Sluh je senzorni modalitet koji omoguuje percepciju zvuka i govora, a
time omoguuje i razvoj govora i komunikacije, to ini ovjeka jedinstvenim u ivom svijetu. Ispitivanjem sluha ili audiometrijom utvrujemo ima li ispitanik uredan sluh ili postoji oteenje sluha. Ukoliko postoji oteenje sluha, pregledom i dijegnostikom obradom utvrujemo vrstu, mjesto i jainu oteenja sluha. Prema odnosu zrane i kotane vodljivosti, nagluhost moe biti provodna ili zamjedbena (senzoneuralna). Odreivanje mjesta oteenja sluha ili topodijagnostika je preduvjet za postavljanje ispravne dijagnoze i uspjeno lijeenje. Mjesto oteenja sluha moe biti: vanjsko uho, srednje uho, unutarnje uhu, sluni ivac i centralni dio slunog puta (modano deblo, subkortikalne jezgre, modana kora). Pretrage koje koristimo u audiometriji za odreivanje vrste, mjesta i jaine oteenja sluha su: akumetrija, tonska audiometrija (TA), govorna audiometrija (GA), timpanometrija (TG), kohleostapesni refleks (STAR), otoakustina emisija (OAE), audiometrija evociranih potencijala modanog debla (BERA), supraliminarna audiometrija (SA) ABLB, SISI, Langenbeckov pokus, TDT. Akumetrija, tonska audiometrija i govorna audiometrija spadaju u subjektivne metode. U objektive metode spadaju timpanometrija, kohleostapesni refleks, otoakustina emisija i audiometrija evociranih potencijala modanog debla. U ispitivanju oteenja sluha moemo se sluiti i drugim dijagnostikim metodama, npr. ispitivanjem ravnotee, imaging metodama (kompjuterska tomografija, magnetska rezonanca) i sl. Akumetrija predstavlja ispitivanje sluha glazbenim ugaalicama. Ona nam pomae pri utvrivanju stanja sluha i odreivanju mjesta oteenja sluha. Sluimo se s nekoliko pokusa. Pokus zrane vodljivosti usporeuje prag ujnosti oba ispitanikova uha i uredno ujueg uha te nam pokazuje radi li se o jednostranoj ili obostranoj nagluhosti. Pokus po Weberu usporeuje prag kotane vodljivosti oba ispitanikova uha. Ukoliko je oteenje jednostrano, pri provodnoj nagluhosti ispitanik lateralizira na nagluhu stranu, a kod zamjedbenog na zdravu strano. Pokusom po Rinneu usporeujemo prag zrane i kotane nagluhosti za svako uho. Na urednom ujuem uhu, odnosno ukoliko nema provodne nagluhosti, zrana vodljivost je bolja od kotane. Ukoliko je zrana vodljivost loija od kotane, pokus po Rinneu je negativan i postoji postoji provodna nagluhost. Schwabachovim pokusomusporeuje se prag kotane vodljivosti ispitanika i ispitivaa. Ako ispitanik uje krae vrijeme nego ispitiva, pokus po Schwabachu je skraen, a oteenje sluha je zamjedbeno.
Tonska audiometrija (tonski audiogram) pokazuje, osim mjesta oteenja, i
jainu oteenja sluha, usporeujui prag sluha ispitanika sa standardiziranim nultim pragom sluha primjenom istih tonova i izraava se u decibelima (dB). Ona pokazuje sluno polje ispitanika prikazujui intenzitetski (ordinata) i frekvencijski (apscisa) raspon. Ukoliko postoji asimetrija u pragu sluha na oba uha >30 dB ili ukoliko postoji provodna nagluhost, potrebno je zagluiti (maskirati) bolje uho. Jaina praga sluha odreuje se na temelju prosjenog praga sluha, odnosno prosjek govornih frekvencija (500, 1.000 i 2.000 Hz). Sluh je u fiziolokim granicama <26 dB. Prosjeni prag sluha 26-93 dB predstavlja naglugost. Gubitak vei od 93 dB predstavlja gluhou. Govorna audiometrija (govorni audiogram) ispituje razabirljivost rijei s obzirom na jainu podraaja i time ispituje vie razine slunog puta. Govorni audiogram prikazuje razabirljivost rijei u postocima (ordinata) i intenzitet podraaja u decibelima (apscisa), oblici krivulje karakteristini su za pojedini tip nagluhosti. Timpanometrija (timpanogram) je dijagnostika metoda kojom ispitujemo podatljivost timpanoosikularnog sistema. Timpanometrija nam omoguuje i ispitivanje kohleostapesnog refleksa (STAR), biljeenjem defleksije zvunim podraivanjem dovoljne jakosti, na uredno ujuem uho 70 do 100 