Jezik, 56., M.

Znika, Apozicija i sronost

Inhof, Bartol, 1892. Meu svjetlom i tminom, pripovijeda Josip Kozarac, izdanje Matice
hrvatske, Vienac, br.13., Zagreb
Inhof, Bartol, 1894., J. Kozarac, Tena. Pretampano iz Doma i svijeta. J. Kozarac, Tri
ljubavi iz mladenakih uspomena. Pretampano iz Prosvjete, Vienac, br. 31. Zagreb;
Izabrana djela, priredila Vera Erl, Vinkovci, 1994
Ivi, Stjepan, 1913., Dananji posavski govor, Rad JAZU 196., 197., Zagreb
Katii, Radoslav, 1999., Na kroatistikim raskrijima, Zagreb
Koleni, Ljiljana, 2003., Pogled u strukturu hrvatske gramatike, Osijek
Mlikota, Jadranka, 2009., O izicanju namjere, Jezik, god. 56. br. 1., Zagreb
Mrazovi, Ladislav, 1877., Ob ustanovi hrvatskoga pravopisa, Vienac, br. 11. 14., Zagreb
Sekere, Stjepan, 1984., Sintaksa reenice u Kozarevim Mrtvim kapitalima, HAZU,
Radovi Centra za znanstveni rad Vinkovci, br. 5., Vinkovci
icel, Miroslav, 1990., Kozareva Oprava kao model predmodernistike proze, Ogledi iz
hrvatske knjievnosti, Rijeka
tampar, Emil, 1950., Predgovor u Djelima hrvatskih pisaca, Josip Kozarac, Zora, Zagreb
Veber, Adolfo, 1876., Slovnica hrvatska, Zagreb
Saetak
Sanda Ham, Filozofski fakultet, Osijek
UDK 811.163.42-46, izvorni znanstveni rad
primljen 25. studenoga 2008., prihvaen za tisak 25. oujka 2009.
Does Kozaracs Tena Speak Slavonian?
This paper deals with the relation between the 19th century standard Croatian language
and the dialect, particularly with the style-creating usage of dialect in the linguistic characterization of persons.

APOZICIJA I SRONOST
Marija Znika

uU
1

jednom od brojeva Jezika1 obradila sam sintaktiki poloaj apozicije i

znaenjski odnos apozicije i rijei uz koju se apozicija uvrtava. Ostao je
premalo zahvaen jezini (sronosni) dio i posve nezahvaen pravopisni

Sintaktiki i semantiki poloaj apozicije, Jezik, godite 55., broj 4., str. 129. 143., Zagreb, listopad
2008.

64

Jezik, 56., M. Znika, Apozicija i sronost

problem apozicije: Odsjeo je u hotelu Velebit. Jezini problem stoga to je u pitanju

sronost izmeu rijei Velebit i rijei hotel, a pravopisni to se kao posljedica nerijeenog pitanja sronosti otvara pitanje pisanja navodnika uz rijei kao Velebit.
Temeljno je pravilo sronosti imenice kao apozicije i rijei uz koju se ona uvrtava
(bila to imenica, imenika zamjenica ili poimeniena rije) slaganje s tom rijeju
barem u padeu, ako ve ne moe i u rodu i broju, to je u novim gramatikama
opisano i oprimjereno.2
Sronost izmeu rijei u ulozi apozicije i rijei uz koju se apozicija uvrtava
moe biti upitna kad se imenica uvrtava kao apozicija uz poimeniene rijei, kao
u primjerima: fonem a, veznik ali i sl. Poimeniena rije, istina, ima obiljeja imenice, ali nema mogunosti morfolokog izraavanja imeninih oblika. Poimeniene
rijei dobile su gramatiko znaenje imenice, pa se stoga i mogu upotrijebiti kao
imenice, ali nisu dobile leksiko znaenje imenice koje bi omoguavalo tvorbu i
uporabu mnoinskih oblika.3
Za razliku od takvih poimenienih rijei, koje uglavnom nemaju mogunost
oblinoga izraavanja roda, broja i padea, ali imaju mogunost otvaranja mjesta
apoziciji, imenica uvrtena u ulozi apozicije, jer je imenica, ima mogunost morfemskog izraavanja roda, broja i padea uz takve rijei, pa se uloga imenice kao
apozicije, uz ostalo, oituje i u pokazivanju roda, broja i padea rijei uz koju ta
apozicija stoji, slino kao uz nesklonjiva imena preteno stranoga podrijetla (susjeda
Ines, susjede Ines, susjedi Ines...).
Imenice kao Velebit vlastite su imenice i kao takve, jer su imenice, dakle promjenjive rijei, imaju mogunost morfemskoga izraavanja roda, broja i padea. U
naelu se ne upotrebljavaju u mnoini jer su to vlastita imena koja nemaju leksikoga
znaenja kao ope imenice (apelativi), nego imaju onomastiko znaenje4 koje se
sastoji u identifikaciji jedinke. U jezinom sustavu kao sredstvu komunikacije zadaa
je vlastitih imena identifikacija jedinke. Po tome je svako ime jedinino egzistentno,
unikatno, nema mnoine i ne moe se brojiti, nije brojivo (Znika, 2002.: 118.). Brojiti
se mogu nositelji nekog imena, bilo da su osobe ili neosobe:
U hrvatskom nogometu bila su poznata dva Dinama: zagrebaki i vinkovaki.

