SPLIT, 10. studenog 2009. 9. prosinca 2009.

__

Dogodila mi se jedna nezgoda.

Umjesto dobrog jutra
pronala sam komadi kaiprsta
koji mi je otpao s lijeve ruke.
Iz sna.
Ispod plahte,
Odsjeen od ostatka svijeta,
posve sam,
izoliran,
skorutav i krvav
stajao je u maloj crvenoj lokvi kao salama.
I zubi,
u smee obojani,
s dobrim godinama u nikotinu,
su mi procvali
i otpali u usnu upljinu.
Gnjeeni mainom eljusti
i preostalim kamenjem od kalcija.
Neke sam i s gutom
zdrobila u krc.
Sjetila sam se davnih jeseni i djejih osmijeha.
Vremena kada su otpadali
moji mlijeni i slatki zubi.
Dosadno mi je u ivotu.
I ostarit u, kao ove grablje u dvoru.
Vrijeme je imati djecu.

__
Svijenjak,
papirnate salvete
s rupicama na uglu,
oku, kantunu,
polupune tanke ae,
premotavaju se prekuhane tjestenine
kao stari filmovi.
Od prve do zadnje rijei
prelistale ste tui ivot
i poljupce s osmijehom,
moje radosti i preeljno,
ispunjenost sreom,
kao peat
utog tiska.
Hihoete
za rijeima
u jeci svojih sudbina
kao po zahraloj ici gitare.
Kad biste samo znale
da su to rijei ne od sutra
i da njihovu zvonjavu
ne trpi ni toliko uen vrabac
u vaoj ruci, s kravatom oko vrata.
Dok u drugoj ruci drite noi za otvaranje pisama.
Za svaki sluaj...
Ja idem dalje,
kao krhak papir,
prema nekom golubu na grani.

__
Tono prije dvije godine vratih se gradu
sa zvonikom uz vedutu
i poput mornara koji radosno stie kui
s tri papira u depu.
Boli koje sam doivjela kraj tog kamenog zida
ve je zacijeljena rana pjesme.
Nosila sam dva kufera,
i osmijeh
o ije je kutove zapinjala
moja tamna kosa.
I divnu ljubavnu vezu crnih oiju
koja mi je dahtala za vratom
i puhala u jedra.
Nikada neu zaboraviti ljude na panjolskom.
Sada lupam pogled u kamen
iz tristote
i njime razbijam glavu;
posjeujem i izlobe i kazalita, ali ne razumijem vas.
Smijem se kad moram, obino na tuim promocijama,
pleem kad nitko ne vidi;
u slobodno vrijeme ijem goblene
i zaivenoj sudbini elim pronai boju.
Priam panjolski, kad mi treba razumijevanje.

Krevet ispod prozora,

ostavljali bismo otvorenih plahti.
Ujutro bi nas budio miris groa i svjeeg avokada,
susjedovo hola
...i jedan mali crni osmijeh tvog sina.
Rado bih opet navodnjavala travicu ispred vrata
i ekala te zdravog lica.
Hou bolji ivot.

__
Trebam zvati iskljuenim telefonom.
Tip.
Slualica mutava kao san.
to da vam kaem?
Da ubijate moj talent i budunost?
Kada vas uhvati vaka
mog entuzijazma
popunit ete s njom rupe
na razbijenim prozorima
kad zapue bura.
Izvrsno vezivo!
Izvrsno i tako jezivo!
Ja u razgibavat tijelo i jecat
jer mi duh ubijate polako,
a pri tom,
jo hladno mi je....
Dali ste mi prvu injekciju protiv boli
jutros kada mi je otpala noga,
a vi hoete da jo i epam.
Kao Frida...
Drite me zarobljenu kao kukca u jantaru
na dnu ogrlice pod modrim, dolevita osmijesima u subotu,
u gradskoj kavani,
u podne...

Napisah
jo jedan dopis,
i dobivam frnjokulu od autoriteta,
veliku kao fritulu.
Kao veliko govno iz nosa...
Evo zvoni mobitel s brojem ministarstva...
O moj boe...

__
Oi su ti opet vodenocrvene, zamagljene.
Dok tetura ulicom,
uspije pasti na vlastite naslonjene ruke
i nezgrapno utoat palac
u polupraznu plastiku s vinom.
Da, i ima kitnjasti rep,
i pinokijevu surlu lai i obmane
koja se tetura oko tebe dok hoda
i zaplie ti noge.
Zaplie se o moje noge.
Pomislim: nabavit u take,
da te tvoje zmije guram i gnjeim,
jer te ne znam rijeiti tog Syporexa od kemijskog mota.
Svaki estar i redalica slomit e se o naa koljena
zbog neravnotee odnosa s autoritetom
i nediscipline
i crnim, bijelim, i u bojama piem.
Kaos je na tata,
koji je davno poginuo
i sad ti nedostaje kao aa mlijeka iz majine ruke,
to se mene tie, jedno oko ti je ve ispalo i ti ga vie nema.
Kao to ja vie nemam nogu.
Ti, kao, vidi.
Ja, kao, trim.
(Mo' mislit...)

