behar.

hr

http://behar.hr/predodzbe-o-turcima-u-hrvatskoj-nastavi-povijesti/

Predodbe o Turcima u hrvatskoj nastavi povijesti

Ne postoji bolji pokazatelj karaktera nekog drutva od
historiografije koju to drutvo pie ili ne uspijeva napisati.
Edward H. Carr
Stvaranje prvih kolektivnih predodbi o Turcima u hrvatskoj sredini kronoloki se poklapa s periodom
tursko-osmanskih osvajanja europskoga jugoistoka. U hrvatskoj kulturnoj javnosti, tijekom povijesti
vrijednosne stereotipe o Turcima najveim su dijelom oblikovali tekstovi hrvatske ranonovovjekovne
knjievnosti. Kako je slika o njima uvelike bila uvjetovana onodobnim politikim prilikama, to su i Turci
u spomenutoj literaturi prikazivani uglavnom negativno, kroz prizmu ratnih sukoba, pa su u domaim razmjerima i
ostali zapameni prvenstveno po svojim osvajakim podvizima[1]. Mitologizirana predodba o njima kao ljutim
neprijateljima', nasilnim osvajaima i opasnim ruiteljima civilizirane kranske Europe sauvala se tako putem
usmene predaje junake epike, ali i bogate pisane batine, u kolektivnoj svijesti veine junoslavenskih naroda.
Povlaenjem Turaka Osmanlija na istok i slabljenjem njihova politikog utjecaja jenjava i zanimanje javnosti za
njih. Od 18. stoljea Turci se vie ne doivljavaju kao neposredna prijetnja i postaju tek nemila epizoda iz prolosti
te su, shodno tome, sve rjee predmetom interesa u knjievnim krugovima, a sve vie u onima povjesniara.
Kljunu ulogu u konstrukciji slike o Turcima s vremenom je, gotovo u cijelosti, preuzela historiografija. Ova
promjena anra unutar kojega se kasnije najveim dijelom obraivala turska tema, odnosno pomak iz knjievnofikcionalnog diskursa u onaj povijesni, snano je utjecala na sve kasnije predodbe domae javnosti o njima.
Sve donedavno situacija je u bitnom ostala neizmijenjena: kako je kulturna javnost pokazivala malo stvarnog
interesa za turske teme, o Turskoj i turskome narodu sustavnije se moglo informirati jo jedino u okrilju
povijesti[2]. Sudei prema recepcijskom uinku, od posebnog su znaaja popularno pisani povijesni pregledi i
povijesno-pedagoka literatura za osnovnu i srednju kolu. Pritom valja napomenuti kako se u tom prilino
etnocentrinom programu povijesti pokazuje vrlo slab interes za Turke kao narod; za njih se posebno zanima u
kontekstu nacionalne povijesti, to onda obuhvaa period najintenzivnijih doticaja s Osmanlijama na hrvatskom tlu
i, u manjoj mjeri, susjedske odnose sve do osmanskoga povlaenja s Balkana. Modernoj povijesti Republike
Turske posveeno je tek neto malo prostora u sklopu povijesnih zbivanja na meunarodnoj sceni. Stoga i ne udi
injenica da su u kolektivnom domaem imaginariju Turci, ak i kada vie nije rije o Osmanlijama, i dalje prisutni
u kontekstu prolosti.
Potaknuta injenicom da je dobar dio suvremenih predodbi o Turcima jo uvijek uvjetovan slikom naslijeenom
iz prolosti, zanimalo me je na koji je nain turska tema uklopljena u povijesni diskurs hrvatskih udbenika novije
generacije, odnosno koji su izvanjski faktori utjecali na formiranje istog.
S obzirom na znaajne obrate u hrvatskoj historiografiji koncem prologa stoljea, analiza historiografske
literature, posebno one zakonom propisane, nadaje se ponajprije kao pokuaj propitivanja eventualnih promjena u
vladajuoj drutvenoj ideologiji. Ti zaokreti u nainu vienja prolosti bili su izazvani, s jedne strane, teorijskim
strujanjima u svjetskoj historiografiji[3], a s druge pak u mnogo veoj mjeri regionalnim politikim dogaanjima
devedesetih, koja su i potaknula nova pisanja nacionalnih povijesti.[4] U prilog praktinim dometima ovog
revizionistikog vala u nas svjedoi prava bujica novih udbenikih izdanja koja su sredinom devedesetih svojom
raznovrsnom ponudom pretvorila neko homogeno trite pedagoke literature u pravo poprite borbe oko
znaenja. Udbenici su stoga zanimljiv objekt istraivanja i svojevrsno ogledalo drutva koje ih proizvodi: dobar
su vodi kroz njegove vrijednosti[5] i poticajna graa za analizu kolektivnih predodbi o drugima.
S namjerom da se ispita u kojoj je mjeri nova povijesna znanost, roena 90-ih u Hrvatskoj, napravila zaokret u
interpretativnom pristupu i je li barem pokuala iz dominantnog diskursa odagnati onaj vjekovni turski mrak
kojega se i dalje grozi naa kulturna javnost, kritikom je ispitivanju podvrgnuto nekoliko udbenika povijesti
napisanih u razdoblju od 1986. do 2006. godine. Pritom su odvojeno analizirana danas zastarjela udbenika
izdanja, pisana do 1991. godine i odavno izvan upotrebe, i ona novija, koja su rezultat povijesne revizije na

prijelazu stoljea. Kako se turska problematika najvie obrauje u programu estog razreda osnovne, odnosno
drugog razreda srednje kole (gimnazije), to je i nastavni materijal samo tih razreda bio predmetom ove analize.

