele. Najstariji je deambulatorij imala bazilika sv.
Ivana Lateranskog u Rimu. Čest je u ranim bizantskim crkvama (san Lorenzo u Milanu, san
Vitalle u Ravenni), kao i u romaničkim crkvama, a redovna je pojava u kasnogotičkim
katedralama.

16. DIAKONIKON (grč. diakonikos= koji se odnosi na đakone, poslužitelje)

Južna od dviju prigrađenih prostorija uz apsidu bazilika. U toj su se prostoriji čuvale


liturgijske knjige i spisi, crkveno posuđe i odijelo, tako da je to bila svojevrsna riznica, arhiv i
biblioteka istodobno, a bila je povjerena brizi đakona, odakle joj i ime. Na Zapadu se zove
sacrarium, custodia i sakristija.

17. DIENST (njem.= služba)

Građevni element u gotičkoj konstrukciji. Pogodan termin u našem jeziku ne postoji (neki
upotrebljavaju naziv služavnik). Dienst je tanak, obli polustup (presjek mu je četvrtina,
polovina ili tri četvrtine kruga), jedan od sastavnih dijelova stupa, koji ima oblik svežnja
(njem. Bündelpfeiler, franc. pilier fascicule). Produžujući se preko kapitela stupa, dienst je
sljubljen uza zid i dopire do svoda gdje postaje savijeno rebro, koje ima funkciju nosača
svoda.

18. DONJON (franc.{donžon}= kula, glavna kula, stambena ili branič-kula...)

Stambena kula (branič kula), u Engleskoj zvana KEEP, nalazila se unutar utvrđenih gradova
(burgova), nastanjenih obrambenih objekata okruženih bedemima, koje je obično okruživao
jarak s vodom. Donjon je služio kao posljednje pribježište u slučaju napada na burg, odvojen
u dvorištu unutar utvrde, osposobljen za obranu. Imao je i prostorije za stanovanje. To je bio
stalno naseljeni glavni obrambeni toranj grada, masivan s kruništem i ugaonim tornjićima.
Krajem 10.st. prelazi se iz drvene u kamenu gradnju, pa dimenzije četvrtastog donjona postaju
veće. Nakon 12.st., prije svega u Francuskoj, nastaju različiti prijelazni oblici između
pravokutne i kružne kule (kružni donjon, Chateau Gaillard, Franc. debljina zidova: 4 m).
U novovjekovnoj se gradnji stambena arhitektura odvaja od obrambene. Na novonastalu
tipologiju gradnje (dvorci, rezidencije) utječe i srednovjekovna gradnja, pa tako i tip stambene
kule – donjona. Primjer: dvorac Chambord (1519.) sadržava i četverostranu stambenu kulu.

19. EMPORA (njem. Empore)

Prostor iznad pobočnih brodova u crkvama, ugrađen u zidu ili poduprt stupovima, odvojen
parapetom ili balustradom (galerija, tribuna, balkon). U bizantskoj i ranoromaničkoj crkvi to
je mjesto za redovnice i žene, a poslije za dvor i odličnike. U gotičkim i baroknim crkvama na
empori nad ulazom ili predvorjem nalaze se orgulje i pjevalište.

20. EPISKOPIUM

Biskupska palača. Sjedište biskupa (=episkopa).

21. ERKER (njem.)

Izbočena i povišena prigradnja na pročelju ili uglu kuće, redovno bez potpornja. Vrsta
zatvorenog balkona, ovalnog ili poligonalnog, s prozorima na svim stranama. Katkad se
proteže kroz nekoliko katova. Javlja se na fortifikacijama, javnim i stambenim građevinama
kasne gotike i njem. renesanse. Služi ponekad i kao prostorija za kućnu kapelicu. Čest je u
arhtekturi druge pol. 19.st. kao dekorativni element. U arhitekturi islama sličan mu je doksat.

22. FALSKAPEL

Kapela u sklopu carske palače. To je dvorska kapela, tj. kapela uz dvor vladara, namjesnika ili
pak crkvenih dostojanstvenika.

23. FIJALA (grč. fiale)

1. Kod Grka i Rimljana plitka, široka posudica, bez drška, a često i bez nožice. Služila je
redovito kod libacija (žrtava ljevanica).
2. U gotičkoj arhitekturi veoma čest funkcionalno-dekorativni element, vitak i šiljast tornjić,
kojim se završavaju zvonici, kontrafori, zabatni trokuti iznad portala i prozora i sl.
Fijala ima dva dijela: četverouglast ili osmerouglast prizmatičan trup, na koji se nastavlja
izdanak u obliku izdužene piramide. Na vrhu piramide redovno se nalazi kameni ukras, tzv.
križni cvijet, a na bridovima ukrasi u obliku savijenih listova, zvani rakovice ili puzavice.

24. GALERIJA

1. Nadsvođen, s jedne strane otvoren hodnik na kući ili tvrđavi. 2. Nadsvođeni dio puta ili
ceste s prostranim otvorima; nadsvođeni spoj dviju ulica, u kojemu su dućani. 3. Odvojen i
povišen dio gledališta u kazalištima i koncertnim dvoranama. 4. Dugačak balkon, balustrada
ili niz kipova na pročelju građevine. 5. U palačama i dvorcima 17.st. galerijom se naziva
duga, hodniku slična prostorija s velikim prozorima, koja spaja dva trakta. U njoj se održavaju
primanja i svečanosti (Galerija ogledala, Versailles, Velika galerija, Louvre), a redovno je
bogato ukrašena. Od 18.st. to je naziv za veće zbirke slika i kipova (Louvre, Uffizi,
Ermitaž.....). 6. Balkon u crkvi nasuprot oltara i iznad bočnih brodova.

25. GARGOUILLE (franc.{garguj}= oluk, istjecište vode, odvodna cijev, vodoriga)

Postoje dva rješenja odvođenja kišnice s krova: 1. STREHA – najjednostavnije je rješenje u


što većem krovnom nagibu s kojeg voda slobodno otječe. 2. OLUK (sima) – nalazi se iznad
završnog vijenca na antičkim građevinama, skuplja vodu s krova i odvodi je na predviđenim
mjestima preko ispusta, tj. vodoriga ili garguja.
Kod građevina s olukom koji obilazi sve strane, sima postaje nosiocem bogatog ukrasa. Kod
arhajskih hramova je dekorirana u pečenoj glini, a kasnije je od kamena. Na hramovima,
posebno u Joniji i Velikoj Grčkoj rub krova povišen je oluk koji je obogaćen nizom plastički
ili ornamentalno izrađenih vodoriga. Plastični: često u obliku lavljih glava; ornamentalni: npr.
rozete, dijelom oslikane, dijelom oblikovane kao čeone pločice za cjevaste vodorige.
Sima s vodorigama pored tehničke ima i estetsku funkciju.
U srednjem vijeku, posebno u gotici, garguji se izrađuju u obliku životinja, demona,
fantastičnih bića, koji popunjavaju krovne zone mnogih velikih crkava. Garguji su znatno
odmaknuti od zida kako bi se voda izlijevala što dalje (zbog velike visine crkvi).

