UVOD

Pravda je opasna tema. Ona prodire u pukotine sistema prijetei da ga raznese. Potpunom
vrlinom nazvao ju je Aristotel, koji ne govori previe o osjeanjima, ali kada govori o pravdi
pada u zanos. On kae da je pravda vrlina koja obuhvata sve ostale i divnija je od jutarnje i
veernje zvezde. Stare dobre rijei. Za Aristotela pravda nije pitanje bogova i prirode, a mogli
bismo da dodamo niti je nepromjenjivi rezultat anonimnih trinih mehanizama. Ona je
proizvod ljudskog djelovanja. Zbog ovoga sam se odluila pisati ba o ovoj temi. Uz pomo
normativnog metoda, dola sam do ovih saznanja. Smatram da ju je Aristotel definirao na neki
specifian i neobian nain, moda i nije sve ba tako, ali nikako ne moemo zanemariti njegove
zakljuke.

RAZRADA
Govorei o pravdi, kao prvoj vrlini Aristotel je stvorio sistem koji je imao veliki uticaj na kasniju
etiku misao. U Nikomahovoj etici on istie da su u pravednosti "skupljene sve kreposti", a
kasnije proiruje to svoje gledite i, praktino, govori o dva razliita smisla pravde.
Aristotel polazi od toga da postoje dvije pravde: opta i posebna. Princip opte pravde nalae da
se potuju zakoni, koji su u skladu sa optim dobrom, i da se sa sugraanima postupa kao sa
jednakima. To je komutativna (ili korektivna) pravda. Posebna pravda se javlja u odnosu izmeu
pojedinca i zajednice i izmeu samih pojedinaca. Graanin treba da uestvuje u ukupnoj sumi
dobara (ne samo materijalnih, ve i takvih kao to je ast, ugled, vlast) srazmjerno svom
doprinosu drutvu. To je distributivna pravda. Kao poseban tip pravde, Aristotel razmatra tip
razmjenske ili trgovake pravde, kojom izraava princip prema kome svako treba da dobije
adekvatnu zamjenu za ono to daje. Po principu opte pravde pravedan je onaj ko postupa po
zakonu, a po principu posebne pravde pravedan je onaj ko uini dobro djelo prema nekome iz
ubjeenja da e to drugome odgovarati ili koristiti. U odreenim sluajevima ova dva znaenja
mogu da budu kontradiktorna, jer jedno isto djelo moe prema prvom tumaenju biti nepravedno,
a prema drugom pravedno, i obrnuto.1 Pravedna i nepravedna radnja mogu se odreivati samo
kada se dobrovoljno vre, stoga Aristotel kae: Nepravedan je onaj koji je protiv jednakog, onaj
1 http://www.artnit.net/dru%C5%A1tvo/item/1797-aristotel-o-pravdi-i-pravi%C4%8Dnosti.html, stranica
dostupna 15. 11. 2014.

koji je pristran. Tvoriti nepravdu znai svojevoljno initi nekome tetu protiv zakona. Povodom
Aristotelova izjednaavanja pravednosti s pravom valja istaknuti ovo: u antikoj Grkoj rije
dolazi od rijei , ije je osnovno znaenje bilo parnica ili postupak. U starom
vijeku je pojam pravednost u veini sluajeva bio sinonim za pojam zakona, odnosno obiaja. Iz
tog razloga Aristotelovo izjednaavanje prava s pravednosti ne valja a priori odbacivati nego
treba sagledati drutvenu zbilju toga doba u kojoj je vladao obiaj; a razlika u poimanju
pozitivnoga pisanog propisa i obiaja je nedvojbena. Moemo rei da su obiaju ipak inherentni
odreeni metajuridiki elementi. Pravednost je, kao vrlinu, teko primijeniti prema drugome, a
samo ovjekova volja odluuje hoe li biti primijenjena. Aristotel naglaava kako biti nepravedan
znai biti pristran, dakle pravednost je nepristranost, a tu sintagmu (Justice as fairness) nalazimo i
kod Johna Rawlsa (v. infra). Budui da pravednost pretpostavlja odnos prema drugome, Aristotel
ju definira kao jednu sposobnost; takva sposobnost po kojoj se za nekoga kae da je izabrao initi
ono to je pravedno. Ovo nas vodi do zakljuka da je pojam volja nuan za ostvarenje
pravednosti. Upravo pojmove volja i odnos prema drugome preuzet e sv. Toma u svojoj
definiciji pravednosti (v. infra). Takve ideje utjecale su na velik broj kasnijih mislilaca, meu
kojima su, za filozofiju prava, najvaniji: Toma Akvinski, Hugo Grotius, Chaim Perelman. Sve su
to redom istaknuti teoretiari ije teorije poivaju na istom polazitu, a to je ideja o egzistenciji
naravnog prava.2
Aristotel u Nikomahovoj etici istie potrebu suoavanja sa pitanjem odnosa pravinosti prema
pravdi i pravinog prema pravednom, i kae da valjano "posmatranje pokazuje da ovo dvoje nije
ni apsolutno identino, niti, s druge strane, razliito po pojmovnoj vrsti". Po njemu "pravino i
pravedno su... jedno i isto". Tekoe nastaju zbog "okolnosti da pravino stvarno jeste isto to i
pravedno, ali ne u smislu pozitivnog zakona, nego kao korekcije pozitivnog prava". Aristotel
smatra da je to neophodno, jer je svaki zakon uoptena odredba, "a ima mnogo pojedinanih
sluajeva koji ne mogu biti tretirani pravedno prema jednoj takvoj uoptenoj odredbi". Zato kada
se pojavi sluaj, o kojem zakon govori samo uopteno, a koji se ne moe podvesti pod tu
uoptenu odredbu, onda je sasvim pravilno da se "propust" zakonodavca "dopuni i ispravi onako
kako bi to uinio i sam zakonodavac" da je mogao predvideti takav sluaj. Aristotel razlikuje
dvije vrste prava: naravno pravo i pozitivno pravo. Pozitivno pravo je ono pravo koje vrijedi
2 http://docslide.net/documents/aristotel-kraj.html , stranica dostupna 04. 11. 2014.
2

