Alfred Jarry (Alfred ari; 8. septembar, 1873. 1. novembar, 1907.

) bio je Francuski pisac,

roen u Lavalu, Mayenne, nedaleko od Bretanije. Imao je bretonsko poreklo sa majine
strane.
Jarry je najpoznatiji po svojom komadu Ubu Roi (1896), koja se esto navodi kao pretea
nadrealistikog teatra 1920-ih i 1930-ih godina. Jarry je pisao u razliitim anrovima i
stilovima. Pisao je predstave, romane, poeziju, eseje i bavio se novinarstvom. Njegovi
tekstovi predstavljaju neku vrstu pionirskog rada u knjievnosti apsurda. Jarry je izmislio
pseudonauku, koja se zove 'Patafizika.
Kao odlian uenik, Jarry je esto zabavljao razred svojim alama. U srednjoj koli u
Rennesu, sa 15 godina, predvodio je grupu uenika koji su dosta energije troili na ismevanje
dobronamernog, punakog oveka, ali loeg profesora koji im je predavao fiziku, po imenu
Hbert. Jarry i njegov prijatelj iz razreda, Henri Morin napisali su predstavu, koju su priredili
koristei marionete u kui jednog od njihovih prijatelja. Glavni lik predstave Les Polonais
zvao se Pre Heb i imao je ogroman stomak, tri zuba (jedan od kamena, jedan od gvoa i
jedan od drveta) i jedno uvo koje se skidalo. Jarry e ovaj lik kasnije pretopiti u kralja Ubuja,
jednog od najmonstruoznijih likova francuske knjievnosti.
Sa 17 godina Jarry je maturirao i preselio se u Pariz kako bi se spremio za upis u cole
Normale Suprieure. Premda nije primljen, ubrzo se proslavio svojim originalnim radom,
piui prozu i poeziju. Zbirka njegovih dela, Les minutes de sable mmorial objavljena je
1893. godine.
Iste godine oba njegova roditelja umiru i ostavljaju mu malo nasledstvo koje je on brzo
potroio.
U meuvremenu Jarry je otkrio uivanje u alkoholu, a apsint je nazivao zelenom boginjom.
Prema jednog anegdoti, Jarry se jednom obukao i namazao svoje lice u zeleno i na biciklu se
provezao gradom u ast (i verovatno pod dejstvom) apsinta.
Kada je bio regrutovan u vojsku 1894. godine, njegova sposobnost da izvre ideje pobedila je
nad pokuajima da ga disciplinuju. Prilika prilino niskog oveka u uniformi mnogo veoj od
odgovarajue (vojska nije davala dovoljno male uniforme u to vreme) bila je toliko komina
da mu je bilo dozvoljeno da ne uestvuje u paradama i marevima. Bio je otputen iz vojske
iz medicinskih razloga. Svoje iskustvo sa vojskom iskoristio je za roman Les Jours et les
Nuits (1897).
Jarry se vratio u Pariz i posvetio se pii, pisanju i prijateljima koji su cenili njegov humor.
Tokom ovog perioda uestvovao je sa Remy de Gourmontom u prireivanju asopisa
L'Ymagier, luksuzno opremljenog umetnikog asopisa, koji je nudio simboliku analizu
srednjovekovnih i popularnih sadraja. Simbolizam je bio u punom zamahu i L'Ymagier je
igrao vanu ulogu u njegovom razvoju. Njegova predstava Csar Antchrist (1895) dosta se
oslanjala na ovaj pokret. Ovaj rad je predstavljao most izmeu ozbiljnog simbolikog
znaenja i kritike apsurdnosti, sa kojom je Jarry kasnije bio povezivan. Koristei biblijski
tekst Otkrovenja kao polaznicu, Csar Antchrist predstavlja paralelni svet u ekstremnog
simbolizma u kome se Isus vraa ne kao aneo duhovnosti, ve kao agent Rimskog carstva
koji pokuava da dominira duhovnou.