26. GESIMS (vijenac, korniž) (eng. entablure, franc. corniche, njem. Gesims)

Vodoravna ukrasna istaka u obliku glatkog ili profiliranog pojasa koja jače ili slabije
konzolno strši izvan zida. U prvotnom značenji vijenac je završetak zgrade ispod krovne
strehe i služi za zaštitu od kiše. Postepeno se taj naziv proširuje i na slične istake koje dijele
kat od kata ili se nalaze iznad podnožja zgrade, prozora i vrata.
U egipatskoj arhitekturi ima oblik naglašene užljebine ispod koje je podmetak. Bio je
prekriven nizom vertikalnih dekorativnih žlijebova koji se završavaju listom.
U grč. klasičnim redovima vijenac je najviši od triju horizontalnih dijelova trabeacije i stoji
neposredno iznad friza. može se podijeliti na donji ili podložni vijenac, gornji vijenac i u
sredini žlijeb za odvod kišnice. Grci u kasnijoj fazi upotrebljavaju i vjenac koji leži direktno
na arhitravu. Etrurski su vijenci slični dorskima, ali jednostavniji i grublji.
Rimljani prihvaćaju grčke uzore i prilagođavaju ih. Vijenac im je snažan i manje elegantan.
Najvažnija je inovacija primjena malih konzola. Javljaju se i vijenci od opeke.
U bizantskoj arhitekturi raznolikost: vijenci od opeke ili malih tesanih kamenova, ponekad
složenih u obliku riblje kosti, vijenci na konzolama i lezenama.
U srednjovj. arh. nastaju reminiscencije na klasični vijenac. Fasade romaničkih crkava
završavaju se nizom malih lukova na koji se nadovezuje krov, a fasade profanih zgrada
nazubljenim vijencem. U gotici: izrada vijenaca s rafiniranom profilacijom. U renesansi se
vraća na klasične uzore. Kod rustičkih je fasada vijenac snažan. U visokoj renesansi
povećanje visine trabeacije, te otvaranje prozora na frizu ukrašenom bareljefima – ovaj tip
vijenca se javlja u 16. i 17.st. U baroku su vijenci različito profilirani, u klasicizmu imitacija
grčkog graditeljstva, dok se u romantizmu i dalje imitiraju forme stilova raznih vremena.
Moderna je arh. reducirala vijenac na malu, jednostavnu istaku ili ga uopće ne primjenjuje.

27. INSULA

Postepeno nakon grčke kolonizacije razvija se novi način pravilnog urbanizma. To rezultira
hipodamskim sustavom, kojem je temeljna jedinica inzula, pravilni građevinski blok okružen
s četiri ulice (iako postoje i nepravilne inzule, s proizvoljnim oblikom parcela – po uzoru na
staroegejske komplekse kuća). Način gradnje je gust, s potpunom izgradnjom parcela i
zajedničkim graničnim zidovima. Kuće su zatvorene prema van, većinom s unutarnjim
dvorištem. Osnivaju se čiste stambene četvrti bez zajedničkih kompleksa, tržnica, javnih
građevina i zemljoposjeda.
U rimu se stvaraju novi tipovi: gradske najamne kuće. Prve su nastale pregradnjom i
spajanjem kuća s atrijem. Nadograđuju se katovi, do kojih se dolazi odvojenim stubama, a
podijeljeni su u najamne stanove (cenacula). U dijelu prizemlja nalaze se prodavaonice i
radionice. Atrij postaje dvorište za svjetlo. Prelagane konstrukcije često su uzrok
urušavanjima i požarima s katastrofalnim posljedicama. Standard stanovanja i sanitarni uvjeti
vrlo su oskudni. Carskim se građevinskim zakonima nastoji uvesti red.

28. KALOTA(tal. calotta= kapica koja prekriva tjeme, vršak kugle, lubanje, polukugla)

Razvila se na grčko-rimskom Istoku, novom koncepcijom centralnog prostora: povezivanjem


kocke i polukugle. Prijelaz s kvadratne osnove riješen je pomoću sfernih trokuta- pandantiva.
Kalota je veliku primjenu našla u bizantskoj umjetnosti (sv. Sofija, Istanbul).

29. KAMPANILE (ZVONIK)

Zvonici se vjerojatno grade tek od 8.st. U Italiji, odakle i potječe uporaba zvona, razvija se tip
kampanila, ograničen na južnu Europu. Uglavnom pravokutan toranj, stoji slobodno ispred ili
pored crkve. Rjeđi su oni kružnog tlocrta. Razvoj prema sve višim i sve vitkijim tornjevima.
Katovi se prema gore sve više rastvaraju, izmjenjujući se u ritmu arkada i vjenaca, koji optički
razdvajaju kat od kata. Kampanil je nadaleko vidljiv simbol crkve.
30. KANCELI (lat. cancelli = rešetka, pregrada)

U kršćanskoj arhitekturi kamena ogradica, kojom je ograđen kor (schola cantorum), a koji se
nalazi između svetišta (sakrarija) i broda

31. KAPELA (srednjovjek. lat. capella)

Prvotno naziv prostorije za molitvu u kraljevskoj palači u Parizu gdje se čuvao plašt (cappa)
sv. Martina. Zatim i za Ahensku kapelu. Kasnije naziv za manje bogomolje u dvorcima,
palačama, samostanima, bolnicama ili na grobljima. Mogu biti samostalne zgrade (manje se
crkve često zovu kapele) ili se nalaze u sklopu neke druge građevine. Mnoge veće crkve
obuhvaćaju više ugrađenih ili prigrađenih kapela. Prema namjeni: baptisterij, oratorij,
funeralna kapela, konsignatorij.