Tvoj nemar me vue po ulicama,

u suzama i s udnom enjom da sanjam o prijatelju.
Sve ima svoj red:
beskorisnost mi je najvea kazna,
lijenost mi je najvea iba
kad si odgovoran da manifestacija uda
kod ljudi proe u sjaju
Ali opet, sve greke pripisujem sebi,
i svojoj impulsivnosti i brzopletosti
da od ivota imam nekog smisla
i da sutra u supermarketu mogu
izabrati dobar sapun s novcem od rada svoga uma.
Al opet, pijan,
i opet, s loim zadahom ovog ivota
kojeg eli prilijepiti kao misao bez biti
izvlai titravu i pijanu boju glasa zajedljivosti
kao mokar pitolj prema neprijatelju,
a puca u otvorenu krletku
kraj novih procvjetalih mauhica,
na Rivi.
Opet, popalit grane mom ivanom sistemu,
opet, pokuati objasniti,
uspostaviti odnos brata
i ispriati se vezama vremena jo starijeg od nae due i piramida.
Opet,
kao da je sve u redu i opravdano
da se ponavlja
izgubljeno vrijeme u neumjerenosti s piem.
Platih raun i popuih dug od deset godina.
Tebe to ionako nije briga.

U tebe sam imala beskrajno povjerenje

al tu veer zgazio si posljednju toleranciju i zadnju nadu zajednitva.
Bacio si mi iglicu u sljeponicu,
pogledima pijane samovolje i unitenja
i trebalo joj je vremena na nae put
to upaljenog miia srca
u razoarenju zbog izgubljenosti prijatelja.
Tad je moje srce puklo kao balon od helija,
i povratka mu nema.
))))))))))))))
Zapuhnuo je vjetar u sve-je-dno.
Oprosti i elim ti dobra jutra od sutra.
Nadam se da e biti bolji svijet. Jednom. Za oboje.

__
Biste li vjerovali kad bih vam rekla da etam ulicom?
Biste.
Biste li povjerovali kad bih vam rekla da etam ulicom
i da su mi prsa otvorena,
i da mi je srce izbodeno iglama
kao afrika kreveljac woodoo lutka.
I da su te igle one za pletenje,
s okruglom plastinom lopticom na vrhu aluminijske strijele
i da se njiu kao zastave vaeg nemara za nas.
I isprepliu svoje are
dok miina vlakna rade
crvene valove kuca.
Biste ne.
Onda, to mislite, kako je tek meni?
I jo moram otii do fast fooda kupiti topli sendvi,
na uglu zgrade od depadansa,
a pola glave mi je odsjeeno
dok ilom kucavicom veem kosu u konjski rep.
Nigdje nema toliko patnje i ljudi na skalpel nataknutih zloom,
kao ovdje, trebalo bi pisati na ulazu u grad.
Zarobljena sam na pogrenom mjestu.
Kao moja majka u kiosku na dalekom otoku
s vreama rie, krumpira i pekarskim dugom.
Hou preletjeti preko oceana kao ptica, ti me eka toplih rairenih krila.

Ja u se kupati u ruiastoj kadi i piti pisco,

kupit u si ljubiasto sjenilo i razmiljat o malom djetetu
i velikom trbuhu s nacrtanim leptirima na nategnutoj koi.
Sve e opet imati smisao
i ja u biti njena ena
duge smee leprave kose na suncu
dok e me ti milovati apama dobrog lava podianih kana
s osmijehom punim pjene oceana.
Ovdje me ubija biti borac s raskomadanim srcem u iglama.
A vi me zovete: mlada nada.

__
Puim cigaretu na ulazu knjinice
i obmanjujem javni red i nered da tu ispred
ui jedno tijelo.
Mene odavno nema.
Nemam ni ulaza ni kraja.
Moju kuu nosim i s njom ponekad glumim i pleem,
jer podivljam od bola to sam tu, a vie nisam.
Nisam pua, al volim da mi dim pri nepce.
Tako hranim onog iznutra koji je ostao zadnji da ga svladam.
Boe, jedva ekam i a iz Splita.
Ne brini se, ve e ti biti osloboen ovog rugla - kaem mu - obeavam,
nestati emo odavde, brzo, samo kad zavrim to glupo djelo.
to prije to bolje, jer je nepodnoljivo, odgovara iz dubine.
Gasim ik na znak za parking i ulazim u novu knjinicu.
to prije, bolje je.

__
I to da ja sada napiem u sljedeoj knjizi za djecu?
Moda istinu?
Voljela bih jednom imati tog malog stvora
koji e nositi moju istinu o ivotu kao najbolju knjigu.
Moj tata je imao pravo: ja sam njegovo djelo.
E a ba ti hvala!
Nisi trebao....
I da je najvanije imati stalan posao, preivjeti i ostati ok.
Ipak beskrajno te volim
i nije mi ao to si ba to ti
i to sam ja ba ovako munjena.

