Vous êtes sur la page 1sur 75

Ante Tomi:

ZABORAVIO SAM GDJE SAM


PARKIRAO I DRUGE PRIE

um na srcu
forskome kokeru i lukon goniu
1.
U hrpi zguvane posteljine na razvuenome trosjedu, u est sati ujutro lee Davor i Barbara. To je njezin stan, na
zadnjem katu zgrade s pet katova, pod betonskom ploom koju nona svjeina sada u srpnju ne stigne ohladiti. Ona
drijema sklupana na boku, a on je budan. Moda stoga to je bio uznemiren prisutnou druge, zapravo mu
nepoznate osobe, loe je spavao prethodnu no.
Najprije je bio mrak kad se probudio. Predmeti u sobi stolica i stol sa svjetiljkom na njemu, hrpa poslaganih knjiga na
podu i fotelja bili su tek sjene neodrediva oblika, crne neprozirne mase u uglovima. Njihova pojava inila ga je
pomalo tjeskobnim... Tri mjeseca ranije tako je pred zoru, na straarskome mjestu broj etiri, u jednome glibavom
rovu pokrivenom deblima i nabijenom zemljom zurio u crni poetak ume dvjestotinjak metara dalje, na drugoj
strani udoline. Jo i sada moe u nosnicama osjetiti miris vlane zemlje i poljskog cvijea, ljeskova granja kojim je rov
bio maskiran. Bilo je tiho tada, tek su ptice uznemireno cvrkutale, i bilo mu je hladno. Dobro je, pomislio je Davor
umorno. Sada je dobro...
Onda se umotao u plahtu i ponovno zaspao. Probudio ga je kamion s novinama ili moda onaj iz pekare. Ve se bilo
razdanilo. Ne osjetivi ni trun elje stao je djevojku odsutno maziti po stranjici.
"To nisam ja", kazala je Barbara u jednome trenu. Iznenadilo ga je to je i ona budna pa se gotovo prepao i maknuo
ruku. "To nisam ja", ponovila je cura, "to je samo tijelo."
"Sranje!" kazao je Davor pa ustao i gol se uputio u kuhinju. Otvorio je friider i od hladnoe to ga je zapahnula iz
njegove nutrine oznojena mu se koa u trenu najeila.
"Sranje!" ponovio je ugledavi komadi osuenog sira, sparuenu mrkvu i dva limuna. "Nema nita za jelo!?" viknuo
je djevojci.
"Ja jedem svaki drugi svaki trei dan!" odgovorila je ona. "I ne jedem meso!"
"Pa kako izdrava?" upitao je mukarac, sada na vratima dnevne sobe.
"Duhovna bia trebaju samo duhovnu hranu!" rekla je cura ponosno. Prekriivi ruke na velikim sisama smijeila mu
se kao da je djetetu otkrila nekakvu neobinu, a zapravo banalnu istinu. Ispruena na leima, rairenih i u koljenima
svinutih nogu besramno je izloila svoj spol njegovu pogledu. "To je samo tijelo", govorila je njezina pika.
"Samo duhovnu hranu?" ree Davor zurei u reeni organ.
"Samo duhovnu hranu", potvrdi Barbara.
Ovu je udnu djevojku upoznao prethodne veeri, nad gumastim bekim odreskom u studentskom restoranu.
Sluajno su sjedili za istim stolom, jedno drugome preko puta. Znatieljno, a opet nenametljivo, trudei se da ne
ispadne nepristojan, gledao ju je kako prstima iz bijele, izgrebane plastine zdjelice vadi komadie rajice i paprike
(samo je salatu jela) i stavlja ih u usta svaki put zabacujui glavu unatrag kao da sjedi na zubarskoj stolici. Bila mu je
poznata otprije, kao da ju je viao na fakultetu. iljast, moda ak i malo prevelik

nos, inae pravilno lice, svijetloplave, gotovo neugodno svijetloplave oi, blijeda put, smee obrve i plava kosa.
Prekrasna plava kosa dugi i gusti, divlji uvojci bili su jedino lijepo na njoj. Velike su okrugle sise iza naranaste
majice bez rukava bile izazovne (posebno kada se izvijala unatrag da spusti kriku rajice u usta), ali ih nije mogao
nazvati lijepima.
"Mmm!" promumljala je sklopljenih oiju u jednome trenu zadovoljno vaui.
Davor je utio.
"Mogu li pojesti i tvoju salatu?" upitala je iznenada.
"Zato?" kae Davor u prvi mah zapanjen ovom prisnou.
"Gladna sam", kae djevojka iznenada.
"Pa ne znam", veli Davor. "Imam bonova, hoe li da ti platim veeru?"
"Ne, ne, samo bih pojela ovo malo salate to ti je ostalo."
"Onda uzmi."
"Mogla sam se disciplinirati i preskoiti ovaj obrok, ne bi mi bilo prvi put", govorila je Barbara, "ali neki mi demon..."
Ba tako je rekla "demon"! "...nije dao mira. Prava sam praska!"
"Pa ne znam", rekao je Davor, "meni se ne ini da si debela."
"Ne radi se o tome, nego o ienju", kae Barbara. "Htjela bih se proistiti, ponovno uspostaviti ravnoteu sokova u
organizmu."
Studirala je filozofiju i arheologiju i bila onako samouvjerena i uvrnuta ili barem afektirano uvrnuta kako
studentice filozofije katkad znaju biti. I sam je studirao filozofiju premda vie nije znao bi li sebe nazvao
studentom pa je znao takve cure. Sat kasnije u kafiu iza ugla bio je posve siguran da je u Barbarinu sluaju
posrijedi autentino ludilo. Ali, bila je zabavna, privlana i povremeno, kada bi zamro razgovor izmeu njih dvoje i
kada bi se pogledali preko alica ona je pila indijski aj, on kavu njezin je pogled bio ozbiljan, ispitivaki
i pun pritajene udnje. Barbara je, ini se, samo u takvim trenucima bila poput ostatka svijeta.
"Vjerujem da svijest postoji nezavisno od materije", govorila je. "Puno toga je nama tu jo nepoznato. Kako se, na
primjer, ovjek samo snagom svoga uma moe izlijeiti od raka. Ili, recimo, kako to neki od nas svojim mislima
mogu...", podigla je kavenu liicu Davoru pod nos i pogledala ga znaajno, "... iskriviti ovu licu."
"Ja to ne mogu", kae momak pomalo zajedljivo.
"Ali neki ljudi mogu", veli Barbara. "Neki ljudi mogu ak i letjeti."
"Letjeti?"
"Moj guru, recimo", kae Barbara.
"Tvoj ta?!"
"Moj guru, moj uitelj. On je predsjednik The European Association ofYogie Flyers."
" European...V."
"Europsko udruenje jogi letaa... Moj guru je predsjednik."
"I leti!?... Ko Supermen!?"
"Leti!" kae Barbara ozbiljno. "Prekrii noge u 'lotus' poloaju, pone pravilno disati, oisti svoj um i podigne se iznad
tla."
"Koliko visoko?"
"Dvadeset trideset centimetara." "Jebote!"
"Ili, recimo", nastavlja Barbara, "ovjek prestane disati i potpuno zaustavi rad srca." "Tko to?" "Pa moj uitelj."
"Zaustavi rad srca?" "Potpuno!" "I ne die?"
"Ne die!"
Davor se zaustavio, gleda djevojku, ona gleda njega. Znate ve kako ga gleda. E, pa tako gleda i on nju. Sve je sigurniji
i ona je sve sigurnija... U jednome asu on jagodicama dotie njezine prste i, kao da je to nekako normalno, ukrtava

ih sa svojima i stie. Ona se ne buni, ne izvlai ruku. Njihovi se prsti grle i hrvu na staklenoj ploi stola. Prestali su
disati. Poput onog njezinog gurua.
"A ti?" kae Davor napokon, tek da neto kae. "Kako ti stoji s tim vjebama? Moe li, recimo, ti prestati disati?"
"Pa vjerojatno bih mogla", ree Barbara gledajui ga netremice, kao da joj je neto posve drugo na pameti. "Samo
to se bojim..." veli ona. "Zna, imam um na srcu."
"um na srcu?" kae Davor tupo.
"Da."
Pomalo od strasti, a pomalo i od nervoze, Davor bezduno mijesi djevojinu ruku i samo posluno kima glavom. Sto
sad? Prolazi cijela jedna minuta, njihovi se prsti ne prestaju igrati.
"Jesi li itao Sveta krv, sveti gral?" upita Barbara.
"Prvi put ujem."
"To je genijalna knjiga. Mogu ti posudit... Mislim, moe do k meni da ti posudim", spetlja se cura.
"Nema problema", veli Davor spremno.
Desetak minuta kasnije ve su na ulici, jo uvijek se dre za ruke. Ona ima crveni ruksak od nepromoiva platna s
uivenim znakom yina i yanga, ne stanuje daleko. Topla je ljetna veer, kroz osvijetljene se izloge vide istaice kako
ribaju podove zatvorenih duana. Iz stanova se uju televizori i zveckanje posuda, iz jednog kafia Sex Pistohi. "Nema
problema!" misli Davor bjesnei na vlastitu eprtljavost. "Kako sam mogao kazati 'nema problema'? Pa to je isti
idiotizam!"
"Ovo je moja zgrada", kae Barbara odjednom. "Nema problema", ree Davor.
U dizalu su se, u jednome trenu i iznenada, kao da im je netko dao znak, zagrlili i stali pohlepno ljubiti gurajui jezike
jedno drugome u usta. Ona ga grize za obraze, uske, vrat i rame to je izvirilo kada mu je rastegla majicu. Zabada mu
nokte u rebra i stranjicu. upa ga za kosu. Ulaze u njezin stan, u predsoblju na zidu je vjealica od jelenskih rogova
teko je odrediti jesu li rogovi pravi ili plastini goblen s prizorom lova, zrcalo u okviru od tamnog drva, pranjavi
luster s dvije arulje ima sjenila od bijelog stakla u obliku ljiljana. Po svemu, stan je namjeten jo prije tridesetak
godina. Davor, meutim, sve to sada ne primjeuje.
Barbara stenje i cvili, neartikulirano vie, predaje se bez imalo srama i oito jako uiva. Davoru je sve to, valja
priznati, premda ima ve dvadeset i est godina, poprilina novost. Nakon duge veze nedavno je prekinuo s jednom
curom, srameljivim stvorenjem koje se svlailo samo u mraku. Njihovi, u posljednje dvije godine sve rjei, bolni i
muni snoaji nju su dovodili do suza, a njega do oajnog bijesa, nakon kojega je naposljetku posve iezlo kajanje.
Te tune epizode bile su zapravo svo njegovo erotsko iskustvo pa se sada ne moe nauditi koliko toga zna ova
uvrnuta djevojka to ju je veeras upoznao, a koja ni dvadesetu nije napunila. Grli je pomahnitalo, ushieno ljubi
njezin bijeli vrat, zavlai prste u kosu i...
ekaj malo! to je sad ovo?!
Njezini krasni plavi uvojci ostali su mu u ruci i beivotno ovjesili. ini mu se kao, kao... kao da dri mrtvog pekinezera.
Uasnuto kriknuvi otima se iz zagrljaja.
"Perika", kae tiho nepoznata djevojka, gotovo posve izbrijane crne kose. Da nema tako velike grudi pomislio bi da je
djeak. "Nekad nosim periku", veli ona smijeei se.
Davor, jo uvijek pomalo u oku, sjeda u fotelju. Stavlja vlasulju na niski stoli. Ne znajui kako da postupa s takvim
predmetom, vrlo je paljivo sputa.
"Jesi li razoaran?" pita ga Barbara. "Ja sam uvijek razoarana kad je skinem."
Davor gleda djevojku koju je veeras upoznao u studentskom restoranu nad gumastim odreskom i uvelim prenim
krumpiriima. I nije razoaran. Djevojka, dodue, nije ni priblino onako privlana kao s vlasuljom. Dapae, runa je,
nekako dirljivo runa. Ali, uzbuuje ga promjena njezina izgleda, moda zbog toga to se tako jako uplaio, strahovito
ga je uzbudila.
"Doi", ree on, a glas mu podrhtava kao da nikada nije bio sa enom.

Ona se svlai pred njim. Kratke platnene hlaice i bijele, obine bijele gaice. Naranastu majicu bez rukava i bijeli
sportski grudnjak od lasteksa zajedno skida preko izbrijane lubanje. Ima uistinu goleme sise. Davor ni u asopisima
nije ba esto viao tako velike sise. Uzima ih u ruke dok ga ona opkorauje, ljubi joj bradavice, grize ih. Ona muklo
jei.
Kasnije e se i on skinuti i lei na trosjed koji je ona razvukla i pokrila plahtama. Ona e ga zajaiti, uzeti njegov ud i
on e se zauditi kako je lako ui u enu. Sluat e njezine krikove u strahu da ih netko ne uje dok ona svrava
jednom, dvaput, trei put...
"Evo me opet", samo bi ga upozorila iz mraka sve bre i bre izvijajui kukovima. Cijelo joj se tijelo treslo kao da ima
groznicu. Puhala je i jecala, vriskala kao djevojica, posve slobodna u svojoj putenosti. Pred prozorom punim
mjeseine vidio je tek crnu siluetu njezine obrijane glave. Doimala se kao glava nekog udovita, nekakvog golemog
gmaza koji urla u samrtnom hropcu. Dugo mu je trebalo da svri. Toliko je bio zapanjen da je gotovo zaboravio na
orgazam.
Onda su oboje zaspali i jo jednom, u polusnu (toga se slabo sjea) jo jednom poevili. Potom e se on probuditi i
gledati crne neprozirne sjene u uglovima i sjetiti se onoga praskozorja na straarskom mjestu broj etiri. Mirnog
proljetnog jutra ispunjenog mirisom vlane zemlje, poljskog cvijea i ljeske, koje je prekinuo topniki napad to je
trajao tri dana i tri noi. Nepodnoljiva tri dana i tri noi u bunkeru pod zemljom, kada je jeo pljesnivi kruh i
bezukusne sardine, nekakav industrijski kola s marmeladom...
Sada, nekoliko sati kasnije, ona lei raskreenih i u koljenima svinutih nogu i njezina pika veli:
"To je samo tijelo."
"Fino", kae Davor zadovoljno.
"Digao ti se", primjeuje Barbara.
"Ba zato i kaem da je fino", ree Davor.
2.
Kad su mu prvi put doli i unuli ga, bio je postiden. Dvojica su bila: jedan utljiv i mraan, visok, krupan, izbrijane
lubanje, kao vol u jarkocrvenoj trenirci, drugi nizak i nabijen, bez prednjih zuba, razmetljiva dranja. Taj ga je unuo.
Bilo je to poniavajue postupali su s njim kao s djetetom.
"Kakav je to nain", pomislio je Mirko. "Odrasle se mukarce ne amara."
Misao mu je prekinula druga pljuska krezubog.
"Mivko, nemoj se igvat", protepao je frajer. "Nemoj se igvat. Ovo nije zajebancija."
"Mivko" je gotovo pocrvenio od neugode. Dva su amara, meutim, bila mila majka prema onomu to je uslijedilo.
Dva mjeseca kasnije ista su mu dvojica bezduno smrskala nosnu hrskavicu.
"Mivko, Mivko...", govorio je mali zabrinuto kao da ga ali.
Mjesec dana kasnije krupniji ga je tako mlatnuo akom da mu je rasjekao uho.
"Mivko", sluao je ojaeni ugostitelj dok mu se mutilo pred oima. "Mivko, kvatak si vie od sto somova. Pouvi!"
Te je noi na nebu bio krasan pun mjesec. U noi sljedeeg utapa Mirko je naglavce visio sa stropa nekakve
gimnastike dvorane. Luna je sjala kroz visoke prozore zatiene reetkama i bljeskala na lakiranom parketu, dok su
ga dvojica njegovih svirepih znanaca tukla okruglim tapovima.
"Mivko, ta tebi ovo tveba. Ajde, isplati nas pa smo mivni i ti i mi."
Nikada nije uo visokog kako govori. Niskog vie nije elio uti. Nikada dosad nije osjetio takav strah. Gdjekad, kada
bi ostao sam, iznenada i posve bezrazlono, bez da je razmiljao o svojoj nesrei, suze bi mu stale tei niz lice. Toliko
se bojao. Pedeset tisua maraka posudio je od Frane Konja s kamatom od dvanaest posto mjeseno prije gotovo
godinu dana. Sada je dugovao vie od sto dvadeset i nije imao nikakvih izgleda da ih vrati. U svojim osobito mranim
raspoloenjima pomiljao je ak na samoubojstvo. Pomiljao je, dodue, i na ubojstvo, ali za to nije morao biti
osobito mrano raspoloen. Nije, naime, mogao vjerovati da su se zbivanja jednostavno urotila protiv njega. Ne, iza
njegove je nesree stajao neki, jo mu dodue nepoznat, ali vrlo konkretan zlotvor.

Jer, to se dogodilo? Najprije je dozvolu za rad restorana ekao tri mjeseca due nego to je oekivao i to bi uope
bilo oekivano. Onda je, nakon samo mjesec i po dana rada "Krokodila" (kako se restoran zvao), dvoje gostiju od
pokvarene majoneze dobilo salmonelu. Uslijedila su dva tjedna nerada blagoslovljena peatom sanitarne inspekcije
na vratima, a i novinari su se bili krvoedno raspisali o tome. Napokon, netom ponovno otvoreni ugostiteljski objekt,
iz Mirku posve nerazumljivih razloga, sustavno su razorile uniformirane osobe za koje se, kako je tvrdila vojna
policija, nije moglo ustanoviti kojoj postrojbi pripadaju.
Sve je propalo. Jacques, francuski kuhar to ga je bio zaposlio, suutno mu je bez rijei stisnuo ruku i odletio u toplije
krajeve. Konobari su, pak, bili domai ljudi pa su otili bez pozdrava. Na kraju mu je i ena nekamo otperjala pa je
sada nema, evo, ve vie od deset dana. Neki su je vidjeli na veeri s jednim estradnim menaderom i pohitali ga
obavijestiti o tome, ali Mirko nije bio nimalo gnjevan. Bio je samo malo tuan kada je posljednji put preletio
pogledom po jo neraienom kru u unutranjosti restorana: slomljenim ploama stolova, poderanim zavjesama i
stolnjacima, prevrnutim sanducima humusa s ve osuenim lonanicama, zdrobljenom staklu boca, aa, tanjura i
zrcala. Posve besmisleno podigao je jednu oborenu ali neoteenu stolicu i postavio je na noge. Izaao je i zakljuao.
"Seeyou later aligator"', zapjevuio je tiho. "Wonder ivhile crocodile."
U subotu u tri sata poslije podne "Afrodita" je prazna i zatvorena za goste. Jedan konobar brie pivske ae i natie ih
na iani stalak iznad anka, drugi za blagajnom broji novac, a trei ispruen na klupi u jednome separeu ita Zagora.
Drugoga osoblja jo niti nema. Lokal e se, uostalom, otvoriti tek u sedam, a istom izmeu jedanaest i tri ujutro ovih
dvjestotinjak etvornih metara mramora, mjedi i ogledala ispunit e gosti: obrtnici, verceri, nogometai, visoki
asnici, odvjetnici i manekenke. "Afrodita" je takvo mjesto.
Frane, vlasnik "Afrodite", s prosijedim ekinjama na mesnatim obrazima, debeo je i krupan etrdesetogodinjak u
modrobijeloj Taccbinijevoj trenirci. Teko je kazati zato ga zovu Konj. Sjedi na visokom stolcu za ankom,
zakrvavljenih oiju, jo teak i omamljen od sna, budui da je prije samo pola sata ustao. Crnu, na elu prorijeenu
kosu neim je nauljio i sitne uvojke pomno zaeljao prema zatiljku. Sada gleda kako se tableta kalcija i vitamina C
sjajna stvar za muku snagu, tvrdi Frane umei rastapa u ai vode. ini se kao da se uope ne obazire na Mirka.
"Moemo se na sutra ili prekosutra, kad god hoe", veli Mirko, "pa da to rijeimo."
"Sta da rijeimo?" kae Konj bunovno, kao da je posve preuo desetak minuta Mirkova izlaganja.
"Pa to..." veli Mirko zbunjeno. "... To da prenesem papire od restorana na tebe."
"Ti meni daje svoj restoran!?" kae Frane zaueno. "Ti meni?!" Mirko ne zna to bi rekao. Prijenos vlasnitva na
koji sada pristaje bio je, u sluaju da on ne uspije vratiti dug Frani Konju, dio dogovora izmeu njih dvojice. Kako je
njihov odnos bio ureen i nekakvim pravno valjanim ugovorom, Konj bi imao pravo sudskim putem zatraiti zapljenu
njegove imovine. Restoran bi, dakle, Mirku prije ili kasnije i legalno bio oduzet, samo to bi on dotad popio tko zna
koliko batina.
I to se Konj sada ima iuavati?! Lihvar stisnu oi, a lice mu se iskrivi dok je pio rastopljenu tabletu. Valjda mu
mjehurii ulaze u nos.
"Sluaj ovamo...", veli on napokon. "Meni ne treba tvoj restoran. Sta e on meni?" kae Frane Konj pa lagano hvata
Mirka za nadlakticu i vodi ga da sjednu za jedan stol. Sve se to doima vrlo prijateljski. Iz depa trenirke on vadi duhan
za motanje, papirie i zlatni zippo, tamne naoale u zlatnom okviru. Sjeo je, smotao cigaretu i dodao je Mirku,
zapalio mu pa sada mota sebi.
"Ti meni daje svoj lokal?" kae lihvar i nasmije se usiljeno. Liznu cigaretni papir i zalijepi ga, pripali. "A zato ja tebi
ne bih dao svoj lokal?" veli on isputajui dim kroz nos. "Evo ti", kae Frane Konj pa rairi ruke pokazujui na
unutranjost "Afrodite", "evo ti sve ako hoe pa radi. Meni je ovo ionako samo gubitak... Iskreno u ti re da nije
jedne stvari, ja bih odmah zatvorio... Ti zna koja je to stvar?"
Mirko to, naravno, zna.
"Je li zna?... Ajde, reci da zna... Zato ja drim ovo mjesto?"
"Nemam pojma."
"Kurac! Nemoj lagat zna! Zato ja drim ovaj lokal? Reci, neu ti nita."
"Za pranje love", veli Mirko nevoljko, iznerviran od maltretiranja.

