FOTOGRAFIJA 19.

STOLJEĆA

Prije pronalaska foto.  portretna minijatura, silueta, fizionotras – Gilles-Louis

Chretien (sve izumire oko 1850.).

Osjetljivost srebrnih soli (bromida, jodida i klorida) na svjetlost uočena još u 18.st.
Poč.19.st. Thomas Wedgwood  uz pomoć srebrnog nitrata radi otiske lišća i
kukaca na papiru (fotogrami), ali ih ne zna fiksirati pa brzo propadaju.

Joseph Nicephore Niepce  pokušava poboljšati litografsku tehniku. Umjesto

kamena koristi kositrene ploče premazane smjesom osjetljivom na svjetlo (bitumen i
lavandino ulje kao otapalo, ne radi sa srebrnim solima). Predložak eksponira na
svjetlu i nakon 8h eksp. u camera obscuri  1826. javlja se prva fotografija (spominje
se i 1822., 1824. i 1827 god.). Jedina sačuvana Niepceova fotografija danas je u
Sveučilištu u Austinu (Teksas).

Louis-Jacques Daguerre  priučeni arhitekt, scenograf, vlasnik Diorame.

1827. dopisuju se Niepce i Daguerre i zajednički rade. 1833. umire Niepce, a njegov
sin Isidor nastavlja rad s Daguerrom vezan za fiksiranje slike.
1839. Daguerre pronalazi način fiksiranja hiposulfatom. Iste godine Francois Arago
pred francuskom Skupštinom predstavlja izum, koji je otkupljen i proglašen javnim
dobrom (pomoć arheologiji, umjetnosti, astronomiji…)

Dagerotipija  ne može se umnožavati, svaka je unikat. Slika je bila zrcalna (ubrzo je

montirano zrcalo ispred leće, pa je to ispravljeno). Osjetljiva je, čuva se u posebnoj
drvenoj ili kartonskoj kutijici, njeno je promatranje gotovo ritualno, u polutami. Dugo
poziranje bilo je pravo mučenje. Ekspozicija u početku i do pola sata, upotrebom
srebrnog bromida umjesto jodida (1841.) smanjena je na desetak sek..
Iznimna oštrina, rafinirane gradacije svjetla, dojam prostornosti, dokumentarna
vrijednost dolazi do izražaja posebno u eksterijerima, pejzažima, urbanim scenama
(ali je zbog tehnoloških poteškoća to bilo problematično izvoditi).

Dagerotipija osvaja svijet. Tiskaju se priručnici. Alphonse Giroux za Daguerra

proizvodi kamere.

 Francois Gouraud u Americi, koja se pretvara u industrijsko društvo. Vrijeme

zlatne groznice, osnivanje gradova na Zapadu – otvaraju se foto saloni, dagerotipisti
idu kroz naselja s prijenosnim ateljeima. Idealno za mladu američku demokraciju.

Hippolyte Bayard  istodobno kad i Daguerre, dolazi do slike kemijskim putem, ali
pozitive radi izravno na papiru prepariranom srebrnim jodidom, a ne na metalnoj
ploči (od 1842. među prvima radi pozitive iz negativa- talbotipije ili kalotipije).
1839. snimke javno izlaže u Parizu – prva isključivo fotografska izložba. Ipak,
Daguerre ga je prestigao. 1840. snima sebe kao utopljenika – reakcija na
zanemarenost njega kao izumitelja. Fotografira vjetrenjače na Montmartreu i studije
mrtve prirode.
Henry Fox Talbot  putuje po Italiji 1833., koristi cameru lucidu pri skiciranju.
Trajnu sliku stvara na papiru kojeg preparira otopinom natrijeva i srebrna klorida
(tzv. slani papir). Ekspozicija od 10 sek. do 20. min. Na papiru nastaje negativna
slika.
1835.  fiksira negativnu sliku natrijevim tiosulfatom (hiposulfatom). Na negativ
tretiran voskom (da postane proziran) stavlja slani papir i ponovno eksponira – tako
dobiva pozitiv. Od 1843. uz pomoć leća radi prva povećanja iz negativa.