__
Ljubav je sila to me vue
da unem
pa pobacka
lijevo desno
kraj borovih kronja
pune smolastih granata
i uvrnutih trokutastih repova
kao peraje nasukanih riba,
apu to je dopadljivo a to nije
i da se ne zavaram
sljedei put kad
zamijenim nju s njim.
U unju
tapkam koljenima
sa klupkom zapetljanih prstiju oko srca
mantram djeljivost
osjeaja ugode i bistrine u glavi.

__
Danas je pala odluka: ne izlazim vie vani.
Odustat u od umjetnosti, nai u stalni posao
i nakon nekog vremena prerezati ruke
u tvrde fete kruha.
Ako me sluajno u meuvremenu vidite kako stojim negdje,
ne javljajte se molim vas, to nisam ja.
To neko drugo tijelo gmie, trlja se o ivot
i ee stopala o stepenice.
Rei ete: vidi!,
jo jedan djelatnik u kulturi
s viseim novanicama
u arapama od ipke
umjesto iro rauna.

__
Zna to?
To! to je one veeri prolo kroz moj glas nisam bila ja.
To! je tebi na Matejuci kroz moje oi mahnuo patuljak.
Zapaljenom bakljom, goru,
u crvenom odjelu, svijetloplave koe kao trumf.
Ispod zelene kape imao je zapaljene ibe
ukraene plavoutim dimom.
Da, ta bia iz crtia zaista postoje.
Samo se igraj zadnjeg slova abecede,
kotat e te glave,
a kad bjei od njega,
zaplest e i tebi i drugima noge
loim linijama sjene.
A ja odoh,
jer ti vie neu biti kanal za broj pedeset est,
ni za njegov ushit ni bijes.
Izmrcvario si me s nemani zvanom Nemar,
dok ljepota i dalje pie verse da se vidimo kad bude bolji za sebe.
uo si uasnu vijest kakva ne prilii vanjskom svijetu
u mom riku
al zapravo je sve bilo u redu.
Ono to ja znam,
a ti se pravi da ne eli uti
da je dosta mala rije od pet jo sitnijih slova.

__
Jesu li vas umorile moje dozlaboga cirkusantske metafore?
to mislite, kako je tek meni ivjeti s tim paklom u glavi?
Jednog u se dana, kada sve bude gotovo,
odmoriti na spomen ploi vlastitog groba.
A onda e ona druga ja
kopati blato naranastim starkama na sivom uglu moje posmrtne ae
i zveckati naunicama od pleksiglasa
iz majinog ormara.
S neba u vidjeti njezinu trinaestu.
Kada e drugom teenu razmazati razum
kao paletu i dobiti prvu kapljicu rose na usni.
Ja, tvoja majka,
klepnut u ruke u pljesku,
od sree to se naslijee vraa kui.
Ti e rei
tako mala i mlada kao pranjava mimoza,
ruicama njenim,
kao lagani zamah povjetarca
sa ljubavnom enjom
zaprljanom sitnim zadovoljstvom i prvim trakom enske svijesti
- Pobjegnimo.
Eh, moja mala...

__
Nema nieg goreg,
nego kad se u politiku
ulazi otvorenog srca,
probuenog depa,
o moj boe,
i jo s tvojim planom
zacrtan u liniji na dlanu...
Dok tiskam svoje oi i aljem ih u etir kao razglednice
kao zalutale papire na prozore zgrade na Zvonacu,
pruam ruku Huck Finnu kao prijatelju u vaem dvoru
s drvenim maem koji mi usporeno mae
a ja sam jedno drugo dijete i uvaju me vatreni slonovi.
Osjeam zacrtanu liniju kao umnoak naih misli,
i sve greke u klupku,
a jedan palac mi uporno gnjei dlan
a ja ne poputam
i neu.
Jer ne mogu me se rijeiti
stari arhetipovi s bradom dugom sedam doba
koje sam ve provakala,
kao poludjela i divlja ptica,
i upala im iz ela slobodu,
ustrajna i dosadna,
poput bijesne rikurine lava,
ili u bijegu,
u cvrkutu kraj tvog uha
dok se krijemo u rupama
s krhotinama stakla.

I kad pomislite da ste me unesreili

vaim bogomdanim moralom i pravednou,
i da ste me izboli i pikadom i iglicama,
pijanim zajedljivim dosjetkama ispod volta
i uinili vaim robom socijal demokracije
ili monarhije apsurda,
ili zarobili u neiju enu kraj vaze u hodniku,
s besmislenim zadacima,
dok mi nudite mir u obliku dugovanja,
sutra,
ja u ve biti daleko,
na Karibi,
upoglavo pisati svojoj djeci
i ispijati zelene koktele.
Al ovdje,
ivot opet ima smisla
onome tko ne vidi
plamen tik tak do zgrada
birokratske rase.