"Tako je", sloi se Frane Konj. "Ja drim ovaj kafi samo za pranje love... E, sad, ta ti misli, da ja imam toliko prljavih
para da mi trebaju dva kafia za pranje?.. Ti misli da meni trebaju dva lokala? E, pa ne trebaju mi, prika moj, nisam
ja toliko bogat. A ni ugostiteljstvo me ba ne zanima. Gledaj ta mene zanima. Pogledaj gdje je lova... Pogledaj
tamo...Ono je lova!"
Lihvar pokaza na "ono": momka na drugome kraju "Afrodite", posve obinog kratko oianoga momka u trapericama
i majici kratkih rukava. Nita u njegovoj pojavi ne odaje zbog ega ga Frane Konj dri tako vrijednim.
"Tip ga je kupio prije godinu i po i dao pedeset i pet somova maraka za nj. Sada on vrijedi pola milijuna. Pola milijuna
sad, a dogodine, ako ne bude nikakvih ozljeda...", Frane Konj kucnu u staklenu plou stola, "...dogodine ga njegov
menader moe prodat za milijun i po u neki panjolski ili talijanski klub. To je biznis u koji bi valjalo u, a ne ovo to
ti i ja na sitno muljamo... Ej!" viknu lihvar iznenada konobaru koji je upravo prilazio nogometau ovoga trena
vrijednom pola milijuna maraka, a u perspektivi tko zna. "Sta mu to nosi?!"
"Viski!" kae konobar.
"Nita! Nosi to natrag!" vie Frane Konj. "Donesi mu multivitaminski sok!"
"Koja je to fora!?" veli nogometa zbunjeno. "Daj mi viski!"
"Nije fora", neumoljiv je Konj, "nego ti u mom lokalu ne smije popit ni kap alkohola."
"Zato?"
"Zato jer smo tvoj menader i ja ko dva brata", objasni Frane. "Ako se ti sutra, nedajboe, propije i zajebe karijeru,
ja ne elim imat nita s tim. Tebi svaka ast, pij koliko oe, ali ne u mom lokalu. Ja svoga brata elim pogledat u oi i
kazat mu: 'Ja ti nisam dumanin!' Kapii? Popij jedan multivitaminski sok od njega ti se bolje die... Evo, vidi",
kae on sada Mirku, "na sve mora mislit... Nego, da se mi vratimo na na posao. Najprije bih volio da shvati jednu
stvar ja ti nisam neprijatelj. Dodue, ja sam ti posudio pare, a ti si bio bezobrazan pa si me zaboravio, ali neemo
sada o tome. Ja sam ti to spreman oprostiti..."
Sa slavom predstavnika militantnijeg dijela hrvatske politike emigracije u Njemakoj, Frane Mareti nadimkom Konj
u gradu se pojavio po prilici godinu dana prije rata. Po opskurnijim se novinama tada producirao upravo
bjesomunim ovinizmom i vojnikom vjetinom svladanom u teroristikim kampovima. U ono kaotino vrijeme
poetaka hrvatsko srpskih sukoba ak je i naoruao dvadesetak ljudi i s njima napadao blokirane vojarne JNA. Sebi
je bio dao in pukovnika, stanovito ga je vrijeme javnost smatrala junakom.
Onda se saznalo da je Mareti po cijeloj Evropi provaljivao u zlatarnice i da je zbog toga robijao u Belgiji. Neki su,
pak, emigranti tvrdili da je bio pijun jugoslavenske policije. Potom su one iste novine koje su ga svojedobno slavile
kao borca za hrvatsku stvar, optuile da se obogatio vercajui orujem. Na koncu je vojna policija razoruala njegovu
postrojbu, a on je skinuo uniformu i otvorio kafi.
"... Jebi ga, kod tebe u restoranu ja nisam jeo ni smrznutu ribu ni pokvareno meso i ja to znam cijeniti. Meni ni u kom
sluaju nije u interesu sjebati jedinog dobrog ugostitelja u gradu. Je li tako?" priao je Frane Konj Mirku. "I zato sam
ti odluio pruiti jo jednu ansu. Ali pazi, ako sad zajebe nema ti spasa. Jesi li spreman za jo jednu ansu?"
''Jebii ga", kae Mirko zlovoljno, "nije mi jasno: pusti le da me izlemaju ko vola u kupusu pa mi daje jo jednu
ansu. Ne kuim zato."
"Zato jer si glup", veli Frane Konj. "I ne zovi moje ljude majmunima. To nije lijepo... Ja te jo jednom pitam pazi,
ovo je zadnji put jesi li spreman na jo jednu ansu?"
"ansu za restoran?"
"Pa hvala kurcu da je za restoran. ta se glupira, majmune jedan nezahvalni", ljuti se lihvar. "...Evo, zaboravit u ta
sam rekao i pitat te jo jednom: Jesi li spreman? Dajem ti jo jednu ansu? Da ili ne?"
"Da!" kaza Mirko.
"Odlino! A sada da se dogovorimo oko detalja", kae Frane Konj zadovoljno. Uzima vreicu s duhanom, zippo i
tamne naoale pa ustaje sa stolice.
"O kakvim detaljima se sad radi?" veli Mirko zbunjeno. "Ajde sa mnom, pokazat u ti."

Poli su svaki svojim automobilom Frane Konj je kazao da je tako najbolje. Premda je dan bio vru, na nebu su se
gomilali crni oblaci. Poela je padati sitna kia. Kad su parkirali pred neobukanom dvokatnicom na izlazu iz grada
kapi su bile krupnije i gue. Svaki je as trebalo poeti pljutati. Izali su iz auta na dvorite, gdje su u skorenom
blatu bili utisnuti kotai nekog krupnijeg vozila. Vjerojatno kamiona koji je stranjim dijelom virio kroz otvorena vrata
velike garae uz kuu. U visokoj suhoj travi u dnu dvorita leala je limunastouta ohipinz. forda escorta. Pred
balkonskim vratima na prvome katu visjele su arene plastine vrpce.
"Zdena!" viknuo je Frane Konj "Zdena!"
Zdena se samo na tren pojavio iza balkonskih vrata s plastinim vrpcama. asak kasnije sputao se vanjskim
stubitem. U plastinim natikaama, koje su mu oito sluile kao papue,
skakutao je po rijetkim busenovima trave da ne ugazi u zemlju. Bio je u jarkocrvenoj trenirci u kojoj ga je i Mirko
imao prilike upoznati. Radilo se, naime, o istome onom australopiteku koji mu je svojedobno akom rasjekao uho i
poslije ga mlatio u gimnastikoj dvorani.
"Doao sam ovjeku pokazat robu", rekao je lihvar s prosjedim ekinjama na mesnatim obrazima.
Zdena je ispod spojenih obrva mrano pogledao Mirka. Vidjelo se da mu neto nije pravo. Izgleda da je i inae bio
utljiv.
"Sve je u redu", objasnio je Konj. "On je na ovjek. Potar... Ajde, pokai nam robu."
Dok se Zdena odgegao do garae, upalio kamion i na rikverc ga izveo u dvorite, Mirko je tjeskobno razmiljao o
znaenju imenice "potar" i to bi mogla biti "roba". Hoe li morati voziti ovaj kamion? Ako e ga morati voziti, nije
bio siguran je li dobro ili loe to to on to ne zna. Tko zna o kakvome se poslu radi?
"Ajmo unutra", kazao je lihvar.
Tek to su uli, spustio se pljusak. Zdena je zatvorio vrata garae pa je bilo mrano. Dovukao je kabel sa velikom
aruljom u icanome okviru na jednom kraju, okrenuo je i ona je zasvijetlila. Stubama su se spustili u pravokutan
betonski jarak u podu. Na drugoj strani jarka, djelomice pokriven zguvanim listovima novina i krpama s tamnim
mrljama od motornog ulja, leao je kota nekakvog osobnog auta. Zdena pokupi krpe i novine i stavi ih sa strane,
nogom gurnu kota i dignu nekoliko jelovih dasaka koje su se sada ukazale. Dolje u rupi leala je torba od modrog
nepromoiva platna.
"Evo ga", proape Frane Konj pobono i uze arulju iz Zdeninih ruku. "Ovo je roba... Doi da vidi", obrati se Mirku,
koji samo to nije zaboravio disati. Lihvar ga blago povue dolje pa obojica unue nad torbom u rupi. "Prenesi mi
ovo
preko granice u Austriju, i ja ti opratam kamate", kae Konj. "Opratam ti kamate i dajem est mjeseci da se sredi.
est mjeseci beskamatno."
Mirko mui.
"Jesmo li se dogovorili?" upita Frane Konj. Ugostitelj ustade. Pogleda Zdenu koji se osvijetljen s poda doimao poput
mutanta ubojice iz niskobudetnih horrora. "Ne znam."
"Zna kako to izgleda?" ree lihvar. "Nita lake. Ti sada ostavi auto ovdje, a Zdena e sakriti robu u njega. Bog je
nee mo na kad je on sakrije. Najvanije je u svemu ti nema veze s tim! Ja te sada sa svojim autom odvezem
kui i ti si onda slobodan sve do sutra ujutro. Sutra ujutro auto te eka pred vratima. Sjedne u njega i pravac prema
granici. U Grazu na jednom parkiralitu mora se na s tipom. Frajer ima plavu kosu i bradu, onako ba je germanski
tip, i vozi crvenu vectru. Ti njemu robu on tebi lovu. A kad mi donese lovu, tvoje kamate su otpisane i ja te
ostavljam pola godine na miru da mi vrati glavnicu. Samo glavnicu. Je li to okej?"
"ta je u torbi?"
"Ne mogu ti re. Jo nisi unutra i ja ti ne mogu re. Za tvoje dobro bolje je da ne zna."
"Ne znam", kae Mirko. "Bojim se."
"Sto posto je sigurno."
uje se kia kako pljuti, auti s ceste, u garai mirie benzin.

"Ne mogu", veli prezadueni ugostitelj nakon nekoliko trenutaka razmiljanja. Ako se ona jadna aktivnost njegova
mozga ukoena strahom moe nazvati razmiljanjem. "Ne znam, ne mogu... Ajde ti meni uzmi restoran pa smo kvit."
"E, jebi ga, Mirko", kae Frane Konj razoarano. "Jebi ga, nisam znao da si takva kukavica. Kako moe tek tako
odustat? Jesi li ti svjestan da se odrie svoje sudbine? Tvoj restoran je tvoja sudbina, Mirko. Ti sad ostaje bez
restorana,
dakle ostaje bez svoje sudbine. A zna li ta je ovjek bez sudbine? Kurac! ovjek bez sudbine je goli kurac! U pizdu
materinu, ako se za svoju sudbinu nisi spreman rtvovat, ako za svoju sudbinu ti nisi spreman prebacit par kila
heroina preko granice, onda ja zbilja ne znam..." Odjednom, Frane Konj zauti i uhvati se rukom za elo, dramatian
kao Hamlet iz amaterske kazaline druine. "U piku materinu!" proape on. "U piku materinu! Nisam ti smio re
da se radi o heroinu!... Nisam mu smio re da se radi o heroinu", kaza sada lihvar Zdeni. "Morat e ga ubit."
Zdeni se odnekud u rukama pojavi pitolj i on ubaci metak u cijev.
"U pizdu materinu, ljudi, nemojte se zajebavat!" zavapi Mirko. "Nemojte se zajebavat! Neu nikome nita re! Majke
mi mile, neu nikome nita re!"
"Jebi ga, Mirko", kae Konj. "Zao mi je. Ti nisi u igri, nita te ne kota da ode i otkuca nas. Zapravo, kad malo bolje
pogleda, tebi i odgovara da nas otkuca pa da nas pandurija pokupi. Ako mi zaglavimo u Lepoglavi na par godina, ti
nema nikakva duga, niko te ne zajebava. Puna aka brade."
"Neu vas otkucat!" zacvili Mirko. "Dabogda umro ako vas otkucam."
"Bog ti moe dat, a moe ti i ne dat, Mirko", kae Frane Konj. "U njega se ne mogu pouzdat. Kui, ja se mogu
pouzdat samo u ljude koji su skupa sa mnom u govnima. Pa ako leti moja glava, leti i njegova. Kapii?! Kako ja mogu
vjerovat da ti nee sve izlajat, ako ti nisi u poslu? Mirko, ao mi je! Zdena..."
Orangutan u jarkocrvenoj trenirci podie pitolj i uperi ga u Mirkovu glavu.
"Stani!" viknu Mirko. "Stani, pristajem!"
3.
Kada nije itala filozofsku literaturu, obaveznu prema nastavnom programu fakulteta to ga je pohaala, Barbara je
itala Carlosa Castanedu, Hermana Hessea, Wilhelma Reicha i Sigmunda Freuda, Bhagavad Gitu, Tibetansku knjigu
mrtvih, knjige o vuduu, reikiju, kabali, astrologiji, numerologiji, radiesteziji, makrobiotici, hipnozi, levitaciji i
reinkarnaciji, svjedoenja osoba koje su doivjele kliniku smrt ili susret s izvanzemaljcima.
Davor ve odavno nije itao nita. Prije vie od dvije godine poloio je posljednji ispit, jedno vrijeme bio u vojsci, a
onda se zaposlio u pekari i za mizerne novce pet noi u tjednu, u potkoulji i s rukavicama od grube ute koe na
rukama, skupljao vrele truce kruha, kifle, slana ili slatka peciva s pokretne vrpce i slagao ih u gajbe. Sam je tako
odluio, nitko ga i nita nije na to natjeralo. Dapae. "Prihvati se knjige, ostalo ti je samo est ispita do diplome",
govorio je njegov otac svaki put za ona dva ili tri puta godinje kada bi otiao kui, u grad tek etrdesetak kilometara
udaljen od grada u kojemu je studirao. Davor vie nije elio razgovarati o tome.
Namjestio je opuak izmeu srednjaka i kaiprsta i lansirao ga u provaliju izmeu zgrada, dolje na pustu ulicu. S
crkvenog tornja tue pet puta, jara jo ne poputa.
"to ti misli", vikne odjednom Barbara iz sobe, "je li Platon ikada bio u Indiji?"
Davor mui. Sto bi uostalom i kazao na pitanje "Je li Platon ikada bio u Indiji?" Bio je. Najprije na maturalcu, a onda
puno kasnije na kongresu o upaniadama u New Delhiju.
"Pazi ta ovdje kae", nastavlja cura, "da grena dua seli iz tijela u tijelo. Pa to je reinkarnacija! Oni koji su se bili
predali prodrljivosti, i raskalanosti, i pijanstvu, i to bez ikakvog stida, ti, po svoj prilici, uzimaju oblik magaraca i
slinih ivotinja.*
* Platon Fedon, BIGZ, Beograd 1982., str. 128
Davor ulazi s balkona u sobu. Barbara lei sklupana kao maka u fotelji, s knjigom na rukohvatu. Davor sjeda na pod
kraj nje i ljubi joj bose noge.
"Nemoj, to me kaklje", kae djevojka ne diui pogleda s knjige.

"ta to ita?"
"Fedona."
"Daj da vidim", veli momak pa uzima knjigu, gleda je neko vrijeme pa stade teatralno itati karikirajui srbijanski
naglasak: Ali u rod bogova nije doputeno nikome ko nije negovao filosofiju i rastao se s telom u potpunoj cistoti;
samo koje eljan mudrosti srne tamo. Ba radi toga, dragi Simija i Kebete, oni koji valjano neguju filosofiju uzdravaju
se od svih telesnih pouda**... "A tako znai", kae momak kao da mu je sinula neka lampica u glavi, "zato nema
seksa. Uzdravamo se od telesnih pouda zato to smo eljni mudrosti. Nisam to od vas oekivao, koleginice."
"Daj, nemoj me zezat, sutra imam ispit."
"Sutra ima ispit", kae Davor zajedljivo. "Jaka stvar. Sutra ima ispit."
"Meni je to vano", brani se Barbara.
"A ja? Ja ti nisam vaan?"
"Vaan si mi."
"Mo' mislit", veli momak i ponovno izlazi na balkon, pali novu cigaretu. Bezvoljan je, ne zna to bi sa sobom. Ne bi
zapravo nita. Ne bi se ni evio. Prolo je malo vie od tjedna otkad je upoznao Barbaru, velik dio vremena sada
provodi s njom. U svoju sobu u studentskome domu nije dolazio gotovo puna dva dana: prekjuer je u sumrak iz nje
otiao u pekaru pa juer ujutro doao ravno k njoj. Dva dana je s njom u zatvorenom prostoru. Kada nisu u krevetu,
ona ui, a on dokono
** Isto, str. 129
ee od jedne do druge prostorije kao to zvijeri u zoolokom vrtu eu od jedne do druge reetke. Sino je ponovno
iao raditi, veeras je slobodan.
"Veeras sam slobodan", misli on i upravo mu je uasna ta misao, jer zna da nema niega to bi s radou napravio u
slobodnom vremenu koje je pred njim. "Mogao bih pucati sebi u usta", kae Davor u sebi neozbiljno, gledajui obitelj
koja se dolje na ulici, natovarena suncobranom, smotanim rogoinama i arenim torbama s runicima, umorno
vukui noge, vraala s plae. Prije nekog vremena tu je reenicu izgovorio glasno pred svojim ocem.
"Ti e se ubit!?" kazao je tata zaueno. Njegov tata, geolog ponosan na dril latinskog i grkog koji je neko davno
proao u klasinoj gimnaziji. "A ko si to ti, molit u lijepo, da se ubije. Najvie mrzim kad se takvi jadnici ko ti stanu
ubijat. Pogledaj se! Ti si, moj sinko, niko i nita! Ti si pikin dim! Ni fakultet nisi zavrio." "Tata, volim te", pomislio je
Davor njeno. "Om!... Om!..." zaulo se iz sobe, u kojoj je Barbara upravo bila poela s popodnevnom meditacijom.
Sjedila je na podu uspravljenih leda i sklopljenih oiju. Noge je prekriila, a ruke sa sastavljenim palcima i
kaiprstima, kao da dri konce koje valja udjenuti u iglu, naslonila na koljena. Davor je odlui ne prekidati pa joj
napisa poruku: "Izaao sam, moe me nai u 8 u Jazzu." Zamislio se naas i potpisao: "Tvoj minotaur." Pomislio je
kako bi joj se to moglo svidjeti: mjera mitologije i mjera sirove spolnosti na koju bikovi obino podsjeaju. Posvojna
zamjenica "tvoj", s druge strane, trebala je sugerirati da izmeu njih dvoje ima i neto vie od tjelesnih zadovoljstava.
Da njih dvoje nisu par koji se samo evi, ve neto ozbiljnije i perspektivnije. Premda Davor nije bio nacistu s tim.
Iziao je na ulicu, kupio cigarete i razgledao naslove izloenih novina. Skupina Indiosa u arenim ponima, tamnih
etvrtastih lica (kao da ih je iz tamnog drva istesao neki kipar naivac), svirala je na trgu i u stankama izmeu pjesama
prodavala kasete i jeftini nakit od nizova sitnih plastinih perli. Zastao je malo i sluao ih. Onda je pokuao zamisliti
kako su se oni nali ovdje, na posve drugoj strani planeta od njihova sela u Andama, na ovome ratom izmuenom
antipodu. "Baba, to bi ti napravila da ti doe crnac na vrata?" upitao je jednom svoju senilnu baku. "Kako ta bi
napravila?" zaudila se stara. "Rekla bi mu: 'Ne dolazimo mi u vas, nemojte ni vi u nas.'" Indiosi, duge, pomno
zaeljane vrane kose zadovoljno su se cerili bijelim zubima.
U robnoj kui nije bilo gotovo nikoga. Prodavaice u ljubiastim kutama stajale su u skupinama i dokono brbljale.
Uao je tek da proeta i razgleda robu i ostao due nego je planirao zbog ugodne svjeine od rashladnih ureaja.
Dugo je gledao dugi sjajnozeleni tap za pecanje i poelio ga imati. Onda je pomislio kako bi mu tap za pecanje bio
najbeskorisnija stvar na svijetu. U dobi od 26 godina, drao je, ovjek mora odustati od eksperimentiranja, mora
odluiti to eli, do kraja domisliti svoj ivot i oistiti ga od svega to ne pripada njegovoj naravi. U Davorovoj definiciji
vlastita ivota nije bilo stavke "pecanje" i, premda nikada nije pecao, ta ga misao raalosti.