Josip Sili, Ivo Pranjkovi, Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka uilita, K, Zagreb,
2005., str. 313. 314.
O mnoinskom obliku imenica vezanom uz kategoriju brojivosti u hrvatskom jeziku usp. M. Znika,
Kategorija brojivosti u hrvatskom jeziku i Odnos semantike i sintakse na primjeru imenica, IHJJ,
Zagreb, 2002.
Osim to imenuje taj odreeni predmet, vlastito ime nema nekog drugog znaenja. Barbara Vodanovi, Imenovanje, Folia onomastica Croatica, 15 (2006.), str. 217. 240., citat str. 218. Druga je
stvar istraivanje etimologije pojedinih imena, a neto posve drugo apelativizacija vlastitih imena,
kao sendvi, ilet, amper, volt i sl.

65

Jezik, 56., M. Znika, Apozicija i sronost

Zato se sklonjive rijei ponaaju kao nesklonjive? Mislim da je tu presudna

injenica to su takve nesklonjive rijei preteno vlastita imena:
Doao je iz hotela Velebit.

Sintagme s apozicijom mogu se razumjeti kao svojevrsne reenice bez spone, jedna
vrsta small clauses:5
Hotel je Velebit.

gdje je Velebit predikatno ime u nominativu6. Malo slobodnija parafraza moe

glasiti: Hotel se zove Velebit.
Doao je iz hotela koji je Velebit.
ili
Doao je iz hotela koji se zove Velebit.

Jezina ekonomija ini da se dio koji je ili onaj koji se zove moe kao zalihostan
izostaviti. Trag toga izostavljenog dijela zabiljeen je u preostalom dijelu reenice,
u rijei Velebit, koji ostaje u nominativu, padeu u kojem je bio i kao predikatno
ime. U literaturi7 se navodi da je slaganje apozicije s imenicom, manje obavezno
od onoga izmeu atributa i imenice. Vie je razloga tomu: semantika je zadaa
atributa specifikacija, pa je stoga vre vezan uz imenicu. Atribut se esto izrie
pridjevom, a pridjev izrie jedno od obiljeja imenice, pa je u tom smislu semantiki
nesamostalan (ne izrie nita to kao svojstvo ve ne bi bilo sadrano u imenici), a i
sintaktiki je nesamostalan (ne moe stajati sam, nego mora biti uvrten uz imenicu
ili uz sponu kao predikatno ime), ali ima tri roda pa se moe uskladiti s imenicom
u rodu.8 Nasuprot tomu, apozicija je imenica koja ima svoje samostalno znaenje.
To znaenje apozicije ukljuuje i znaenje ope imenice uz koju se apozicija uvrtava.Helbig i Buscha (1981.) navode tri bitna obiljeja apozicije:9
5