Kalotipija/talbotipija  ljepotom i oštrinom ne mogu se mjeriti s dagerotipijama.

Gubi se svježina, struktura papira negativa vidi se i na pozitivu – manje oštre, mekše.
1851. taj se problem rješava upotrebom staklene ploče s kolodijem (eter, alkohol,
nitroceluloza).
Talbot otvara put komercijalizaciji fotografije, uvođenje u masovnu kulturu. Kako je
sada moguće umnažanje, stvaraju se prvi albumi.

Frederick Scott Archer  otkriva postupak mokrog kolodija ili mokre ploče.
Složen postupak – negativ se eksponira mokar i s takvim se rade i pozitivi. Obavezna
tamna komora na mjestu snimanja. Postoji i suhi kolodijski postupak (raširen 50-tih).
Korištenjem stakla kao podloge osigurala se prihvatljiva oštrina fotografije.

David Octavius Hill (škotski pejzažist) i Robert Adamson (kemičar i pomoćnik) –

Hill koristi fotografiju (kalotipiju) kao pomoć u slikanju velike kompozicije sinode
škotske slobodne crkve (koja se odcijepila od prezbiterijanske), sa gotovo 500 osoba.
Pokazuje vještinu u postavljanju likova, prirodno držanje…
-------------------------------------------------------------------------------------------------------

Brojni portretisti i umjetnici ostaju bez posla i prebacuju se na bavljenje fotografijom.

U ovom prvom periodu (od objavljivanja izuma do kraja 50-tih) rade se fotografije
visoke umjetničke kvalitete, razvojem tehnike dolazi do pada vrijednosti snimaka.
Oko 1850.- stanje prosperiteta u Francuskoj, Napoleon III, država daje subvencije i
kredite, množe se fotografi, fotografija ne zahtijeva neko posebno znanje, sve se već
industrijski proizvodi + priručnici. Do tada je fot. bila rezervirana za intelektualnu
elitu, a sada prelazi na široke mase srednje i sitne buržoazije.

Rasprave – da li je fotografija umjetnost ili nije.

 Period realizma (od sredine 19.st.) – fotografija se drži stereotipa portretnog
slikarstva 19.st., pokušava se približiti slikarstvu dodatnim uljepšavanjem, bojenjem,
sjenčanjem. Retuš  omekšava se oštrina dagerotipije i približava se mekoći
kalotipije (koja više odgovara ukusu druge pol. 19.st.). Retuš je i kozmetičko sredstvo
za ugodu taštine naručitelja.
 Kritike Baudelaira, slikari Ingres i Puvis de Chavan protestiraju.

Postupna poboljšanja – manja kamera, oštrije leće, povećanje formata (i do 60x60),

koloriranje, toniranje zlatnim kloridom daje kontrastniji efekt.

Fotografija je tada nešto drugo (Talbot) – nije tehnički toliko savršena, ali je moguća
reprodukcija i radi se na papiru.
Dagerotipija u drugoj polovini 19.st. završava kao sajamska atrakcija u obliku
ambrotipije i ferotipije (koji su se temeljili na kolodijskom postupku, ali su sličili
dagerotipiji).
Dagerotipija pripada manufakturi, a talbotipija stvara osnovu buduće fotografske
industrije i umjetnosti.

Retuš negativa izumio je münchenski fotograf  Hampfstängl. Na pariškoj

Industrijskoj izložbi 1855. prikazane retuširane fot. – neretuš. i retuš. portret.
Glavni pomoćnici fotografa su režiseri i specijalizirani slikari koji bojaju fotografiju
(fotograf zapisuje podatke o mušteriji – boja očiju, kose…)