__
Institucija gubi duhovnu vrijednost.
Kojeg vraga ja onda ovo sve radim i sebi laem,
i slaem slagalice od svjetleih grbova za portal naslovnice.
Zaokruujem listi i pristajem biti va rob.
Stavljam masku na lice,
i puderajem,
i rimelajem,
jer
zna,
ti...
...to ti je potrebno
za izabrati pravi as.
Jer kad se minka rastopi
kao isprintan logo na kii,
:ono
ima lice tako prokleto lijepo,
i ak je stranije od tebe to glumata
i to oholo skuplja ve otpadnuto
kao tue masline iz vrta.
Ja zbog tebe moram biti mudrija,
jer od tebe nikad pravog revolucionara.
Sad sam
neki drugi lik,
onaj slian meni,
ima masku,
da ne pokae stravu
od dima i ljepote.

__
Kako u sve to sama?
Ne znam.
Koliko treba proi godina za sve to?
Puno.
Znam samo da u,
kad sve proe,
na sred ceste prirediti posljednju dramu
i ispred utog autobusa
otvoriti sluajno ruke u slovo V,
dlanovima mahati k vama,
vi pipnite,
a ja u spremno stati pred
veliki udar,
s ushitom,
i s osmijehom napustiti tijelo.
Zezam se,
al ipak je
ba ludnica...
onome tko bi stvarao i mislio slobodu
a nema bolju perspektivu u gradu za koji bi dao i posljednji dio sebe.

__
Zato
jer sam zapaljeni vjetar
Trim gradom kao sumanuta
i krkam ideje u ovoj prokuhaloj tikvi.
Zato
jer sam zapaljeni vjetar
Promatram dopadljivost kreatura
i bezizlaznih spetljanih sudbina
pa gledam tko e ovo jutro ispei jaje tatine,
na peci bokun,
u eci peci pec.
Zato
jer sam zapaljeni vjetar
Vrtim se u krug kao zvrk i ibam poludjele munje i iskre.
A vama sam neobino smetalo s prekovremenom dramom
to vam pali plan.
Tekom glavom naslonjena na mjera kilometrae,
padnutim uvojcima na ranjavo lice,
umorim se rijetko
brisati oaj to imam tek dvije noge
a jo ne znam kako kroz rukave izvui krila.
Eto,
zakoit u na tren ovu hitrost
(meni vrlina a kod vas zapisan kao hir)
i plamteu mutavost
i stvaranje koje se ne servira na pladnju
i uzima salvetom.

A da odem,
odahnuli biste,
jer vas smeta moja tipalica upornosti i volje
i rekli biste mi zbunjenog lica i s grimasom:
- Bolje da si van, ovdje je kao mar.
To me zapravo ne rastuuje, ve ljuti.
Zato... dragi moji, zato sam zapaljeni vjetar.
I nauit u se strpljenju.

__
Vidi.
Nije potreban
ni alkohol
a ni opojne droge
da znam koji put vodi do vrata
s kojih visi
ceduljica od slobodnih slova.
Hvala, ova kapuljaa mi je taman, kaem kad mi je ponudio stalak za sunce.
Molim.
Svjetlo gore od oka
lijepi mi trepavice i ja jedva gledam.
Kad gle, pojavi se sedam sunaaca
sitni kao zrnca pijeska
noenih zlatnim vjetrom,
da nam oblikuju zjenice u srca.
Ovo je sigurno taj aneo i ja vjerujem u ljubav.
Dalje bolje da ne piem...
Poslije, u krevetu lakiram nokte.
ti dolazi k sebi,
s glavom zagnjuren u jastuk,
jedva dolazi do zraka.
Dobar dan, ovo su moji sinovi i keri.
Otpetljam plahte,
udrem te njeno po guzici,
dignem se,
otvorim prozor,
i radosna puhnem ih u oblake.

__
ekam trenutak kad e mi opet poar u glavi rastopiti vid.
etam gradom i gle, otpadne mi, pazi sad, kosa.
Skljokam se do novog audija na kojem pie: pazi, otar pas.
Brojim sve zube na mjestu,
na parove zbroj.
Mislim da je sve u redu,
kao proljetni dan...
Kad ono...
otpadne mi i nokat,
kao ljuska s mrtve ribe,
odlijepi se njeno pod priguenim zvukom flaute
iz Debussyjeve sonate.
Otpadne i drugi nokat,
rascjepa se na pola kao crna zemlja Nila.
Kucnem triput prstom o prsa.
Njeno kao da sam naputeno dijete i sviram klavir,
a komadam se
kao meso na panju
kod dobrog mesara
s bijelom kutom i mrljama krvi.
Tip, tip, tip sviram i dalje prstom dok dlanom tapkam kontrapunkt na sisi.
Artikuliram koljeno, kao viak mase, u lo pas de burre,
te se i on, k vragu, odvoji od tijela, jedno... prase...
ostavim putem negdje
na tom parkingu kraj automobila,
i mrklje i nos.