32. KAPITUL (KAPITULARNA DVORANA)

Zgrada s ovećom prostorijom uz katedralu ili dvorana u sklopu srednjovjekovnog samostana


koja služi za sastanke svećenika i redovnika. Česta pojava u cistercitskim opatijama u
Francuskoj i Italiji. Kod nas postoje građevine te vrste u Zadru (Sv. Marija), Dubrovniku
(Mala braća) i dr.

33. KASETONE (franc. cassette)

Kutija, sandučić, npr. za dragocjenosti i novac. U arhitekturi, udubina geometrijske forme


koja plohu stropa dijele na djelove (tzv. kasetirani svod), a te su udubine često međusobno
odvojene niskim i profiliranim istacima.

34. KAŠTEL (lat. castellum)

U ant. doba kod rimljana, tvrđava ili manji vojnički utvrđeni logor, osobito na liniji limesa.
U srednjem vijeku samostalna utvrda ili pojedini objekt (npr. obrambena kula) u nekom
utvđenom kompleksu. Često sinonim za grad (burg), pa i naziv za naselje podignuto uz grad
ili kakav drugi utvrđeni objekt (Kaštela kraj Splita).

35. KATEDRA (grč. kathedra, lat. cathedra= stolica)

1. Antički tip stolice s izvijenim naslonom za leđa, bez naslona za ruke.


2. Službeno biskupovo prijestolje ili stolica. Pojavljuje se još u prvim vremenima kršćanstva.
Danas je katedra smještena na lijevoj strani svetišta, no do 11.st. se nalazila iza oltara u dnu
apside (subselia). To mjesto još uvijek ima u starim bazilikama (u Poreču i Zadru kod nas).
Cathedra sancti Petri (Stolica svetoga Petra), papinsko prijestolje u crkvi sv. Petra u Rimu.
3. U proširenom značenju: službena stolica učitelja, profesora ili bilo koje visoke službene
ličnosti (Ex cathedra), ali i dio namještaja u predavaonici, stol s kojeg nastavnik predaje.

36. KLAUSTAR (lat. claustrum= brava; zatvoren prostor)

Kvadratično ili pačetvorinasto unutrašnje dvorište samostana (kloštra), u prizemlju okruženo


trijemovima na stupovima, koje je nekad bilo određeno samo za redovnike, dok je laicima
pristup bio zabranjen. Jednim se dijelom redovito oslanja na glavni uzdužni brod crkve, a s
drugih ga strana zatvaraju samostanske zgrade sa sakristijom, refektorijem*, kapelama,
ćelijama, kapitularnom dvoranom, sobama za goste i dr. (društveni prostori). Iznad trijemova
se često nalazi terasa kojoj se prilazi s prvog kata samostana. U dvorištu se obično nalaze
bunar ili cisterna i vrt, a često i groblje za redovnike i svećenstvo. Ponegdje je u otvorenom
dijelu, oko bunara zasađeno ljekovito i aromatično bilje (tzv. viridarij) koje služi za potrebe
ljekarne. Klaustar svoje podrijetlo vuče iz antičkog atrija i peristilne gradnje uopće, a u
kršćanskoj će se arhitekturi početi javljati u 5.st. Postaje redovit, sastavni dio samostana u
13.st., osobito u gradovima, te u to doba poprima u neku ruku funkciju intelektualnog trga.
Oblik mu je kvadratan u doba romanike, gotike i renesanse, a u doba baroka poprima oblik
pravokutnika. Karakteristični su primjerci klaustra kod nas: u Dubrovniku gotički u
franjevačkom samostanu (1317.) i kasnogotički, s renesansnim elementima u dominikanskom
samostanu (druga pol. 15st.), u Ptuju gotički i u Kostanjevici barokni klaustar.
* Refektorij: velika zajednička blagovaonica u samostanima i sjemeništima. Četverokutna, arhitektonski
jednostavna dvorana sa stolovima i sjedištima naokolo, te s povišenim mjestom za čitača. Često ukrašena
slikama (npr. Leonardova Posljednja večera u refektoriju samostana Santa Maria delle Grazie u Milanu).

37. KONFESIJA (lat. confessio= priznavanje, ispovijedanje)

U ranokršć. i ranosrednjovjekovnim crkvama grob mučenika ili sveca ispod oltara. Isprva je
to zatvoreni sarkofag zazidan u oltaru ili ispod njega. Kasnije (6.st. i dalje) u zidu oltara pravi
se prozorčić ili jednostavna rupa kroz koju se može vidjeti sarkofag (fenestella confessionis=
prozorčić ispovijedanja). Iz toga se vremenom razvija komora za sarkofag ispod oltara koja
postaje pristupačna ljudima, a zatim u romanici i oveći oblikovani prostor sa svodovima i
stupovima (kripta).

38. KONTRAFOR (franc. contrefort)

Arhitektonski konstruktivni element koji pojačava zid i neutralizira bočni pritisak svoda, luka,
kupole ili krova. Kao masivna zidna istaka pojavljuje se u unutrašnjosti ili na vanjštini
građevine. U arhitekturi romanike ima oblik izduženog pilastra. U gotici se u završnom dijelu
veže s potpornim stupovima i često je ukrašen klesanim dekorativnim motivima ili figurama.
U renesansi i baroku predstavlja vanjski dio arhitektonske plastike.

39. KONZOLA (franc. console)

1. Konstruktivni element od drva, kamena, čelika ili armiranog betona, ukliješten na jednom
kraju u zid, a na drugom slobodan. Služi za nošenje istaknutih dijelova zgrade, kao što su
vijenci, balkoni ili figure. Niz konzola ima često dekorativnu funkciju, a pojedina može biti i
plastično ukrašena.
2. Konzola je i mali stolić pačetvorinasta oblika učvršćen ili prislonjen na zid. Poznat je od
15.st., a čest je u namještaju baroka i rokokoa, gdje uz praktičnu ima i ukrasnu funkciju.

