Anisa Avdagi

FEMINISTIKA STANOVITA, PRESJECI, SUDARI NA RASKRSNICI

I. Uvodne rijei/pojam/definicija
Okrutna postmoderna misao ubila je/ranila velika slova Identiteta, Povijesti, Pravila
njihov smisao te vjeru u nedjeljivost, jedinstvenost onog ta su oznaavala. tavie,
mnogi su se zbog toga mogli/morali zapitati da li je takvo ta ikada i postojalo. Da
kojim sluajem i jeste, lament nad sada ve (oduvijek) rasparanim svijetom ne bi trebao
trajati dugo (ili nikako) jer zauzvrat ponuena pluralnost moe biti samo prednost.
Sumnja u konzistentan, singularan model svijeta, kulture ne dozvoljava ni razmiljanja
koja se navlae na tanak led takvih iluzija. U skladu s tim, ni o feminizmu jednom,
sutinskom, koherentnom, jednoj stvari posveenom, ne moe se govoriti, nego samo o
pluralistikom mnotvu feminizama u otvorenom drutvu dananjice: od radikalnog do
socijalistikog, od francuskog do amerikog, od poststrukturalizma do kiborg-feminizma,
od akademskog do aktivistikog feminizma, i, naposljetku, od enskih studija do
feministike teorije.1 A ta je to 'mnotvo feminizama', ta su 'feminizmi'?
Osnovni aspekti tog uglavnom zapadnjakog proizvoda (feminizam kao termin jeste
osmiljen na Zapadu, ali kao promicanje enskih prava nije iskljuivo zapadnjaki
proizvod. On je, kae Margot Badran, biljka koja raste iskljuivo na vlastitoj zemlji (to
nipoto ne znai da je svaka ideja ili pokret bilo gdje hermetiki izolirana)2 sadrani su
u borbi za ravnopravniju ulogu ene u drutvu, protiv seksizma, za razumijevanje ene,
njene spolnosti/rodnosti, pisma, govorenja, djelovanja u enskom kljuu, mjerilima
drugaijim od onih mukih, falusnih na koje je cjelokupno drutvo sviklo kao na prirodne,
i koja su najvjerovatnije pisana velikim slovom. Od prvih feministikih zahtjeva za
jednakou koji su se vrlo brzo pokazali kao pogreni, preko radikalnijih zahtjeva koji
insistiraju na strogoj dihotomiji, dolo se i do liberalnije struje koja promilja takve
radikalne razlike te pomjera granice ka rodnim studijima, vrlo osvijetenom djelovanju
koje, prevazilazei stereotipne spolne razlike i uloge, rodni identitet prihvata kao
kulturalnu tvorevinu. Na tom razvojnom luku dalje se izvodi niz ponekad i suprotnih
klasifikacija feminizama/feministike kritike/teorije. Jedno im je ipak zajedniko, a to je
polazite/odredite ena (ta/kako god ona da bila/posta(ja)la/predstavljala), ali uvijek
u fragmentima, kao svijet iz kojeg dolazi, u kojem jeste.
a) Mapiranje
Zaokupljena (ne tako davno) minulim ratom, skoro jednako traginim mirom, izbaena iz
egzistencijalne ravnotee, bosanskohercegovaka svakodnevica (pa i ja u njoj) upravo
postmodernistiki ne trpi(m) prie same po sebi, sumnja(m), propituje(m). Kome
trebaju feminizmi? Je li to vano? Gdje sam ja u svemu tome? ta mi to obeava?
Pitanja, s obzirom na poziciju s koje dolaze, nisu nimalo nelogina niti isforsirana. Teko
je u logici preih stvari objasniti emu to besposliarenje, ali s obzirom na brojna
silovanja, nasilje nad enama, razne oblike neravnopravnosti, nejednakosti(!) te s
obzirom na (negdje na kraju sumorne liste, od svega najbezbolnije) preuivanje ene u
povijesti i najee jednodimenzionalno, apstraktno vienje ene i njenog tijela u
knjievnosti koju proizvode mukarci, teko je pronai i argumente protiv. Zato ne? I
zato ba ne krenuti od najmanje bolne, a toliko iritirajue take knjievnosti (a to e