U prolee 1896. godine objavljena je njegova predstava Ubu Roi, koja je bila razraena i
proirena verzija njegove predstave Les Polonais. inilo se da zbog divljeg humora i
monstruozne apsurdnosti predstave Ubu Roi, ona nikada nee biti igrana na sceni. Ipak,
Aurlien-Marie Lugn-Poe je postavio predstavu u Thtre de l'Oeuvre.
Tokom premijere, 10. decembra, 1896, godine, nakon to je Kralj Ibi (igrao ga je Firmin
Gmier) rekao uvodni tekst: "Merdre!" ("Srranje!"), publika je podivljala i predstava je bila
prekinuta petnaestominutnim zvidanjem. Slini prekidi su se deavali i dalje tokom
predstave. Tokom te prve produkcije, odigrane su samo proba u kostimima i premijera, a
zatim je predstava skinuta i nije se igrala do 1907. godine.
Predstava je donela slavu dvadesettrogodinjem Jarryju koji se utopio u fikciju koju je
stvorio. Jarry je poeo da govori kao njegov lik, kralj Ibi. Usvojio je udan akcenat i
naglaavao je svaki slog rei, poeo je da koristi kraljevsko "mi" za sebe i, na primer, vetar je
nazivao "ono to duva".
Jarry se preselio u stan koji je bio toliko nizak da su gosti morali da se savijaju da ne bi
udarali u plafon. Takoe, poeo je da nosi pitolj. Kada se njegova kominica bunila zbog
toga to se plaila da su njena deca ugroena, odgovorio joj je: "Ako bi se to desilo, go-spoo, lino emo biti sreni da dobijemo novu sa vama" (premda nije bio naklonjen enskom
polu na nain koji je ovde sugerisan).[1][2]
Tokom poslednjih godina Jarry je bio idol mnogim mladim piscima i umetnicima u Parizu.
Nakon njegove smrti, Pablo Picasso, koji je bio fasciniran Jarryjem, nabavio je njegov pitolj
i nosio ga po Parizu, a kasnije je kupio i mnoge njegove rukopise.
Jarry je umro 1. novembra, 1907. u Parizu od tuberkuloze. Zabeleeno je da je posladnja
stvar koju je traio bila akalica. Sahranjen je na Cimetire de Bagneux.
Eugne Ionesco, roen Eugen Ionescu (Slatina, 26. studenog 1909. - Pariz, 28. oujka
1994.), je bio francusko-rumunjski knjievnik i dramatiar, te jedan ud glavnih predstavnika
teatra apsurda. Iznad ismijavanja najbanalnijih situacija, Ionescove drame opisuju na realan
nain samou ljudi i beznaajnost egzistencije pojedinca.
Ionesco je roen 26. studenog 1909. u rumunjskom gradu Slatini. Otac mu je bio Rumunj, a
majka Francuskijna grko-rumunjskog porijekla.[1] Otac mu je bio pravoslavne vjere.
Njegova baka sa majine strane bila je grkopravoslavne vjere, no preobratila se u religiju
svojeg supruga, protestantizam, pa je i Ionescova majka odgojena kao protestantkinja. Sam
Ionesco krten je kao rumunjski pravoslavac. Mnogi izvori navode njegov datum roenja kao
1912., no to je greka nastala iz Ionescove vlastite tatine.[2] Ionesco se 1911. seli u Francusku
gdje ostaje sve do 1922. kada se vraa u rodnu Rumunjsku.[3] Njegovi roditelji razveli su se
za vrijeme boravka u Francuskoj, 1916.[3] Po povratku u Rumunjsku, morao je ponovno uiti
rumunjski jezik kako bi mogao normalno pratiti predavanja tokom kolovanja u Bukuretu.[3]
Nakon srednje kole, 1928. poinje studij francuske knjievnosti na sveuilitu u Bukuretu.
Na sveuilitu je diplomirao 1933. Za vrijeme studija upoznao se sa Emilom Cioranom i
Mirceom Eliadeom, te su njih troje postali doivotni prijatelji.