Antene na zgradi preko puta ve su zabadale svoje otre eljeve u grimizno sunce. Na autobusnoj postaji stajalo je
desetak lica. Davoru se uini poznatim miiav dvometra, gotovo na golo oian frajer u crnoj majici bez rukava, u
trapericama i crnim vojnikim izmama, neobinoj obui za ovo doba godine. Stajao je okrenut leima, Davoru u
kontralihtu, nekoliko metara dalje, tik do kolnika. Odjednom se on stade vrlo udno ponaati: podignu ruke iznad
glave, a onda ih postrance, maui kao oni mornari sa signalnim zastavicama, spusti i iroko raskrili. Potom,
razgibavajui valjda vratne miie, spusti glavu na prsa, zabaci je unatrag, pa nalijevo i nadesno, kao da mu je voda
ula u ui pa je sada izbacuje. Ponovio je to nekoliko puta, a onda se osvrnuo oko sebe. Davor ga tada prepozna.
Roki! Roki Sirovina! Siroe, htio bi privui panju na sebe. Izgledao je, meutim, previe robusno da bi ga itko elio
primijetiti. S kratko oianim nametljivcima u vojnikim izmama bolje je ne imati nikakva posla, rezonirali su ljudi
glumei zamiljenu odsutnost. Bili su posrani od straha i Davoru se to zvui udno, ali je tako ba svidjelo.
Odlui stoga ne javljati se Rokiju. Barem ne odmah.
Roki tada iz stranjeg depa hlaa izvadi nekakav papir i rairi ga. Umjesto da sagne glavu i ita kao sav normalan
svijet, s papirom u visini trbuha, on ga podignu pred oi i malo ustranu. Da svi vide o emu se radi. Nitko, naravno, ne
eli vidjeti. Ljudi na autobusnoj stanici slaboumno zure u opuke na ploniku, u ips koji je netko prosuo, mrlje od
vaka i ponitene biljete, tako da samo Davor zna da list u Rokijevim rukama ima znak Hvidre u zaglavlju. Roki
negodujui odmahuje glavom kao da se buni protiv neega to ita. Pue bijesno. Naposljetku ak i pijunu.
"U piku materinu!" viknu on. Nitko ni da bekne na to. Civili uvlae glave u ramena skrivajui se kao kornjae. "U
piku materinu!" kae Roki sada najbliemu. Mukarac u arenim bermudama i s tamnim naoalama zuri preda se,
pravi se kao da mu nitko nita nije rekao. "U piku materinu, pogledaj ovo!" ponovi Roki pa prie frajeru i ve je na
dvadesetak centimetara od njegova lica. Svijet se razmie oko njih dvojice: ako Roki krene tui tipa nije zgodno biti u
blizini. Ali Roki, ini se, ne kani se fiziki obraunavati ni sa kim. Pokazuje na papir ovome u bermudama:
"U piku materinu", kae on, evo, ve etvrti put, "pazi ovo: jedan, dva, tri, etiri, pet, est, sedam, osam, devet..."
frajeru se cijedi znoj niz elo "... deset, jedanaest, dvanaest, trinaest, etrnaest, petnaest, esnaest, sedamnaest!
Sedamnaest! U piku materinu!" veli Roki Sirovina peti put, "sedamnaest! Da bih dobio jebenu invalidsku penziju
meni treba sedamnaest potvrda! Sedamnaest! Moe li ti to zamislit?!"
Mukarac u bermudama uti, svaki se put strese kada Roki vikne "Sedamnaest!" S tamnim naoalama na nosu,
naoalama koje u normalnim situacijama ovjeka ine nekako ravnoduno superiornim spram svijeta, ovako
isprepadan doimlje se kao karikatura.
"Sedamnaest potvrda!" vie Roki. "Pa zato sam se ja borio!? Bolje da su me etnici ubili nego da se ovako
zajebavam! Majke mi mile! Bolje da su me ubili metak u glavu i ao Roki! Barem bi bio miran! Jebo im ja mater!
Sedamnaest potvrda! Zna ta je to?! To je izdaja! Izdaja! To je izdaja hrvatskih nacionalnih interesa! Da se to dogodi
na bojitu, da ti na bojitu hoe, ta ja znam, zaduit dva sanduka municije i pajdo ti trai sedamnaest potvrda! ta
bi mu napravio?! Metak u glavu, normalno! Ubij govedo! ubre etniko, on meni trai sedamnaest potvrda! Ej,
sedamnaest potvrda mi trai! Sedamnaest!..."
"Roki!" oglasi se Davor u tom trenu.
Roki se okrenu.
"Tata!" viknu on ushieno. Civilima na autobusnoj stanici vjerojatno je to zvualo bedasto, ali Tata je bio Davorov
ratni nadimak. Jedan ga je elektriar iz ibenika prvi tako nazvao i to se nekako primilo, ak i kod onih starijih koji su
imali po troje djece.
"Tata!" zavapi Roki potreseno pa zagrli Davora, objesi mu se na ramena, stade ga gorljivo ljubiti, kao to gorljivi
vjernici ljube kip nekog sveca, i naposljetku zaplaka. Skroz ozbiljno zaplaka. Davoru bijae neugodno.
"Roki, stani!" viknu on zapovjednim tonom i kratko oiani vojni invalid dvometra ga pokorno pusti.
"Koji ti je kurac?" veli mu Davor. "ta cmizdri? Zar se tako ponaa jedan pripadnik sedme bojne na javnom mjestu?
Jesi li ti poludio? ta ti je?"
"Oprosti."
"Nema oprosti", kae Tata tvrdo. "Obrisi se." Ve je bilo petnaest do osam pa su otili u "Jazz", nali se s Barbarom.
Roki, koji se zapravo zvao Luka, sumnjiavo je pogledao djevojku. Tata ga je umirio tvrdnjom da je ona "provjerena".

Bilo je buno u "Jazzu": studenti i novinari, slikari kojima se boja uvukla pod nokte, dreavo odjeveni raveri i
osobenjaci kimali su glavom u ritmu Davoru nepoznate obrade "So Wbat" Milesa Davisa. Roki se nagnu prema
Davoru.
"Sluaj", veli on povjerljivo. "Mi moramo ponovo djelovat." "Kako to misli 'djelovat?" "Pa borbeno."
"Zato?" kae Davor. "Ti ide u penziju, a mene su demobilizirali. Zar nam nije ljepe ovako?"
"Nije nam ljepe, moj Tata. Nimalo nam nije lijepo", ree Luka zvani Roki. "I bit e nam sve gore i gore ako ne
uzmemo stvar u svoje ruke."
"Ti bi opet na uku?"
"Kurac bi opet na uku", veli Roki. "uke smo oslobodili, one su sad nae. Sada moramo osloboditi ovo ovdje."
"Ovo ovdje?" zaudi se Davor preletjevi pogledom po "Jazzu". Sto bi se to moglo oslobaati od ljudi ije su se glave
zanimale jedino za njihanje u ritmu muzike?
"Jugoslavenine, etnici, ratni profiteri, verceri, komunjare...", stao je nabrajati Roki, "sva je ta gamad, moj Tata,
ostala s ove strane bojita. Mene dua boli. Tu, tu me boli...", kae veteran pa uzima Davorovu ruku i stavlja je sebi
na prsa. "... Tu me boli kada vidim kakva se sve stoka uvukla meu nas, u ovu nau Hrvatsku. Lijepu nau domovinu!
Mi smo izdani, Tata! Izdani su hrvatski nacionalni interesi!" dreknu Roki odjednom i nekoliko se glava zaueno
uspravi iznad kava i vinjaka.
"Tiho!" upozori ga Davor.
"Ja imam popis ljudi...", kae Roki sada sasvim tiho.
"Kakav popis?" prekida ga Tata.
"Popis izdajnika. Ima jedan Srbin ginekolog..."
"Koji ti kurac smeta neki ginekolog?"
"Srbin!" naglaava Roki. "Pika mu materina, Srbin Hrvaticama radi abortuse! On ubija hrvatsku djecu!"
Davor se sada protiv svoje volje nasmije i odlui neto zbog ega bi se netko drugi na njegovu mjestu kasnije mnogo
puta pokajao. On je, meutim, bio isuvie ravnoduan prema svijetu, bez truna vjere da bi ita mogao promijeniti u
poretku stvari, pa je lako prihvatio Rokijev grozniavi naum kao zajebanciju. Barbara je cijelo vrijeme utjela i
zapanjeno zurila u Rokija.
"Ili, recimo, Frane Konj", nastavio je Roki.
"Tko?" zaudi se Davor.
"Frane Mareti, Frane Konj, vlasnik 'Afrodite'", objasni Luka. "On mi je prvi na popisu."
"Ali on je Hrvat?"
"On je ubre! Ratni profiter! Njega prvoga treba ubit, sjebat i njega i njegovu bandu!"
"Bandu?!"
"Sve je to banda, moj Tata! Jesi li sa mnom?"
Tata spremno kimnu glavom.
"Skupit emo se ti, ja, Koza, Doni, Luki, Koma... Svi momci iz postrojbe, ve sam neke nazvao. Onda kreemo u
akciju. Smislio sam i ime!"
"Kakvo ime?"
"Ime za postrojbu Hrvatski demoni zla!"
"Ne moe", kae Davor. "Ideja mi se svia, ali ime je potpuni promaaj. Sta ti znai to Hrvatski demoni zla. Jesi li ti
ikada uo za demone dobra? Nisi! Demoni dobra ne postoje,
znai da je potpuno besmisleno naglaavati da se radi o demonima zla. Razumije?"
Roki ga zamiljeno gleda, ne ini se ba da razumije to mu Tata govori.
"Ne valja, kae?" kae on razoarano.
"Ne valja", veli Davor. "Najprije, zato to je glupo i, dva, zato to kada napravi skraenicu dobije hadeze. Ti, recimo,
nekoga ubije i skraeno potpie Hrvatske demone zla, a onda policija goni Hrvatsku demokratsku zajednicu. Pa ne
moe zajebat nevine ljude."

"Jebote, u pravu si", sloi se Roki.


"Treba nam nekakvo skroz drukije ime", stade Davor angairano objanjavati. "Nekakvo ime koje e naglaavati da
smo mi goodguysi, da se mi borimo za pravednu stvar. Da smo, u vjenoj borbi izmeu Dobra i Zla, mi na strani
Dobra. Razumije? A ne nekakvi Demoni zla. Kako ti je samo takva budalatina pala na pamet?" ljuti se Davor. "Dobro
ime, Roki, dobro ime nam treba."
"Dobri hrvatski vojnici!" bubnu Roki.
"Ne valja", kae Davor, "fali malo poezije u tome."
"Bijele strijele", javi se tada Barbara.
"Bijele strijele!" viknu Roki ushieno.
"E, jebi ga", kae Davor. "Moemo se isto tako zvat i Crveni koralji! Nego, sluaj ovamo..." veli on uzvieno. "Sveti
ratnici!"
"Sveti ratnici", ponovi Roki oduevljeno. "Sveti ratnici Hrvatske!"
"Ne dolazi u obzir", ree Tata, "to ima istu skraenicu ko i Socijalistika Republika Hrvatska. Dosta je Sveti ratnici. Jebi
ga, kad kae 'sveti ratnici' odmah ti je jasno da se radi o Hrvatima."
"Sveti ratnici!" viknu Roki ustajui pobjedniki podignutih ruku. Studenti i novinari, slikari kojima se boja uvukla pod
nokte, dreavo odjeveni raveri i osobenjaci zapanjeno ga gledaju.
"Onaj tvoj prijatelj", kazat e Barbara te noi, "je predivna osoba."
"Misli?" veli Davor.
"Ima jako lijepu svijetlozelenu auru."
"Hoe da ti liznem macu?"
"Mmm."
Davor se uvlai pod plahtu, ljubi joj krilo, otre mu kovrdice ulaze u nos i to ga smeta.
"I ti e zbilja poi s njim?" kae Barbara u neko doba.
"S kim i kamo?"
"Pa s Rokijem... Osveivati se Srbima i ratnim profiterima?"
"Poi u u pizdu materinu!" kae Davor najednom bijesno. I sam se zaudio tom bijesu u sebi. "Barbi, on je lud!
Uasno je, ali valja biti iskren on je lud", veli momak sada smirenije. "Ne znam je li takav bio prije rata, ali sada je
lud ko kupus i bolje ga je izbjegavati."
"Svejedno, ima krasnu auru", ree Barbara sjetno.
4.
Mirko je pogledao krunicu objeenu o retrovizor pa sebe u retrovizoru. Nasmijeio se. Bio je negdje u Lici. Unato
srpnju, bilo je svjee ovdje. Hladan je vjetar ulazio kroz prozor auta, no priroda je bila prelijepa. Pod zelenim svodom
kronji visokih bukava, vitkog drvea to je raslo iz naslaga trulog lia kroz koje su ponegdje provirivali bijeli klobuk
gljive ili krunica ciklame, bilo je polumrano. Casak kasnije cesta bi izbila izmeu livada posutih utim cvjetovima
maslaka, gdje se u daljini plavio Velebit s bijelim kapicama snijega na vrhovima, i odjednom bi sve postalo svijetlo i
nekako toplije. Mirko je bio sretan i trubio je kravama, jednoj to je pasla stranjicom okrenuta cesti viknuo je "Mrdni
guzu!" Valjda nenaviknute da im se ljudi javljaju, krave uglavnom nisu dizale njuke iz trave.
"Utipak!" viknuo je Mirko ushieno u hotelu u kojemu se zaustavio da objeduje. "Imate utipke! Domae utipke!"
ustanovio je oduevljeno irei ruke. Mrava konobarica, koju je upravo bio pregazio stampedo vicarskih
hodoasnika u Meugorje, srameljivo se nasmijeila otkrivajui karijesom dobrano naete prednje zube. "Donesite
mi naravni s gljivama, pomfrit i graak, salatu od rajice, pivo... Koje pivo imate?"
"Oujsko."
"Samo oujsko?"
"Samo oujsko."
"Odlino, donesite mi onda jedno, moje omiljeno oujsko pivo, a kasnije, kada sve fino smaem, kruhom obriem
tanjur i poliem prstie, molim vas duplu kavu s mlijekom, au vode i dva"... da naglasi tu koliinu Mirko podignu

uvis kaiprst i srednjak kao da na nekom sastanku trai rije... "dva domaa utipka s marmeladom od ipka. Kako se
to krasno rimuje", primjeti on, "utipka ipka!"
Konobarica se jo jednom osmjehnu i na svojim tankim noicama, koje su pomalo tuno izgledale ispod umrljane
tamnocrvene suknje, ode u kuhinju.
Poslije objeda Mirko se zadovoljno spustio u naslon, malo skliznuo u stolici, zapalio cigaretu i zabacio glavu putajui
dim prema stropu. Zurei u pranjave i poutjele pravokutne lustere s dugim neonkama osjeao je kako se napetost
povlai iz njega kao val kad se povue niz uglaan pijesak. Treperava radost pomalo se gasila u spokoju.
"Mirko ti si jeba", proaptao je posve nesvjesno. "Ti si jeba. Starfucker."
Sve, sve, sve, sve je dobro ispalo! O, Isuse! Kako je sve dobro ispalo! Najprije na hrvatsko slovenskoj granici pa
onda u Sentilju:
"Dokumente molim... Imate li to za prijavit."
"Nita."
"Idete u oping", kazao je carinik sveznalica podsmjeljivo, a Mirko je kimnuo glavom tjeskobno se nakezivi.
Ljubiasti tambilj tresnuo je u njegovu putovnicu i on je bio u Austriji. Uskoro potom u Grazu. Lako je naao gotovo
potpuno opustjelo parkiralite. Osim crvene vedre uz koju je bio njegov ovjek, na golemom asfaltiranom platou
veliine dvaju nogometnih igralita moglo je biti najvie dvadeset auta. S plavom kosom poeljanom uz tjeme i
skupljenom na potiljku, pomno ureene svijetle brade, u majici na pruge i modrim kratkim hlaama, tip je pio pivo iz
limenke. Jedna je limenka ve bila zguvana na tlu, dok su etiri u razderanom najlonskom omotu jo stajale na haubi
vedre.
"Dolazim iz Hrvatske", kazao je Mirko spustivi prozor. "alje me Frane." Tip je ravnoduno zurio u njega. "Frane
Konj", objasnio je Mirko. "Konj... Konj, Frane Konj."
"Konj?" napokon je kazao ovjek s plavom bradom.
"Da."
"Konj s horsom", rekao je nasmijavi se, i Mirko je definitivno znao da razgovara s pravim.
Traio je od Mirka da ga slijedi u autu, upravo kao to je to prije nekoliko dana i lihvar traio. Mirko sam ne bi znao
nai to mjesto, petnaestak, moda i dvadeset kilometara od grada. Kao da se naao u njemakoj TVsapunici: bijelo
obojena vila s vratima, prozorima i balkonskim ogradama od tamna rezbarenog drva, s puno srcolikih rupa. Rua
penjaica na fasadi, kamin od crvene cigle u vrtu i staza od kamenih ploa do njega. Travnjak na kojemu je usnuo
irski seter. Plavi mukarac s kosom svezanom u rep traio je od Mirka da ostavi otvoren auto.
Na trosjedu presvuenom jarkocrvenom koom, jarkocrvenom kao da ga je netko umoio u lak za nokte, u prostranoj
i svijetloj dnevnoj sobi, umrkujui kokain s niskog stoia s mjedenim nogama i ploom od crnog stakla, primio ga je
mukarac neobino nizak i crnomanjast (Ciganin moda?) u kariranoj koulji kratkih rukava. Mirko se zapanjio kad se
ovaj poe eati po okruglom dlakavom stomaku. Bio je samo u gaama. Bijelim pamunim gaama! Noge su mu bile
kratke, crne i dlakave, bio je bos.
"Ja sam Wittgenstein!" kazao je ustro pruajui ruku.
"Mirko."
"Moja prabaka je bila Hrvatica", kazao je mali.
"Zbilja?"
"Iz Karlovca. Moj pradjed je tamo slubovao. On je bio asnik. Sto ete popiti?"
"Bilo to?"
"Mogu li vas ponuditi...?" upitao je diler pokazujui na stol s prugicama kokaina." "Ne bih, hvala." "Cbivas?" "Moe."
Potojn su obojica sjeli i neko vrijeme utei pijuckali. Izvana se ula prskalica za travu i hihot neke ene. Na stalku u
uglu sobe, u etvrtastoj posudi od stakla na pijesku je leao nekakav golemi runi guter. Mirko je najprije pomislio
da je ivotinja mrtva i preparirana, a onda reptil otvori oi i to ga malo ak i uplai.
"Jeste li gledali Basic instincP." upita debeljko iznenada.
"Molim?" zaudi se Mirko.
"Basic lnstinct sa Sharon Stone?"