opet imati politike implikacije), uz samoobeanje da u u svemu tome imati bolju priliku
da (re)definiram svoju poziciju.
U vezi sa spomenutim oblicima (ne)jednakosti treba jo neto dodati. Luce Irigaray,
naprimjer, smatra da su zahtjevi za jednakou pogreni jer impliciraju neku kategoriju
usporedbe koja, mora se priznati, upravo su mukarci sami. A elja za izjednaavanjem s
mukarcima liava enu artikulacije vlastitih ciljeva, podloge, te na neki nain favorizira
prvi lan usporedbe, ime se ukazuje i na ovisnost o mukoj sferi preko koje se enska
moe definirati. Otuda Irigarayeva insistira na jasnoj muko/enskoj (na spolu
zasnovanoj) opoziciji. I to sve dok se drugi lan u paru posmatra samo kao varijanta
onog prvog normiranog.
S druge strane, opet, ako se pristane na koncept suplementarnosti, koncept po kojem je
jedna kategorija u (ne)sretnoj hibridnosti ve zaprljana drugom, zahtjevi za
izjednaavanjem najednom i nisu najgora mogunost jer te dvije sfere/kategorije u
procesu poredbe ve traju naporedo te je i mukoj grupi/sferi potrebna ona druga na
osnovu koje bi se definirala. To odmah slabi opreku, granicu ini tanjom, poroznijom.
Interferencija se ini neizbjenom.
Pogreno ili ne, elja/zahtjev za jednakou/jednakopravnou, ta prvofazna komeanja,
korak su koji bosanskohercegovaka kultura mora nainiti, proi i koji, najvjerovatnije,
jo uvijek ivi.
II. I vrapci na grani?
Izuzme li se osvijetenost/opreznost pojedinih koje/i (pri)znaju da je feministiki pokret u
BiH tek na poetku, te da smo u fazi borbe za jednakopravnost i to u uslovima kada
ona, deklarativno, uope nije u pitanju, ali se ba zato sve jasnije da razaznati lukava
politika te deklarativnosti u javnom diskursu i opa netrpeljivost prema ovoj problematici
u privatnoj sferi3 esto se zapravo uje da je pria o drugorazrednom poloaju ene
poznata ve svima, prevaziena te da interes treba usmjeriti ka neemu modernijem,
kiborzima moda. (Ta, usvojen je zakon o ravnopravnosti spolova idemo dalje.)
Najee opet, izraslo iz antifeministikog miljea, uje se kako u naem nainu ivota
feministiki pokret, u bilo kojoj fazi, samo remeti ravnoteu. O tome askaju profesori/ce,
studenti/ce, vrapci na grani. Svako na svoj nain. Pravo stanje stvari je negdje izmeu,
na poetku. Niti je to prevaziena pria, niti nepostojea. Na kraju, i da ne postoji trebalo
bi je izmisliti jer falocentrizam postoji i svima je neprijatelj. I mukarac kroz njega
gubi, razliito, ali ozbiljno kao i ena.4 Potrebne su stoga promjene, za poetak, barem,
pria o njima.
a) ena?
Oni/e koji/e se vole ograditi negiranjem potrebe za feministikim promiljanjima, samo
su jasan pokazatelj koliko je patrijarhalna matrica duboko utvrena u svijesti pa i veine
ena (ili posebno ena) i koliko su i one u toj matrici. Koliko se ene (i ne samo one)
altiserovski kazano potinjavaju politici, ideologijama koje skoro protejski biraju razne
forme te uvijek, na nimalo represivan nain, pronau uzemljenje. Veina ena, ipak, ne
osjea se potinjenom, ne zna da jeste, pa ih moda u tom blaenom neznanju ne treba
ni ometati, jo manje osuivati zbog antifeministikog pobornitva. Krivac, ionako, nije
meu njima. A i to je ve pitanje moi i naina njene primjene.

To je zapravo i jedan od odgovora (tek perspektiva) na pitanje ta je ena? Je li to