40. KOR (grč. horos= igralište, mjesto za plesanje, ples, kolo)

1. U helensko doba, prvotno prostor oko oltara na kojem su se izvodili obredni plesovi i
pjesme. Korsko pjevanje u ditirambima razvilo se osobito u kultu Dioniza. Odatle je potekao
kor u tragediji sa svoja tri reda po pet igrača, koreuta (u komediji ih je bilo 24). Taj je kor
pjevao korske pjesme uz ples. U klasičnoj grč. tragediji kor pod vodstvom korifeja tumači i
komentira dramsku radnju. Trošak za opremu kora i uvježbavanje snosio je u Ateni koreg.
2. U kršćanskoj crkvi kor je prvotno prostor u istočnom dijelu građevine koji završava
apsidom, određen za pjevače i svećenstvo. Obično je povišen i ogradom odijeljen od vjernika.
U sredini kora je oltar, a postrance i iza oltara nalaze se u katedralnim i samostanskim
crkvama korska sjedala za svećenike, koja su u gotici i renesansi bogato izrezbarena (kod nas
u Rabu, Zadru, Splitu, Trogiru, itd.). U kasnijem razdoblju (barok), uvođenjem velikih orgulja
i laičkih pjevačkih zborova gradi se iznad ulaza u crkvu, nasuprot oltaru, povišen prostor
(pjevalište) koji se također zove kor. U bizantskim crkvama funkciju kora imaju katkada
polukružno isturene bočne prostorije – pijevnice.

41. KORNIŽ

Završni vijenac trabeacije, izbočena greda u odnosu na arhitrav. U svjetovnoj arhitekturi ima
namjenu vizualnog odvajanja katova na fasadi građevine.

42. KREMLJ (rus.= gradska tvrđava)

Utvrđeni dio starih ruskih gradova, u kojem su obično okupljeni knežev dvor, saborna crkva,
zgrada državne uprave i druge sporedne zgrade. Utvrde su u početku zemljane i drvene, a
kasnije kamene i od opeke. Najpoznatiji je Kremlj moskovski, jezgra kasnije Moskve.
Svojom živom i slikovitom siluetom, u kojoj se ocrtavaju lukovici kupola i vertikale zvonika,
kula i tornjeva, zatvorena arhitektonska cjelina Kremlja ide u red najljepših urbanističkih
sklopova.

43. KRIPTA (grč. krypte= skriveno mjesto, natkriven hodnik; kryptein= (s)kriti)

Prvotno, prostorija u katakombama koja je služila prvim kršćanima za bogoslužje i pokapanje


mrtvih. Poslje naziv za grobnu kapelu smještenu obično ispod kora crkve. Kod nekih crkava
kripta ima velike dimenzije, a ponekad služi kao mjesto za pokapanje visokih crkvenih i
svjetovnih dostojanstvenika. To je polupodzemna prostorija namijenjena uglavnom kultu
mučenika. Podrijetlo vuče od konfesije. Od 10.st. kripta je u crkvama gotovo redovita pojava.
Obično je jednobrodna, ali nerijetko i trobrodna, nadsvođena bačvastim svodovima. U
istočnom je dijelu uglavnom smješten sarkofag, slobodan ili uzidan u oltaru. Ima obično dva
prilaza, sa strane zapadnog dijela svetišta.

44. LANTERNA (lat.= svjetiljka)

Završni tornjić na tjemenu kupole, na vrhu zvonika ili na krovu zgrade. Većinom je
prizmatična ili cilindrična oblika, rastvoren u svom donjem dijelu da bi propuštao svjetlost u
unutrašnjost građevine. U crkvenoj arhitekturi romanike i gotike lanterna se obično javlja
iznad križišta, u baroku je sastavni dio kupole.

45. LAVRA

Tip manastirskog naselja okruženog nizom zgrada s monaškim prostorijama, te zajedničkim


dvorištem. Usred dvorišta je redovno saborna crkva, česma i blagovaonica.

46. LETNER (njem. Lettner > lat. lectorium = odakle se čita)

U srednjovjekovnim katedralama i redovničkim crkvama (uglavnom u sjeverozapadnoj


Europi) zidana i često vrlo visoka pregrada između svetišta i brodova na kojoj se nalaze
govornice slične ambonima, s kojih se čita poslanica i evanđelje. Razvila se iz
srednjovjekovnog septuma nakon 12.st.
47. LEZENA

Plitki pilastar bez baze i kapitela, obično na vanjskoj strani građevine. Svrha mu je da pojača
konstrukciju zida, a ujedno i da vizualno raščlani zidnu plohu. U romaničkoj su arhitekturi
često pri vrhu povezane lukovima i tvore niz dekorativnih slijepih arkada.

48. LOŽA (srednjovj. lat. lobio, franc. loge= koliba, predsvođen hodnik sa stupovima)

Ili: loggia. Zgrada otvorena nizom stupova ili lukova prema jednoj ili više strana. U našim
srednjovjekovnim mediteranskim gradovima loža je komunalna vijećnica uz koju je vezan
čitav javni život grada, pa se pažnja posvećuje i njenu arhitektonskom izgledu (lože u Hvaru,
Trogiru, Zadru).
Loža je također odijeljena manja prostorija u gledalištu (kazališta, kinematografa) određena
za manji broj gledalaca (mezaninska, balkonska, prizemna).

49. LUNETA (tal. lunetta: mali mjesec)

1. Polukružno ili segmentno polje nad vratima ili prozorima, obrubljeno kamenim okvirom.
Lunete nad portalima romaničkih crkava sadržavaju reljefe s eshatološkim* temama
(Posljednja večera, Posljednji sud).
*Eshatologija: teološko učenje o «posljednjim stvarima» čovjeka – smrt, posmrtni život, sudnji dan i sl.
2. Prozorčić ili gornji dio vrata u obliku polumjeseca. U širem smislu, oslikani polukružni
završetak zida ispod svoda ili stropa (Rafaelove Stanze u Vatikanu) ili polukružna slika iznad
neke druge slike.

50. MANSARDA (po franc. graditelju Francoisu Mansartu* 1598.-1666.)

Franc. mansarde, engl. broken roof, njem. mansardendach, tal. soffitta.


1. Tip krova, krov na prijelom
2. Čitav kat ili stan u potkrovlju (mansardni stan)
Vrsta krova lomljena obrisa, sa strmijim donjim čeonim dijelom (gotovo okomitim) i niskim,
kosim pokrovnim dijelom. Takav raspored krovnih ploha i odgovarajuće nosive konstrukcije
omogućavaju u njegovom tavanskom prostoru ekonomičan smještaj još jednog kata.
Prostorije mansardne etaže dobivaju svjetlo kroz mansardne prozore* smještene na čeonoj
plohi krovišta, koji se svojim oblikom približavaju ostalim otvorima na fasadi zgrade. U
zgusnuto izgrađenim gradovima s uskim ulicama takav je tip krova bio često u uporabi u
svrhu maksimalne akumulacije stambenog prostora. Na palačama i dvorcima njegova efektno
lomljena linija poslužila je u dekorativne svrhe. Taj tip se javlja u franc. arhitekturi u 17.st.
* Francois Mansart: franc. graditelj, nastavlja se na renesansne tradicije, sa sklonošću za klasične elemente.
Mansarda je u njegovim realizacijama pronašla široku primjenu.
* Mansardni prozor: veći krovni prozor sa vlastitim krovićem.