"Nisam."
"Sharon Stone", veli debeli zadovoljno, "ta se dobro jebe."
Sada ponovno ute. Runi guter sav od naborane sive koe, s bodljama na hrptu, ponovno je zatvorio oi. ena koja
se hihotala sada pjeva neku pjesmu u kojoj se u refrenu valjda dvadeset puta ponavlja stih "mi smo djeca Alpa".
Prolo je moda cijelih pet minuta prije nego se diler ponovno oglasio:
"Vas se ne sjeam. Novi ste u ovome poslu?"
"Ne mogu vam priati o tome", kae Mirko.
"Okej", sloi se Wittgenstein, "o emu se ne moe govoriti o tome je bolje utjeti."
Tada se na vratima pojavio tip s bradom.
"Okej?" upita Wittgenstein. Plavi kimnu glavom. Wittgenstein onda ode iz sobe pa se nakon minute ili dvije vrati i
spusti na stol pred Mirka neseser. Nikakvu aktovku s poslaganim svenjevima novanica, kako se to dade vidjeti u
filmovima i kako je Mirko oekivao, ve neseser, torbicu u kojoj se nosi pribor za osobnu higijenu, od plastike, runu
svijetlozelenu torbicu s naslikanim potonicama i patentnim zatvaraem na vrhu. Taj predmet nije ak ni nov. Mirko
se zapilji u njega.
"Zar neete pogledati?" upita diler napokon.
Mirko, vie stoga to se to oekivalo od njega nego od znatielje, povue zatvara i ugleda nekoliko svenjeva
novanica od po tisuu maraka naguranih u neseser. Negdje duboko u sebi osjeti potmuli bijes zbog tolikog novca i
ljudi koji ga posjeduju, ali nita ne kaza. Nezainteresirano, kao da se u neseseru nalazi neija raupana etkica za
zube, pasta i ampon, zatvori torbicu i pogleda dvojicu Austrijanaca.
"To je to?" kaza on.
"To je to", potvrdi Austrijanac.
"To je to", pomisli Mirko ispijajui zadnji gutljaj kave. Nakon tko zna koliko tjeskobnih noi s uasnim snovima, noi u
kojima, ustravljen od batinaa, uope nije mogao usnuti, sino je u jednome motelu prvi put spavao vrsto i duboko.
Probudio se teak kao medvjed tek u jedanaest i onda izleavao do podne. Osjetivi miris iste posteljine u jednome
je asu zajecao od sree.
Sada mu vie nitko nita ne moe. Odnijet e sutra Frani Konju njegov prljavi novac i onda neka ga pusti. Nekako e
ponovno urediti restoran, ono bi moglo biti posve dobro mjesto. Moda bi osim jela po narudbi mogao uvesti i
dnevnu ponudu marendi. Ne valja biti previe ekskluzivan, ne isplati se. est mjeseci bit e dovoljno da vrati dug. Sve
bi opet moglo biti dobro. Sve bi moglo biti dobro. Seejou later aligator... Sutradan u isto vrijeme Barbara e na
trosjedu sjediti podvijenih nogu i itati. Davor se upravo istuirao, vezao runik oko pasa pa se kezi u ogledalo u
kupaonici. Malim karicama pokuava oiati dlaice u nosu, ali ga zbunjuje to to je u odrazu lijeva strana na desnoj,
a desna na lijevoj. Nikako da uhvati dlaku izmeu noica. Naposljetku ugleda Barbarinu pincetu na porculanskoj
polici ispod zrcala pa odusta od sisanja i puno uspjenije stade cupkati dlake. Nije da je bezbolno kada istrgne
dlaicu iz korijena, ali je bol gotovo ugodna. Zvoni telefon.
"Javi se, ja sam zauzet!" vie Davor.
Telefon zazvoni jo dva puta.
"Barbi, javi se!"
Djevojka se, meutim, ne javlja, zvonjava ne prestaje.
"Barbara, pizda mu materina!" viknu Davor pa bijesno baci pincetu u umivaonik, ode u dnevnu sobu i dignu
slualicu. "Molim?!"
"Sveti ratnici napadaju", zau se posve tiho, zavjerenikim aptom.
"O, Roki, ti si. to je s tobom?" kaza Davor gledajui Barbaru koja se ispruila na trosjedu i gledajui pod obrve
zabijelila oima. Kao da je, boemiprosti, odapela.
"Sveti ratnici napadaju", proape ponovno Roki. "Gdje napadaju, koji ti je kurac?"
"Borbeni zadatak: napad i unitenje ugostiteljskog objekta 'Afrodita'; vlasnika ubiti...", izgovori Roki slubeno. "Roki,
nemoj se zajebavat!"

"...Vrijeme izvrenja zadatka: petnaest, nula, nula. Postupi po zapovijedi!"


I tu se veza prekinu.
"Roki!... Roki!..." vikao je Davor besmisleno. Barbara se prenu.
"Sta je bilo?"
"Kurac! Roki, onaj luak to si ga upoznala prije tri dana, sad je odluio napast kafi nekog tipa. Nekakva 'Afrodita'.
Koliko je sati?"
"Tri manje dvadeset."
"U kurac, hitno moram oti tamo! Jebo mu ja mater, ubit e nekoga!" zavapi Davor zvani Tata.
5.
Vru je dan, svijet je objedovao i pozaspao. Na prostirkama od rasloenih kartonskih kutija, u hladu krljavih stabala
uz cestu zaspali su i prodavai lubenica. Semafori nad pustim ulicama svijetle za svoj raun, uje se sirena nekog
ambulantnog ili moda vatrogasnog vozila.
"Evo ga, to je moj ovjek!" dreknu Frane Konj. "To je moj ovjek! Molim vas lijepo, pljesak za moga ovjeka!" vie on
ustajui sa stolice i aplaudirajui podignutim rukama kao da je u "Afroditu" uao strijelac pobjednikog gola u finalu
Svjetskog prvenstva u nogometu. Jedan konobar mjeri koliine pia u bocama iznad anka, drugi unosi brojke u
biljenicu, a Zdena i onaj njegov krezubi prijatelj za jednim stolom igraju jamb.
"Sta je ovo?" buni se Frane. "Rekao sam 'Pljesak za moga ovjeka! Ajmo, svi na noge!" Konobari tada ostavie posao i
stadoe pljeskati, a Frane pokretima ruku pokaza dvojici batinaa da ustanu pa se i oni nevoljko pridruuju ushitu.
Mirko stoji na vratima s malom sportskom torbicom na ramenu i smijei se premda je odluio biti ozbiljan.
"Dosta je!" viknu sada Frane Konj i aplauz prestade. "Vas dvojica ste slobodni, vratite se u pet", kae on konobarima.
"Ajmo, za minutu da ste vani!... Zdena, zakljuaj vrata, a ti Mirko doi ovamo. Sjedi ovdje kraj mene."
Mirko prilazi i sjeda, sportsku torbu sputa na stol. Onda izvadi rubac iz depa i otre znojno elo pa se jo jedanput
srameljivo nasmijei lihvaru koji ga gotovo zaljubljeno gleda. "Vrue", kae Konj. Mirko kimnu glavom.
"Zvao sam sino Wittgensteina, on mi je kazao da je sve bilo u redu. Ti nisi imao nikakvih problema na povratku?"
"Nita. Sve je bilo okej."
"Ti si bog!" veli Frane ushieno. "Ti si bog!... On je bog!" objasni lihvar Zdeni i krezubome, koji su se smjestili za
susjednim stolom. "Reci mi, ta e popit?" "Neki sok", veli Mirko. "Nevene, donesi mu neki sok!" "S dosta leda",
zamoli Mirko.
"S dosta leda!" zadera se Frane Konj. "Nego, priaj mi, kako te Wittgenstein doekao. Jesi li ruao kod njega." "Popili
smo pie", kae Mirko.
"Pie?" kae Konj saalno. "Joj, Witti je nepopravljiv. Zna, ja njega znam, brat bratu, petnaest godina, nema ta
nismo zajedno proli. U tih petnaest godina ja sam njemu, neu ti lagat, najmanje petsto puta platio ruak. Zna li
koliko je puta on mene poastio. Ajde reci, ta misli koliko je puta on meni platio ruak?" "Sto puta", bubnu Mirko.
"Triput", ree Konj alosno. "Triput. Jebi ga, vabo je to." "Austvijanac", ispravi ga Neven.
"To je isto", veli Frane. "Oprosti, nestrpljiv sam, je li to lova?" upita on pokazujui na torbu. Mirko kimnu glavom pa
otvori torbu i iz nje izvadi neseser to ga je donio iz Austrije.
"Stavio sam u torbu, bilo mi je nezgodno nosit ovako", objasni on pruajui neseser. "Evo ti, nita nisam dirao, kako
sam dobio, tako sad tebi dajem. Poto kupio poto prodao." Lihvar bojaljivo uze svijetlozelenu plastinu torbicu s
naslikanim potonicama, otvori je i izvadi svenjeve novanica, prebroji ih na brzinu i prelista kao to se listaju pilovi
igraih karata. Onda poljubi jednoga.
"Bravo, Mirko! Bravisimo! Ti si moj najbolji ovjek! Znam, znam, ne mora mi nita objanjavat ovo je bila samo
epizoda za tebe, tvoje pravo ja je jedan rasni ugostitelj, jedan prvorazredni vlasnik restorana, ali, ako ti ikad padne na
pamet da promijeni zanimanje, volio bih da zna: moja vrata su ti uvijek otvorena. Meni trebaju takvi ljudi. Jednog
takvog ovjeka ko to si ti ja bih zlatom plaao. Plaao bih te bolje nego sebe."
Netko sada cima kvaku na ulaznim vratima, htio bi ui. Nekako nesvjesno, svi se pritajie, kao da ih je netko zatekao u
neem nedoputenom. Onaj pred vratima ne odustaje.

"Zatvoveno je!" odvai se napokon viknuti mali krezubi mafija.


Onaj vani sada je, vjerojatno ramenom, stao udarati u vrata. "Majmune, zatvoreno je, odjebi!" prodera se Frane
Konj. "Zdena, vidi ko je, iupaj mu ui i nabij mu ih u guzicu."
Gnjavator pred vratima tada ispali kratak rafal u bravu i nogom razvali vrata. Prsimice se baca unutra, otkotrlja se u
stranu i brzo ustaje. Odjeven u uniformu, lica zamrenog kao da se namazao crnom kremom za cipele, on ima kratku
strojnicu u jednoj ruci, dok drugom upravo izvlai pitolj zataknut za opasa na leima.
"Pika vam materina, da se nitko nije pomakao!" zadere se Roki uperivi obje cijevi u trojicu mafijaa i nevoljnog
ugostitelja. "Prvi koji se pomakne istog trena e dobit metak u glavu! Je li jasno?!"
Krezubi Neven, Frane Konj i Mirko ustravljeni sjede, dok Zdena, koji je po Franinu nalogu krenuo provjeriti tko je pred
vratima, stoji postrani. Prolaze sekunde, uasno duge sekunde. Vjetar, koji se iznenada pojavio niotkud, unio je sitan
kovitlac praine, lia i opuaka kroz otvorena vrata u kafi. Iz daljine se uje buka grada i pakleno je vrue.
"Koji je ovo kurac?" prozbori napokon Frane Konj.
"Sveti ratnici!" kae Roki ponosno.
"Koji kurevi ratnici, pa ti si sam."
Roki je malo zateen. Franin je zakljuak nagrizao njegovu sigurnost, oduzeo mu dio prednosti koju je stekao svojim
upadom i orujem u rukama.
"Kurac sam sam, moji ljudi su rasporeeni oko kafia", kae on vidno zbunjen.
"Seve", veli Neven prezirno.
Sveti se ratnik sada razbjesni, podie strojnicu i ispali rafal u ank. Pucnjava strahotno odjeknu u golemom prostoru.
uje se kako praskaju boce, zveket razbijenih zrcala, ahure to poskakuju na mramornome podu. Frane, Mirko i
dvojica batinaa skau na pod. Mirko otpuza do jednoga separea ozidanog crvenom ciglom, a Frane je zalegao iza
duguljastog betonskog pitara s izljevenim ukrasima i umjetnim fikusima usaenim u treset.
"Sta je, pike?!" dere se Roki u jezovitoj tiini koja je nastupila po njegovom divljanju. "Frka, je li? Gusto?!... Ostale su
vam pare ovdje na stolu!... Ali, boli vas kurac sada za pare sada treba guzu spaavat!... Pizda vam materina lopovska!
Tako ste uvali guzice i onda kada smo mi ginuli ko krave u klaonici!"
"Jebote, pa ti nisi poginuo!" pobuni se Frane Konj iza svojega fikusa.
"Nisam poginuo, ali sam ostao invalid!"
"Bome jesi", proape Frane.
"ta kae?!"
"Nita. Nita nisam rekao."
"I bolje ti je. Bolje ti je da uti. to bude manje govorio, due e ivit."
Na nekoliko trenutaka svi su uutjeli. Neven se puui na laktovima primie anku, a Mirko razmilja da se nekako
iskrade do zahoda i mugne kroz prozor.
"Oprosti, smijem li upitati koja je svrha tvojega posjeta?" kae Frane Konj slatko.
"Osveta!" veli Roki tvrdo. "Osveta svih onih Hrvata koji su poloili svoje mlade ivote na oltar domovine."
"Ali ja imam Spomenicu domovinskog rata", kae Frane.
"Ja je nemam", odgovara mu Roki.
"Birokracija", veli Konj alosno. "Moda te nema u kompjutoru?"
"Jebo te kompjutor, da te jebo kompjutor!" bjesni Roki. "ta je vanije: bit u kompjutoru ili bit na bojitu? Sta je
vanije?!"
"Pa normalno da je vanije bit na bojitu", sloi se Frane.
"Roki, kakav je ovo cirkus?" upita Davor koji se u tom asu pojavio s Barbarom na vratima.
"Tata, doao si!"
"U pizdu materinu, sjebo si ovjeku bravu!" ree Tata ne obazirui se na suborca, toboe zamiljeno gledajui tetu
koju je Roki napravio svojim ulaskom u "Afroditu". Kao da hoe odvui Rokijevu panju na drugu stranu. "Pucao si u
vrata?!" udi se Davor. "Brava plus vrata to ti je najmanje dva soma maraka tete. Pajdo moj, ti si totalno lud..."

"Tata, pusti sad bravu i vrata, jebala te i brava i vrata", ne da se Roki. "Jesi li ponio oruje?"
"Kakvo oruje? Ja ti nemam oruja, razduio sam se kada sam se skidao."
"Evo ti pitolj. Uzmi pitolj, ja imam bombu." "Roki!" javi se Frane Konj. "Zove se Roki, je li?..." "Ti tamo umukni!"
viknu Roki. "Da te nisam uo... Tata, uzmi pitolj."
Tata uzima pitolj, Roki skida bombu s petljice na prsima. "Koga si to poveo sa sobom?" kae on pokazujui na
Barbaru.
"Barbaru", veli Davor zbunjeno. "S njom sam te upoznao prije neku veer."
"S njom me nisi upoznao!" kae Roki nervozno. "Tata, neto mi muti. Lae mi, Tata!"
"Roki, ne budi lud, s njom si u utorak naveer sjedio u kafiu!"
"Jebe me, Tata, nisi bio s ovom enskom. Jebe me u zdrav mozak! Nisam to oekivao od tebe. Kad me ova gamad
zajebava, to jo mogu i razumjet. Ali kada me ti izda... Ubit u te, Tata!" zavapi Roki okreui strojnicu prema
Davoru.
"Stani!" viknu tada Barbara. "Stani malo, sjetila sam se."
Djevojka s lea smaknu svoj ruksak od crvena nepromoiva platna, ruksak s uivenim znakom yina i yanga, otvori ga
hitro i izvadi plavu periku iz njega. Namjesti je na glavu.
"Je li sad u redu?" kae ona.
Roki je gleda dugo i sumnjiavo.
"Tata, oprosti. Oprosti to sam posumnjao u tebe", veli on pokajniki. "Zna kako je, u borbi je ovjek napet. Hoe li
mi moi oprostiti?"
"Sve je okej, Roki. Smiri se, sve je okej", kae Tata.
Krezubi je Neven u tom asu, u strahu da ga se ne uje, grizui donju usnu onim patrljcima od zuba u gornjoj eljusti,
izvlaio kalanjikov skriven iza gajbi pia u ormariu pod ankom. Razbijeno dno neke etvrtaste smee boce,
vjerojatno od viskija, bilo mu se zabolo u nadlakticu i sada
ga je boljelo ko vrag, iz rane se cijedila krv. Otkaio je okvir s mecima, provjerio je li pun i zakaio ga na puku. Onda
je ponovno zavukao ruku iza gajbi, izvukao golemi kromirani revolver i dodao ga Zdeni. U daljini se tada zaue
sirene. Puno sirena iji su se tonovi mijeali i bivali sve blii. Svi se pritajie i Zdena i Neven i Mirko, Frane Konj,
Barbara, Roki i Davor. Mirko najvie. Piljio je u vrata WCa skupljajui hrabrost da skoi na noge i pobjegne tamo.
Frane Konj je mislio kako je ba nezgodno da su mu papirii i duhan za motanje ostali na stolu.
Policijski su se auti, tko zna koliko njih, parkirali pred "Afroditom". Sirene su sada umukle, uje se lupa vrata, koraci,
kljocanje oruja, naposljetku metalan glas iz megafona:
"Policijske snage su opkolile lokal, izaite s podignutim rukama! Ponavljam: policijske snage su opkolile lokal, izaite
s podignutim rukama!"
"Hvala kurcu", javi se Frane Konj iza betonskog pitara. "Ve mi je dopizdilo leat ovdje."
"Tiina!" viknu Roki. "Nitko nee iv iza. Sve u vas poubijat, mater vam jebem etniku!"
"Ajde ne seri", kae Konj, "vidi da je policija dola."
"Boli me kurac za policiju", ree Roki ivano. "Sve su to etnici, ubrad koja je pila kavice dok smo mi krvarili. Da je
to prava policija, da su to pravi ljudi, oni bi tebe davno ukokali i ne bi ja morao dolazit."
"Ajde, prijatelju, nemoj zajebavat", veli Frane. "Pun mi te je kurac vie. To to si mi napravio deset, a moda i
dvadeset tisua maraka tete u lokalu jo bih ti mogao i oprostit, ali sad me pusti na miru."
"Policijske snage su opkolile lokal, izaite s podignutim rukama!" javi se ponovno onaj metalni glas. "Policijske snage
su opkolile lokal, izaite s podignutim rukama!"
"Roki", veli Davor zvani Tata. "Roki, moda bismo ipak trebali prekinuti s ovim. ovjee, sranje je. Jo bi netko mogao
i poginut."
"Tata, ne mogu", zavapi Roki slomljenim glasom. "Ne mogu. Ne mogu ja protiv sebe, protiv svih onih ljudi koji su bili
s nama u rovovima. Sjea li se, Tata?"
"U Zagori na izvoru rijeke Cikoleee...", zapjeva tada Davor tiho.

"...Stala braa da obrane nae domove"', prihvati Roki.


"Stala braa da obrane nae domove",
pjevaju Davor i Roki gromko i uznosito. Roki poinje plakati, a suze mu cure niz obraze i peru crnu kremu kojom mu
je namreno lice. Iza umjetnog fikusa sada pjeva i Frane Konj. Zdena i Neven ne pjevaju. ue iza anka, jedan je
ubacio metak u cijev kalanjikova i namjestio na rafalnu paljbu, drugi napinje kokot revolvera.
Stoji Hrvat do Hrvata mi smo braa svi,
Neete u Cavoglave dok smo ivi mi,
Neete u Cavoglave dok smo Uvi mi.
U tom trenutku Mirko, ve izbezumljen od premiljanja, ustaje i bezglavo tri onih nekoliko koraka do toaleta. Roki
instinktivno podie strojnicu i puca. Vlasnik restorana "Krokodil" pada presjeen rafalom.
Osjetivi da je pravo vrijeme za napad, Zdena ustaje i puca u Rokija, ovome ispada strojnica iz ruku. Davor puca u
Zdenu i on, s metkom u glavi, pada na kasu uza zid iza anka.
S velikom krvavom mrljom na ramenu Roki izvlai osigura iz rune granate. Tada iza anka ustaje krezubi Neven i
ispaljuje rafal po dvojici Svetih ratnika. Davor osjeti vruinu u trbuhu i prsima, a Roki, tren prije nego to e pasti i
okonati svoje bivovanje u ovoj dolini suza, baca bombu. Bomba, baena iz ruke kojoj je nedostajalo zamaha, pada u
betonski pitar s umjetnim fikusima.
"Adieu", proape Frane Konj.
Strahovita eksplozija smrskala je sva stakla na prozorima kafia u koji su jo do juer dolazili obrtnici, verceri,
nogometai, visoki asnici, odvjetnici i manekenke.
"Ubaci suzavac unutra!" dere se neki policajac. "Ubaci suzavac!
epilog
"Sranje", veli inspektor Petar Vidak briui maramicom naoale. "Od ovoga e se i patologu okrenut eludac."
"Ima li tko iv?" pita njegov kolega Andrija Rimac.
"Zaudio bi se, ali ima" kae Vidak.
Po mramornom je podu "Afrodite" rasuto slomljeno staklo, ahure i crna zemlja, zidovi izbueni mecima, svud
uokolo krv.
"Jo ih nismo identificirali", kae Vidak. "Za sada je poprilino pouzdano da je onaj tamo to je pokriven zemljom
vlasnik lokala, Frane Mareti. ini se da je bomba eksplodirala na manje od pola metra od njega"
"Uuu!" veli inspektor Rimac stresavi se od uasa.
"Za druge jo ne znamo koji su. Ovaj nii od ove dvojice to lee pred vratima je iv i, tko zna, moda se i izvue.
Ovome krupnom nema spasa... Onaj tamo pred vratima WCa ima metak u kraljenici i, ako bude imao sree, ostat e
nepokretan. Mislim, djelomino e ostat nepokretan. Ona dvojica iza anka, meutim, ostali su nepokretni potpuno i
zauvijek. Ne bih ti preporuivao da ih ide gledati: jedan je dobio metak u oko, a drugome su one male kuglice iz
'kinderjaja' samljele facu."
"Majko Isusova."
"efe, ovdje je jedna enska iva!" dere se panino jedan policajac sa skroz drugog kraja "Afrodite".
"iva!?"
"Puls joj se slabo osjea, ali ne die."
"Zovi bolniare, kai im da imamo jo jednoga ranjenika", vie Rimac. "Gdje je enska dobila metak?"
"Nemam pojma, ne vidim ranu."
"Kako ne vidi ranu, jebem li te orava."
"Jebi ga, ne vidim."
"Nemoj psovat!"
Nekoliko minuta kasnije Barbara je leala u ambulantnim kolima pokrivena plahtom preko glave. Kola su s upaljenom
sirenom jurila ulicama koje su se u kasno popodne pomalo poele puniti autima. Jedan ju je bolniar otkrio
pokazujui drugome:
"Pogledaj koje sise enska ima."