odreeno anatomijom, spolom, ne-mukarac? Ako je tako onda se ena ne definira po
onom ta jeste nego po onome ta je u odnosu na mukarca kao normu. To istovremeno
znai da ne postoji ono sutinsko po emu je ena ena. Jer da li se ikako moe govoriti
o neemu homogenom iza tog pojma ena? Tu vrstu identitarnosti trebalo bi prihvatiti
kao klizeu, nefiksiranu te nikako odredivu nekim stereotipnim formulama, roenjem.
Pravi se, dakle, razlika izmeu spola kao bioloke injenice i roda kao kulturom
oblikovane kategorije, mada se i o spolu kao biolokom ve govori kao o prevazienom
konceptu. (Za Judith Butler, naprimjer, i spol je tek konstrukt, koncept koji je jednako
kao i rod proizveden/odrediv diskurzom, nekom vrstom simbolikog poretka, unaprijed
zadatim ulogama i njihovim ponavljanjem. Izvan diskurza kao kriterija ne postoji subjekt
koji prethodi svojim konstrukcijama, rekla bi Butlerova, a spol kao odreujua kategorija
prema suprotnim zamislima prethodi stanju simbolikog poretka, tog diskurza, dakle.)
Ipak, za neke feministkinje, Irigarayevu naprimjer, vano je insistirati na spolnoj
razliitosti, ukoliko se eli dobiti subjektivni status. Spolom je odreeno, smatra
Irigarayeva, i tijelo, i jezik, i pismo a pokuaji neutralizacije spolnosti na nekom od tih
nivoa samo su privilegiranje onog drugog spola. Seksizam je zasnovan na spolnoj razlici i
samo se kroz nju moe i rijeiti. Na takvoj razlici treba istrajavati sve dok se i enski spol
ne bude razumijevao kao norma, a ne tek kao dopuna, kao spol koji nije muki. S druge
strane, taj neki puni enski identitet ne dobiva se tek roenjem, rekla bi Irigarayeva. To
je uvijek proces, to je postajanje, njegovanje. Ali, treba dodati to je nedovren proces,
nikad jednostran, jednostavan, na sve ene jednako primjenjiv. (S ovim bi se sloila i
Butlerova koja ne pristaje na koncept grupnog identiteta, jer to podrazumijeva neku
sutinsku svima zajedniku karakteristiku.)
Ni u jeziku koji govori nas, koji jednako bitno konstruira na rod stvari nisu puno bolje.
Ne postoji neto kao neutralan jezik, a najee mu se kao takvom prilazi. Prema R.
Lakoff, jednoj od feministikih lingvistica diskriminacija protiv ena vidljiva (je) na dva
naina: na nain kako opa upotreba jezika njih tretira i, drugo, onako kako su one
nauene da govore o sebi i svijetu.5Ovo navodim da bih se ogradila od stereotipnih
iskaza (to ete ih pronai u jeziku koji govori mene) te njihovih implikacija. Kada se
odgovori na pitanje ta je ena, odnosno kada se pristane na jedan od moguih
odgovora, koji ne moraju nuno biti i opreni, odgovorit e se i na ovo drugo ta znai
govoriti kao ena. Pisati?

b) Pismo?
Problem ensko pismo. Ova odrednica ensko ukazuje na razliku spram onoga koje pod
krinkom univerzalnosti krije drugu odrednicu muko. Onda ovo pismo treba biti i
drugaije. A da li se uz ovo pismo zbog njegove drugaijnosti mora nuno pridodati i
atribut histerino? Pa da, ukoliko je mjerilo ono ortodoksno, racionalno, linearno,
univerzalno pismo. Ali valjda postoje i neki drugi parametri. ta je zapravo ensko
pismo? Je li to ono to piu ene, odreeno nekim biolokim stanjem, spolom? Drugost?
Bila sam prisutna. Okupljenim studenti(ca)ma profesor, sav oduevljen, hvali jedan rad:
Ta reenica, taj neortodoksni zaplet Pravo ensko pismo! Svi se pitaju iji li je to rad.
Iz pozadine, zau se krupan glas ne ba krupnog neobrijanog studenta: Moj.