Turci Osmanlije: fanatini osvajai i nasilnici

Turska je tema ula u domae udbenike na vrata nacionalne povijesti u ijem su nastavnom programu pak
sredinji dio zauzeli opisi hrvatsko-turskih sukoba. Ve je ovako suena perspektiva iz koje se govori o Turcima
pogodovala stvaranju jedne negativne slike o njima. Sami tekstovi u kojima se tematiziraju sukobi s Turcima
prilino su saeti i informativni, zasnovani uglavnom na pripovijedanju dogaaja, s pomnom kronologijom turskih
osvajanja i svih vanijih bitaka. Svojim tonom ustraju na neutralnosti i nepristranosti to se objanjava zahtjevima
odgojno-obrazovnog anra. Pa ipak, i pored naelne znanstvenike objektivnosti i suzdranosti ova literatura
posjeduje zanimljivu imagoloku grau u kojoj je, pri pomnijem itanju, mogue zamijetiti elemente jednog
neznanstvenog i esto ideologiziranog diskursa.
Meu brojnim stereotipnim ulogama koje se pripisuju Turcima u danas zastarjeloj povijesno-pedagokoj literaturi,
posebno se izdvajaju sljedee: oni su najee nepoeljni osvajai europskih teritorija', nasilnici', uzronici
svekolikog zaostajanja u razvoju naih krajeva i fanatini borci za vjeru.
Kakav e status u povijesnom kontekstu pripasti nekom narodu, dade se naslutiti ve na temelju pomno
odabranog leksika u naslovu kojime se on uvodi u nastavnu grau. I dok se, primjerice, neki narodi pojavljuju ili
miroljubivo dolaze kako bi osnovali i utemeljili[6] svoje drave na odreenom teritoriju Europe, Turci u nju nasilno
provaljuju i prodiru[7]. Od nekadanjih naslova o Prodoru Turaka na Balkan [8], pa sve do onih recentnijih o
Turskim provalama u Hrvatsku[9], i spominjanja njihovih nemilosrdnih navala[10], nema bitnih pomaka:
predodba o Turcima kao nepoeljnim osvajaima europskih teritorija, kako u zastarjelim tako i u onim recentnim
udbenikim izdanjima, ukazuje se kao konstanta i jedna od prevladavajuih slika na kojoj se i dalje sustavno
inzistira.
Stereotip o turskom nasilnitvu jo je donedavno bio nezaobilazan dio nastavne grae o osmanskim Turcima.
Njihova je pojava u kontekstu nacionalne povijesti iskljuivo negativno atribuirana, i to uglavnom na narativnoj
razini kroz uestalo navoenje i opise njihovih zlodjela: nasilno su uzimali kransku djecu, klali su krane
ili ih odvodili u ropstvo, narodi su nekoliko stoljea pod turskom vlau grubo izrabljivani, prilikom provala
Turci su palili sela, pljakali stoku i razna materijalna dobra te odvodili ljude u roblje[11], i tome sl. itav je dojam
bio zaokruen popratnim ilustracijama koje jo vie osnauju dominantne stereotipe; uz nekoliko ilustracija turskih
vojnikih redova, svoje su mjesto u udbenicima pronale i slika Turaka koji odvoze glave ubijenih krana, ona
koja prikazuje ljude nabijene na kolac te prikaz Turaka koji odvode roblje[12].
Osim podrobnih opisa turskog nasilnitva', svi su povijesni udbenici bili sloni u vrlo jednostranom i negativnom
vrednovanju posljedica turskih osvajanja. Sudei prema njihovim prikazima tih osvajanja, nijedan od protivnikih
naroda u hrvatskoj novovjekovnoj povijesti nije nanio toliko tete hrvatskom narodu kao to su to uinili Turci.
Meu openitim posljedicama turskih osvajanja, a koje su sve odreda vrednovane negativno, sa posebnim se
aljenjem spominju ekonomski i kulturni zastoj[13] kao i injenica da je dio pokorenog stanovnitva primio
islam[14]. Stoga se i dolazak Turaka u nae krajeve u pravilu doaravao vrlo ivopisnim i emotivnim stilom
gotovo kao da je rije o ulomku knjievne fikcije:
Nailazila su vremena turskih nevolja'-sela su nestajala u ognju, izubijani zarobljenici teturali su iza turskih jahaa
vezani za repove njihovih konja, a ume su vrvjele izbjeglicama koje su neko pri sviah i pri zvizdah bjeale
naputajui ognjita otaca i djedova. Nai narodi proivljavali su jednu od najveih katastrofa. U tim borbama
narod je branio dom, obitelj, rodnu grudu i slobodu. Malo je utjehe to su Turci na naem tlu izgubili dah za daljnji
prodor u srce Evrope. Dok e nai narodi ivotariti pod njihovom surovom vlau, evropski e narodi velikim
koracima odmicati u svom razvoju.[15]
Pored viestruko opetovanog motiva turskog nasilnitva i nevolja koje su donijeli u nae krajeve, u domaoj se
historiografiji o Turcima provlaio jo jedan kliej: vjersko objanjenje njihovih osvajanja. Iako su novovjekovnom
povijesnom pozornicom prodefilirali mnogobrojni ratnici, ipak su osvajaki pohodi samo jednog naroda bili
opisivani kao fanatini i vjerski oni Turaka Osmanlija. Govorei o usponu Osmanskoga Carstva te uspjesima