"Stvarno, trofejni primjerci", zadivi se drugi. "teta cure."


"Ja ba i ne volim plavue", kae prvi bolniar.
"A meni, vidi, nisu mrske", veli drugi.
Ostavili su je moda tek jednu minutu samu da lei na prijamnom odjelu bolnice i ona je kao pravi jogin, kao onaj
njezin guru, predsjednik The European Association ofYogie Flyers, prestala s meditacijom i ponovno poela disati, a
njezino je srce stalo jae pumpati krv. Onda je skinula plavu vlasulju, odjenula jedan plavi bolniki ogrta s vjealice,
izala iz bolnice i nestala u plavom sumraku. U crvenom ruksaku s uivenim znakom yina i yanga nosila je neseser s
plavim potonicama i esto tisua njemakih maraka.

Zaboravio sam gdje sam parkirao


Vrelo srpanjsko popodne, jedan sat, cijelu no i jutro padala je kia. Sada uasno isparava. Plonik se osuio i Goga
iznosi stolove na tekat. Kafi u kojemu ona radi zove se "Cairo". Goga je u dugoj ruiastoj majici na kojoj u visini
grudi, preko dvije naslikane srebrne ruke, crnim stoji napisano "Don't touch".
Mukarac u odrezanim trapericama i modrim platnenim tenisicama, tridesetih godina, neobrijan, u kariranoj koulji
kratkih rukava kazao joj je dobar dan, uao u mranu unutranjost kafia i sjeo za ank. Goga se ljuti:
"Zar ne moete saekati pet minuta?"
"Mogu", kae tip neoekivano jednostavno. Goga vie ne zna to bi rekla.
"Izvolite?" veli nakon nekoliko minuta perui ruke nad sudoperom.
"Jednu borovnicu s puuuuno leda."
"Puuuuno leda", ponovi Goga smijeei se.
"Vrue."
Upalila je ventilator na anku, za njegovu reetku vezane vrpce od sjajnog papira nervozno su zaleprale. Negdje u
susjedstvu ulo se kao da netko vue ormar po podu, a mukarac je otpio gutljaj soka i izvadio vreicu duhana za
motanje.
"Smotaj i meni", rekla je Goga.
Signal Geofizikog zavoda oznaio je petnaest sati i poele su vijesti. Tip je naruio drugu borovnicu i otiao u WC. U
kafi su ula dva tipa u bijelim kombinezonima zamrljanima bojom. U etiri i po, kod etvrte borovnice, Goga je
saznala da se mukarac s dugom kosom skupljenom u rep zove Kreimir.
"Bole me oi", kazala je. "Navikavam se na lee. Jesi li primijetio da imam lee?"
"Ne."
"Lagano su zeleno nijansirane", veli Goga unosei se Kreimiru u lice preko anka. Jel da su dobre?"
"Tvrde ili meke?"
"Meke."
"Daj mi jo jednu borovnicu."
"Da ti ne nakodi", kae Goga. "Ako ti nakodi, popij jedan pelinkovac."
Jedan se par dugo ljubio za visokim stolom u oku. Kreimir je uo odlomke njihova zaljubljenog razgovora i bilo mu
je neugodno zbog toga. Bio je gotovo bijesan.
"Pojest e je!" kazala je Goga. "Molim?" upitao je Kreo odsutno.
"Pogledaj kako je ljubi. Progutat e je ko zmija jaje... Jesi li ikad vidio kako zmija guta jaje?"
"Uivo?!" "Na televiziji."
"Ja mislim da jesam... Zapravo, sto posto jesam, samo se
vie ne sjeam kad."
"To je strano", kazala je Goga stresavi se od jeze.
Moglo je biti osam sati kada se negdje daleko ula vatrogasna sirena. Kafi je bio pust, Kreimir se igrao na fliperu
koji je jako star i zove se "Flash Gordon". Tek povremeno, priala je Goga Kreimiru, netko zaigra na tom stroju, tako
da bi ga vlasnik najradije nekome utrapio.

Natoila je sebi deci soka od grejpa, napustila ank i gledala kako Sizif u kutu nervozno zuri u srebrnu kuglu.
"Jebem ti mater, da ti jebem mater!" zaurlao je u jednom asu.
"I ja tako uvijek popizdim", kazala je konobarica suutno. "to ti je to na koulji?"
"to?"
"Ima nekakvu fleku na prsima... Evo, ovdje. Vidi? Kao da je krv... Evo ti ovdje jo jedne."
"Valjda od brijanja. Ako je novi ilet, redovito se poreem."
"Ja brijem noge", veli cura. "To mi je drae od depiliranja."
Kreimir uti, malo je mrzovoljan.
"Blago vama", kae Goga.
"Kome?"
"Pa mukarcima. Vi ne brijete noge."
Kreo je ubacio novu kuglu.
"Ajde pusti me jednu partiju", rekla je Goga.
Samo je dvaput nespretno i panino zakaila kuglu palicama, trei se put ona sjurila u utrobu stroja prije nego to je
uope stigla reagirati. Zamahnula je kao da e akom tresnuti staklenu plou i zaustavila se centimetar iznad nje.
"Sranje", kazao je Kreimir. "Sranje", sloila se Goga.
"Pusti da ti pokaem", rekao je mukarac i prije nego se cura snala stao joj iza lea. Stavio je ruke na njezine ruke na
fliperu.
"Ajmo sad skupa", ree zategnuvi oprugu koja je katapultirala kuglu u igru. Dlanovi su mu bili topli i znojni, osjetila
je Goga.
"Hopla!" viknuo je zadovoljno nakon to je uspio spasiti jednu loptu. "Jesi li vidila ovo nekad? Zna li kako se ovo
zove?"
"Kako?"
"Ovo su ti kare. Ciste kare."
Goga je osjeala kako je Kreimir gura bokovima naprijed. Svi na svijetu bokovima guraju fliper, ali se Goga svejedno
u jednome trenu opustila i plaljivo naslonila svoj potiljak na njegove grudi odostraga. Poljubio ju je u kosu iznad
uha. Kroz vrata se vidjela no bez mjeseine.
"Nagradna igra", kazao je Kreo.
"Molim?"
"Osvojila si nagradnu igru."
"Misli?"
Moda cijeli sat stiskali su se pored flipera. U jednom ju je trenu on podigao, posjeo na staklenu plou i primio za
koljena odozdo.
"Ti bi me evio?" proaptala je cura. "Bi li me ti evio?" "Aha."
"Neemo ovdje", rekla je Goga odjednom iznenaujue trijezno.
"Idemo kod mene", rekao je Kreimir. "Moramo najprije do robne kue, tamo sam ostavio auto."
No je, kako smo rekli, bila bez mjeseine. Topla. Goga je ostavila pranje poda i WCa za sutra ujutro i zakljuala
"Cairo". Pripila se rukama oko pasa uz Kreimira. Svako malo su se zaustavljali i ljubili.
"Zna koju pjesmu volim", kazao je Kreimir. "Moon river".
"Nemam pojma. Kako to ide?"
"Moon river, na, na, na, na, na..."
"Je, znam koja je to stvar. To je stara stvar."
Proli su pored tipa koji je zurio u osvijetljeni prozor iznad sebe i vikao "Zoke! Zoke, znam da si doma!" Promakli su
pored kurve koja je na loem engleskom razgovarala s muterijom. Iz mraka se ulo samo pljuskanje vode u fontani u
parku. Na parkiralitu kod robne kue Kreimir se zbunjeno osvrtao.
"Jebem ti", kae on.
"Staje?"

"Zaboravio sam gdje sam parkirao."


"Doi da te poljubim", rekla je Goga. Poljubila ga je u usta i ugrizla za vrat. "Strano mi se svia", kae ona.
"Zaboravio sam gdje sam parkirao."
"Kakav auto ima?"
"Bijeli BMW Star je jako."
"I ne vidi ga?"
"Moda je na parkiralitu kod trnice?"
Iznad zgrada je sijevnulo, tren poslije zagrmjelo, ali je ostalo jednako toplo i suho cijele noi. U svojim sobama
gimnazijalke su uvrtale pramenove, Kreimir i Goga penjali su se strmom ulicom do pazara.
"Zna", rekla je Goga tiho, "bilo mi je malo krivo kad je Miljenko Smoje umro. Jebote, Malo misto, Velo Misto pa s
tim smo odrasli!"
"Stari je bio jeba", veli Kreo. "Moj dida ga je poznavao."
Bijelog BMWa nije bilo ni na parkiralitu pored trnice. Goga je kazala da jedna njezina prijateljica uvijek zaboravi
gdje je ostavila auto. Dodue, ona je jednom i dijete u kolicima zaboravila u frizerskom salonu.
Ni na parkiralitu kod starog nogometnog igralita Kreimir nije mogao nai svoje vozilo. Jedan se narkoman ljuljao
naslonjen na zid pored kontejnera, jedna je maka dugo gledala naega junaka.
"Kako ne zna gdje si parkirao?"
"Jebi ga, zaboravio sam."
"Pa gdje stanuje?"
"U Tolstojevoj."
"Ajmo pjeke."
I tako su se njih dvoje pjeice zaputili u stan koji je Kreimir dobio od svoje stare tetke. Tetka je umrla prije est
mjeseci. Gorjelo je samo svjetlo u kupaonici. Goga je poduzetno raskopala Kreimirove hlae i uzela ga u usta.
"Volim te", veli on. "Volim te. Volim te."
"Pazi ta govori", upozorava ga Goga, iako je, naravno, zadovoljna.
"Zbilja mi se jako svia."
"Kako je ovo dobro", ape cura.
Nekontrolirano je okretala glavu na jastuku, u jednom je trenu udarila rukom u dasku od kreveta.
"Boli li te?"
"Nita me ne boli. Prekrasno mi je. Prekrasno mi je, ljubavi. Prekrasno..."
Na satu u kuhinji izbija jedan sat. Goga je usnula, a Kreimir je bio na rubu. Nita se ne uje osim povremenih
automobila pod prozorom. Do nekoliko e sati svanuti. Malo poslije ut e se potpetice ena koje rade u samoposluzi
u prizemlju. Zvono na vratima, jednom, dvaput, triput. Kreimir ga isprva uje kao iz velike daljine, a onda se budi i
ustaje. Na stubitu su dva policajca.
"Vi ste Kreimir Mati?"
"Da, izvolite."
"Va je bijeli BM\X^ registracija...", policajac gleda u blok...
"ST 481 NB?"
"Gdje ste ga nali?" kae Kreimir.
"U vaem je prtljaniku le ene stare izmeu dvadeset i pet i trideset godina."
Ubojstvo Predsjednikova psa
Neboji Tarabi, mom predragom cimeru
Roko Kati znan i kao Limeni bio je jedan od onih ljudi za koje vam se ini da su zalutali na ovaj svijet, izgubljen kao
komad prtljage koji je na putu iz Sidneva u Frankfurt zavrio u Ulan Batoru ili Havani. Visoko i mravo mome koje je
ve u etrnaestoj poelo gubiti kosu imalo je enskast glas i vjeno zauen i suzan pogled iza debelih lea, kao da
ste mu ovaj as odvalili amar, a on se pita zato, ste pobogu to napravili.

Takve je posve nemotivirane pljuske Limeni uostalom esto i dobivao. U njegovih osamnaest godina amarali su ga
roditelji, strievi i_strine, susjedi, nastavnici, kolege iz kolskih klupa, tete iz duana, ak i prolaznici. Koraa tako
Limeni ulicom, a neki mu dida ide ususret i dida je zbog neega bijesan. I sad, umjesto da utne neku konzervu na
putu, kao to ovjek inae ini u takvoj situaciji, dida spazi jednu takvu gnjusnu pojavu, jednog feminiziranog,
elavog kretena to u hodu nekontrolirano mae rukama i veselo cvrkue, pa mu prie i tras! pukne amar.
Nebrojeno se mnogo puta Roku dogodio takav sluaj i pravo je udo kako je preivio sve te batine. Da je bio
pametan, kao to nije, mogao je zgrnuti velike novce na onim psihoterapijskim seansama koje slue oslobaanju
potisnute agresivnosti. Nekako je imao takvu njuku da je upravo poeli klepnuti.
Samo ga djevojke nikada nisu tukle. Valjda stoga to Limeni nikada nije bio blie od sto metara nekoj djevojci.
Neki kau da je Roko bio i pomalo retardiran, ali to nikada nije slubeno potvreno. Dapae, iao je u normalnu kolu
pa ju je s relativnim uspjehom, unato svim maltretiranjima profesora, i zavrio. S osamnaest i po godina stekao je
asno zvanje mesarakobasiara i ivot je bio, tono se kae, pred njim, samo mu je jo valjalo vojsku odsluiti.
Trebao je, dodue, biti osloboen vojske i s pravom je to oekivao s dioptrijom minus sedam na jednome i plus
jedanaest na drugome oku, ali je sluaj htio da su u regrutnoj komisiji bili podnapiti veseljaci s udnim smislom za
humor.
"Ti e, dete...", kazao je pukovnik Stevanovi, predsjednik komisije, napeto gledajui naega junaka i jedva se
suspreui da ne prasne u smijeh. "Ti e da bidne..." pukovnik se osvrnu na druga dva lana komisije i mangupski
namignu tajnici, "... Titov gardist!... Ho, ho, ho, ho... Titov gardist!... Ho, ho, ho, ho..."
"Ha, ha, ha, ha, ha...", tresao se opinski referent za openarodnu obranu i drutvenu samozatitu.
"He, he, he, he, he...", smijao se podmuklo zamjenik opinskog referenta za openarodnu obranu i drutvenu
samozatitu.
"Hi, hi, hi, hi, hi...", cerekala se tajnica opinskog Odjela za openarodnu obranu i drutvenu samozatitu.
"Ho, ho, ho, ho, ho...", uivao je pukovnik u vlastitoj ali. "estitam, junae!... Ho, ho, ho, ho, ho... Doi dae
izljubimo."
I Limeni zbunjeno prie stolu, a pukovnik ustade i, umjesto da poljubi mladia tras! zalijepi jednu vruu
zaunicu novopeenome gardistu.
Ured Odjela za openarodnu obranu i drutvenu samozatitu tako se tresao od smijeha da su registratori popadali s
polica i na crnobijeloj fotografiji marala Tita prsnulo staklo.
I tako se Roko znan i kao Limeni jednoga vrelog lipanjskog dana 1979 naao u krugu kasarne na Dedinju, uasnuto
zurei u hrpu vojnikih prnja stegnutih u zaveljaj od atorskog krila. Svatko tko je bio u onoj vojsci ispriat e vam
kako je najuasniji dan njegova ivota bio upravo taj, prvi dan u smrdljivoj maslinastozelenoj uniformi. Tjeskobno
iekujui to e se dogoditi s tvojom nakazno oianom i prakom protiv uiju napraenom egzistencijom mnogi su
od nas umalo poludjeli. Na je junak, meutim, bio u prednosti pred drugim vojnicima utoliko to je takvu munu
tjeskobu osjeao cijeloga svog ivota. Ona mu, za pravo rei, nije bilo neto posebno novo.
"Nosi ta uniforma u spavaonica!" derao se na njega desetar Albanac. "I nemoj da me gljeda ko telje, jebem ti mater,
da ti jebem mater!"
A Limeni ni a ni be. Posluno se zametnuo zaveljajem ponizno oekujui najuasnija muenja i ljudsku sramotu,
gaenje onoga najsvetijeg u nama, besramno iskoritavanje ovjeka po ovjeku, divlje, sadistiko iivljavanje blinjega
tvoga.
Kako je uostalom i navikao.
"Idi tamo na ljivada da broji travke", kazao mu je jednom desetar. "I nemoj da mi doe dok sve ne prebroji! Svaku
travku, razume?! Svaku travku ima da mi prebroji i posije da mi preda brojno stanje, jebem ti mater, da ti jebem
mater."
Limeni je tada bez jednog jedinog slova prosvjeda otrao i na ledini preko puta kantine sve do poveerja, preskoivi
i ruak i veeru, brojao vlati mokre trave, dok se cijela albanska zajednica kasarne zadovoljno kesila na klupi malo
dalje.

"Dva milijuna sedamsto trideset i etiri tisue osamsto ezdeset i pet... Dva milijuna sedamsto trideset i etiri tisue
osamsto ezdeset i est... Dva milijuna sedamsto trideset i etiri tisue osamsto ezdeset i sedam...", aptao je Roko
Kati kleei na travnjaku, doimajui se pomalo poput redovnika pri molitvi. Ve se bio spustio mrak, svjetlilo je jo
samo neonsko svjetlo s visokog stupa na rubu tratine, i netko sa zdravim vidom teko bi se tu bio snaao.
"Kati!" dreknuo je tada desetar zapovjedno. "Doklje si stigao?!"
Roko nita, ne uje ga.
"Kati, jebem ti mater, da ti jebem mater, doklje si stigao?!"
Roko zvani Limeni tada die glavu pa veli:
"Dva milijuna sedamsto trideset i etiri tisue osamsto..." i stade, blene iza onih svojih debelih oala, pobjegla mu
misao. Sipci se valjaju od smijeha.
"Doljazi ovamo!" dreknu desetar. "Doljazi ovamo, jebem ti mater da ti jebem mater!"
Roko spremno ustade i prie desetaru, stade mirno, a ovaj, treba li to uope naglaavati, pijunu u dlan pa mu odvali
amarinu koja je tako zvonko odjeknula da je jato vrana uplaeno prhnulo s asfaltirane piste.
Limeni Kati je, kako vidimo, bio uzoran novak, pravi sin naih naroda i narodnosti, pravilno odgojen da jednoga
dana, kada neprijatelj nahrupi na granice SFRJ, s radou doeka geler koji e mu razmrskati lubanju.
Sto se discipline tie, od jednoga se regruta valjda vie nije moglo ni oekivati.
U nekim drugim vojnikim osobinama, meutim, okrutna ala komisije za regrutaciju sjala je u svoj svojoj punoi.
Nabrojimo tek nekoliko ozbiljnijih vojnikih ispada Limenoga:
na bojevu gaanju upucao u trbuh sirotoga pokazivaa mete;
na manevrima runu bombu ubacio u rov u kojemu jeuala njegova desetina;
punjenje suzavca aktivirao u vojnikom restoranu;
puei na strai pored skladita municije izazvao eksplozijui poar na ijemu je gaenju etiri dana bilo angairano
dvanaest vatrogasnih brigada, itd., itd.
Sve mu se to, meutim, moglo oprostiti, da nije bilo najstranijega od svih grehova. Roko Kati zvani Limeni, naime,
sasvim neoprostivo za Titova gardistu, nikada nije savladao onaj kruti i odluni strojevi korak. Nikako. Stupao je
rairenih nogu tresui se kao padaviar, razrogaenih oiju i, tko zna zato, isplaena jezika, ritmino poskakujui
svaki etvrti korak. Strahotan prizor.
Tamtararata, tamtararata, tarararararatata, tamtararata, tamtararata, tarararararatata, tretalo iz golemih zvunika
na krajevima goleme piste punih pet dana samo za Roka. Sam samcat je po kazni punih pet dana vjebao razbivi
pritom dva para novih novcijatih izama. Vodnik koji ga je trebao nadzirati nakon tri dana je sam sebi pucao u usta.
Drugi, koji je doao na njegovo mjesto, drugu je veer s tekim duevnim rastrojstvom odvezen na Psihijatrijski odjel
Vojnomedicinske akademije. Tijekom lijeenja ga je zarunica napustila, a otac razbatinio, pa se i on bacio kroz
prozor na petome katu.
I nita.
Limeni je svejedno glavinjao plazei jezik kao iscrpljen pas.
"Mamu mu jebem", govorio je zapovjednik kasarne, potpukovnik okovi, "svi lepo gaze, samo se onaj visoki mufljuz
u prvome redu drma ko klackalica. Zaustavi stroj!"
Kapetan tada dreknu "eta stoj!" i eta se ukopa na mjestu, a maleni i zdepasti Dokovi skoi sa sveane tribine i
ustro odmarira do stroja vrtei golemim guzovima. Diui se na prste stade drsko odmjeravati one u prvome redu.
"Pike!" proape on strasno. "Pike ste vi, a ne vojska!... Titova garda!?... Ma vidi kurca!... Pike!... Piiike!" Uto
doe do Limenog. "Ti!... Ti!..." protenja okovi. "Tiii!... Mamicu ti naguzim, kako to gazi?... Kako to gazi!?!?... Jesi
li ti vojnik ili... Ili... Govno!... Govno si ti, a ne vojnik!... Govno!... Titov gardist?!... Ma vidi kurca!... Pika, razume!... I
gov' no!... I pika i govno!... I kurac!... I kurac i pika i govno!" I tu potpukovnik Petronije Dokovi zamahnu i, ve kako
je red s Limenim, odvali mu amar. Cijela se eta strese od udarca.
"Pu, mamu ti jebem!" kae okovi gadljivo. "U pritvor s njim. Dvaest dana!"