7
8

O tom tipu reenica usp.: Edwin Wiliams, Against small clauses, Linguistic Inquiry 14, 2 (1983.),
str. 287. 308.; Susan Rothstein, Small clauses and copular constructions, u: A Gardinaletti and
M.T. Guasti (izdavai), Small Clauses, Academic Press, New York, 1995., str. 27. 48.; Alesandro
Lenci, Predication Theory and Epistemic Small Clauses, Quaderni del Laboratorio di linguistica,
X., Scuola Normale Superiore, Pisa, 1996., str. 121. 131.
Hansjakob Seiler smatra da postoji strukturalni afinitet izmeu apozicije i samostalnog predikata.
Pokazatelje za to nalazi i na morfolokoj razini: pade imenice kao apozicije ne slae se s padeom nukleusa, tj. rijei uz koju se neka imenica uvrtava kao apozicija (Relativsatz, Attibut und
Apposition, Otto Harrassowitz, Wiesbaden, 1960., str. 36. 37.).
H. Seiler, isto, str. 37.
Ima i mogunost izricanja kategorije odreenosti imenice, i to prije svega gramatikaliziranim
sredstvom pridjevnim vidom, te mogunost stupnjevanja kojim moe odraziti razliit stupanj
kojega od svojstava imenice. Usp. Ivo Prajkovi, Kategorijalna svojstva imenskih rijei, Zbornik
radova Zagrebake slavistike kole 2003., Zagreb, 2004., str. 25. 33.
Gerhard Helbig, Joachim Buscha, Deutsche Grammatik. Ein Handbuch fr den Auslnderunterricht,
VEB Verlag Enzyklopdie, Leipzig 1981., str. 537. 541.

66

Jezik, 56., M. Znika, Apozicija i sronost

1. morfoloko izraava se imenicom,

2. semantiko referencijalno je identina s rijeju uz koju se uvrtava,
3. sintaktiko moe u reenici nadomjestiti rije uz koju je bila uvrtena.
Uz vlastito ime apozicija smjeta jedinku nazvanu nekim imenom u skup istovrsnih
jedinki obuhvaenih rijeju koja je uvrtena kao apozicija: Ivan je profesor. jedinka
nazvana Ivan smjeta se u skup jedinki obuhvaenih nazivom profesor. ini se da
osobitost odnosa apozicije i rijei uz koju ona stoji, osobito ako je to vlastito ime,
potvruju i primjeri koji, premda sloeni po pravilima sronosti izmeu atributa i
imenice, djeluju nategnuto, gotovo neovjereno:
Izaao je iz hotela Velebita.
Boravio je u hotelu Velebitu.
Plovio je brodom Galebom.
Dojava o bombi u hotelu Osijeku bila je lana.

ini se da u sljedeim primjerima stvari stoje posve drukije:

Piem o piscu Matku Peiu.
Piem o medvjedu Brundi.

Kad je rije o osobnim imenima, uspostavljena sronost izmeu imenice koja je

uvrtena kao apozicija i vlastitoga imena preduvjet je ovjerenosti reenice:
*Piem o piscu Matko Pei.

I to, naravno, pod uvjetom da vlastito ime moe morfemski izraziti rod, broj i pade.
Inae imamo primjere:
Doao je od susjede Nives.

u kojima apozicija pokazuje rod, broj i pade imenice tuega podrijetla koja ne moe
morfemski izraziti rod, broj i pade (tonije: izraava ga nultim morfemom).
Pokazuje se da se vlastite imenice ponaaju razliito uz apoziciju. Vlastita imena
osoba ili ivotinja, dakle imenica koje imaju obiljeje (+ ivo), zahtijevaju sronost
apozicije koja se uz njih uvrtava. Za razliku od te skupine imenica, vlastita imena
predmeta u najirem smislu, imena svega to nema oznaku (+ ivo) ini se da tee
ostati u nominativu, a ne biti u istom padeu u kojemu je imenica koja se uz njih
uvrtava kao apozicija. Sronost u nekim sluajevima ak kao da smeta. (Izaao je
iz hotela Velebita.)
Ima li tu bitnu ulogu kategorija ivosti ili jo togod drugo? ini se da se apozicije drukije ponaaju uz vlastita imena stvari koja su njihova prvotna imena od
davnina (primjeri A, vidi dalje), a drukije uz predmete koji su nakon proizvodnje
ili naknadno dobili imena od kojih se neka poklapaju s izvornim imenima prvotnih
predmeta (primjeri B). Na to upuuje i Pranjkovi10 (2005.: 313.) kad upozorava da
10

Josip Sili, Ivo Pranjkovi, Gramatika hrvatskoga jezika, kolska knjiga, Zagreb, 2005., str. 313.