njegove vojske, autorski dvojac jednog udbenika iz ranih devedesetih objanjenje za to pronalazi u vjerskom
ustroju islama:
Jedni i drugi (janjiari i spahije) bili su odgajani u islamskoj vjeri koja je od njih traila da se bore protiv nevjernika
krana, obeavajui im nakon smrti vjeno blaenstvo. Zato su oni nastupali kao vjerski zanesenjaci (fanatici),
a kako su vjerovali i u sudbinu (fatalisti), mislili su da ni u ratu, ma koliko bio estok i opasan, nee poginuti, ako
im to sudbinom nije odreeno.[16]
I neto kasnije se, u istoj knjizi, ponavljaju sad ve etablirane povijesne istine o karakteru islamskih vojski; u
osvrtu na dravno ureenje Osmanskoga Carstva, saeto stoji: Osmanska je drava imala jaku sredinju vlast i
stalnu stajau vojsku proetu fanatizmom islamske religije (kurziv moj).[17]
Fanatizam je tako ostao rezerviran samo za muslimanske borce bez obzira na stoljee i na mogue drukije
tumaenje njihovih vojnih uspjeha. Problem poiva u pokuaju da se pojmom islama posluilo kao univerzalnim
interpretativnim naelom razliitih povijesnih dogaaja. Previdjela se, naime, injenica da su 'islam i izrazi
izvedeni iz njega ideoloki tipovi koji se trebaju koristiti suptilno, s velikim zadrkama i prilagodbama znaenja,
() ako se (ve) koriste kao naela za objanjavanje povijesti.[18] Previdjela se takoer i injenica da se samo
neki segmenti intelektualne i kulturne povijesti mogu objasniti u okvirima islama[19], te da su za tumaenje
politiko-ekonomskih prilika neke druge odrednice mnogo korisnije i relevantnije od onih vjerskih. Kao svjetonazor
i sistem vjerovanja, on je tek pripomo u interpretaciji povijesti, ali nikako ne prua sve elemente nune da se
shvati dinamika povijesnih mijena.
Pripadajua povijesna itanka, kao dopunska lektira ovom udbeniku, imala je za zadau kako se istie
proiriti spoznaje dobivene uenjem iz udbenika. Izborom tekstova koji svojim tonom nimalo ne zaostaju za
jednom junako-epskom retorikom, ona samo potvruje njegovo ideoloko polazite. Svi tekstovi u njoj odreda
istiu silovitost Turaka, njihove osvajake napade, trgovanje robljem, govore o tome kako su Turci arili i palili,
otkidali od Hrvatske jedan kraj za drugim i sveli je na ostatke ostataka nekad slavnog kraljevstva. U nastavku
se govori o turskome zulumu, o Turcima kao ugnjetaima bijedne raje, o tome kako su nasilnici ljude nabijali
na kolac, te kako je u vrijeme njihovih osvajanja hrvatski narod proivljavao upravo potresnu, najveu nesreu u
itavoj svojoj povijesti[20]. Vrhunac je ovog protuturskog pjevanja predstavljao dramatini ulomak o danku u
krvi iz Andrieva romana Na Drini uprija. Nema nikakve dvojbe u to kakav je uinak na mlade ljude morao
proizvesti ovaj knjievno-fikcijski odlomak, prepun fraza o preplaenim licima ugrabljenih djeaka, suznim
oima majki to su raspameene jaukale, urlale i planim glasom djecu dozivale: sine, nemoj majke
zaboravit'[21]
Odabrani tekstovi u itanci najee preuzeti iz starih kronika, putopisa i knjievnih zapisa mogu biti izuzetno
poticajni kada im se pristupa s distance nune pri radu s ovakvim tipom povijesnih izvora. Meutim, popraeni
pitanjima koja sugeriraju jednoznane odgovore, poput onih Na koga vas podsjea postupanje Turaka s ratnim
zarobljenicima i robovima?, ili pak to su roditelji inili da svoju djecu spase? Opiite oaj majki ija su djeca
odvedena.[22] odabrani odlomci ne potiu na kritiko razmiljanje i osvjeivanje ideolokog balasta u
povijesnim izvorima ve, naprotiv, ustrajavaju na iskljuivosti u interpretiranju povijesnih dogaanja.

I nakon revizije po starom

Prema onome to ilustriraju gore navedeni primjeri, dolazak Turaka u jugoistonu i srednju Europu u ranijim je
povijesnim pregledima prikazivan vrlo jednostrano i negativno. Meutim, ako su ve ranije generacije izgradile
svoju percepciju Turaka na temelju emotivno nabijenih tekstova o ostacima ostataka, predziu i danku u
krvi, iznenauje podatak da ni mnoga recentnija izdanja nisu napravila znaajniji otklon u pristupu turskoj temi.
Suprotno oekivanjima, udbenici imagoloki najveeg potencijala po pitanju turske tematike upravo su neki od
izdanaka suvremene hrvatske historiografije (izdanja iz 1999, 2001, 2003.)[23]. Usprkos provedenim revizijama
njihovi su autori od svojih prethodnika naslijedili gotovo sve dominantne predodbe o osmanskim Turcima. Tako
su i kolarci najnovije generacije, ba kao i njihovi prethodnici, stjecali svoja (uglavnom) prva saznanja o Turcima
kroz poglavlje naslovljeno Doba turskih nevolja[24]. Njime se ve navjeuje jedna dramatina i kitnjasta
retorika koja e se provlaiti itavom nastavnom jedinicom. Da ona vie prilii tonu hrvatskih kronika ranog
novovjekovlja negoli neutralnom diskursu jednog kolskog udbenika, zorno ilustriraju sljedei navodi.