"Drue potpukovnie... Khm!" nakaljao se tada iza okovievih lea major Pribievi. "Ako dozvolite, ja imam jedno
bolje reenje!"
Potpukovnik okovi se namrgoeno okrenu. "Ako dozvolite", nastavi Pribievi, "drug Tito trai jednog pouzdanog,
disciplinovanog vojnika za kerovou." "Kerovou?!" zaueno e okovi. "Jeste. Neko ko e da pazi na onoga
njegova malog kera. Onoga... Kako ono bese?..." "Pudl?!" upade okovi. "Jeste, pudl!"
"A ta je po nacionalnosti?" "Ko? Ker?!"
"Ma, kakav ker, jebem li te u eonu kosku! Ovaj mlatimudan ovde!... Vojnik, bre!" "Hrvat."
"A ta bese onaj pre njega?" "Crnogorac."
Potpukovnik Petronije okovi zastade, rauna neto u sebi. Ni muha se ne uje.
"Moe", ree oficir napokon. "Donesite mi dosje od vojnika pa emo da vidimo. U principu, moe."
Cijela se asnika svita tada okrenu i pode natrag na sveanu tribinu. Tek se okovi u jednome trenu, kao da se
neega dosjetio, zaustavi pa ponovno doe do stroja, prie Limenom i opet tras!
"Pu, mamicu ti jebem!" kae. "Kerovoa!"
U Uikoj 15 Roko Kati zvani Limeni pojavio se uredno podian i glatko izbrijan, u novoj uniformi s gardijskom
apkom, ogledavajui se nervozno u izglancanim cipelama, krajem rujna te 1979. U velikome parku koji je okruivao
vilu jednog od efova pokreta nesvrstanih, praeno blaziranim pogledom dva dokona pauna, bezglavo je tralo
dvadesetak vojnika lovei jo u letu uto lie to je otpadalo s golemih javorova. Devet sati ujutro je bilo, drug Tito
se zavalio jo mrzovoljan od sna u velikom konom naslonjau, u golemoj kristalnoj pepeljari na stoliu od rezbarene
tikovine dar jednoga afrikog prijatelja dimila se kubanska cigara, jedna iz poiljke koja je Castrovim privatnim
zrakoplovom prologa tjedna bila sletjela na Surin.
U pratnji potpukovnika okovia Roko je stajao u uglu, na zidu pored njih je visio tit od koe neke praumske zvijeri
oslikan udovinim licem koje se beljilo. Limeni ga pogleda pa se izbelji i on njemu. okovi ga mune laktom u rebra.
"Drue Tito", apne tada oprezno efu drave njegov osobni tajnik, "drue Tito, doao je novi pratilac vaeg psa."
Doivotni predsjednik Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije, jedan od voa pokreta nesvrstanih, graanin
svijeta, maral JNA i trostruki narodni heroj uti, gleda vizionarski nekamo u daljinu.
"Drue Tito", proape opet njegov dobri tajnik, "doao je novi pratilac vaeg psa."
"Moj pas", ree iznenada Josip Broz alobno. "Moj Luks... Moj Luks, sunce moje... Nikada to sebi neu oprostiti...
Onakav pas..."
I proplae, suze mu se cijede niz obraze.
"Ma ne, drue Tito, ne Luks, va pudl Bil", kae tajnik. "O vaem pudlu se radi. Bilu... O vaem pudlu Bilu!"
"Luks!" ne da se drug Tito. "Luks je bio pas... To je jedna tragedija. Da onakav pas pogine... A znate, mladiu, Luks je
bio bolji od Kardelja... Kardelj, pih!... Kardelj je bio nula za Luksa... Ili ilas? ilas mu ne bi mogao ni vode donijeti...
Takav je to bio pas... Veliki!.. Veliki pas!... Znate li to je bio Luks za Rankovia? Luks je za Rankovia bio doktor,
razumijete. Doktor je on za njega bio. Redovni profesor! Akademik!... Luks! To je bio drug i komunist!... Pravi!... Eh,
Luks!..."
"Moda bi bilo bolje da se upoznate neki drugi dan", kae tiho Titov osobni tajnik okoviu i Limenom. "Drug Tito
danas ima neodgodivih dravnikih obaveza. Poite do efa protokola, neka vas on uputi u dunosti pratioca."
Roko i potpukovnik izioe, tamo se iz oka jo ulo kako predsjednik kroz jecaje nabraja:
"Svetozar VukmanoviTempo?!... Tempo?!... Pih!... Tempo mome Luksu ne bi mogao biti ni egrt... Ni egrt!... Ili
Demal?!... Demal je bio mala beba za moga Luksa!... Dolanc?!... Dolanc?!... Ha, ha, ha, ha!... Dolanc!..."
"Ovo je Bilov ampon, pekir sa monogramom sedam komada, svaki dan po jedan", nabrajao je mehaniki Titov ef
protokola, Vukain urii. "Dalje, etka gruba, etka fina, Bilova vetaka koska, hrana, pa dijetna hrana, za sluaj da
ker pokvari eludac, vitamini B, C, D i E, njegov povodac dui, povodac krai, vindjakna, vodonepropusne arapice...
Dalje, Bilove igrake: maca, pliani meda, koni fudbal, pitolj s posvetom, kalibar 7.62, dar Zbora samoupravljaa
kolektiva Crvena zastava iz Kragujevca..."

U nekoliko se sati Roko Kati zvan Limeni do u najsitniju potankost upoznao sa svim navikama malog ukastog
pudla: njegovim ritmom obroka, vremenu koje pas provede u etnji, adresama njegovih druica, saznao je koji su
njegovi termini za ianje i koja je frizura primjerena psu jednoga efa drave, koje mu prie valja itati prije
spavanja, kako on voli da ga se blago eka po trbuhu i apue: "Maco moja mala". S ovim potonjim ne treba
pretjerivati, kazao je Durii ozbiljno, jer je Bilov psiholog upozorio da bi to u teneta moglo izazvati krizu identiteta s
nesagledivim posljedicama.
Limeni je uplaeno zurio u psa koji je leei na sagu podmuklo reao u njega.
"Jesmo li se razumeli?" upitao je ef protokola kad je zavrio sa svojom tiradom.
Od Limenoga ni glasa, ukipio se obuzet stravom. "Jesmo li se razumeli?" ponovi Durii strogo. "Razumem!" dreknu
Limeni pa lupi potpeticama i salutira.
"Razume ti moj kurac", kae drug Vukain i tres! Roka po gubici.
A Bil iznenada zalaja, Roku se uini kao da se kurva smije.
Ako je ivot Limenog Katia dotad bio pakao, na dunosti dadilje Titova pudla spoznao je da i u paklu postoji
VlPsalon, neke skrivene provalije pune ognja u koje dospijevaju samo povlateni grenici. Vrtei zanosno svojom
ostrienom repicom ta zla sila u tijelu teneta, taj pokvareni do sri, divlji i muiavi Freddv Kruger pseeg roda
svakoga ga je dana veselo vodio u nove uase.
lanci na nogama bili su mu tako oglodani od pudlovih ugriza da samo to kosti nisu provirivale, dok mu na licu i
rukama nikako nisu dospijevale zacijeliti kraste od njegovih pandi.
Jednom ga je Bil ugrizao za zapee i nije htio pustiti, pa je Limeni tresui rukom i urlajui kao ranjeni vepar puna dva
sata trao hodnicima Titove vile, dobrano preplaivi visoko dravno izaslanstvo Kraljevine vedske.
Drugi put se pas priuljao usnulome Roku i izgrizao mu nos.
Roko je k tomu bio kriv za trodnevni Bilov proljev, kad se avao bio zavukao u kuhinju i popio pun lonac ueglog ulja.
Udri po Roku!
Roko je bio kriv i za fazana to ga je Bil priklao u vrtu.
Udri po Roku!
Roko je bio kriv i kada je psina zapisala nogavicu generalnog sekretara Komunistike partije Kine.
Udri po Roku!
Vojnik Kati je jedini i iskljuivi krivac za Bilov nazeb, jer je ta prokleta i prodrljiva zvijer bila ula u hladnjau kad su
mesari doli s tjednom zalihom mesa.
Udri po vojniku Katiu!
Tres! Tres! Tres! Tres! pljutali su amari po jadnome Limenom. Tolike batine ni on sam, a znamo da je u tim
stvarima bio iznimno tolerantna osoba, vie nije mogao trpjeti. Zacijelo nijedan novak, nikada i nigdje na svijetu nije
tako nestrpljivo iekivao istek vojnoga roka kao to je to bio sluaj s naim junakom.
Onda se jednoga prosinakog jutra okonala njegova patnja. Bila je tog jutra valjalo okupati. A bilo je studeno,
meteorolozi su priali kako je ta zima jedna od najhladnijih u ovome dijelu Evrope u posljednjih sedamsto godina.
Uas jedan. Mraz je bio stegao, temperatura dvadesetak ispod nitice, novine su ak bile uvele posebnu rubriku
"Smrznuti", u kojoj se svakodnevno izvjetavalo o penzionerima to su ih tog jutra nali kako grle hladne radijatore,
dok su u bolnicama u tri smjene obavljali amputacije zbog ozeblina. Kako nije bilo dovoljno medicinskog osoblja, u
jednoj su ekipi za amputacije ak bile i dvije istaice te domar.
Takvog jednog jutra, dakle, Roko Kati zvani Limeni morao je okupati svog dumanina, malog ukastog pudla
imenom Bil. Ustao Limeni u pet i po, umio se i dorukovao, upalio grijalicu u kupaonici pa, dok se tene ne probudi,
sjeo na postelju da malo ita svoju omiljenu knjigu Pirgo, autorice Anelke Marti. Kad, u neko doba, oko osam i
po ili malo kasnije, oglasi se pas:
"Vau, vau!" zalaja Bil, ali nekako slabano. Sav se trese, toliko mu je jadnome zima. Doe Roko do njega i, koliko god
je mrzio ivotinju, saali se nad jadnikom.
"Doi", kae uzimajui ga u naruaj, "doi, mili moj, idemo se kupati."
A Bil, im je uo rije kupati, stade se batrgati kao tele koje vode na klanje. Rei, izvija se, grize Limenog.
"No, no", kae vojnik Kati, "dobar, deko."

I, dr' tamo dr' ovamo, zgrabi nekako Roko tenca i odnese ga do kupaonice. Sto odnese, to odvue. A im ga je
unio tamo, pas se primiri. Jer, u kupaonici se temperatura podigla na barem plus etrdeset. Vruina kao u sauni.
"Vau, vau!" zalaja opet Bil. Ali sada puno veselije.
"Jesi li vidio, dragi?" kae Limeni. "Jesi li vidio kako je za tebe tvoj Roko ugrijao?"
Spusti on tene u kadu pa ga zaveza za slavinu, kako ga je i inae vezao da mu ne utekne, i pusti toplu vodu, natoi
pjene. Stade ga sapunati, Bil uiva. Roko se ne sjea da je ikada bio tako miran kad ga je kupao.
Domalo, skupilo se toliko pare u kupaonici da Limeni vie nije vidio prsta pred nosom. Ode do prozora i otvori ga. Bil
zalaja.
"Miran", kae Roko. "Miran budi... Moramo malo prozraiti."
I tako, kupa Limeni dalje pudla, pjeva Sve ptiice iz gore, nadlanicom otire znojno elo, kad, netko pokuca na vrata
kupaonice.
"Kati, posjeta!" kae neki glas izvana. "Kati, keva te eka na porti!"
"Mama!" ozari se Limeni. "Mama!... Mama, moja!"
I koliko su ga noge nosile izleti on iz kupaonice samo u koulji, lamatajui dugim rukama kao vjetrenjaa.
Ispriao se na portirnici Limeni sa svojom mamom. Saznao je sve o sestrici Rozariji koja je zatrudnjela s dimnjaarom
koji nee da je eni, o ujaku Misi koji bi za Novu godinu mogao biti uvjetno puten iz Lepoglave, o tati koji je jedva
izvukao ivu glavu kada je dinamitom ubijao ribu, o roaku Slavku koji je pao s krova i otad samo cvrkue i zoblje
proso... Prolo i nekoliko sati. Napokon se oprostili njih dvoje. Sve otirui suze zbog rastanka vrati se Roko u vilu, ulazi
u kupaonicu, a tamo...
"Aaaaaaaaa!!!", zaurla na junak uasnuto. "Aaaaaaaaa!!!... Aaaaaaaaa!!!"
I opet.
'Aaaaaaaaa!!... "Aaaaaaaaa!!!... Aaaaaaaaa!!!"
U kadi, zarobljeno ledenom korom, stajalo je smrznuto tijelo malog ukastog pudla imenom Bil, koji je sve do smrti
vukao uzicu kojom je bio vezan za slavinu. Bio je ukoen istegnuta vrata i eljusti zaustavljene u svojem posljednjem
vauvau.

epilog
Roko Kati znan i kao Limeni iz zatvora je izaao 1985., godinu dana kasnije se oenio i zavrio Veterinarski fakultet.
Ima dvoje djece, lan je Drutva politikih zatvorenika, slubenik Ministarstva obnove i razvitka Republike Hrvatske,
sjedi u nadzornim odborima nekoliko javnih poduzea.
Rokov nekadanji desetar, Sinan Hasani iz Kosovske Mitrovice, u vrijeme pisanja ove prie radio je na crno u
vedskoj.
Potpukovnik Petronije okovi je u inu generalmajora u listopadu 1991. poginuo na Trpinjskoj cesti. Svjedoci kau
kako je nepromiljeno izletio iz rova s pitoljem u ruci viui: "I vi ste mi neke ustae... Ma vidi kurca!... Pike!... Pike
ste vi!... Pi..." Pao je presjeen rafalom i pokopan uz najvie vojne poasti u Beogradu sedam dana kasnije.
Josip Broz Tito umro je u svibnju 1980. u bolnici u Ljubljani. Malo prije njegove smrti u sobi umirueg okupila se svita
najviih politiara SFRJ. "Drue Tito... Drue Tito..." proaptao je jedan od njih nadvijajui se nad bolesnim
predsjednikom. "Koga ste odredili za svoga nasljednika?" Tito je samo umorno otvorio oi. "Drue Tito", kae ovaj
ponovno. "Va nasljednik. Niste nam ostavili nasljednika." A drug Tito je zurio preda se i samo u jednome asu posve
tiho, tako tiho da su okupljeni poslije mogli kazati da ga nisu uli, procijedio: "Luks... Luks..."
I tada je izdahnuo.
Diana i fantom
Diani Mati

Fantom je bio nemiran kao dijete. Fantom uostalom i jest dijete, on je jedanaest mjeseci star afriki hrt. Probudio se
u njemu pradavni lovaki instinkt, potpuno besmislen u gradu, pa znatieljno njuka prolaznike, parkirane aute,
stabla i tlo. Zaluen je otvorenim prostorom i eljan trke i nema boga koji bi ga smirio. Diana, s druge strane, u
kotskoj suknji koraa veselo i ustro kao maoretkinja, u taktu melodije to je samo ona uje. Vjetar nadima kronje
ima li se na umu Dianin stvling moda su to nekakve gajde?
Fantom je naao maia na rubu plonika pa ga njeno gura njukom, onako kako se kod kue igra upavom
teniskom lopticom na sagu. Mai je prestravljen, a Fantomu se izgleda svia plaiti slabije od sebe pa zloesto
nastavlja s igrom.
"Moje noge su eline opruge", veli trka u trenirci i patikama koji se niotkud pojavio pored Diane, a Diana je gledala
Galipolje i prihvaa razgovor:
"Tri li brzo?"
"Kao vjetar", kae tip zadihano, poskakujui u mjestu kao da su mu noge utrnule od sjedenja. "Bio sam rahitian kao
dijete, ba poput Johna Weissmullera. Lijenik s crvenom bradom kazao je mojoj mami da moram to vie trati...
Lijenik je kasnije oenio mamu, tako da imam dva crvenokosa polubrata... Premda sam u poetku mrzio tranje,
poslije, kada sam postao ampion i Tarzan, ba poput Johna Weissmullera, shvatio sam kako je to bila mudra
odluka..." "Koliko si brz, Tarzane?" upita Diana pa podigne ruku, pogleda na sat i vikne: "Sad!"
Trka se zaleti kao da se ne bori za Dianinu naklonost, nego za olimpijsko zlato. Zaustavio se tek stotinjak metara
dalje i teko diui naslonio na stup uline svjetiljke. Kad se okrenuo, Diane nije bilo na vidiku. Zbunjeno se osvrtao
nekoliko trenutaka, a onda stao gnjaviti drugu prolaznicu.
"Budala", mislila je Diana skrivajui se iza ute zastave 101. Fantom joj se motao oko nogu i, rekao bi ovjek, tiho se
smijao.
"Ne dodiruj me!" viknula je iznenada strogo uta "zastava". "Uh!" kazala je Diana uplaeno i odmakla se od auta kao
da ju je opeklo.
"Oprostite, nisam znala..."
Onda se zauo grohotan smijeh, a ispod automobila se pojavilo lice mehaniara u masnom sivom kombinezonu.
"Sto nisi znala?" upitao je ovjek nasmijano. "Da auti govore?"
Mogao je imati dvadesetak godina i uistinu je bio zgodan: crne valovite kose i preplanulog tena, iz ustiju mu je sjao
niz snjenobijelih zdravih zuba. Fantomu se, naravno, nimalo nije svidio pa je ljubomorno reao. Diana se, meutim,
nije obazirala na te izraze netrpeljivosti.
"Ja sam Diana."
"Bruno", kazao je mehaniar.
Stanovito vrijeme blentavo su se osmjehivali jedno drugome, a Fantom je postajao sve nervozniji. ekao je da
mehaniar napravi nekakvu greku pa da ga Diana odjebe. Sreom, nije morao dugo ekati. Mehaniar je znatieljno
pogledao uz Dianine noge, sve do karirane suknje, i neoprezno kazao:
"A ja sam uo kako koti ne nose mudante ispod kika?" Diana je bila strahovito bijesna zbog ove reenice (Fantom je,
treba li to kazati, bio presretan), najprije je htjela mehaniara zgaziti potpeticom posred lica, a onda je ugledala
policajca koji je na oku zaneseno kopao nos. "Policija!" viknula je. "Uhapsite ovoga ovjeka." "Odma!" javio se
policajac spremno, razdragan to mu se prelijepa cura obraa za pomo. Dotrao je do zastave, onesvijestio
mehaniara tresnuvi ga laktom posred gubice, natakao mu lisiinu na lijevu ruku, provukao lanac ispod kromiranog
branika i uinio isto s desnom. Mehaniar se tada osvijestio. "Jeste li vi normalni?" propitao je oajno. Stao se
batrgati kao da su mu navukli luaku koulju.
"Nema zajebancije", kazao je policajac mirno. "Lez tute i mu... Je li tako, gospojice?" upitao je Dianu raznjeeno.
"Tako je", kazala je Diana nasmijeivi se preslatko. Policjot je u neprilici smeteno mahao odgojnom palicom. "Bil ja
vas, gospojice, moga pozvat na jednu kavu sa lagon?" Tko zna tko mu je kazao da cure u gradu piju kavu sa lagom.
"A volite li vi lag?" upitala je naa junakinja. "Is!" rekao je policajac veselo. "Mogao bi ga pojst punu terinu kad mi ga
sestra napravi. Jednom me je tako zabolijo drob od njega... Unda, oemo li po? Iman ovdi blizu jednoga rodijaka to
dri kafi."