Ali koliko i ene same, zapravo, mogu drugaije pisati s obzirom na maskulinu kulturu
koja ih konstruira, te nikako neutralan jezik u kojem se raaju? Kako iz toga izai? Jer
kako prevazii granice, povratiti se u imaginarno, neposredno, neorodnjeno
(ungendered) a ostati ist od tragova autoriteta od kojih se bjei? Je li uskrsnue tog
potisnutoga glasa zaista mogue, u potpunosti? Ova pitanja, iako svojom prirodom
prevarena falocentrinim modelima definiranja, postavljanja granica, ipak su potrebna,
moda i logina. Za ovakvu nevjericu i H. Cixous je ostavila prostora kazavi da se mi
jo uvijek koprcamo s nekim izuzecima u starom poretku.6 Helene Cixous,
sedamdesetih godina, formulira koncept enskog pisma da bi se njime suprotstavljala
bestjelesnom zapadnjakom modelu filozofiranja (prosto mukom) koji se proirio na
(skoro) sve discipline, koji je u ime duha ubio tijelo, to ga, inae skoro po inerciji u ime
prvog, ubija drugi lan binarne opozicije (muko/ensko, duh/tijelo, kultura/priroda),
nespreman da prevazie krajnosti i malo se poigra. ensko pismo je izlaz! Glas tijela! To
je glas (iz) imaginarnog, faze koju prolaze svi, tada jo nesvjesni razlika, slobodni od
drutvenih/spolnih/rodnih regulativa/uloga. (Otuda nije ni iskljuivo ensko.)
Problem/koncept enskog pisma ili se postavlja kao zaista tee razrjeiv ili se, s druge
strane, suvie pojednostavljeno shvaa, u oba sluaja je utopijski, ali nikako neprihvatljiv.
Spisateljska praksa koju karakteirizira odsutnost jakog logocentrinog subjekta,
pluralnost diskursa, dekonstrukcija zahteva da tekst govori samo glasom mukarca,
naruavanje objektivnosti pripovedanja7, rado nazvana me(h)ko pismo (a zamisao je
enskog) nije uvjetovana anatomijom. Ili, ne iskljuivo anatomijom. ensko postaje
sinonim za pismo marginalnih, koloniziranih, drugih. Ili, recimo ovako, enski pie ena, a
ta se podrazumijeva pod tom kategorijom ve je drugo pitanje.
c) Viak ili
Oni koji bi, sasvim, preskoili pojedine faze, posebno ovu zamornu, prvu, mogli bi biti u
opasnosti od nikad nerazrijeenog, potisnutog. S priom koju ve i vrapci na granama
znaju neto treba uiniti. To, naravno, ne znai da treba neprestano tapkati u mjestu, ne
pomai se s poetka, niti da se neke (naj)savremenije teorije ne mogu promiljati u
bosanskim uslovima, ili tekstovima. Naprotiv, jednostranim teorijama ili samo jednoj
teoriji prvo e se suprotstaviti sam tekst koji se ne da/ne moe ograniiti na jedno
vrijeme, prostor, gledite Tome se suprotstavlja i metaforiko odreenje bosanskog
prostora kao raskrsnice na kojoj neprestano dolazi do susreta, proimanja, sudara
razliitih koncepata od kojih ni jednom ne polazi za rukom da dobije prevlast nad
drugima. Meutim, znai ili prije upozorava, da bi se taj viak, otpadak feministikog
pokreta u bosanskim uslovima mogao iz neke napukle kanalizacijske cijevi razliti po
uglaenoj slici.
U oba sluaja, shvaena kao prevaziena ili nepostojea pria, prva faza feministikog
razmiljanja, djelovanja prosto djeluje kao viak, te je u tako zadatoj ulozi indikant jo
uvijek, za konkretna enska pitanja, nepovoljnog stanja u bosanskim uslovima. Ne treba
onda ni iznenaivati kada propitivanja patrijarhalnog diskurza, feministika itanja
pojedinih djela bljesnu svojom radikalnou. Ona su, pa i teorija uope, kako bi Biti rekao
zrcalo prinijeto terorizmu stvarnosti. Kada umjesto bosanskih budu neki arkadijski
uslovi i itanja e biti milosrdnija, zavodljivija.
III. Drugim rijeima

Feminizmi mnoinski oblik ukazuje na razliitost smjerova, valova, kola, vie ili
manje radikalnih, vie ili manje osvijetenih. To nije jedinstven pokret ali im je jedno/a
zajedniko/a ena, kljuna kategorija, subjekta feminizama. Postavlja se samo pitanje:
ta je ena. Od toga su krenule i Simone de Beauvoir i Kate Millett oslobodivi enu
njene bioloke predeterminiranosti spolom, jer enom se ne raa ve postaje. Rod je
shvaen kao kulturalni konstrukt. Uspostavivi razjednaen odnos izmeu spola i roda,
feministika teorija/kritika otisnula se u promiljanja istih, vjeto ih povezujui s
pitanjima moi i njene sprovedbe. Tragalo se za neim ipak esencijalnim (barem
operativnim esencijalizmom), neim to e eni pruiti vlastitu prolost, porijeklo i zbog
ega ona vie nee biti tek troiteljica muke kulture, jezika, pisma. U tom kljuu nastao
je i utopijski projekt poput criture feminine, ensko pismo koje H. Cixous osmiljava kao
pokuaj uskrsnua potisnute, nijeme enstvenosti/enskosti. Postavlja(lo) se i pitanje ta
znai govoriti kao ena. Odgovor je (bio) neraskidivo vezan s onim to je/su ena, ene.
Tek kada se odgovori na to pitanje, ili barem pristane na jedan od ve ponuenih
odgovora, moi e se razmiljati i o tome ta znai pisati, govoriti, postajati... ena. Ili
nee. Naime, Butlerova e devedesetih odbaciti mogunost posmatranja ene kao
univerzalne, homogene kategorije kojom se na kraju moe postati. To postajanje je
neprestan proces, nikad dovren i nikad za sve isti, to je istovremeno i doivljeno
sebstvo. To je oslobaajue. To daje mogunost da se i neka osamdesetogodinjakinja,
koju su dva puta udavali, nijednom upitavi za miljenje i koja misli da je to prirodno, i ja
koja jo uvijek itam i (re)definiram svoju poziciju i neki, meni trenutno nepoznat
transvestit, recimo, s jednakim pravom deklariramo kao ene.
U bosanskim uslovima, pa i mnogo ire, vjerujem, to je jo uvijek preleerno, pa i
neprihvatljivo miljenje. Jer mi smo na poetku, u fazi borbeza jednakopravnost, u fazi
preitavanja mukog teksta te promiljanja tradicije enskog pisanja. Jo malo, na
poetku.
LITERATURA:
1. Badran, Margot: Islamski feminizam: ta taj pojam predstavlja? u Dijalog, asopis za
filozofska i drutvena pitanja, 1-2, Sarajevo, 2002
2. Beker, Miroslav: Suvremene knjievne teorije, Zagreb: Matica hrvatska, 1999.
3. Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene knjievne teorije, Zagreb: Matica hrvatska, 1997.
4. Butler, Judith: Remeenje roda, feministika teorija i psihoanalitiki diskurs, u
Nicholson, J. Linda (ur.): Feminizam/postmodernizam, Zagreb: Liberata: enski studiji,
1999.
5. Butler, Judith: Tela koja neto znae, o diskurzivnim granicama pola, Beograd:
Samizdat B92, 2001.
6. Cixous, Helene: "Sorties" u Knjievnost, povijest, politika, uredio Kramari, Z, Osijek
1998.
7. Culler, Jonathan: Knjievna teorija: Vrlo kratak uvod, Zagreb: AGM, 2001.
8. Irigaray, Luce: Ja, ti, mi, za kulturu razlike, Zagreb: enska infoteka, 1999.