Stoljea turskih nevolja bit e tako patetino predstavljena kao tragino, ali junako doba [25], kada je
Hrvatska preivljavala u paklu poara i okraja[26], kada su turske akindijske skupine upadale u sela i inile
strahote, kako bi djeicu trgali s majinih prsa, ene pred oima mueva oskvrnuli, djevojke grabili iz majina
zagrljaja, stare roditelje naoigled sinova sjekli[27], pljakali, palili i klali, a zarobljenike svezane za konjske
repove odvodili u prodaju[28], te kako bi hrvatskim vitezovima poslije ljute bitke svima koji su leali na polju, i
poginulima i ranjenima, rezali nosove i trpali ih u vree[29]; ubojitost turske vojske uzbunila je Europu[30], a
kako je svaki rat za nju bio dihad sveti rat protiv nevjernika, turska je vojska, () bila zastraujua snaga[31].
Zaareno nebo iznad zapaljenih sela nadaleko je izazivalo paniku te se stanovnitvo sklanjalo u ume ili bjealo
iz zemlje.[32] Bila su to dva emerna stoljea hrvatske povijesti[33], kad Turci nalegoe na jezik hrvatski [34]
i kada su mnogi pak, ne vjerujui u ivot pod Turcima, naputali djedovska ognjita i nou pri sviah i pri zvizdah
bjeali u sigurnije krajeve.[35]
Svi su stereotipni motivi ovdje na broju: od vrlo podrobnih i uestalih nabrajanja turskih osvajanja i pustoenja,
inzistiranja na zlodjelima, nasilju, ubijanju i otimaini uz neizostavno spominjanje povorke robova, do definiranja
rata kao vjerskog rata tako da je ak i pri nasuminom listanju nemogue previdjeti tematsku slinost i ideoloku
bliskost s nekima od najranijih, vrlo stereotipnih tekstova turske tematike u starijoj hrvatskoj knjievnosti[36].
Pristranosti udbenikih tekstova pridonose, izmeu ostalog, i odreeni postupci na narativnoj razini. Tako se,
primjerice, faktografski nain pripovijedanja nekog povijesnog dogaaja esto prekida ulomcima preuzetim iz
povijesnih vrela, koji se tretiraju kao samorazumljivi i objektivni povijesni iskazi, kao nepobitne injenice. Takoer,
valja napomenuti da se vrlo rijetko navode izvori iz kojih se preuzimaju odreeni citati, to onda dovodi do
mijeanja faktografskog i fikcionalnog pripovjednog anra, pri emu istu teinu imaju tvrdnje jednog suvremenog
povjesniara i nekog nepoznatog (ljeto)pisca otprije nekoliko stoljea. Budui da se od takvih navoda autori
udbenika ne ograuju popratnim komentarima ve ih, naprotiv, integriraju u znanstveno-popularni diskurs
povijesnog udbenika, oni na taj nain preuzimaju i idejno-vrijednosne sudove dotinih izvornika. To je posebno
sluaj s frazama snanog ideolokog predznaka, kovanicama onodobnog politikog ozraja poput one o
predziu kranstva (antemurale christianitatis) ili pak ostacima ostataka a koje, premda izvorno pripadaju
jednom drugom diskursu i vremenu, i dalje suvereno vladaju domaom povijesno-pedagokom literaturom.
Osim tekstualnog dijela, jednako vanu ulogu u stvaranju odreenog tipa diskursa imaju i neverbalni elementi
udbenika, kao to su grafiki prilozi i popratne ilustracije. Za ovu su analizu posebno zanimljivi bili oni udbeniki
primjerci u kojima se uoava stanovito razilaenje i nesklad izmeu verbalnog i ikonografskog diskursa. Iako su
autori nekih udbenika novijeg datuma krajnje oprezni u svom nastojanju da to neutralnije predstave zajedniku
hrvatsko-tursku epizodu iz prolosti, teko je ne zamijetiti orijentalizam koji im se potkrao u ilustracijama. Jedan
od grafiki atraktivnijih udbenika[37], i pored vrijednosno neutralnog tona izlaganja, istie se tako vrlo
tendencioznim odabirom slikovnog materijala. Ako je, dakle, suditi prema slikama koje prate tekst s ciljem da to
bolje doaraju odreeno razdoblje, dolazak Turaka u ove prostore znaio je pravu katastrofu. Veina ih je
posveena sukobima, traumatinim prikazima ratovanja i otimaine, i kroz njih je ona negativna predodba o
bijesnim islamskim osvajaima', preprodavaima roblja i nasilnim otimaima kranske eljadi doivjela svoj
puni zamah. Kako se uz ilustracije veinom ne navodi ni vrijeme nastanka niti autorstvo, one su na taj nain
liene povijesnoga konteksta u kojem su nastale, te svojim nijemim slikovnim jezikom odailju nerijetko vrlo rjeite
i jednoznane poruke. Pri tome se posve previa da su svjedoanstva to nam o prolosti pruaju slike
posebno one drugih kultura prije nain vienja drugih', esto prepun netonosti i predrasuda, negoli realistian
prikaz stvarnosti[38]. Popratne legende i podnaslovi, kao to su: Turci odvode krane u roblje, Sukob turske i
kranske vojske, ili ve na sljedeoj stranici, opet Turci otimaju krane za roblje, Borbe krana s
Osmanlijama[39], i tako u vie navrata svojim tonom prije svega nastoje jedan povijesni sukob politikoga
predznaka protumaiti u svjetlu sukoba dviju civilizacija.
Kada je rije o novijim izdanjima povijesnih itanki, svojim sadrajem u bitnom ne zaostaju za udbenikim
predlocima, to je i razumljivo jer ih u pravilu sastavljaju isti autori. Vie su panje i ovaj put privukle upravo one
itanke i prirunici koji se sve donedavno nisu uspjeli osloboditi ideolokog balasta starije historiografije[40].
Glavnina odabranih tekstova u njima posveena je iskljuivo hrvatsko-turskom ratovanju (budui da se neki drugi
aspekti susreta ovih dvaju naroda niti ne spominju), stereotipnim lamentacijama o turskome nasilju i nevjernitvu
(Kud prooe, nesreu posijae[41]) i stilski se izvrsno uklapa u retoriku matinog udbenika. Onu ulogu koju je
imao nekad nezaobilazni Andriev odlomak o danku u krvi (a koji je u novim povijesnim itankama izostao iz