dB iznad praga sluha. Ukoliko je prag refleksa manji od 40 dB, to moe upuivati na zamjedbenu nagluhost. Refleks izostaje prilikom gluhoe, fiksacije stapesa (otoskleroza) ili klijenuti linog ivca. Otoakustina emisija (OAE) biljei zvuk koji generira unutarnje uho, a nastaje kontrakcijama vanjskih osjetnih stanica. Moe biti spontana ili evocirana. Ukoliko postoji oteenje osjetnih stanica u unutarnjem uhu, otoakustina emisija se ne moe zabiljeiti, stoga je metoda izvrsna za spitivanje oteenja sluha kod djece. Koristi se u novoroenakom probiru oteenja sluha u rodilitima, te ukoliko se ne dobije odgovor na screening ureaju, dijete se alje na daljnju audioloku obradu. Audiometrija evociranih potencijala modanog debla (BERA, ABR) je objektivna metoda, koja se slui mjerenjem biolektine aktivnosti slunog puta nakon zvunog podraaja radi odreivanja oteenja sluha. Evocirani potencijali dobiju se uprosjeivanjem signala i prikazuju se karakteristinom krivuljom, u kojoj pojedine defleksije predstavljaju pojedine djelove slunog puta, nakon odreene latencije. Promjena tipine krivulje ili produljenje latencije predstavlja oteenja odreenog dijela slunog puta. Audiometrija evociranih potencijala modanog debla predstavlja znaajnu audiometrijsku metodu za odreivanje retrokohlearnog oteenja npr. kod neurinoma statoakustikusa.
Supraliminarna audiometrija (SA) odreuje oteenje sluha u dubini
slunog polja kod zamjedbenih nagluhosti, odnosno radi li se o senzorikom ili neuralnom oteenju. Pokus izjednaenja glasnoe (ABLB, pokus po Fowleru) koristi se za odreivanje mjesta oteenja kod jednostrane senzorike nagluhosti. Pokus diferencijalne osjetljivosti intenziteta (SISI) koristi se kod obostrane zamjedbene nagluhosti. Langenbeckov pokus izvodi se ispitivanjem tonskog audiograma pri optereenju uha bijelim umom. Carhardov pokus (TDT) pokazuje zamor nakon optereenjatonskim impulsom kod neuralnog oteenja. Iznenadna nagluhost Jedan entitet treba posebno istaknuti, a to je iznenadno zamjedbeno oteenje sluha ili iznenadna nagluhost, kao jedino hitno stanje u audiologiji. Radi se o zamjedbenom oteenju sluha, koje nastaje trenutano ili u kratkom vremenskom razdoblju. Uzroci mogu biti razliiti (vaskularni, upalni, imunoloki, metaboliki, toksini), a oteenje je najee jednostrano, rijetko obostrano. U velikom broju sluajeva dolazi do spontanog oporavka sluha. Kod odreenog broja sluajeva zaostaje oteenje sluha. Lijeenje bolesti je to uspjenije to se s njime zapone ranije. Bolest se esto zamjenjuje provodnim smetnjama sluha i lijei kapljicama za nos ili ispiranjem uha. Stoga je potrebno kod svakog iznenadno oteenja sluha uiniti akumetriju da se odredi radi li se o provodnom ili zamjedbenom oteenju sluha. Ukoliko se ustanovi zamjedbeno oteenje, pacijenta je potrebno uputiti na dalju specijalistiku /audioloku/ obradu i lijeenje. Komunikacija ukljuuje aktivnost sredinjeg ivanog sustava, izvrnih govornih organa i osjetila. Sam govor je sredstvo komunikacije koje ima sloen i specifino organiziran oblik svjesne djelatnosti u kojoj sudjeluje osoba koja formulira verbalni iskaz, s jedne strane, i osoba koja ga prima, percipira, s druge strane (Lurija, 1976.). Za uspjenu govorno-socijalnu komunikaciju potrebne su osnovne subjektivne i objektivne pretpostavke. Prvenstveno je vaan primjeren akustiki podraaj koji je nositelj poruke. Osjetila primatelja poruka moraju biti intaktna, a sugovornici se moraju razumijeti. Budui da je osjet sluha vaan u primanju i odailjanju govora, kod djece s oteenim sluhom moemo oekivati probleme u primanju, kao i odailjanju poruka (vrlo nerazumljiv govor okolini). Veliku vanost za razvoj govora ima vrijeme kada je oteenje sluha nastalo, zatim stupanj oteenja, vrsta oteenja, kao i socijalna okolina u kojoj je dijete odrastalo. Djeca koja su roena gluha i djeca koja su kasnije ogluila dvije su razliite populacije.