67

Jezik, 56., M. Znika, Apozicija i sronost

se ponekad imenica kao apozicija ne slae ni u padeu s rijeju koja joj je otvorila
mjesto, posebice kad je rije o vlastitoj imenici ije primarno znaenje nije u skladu
ili nije tipino za ono to se njome oznauje:
A

Vidi se planina Velebit. Boravi na planini Velebitu.

Siao je s brda Sinaja.
Preplivao je rijeku Dravu.
Vidi se rijeka Drava. Pliva po rijeci Dravi.

ali
B

Gleda cigarete Drava.

*Zadovoljan je cigaretama Dravom.

Apozicija se, bilo kao znaenjski bilo kao kontekstno zalihosna, moe u obje skupine
izostaviti (zato i nema obaveznih apozicija):
Siao je sa Sinaja.
Preplivao je Dravu.
Pui Dravu.11

ini mi se posve drukijim uvrtavanje apozicija uz ope imenice:

Posjetio je susjeda pekara.
Ide po pravnu pomo k prijatelju odvjetniku.

Tu je sronost uspostavljena i nedvojbeno nije nimalo nategnuta.

Kako pisati rijei koje su apoziciji otvorile mjesto? Treba li ih pisati u navodnicima kad nisu u istom padeu kao imenica uvrtena kao apozicija ili ih treba pisati
bez navodnika? Takve imenice bivaju zatiene time to ostaju nepromjenjive i po
padeu, a esto uz to dolaze i u navodnike (i time su zatiene):
1. Izaao je iz hotela Velebit.
2. Izaao je iz hotela Velebit.

Treba li dopustiti pisanje vlastitoga imena na oba naina?

Pravopisnim pravilima doputa se, istina, dvostruko pisanje naziva ustanova: s
navodnicima, kad apozicija i ono uz to ona stoji nije srono, ili bez navodnika:
3. Pohaa kolu Jure Katelan.
4. Pohaa kolu Jure Katelana.

Govornici hrvatskoga jezika razumjet e reenice 1., 2. ovako:

Izaao je iz hotela koji se zove Velebit.

Taj hotel moe biti na Velebitu, ali ne mora, moe biti na bilo kojem drugom mjestu,
kao to hotel Zagreb moe biti i u Osijeku.
11

Jasno je da ne pui rijeku, nego neto to se moe puiti, a zove se Drava.

68

Jezik, 56., M. Znika, Apozicija i sronost

A reenicu 3. ovako:
Pohaa kolu koja se zove Jure Katelan/ koja nosi ime Jure Katelana.

U reenici 4. genitiv Jure Katelana ne e razumjeti kao genitiv pripadanja (kola

ne pripada Juri Katelanu, kao to ni Schlosserove stube ne pripadaju Schlosseru
i sl.).
Kako razumjeti i pisati primjere poput ovoga:
Kupio je automobil marke Mercedes.
Vozi se u svojemu novom mercedesu.