posve drugih razloga), u itankama na prijelazu stoljea preuzeli su ulomci iz djela starih hrvatskih kroniara i
putopisaca, poput odlomka iz Zapisa popa Martinca teksta s kraja 15. stoljea, paradigmatina po svojoj
stereotipnosti, ili pak odlomka o turskoj trgovini robljem, hrvatskoga putopisca B. Georgijevia.[42]. Popratna
potpitanja, ba kao i u ranijim izdanjima, namjesto kritike distance grade sentimentalne mostove, nastojei vratiti
itatelje u vrijeme nekadanjih sukoba: Opiite postupke Turaka prema kranima[43], Razmiljaj o plau
popa Martinca. to ti danas osjea za ljude onog vremena koji su doivjeli veliku tragediju?[44], ili pak zadatak
uz jednu ilustraciju bitke: Moe li povezati Turke koji sijeku Hrvatima glave sa sindromom Kraljevia Marka?
Zapii u biljenicu tri nasilnike pojave kojih se Hrvati najvie boje.[45].
Upravo je ovakav nekritiki pristup povijesnim izvorima i doveo do toga da se diskurs suvremene akademske
zajednice o Turcima Osmanlijama u bitnom ne razlikuje od diskursa starih izvora s turskom tematikom otprije
nekoliko stoljea. tovie, neki tekstovi hrvatskih pisaca ranog novovjekovlja i pored izrazite protuturske
angairanosti sadre znaajan udio vrijednosno neutralnog, pa ak i afirmativnog govora o turskoj kulturi[46], to
se ba i ne bi moglo rei za dobar dio domae povijesno-pedagoke literature recentnijeg datuma. Neki su
udbenici, za razliku od starijih izvora, ak i mnogo koherentniji u svom openito negativnom, jednostranom i
stereotipnom vrednovanju Turaka, a samim tim i prilino daleko od kriterija suvremene povijesne znanosti.

Povijesna naracija u slubi nacije

Kao mogue objanjenje za ovo uplitanje knjievnoga narativa u jedan znanstveno-popularni anr mogla bi nam
posluiti teza o tome kako kulturni stereotipi o drugima igraju vanu ulogu u procesu konstituiranja nacionalnog
identiteta[47]. Naime, u aru nacionalnog zanosa, u Hrvatskoj se sredinom devedesetih javila potreba za jasnim
definiranjem vlastite nacionalne prie, pri emu je odluujua uloga pripala (re)konstrukciji nacionalne povijesti. A
kako se svaka drugost i tue iskustvo (dakle, sve ono to mi nismo)[48] ubrajaju meu konstitutivne elemente u
tvorbi nacionalnog identiteta, tako je i hrvatski nacionalni narativ isprian dobrim dijelom kroz negativnu sliku o
Turcima. U tom su kontekstu i sve one prie o antemurale christianitatis, titu hrvatstva i istonome
neprijatelju koji je vjekovima jezdio i prijetio domovini, bile i vie nego dobrodole.
Za tvrdnju da je openiti animozitet naspram Turaka u popularnoj historiografiji dobrim dijelom uvjetovan
potrebom nacionalnog samoodreenja, mogue je pronai brojne potvrde u domaim udbenicima povijesti. Tako
se kroz priu o masovnom egzodusu starosjedilakog hrvatskog stanovnitva pred neposrednom turskom
opasnou[49], o naputanju domaeg ognjita (koje) izaziva tragediju hrvatskog naroda i ostavlja duboke
posljedice u kasnijem povijesnom razdoblju[50], o pogubnim posljedicama turskih pustoenja na daljnji
gospodarski, kulturni i politiki razvoj[51], posljedicama toliko pogubnim da se neki dijelovi Hrvatske nisu ni do
dananjih dana oporavili od turskog pustoenja (!)[52] motivi tragine prolosti vjeto stavljaju u slubu
modernih nacionalnih mitova. Naglaavanje vanosti obrambenih ratova, zatim prie o Hrvatima prognanicima i
izbjeglicama, kao i isticanje da hrvatski prostor na koji dolazi tuinac mijenja etniki i vjerski karakter[53]
umnogome podsjea na domae medijske napise iz ratne svakodnevice s poetka devedesetih. Ovakva
projekcija prolosti na ogledalo sadanjosti je, uostalom, jedna od vanih komponenti svih nacionalnih
pripovijesti[54]. Istoj svrsi to jasnijem omeivanju nacionalnog identiteta slue i brojni drugi komentari, vjeto
utkani u povijesnu naraciju, a upravo prezasieni domoljubnim patosom: posebno oni o simbolici rastrganog
hrvatskog bia koje od doba turskog straha do danas tei prema svjetlu, o najjadnijoj i osamljenoj Hrvatskoj
koja je imala snage da u turskom okruenju () iskae otpor i prosvjeduje protiv nepravedne Europe koja ju je
napustila, zatim strukturalne analize straha dalmatinskog stanovnitva u doba osmanske navale, ili pak
poticaji na razmiljanje o traginom vremenu oko 1500. godine, o tragediji hrvatskog naroda kao i nunosti
obnove i pruanja duhovnog otpora silama razaranja[55].
Gotovo kao pravilo nadaje se zakljuak: to se udbenik vie smatra mjestom nacionalnog samopotvrivanja, to
su i u njemu prikazane/interpretirane turske provale, pustoenja i zlodjela pogubnija i vea kao svojevrsna
protutea nacionalnoj otpornosti i ilavosti.
Gledano iz perspektive Carrove tvrdnje iz podnaslova, da je svako djelo povjesniara u odreenoj mjeri ogledalo
drutva u kojemu djeluje[56], svi navedeni prikazi hrvatsko-turskih sukoba, osim to slue kao ilustracija
kolektivnih predodbi o Turcima, pruaju istovremeno dobar uvid u domae suvremene drutveno-politike prilike.
U potrebi zidanja vrstog predzia i jasnog ograivanja od tursko-osmanskoga elementa mogue je proitati i

politiku sklonost da se hrvatski nacionalni element pozicionira u kontekst pa makar i periferni zapadnoeuropske civilizacije [57]. Kao jedan od ciljeva hrvatske povijesti u nastavnom se kurikulumu, izmeu ostalog,
istie upravo razvoj uenike svijesti o injenici da je Hrvatska doista bila i ostat e dio europske kulture[58].
Budui da su Turci stoljeima doivljavani kao vjekovni istoni neprijatelji i opozicija svemu zapadnjakom', njima
je tako pripala uloga glavnog krivca za deeuropeizaciju drave i ire regije. U tako zacrtanom programu
nacionalne povijesti svako jasno definiranje nacionalnog identiteta podrazumijevalo je odluno iskljuivanje
Hrvatske od bilo kakvih istonih elemenata i dokazivanje njezine prirodne pripadnosti jedino zapadnoeuropskome
kulturno-povijesnom kontekstu.