Felix Tournachon Nadar  iz Lyona, jedan od najslavnijih fot. toga doba. Bavio se
karikaturom, pisanjem, povezao se s boemima iz Latinske četvrti (klub vodopija).
Zbog nedostatka novaca prihvaća se fotografije i 1853. otvara fot. atelje u Parizu, koji
postaje važno sjecište umjetnika i književnika. Fotografira prijatelje Delacroixa,
Baudelaira…  Važnost pridaje fizionomiji, prvi otkriva ljudsko lice fotoaparatom,
želi istaknuti karakter, retuš koristi samo za otklanjanje slučajnih mrlja.
Ubrzo zbog zarade popušta ukusu nove klijentele (bogatog građanstva), prihodi mu
rastu, angažira veliki broj suradnika. Prihvaća Disderijev novi format i cijene, te
uvodi retuš. Sav zanatski posao izvodi osoblje, a on namješta klijente u odgovarajuću
pozu. Slike gube na umj. kvaliteti.
1856. s braćom Godard iz balona fotografira Pariz (prepoznata mogućnost snimanja
za vojne potrebe). Gradi veliki balon (aerostat) s elisom – Le Geant, koji mu otapa
bogatstvo.

Gustave Le Gray  slikar, pronalazi postupak sa suhim kolodijem. Postaje fotograf,

iznajmljuje kuću na rubu tadašnjeg Pariza, u kojoj je bio i atelje  braće Bisson –
postaje središte slavnih umjetnika. Zbog još velike cijene slabo prodaju i zatvaraju
radnje. Le Gray ne prihvaća novu proizvodnju na veliko, lošije kvalitete (Disderi), pa
odlazi u Egipat kao nastavnik crtanja. Odbacivao je retuš i izvještačenost. Svi prvi
fotografi kojima komercijalna strana posla nije bila u prvom planu imat će sudbinu
sličnu njegovoj.

Adolphe-Eugene Disderi  u Parizu 1853., otvara atelje. Uvidio da su fot. zbog

skupoće dostupne samo bogatima (zbog nemogućnosti pravljenja kopija uz pomoć
metalne ploče, zbog velikog formata i previše vremena i napora). Prilagođava se
platežnoj moći masa na način da  smanjuje format i uvodi portret veličine
posjetnice (6 x 9). Metalnu podlogu zamjenjuje staklom – tako uz petinu cijene
izrađuje negativ i 12 fotografija.
Slavu postiže 1859. godine kada se Napoleon III fotografira u njegovom ateljeu.
Patentira format posjetnice, salon mu postaje najveći u Europi – brojni zaposlenici,
dva ateljea, fotografska tiskara kojom je radio u par dana na tisuće kopija – prodaje
zbirke fot. slavnih suvremenika, organizira fot. službu u vojsci.
Ubrzo propada zbog sve većeg broja fotografa koji su ilegalno koristili njegov patent i
unapređivali posao.
 prilagođava fotografiju ne samo ekonomskim već i intelektualnim mogućnostima
svoje publike. Karakteristike: nema individualnosti, tipizirani predstavnici društvenog
sloja umjesto stvarnih osoba, snima se lik u cijelosti, rekviziti u skladu sa zanimanjem
(slikar, glumac, znanstvenik, državnik), osnovni su stup, zastor i okrugli stolić. Sprava
- pridrživač glave (vrsta naslonjača koja je učvršćivala tijelo modela).

Lewis Carrol  Oxford, snima male djevojčice, zatim Julia Margaret Cameron.
Franjo Pommer  iz Danske dolazi u Zagreb, 1856. objavljuje svoje fotografije
poznatih Hrvata.

Roger Fenton  1855. tijekom prvog Krimskog rata snima prve ratne reportaže.
Vodi sa sobom pomoćnike i prenosni atelje, vrućina mu otežava rad. Fotografije su
dala iskrivljenu predodžbu o ratu jer prikazuju režirane skupine vojnika, a ne stvarne
ratne strahote.

Mathew B. Brady  sa suradnicima (Aleksander Gardner, Timothy O'Sullivan)

snimio na tisuće dagerotipija u američkom građanskom ratu (počeo 1861.). Sam
financirao ekspediciju, namjeravao kasnije prodati foto., što mu nije uspjelo. Po prvi
se put daje konkretna predodžba o ratu – spaljena zemlja, mrtvaci – sve fotografirano
s pomnom objektivnošću (što nije bilo lako s obzirom na tadašnju tehniku)

Maxime du Camp  s Flaubertom 1849. putuje po Srednjem Istoku i donosi u

Europu snimke egzotičnih krajeva.