Tip, tip, tip

Otpadne i sluh.
Umrtvio se jezik.
Kuckam i zaostajem
i ne mogu vie da se kreem.
Jednom rukom prihvatim se za automobil,
pod njega ugurati ostatak osakaenog tijela
i sakriti ovaj raspad nutrine.
Auspuh, kao crna koljka iba mutne umove zlatnog reza.
Tip.
Oh!
Iglicu nataknem o sloj koe,
njeno,
polako,
poolako,
jo laaake,
oprezno i mirno
harmoninim pokretom ruke
dotaknem toku na zapeu to otvara srce,
i rasparam se posve sama
i do mesa,
i raspalim se do arterije, vene,
oslobodim klijetke;
lijeve i desne
i centar grudi,
kotice.
Puknem pod automobilom
kao zrani jastuk u sudaru sa supernovom.

Jedan dobar ovjek mi donosi nos sa dva prsta kao osuenu mrtvu pticu
i pita moe li odnijeti kockice svom sinu.
Naravno da moete. Ima dosta, za ne? upitam shrvana.
Oh, jedno cijelo parkiralite, gospoice. Ba ste dareljivi! Nadam se da ete biti
bolje - doda - nije ba ugodno tu ispod tekog oklopa, ime ste zasluili teret taj?
- ode.
Shvatim da su mi djeje igraake probile prsa.

__
Gospodo draga,
budimo jednom budale!
Piem vam
najdivniju strategiju u pjesmi,
da moete uti
u kapljicama slova
to moe djevojka,
vaa djevojica,
u vatri tiine svog doma
i s paklom u grlu
kroz koje baca rijei kao strelice u pikado malog srca
i otvara podmorske dubine voda,
osjeaj tanke niti,
ljubavi prema danu
kad e dom bez mladih to ami na savskoj
kraj kockarnica, dva kafia i splitske banke,
ik do kocke,
biti naa scena.
Molim vas,
i nudim tjeralicu na talent i glavu:
- Rijeite nas tog betonskog rugla
i praznog hoda
i bosih nogu,
i nade.
Potovana gospodo,
dobit ete jo jedan dopis
i sigil od asne rijei
jer sam primorena biti knjievnik i pjesnik,
a to nisam,
i pronai razlog
toj haljini bez potpisa
staroj trideset godina
i vrijednoj par milijuna kuna
ispod koje eka - dramska tiina.

__
Ma kako divno,
ma kako krasno
sjajno i izvanredno
govore oni koji
misle da je umijee
i stvaranje proces
industrijski.
I da su umjetnici
bogom dani
to se epurimo
i izlazimo na scenu
naduti i punjeni kremom
kao krafne
i s umjetnim svjetlom
kao eerom u prahu.
I ta rampa...
izmeu stvarnosti i stvarnosti
onoga to je i nije
i mediju
i svjetla i sjene
i muklog tapkanja u mraku
od sentimetalnosti do emocije
i hoda s rijeju
po rampici toj miloj...
kao po otroj britvi uma
koja se nikada nee ostaviti pokraj ogledala
do elja, minke ili pudera bijela.
Otvaraju se etvrta vrata scene
kao lic od torbe
i padam u ponor gdje
moje ja
ima zadnju stanicu sladunjavog lica.

Mene guta bezdan propadalite,

a svi u publici vrite,
tehnika prai svjetlucave leptire
koji nisu od scenografske karte,
sporednim glumcima smrznu se ruke,
a maslaci niknu iz kvinte.

__
Ne zovem se vie
jer mi je prazan pogled na ovaj grad.
Ispijena alica aja ima mi vie smisla
i moje objeene usne dok eprkam
dugi konopi na kojem visi
tuna zastavica s etiketom
i ostavlja tragove ljepljive.
Ne zovem se vie
i obuena sam u crno i tijesno
i gledam sa balkona svoj polet
kako s prozirnim krilima na rupe hvata muhe
i lunja sam oko borova i gusjenica
a ja ne znam kako da ga vratim
ooooh, jadan on!
Ne zovem se vie
jer sam mislila da imam prijatelje
i po kojeg dobrog brata ili sestru
i majku i oca
a ne otrovne oi.
Ne zovem se vie
jer me krivo poznajete
uri se, kao, za novcem
a dobro znate da se ljubav prema lijepom
ne nalazi kraj blata i popiane prikolice.