51. MATRONEJ (lat. matrona= gospođa. Ili: žube, empora, galerija)

U ranokršć. bazilikama unutrašnja galerija iznad bočnih brodova, otvorena prema srednjem
brodu, određena za žene. Postoji u crkvama kroz cijeli srednji vijek. Redovito ima uzdužni
tlocrt (kakav je i tlocrt bočnih brodova). Kod centralne građevine tlocrt je prstenast (sv.
Donat).
52. MAUZOLEJ (lat. mausoleum)

1. U užem značenju, monumentalna grobnica karijskoga vladara Mauzola u Halikarnasu,


jedno od sedam čuda staroga vijeka (4.st.). Spomenik je djelo graditelja Satira i Piteja, a
skulpturalnu dekoraciju izveli su Leohar, Skopas, Brijaksid i Timotej. Pretpostavlja se da se
grobna komora, okružena jonskim stupovima, dizala iznad visokog četverokutnog podnožja.
Stupovi su nosili krov u obliku četverostrane stepeničaste piramide s kvadrigom i figurama
Mauzola i njegove žene Artemizije na vrhu. Ostaci dekoracije (figure i frizovi) nalaze se u
British Museumu u Londonu.
2. U širem značenju, mauzolej je svaka grobnica monumentalnog karaktera (mauzoleji Gale
Placidije iz 5.st. i Teodorika iz 6.st. u Ravenni, cara Dioklecijana u Splitu, obitelji Račić u
Cavtatu, djelo Meštrovića, kao i m. obitelji Meštrović u Otavicama, Lenjinov u Moskvi...).

53. MEZANIN (tal. mezzanino)

Kat niže visine umetnut između prizemlja i prvog kata (polukat). U kazalištu to je niz loža u
polukatu.

54. MINSTER

Velika ili važna katedrala (crkva), obično povezana sa samostanom.

55. MREŽIŠTE (franc. remplage, njem. Masswerk)

U građevinama gotičkog stila, splet od kamenih prutića u gornjem dijelu šiljasta prozora ili u
velikom okruglom prozoru (prozorska ruža). U ranoj su gotici uobičajeni oblici trolista i
četverolista, a u kasnoj tzv. riblji mjehur. Služi kao ukras i kao armatura, u koju su umetnuta
prozorska stakla (vitraj). Prvi put se pojavljuje na prozorima korskih kapela katedrale u
Reimsu poč. 12.st. Kao dekorativni element primjenjuje se kod raščlanjivanja zidnih ploha, na
balustradama i drvenom crkvenom namještaju. Naziva se i kružište.

56. NACRT (engl. drawing, njem. Enwurf)

1. Cijeli elaborat s opisima, tlocrtima i mjerama neke građevine.


2. Skica, prijedlog neke građevine
3. Nacrt pročelja, fasade
Grafički prikaz građevinskog objekta, dijela objekta ili građevinskog elementa. Može biti u
tlocrtu, u presjecima (uzdužni i poprečni), u pogledu i sl., što su pojedinačni prilozi složenog
projekta.

57. NAOS (grč. naos= brod)

U antičkoj arhitekturi glavni dio hrama, svetište s kipom božanstva kome je hram posvećen.
Četverokutnog je tlocrta i raznih dimenzija. Svjetlo prima kroz ulaz koji ga spaja s
predvorjem (pronaos).
U bizantskoj crkvenoj arhitekturi, kor, svetište, tj. prostor u kojemu se obavlja liturgija.

58. NARTEKS (grč. = torba, kovčežić za lijekove)

1. U antici, naziv za kutijice i ormariće, izrađene od suhe velestikine stabljike.


2. U starokršć. i bizantskoj arhitekturi, predvorje uz pročelje, određeno za katekumene i
pokajnike. Odgovara pronaosu u antičkoj arhitekturi. Obično je pravokutnog tlocrta, smješten
poprečno na smjer broda i samo izuzetno prelazi njegovu širinu. Uklaplja se u masu građevine
ili se ističe nižim krovištem. Najčešće je uz vanjski zid pročelja (egzonarteks), a katkada uz
unutrašnji (endonarteks). Isprva je otvoreni trijem sa stupovima, poslije prostor zatvoren
zidovima. Od starokršćanske arhitekture preuzela je narteks (propilon, pronaos, porticus) i
zapadna crkvena arhitektura idućih stoljeća.

59. OBELISK (grč. obeliskos)

Naziv za egipatske, najčešće monolitne stupove četverokutna presjeka s malim piramidalnim


završetkom. Redovito su po dva obeliska, s uklesanim hijeroglifskim tekstovima, stajala pred
ulazima u hramove, valjda kao simboli božanstva sunca. Neki su već u antičko doba preneseni
u Rim (ispred Laterana, visok 45,5 m), a pojedini su u novije doba dospjeli u Pariz, London i
New York. Obelisci su poznati i u mezopotamskoj umjetnosti (2 m visoki obelisk asirskog
kralja Salmanasara I iz 13.st.pr.Kr., prekriven reljefima). Arhitektura renesanse i kasnijih
stoljeća primjenjivala je obeliske malih dimenzija kao dekorativni element (GULJA).

60. OPATIJA (eng. abbey)

Kompleks zgrada u kojima žive redovnici. Glavni je dio samostanska crkva. U sredini je
klaustarsko dvorište. Naziv «opatija» se najviše odnosi na benediktinske samostane jer se na
njihovu čelu nalazi opat (ili opatica).

61. PALESTRA (grč. palaistra, lat. palestra= hrvalište)

Kod starih Grka mjesto gdje su se mladići vježbali u hrvanju. Osim kupališta, uz palestru su
bile i dvorane za svlačenje, mazanje uljem i dr. Kasnije je palestra sastavni dio gimnazija.
Kod Rimljana se palestra obično nalazila uz terme.
Palestra je označavala i hrvalište duha, nauku, u njoj su se često okupljali filozofi.

62. PANDANTIVI

Sferni trokuti kojima se rješava prijelaz s kvadratne ili poligonalne na kružnu osnovu kupole.