"Vidjet emo", kazala je Diana zagonetno i skinula mu kapu. Hrvatski je redarstvenik bio sretan, kao da je iz njezine
ruke dobio kocku eera pa je sada topi u ustima. Fantom je, kurva, ve znao kako e zavriti taj prizor i bio napet kao
sprinter na startu. Kad mu je Diana bacila kapu, spremno ju je, jo u letu, zgrabio zubima. Policajac se stresao kao da
ga
je netko udario nogom u stranjicu. Ipak, kao pravi policajac, sauvao je prisebnost.
"A to van je dobar uko, gospojice, takoga jo nisam vidio", kazao je umiljato, premda je u licu bio crven kao rak.
Fantom je temeljito razvukao kapu zubima i apama i na kraju se nezainteresirano pomokrio po njoj. Redarstvenik se
opotio kao da ga je netko polio kablom vode.
"Jelda je lijep?" upitala je Diana zloesto.
"Krasan", procijedio je policajac. "Dobre zube ima, ava jedan zloesti."
"Nemam sada vremena za kavu pa u vam ostaviti broj telefona, a vi mi se javite", kazala je Diana.
"More i tako, gospojice", rekao je policajac i pruio naoj junakinji maleni adresar s naslikanim ruama na koricama.
"MATILDA, 123456", napisala je ona pa poljubila policajca zvuno u obraz, pogladila ga i stavila mu na glavu unitenu
kapu.
Jadnik se nije ni pomaknuo. Kad je desetak minuta kasnije doao k sebi, Diana je ve bila daleko. Ispod njegovih se
nogu batrgao zavezani mehaniar. Ne znajui to bi od silne sree, policajac ga je udario nogom.
Diana je bila tuna, a i Fantom je nekako promijenio raspoloenje vidjevi je takvu. Neki je tip, to je namjetao
svjetleu reklamu iznad ulaza trgovine konfekcijom, pao s ljestava pravo u srebrnosivu kabriolet "bubu". Auto je
vozila prekrasna plavua tridesetih godina, a Diana je ve vidjela kako e taj susret odrediti njezinu sudbinu. Tip to
je tresnuo na suvozaevo mjesto oenit e plavu vozaicu, njih dvoje e imati kuu u predgrau, sedmero djece,
mjeanca punog buha i lijehu narcisa u vrtu. "A ja u ostati vjeno sama", pomislila je Diana.
"Zato na svijetu nema mukarca koji bi bio tako pametan i lijep kao ti?" upitala je Fantoma.
"Samo to ozbiljno mora poeljeti" odgovorio joj je Fantom jasno i razgovijetno. Imao je blagi hercegovaki naglasak
budui da mu je prethodni vlasnik bio Hercegovac, a Diana je pala na guzicu.
Sreom, imala je gaice na sebi.
Dok nas smrt ne rastavi
Lucija je prodavala novine, a Boris je ve est mjeseci bio nezaposlen. Uglavnom je sjedio ispred televizora i gledao
utakmice na satelitskim programima, rjee se brijao, poeo je itati knjige o magiji i parapsihologiji, matao je da
otputuje nekamo daleko. Ve prema raspoloenju, Lucija je grintala ili bi se pohotno smijala njegovim zamislima. Sve
ee je grintala. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, bio je to lijep ivot.
Onda je Boris jednoga dana doao po novine pred kiosk u kojemu je radila njegova ena i zatekao mlaeg mukarca
u uniformi kako sjedi unutra. Oputeno su brbljali, i, reklo bi se, bili iznenaeni kad se Boris pojavio. On se, pak,
posramljen zbog nekog neobjanjivog razloga, zadrao krae nego inae.
"Tko je ono juer bio s tobom?" upitao je toboe nezainteresirano sutradan.
"O kome govori?" "Onaj frajer u uniformi?"
"A, on?" kazala je Lucija bezazleno. "Dejan. Jedan momak to stanuje preko puta."
"Pika mu materina", kazao je Boris desetak minuta kasnije, "nema tjedan dana kako sam kupio baterije za daljinski.
I pogledaj sada govno: uope ne reagira."
"Kad nita drugo ne radi, nego samo gleda televiziju", odbrusila je Lucija.
Dan je bio vru i suh, iz susjedstva su mirisale punjene paprike, zrak je bio pun praine zbog kamiona koji su od ranog
jutra vozili utu zemlju s oblinjeg gradilita. Boris je stajao naslonjen na balkonsku ogradu gol do pojasa i vidio svoju
enu kako dolazi preko parkiralita. Pratio ju je pogledom sve dok nije ula u zgradu, a onda je otiao u sobu i
odjenuo koulju kratkih rukava. Obuo se u predsoblju i iziao.
"Idem na jedan razgovor o poslu", kazao je Luciji na stubitu. "Kupio sam ti burek za ruak."

Dugo se vozio naputenim ulicama naslonjen laktom na prozor automobila. Radiokasetofon u utom opelu bio je
neispravan, a navlake na sjeditima poderane. Vjetar je umio u kronjama. Zapravo te nikad nisam volio, Lucija,
pomislio je Boris gledajui svoj odraz u retrovizoru. Nikad, fakat te nikad nisam volio. Zgnjeio je cigaretu u pepeljari i
pritisnuo papuicu gasa.
arkocrvena mazda izletjela je s desne strane kao privienje, ni zvuk joj nije uo. Bio je gotovo zauen kad je
tresnula u bok njegovog auta i kad je vjetrobransko staklo prsnulo u milijun srebrnih kapilara. Nagonski je zakoio, a
onda svom silinom prsima udario u upravlja stiskajui sirenu. Desetak sekundi prodornog tona uinili su cijelu stvar
jo dramatinijom. Izaavi iz automobila bio je izvan sebe od straha.
ovjek iz crvene mazde mogao je imati dvadeset, najvie dvadeset i pet godina i bio je prepadnutiji od njega.
"Sta to radi, budalo?" kazao je Boris neobino mirnim glasom. "U pizdu materinu", proaptao je gledajui zguvani
lim. Ipak, nije bio ljut, izraz bijesa bio je tek mehanika reakcija, potpuno strana njegovom raspoloenju. Zapravo,
toliko je bio u oku, da bi se teko moglo kazati da je bio ikakvoga raspoloenja.
Odjednom je osjetio muninu i poriv na povraanje pa je unuo pored automobila. Minute su prolazile, a on je
sjedio na vrelom asfaltu ne osjeajui nita osim mune boli u prsima. Tek puno kasnije postao je svjestan glasova
ljudi to su se okupili i znatieljno razgledavali mjesto nesree. Reenice to ih je uo bile su besmislene kao
komadii radioprograma dok se mijenjaju frekvencije.
"Morao bih se javiti eni", kazao je iznenada.
"Moete od mene", kazala je ena u blijedozelenoj ispranoj kunoj haljini. "Ja sam ovdje blizu."
U dnevnoj sobi zasjenjenoj limunom to je rastao pred prozorom Boris je sjeo na trosjed na kojemu je leala
zguvana karirana deka. ena je donijela dvije ae od dva deci i napunila ih nekom bistrom tekuinom do vrha.
"Moe votka?"
Boris je bez rijei prihvatio au. ulo se zujanje nevidljive muhe, "Dragom sinu Ivanu, u povodu njegovog odlaska na
odsluenje vojnog roka, sve najbolje ele...", ulo se iz druge sobe, ili moda negdje iz susjedstva.
"Zato ne pije?" upitala je ena, a Boris ju je tek tada bolje pogledao. Izgledala je zaputeno, sitna i blijeda, pjegava,
ispucalih usana. Tanka, ravna tamnocrvena kosa bila joj je sijeda u korijenu.
"Zato ne pije?"
"Ne znam. Ne pije mi se."
"Kako da se rijeim mrava?"
"Mrava?"
"Mravi mi ulaze u kuu, mali, crveni, ko da su ispeeni. eu po zidovima, po elementima u kuhinji, puna mi ih je
posteljina."
"Posteljina?" "Aha."
"Morao bih se javiti eni." "Telefon ti je tamo."
Boris je podigao slualicu i dugo zurio u brojanik. Zujanje one muhe postalo je upravo nesnosno.
"Ne mogu se sjetiti broja", kazao je naposljetku nasmijeeno. "udno je to."
"Nazovi informacije... Zna li barem kako se zove?"
"Boris."
"Ozbiljno?! Tako se zvao moj bivi mu."
"Ma nemoj?"
"Poginuo je."
"U saobraajnoj nesrei?"
"Ne, u Iranu."
Boris se vratio do trosjeda i sjeo pored ene, otpio je gutljaj votke i shvatio da mu pie ne odgovara.
"Jebote, ne mogu se sjetit svog telefonskog broja."
"Ni ja se vie ne mogu sjetiti kako je izgledao moj bivi mu."
"Zbilja?"

"Uvijek sam mislila kako e ga ubiti nekakvi fundamentalisti, da e pasti nekakva granata na njihovo gradilite.
Govorila sam sebi da ne smijem tako misliti. Nekako, kada misli takve stvari, ko da ti je stalo da se one i dogode. On
je bio zidar." "Kako je poginuo?"
"Eksplodirala je plinska boca u njegovom bungalovu. "imi Laboru i Vesni Ivkovi, koji danas stupaju u branu
zajednicu, sve najbolje u zajednikom ivotu ele Kazimir, Diana, Vesna, Antonija, Buba, Damir i Ante."
"Doao je avionom, u vrei od nekakvog srebrnog najlona zatvoren patentom. Bio je sav pougljenjen. Nisam ga
mogla prepoznati... Zna, smijeno zvui, ali dugo sam vjerovala da on zapravo nije mrtav, nego da e se, ta ja znam,
ko u 'Santa Barbari', jednoga dana pojaviti u drugom obliju."
"udno je to", kazao je Boris i ponovno otpio gutljaj votke. Na zguvanoj kariranoj deki stajalo je nekoliko dugih
crvenih dlaka, ena je poela plakati.
"udno je to."
Bojaljivo je pogladio enu po kosi, a ona se naglo, kao da je dugo ekala na to, naslonila na njegove grudi i zgrabila
mu koulju.
"Borise!"
"Smiri se, ljubavi", proaptao je Boris, "ponovno smo zajedno."
Gola ministrova ki
Tono u jedanaest parkirao sam s druge strane ceste, ispod mokrog, rascvjetalog stabla jorgovana. Strma ulica 68.
Magla se tiho kotrljala plonikom. Izmeu kronji breza provirivala je bijela dvokatna vila. Netko je samo na tren
odmaknuo zavjesu na jednom prozoru da pogleda tko dolazi. Bio sam znatieljan barem koliko i on. Zgnjeio sam
ostatak cigarete u pepeljari i iziao. Bilo je tiho, neuobiajeno tiho, uzme li se u obzir da je sredite grada bilo
udaljeno tek nekoliko minuta vonje. U tamnosivom odijelu i modroj koulji s krvavocrvenom kravatom, otuiran,
svjee obrijan i sit bio sam zadovoljan sobom. Mogao sam biti i na boljem mjestu.
Pred vrtnim vratima stajala su dva krupna, kratko oiana majmuna u dobro skrojenim crnim odijelima. Polako sam
preao cestu i podigao ruke pred njima. Dok me jedan pretraivao, na kunim vratima se pojavio visok i mrav mlai
mukarac, a potom ministar u odijelu bez kravate i u konim papuama. Ministar je maui rukama neto uno
objanjavao visokom. Ovaj ga je mirno gledao, kao da se puno ne obazire na njegove rijei. Bio sam predaleko da bih
uo o emu razgovaraju. Iz parka se cvrkutom oglasila neka nemirna
ptica, udaljena grmljavina najavljivala je kiu. Vrea govana u crnom odijelu ozbiljno je shvaala svoj posao.
"U redu je, pustite ga!" viknuo je ministar ugledavi me. uvar se odmaknuo. Bijelo obojena metalna vrtna vrata tiho
su zakripala, staza do ulaza u vilu bila je od bijelog tucanika. Ministar se rukovao s visokim mukarcem. Tip je bio
suh, upalih obraza i velikih blijedoplavih oiju, dvometra, prsti su mu bili koati i dugi. Znao sam ga. Vjerojatno je
znao i on mene. Mimoilazei se sa mnom, sumnjiavo me odmjerio.
"Kreimir Gavran", rekao sam ministru.
"Znam, uite."
Ivan Kukavica, ministar rada i socijalne skrbi, bivi emigrant, ugostitelj iz Kolna, saborski zastupnik i zamjenik ministra
vanjskih poslova, bio je nizak, skladno graen ezdesetogodinjak, sijedih zalisaka i upavih obrva, pravilnih crta lica,
okretan. Kroz predsoblje sa stepenicama u dnu uveo me u prostranu i svijetlu dnevnu sobu.
"Sjedite."
Spustio sam se u bijelu konu fotelju. Jo jedna takva bila je s druge strane niskog stolia sa staklenom ploom.
Okomito foteljama, okrenut velikim staklenim vratima to su vodila na terasu, stajao je isti takav trosjed. Na zidovima
su visjele Lackovieve grafike i komadi narodne nonje. Stalak za novine bio je pun raskupusanih novina, televizor je
bio ukljuen. U uglu su bila dva stola: jedan pun boca pia s aama i posudom za led; na drugom je bio telefon, hrpa
papira i vitka kromirana stolna lampa.
"Jack Daniels}"
"Bez leda."

Otpio sam gutljaj iz ae od bruena kristala, a ministar je uzeo nekakav fascikl sa stola, izvukao iz njega nekakav
gusto ispisan papir i stao itati:
"Kreimir Gavran, roen 1956, visok 196 centimetara, zelene oi, nema osobenih znakova, razveden, bez djece."
Zaustavio se i pogledao me. Nisam bio osobito impresioniran. Nastavio je itati:
"S odlinim uspjehom zavrio srednju kolu Sekretarijata unutranjih poslova, a potom i pravni fakultet. Vii
inspektor. U slubi od 80. do 86. Slubu napustio po vlastitom zahtjevu... Zato si otiao? Neto politiki?"
"Ne."
"Nego?"
"Nije mi se vie svialo."
"Zato nisi pobjegao k nama?"
"Bilo mi je dobro i ovdje."
"Svima vama je bilo dobro ovdje, dok smo mi vani jeli govna."
Preletio sam pogledom po sobi. Znao je to mislim i uutio. Dugo smo utjeli.
"Sluajte", rekao sam napokon, "vjerojatno me niste pozvali da biste mi itali moju biografiju. Te su mi stvari veim
dijelom poznate, a slutim da i vi znate da je to tako... Ja sam privatni detektiv, a vi moj potencijalni klijent, prijeimo
na posao."
"Valjda je najbolje tako", rekao je i ponovno otiao do stola s kromiranom svjetiljkom. Iz prve je ladice izvadio veliku
utu omotnicu i spustio je na stol preda me... Unutra je bilo pet fotografija. Nekakva se dvadesetogodinjakinja na
njima goliava valjala po posteljini sumnjive istoe. Oi su joj bile bezizraajne i staklaste.
"Moja najmlaa ki", rekao je Ivan Kukavica tiho. "Proitajte pismo."
"Pojavi se na ulazu u Maksimir u nedjelju 15 .o.m. U zamjenu za 20.000 DEM na e ti ovjek predati ostale
fotografije i negative. Ne uini li tako, slike e se pojaviti u novinama. Ne javljaj se policiji jer e se loe provesti",
stajalo je otkucano na komadu papira. Pismo je bilo puno ispravaka korekturnim
lakom i umetnutih rijei. Ucjenjiva se gadno namuio s pisaim strojem.
"Jedino smo s njom imali problema", poeo je ministar. "Druga su mi djeca bila uredna, dobro uila, a Kata je rano
upala u loe drutvo, druila se s nekakvim narkomanima, Talijanima, Turcima... Boe te sauvaj koliko je takvih u
Kolnu. Jednom sam naao ukradenu robu, videorekordere i autokasetofone u svom podrumu... Katini pajdai!..."
"S kim se ona drui u Zagrebu?"
"Ne znam."
"Mogu li razgovarati s njom?"
"Ne moete. Juer sam je poslao svojima na selo dok se 4 ovo ne smiri."
"U Imotski?"
"Da."
"Tamo ima vie droge nego ovdje."
"Ona se vie ne drogira, kune mi se da je tako."
Kukavica je bio solidan komad budale. Siguran u sebe. Takvi su najgori.
"Udovoljit ete ucjenjivau?"
"Hou. Vi ete im odnijeti novce."
"Doputate li da malo pronjuim cijelu stvar prije toga?"
"Je li to opasno?"
"Nastojat u biti diskretan."
"Budite diskretni!" naglasio je. "Jako mi je stalo da nita od ovoga ne procuri u javnost."
"Moja cijena je sto pedeset maraka na dan, plus trokovi." "Ja imam novaca." "Ne sumnjam."
Otpio sam ostatak viskija i ustao. On me ispratio. "Oprostite zbog onog dosjea, morao sam biti siguran."
"Nema veze."

Vani je poela padati gusta sitna kia. uvarima oito nije smetala.
"Nije ba obiaj da tjelohranitelji uvaju ministre. Va sektor k tomu i nije tako znaajan", primijetio sam.
"Neki su mi ljudi prijetili telefonom, pa su mi dodijelili uvare."
"Ima li to veze s ovim sluajem?"
"Sumnjam, vjerojatno neki uzrujani sindikalist ili netko slian. Znate kakvih sve ljudi ima. Ne shvaaju da je zemlja u
ratu."
Pozdravio sam se s njim, podigao ovratnik sakoa i pretrao do auta. Krupne kapi ve su bubnjale po krovu.
Tjelohranitelji pred vrtnim vratima stajali su ukoeni kao votane figure.
Po pljusku sam se odvezao do "Kaktusa". Hajde Kato, hajde zlato, pjevuio sam putem. Jedan mi brisa nije radio.
Vjetrobran je povremeno bio komad neprozirnog, mutnog stakla kroz koje su se vidjele tek arene mrlje kiobrana.
Bilo je ve dvanaest i trideset i bio sam gladan. Miris hrane i jednostavna domaa atmosfera s bijelim stolnjacima u
"Kaktusu" uinili su da jo vie ogladnim. Naruio sam beki odrezak i krumpirie, zelenu salatu i pola litre
kutjevakog rizlinga. Imao sam sluaj!
inio se jednostavnim, uistinu ga nije ni bilo. Onakve je fotografije moglo snimiti najmanje dvadeset ljudi u gradu, ali
ja sam sumnjao samo na jednog. Javorko. Bio je glup barem koliko i njegovo ime. Mozak mu nije bio nita sloeniji od
malo skupljeg vicarskog noia za izletnike. K tomu je bio pokvaren kao muak. Tragina kombinacija. Svojedobno se
vucarao po redakcijama. Imao je oko za fotografiju, ali ga nitko nije htio uzeti jer je bio nepouzdan, sklon alkoholu i
lijen. Onda je icao cure da mu se gole slikaju predstavljajui se kao fotograf "Playboya", poeo je krasti nasitno. Bio
je
roeni gubitnik. Na policiji je bio ee nego na WC koljki. Pogotovo kada je postao dounik. Ona stupidno sroena
poruka i one fotografije, smijeno mala svota za ucjenu sve je upuivalo na Javorka. Problem je bio jedino kako je on
uope doao do Katarine Kukavica. No, to e se vjerojatno rasplesti kada doem do njega. U tom trenu u restoran je
uao nii, zdepast mukarac, stariji, u sivom baloneru. Sjeo je za slobodan stol i rairio novine. Prije nego to je poeo
itati dobro me odmjerio. Kako je upravo tada, noen valcerom konobara, doplovio moj beki odrezak, nisam se
puno obazirao na njega.
Pred sivim neboderom na Peenici stajala su parkirana dva policijska automobila i vozilo hitne pomoi, s upaljenim
rotacijskim svjetlima. Kia je prestala i oblaci su se razmaknuli. Sunce je bljeskalo na izlozima oblinjih kafia. Nimalo
mi se nije sviala guva javnih slubi pred neboderom. Znatieljnici pred haustorom samo su nagaali to se
dogodilo unutra. Javorko je stanovao na etvrtom katu.
Nitko mi nije morao pokazati vrata njegovog stana. Bila su irom otvorena. Moj deko upravo je izlazio. Vodoravno.
Sav u krvavim zavojima, buncajui imao je kratki teaj levitacije na bolnikim kolicima. Policijski je fotograf
bljeskao svojim fotoaparatom preskaui skreni namjetaj. Drugi je etkicom lagano premazivao vratnice. Malo
dalje, s rukama u depovima traperica stajao je Rudolf. Zamiljeno je gledao lokvicu krvi na parketu. Zapravo, bilo mu
je svejedno. Bio je jedan od mojih rijetkih prijatelja. Podigao je glavu i ugledao me.
"Jesi li vidio to je ostalo od naeg prijatelja?" rekao je sasvim prirodno, kao da je oekivao da e me vidjeti. Odmah
sam znao koliko je umoran i koliko mu je stalo da se oevid to prije zavri, pa da se pokupi kui.
"teta", odgovorio sam.
"Nedostajat e mi."
"Zar je tako ozbiljno?" Preao sam na drugu stranu sobe i
sjeo na prozorsku dasku.
"U komi je i na lubanji ima poveliku rupu."
"Koliko veliku?"
"Ni ozonski omota nije tako oteen."
"Fuj."
"Daj, uti. Ti si, pizdo, na vrijeme pobjegao iz policije i ne zna o emu govorim."