Prelingvalno gluha djeca nemaju nikakve predodbe o zvuku i govoru, jer
ne mogu oformiti auditvnu spoznaju. Njihov glavni osjetni prijam govora je vizualni kanal koji ima ogranien domet kada je rije o primanju govora i njegovu usvajanju. Vizualno doivljavanje govora specifino se mentalno obrauje i tumai zato to nije sadrajno sukladno doivljajima djece koja uju ili djece koja su imala intaktan sluh do razdoblja kada se govor ve razvio. Ako je gubitak sluha nastao nakon to se govor razvio, govor se jedno vrijeme zadrava, ali zbog slabljenja njegove kontrole, propada i postaje sve nejasniji. Govor takve djece treba podravati rehabilitacijom preostalih mogunosti sluanja uz pomo slunih aparata i polisenzornom stimulacijom. Djeca koja su poslije izgubila sluh u svojem sjeanju zadravaju predodbe o govornom zvuku. Zato je za razvoj vaan svaki mjesec kada je dijete imalo intaktan sluh. Bitno je napomenuti da je vano ono vrijeme u prelingvistikoj fazi kada dijete nije slualo govor kao govor, ve je ulo zvukove koji su ga okruivali i one koje je samo proizvodilo. Svojim glasanjem dijete je u tom razdoblju poelo uspostavljati veze izmeu zvuka i pokreta govornih organa. Zapravo, ono je poelo stvarati temelj za izgradnju govora koji e u kasnijoj rehabilitaciji sluanja i govora imati veliku vrijednost jer se predodbe zvuka iz tog razdoblja, podrane rehabilitacijom, teko briu. Znaajke govora s oteenim sluhom
U razdoblju razvoja govora gluha i nagluha djeca bila su sasvim ili
djelomino onemoguena da putem sluha stvaraju fond slunih slika. Te su predodbe akustikih simbola predmeta iz njihove okoline nepotpune ili uope nisu stvorene. Govorna ekspresija takve djece ili nije razvijena ili je djelomino razvijena i popraena je nizom nedostataka. Ono to je zamjetno kod djece s oteenim sluhom jest da postoje problemi s intonacijom, to se moe oitovati monotonim glasom. Budui da su stupanj oteenja sluha, vrijeme nastanka oteenja, vrsta oteenja i socijalni utjecaji razliiti za svako dijete, govor i poremeaji govora razlikovat e se kod svakog djeteta. Blago nagluha djeca imaju sline artikulacijske potekoe kao i djeca koja uju te u nekim elementima govora zaostaju dvije do tri godine. Gluha djeca najee nepravilno izgovaraju frikative i afrikate (S, Z, C, , , , , J, , D), a iz skupine sonanata glasove Nj, LJ, R. Veina tih glasova gluhoj djeci predstavlja potekoe pri njihovoj artikulaciji zato to imaju
tzv. umni spektar i nalaze se u viem frekvencijskom podruju, te njihovo
izgovaranje zahtijeva sinhronizirane pokrete jezika i ostalih govornih organa. U govoru djece koja imaju tei stupanj oteenja sluha, moemo uoiti sve vrste tipinih distorzija (iskrivljenja glasova) koje su karakteristine i za djecu koja uju: interdentalni sigmatizam, lateralni sigmatizam i nazalni sigmatizam, ali i druge vrste distorzija koje su obiljeene poremeajem trajanja glasa, zvunosti glasa i kombiniranim poremeajima. Kod djece s oteenim sluhom postoji djelomino ili potpuno obezvuenje glasova, labava artikulacija, smanjena ili pojaana eksplozivnost glasova... U govoru esto uoavamo i nestandardno trajanje nekih glasova. Glasovi su produljeni ili skraeni te govor postaje nejasan i nerazumljiv. Problem im je razlikovanje zvunih i bezvunih suglasnika i esto zamjenjuju afrikate s bezvunim glasovima. U govoru djece s oteenim sluhom najee su obezvueni frikativi (Z, ), afrikati (, D), okluzivi (B, G, D), a kod prelingvalno gluhe djece i sonanti (V, R). Ono to je vano napomenuti je da djeca s oteenim sluhom imaju potekoa pri izgovoru samoglasnika, te razumljivije artikuliraju suglasnike nego samoglasnike. (Nickerson,1975.). Govorno ponaanje je integrirano (Radovani,1995.). Svi elementi govora, artikulacijski i prozodijski, meusobno su povezani, tvore govorni sustav i djeluju u njemu. Poremeaj jednog elementa u sustavu utjee na funkcioniranje govornog sustava u cjelini. Djetetu s oteenjem sluha potrebno je omoguiti da uz pomo ostatka sluha te vizualnog i taktilnog osjeta stekne predodbu o vlastitom govoru i govoru drugih, kao to dijete koje uje takve predodbe stjee sluanjem.