Prvi pomaci u pravom smjeru

Da postoje, ipak, svojevrsni otkloni od ovakva predstavljanja Turaka u povijesno-pedagokoj literaturi, svjedoe
tek pokoji, jo uvijek malobrojni primjeri[59]: rije je o uglavnom nepristranim i neutralnim prikazima turskoosmanskih osvajanja, s naglaskom na njihovoj vojnoj sili i snazi. Osim toga, u njima se sve ee nastoji pruiti
pogled i s one druge strane', pa povijesne itanke pored domaih izvora, citiraju i djela stranih kroniara.
Izuzev ovih prigovora upuenih pojedinanim udbenicima, postoji i jedan zakljuni koji bi se mogao protegnuti na
sva povijesno-pedagoka izdanja: naime, niti zastarjela, niti suvremena izdanja udbenika povijesti nisu, unato
spomenutim razlikama u retorici, napravila znaajniji pomak u perspektivi iz koje govore o Turcima.
Multiperspektivnost je i dalje ono to im najvie nedostaje. I pored toga to se osmanski Turci obrauju u nekoliko
nastavnih jedinica, o njihovoj se povijesti i kulturnim dostignuima openito vrlo malo zna. Ratni sukobi i njihove
posljedice, odnosno, vojno-politika povijest i dalje predstavlja iskljuivi kut gledanja i vrednovanja uloge Turaka u
povijesnome kontekstu. O nekim drugim, primjerice kulturnim aspektima tursko-hrvatskih dodira gotovo da i nema
spomena, to u bitnom osiromauje, ali i onemoguuje bolju prosudbu nekih segmenata nacionalne povijesti, a
time i pitanje vlastitoga naslijea. I premda je veina materijalne ostavtine iz doba Osmanlija u Hrvatskoj s
vremenom iezla, teko je i zamisliti da orijentalno-turska kultura, prisutna tijekom dva i pol stoljea na
prostorima Turske Hrvatske, nije ba ni na koji nain obiljeila ove krajeve. Meutim, na temelju sadraja koje
podastiru udbenici stjee se upravo takav dojam. Shodno ranije spomenutoj tenji svrstavanja unutar
zapadnoeuropsko-kranskoga svijeta, hrvatska se kultura nastojala ograditi od svega istonog, a to je uglavnom
radila sustavnim potiskivanjem i preuivanjem orijentalnih elemenata u vlastitoj kulturi.
Prvi, jo uvijek sporadini pokuaji da se i ti elementi ugrade u korpus nacionalnog datiraju tek odnedavno. Meu
njima se svakako istiu: navoenje nekih kulturnih posljedica osmansko-turskih osvajanja, posebno uoljivih u
hrvatskome jeziku (u vidu posuenica)[60], kao i spominjanje materijalnih sakralnih spomenika preostalih iz doba
Osmanlija (rije je o nekadanjim damijama, kasnije prenamijenjenima u crkve)[61]. Poticajno potpitanje koje
potom slijedi: Razmisli, jesu li i ti spomenici dio nae povijesti?[62] svjedoi o vrlo vanom pokuaju da se i ovi,
do juer neprijateljski elementi prihvate kao ravnopravni doprinosi hrvatskoj kulturi i kao jedan segment njezine
batine.
Meutim, ne uine li se u skorijoj budunosti odluniji zaokreti po pitanju tumaenja prolosti i prijelaz s retorike
predzia na onu prihvaanja drugih kulturnih utjecaja, jo e zadugo u domaem kolektivnom imaginariju sve
one stereotipne prie o danku u krvi, nabijanju na kolac i turskome zulumu imati primat nad primjerice
brojnim, nezamjenjivim turcizmima u hrvatskome jeziku kojima se turska kultura upisala u nae krajeve. Za takvo
je to prije svega nuan pomak od povijesti kao rivalstva ka povijesti meukulturnog proimanja i zajednikog
naslijea. Konano, na taj bi se nain mogle osvijestiti, pa ak i prevladati neke stereotipne, esto iskrivljene
predodbe o Turcima koje su ve stoljeima u opticaju u kolektivnom nacionalnom pamenju. No, dokle god
nacionalnu povijest ispisuje pet stotina godina stara knjievna naracija, dotle e i sve one prie o alternativnim
pogledima koje otvara novo pisanje povijesti, ostati ipak samo pripovijesti.

Literatura:
Burke, P., Oevid: upotreba slike kao povijesnog dokaza, preveo M. Gregori, Izdanja Antibarbarus,
Zagreb, 2003.
Carr, E. H., to je povijest?, preveo D. Vojak, Srednja Europa, Zagreb, 2004.

Duki, D., Sultanova djeca: predodbe Turaka u hrvatskoj knjievnosti ranog novovjekovlja, Thema, Zadar,
2004.
Feher, I. M., Ni neutralnost ni poricanje sebe, nego otvorenost: predrasude kao uvjeti razumijevanja, u:
Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim knjievnostima, uredili Orai Toli, D. i Szabo, E.
K., FF Press, Zagreb, 2006.
Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim knjievnostima, uredili Orai Toli, D. i Szabo, E.
K., FF Press, Zagreb, 2006.
Klio na Balkanu: usmjerenja i pristupi u nastavi povijesti, urednica M. Najbar-Agii, preveli D. Kei, S.
Devald, Srednja Europa, Zagreb, 2005.
Said, E. W., Orijentalizam, Konzor, Zagreb, 1999.
Said, E. W., Krivotvorenje islama, V.B.Z., Zagreb, 2003.
Walia, S., Edward Said i pisanje historije, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.