63. PARAPET (tal. parapetto)

Puna pregrada, ograda, naslon (balkona, terase, prozora, puta). nema konstrukcijske funkcije
pa je u starijoj arhitekturi često tretiran dekorativno (balustrada). U suvremenim je
građevinama obično od stakla, aluminija ili salonita.
Kod fortifikacija, nasip za zaštitu strijelaca i oružja, prsobran, zaklon izrađen od nabijene
zemlje, zida ili kamena.

64. PERGOLA (tal.)

1. Oltarna pregrada sastavljena od niza stupića ili pilastara između kojih su uklopljeni pluteji.
2. Otvorena sjenica, kojoj horizontalni grednici obično počivaju na kamenim stupovima.
Obrasla je biljkama penjačicama, često s jedne strane prislonjena na zgradu. Uobičajen je
element vrtne arhitekture od renesanse na dalje u zemljama Sredozemlja, napose u Italiji.
U funkcionalističkoj arhitekturi pergola je čest element krovne terase.
65. PERISTIL (grč. peristilon)

Unutrašnje dvorište otmjene grčke i rimske kuće, okruženo trijemom sa stupovima, s


bazenom u sredini, često ukrašeno statuama.
Peristil je i trg okružen trijemom sa stupovima (npr. u Splitu).

66. PILASTAR (tal. pilastro)

Vertikalni pravokutni stup priljubljen uza zid, koji ima uglavnom dekorativnu funkciju, jer
raščlanjuje zidnu plohu. Sastoji se od baze, trupa i kapitela. Pilastarima su često uokvireni
prozori i vrata. Iz antike ih preuzima graditeljstvo renesanse, baroka i klasicizma. Razlikuje se
od polustupa, koji ima polukružan ili ovalan presjek.

67. PILON (grč. pilon= vrata, kapija)

U starom egipatskom graditeljstvu, masivni toranj u obliku krnje četverostrane piramide. Po


dva pilona redovito flankiraju glavni ulaz u arhitektonski kompleks hrama.
Pilonom nazivamo i velik stup, snažni potporanj u pravilu četverouglast, na kojem počiva
konstrukcija, kupole, svoda, mosta i dr.

68. PISCINA (lat. ribnjak, udubina za kupanje)

1. Udubljenje na sredini baptisterija. Dubina mu je oko 1m, a nisu rijetki slučajevi da dosegne
dubinu i do 1,5m. Promjer mu je također oko 1m. Tlocrt mu je u obliku kvadrata, kruga ili
križa, a na jednoj mu se strani nalaze stube (obično tri, radi trostrukog uronjavanja i simbolike
Trojstva). U njemu se nalazila po mogućnosti tekuća voda, a u nedostatku nje i stajaća.
2. Udubljenje u zidu ili podu crkve, negdje u blizini oltara, u koje se izlijeva voda kojom su
prani predmeti što su upotrebljeni pri dijeljenju sakramenata. Od 12.st. – dvije piscine: u prvu
se baca voda od pranja ruku, a u drugu voda u kojoj se prao kalež nakon pričesti. U 15.st. će
se od toga razviti lavabo* u sakristiji.
* lavabo (lat. lavare=prati): kameni bazen, pravokutan ili polukružan, uzidan u zid, a iznad njega kamena ili
metalna posuda s vodom koja kroz slavinu curi u bazen. Najčešće su obje posude povezane arhitektonskim
okvirom u jedinstvenu cjelinu. Obično se nalazi u sakristiji i u samostanskim refektorijima.

69. POLUKALOTA

Četvrtina kugle, polukupola. Zatvara gornji dio apside. Ako je apsida kvadratna, prijelaz na
kružnu kalotu riješen je pomoću trompi. Može biti ukrašena freskama ili mozaicima, a česti je
element romaničke sakralne arhitekture. Upravo se polukalota apside drži za najdominantnije
mjesto u crkvi, te se često u njoj prikazuje najvažniji motiv ( Isus Krist, svetac kojem je crkva
posvećena i sl.).

70. PORTIK (lat. porticus= trijem)

Natkriven prostor, galerija, hodnik čiju jednu uzdužnu stranu oblikuje zatvoreni zid, a drugu
niz stupova ili pilastara koji nose krovnu konstrukciju. Najčešće je u sklopu građevine, iako
može biti i samostalan arhitektonski objekt. Pojavljuje se već u antici, a ima u prvom redu
praktičnu namjenu (šetnja, odmor, sastanak, trgovanje). Od antike ga preuzima kršćanska
bazilika, a u romanici i gotici postaje bitni element samostanskih klaustara. Originalno je
asimiliran u renesansnoj konstrukciji palača i gradskih loggia. Primjenjuje se i u seljačkoj
arhitekturi, gdje su drvene ograde i stupovi trijema često vrlo bogato rezbareni.

71. PREZBITERIJ (lat. presbyterium < grč. presbyterion= vijeće staraca, starješina)

Svetište, povišeni prostor uz oltar ili iza oltara određen za svećenike (prezbitere). Naziva se i
sanktuarij (lat. sanctuarium). Nadovezuje se na srednji brod, a od prostora za vjernike odvojen
je pregradom. Produživanjem prezbiterija prema istoku razvija se kor. Povišen je i odijeljen
od prostora za vijernike stubama i pregradama.
Prezbiterij je također i služba i zajednica prezbitera, a u nekim je dijelovima helenističkog
svijeta bio upotrebljavan kao naziv za vijeće staraca.

72. PRONAOS

Predvorje grčkog hrama

73. PROTEZIS (grč. prothesis= izlaganje, predstavljanje)

Sjeverna od dviju prigrađenih prostorija (pastoforija) uz apsidu ranokršćanskih bazilika, u


kojoj su se pripremali žrtveni darovi kruha i vina za misu. Južna se zove diakonikon ili
đakonikon.

74. PROTIRON (grč.)

Predvorje ili prolaz (hodnik) između vanjskih i unutrašnjih vrata antičke grčke kuće.
Odgovara rimskom vestibulu.

75. ROTONDA (eng. rotunda, franc. rotonde, njem. Rotunde, tal. rotonda)

Naziv za građevinu ili prostoriju kružnog tlocrta, obično nadsvođenu kupolom. Prvi se oblici
rotonde javljaju u mediteranskom neolitiku. U staroj egejskoj, etrurskoj i ilirskoj grobnoj
arhitekturi javlja se razvijeniji centralni oblik, a u grčkoj klasičnoj arhitekturi se rotonda
rijetko javlja (tholos).
Podrijetlo i daljnji razvoj rotonde ostaju vezani uz Mediteran, pretežno Apeninski poluotok
(grobni prostori u tumulima, Vestini hramovi).
Rotonda postaje omiljena forma renesansne arhitekture (Bramanteov st. Pietro in Montorio,
Rim; Palladieva Villa Rotonda kraj Vicenze).