Felice A. Beato i Raimund Stillfried  od 1861. u Japanu utječu na formiranje

prvog naraštaja japanskih fotografa.

John Tomston  ulične scene iz Londona, 1877., socijalna kritika, ali podnošljiva
građanskom ukusu. Prava socijalna fotografija javlja se kasnije, u drugom razdoblju
kada tehnika omogućuje brzo okidanje i gotovo neprimjetno snimanje i kada jača
svijest o socijalnim nepravdama ranog kapitalizma.

Adolphe Braun  posvetio se reprodukciji umj. djela. Oko 1862. fotografski

reproducirao crteže u brojnim muzejima, objavljuje seriju monografija (Autografi
majstora). Krajem 60-tih zapošljava brojne radnike, ulazi u industrijski stadij.
Fotografira u Rimu (Sikstinska kapela, Rafaelove slike, Mich. kipove), muzeji u
Londonu, Madridu, Amsterdamu. Dobiva isključivo pravo na reprodukcije iz
Louvrea.
Razvija se i industrija poštanskih razglednica (od 1865. u Njemačkoj, ali je pravo
zlatno doba početkom 20.st.)
-------------------------------------------------------------------------------------------------------

Prijelazno razdoblje  od 1880. u uporabi je novi fotopapir – želatinski bromo-

srebrni umjesto starog albuminskog, uvodi se bljeskalica (blitzlicht), ali i novo
viđenje fotografske slike.
George Eastman  Kodak 1 - aparat sa stotinu snimaka, neotvoren se vraća u
Rochester, za 10 dolara se razvija, stavlja se novi film i sve se zajedno sa
fotografijama vraća vlasniku (vi pritisnite dugme – mi ćemo učiniti ostalo).
Promijenjen je tehnološki, socijalni i estetski koncept fotografije. Prestaje biti
manufaktura, postaje industrija dostupna svima, gubi mističnu auru, postaje dio
medija, vizualna informacija.
Dolazi do razdvajanja na utilitarnu i umjetničku fotografiju.
Razvija se i fotomaton – stroj koji u par minuta fotografira i razvija nekoliko kopija
(slike za dokumente).
Utjecaj impresionizma na fotografiju: osjećaj za trenutak, ljubav za pejzaž (Degas se
bavio fot., kompozicija rezanog kadriranja kod Toulouse-Lautreca i Renoira).
 Halftone (polutonski tisak). Prva mehanički reproducirana fotografija 1880. u
Daily Heraldu u New Yorku (Shantytown – slam, četvrt dašćara), a od 1904. prve
novine ilustrirane isključivo fotografijama Daily Mirror u Londonu. Crteži u
novinama ipak sve do kraja I.svj.rata.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------

U posljednjem desetljeću 19.st. fotografija stječe autonomnu poziciju u umj.

krugovima. Novoj generaciji fotografski aparat više nije čudo, kao ni industrijski
okoliš, kultura masovne komunikacije itd.

Rodonačelnici fotografskog piktorijalizma  Robert Demachy , Henry Robinson

(Pictorial effect in photography) i Peter Henry Emerson (Naturalistic photography,
1889.) – zalažu se za subjektivizaciju fotografske vizije, ublažavanje njene
objektivnosti… Emerson kasnije odbacuje svoje teze i smatra fot. nižom vrstom
umjetničkog izraza.

Ipak čista fot. nije u potpunosti napuštena.  Jacob Riis u New Yorku (novinar,
1890. ''How the other half lives'') i  Lewis Hine rade socijalnu tematiku. Njima se
piktorijalisti čine kao da žive odvojeni od realnog svijeta. Među studentima Hinea bio
je i Paul Strand.

Piktorijalisti grade novu estetiku – intervencija u negativ, subjektivni doživljaj zbilje,

likovni efekti, stilizacija atmosfere. U upotrebu krajem stoljeća dolazi gumitisak koji
omogućava dulju manipulaciju negativa i pozitiva. Platinotipija (omogućava tonsku
ljestvicu od crnog do smeđeg), negativ je često puta toliko procesuiran da se mogla
izraditi samo jedna kopija.
Fotografija s piktorijalizmom proživljava svoje romantično razdoblje. Kao uzor
odabiru impresionistički model.