U primjeru marke Mercedes vlastito ime osobe (Mercedes) uzeto je kao zatitni
znak proizvoda. Je li pisanje velikim poetnim slovom dostatan znak da je rije o
proizvodu koji je nazvan po imenu osobe? Ili bi bilo bolje da stoji u navodnicima
jer je nesklonjivo?
U drugom primjeru (novom mercedesu) dolo je do apelativizacije vlastitoga
imena: Mercedes mercedes, zato se taj proizvod i pie malim poetnim slovom
i sklanja se, pa nema potrebe da ga se stavi u navodnike. Tako se ponaaju i druga
apelativizirana vlastita imena: amper, volt, sendvi , ilet, makadam... (brije se iletom
(brijaom britvicom), ali brije se iletom marke Gillette). Pravopis Babi-Ham-Mogu12 razlikuje zatieno ime kao opi pojam tada se pie malim poetnim slovom
i prilagoeno hrvatskom jeziku, i zatieno ime posebnoga proizvoda tada se pie
izvorno i velikim poetnim slovom. Slino i Badurina-Markovi-Mianovi.13
Imenica koja omoguuje drugoj imenici da se uvrsti kao apozicija morala bi u
flektivnom jeziku, kakav je jo uvijek hrvatski, biti u istom padeu kao i imenica
koja je uvrtena kao apozicija. Kada je rije o stvarima (hotel Velebit), kojima je dano
prvotno ime nekih drugih referenata (planina Velebit) te je to ime time zatieno,
valjalo bi moda ta imena pisati u navodnicima:
Noio je u hotelu Velebit.
Kupio je televizor marke Grunding.

a u prirunicima i opisima navoditi i takve primjere u kojima rije koja otvara mjesto apoziciji (preteno vlastito ime stvari, npr.: robne marke, tipovi proizvoda i sl.),
ne stoji u istom padeu kao rije koja se uvrtava kao apozicija. Drugim rijeima:
navoditi primjere u kojima nema slaganja izmeu apozicije i rijei uz koju se ona
uvrtava. Tonije: rije uz koju se uvrtava apozicija ostaje u nominativu i time
pokazuje svoje podrijetlo, svoj postanak od predikatnoga imena.
Druga je mogunost da se takva nesklonjena imena stvari, proizvoda i sl. piu
velikim poetnim slovom to bi bio znak ili signal da je rije o imenu stvari ili
12
13

Hrvatski kolski pravopis, K, Zagreb, 2008., str. 36.

L. Badurina, I. Markovi, K. Mianovi, Hrvatski pravopis, MH, Zagreb, 2007., str. 128.

69

Jezik, 56., M. Znika, Apozicija i sronost

proizvoda, bilo ono prvotno, bilo preuzeto od drugih referenata (apelativizacijom

osobnih imena ili preuzimanjem od prvotnih referenata).
Jezina ekonomija ini svoje, kao i utjecaj drugih jezika oskudne morfologije u
kojih slaganje imenice u apoziciji i imenice uz koju se ona uvrtava nije mogue pa
pretpostavljam da e i u budunosti u nekim funkcionalnim stilovima prevladavati
oblici bez sklonidbe vlastitoga imena i bez navodnika uza nj, koji bi upuivali na
status takvih rijei kao preitaka nakon skraivanja reenica i njihova svoenja
na nezalihosne sastavnice i oznaivanja da je rije o drugotnim referentima istoga
imena.
U pravopisu bi se kao stilski neobiljeen oblik u knjievnom jeziku moglo propisati jedan oblik za stvari s nesklonjenim sekundarnim imenima u navodnicima
(Pui cigarete Drava. Ima televizor marke Grunding.) , a drugi oblik za sklonjena prvotna vlastita imena osoba i prvotna vlastita imena stvari bez navodnika
(Pliva po rijeci Dravi. Pie o knjievniku Matku Peiu.).
Druga je mogunost da se nesklonjene imenice, kad su vlastita imena s oznakom
( ivo), uz koje stoje sklonjive apozicije, piu velikim poetnim slovom:
Kupio je televizor marke Grunding.
Boravio je u hotelu Velebit.

Sklonjiva i sklonjena vlastita imena s oznakom (+ ivo) nisu pravopisna potekoa:

Pie o knjievniku Matku Peiu.

Saetak
Marija Znika, Zagreb
UDK 81367, izvorni znanstveni rad
primljen 3. sijenja 2009., prihvaen za tisak 25. oujka 2009.
Apposition and Grammatical Congruence
This paper provides an analysis of grammatical congruence occurring between an apposition and a noun the apposition is associated with. The analysis highlights deviations
from the rules pertaining to congruence between the apposition and the noun, i.e. deviations
caused by the noun (or a proper name) remaining in nominative case, regardless of the case
the apposition associated with that noun (or that proper name) is in.
The paper includes orthographic solutions related to such occurrences (namely, the
writing of such appositions).

70