76. ROZETA (franc. rosette= ružica)

Ukrasni motiv nalik na ružin cvijet sa stiliziranim laticama. Kao element dekoracije naročito
se mnogo primjenjuje u graditeljstvu (redovno kod kasetiranih stropova). Velika rozeta u
funkciji prozora na pročeljima romaničkih i gotičkih crkava naziva se rozeton ili prozorska
ruža. Nasjčešće je s bogatim okvirom i mrežištem, na pročelju iznad glavnog portala.
Vrhunac doseže u gotici kad su, raskošno izvedene i ostakljene vitrajom (do 13 m u
promjeru), ponekad glavni ukras pročelja građevine (Reims, Beauvais, Strasbourg, Pariz).
77. SCHOLA CANTORUM (lat.= pjevački zbor, kor)

U ranokršć. bazilikama tako se zvalo mjesto na kojem je zbor stajao za vrijeme liturgijskih
obreda. Nalazilo se između svetišta i broda, a bilo je ograđeno kamenom ogradicom zvanom
cancelli (lat.= rešetka, pregrada). U baroku se pomiče na galeriju iznad ulaza u crkvu.

78. SEPTUM (lat. saeptum= ograđen prostor, obor)

Pregrada, drvena ili kamena, koja dijeli prostor uz oltar, namijenjen kleru, od broda,
namijenjenog vjernicima. Sastoji se od vrata u sredini i pregradnih ploča (plutei) koje stoje
lijevo i desno između vrata i zida. Iznad vrata se obično nalazi trokutasti zabat (tegurij).
Zavisno od širine crkve može imati više vertikalnih stupova i razdijelnih ploča, a zavisno od
liturgijske prakse – i više vrata. na Zapadu u 12.st. septum u mnogim crkvama nestaje, u
drugima se pretvara u letner, a u istočnoj se crkvi razvija u ikonostas ukrašen slikama.
Poslije Tridentskog koncila (1545.-1562.) ne grade se više korske pregrade.

79. SLAVOLUK

Komemorativni spomenik, građen pretežno od kamena u obliku monumentalnog portala.


Podizali su se u čast trijumfatorima. Imaju najčešće jedan polukružno nadsveden prolaz ili tri
takva prolaza, a ukrašeni su stupovima, pilastrima, atikama i skulpturom (bitke, zarobljenici,
trofeji). Izvorno rimski spomenik. Glavni ostaci u Rimu: Konstantinov, Septimija Severa i
Tita. Nastavljajući tradiciju antike, slavoluci se grade i u doba renesanse (s.Alfonsa I
Aragonskog u Napulju), a i u kasnijim razdobljima (Slavoluk Pobjede, Pariz; Brandenburška
vrata, Berlin). Kao jednostavne drvene konstrukcije, prekrivene zelenilom i girlandama,
iskićene zastavama i parolama, pojavljuju se povremeno i danas.

80. STOA (grč. stoa)

Grčki naziv za trijem (portik). Čuven je bio atenski trijem (stoa poikile= šareni trijem),
nazvan tako jer je bio ukrašen zidnim slikama (oslikao ga je Polignot). Budući da je ondje
predavao filozof Zenon, njegova filozofska škola nazvana je također stoa (stoicizam).

81. SUBSELIJ (lat. subsellium= klupa; sub= pod + sella= stolica)

U ranokršćanskim bazilikama dugačka, uza zid apside zaobljena kamena klupa, s naslonom,
koja se nalazi sa svake strane katedre, a na njoj sjedi biskupova asistencija (svećenik ili
đakon) i kler uopće. U novije doba tako se zovu klupe ispred korskih sjedala, prekrivene
zelenom ili ljubičastom tkaninom, na kojima za vrijeme pontifikala* sjede niži prelati* i
klerici*.
* pontifikal (lat. pontificalis= koji se odnosi na biskupa, pontifeksa – jer se u liturgiji biskup gotovo redovito
naziva pontifex po rimskom nazivu za sličnu službu) = misa koju služi biskup s kompletnom asistencijom i
knjiga koja sadrži zbirku obreda i odgovarajućih tekstova pridržanih biskupu.
* prelati (lat. praelatus= vojni zapovjednik, viši crkveni dostojanstvenik) = pripadnik višeg klera koji ima
upravnu vlast nad određenom zajednicom (kardinali, biskupi, vrhovni poglavari redova itd.) Osim stvarnih
prelata, postoji i niz počasnih prelatarskih naslova.
* klerici (grč. kleros= ždrijeb) = osoba koja je primila jedan od sedam stupnjeva svećeničkog ređenja i tako na
sebe preuzela neku službu u crkvenoj hijerarhiji.

82. SUBURBIJ - Predgrađe


83. TABERNA

Prodavaonice za prodaju na malo, smještene u prizemljima najamnih kuća duž glavnih ulica.
Na rubovima tržnica najčešće su okupljene u cijele nizove ili blokove prodavaonica, često iza
trijemova (tabernae veteres i novae u Rimu). Određene trgovačke grane katkad imaju vlastite
građevine. Najpoznatiji kompleks taberni je Trajanova tržnica u Rimu.

84. TABLINUM

Dio antičke kuće. Ispočetka služi kao roditeljska soba s bračnim krevetom, kasnije kao
primaći prostor, a nalazi se pored triklinija.

85. TIMPAN (grč. timpanon= bubnjić, okrugla ploča)

Trokutni zabat antičkog grčkog hrama, na njegovu pročelju i začelju. Pojavljuje se od


7.st.p.K. Redovito je ispunjen kipovima ili visokim reljefima. U graditeljstvu romanike, a i
poslije, javlja se iznad portala, vrata, prozora i sl. kao arhitektonski dekorativni element.