To je prvi internacionalni stil u fotografiji, povezuje se s drugim umj. pokretima –

simbolistima i secesijom. Formiraju se moderni fotoklubovi (Linked ring u Engleskoj,
Pariz, Beč, Hamburg, Italija, Foto-secesija u New Yorku, klub amatera fotografa u
Zagrebu 1892.)
Mnogi rodonačelnici moderne fot. su u početku piktorijalisti: Steichen, Stieglitz,
Puyo, Coburn, White…

Razdoblje foto. piktorijalizma završava oko 1910.

Na drugoj strani stoji amaterska fotografija koju omogućavaju jeftine kamere s brzim
okidanjem i osjetljivim filmovima, raznih dimenzija.  Snapshot – nasumce, u
pokretu, mimo svih pravila. Neposredna vezanost za prostor i vrijeme.

grof Giuseppe Primoli  fotografira život talijanskog i francuskog društva

Jacques-Henri Lartigue  snima od 6 godine (svoje igračke), kasnije životne,

neposredne, dokumentarne fotografije, primjer snapshota, suprotnosti piktorijalizmu.
Za njega je fotografija hvatanje istinitoga prolaznog trenutka.
Eugene Atget  ulični pariški fotograf, posjetila ga prije smrti amer. foto. Berenice
Abbott na preporuku Man Raya i spasila arhiv negativa, a nadrealisti su mu objavili
fotografije u La Revolution Surrealiste (jedine objavljene za života).

Bellocque  opus fotografija prostitutki iz New Orleansa, pronađen tek kasnije.

Karlo Drašković  fotografira svog prijatelja Stjepana Erdödyja kako preskače

klupu.

Kronofotografije nastaju u zadnja dva desetljeća 19.st.  Muybridge (konj u kasu) i

Jules Marey (usavršava fotopištolj). 40 godina kasnije – Harold Edgerton 1937.
snima poznatu fotografiju raspršenih kapljica mlijeka. Kronofotografije utječu na
futuriste i kubiste (posebno Duchamp – akt koji silazi niz stepenice).

Braća Anton i Artur Bragaglia  od 1911. dinamizam u jednoj fotografskoj

sekvenci, evolucija kretanja u prostoru, fotodinamizam – futuristi ih svejedno
odbijaju.

A. Stieglitz  u New Yorku 1905.pokreće umj. galeriju 291 – u njoj se okuplja

svjetska avangarda: Steichen, White, Coburn, Rodin, Matisse, Cezanne, Duchamp,
Picasso. Pokreće i tromjesečnik Camera Work – važna uloga u nadilaženju
piktorijalizma i formiranju suvremene fotografije. 1917. zadnji broj – Paul Strand
(čista, direktna fotografija.)

A. L. Coburn  1917. vortofotografije – snima ih u krugu avangardnih engleskih

umjetnika okupljenih oko pjesnika E. Pounda. Apstrakcije postignute lomom
svjetlosti u ogledalima – najava novog doba foto. eksperimenata u Rusiji,
nadrealizam, Bauhaus…

 Otkriće filma 1895. Braća Lumiere – film ne ugrožava fotografiju.

 Otkriće fotografije u boji 1904. Braća Lumiere, tek mnogo kasnije ulazi u
komercijalnu uporabu (radi se o kolor dijapozitivu na staklenoj ploči, pa nije mogao
biti šire korišten kao foto. na papiru).

 A. Kertesz (ratne foto., nezgrapnost kamera - najčešće statični prikazi vojnika i

vojne tehnike), Marcel Duchamp, Christian Schad (schadografije – prvi fotogrami),
Man Ray (fotogrami, solarizacija, prašina na površini Duchampovog djela ''Veliko
staklo'').

Leica  za tvrtku Leitz razvio Oskar Barnack. Prethodnik Ermanox

U komercijalnoj upotrebi od 1925. Prvi ručni kompaktan fotoaparat, eksp. do 1/500 u
sek., široki objektiv s mogućnošću izmjene, bljeskalica gotovo nije više potrebna.
Punjena rolom perforiranog osjetljivog filma sa 36 snimaka.