Ionesco se 1936. oenio sa Rodicom Burileanu (1910. - 2004.). Brak im je donio jednu ki za
koju je Ionesco napisao mnogo nekonvencionalnih pria za djecu. Dobivi stipendiju[3] 1938.,
bjei pred rumunjskim faizmom natrag u Francusku gdje je zavrio svoj doktorski rad. Zbog
izbijanja Drugog svjetskog rata 1939., ostao je tamo, u Marseilleu, no konano se nastanio u
Francuskoj tek 1942. Nakon oslobaanja Pariza 1944., Ionesco se sa obitelji preselio tamo.
Unato dogotrajnom boravku u Francuskoj, dravljanstvo je dobio tek 1950.[4]
Ionesco je 1970. odlikovan lanstvom u Acadmie franaise.[5] Ionesco je dobio i mnogo
nagrada od kojih su najistaknutije: Nagrada na Tourskom festivalu za film 1959., Prix Italia
1963., Nagrada Asocijacije kazalinih pisaca 1966., Grand Prix National za kazalite 1969.,
Monaco Grand Prix 1969., Austrijska dravna nagrada za europsku knjievnost 1970.,
Nagrada Jeruzalem 1973., te poasni doktorati na sveuilitima u New Yorku, Leuvenu,
Warwicku i Tel Avivu. Ionesco je preminuo u Parizu 28. oujka 1994. u svojoj 84. godini, a
pokopan je na parikom Cimetire du Montparnasse.
Iako je Ionesco pisao gotovo samo na francuskom, on je jedan od najodlikovanijih
rumunjskih umjetnika.
Kao i Samuel Beckett, Ionesco je u kazalite doao jako kasno. Svoju prvu dramu, elavu
pjevaicu, napisao je tek 1948., a praizvedena je tek 1950. Sa 40 godina odluio je uiti
engleski jezik koristei Assimil metodu brinog kopiranja cijelih reenica kako bi ih
zapamtio. Kada bi ih ponovno proitao, osjeao se kao da nije uio engleski, nego je otkrivao
neke zapanjujue istine kao ta da ima 7 dana u tjednu, da je strop gore, a pod dolje tj. stvari
koje je ve znao, no koje su ga iznenedno pogodile kao zapanjuue koliko su one zapravo
neosporivo istinite.
Ovaj osjeaj samo se intenzivirao sa predstavljanjem likova znanih kao "G. i Ga. Smith" u
kasnijim iskustvima. Na njegovo iznenaenje, Ga. Smith obavijestila je svoga supruga da
imaju nekoliko djece, da ive u Londonu, da se prezivaju Smith, da je G. Smith slubenik, da
imaju slukinju Mary, koja je Engleskinja, ba kao i njih dvoje. Veliki znaaj Ge. Smith,
mislio je, je njezina jako metodina procedura u njezinom traganju za istinom. Za Ionesca,
klieji i istinite injenice iz uvodnog razgovora raspadale su se u divlju karikaturu i parodiju
gdje se sam jezik raspada i puca na fragmente rijei. Ionesco se odluio prevesti to iskustvo u
dramu, elavu pjevaicu, koja je praizvedena 1950., a reirao ju je Nicolas Bataille. Izvedba
je bila totalni krah i prola je neopaeno sve dok par uspjenih kritiara i pisaca, meu kojima
su bili i Jean Anouilh i Raymond Queneau, nisu pohvalili predstavu.
Ionescova najranija, ali i najinovativnija djela su jednoine antidrame: elava pjevaica (1950.),
Poduka (1951.), Stolice (1952.) i Jacques ili pokornost (1955.). Ti apsurdni skeevi, kojima je dao
naziv "antikomadi" ili "antidrame" (fra. anti-pice), opisuju moderan osjeaj otuenosti, i
nemogunosti i besmislenosti komunikacije sa nadrealnom kominom silom, parodirajui
konformizam buroazije i konvencionalnih kazalinih formi. U njima Inoesco odbija konvencionalnu
fabulu kao bazu, umjesto toga uzima njihovu dramsku strukturu iz akcelerirajuih ritmova i(li)
ciklinih ponavljanja. Zanemaruje psihologiju i logiki dijalog, time opisujui dehumanizirani svijet
sa mehanikim, skoro lutkarskim likovima koji govore na non-sequituru. Jezik postane sve rijei, sa

rijeima i materijalnim objektima koji dobiju vlastiti ivot, poveavajui likove i stvarajui osjeaj
opasnosti.