Analizirani udbenici:
Birin, A., arlija, T., Hrvatska i svijet od V. do poetka XVIII. stoljea, udbenik povijesti za II. razred
gimnazije, Zagreb, Alfa, 2003.
Birin, A., arlija, T., Povijest VI, udbenik za VI. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb, 2004.
Brdal, ., Maduni, M., Povijest 6, udbenik za VI. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb, 2001.
Budak, N., Mogorovi Crljenko, M., Povijest 6, udbenik povijesti za VI. razred osnovne kole, Profil,
Zagreb, 2006.
Budak, N., Posavec, V., Raanje suvremene Hrvatske i Europe od seobe naroda do apsolutizma ,
udbenik povijesti za VI. razred osnovne kole, Profil, Zagreb, 1998.
Drakovi, B., ovjek u svom vremenu, povijesna itanka za VI. razred osnovne kole, kolska knjiga,
Zagreb, 1991.
Kargain, Lj., Povijesna itanka 1, kolska knjiga, Zagreb, 1990.
Makek, I., Povijest 6, udbenik za VI. razred osnovne kole, kolska knjiga, Zagreb, 1999.
Makek, I., Adamek, J., ovjek u svom vremenu, udbenik povijesti za VI. razred osnovne kole, kolska
knjiga, Zagreb, 1987.
Makek, I., Kampu, I., Povijesna itanka: za VI. razred osnovne kole , kolska knjiga, Zagreb, 1998.
Matkovi, H., Drakovi, B., Povijest 2, udbenik za srednje kole, kolska knjiga, Zagreb, 1991.
Miroevi, F., anjek, F., Mijatovi, A., Povijest za drugi razred gimnazije, kolska knjiga, Zagreb, 2001.
Petri, H. Ravani, G., Povijest 6, udbenik povijesti za VI. razred osnovne kole, Meridijani, Samobor,
2003.
Petri, H. Ravani, G., Povijest 2, udbenik povijesti za II. razred gimnazije, Meridijani, Samobor, 2003.
Petri, H. Ravani, G., Povijesna itanka, za VI. razred osnovne kole, Meridijani, Samobor, 2004.
Posavec, V., Povijest srednjega i ranoga novog vijeka, za VI. razred osnovne kole, Naklada Ljevak,
Zagreb, 2003.
Posavec, V., Povijesna itanka za VI. razred osnovne kole , Profil international, Zagreb, 1997.
Posavec, V., Medi, T., Stvaranje europske civilizacije i kulture: V. XVIII. stoljee, udbenik za II. razred
gimnazije, Profil international, Zagreb, 2005.
Rendi-Mioevi, I., Poruke predaka problemski prirunik hrvatske povijesti za II. razred gimnazije , Profil,
2000.
Sabali, F., Povijest: za VI. razred osnovne kole , Alfa, Zagreb, 1996.

Samarija, Z., Povijest 2, udbenik za II. razred gimnazije, kolska knjiga, Zagreb, 2005.
1. O dominantnim stereotipnim ulogama koje Turci zaposjedaju u hrvatskoj knjievnoj kulturi ranog
novovjekovlja vid. iscrpnu studiju D. Dukia. Sultanova djeca: predodbe Turaka u hrvatskoj knjievnosti
ranog novovjekovlja. Thema, Zadar, 2004.
2. Ovaj je rad pisan prije nezapamene medijske popularnosti koju je turska tematika zadobila u hrvatskom i
irem balkanskom prostoru nakon to je zapoelo emitiranje turskih serijala u jesen 2011. godine. Premda
je otada vidno poraslo zanimanje prema svemu turskom, valja naglasiti da je taj interes bio potaknut
komercijalnim razlozima i stoga nerijetko povran i kratkog daha.
3. Primjena knjievno-teorijskih pristupa na povijesne tekstove probudila je svijest o literarnosti i
imaginativnom karakteru povijesti, ali i potakla na preispitivanje otrih disciplinarnih granica izmeu
povijesti i knjievnosti. To je pak izazvalo nova i pomna itanja ve kanoniziranih povijesnih istina koja su
imala pridonijeti rekonstrukciji i destabiliziranju homogenih historijskih prikaza, te potaknuti stvaranje novih,
kritiki promiljenih interpretacija povijesti.
4. O problemima kritikog preispitivanja povijesti u zemljama Jugoistone Europe kao i naina na koji se ona
pouava u kolama, zadnjih se godina intenzivno raspravlja u sklopu projekta Southeast European Joint
History Project. Neki od najzanimljivijih radova sa znanstvenih skupova odranih u sklopu ovog projekta
objavljeni su i kod nas, u zborniku pod imenom Klio na Balkanu: usmjerenja i pristupi u nastavi povijesti.
Srednja Europa, Zagreb, 2005.
5. C. Koulouri, u : Klio na Balkanu, str. 25.
6. O naseljavanju veine naroda i formiranju njihovih drava na tlu srednjovjekovne i ranonovovjekovne
Europe izvjetava se uglavnom neutralnim tonom, npr: Uspon Franake Drave , Postanak Papinske
Drave, Dolazak Maara i postanak Maarske drave, Bugarsko Carstvo. Tek se uz Mongole i Turke
eksplicitno vezuje nasilnitvo i osvajanje; str. 14-39, H. Matkovi, B. Drakovi. Povijest 2: udbenik za
srednje kole. kolska knjiga, Zagreb, 1991.
7. H. Matkovi, B. Drakovi, n. dj., str. 38-39.
8. I. Makek, J. Adamek. ovjek u svom vremenu: udbenik povijesti za VI. razred osnovne kole. kolska
knjiga, Zagreb, 1987., str. 124.
9. A. Birin, T. arlija. Hrvatska i svijet od V. do poetka XVIII. stoljea: udbenik povijesti za II. razred
gimnazije. Alfa, Zagreb, 2003., str. 100.
10. I. Rendi-Mioevi. Poruke predaka-problemski prirunik hrvatske povijesti za II. razred gimnazije . Profil,
Zagreb, 2000., str. 65 70.
11. I. Makek, J. Adamek, n. dj., str. 124, 125, 132, 153, 158.
12. Isto, str. 190, 191.
13. H. Matkovi, B. Drakovi, n. dj., str. 168.
14. Isto.
15. I. Makek, J. Adamek, n.dj., str 124.
16. H. Matkovi, B. Drakovi, n.dj., str. 155.
17. Isto, str. 308.
18. E. W. Said. Krivotvorenje islama. V.B.Z., Zagreb, 2003., str.45.
19. Isto.
20. B. Drakovi. ovjek u svom vremenu: itanka za VI. razred osnovne kole . kolska knjiga, Zagreb, 1991.,
str. 123, 152.
21. Isto, str. 153.
22. Isto, str. 107, 154.