unutar neke drave. To je skup pravila kojima se ljudi pokoravaju. Takvo pravo poiva na
dogovoru meu ljudima o zajednikim pravima i dunostima koje moraju obnaati. S druge
strane, naravno pravo je vjeno i nepromjenjivo pravo koje je temelj pozitivnom pravu. Drugim
rijeima, pozitivno pravo derivira iz naravnog prava. Izrazimo li se rjenikom formalne logike,
naravno pravo je superordinirani pojam pozitivnom pravu, koje je subordiniran pojam. Po
Aristotelu bi naravno pravo trebalo biti ideal svakom pozitivnom pravu. Sjajan primjer za
isprepletenost te sukob izmeu naravnog i pozitivnog prava imamo kod Sofokla3 u njegovoj
tragediji Antigona. Sadraj se tie sukoba izmeu normi pozitivnog prava i naela ljudske
svijesti, tj. naravnog prava. Aristotel tvrdi da je pozitivni zakon zbog svoje openitosti nepotpun,
odnosno ogranien, te da mora postojati neka vrsta korekcije, odnosno nadopune zakona. On lijek
pronalazi u pravinosti. Smatra da je pravinost pravedna jer slui kao popravak onoga to je
zakonski pravedno. Dakle, za razliku od svojih prethodnika (Sokrata i Platona), Aristotel prvi
uvodi fl eksibilnost u pravednost pojmom pravinosti.
ZAKLJUAK
Aristotel je bio Platonov uenik i kronoloki je gledano sljednik Sokrata i Platona. Meutim,
zbog nenadmanog doprinosa ovome problemu te njegove univerzalnosti i ingenioznosti na svim
poljima antikoga znanja, Aristotel uvijek zasluuje biti (i jest) poetak svake rasprave ili analize.
Posebice se to odnosi na etika i filozofskopravna pitanja stoga i na pitanja o pravednosti i
pravinosti. Oko promiljanja o pravednosti i pravinosti, Aristotel je poetak i kraj. On je
propedeutika i sinteza. Tako velika veina autora kao svoj uvod u raspravu o pravednosti i
pravinosti zapoinje s Aristotelom. V. knjiga Aristotelove Nikomahove etike najznaajniji je
izvor Filozofovog poimanja pravednosti i pravinosti. Aristotel razlikuje dvije vrste prava:
naravno pravo i pozitivno pravo. Pozitivno pravo je ono pravo koje vrijedi unutar neke drave. To
je skup pravila kojima se ljudi pokoravaju. Takvo pravo poiva na dogovoru meu ljudima o
zajednikim pravima i dunostima koje moraju obnaati. S druge strane, naravno pravo je vjeno
i nepromjenjivo pravo koje je temelj pozitivnom pravu.4

3 Sofoklo (; Kolofon, 495. pr. Kr. - Atena, 406. pr. Kr.) bio je starogrki dramatiar. Jedan je od
trojice velikih grkih tragiara, zajedno s Eshilom i Euripidom. Napisao je oko 130 drama, od ega 20
satirskih. Sauvano je sedam tragedija.
3

LITERATURA
1. Wilhelm G., Hegel F.,Osnovne crte filozofije prava, Veselin Maslesa, svjetlost, Sarajevo
2. Paund R. (1996.), Uvod u filozofiju prava, Podgorica
3. http://docslide.net/documents/aristotel-kraj.html , stranica dostupna 04. 11. 2014.
4. http://www.artnit.net/dru%C5%A1tvo/item/1797-aristotel-o-pravdi-i-pravi
%C4%8Dnosti.html, stranica dostupna 15. 11. 2014.
5. http://www539d9a1963a78.91kbw.com/doc/225935497/05VUCHETICH,

stranica

dostupna 15. 11. 2014.

4 http://www539d9a1963a78.91kbw.com/doc/225935497/05VUCHETICH, stranica dostupna 15. 11. 2014.