Ne zovem se vie
jer ste me lijepo izgaali
i tukli mrtvom tukom po glavi,
a ja sam vam slala navijaka pisma i poticaje
(ali to ete se sjetiti ve jednom).
Ne zovem se vie
jer danas kii,
i ja sam pjesnik
koji eka da uhvati opet...
...polet...
purtilom
cipelom
svjetiljkom
tapom
lapom
pozvanim vjetrom
(ajme meni, ve u smislit neto tako duguljasto da se napnem do tebe, poletu
moj!)
...a crne ribokice su mi proparane i jo nemam kune u depu.
Ne zovem se vie
jer sam bila ista radost
a vama izgledala kao glupi traktor
dok ste inertno ispijali pia.
I dok gledam s balkona
u crnom i tijesnom
sa alicom poluispijenog aja u mrzloj ruci
svoj polet kako lebdi kao uti oblak,
tanak kao svila,

sluam mu priguen cvile

etiri i cirka metra kraj balkona mog horizonta
i moj stav je umoran i lea su mi grbava
a rane ivi napuhani mjehuri.
...
Nije otiao i vratit e se
... moj polet...
zavezati mi krilca na cipelice.
I voljet u vas
jo i vie,
i jo i jae nego prije
da ete tek onda poludjet od same mene.
I praiti e opet
...moj polet...
kao lag
masne tragove
deus ex machine.

__
Svjetlosna kovra
s prahom od nita
kapa mi na potiljak
dok ujutro umivam lice
i oblaim crnu konu jaketu
i stavljam naoale za sunce.
Koljena moraju biti oputena,
kao kod majmuna,
i diskovi moraju imati zraka.
Ligamenti i tetive vrsta veziva
pod kut od etrdeset sedam stupnjeva
egipatskog hoda.
Miii su zeznuta stvar,
sadre sjeanja
i poderani ivani sustav
svih godina sa mojih lea
pa su samo katkad
slatke medene torbe
koje nosim sa sobom.
Poslat u ti poruku: molim te, budi veeras sa mnom.
Ali ne, jo jednom u razmisliti,
jer sam u biti sebina i slaba
i elim te ukrasti
iz oaja u samoi
u crnim noima
s pogledom make.

__
Ne znam zato,
ali mukarci su mi samo stvarali probleme
na ovoj obali...
kruti,
ili nesretni
ili rata eljni
ili enomrsci s pitiespiom u glavi.
Samo ti si bio fer prema meni.
Zato sam imala njenost kanarinke,
i tanke duge bijele europske noge a pogled iz latinske sapunice
i prekrasnu kosu
i nacrtane oi
i usne iji su rubovi radili lepezu
i trzali se na krajevima
i skoro pucali
kad bi nam smijeh
gurnuo glasnice.
Ali tebe vie nema...
Vama je ta moja srea bila preuvrnuta
i radovali ste se svakom zapinjanju
podmetali noge,
nudili mi licu
da ogulim kamen.

teta,
jer u no sam pola s Dionizom
a probudila se s Apolonom
koji mi je spavao na kuku
s kovrama na polutki,
i na prvim zrakama sunca kraj plahti,
jela sam mu iz ruke.
I on je bio ljepi od svih nas.

__
I poslat u ti poruku:
- Budi sa mnom veeras.
Sluati Smetanu
pustiti misli u valove
i vinom krstiti poglede.
Budi sa mnom veeras.
Hodati na prstima
i zamiljati da su naa djeca,
kojih nee biti,
u drugoj sobi.
Budi sa mnom veeras.
Skuhat u ti veeru
od velikih gljiva i jaja
i posluit je na tanjure
s crvenom ruicom
na utoj liniji
gdje se poruclanski krug
iri u vir.
Budi sa mnom veeras.
Jer si ti velik,
a ja malena
pa me moe titi od bijesnih vjetrova i oluja i divlje vatre.
Budi sa mnom veeras, molim te.
Osjeam da na planet puca,
a ljubav je krhka,
tako krhka.

__
Zeiu,
moj zeiu,
govorit u ti i obasipati elo poljupcima
u naem domu od satenskih zavjesa
iz kojih isparava toplina
dok ti itam svoju novu djeju knjigu
a zvjezdice na nebu e treptati
treps

treps
treps

dok na moje obraze

sputaju radost
u plaviaste dimove kao plahte,
mi emo se pokriveni s dekicom s likom iz crtia.
I u mojoj dui
bit e satkane rijei
u sakramenat s vertikalom do pupka.
I ostavit u se prezentacija,
i politike kultura,
i jadnih poslova
s nataknutom koricom mokrog kruha
i objeenih mrkvica na ribarskom tapu.
I prestat u
na tiklama
drati ravnoteu
na interaktivnoj karti Splita.
Zeiu moj,
kad se mene bude uvalo,
uvat u te ja.