9. Kristeva, Julia: Moi uasa, Zagreb: Naprijed, 1989.

10. Lei, Zdenko: Nova itanja, Poststrukturalistika itanka, Sarajevo: Buybook, 2002.
11. Moranjak-Bambura, Nirman: "Identitet i spolnost" u Dijalog, 1-2, asopis za
filozofska i drutvena pitanja, Sarajevo 2000.
12. Showalter, Elaine: "Feministiki kriticizam u divljini" u Knjievnost, povijest, politika,
uredio Kramari, Z, Osijek 1998.
13. uvakovi, Miko: Postmoderna (73 pojma), Beograd: Narodna knjiga, 1995.

Jedinice s interneta (dostupne, 22.10.2003.):

1. Bahovec, Eva: "Feminizam kao epistemologijski projekt",
http://www.zarez.hr/80/temabroja7.htm
2. Biti, Vladimir: "Metoda vrludanja", http://www.b92.net/casopis_rec/61.7/pdf/199211.pdf
3. DojinoviNei, Biljana: "Ginokritika: Istraivanje enske knjievne tradicije",
http://www.zenskestudie.edu.yu/srpski/zenskestudije/zs_s5/ginokrit.html
4. Katni-Bakari, Marina: "Jezik i rod ili: o jeziku koji Nas govori",
http://www.ifbosna.org.ba/bosanski/dokumenti/rodna/94novi/
5. Moranjak-Bambura, Nirman: "Topos granice i granini fenomeni u knjievnosti BiH,
Lekcije o granici", www.openbook.ba/forum/nirman_moranjak.htm
6. Moranjak-Bambura, Nirman: "Tematizacija feministike kritike u bosanskim
uslovima", http://www.ifbosna.org.ba/bosanski/dokumenti/rodna/94novi/
1 Bahovec, Eva: "Feminizam kao epistemologijski
projekt", http://www.zarez.hr/80/temabroja7.htm.
2 Badran, Margot: Islamski feminizam: ta taj pojam predstavlja? u Dijalog, asopis za
filozofska i drutvena pitanja, 1-2, Sarajevo, 2002, 195.
3 Moranjak-Bambura, Nirman: "Tematizacija feministike kritike u bosanskim
uslovima", http://www.ifbosna.org.ba/bosanski/dokumenti/rodna/94novi/.
4 Cixous, Helene: "Sorties" u Knjievnost, povijest, politika, Kramari, Z. (ur), Osijek,
1998, 264.
5 Cit. prema Katni-Bakari, Marina: "Jezik i rod ili: o jeziku koji Nas
govori", http://www.ifbosna.org.ba/bosanski/dokumenti/rodna/94novi/.

6 Cixous, Helene: navedeno djelo, 265.

7 uvakovi, Miko: Postmoderna (73 pojma), Beograd: Narodna knjiga, 1995, 73-74.