86. TLOCRT (tloris, plan; eng. i franc. plan, njem. Grundriss, tal. pianta)

U arhitektonskoj praksi prikaz građevnog objekta projiciranjem njegovih kota na horizontalnu


plohu, razrada rasporeda prostorija i konstruktivnih djelova građevine ili kompleksa
građevina. Tlocrt nastaje u gotici, a intenzivnije se razvija u renesansi. U 19.st. su
standardizirana mjerila tlocrta za pojedine izvedbe zgrada:
situacioni 1:500
detaljni 1: 200
urudžbeni: 1:100
izvedbeni 1:50
U široj uporabi tlocrt je horizontalna projekcija rasporeda zgrada, komunikacija i nasada u
pojedinom bloku gradjevina, u sektoru naselja ili u prikazu cijeloga naselja.

87. TOWER (eng.)

Kula, toranj. Građevina koja je važna komponenta u obrambenom sustavu određenog


kompleksa. Omogućava bolju preglednost i lakšu obranu.

88. TRABEACIJA (lat. trabs= greda)

U antičkoj arhitekturi, skup horizontalnih konstruktivnih elemenata koji svladavaju raspon od


stupa do stupa. U dorskom, jonskom i korinskom stilu trabeacija se sastoji od arhitrava, friza i
korniža. U širem značenju: svi arhitektonski strukturalni elementi koji imaju slične funkcije
povezivanja vertikalnih konstruktivnih elemenata.

89. TRANSEPT (lat. transeptum)

U crkvenom graditeljstvu, poprečni brod. Siječe glavni uzdužni brod (u višebrodnim crkvama
i pobočne brodove), tako da tlocrt dobiva oblik latinskog križa.
Pojava transepta označava novi stupanj u razvoju starokršćanske bazilike, koja je prvotno
imala jedinstven pačetvorinasti korpus.
90. TRAVEJ (franc. travée, od lat. trabs= greda)

Prostorna arhitektonska jedinica, odvojena od ostalog niza jedinica potpornjima (npr. travej
mosta između dva pilona). U crkvenoj arhitekturi, dio prostora broda omeđen po dužini i
širini sa 4 stupa ili stupca. Travej je također i dio svoda (svodno polje) koji prekriva odnosni
prostor broda.

91. TRIFORIJ (lat. triforium)

U srednjovjekovnom crkvenom graditeljstvu uzdužna galerija u gornjem dijelu zida koja se


nizom otvora (najčešće trifora) otvara prema unutrašnjosti građevine. Funkcija joj je
dekorativna ili služi kao odijeljeni prostor (za odličnike, redovnice,...). To je ujedno i naziv za
svaki niz lučnih otvora (arkada) u gornjem dijelu zida crkve.

92. TRIMO

1. Zid između dva prozora (dva otvora).


2. Visoko ogledalo između dva prozora ili nad kaminom.
3. Stup koji stoji po sredini ulaza u građevinu. Ima funkciju da pridržava arhitrav koji bi
mogao puknuti zbog velike težine i raspona otvora. Često je skulptorski definiran.

93. TROMPA

Ugaona niša. Dio konstrukcije u kutevima podziđa kružne kupole u obliku niše, koja čini
postepen prijelaz od četverokutnog i višekutnog tlocrta u kružnu liniju baze kupole.

94. VESTIBUL (lat. vestibulum, od stabulum= staja)

1. Zatvoreno predvorje u prizemlju oveće zgrade javne ili reprezentativne namjene. Odgovara
protironu ili prodromosu u antičkoj grčkoj arhitekturi. U srednjem vijeku nije poznat. U
arhitekturi visoke renesanse, a napose baroka, razvija se u bogato obrađen i dekoriran prostor,
iz kojega vodi stubište u gornje katove.
2. Svečana ulazna prostorija u prizemlju kazališnih objekata.

95. VODORIGE ( vidi > GARGUILLE)

96. WESTWERK (= zapadno zdanje)

Poprečno zdanje na zapadnoj strani biskupske ili samostanske crkve uz glavni brod.
Westwerk je bio osobna careva crkva, a također je služio i kao župna crkva i krstionica. Ta su
zdanja građena poglavito u karolinškom, otonskom i ranoromaničkom razdoblju, no rijetka su
od njih sačuvana (npr. Sant. Pantaleon, Köln; samostanska crkva, Corvey).
Izvana w. djeluje monumentalno zahvaljujući snažnom srednjem tornju iznad oltarnog
prostora i dvama stubišnima koji flankiraju pročelje. Ima nekoliko katova: u prizemlju se
nalazi središnja prostorija koja povezuje zdanje s crkvom, na katu je kultni prostor s oltarom i
emporama koje su otvorene prema glavonom brodu, tako da kralj ili njegov izaslanik s drugim
visokim dostojanstvenicima mogu biti nazočni misi. Tokom vremena se westwerk razvijao u
raznie tipološke oblike (nakupine tornjeva i sl.), a svojim je tornjevima presudno utjecao na
romaničko oblikovanje zapadnog pročelja.

97. WIMPERG (učelak)

U got. arhit. ukrasni zabat u obliku trokuta iznad portala i prozora. Obično je ispunjen
mrežištem i uokviren fijalama i rakovicama.

98. ŽUBE (franc. jubé, tribune; njem. Empor; eng. gallery; tal. tribuna)

U unutrašnjosti crkvenih građevina, jubé ili empora je nadgradnja koja se otvara prema
glavnoj prostoriji u obliku tribine (galerija, balkon). To je povišen, balustradom* odvojen
prostor koji je iznad pobočnih brodova ugrađen u zidu ili podržavan stupovima.
Empore se mogu postaviti i oko zapadne strane za orgulje, te kao tribina za pjevače, a također
predstavljaju i gornji kat centralnih građevina.
Služi u starije doba kao mjesto za žene redovnice, a kasnije za dvor i odličnike. Empora je
nastala u doba istočnjačkih shvaćanja o potrebi odvajanja ženskih od muških vjernika,
jednako u sinagogama i mošejama, kao i u kršćanskim crkvama. Postojala je u bazilikama,
bizantskim crkvama i u crkvama karolinškog doba. Osobit razvoj dostiže u ranoromaničkom
razdoblju u Francuskoj, odakle je prešla u Englesku. Razrješavajući masivne zidove, empora
anticipira buduće građevne principe gotike, u kojoj je otvorena tribina, često kao triforij,
povrh pobočnih brodova jedan od karakterističnih elemenata. U gotičkim i baroknim crkvama
na prostranoj empori, obično iznad ulaza, nalaze se orgulje i pjevalište.
* balustrada: ograda na stepeništima, balkonima i krovovima, sagrađena od balustara, niskih ispupčenih stubića
ili od ornamentalno izrezbarenih ploča s naslonom na gornjem dijelu.