___
Hajde dobro,
moja brzopleta narav
nauila me
da se brze elje ne ostvaraju odmah
ve od obeanja do cilja
moraju putovati svijetom u obliku
zamotuljka na tapu.
A imala sam ba slatku elju,
svu u bojama
i iaranu kemijskom po nosu
(da je znam prepoznati kad je sretnem na putu)
umotanu u maramicu koja mirie na smokve
i utnula sam je kao nogometnu loptu
u onaj oblak,
tako krutu.
Bila je to nepodnoljiva elja
i teko ostvariva
pa sam je dobro nabila
da bih je od sebe odbila.
(I bogme, probila sam je nogom
ba sasvim dobro!)
A onda sam je zaboravila.
I ja je,
ma gle uda!,
juer pronaem na zelenoj klupi na pijesku
u uvali kraj eljeznice s reklamom velikog birca.
Nakon toliko napora,
zguvanog ivota
i ljepljivih travki to mi dre srce da ne bude

puknuta palainka od marmelade

i otvorenih rana i dosade i nestrpljenja
i mokre soli, i slane vode, srebra
u odsjaju kad sunce zalazi u plavo
ispred mene...
...i mene, mog dvojnika sa arom na nosu
u koju buljim poput bedaka
kao da je alef toka.
Puasti! Kako je sve i sada s tom malom kraj mene blizu
i kako sam zanemarila zakon pravog vijeka!
I da... kada sam promislila da su mi ruke ostarile,
a prsti se preobrazili u lomljive granice
i kako sam orunulog nesretnog lica, sama i nevoljna
ona sjedne kraj mene
u obliku jedne druge mene
...od prije
kad sam imala prast nos
divlji stav, dreav glas
i smeu majicu
vezanu rukavima oko glave kao beduin
i ije je tkanje visjelo do moje guze
(jer je otac volio da imam kratku kosu na lonac,
a ne duge dlake sklopljene u tamni slap
pa sam umjetnom kosom morala nadomjestiti ruiasti dio sebe).
Ah! I da... gledamo se tako
ja i ona druga ja
s oima od crnog groa
i bijelih prozirnih kapaka
od zraka i enje
i vodice koja gricka i pjenua
njene iste djeje misli
u moje otkucaje dvadeset i osam godina
u senti genetskog koda.

Ona: najmlaa, poletna,

(pet godina)
a ja sada:
siromanog ivota
u tamno zagrnuta
s oima vuka,
s prstenom s tajnim iframa,
na jeziku mi prekida za glupost,
u otpadnutoj nozi limeni umetak,
u rijeima prefiks s nedostatkom scene,
u ivcima od nokta jo uvijek - gric i grec.
Nestani tlapnjo jedna! Sada znam to mi ape.
I paf!
Ostanem opet sama s tvrdim pijeskom na tanjuriu i sa alicom kave sa lagom...
Ona samo zasvjetluca
na displeju mobitela
u poruci sretnog sadraja
a ja iz depa od umjetne koe
izvadim rokovnik
i napokon napiem - rijeeno.
Vratim nasmijehom,
a onda poludim od smijeha,
pa na kraju zacenim
u nedostatku zraka
i gluposti
ovih svih godina
koje su me zaposlile
da svoj ivot vozuckam
a ne vozim vidovito.

__
Danas ve mislim
da je najgore prolo
a ono gore tek ima doi
jer koliina
ljudske gluposti, licemjerstva i slabosti nee pasti
pa sam dobro zacijelila ranu
i srce raspadnuto sad je organ cijeli
i ilu kucavicu,
i kukavicu koja skvii
ne mogu ja to,
i ovu novanu crkavicu
koju sad dostojanstvenije zovem svojim ivotom.
Polegnem tijelo kraj potoka na njanu
s rukama na srcu i nogama prekrienim u dugu figu
da mi kosa gladi kamenie i rasplamsanu pamet.
Zlatne zrake sunca
kozmetiki i kozmiki
konkavno i homogeno,
kao da je pire
sputaju mi odmor na prve bore na licu.
Kad li se, odjednom,
mic po mic,
moje uvstvo
ugasi
i nestane
a ja sam samo mrtvo tijelo sa sonim srdacem.

I znam da si tu kraj mene

kao odvratan i straan dinosaur
izgasio si mi zvuk i sliku
da moe bre stii
sa zelenim slinama od zemaljske re
dok ti iz oiju vise sablje
i krv, pogibelji, kletve i lai,
podrugljivost i pogrdljivost
sva zloa ovog grada
i slabosti mojih sugraana
iz obiteljskih saobraaja.
I jo eka da me,
ovdje u mom miru kraja mora,
popije na eks
pojede kao slasni keks
ili da uzme slamku pa me lizne uz srk
dok snifa ima li traak ivota
u srdacu ispod gropa
ispod ove dvije ruke
stvorene da piu i pleu
i odgajaju djecu.
A ja ne mrdam osmijeh s lica
jer danas je moj odmor
i ne prouavam
ni gramatiku ni atletiku ni anatomiju ni atlas ni astrologiju
pa i dalje njuka i vrti se oko mene glomazan,
tvrde koe iz kojih se cijedi kiselina,
ljut i srdit
to ti ne dam svoj ivot u zalogaj kao radost
i nikada neu.