Sa Neplaenim ubojicom (1959., njegova druga velika, prava drama; prva je bila Amde ili
Kako ga se otarasiti), Ionesco je zapoeo istraivanje vie podranih dramskih situacija sa
vie humaniziranih likova. Od istaknutijih likova treba spomenuti Brengera, koji je bio
glavni lik u vie Ionescovih drama, od kojih je zadnja Zrani pjeak iz 1963.
Brenger je poluautobiografski lik koji izraava Ionescovo udenje i strepnju za otuenost
stvarnosti. On je komino naivan, ime zadobiva simpatiju publike. U Neplaenom ubojici on
susree se sa smru u obliku serijskog ubojice. U Nosorogu on promatra svoje prijatelje kako
se jedan po jedan pretvaraju u nosoroga dok on sam ostaje nepromjenjen protiv tog vala
konformizma. Ba u ovoj drami, Ionesco silno izraava njegov strah prema ideolokom
konformizmu, inspiriranoj usponom eljezne garde u Rumunskoj za vrijeme 1930-ih. Kralj
umire iz 1962. predstvlja ga kao kralja Brengera I., lika prosjenog ovjeka koji se pokuava
pomiriti sa vlastitom smru.
Ionescova kasnija djela dobila su znatno manju pozornost. Meu ta djela spadaju i e i glad
(1966.), Igre od krvoprolia (1971.), Macbett (1972., slobodna adaptacija Shakespeareovog
Macbetha) i Ce formidable bordel (1973.).
Osim libreta za operu Maximilien Kolbe (glazbu napisao Dominique Probst), koja je izvedena
u 5 zemalja, ekranizirana i snimljena na CD, Ionesco nije pisao nijedno kazalino djelo
poslije Putovanja k mrtvima 1981. No, elava pjevaica jo i danas igra u Thtre de la
Huchetteu, gdje je prvi put izvedena 1952.
Kao i Shaw i Brecht, Ionesco je kazalitu doprinio i svojim teoretskim pisanjima.[6]. Uglavom
je pisao sa ciljem da ispravi kritiare koji njegova djela nisu razumjeli i time su loe utjecali
na njegovu publiku. inei to, Ionesco je artikulirao naine na koje je on mislio da se
moderno kazalite treba reformirati.[7] Biljeke i protubiljeke je kolekcija Ionescovih pisanja,
koja je sadravala i razloge zbog kojih je poeo pisati za kazalite i reirati odgovore za svoje
kritiare.
U prvoj sekciji, naslovljenom Iskustvo kazalita, Ionesco je tvrdio da je kao dijete mrzio ii u
kazalite jer mu to nije prualo "nikakvo zadovoljstvo ili osjeaj participacije".[8] Napisao je
da je problem realistinog kazalita taj to je manje zanimljivo nego kazalite koje zaziva
"imaginativnu istinu", koju je on smatrao mnogo interesantnijom i oslobaajuom nego
"usku" istinu predstavljenu striktnim realizmom.[8] Tvrdio je da "drama koja se oslanja na
jednostavnim efektima nije nuno pojednostavljena drama". [9]
Ionescove parabole nisu proizvod buntovne imaginacije nego rezultat promatranja raspada
stvarnog svijeta.
U elavoj pjevaici, jednoj od najpoznatijih i najizvoenijih njegovih drama, obrauje temu
o dvojbenosti ljudske individualnosti i nemogunosti komuniciranja. Ionescovi likovi govore

uopenim kliejiziranim reenicama, koje, ispranjene od znaenja, zavravaju u potpunom

besmislu. Problemi jezika, odnosno zvunih privida lienih smisla, Ionesco razmatra i u
drugim dramama - Poduci, Stolicama, rtvama dunosti, Amde ili Kako ga se otarasiti. U
drami Nosorog, objavljenoj 1960. godine, koja se izvodila u Teatru Odeon i reirao ju je
znameniti Jean Luis Barrault, Ionesco proces rijei zamjenjuje procesom ideja. Kralj umire,
drama je samoe i tjeskobe pred smru, a e i glad, koja se izvodila u Comedie Francaise,
podruguje se tek poneem.