23. Izdanja kolske knjige za osnovnu kolu i gimnaziju iz 1999. i 2001.; I. Rendi-Mioevi. Poruke predaka problemski prirunik hrvatske povijesti za II. razred gimnazije. Profil, Zagreb, 2000.; A. Birin, T. arlija.
Hrvatska i svijet od V. do poetka XVIII. stoljea. Alfa, Zagreb, 2003.
24. I.Makek. Povijest 6: udbenik za 6. razred osnovne kole . kolska knjiga, Zagreb, 1999., str. 90.
25. Isto, str. 117.
26. Isto, str. 120.
27. Isto., str. 91.
28. Isto, str. 125.
29. Isto, str. 90.
30. Isto, str. 72.
31. Isto.
32. Isto, str. 125.
33. Isto, str. 122
34. F. Sabali. Povijest: za VI. razred osnovne kole . Alfa, Zagreb, 1996., str. 31.
35. I. Makek, n. dj., str. 126.
36. Primjerice, slinost sa Zapisom popa Martinca, jednim od prvih zapisa s turskom temom u hrvatskoj
knjievnosti u kojem se Turci izrazito sotoniziraju. Vid. D. Duki. Sultanova djeca, str. 42.
37. H. Petri, G. Ravani. Povijest 2: udbenik povijesti za II. razred gimnazije i Povijest 6: udbenik za VI. r.
osnovne kole. Meridijani, Zagreb, 2003.
38. P. Burke. Oevid: upotreba slike kao povijesnog dokaza. Prijevod Marko Gregori, Antibarbarus, Zagreb,
2003., str. 131-146.
39. Svi su primjeri ilustracija preuzeti iz udbenika: H. Petri, G. Ravani. Povijest 2 i Povijest 6, Meridijani,
Zagreb, 2003.
40. U tome svakako prednjae dvije: I. Kampu, I. Makek. Povijesna itanka za VI. razred osnovne kole .
kolska knjiga, Zagreb, 1998.; I. Rendi-Mioevi. Poruke predaka problemski prirunik hrvatske
povijesti za II. razred gimnazije. Profil, 2000. Pritom posebno udi to to je jedan od ideoloki
najoptereenijih prirunika povijesti izaao upravo u izdavakoj kui Profil, koja se meu prvima na tritu
kolskih udbenika istaknula alternativnim i kritiki osvijetenim interpretacijama povijesti.
41. I. Kampu, I. Makek. Povijesna itanka za VI. razred osnovne kole . kolska knjiga, Zagreb, 1998, str. 79.
42. Ovi se odlomci susreu u vie izdanja: I. Kampu, I. Makek. Povijesna itanka za VI. razred osnovne
kole. kolska knjiga, 1998.; I. Rendi-Mioevi. Poruke predaka problemski prirunik hrvatske povijesti
za II. razred gimnazije. Profil, 2000.; H. Petri, G. Ravani. Povijest : udbenik za VI. razred osnovne
kole. Meridijani, 2003.
43. I. Kampu, I. Makek. Povijesna itanka, str. 80
44. I. Rendi-Mioevi, isto, str. 57.
45. Isto, str. 66.
46. Primjerice, izvjesna uravnoteenost pri opisu Turaka susree se kod nekih autora starije hrv. knjievnosti,
vid. D. Duki, n. dj., str. 22, 37, 120, 156 i dr.
47. I. M. Feher. Ni neutralnost ni poricanje sebe, nego otvorenost, u: Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u
srednjoeuropskim knjievnostima. Uredili D. Orai Toli, E.K. Szabo, FF press, Zagreb, 2006., str. 60.
48. Isto.
49. F. Miroevi, F. anjek, A. Mijatovi. Povijest za drugi razred gimnazije. kolska knjiga, Zagreb, 2001., str.
182.
50. Isto, str. 183

51. . Brdal, M Maduni. Povijest: udbenik za VI. razred osnovne kole . kolska knjiga, Zagreb, 2001., str.
119.
52. N. Budak, V. Posavec. Raanje suvremene Hrvatske i Europe od seobe naroda do apsolutizma . Profil,
Zagreb, 1998., str. 107.
53. Isto, str. 183.
54. C. Koulouri, isto, str. 19.
55. Svi su citati preuzeti iz prirunika Poruke predaka, I. Rendi-Mioevi, str. 65, 69, 70, 72.
56. E. H. Carr. to je povijest? Preveo D. Vojak, Srednja Europa, Zagreb, 2004., str. 34, 35.
57. H. Karge. Izmeu euforije, trezvenog shvaanja i izolacije. Europa u udbenicima povijesti zemalja bive
Jugoslavije, u: Klio na Balkanu, str. 93, 94.
58. Isto.
59. Radi se o najnovijim izdanjima povijesnih udbenika: Z. Samarija. Povijest 2: udbenik povijesti za II.
razred gimnazije. kolska knjiga, Zagreb, 2005.; N. Budak, M. Mogorovi Crljenko. Povijest 6: udbenik
povijesti za VI. razred osnovne kole. Profil, Zagreb, 2006.
60. Tek jedan od dvadesetak udbenika konzultiranih za potrebe ovog rada govori neto opirnije i o kulturnim
posljedicama turskih osvajanja: Z. Samarija, n.dj., str. 237.
61. N. Budak, M. Mogorovi Crljenko, n.dj., str. 154.
62. Isto.