Aktiviram dio mozga na trenutak

potajno, neujno i hitro
i kroz etir napravim stazu
da brzo sakupim i poredam svoje slabosti u vojsku
kojima su me sustavno opali od vrtia
pomijeane sa slatkim medom
i kuhanim jajem u plastinom tanjuru koji mirie na klor.
Jer bi najradije uzeo njih, onda moje srce, pa bestraga pobjegao.
Jao meni, to si ti grozne unke!
Samo eka da postanem slabi
i da mi se hrabrost zarumeni
kao postiena djevojka s krvavim toalet papirom u ruci
i uenjem
to jo ne zna kako obraniti svoju nevinost
pred iskustvom to e je stii.
O moj boe,
njena siso s nebesa,
ije rijei primam preko ela
i ljubav u kapljicama rose
pitam te i volim:
kog e ti vraga ovo tako grozno udovite na zemlji!

__
I veeras me ba nije briga
ni za nesretnike
ni za udovita kraj potoka
ni za veliki poar koji utim
ni za pomirenje s patrijahatom
od dva tisuljea
ni za obsjenare
koji u meni vide izmiljene djevojke
i ele me vezati lancima za kuhinjski stol
i uobliiti u kiasti jeftini kineski okvir
koji svjetluca s likom idealne ene
jer ti nikada nee otkriti ni moju mudrost
ni ljepotu moje due.
Pripremila sam kuicu
koja mirie na Indiju
i ruiaste plahte
i tri crvena tapa od voska s igrom vatre male
i toplu vodu kraj kreveta
i znaj da ekam tebe
i slobodu
i sklad nae male toke srca
u bitku.

__
Sad mislim da je brzo kraj
u konani trans i formaciji
pomirenje mraka
s mrakom
dok inspiracija spoitava
da joj je mazanja ove moje patetike kao patete
po tastaturi dosta
i da svakom paklu mora doi raj.
Oblaim crnu dekolte haljinu
crne cipelice na tak lak
stavljam rumenilo na usne
i mislim na tvoje slatke poljupce
i obrvu koju dira u autu ispred kue.
Zatvaram klavir i papire sonate
i nesree
i krike
i kazne od parkinga i tue loe sudbine,
suim blato,
kupam slonove od vatre,
tjeram udovita
i spremam paletu boja raznih podijeljenosti.
Vrijeme danas nas vrije u bolje ljude
a stanice mrijeste mlijeno tkanje
dok sa srcem otvorenim
primam
tvoje slatke poljupce
kao kolae
od rastopljene okolade.

Molim um na crvenom platnu

s kojeg kapa pljuvaka
sunca i mjeseca
i dan slobode
naih koljena, laktova,
prstia u kosi
i pameti slatke
i srca mala ali snana
i trenutak kad e
ljubav biti u redu.

__
Idimi doimi
Namjera ista a elja za znanjem
priguena je kao sitna bol ispod konice
jer su ene kao pele,
devedeset i osam posto stvorene za reprodukciju sitnih snova
a onih dva, hvata zjake za porod od virtualne svile.
Idimi doimi idimi
Kemija krvi i otvorene rane mesa
spajam ekologiju svijesti kroz ekonomiju seksa
sigurnost se prua ukoliko nije robovska
a moja najdraa djeca su ona poput make,
plaha i samostalna od prvog daha,
te ih nikad dovoljno nema u mom krilu
a istinu na sunce, tako e i ostati.
Idimi doimi idimi doimi
Ni sigurnost doma i varljivi dojmovi od tisuu imena
onoga ispod crte nisu moja sudbina
ni loi pokuaji da budem materijal vae muke igre
svojta, po mogunosti i s dotom,
ili objekt tek razvratne poude
jer nosim nesvijest koje mogu priiti samo uz isto srce.
Idimi doimi idimi doimi
Jer postoje one mnoge ja,
jedna sa samovoljom i udnovatim idejama,
druga s istinom i crnom i bijelom
i plastinim doktorskim rukavicama,
ljubavnim bodljama u ogrlici oko vrata
i da, zaboravih...
... s paklom u glavi kojeg ne moe peglati svatko s puta u koulju bijelu.

Idimi doimi idimi

hvatam vatu i tapi za ui
skupljam fluidnu materiju u boji
u svojoj zdjeli za kruh
dok ivosti odravam temperaturu,
promatram kirurgiju
od samo pola tvoga
i mene kao opstanka ostatak.
Idimi doimi
jer pruam jedinu ljubav
i robovskom drutvu slobodne dane
postavljam pod okrilje svu djecu
plavim kapljicama vodenjaka
u gradovima to lee na sumporu i nafti.
Idi
jer dojim zranog sina nalik ptici i divovskom hrku
kraj strmih stepenica birokratskih paravana
i traim jo jedna enska usta
da potomka zakljuim u miru.

A idem i ja,
nekom, tom, mom...
jedinom
i boljem
i sretnijem ivotu.