Pogledao sam kroz prozor. S druge strane ulice stajao je tip koji je na mene kiljio u "Kaktusu". Baloner je drao
prebaen preko ruke i tupo zurio u fasadu. Sve je ovo izgleda bilo sloenije nego mi se u prvi mah uinilo.
"Tko ga je naao?"
"Susjed je uo buku i pozvao policiju", rekao je Rudi. "Sto ti radi ovdje?"
"Jutros sam dobio jedan sluaj u kojem na prijatelj vjerojatno ima svoje prste."
"Doi ovamo", rekao je moj prijatelj i odveo me u sitnu kupaonicu. Tamo je otro mirisao fiksir, kutijice filmova i kade
za razvijanje bile su rasute po podu.
"Zna tko me nazvao malo prije nego to si ti doao?... Vlado Grubii. Grubi. Sjea li ga se? On ti je, dragi moj
Kreo, sada velika faca u Ministarstvu obrane. Preporuio mi je da ne akam puno po ovome. Zapravo, bio je
prilino ultimativan... I, da ti iskreno kaem, to mi se svia. Boli me kurac za Javorka, idem doma. Umoran sam od
ovih sranja."
Isprva prilino neduan, gotovo zabavan sluaj goliavih fotografija luckaste i razmaene Katarine Kukavica
neoekivano se komplicirao. Zapravo, sada se inio prilino opasnim. Naravno, ukoliko je Javorko uistinu snimio one
fotografije. Po svemu sudei jest.
"Tko ti je klijent", upitao me Rudi. "Ne mogu ti rei."
"Nisi frend."
"Ozbiljno. Cijela je stvar poprilino posrana, moda je i bolje da ne zna."
"Pazi se."
"Aha... Idem sada. I hvala ti... Pozdravi enu", rekao sam i iziao.
"Navrati koji put!" viknuo je Rudolf za mnom.
S druge strane ceste stajao je tip sa sivim balonerom preko ruke i zurio u mene kao debeli podbuhli guter. Nije me
smetao. im sam otvorio auto, on je otrao do svojega. Nije se uope trudio da bude neprimjetan. Bio je sunan,
gotovo ljetni dan. Po mokroj travi neka je ena u trenirci vodila psa u etnju. Klinci su se pentrali po divljim kestenima
pored ceste, besposliari su stajali nalakeni na ankove. Na ovom svijetu bilo je toliko lijepih zanimanja.
Upao sam u picu. Probijajui se kroz guvu razmiljao sam o Grubom. Tip je doao poslije mene u policiju. Bio je
moda ak pet ili est godina mladi, beskrupulozan i ambiciozan. Umio je natjerati ovjeka da govori. Sada je u
Ministarstvu obrane. Sto je traio kod Kukavice jutros?
Spavalo mi se, otiao sam iz policije prije osam godina, a jo uvijek se nisam naspavao. Guter me jo uvijek slijedio.
Polako mi je iao na ivce, ali to je bilo vie stoga to sam bio umoran. Parkirao sam pred kuom i iziao. On se
zaustavio stotinjak metara nie. Kua u kojoj sam stanovao bila je memljiva i stara. Ipak, svialo mi se tu. Popeo sam
se na drugi kat, otkljuao vrata i uao u stan. Zadovoljno sam primijetio da u njemu nije bilo nikoga otkad sam ga
napustio. Tek tada sam zapravo shvatio koliko se bojim. Spavalo mi se. Nisam vie mogao ni misliti. Svukao sam se i
legao u krevet. Pokuao sam sabrati dojmove, ali mi nije ilo. Ubrzo sam zaspao. Nisam nita sanjao. Uope, jako
rijetko sanjam.
Kad sam se probudio, na digitalnom satu na nonom ormariu je stajalo jarkocrvenih devetnaest i etrdeset. U sobu
je ulazilo svjetlo uline svjetiljke, uli su se udaljeni automobili. Pogledao sam kroz prozor. Neki je mukarac naao
puiti i gledati u Mjesec ba pod mojim prozorom. Upalio sam svjetiljku na nonom ormariu i otiao se umiti.
Hladna me voda potpuno razbudila. Vratio sam se u krevet. Cijeli mi je sluaj polako postajao bistriji. Pria to sam je
sloio u glavi bila je prilino nevjerojatna, ali koherentna. Dodue, nedostajao je motiv, no Kukavica ga je vjerojatno
sam znao. Pokuao sam nagaati to bi to sve moglo biti. Nimalo mi se nije svidjelo ono to mi je palo na pamet.
Upalio sam televizor. Na programu je bila nekakva komedija s Frankom Sinatrom. Nedavno sam proitao da je on bio
mafija.
U devet i trideset netko je poeo petljati po mojoj kljuanici. Ve sam poeo misliti kako nitko nee doi. Uzeo sam
pitolj iz ladice s arapama i tiho se oduljao do vrata. Tip je otkljuao vrata i uao. Bio je prilino neoprezan. Ljudi iz
njegove firme bili su uope jako bahati u posljednje vrijeme. Prislonio sam mu cijev uz glavu.
"Polako podigni ruke", rekao sam. Posluao me. Disao je umno kao parnjaa. Tresnuo sam ga postrance pitoljem.

Kad se sruio inilo se da e pod propasti pod njim. Okrenuo sam ga na lea. Isti me ovjek danas pretraio pred
vrtnim vratima Ivana Kukavice. Pretraio sam mu depove. Ono to sam naao u lisnici bio je posljednji komadi
puzzlea.
Sluaj je bio gotov. Valjalo je jo jedino itav doekati jutro.
Iznio sam tipa na stubite, dobro sam se namuio. Polako je dolazio k svijesti. Bio sam samo u gaama i atletskoj
majici.
Susjedi su, sreom, bili pristojni ljudi koji spavaju u to doba.
"Sluaj", rekao sam tipu, "kai svom efu da ja nita nemam, niti elim imati s vaim obraunom. A pojavi li se jo
netko noas u mom stanu, proi e puno gore od tebe."
Vratio sam se unutra, zakljuao vrata, stavio lanac i sjeo na fotelju preko puta. Pitolj mi je bio nabijen. Zaspao sam
im sam sjeo. Nitko nije dolazio.
Probudio sam se u osam i odmah nazvao Kukavicu. On je oekivao moj poziv. Premda volim dorukovati i dugo
ispijati kavu, tog jutra sam se liio te radosti. Zbilja sam se bojao. Umio sam se i obukao, za pet minuta sam bio u
autu. Deset minuta kasnije pred bijelom dvokatnom vilom zaklonjenom brezama.
Nova dva majmuna stajala su pred vratima. Kukavica je bio vani. Ovaj put je i neka starija ena, vjerojatno njegova
supruga, bila s njim. Zabrinuto su izgledali. Dijelili smo taj osjeaj.
Sjeo sam u istu bijelu fotelju. ena se skupila na trosjedu, niska i sitna, u crnini. Kukavica je ostao na nogama.
"Onda?" upitao je.
"Ja poinjem s pitanjima", rekao sam. "Najprije, kakav je to nesporazum izmeu Ministarstva obrane i vas."
Problijedio je.
"To... To je dravna tajna", jedva je promucao. Razbjesnila me ova reenica, ali sam se uspio kontrolirati.
"Okej, ako vam se tako vie svia... Ali sada me paljivo sluajte. Vau je ker nagu fotografirao stanoviti Javorko
Kui. On je sitan kriminalac i budala. Koliko god da je vaa ki nisko pala, on je jo nie. Da nije bilo nekog treeg,
njih dvoje bi se sreli tek u paklu. Uzgred budi reeno, on je moda ve tamo. Netko jako obziran juer mu je napravio
rupu u glavi. Zato? Ne znam. To je dravna tajna."
"Ivane, zaboga, to se dogaa?" upitala je ena tiho.
"Trenutak, gospodo, jo nisam zavrio", rekao sam. "Onaj tko je odveo vau ker na fotosession bio je jako moan i
znao je to radi. Poteno ju je napunio heroinom. U takvom stanju ona je bila spremna na sve. Isti taj ovjek
svojedobno
je radio u policiji i poznavao je nesretnog fotografa, malog bezveznog dounika vjetog s kamerom. Frajer se zove
Vlado Grubii, odmila Grubi. Imali ste ga prilike upoznati."
"To ne moe biti istina", rekao je Kukavica.
"Mislite? Saekajte jo samo malo. Fotografije su bile namijenjene ucjeni. Ali, ne ovakvoj kakva vam se ve dogodila.
U igri je bilo neto puno ozbiljnije. U jednom se trenutku uinilo da je Javorko svojom smijenom ucjenom od 20.000
DEMa uprskao stvar. Svoju je samovoljnu i brzopletu gramzivost platio i preplatio. Policiji je zabranjeno da previe
njuka oko toga."
"Tko im je zabranio?"
"Grubi. Ili Ministarstvo obrane, ako vam se tako vie svia."
"Kakvog vi dokaza imate za sve to?"
"Dokaza?! Pa vi ste kompletna budala! Znate li tko su ljudi koji stoje pred vaim vratima?... Ne znate. Slubenici
Ministarstva obrane. Isti ljudi koji vas uvaju vjerojatno su bili autori anonimnih telefonskih prijetnji. Namjestili su
vam. Vi ste namjestili meni."
"To ne moe biti istina", ponovio je Kukavica.
"To jest istina. ovjek koji me juer pretraio tu na cesti, sino se nenajavljeno pojavio u mom stanu. Pouen
primjerom jadnog Kuia, nisam mu dao priliku da mi objasni razloge svoga posjeta. Znate li to je imao u lisnici?
Iskaznicu Ministarstva obrane. Vjerojatno ju je imao i onaj koji me juer cijeli dan pratio. Zato se sve to dogaa?...
Jebi ga, dravna tajna."

Ivan Kukavica bio je miran i vrst.


"Ivane, reci mi, to se ovo dogaa?" upitala je jo jednom ena.
"Vinka, pusti", odgovorio joj je on ozbiljno, "to su dravni poslovi."
Ivan Kukavica bio je solidan komad budale. Siguran u sebe. Takvi su najgori. Ipak, bio je estit ovjek. Nije htio otkriti
to se to dogaalo iza kulisa dravne politike. Je li otkrio nekakav verc orujem ili drogom, ubojstvo, pljaku
humanitarne pomoi, nezakonitu pretvorbu... ne znam, niti elim znati. Uredno mi je isplatio mojih tri stotine
maraka u kesu. Sutradan vie nije bio ministar.
Izlazei iz vile sreo sam Grubiia. Smijeio mi se. "Dobar si ti, jel* da. Na tebe se uvijek moe raunati." Nisam mu
odgovorio. Prije desetak godina otprilike, dok
smo jo skupa radili u policiji, mogao sam ga pretui ko vola.
Sada mu vie nita nisam smio.
Zadivite drutvo!
uskrsna pria Kristini, koja veli daje ova pria ba gemitlih
Stela je pred malim zrcalom namazala usne i poeljala se etkom. Nezadovoljno je primijetila kako joj je plava kosa
u korijenu, po prilici centimetar i po duine, tamnija od ostatka. Srebrni ju je triko malo stezao oko bedara, ali je jo
uvijek lijepo izgledala u njemu. Stavila je srebrni polucilindar na glavu.
Miso je osjenao kapke i zakopao bijeli frak, potom se zagrnuo bijelim plastom s grimiznom podstavom. Pod jednu
je ruku uzeo debelu sivu zeicu zvanu Marina, dok je drugom uhvatio ruku sanduka s rekvizitima. Stela je uzela
ruku s druge strane pa su podigli kutiju oblijepljenu srebrnim petokrakama, na vratima su se zbunjeno nasmijeili
jedno drugome i bez rijei izali iz garderobe, koja je obinim danima bila ambulanta.
"Ladies and Gentlemen!" dreknula je Stela teatralno irei ruke i publika u trpezariji je zamukla. "Dame i gospodo!"
ponovila je Stela. "Nakon velike turneje po Dalekom istoku, Australiji, Novom Zelandu i Ognjenoj zemlji, poslije
brojnih uspjeha u metropolama na pet kontinenata, veliki iluzionist
i hipnotizer Max Anderson Mlai, sin svjetski poznatog krotitelja zmija Maxa Andersona Starijeg, Uskrs je odluio
provesti u vaem gradu. U sat i po vremena koji slijede vidjet ete arolije koje su zadivile New York, London, Hong
Kong, Sidnev i Tokio. Ladies andgentlemen Max Anderson!!!"
uo se mlak pljesak i Max Anderson, u matine knjige upisan kao Miso Andrijevi, uao je rukama odgurujui rubove
plata s grimiznom podstavom, uspravan kao da je progutao tap. Stela na plakatima Stella tek sada uoi
ukastu mrlju na prsima bijelog fraka.
Izvlaio je loptice za stolni tenis iz svilenoga rupca a onda preao na trikove s kartama, dok je Stela gledala
umirovljenike drhtavih vilica i zakrvavljenih oiju u publici. Jedan je stari na drvenoj stolici spavao zabaene glave i
irom razjapljenih bezubih usta. Jedna je stara odsutno plela kilometrima dug ruiasti al. Kada je Max traio
dobrovoljca iz publike, nitko se nije javio: starci su uutili i stali zuriti pred noge, u sumornoj trpezariji, na ijim se
zidovima od vlage cvjetala i Ijutila buka, a miris loe hrane mijeao s mirisima umornih tijela, osjetila se napetost
kao da je Miso trebao odabrati jednoga od njih i strijeljati ga kao upozorenje pred svima.
"Evo, ova gospoa u prvome redu", kazao je iluzionist nasmijeeno. "Vi, gospoo. Da, da, vi. Doite k meni, nita se
ne bojte."
Debeljukasta je niska ena u modrom pletenom prsluku bojaljivo ustala tek nakon to ju je Miso uhvatio za ruke i
njeno digao. Gotovo se rasplakala dok ju je okretao, nalazio stakleno prstenje po njezinim depovima i izvlaio
sintetike cvjetove iza njezinog uha.
"To nije moje", kazala je ena plano, kao da ju je netko optuio za krau. Neki je bezobraznik stao zvidati iz zadnjih
redova, eni koja je plela ruiasti al nestalo je vunice pa je podigla glavu i zbunjeno gledala, kao da se udi kako se
nala ovdje. Max Anderson Mlai je utio. to je jadan mogao i kazati?

Stela je zurila u Marinu koja je spokojno drijemala na kraju stola ekajui svoju toku. Udebljala se, pomislila je Stela.
Jedino se ta ivotinja deblja. Nakon to su joj prolog tjedna u oaju ubili i pojeli partnera, prodrljiva stara zeica se
tovi, a njih dvoje e umrijeti od gladi i jada nastupajui za vreu krumpira i malo rie i makarona po starakim
domovima i tuim sindikalnim zabavama.
"Koji e sindikat nas zatititi, Miso", pomislila je Stela mrzovoljno gledajui svoga mua, lijeninu koja je prije
sedamnaest godina ispunila novinsku narudbenicu za knjigu "ZADIVITE DRUTVO! 101 maioniarski trik za
poetnike". Bez ikakva razmiljanja on je tada napustio posao u klaonici, dao tiskati posjetnice s novim imenom i
kupio bijeli frak. Sedamnaest godina kasnije vladao je s najvie trideset trikova iz nesretne knjige, nije imao ni za
kavu, a iz bijelog su mu fraka, izmuenog po kemijskim istionicama, provirivale tetovae na podlakticama.
Stela vie to nije eljela trpjeti, nije ga htjela moliti i prijetiti mu, sramotiti se u srebrnom trikou i polucilindru. Juer
je posjetila babu, koja je preko novinskog oglasa traila enu koja e je u zamjenu za stan i hranu njegovati do kraja
ivota i kasnije naslijediti etrdeset i dva kvadrata stambenog prostora. Sutra e Stela potpisati ugovor, ovjeriti ga u
javnog biljenika i kazati Maxu Andersonu Mlaem da je sve gotovo, neka nae drugu budalu, ne eli ga vie niti
vidjeti, neka zaboravi da ona uope postoji...
Max Anderson je umirovljenicima utrnulim od sjedenja upravo pokazivao kako su dvije arene kartonske kutije posve
prazne. Nacereno ih je okretao, tresao s otvorom nadolje, a onda ih spustio na stol. Uhvatio je potom Marinu za ui
ona je protestirajui jednom trznula stranjim nogama i spustio je u desnu kutiju.
Stela je prolazei pored stola dodala "arobni tapi" velikom iluzionistu, a ovaj je iza nje neprimjetno zamijenio
mjesta
kutijama. Onda je dotakao tapiem arenu kutiju i stao iz nje nasmijeeno izvlaiti marame i cvijee, puno marama i
cvijea. Podizao je obrve i irio ruke kao da se udi koliko toga ima unutra. Cijeli je stol napunio tim arenim stvarima,
da bi naposljetku izvukao jedno uskrsno jaje s naslikanim zeiem i poklonivi se darovao ga debeljukastoj gospodi u
modrom pletenom prsluku. Kutija je bila prazna i Max Anderson se, valjda milijunti put u posljednjih sedamnaest
godina, jo jednom neuvjerljivo zaudio slegnuvi ramenima. Zamislio se toboe nekoliko sekundi, a onda posegnuo
rukom u drugu kutiju. Zeica to ju je izvukao bila je nemirna kao nikada dotad, trzala se i uvijala, ispod njezine je
stranjice provirivala sitna slinava njukica. Stela je ciknula.
"Skotna je!" viknuo je starac iz prvoga reda. "Zeica je skotna!"
Publika je stala mrmoriti, stari to je spavao zabaene glave probudio se. Jedna je ena poela histerino jecati, jedan
je starac masirao srce.
"Bez panike, molim vas, samo bez panike!" zaurlao je u tom asu autoritativno jedan debeljko s brkovima skoivi na
noge. "Samo bez panike, ja sam veterinar!"
Trideset i est stanovnika doma "Mir i tiina" bili su usplahireni kao djeca. Natiskali su se oko Marine i radovali
zejem okotu kako se valjda nisu radovali ni vlastitim unucima.
"Evo jo jednoga!" vikao je umirovljeni veterinar visoko diui sitno zeje tijelo.
"Koji je to?"
"etvrti!"
"Gospe blaena!"
"Donesite deku! Donesite jednu deku!"
Debeljukasta je ena u modrom prsluku otrala kao djevojica i malo kasnije donijela sivu deku na koju je poloena
zeja mama. Netko je donio nekoliko listova smeurane salate to su je umirovljenici taj dan ruali. Jedna se ena od
uzbuenja onesvijestila.
Max Anderson Mlai je stajao sa strane i zagonetno se smjekao, kao da je pet sluzavih zeia nekakva njegova
uskrsna arolija. Njegova ga je ojaena ena gledala smijeei se.
ega ste se odrekli u korizmi
uskrsna pria

piro se, recimo, odrekao jeftine rakije iz vinarije mul, sedamnaest kuna litra, a to se osobito svidjelo doktoru
Kuzmiu. Sreli se njih dvojica na pazaru, Kuzmi bio sa enom, pa dobar dan, dobar dan, doktor upoznao pira sa
gospoom, Spiro odmjerio gospodu i svidjela mu se, onako, malo punija, ba kako piro voli. Onda Kuzmi pitao
pira to je kupovao, a ovaj da nita, nego doao malo u vizitu, doktor se nasmijao na ovo "u vizitu". "Rakiju, nadam
se, nisi vizitirao", kae Kuzmi strogo, a piro da boe sauvaj, moj doktore, dok je korizma, on za rakiju, tako rei, ni
ut. "Pravilno", rekao je Kuzmi ozbiljno, to "pravilno" mu je ostalo jo iz onoga vremena kada je bio partijski
sekretar u bolnici.
"Zna koga san danas vidija na pazaru", priao je naveer piro Tonki. "Koga?" kae Tonka. "Doktora Kuzmia", ree
piro, "sa enon je bija." "Ne znan mu enu", kae Tonka. "Debela", kazao je piro podrugljivo. "Lake bi je bilo
priskoit nego zaobi." "Jesi li za rakijicu?" ponudi Tonka. "Boe sauvaj", zavapi Spiro. "A ta!?" zgranu se ena. "Dok
je korizma, ja za rakiju, tako rei, ni ut", rezolutno e piro.
Kolo sree jo nije poelo. Nekako je, naime, ve bio doao obiaj da piro navrati u susjede ba u vrijeme Kola sree
pa onda njih dvoje skupa pogaaju, izvikuju suglasnike, kupuju samoglasnike i ljute se na igrae kad pokraj zdravih
oiju ne vide rjeenja. Tonka se, dodue, nije puno ljutila, kako je ve samo iznimno rijetko neto pogodila prije
natjecatelja, ali je zato piro, tono mu i samo ime kae, bio pravi pirit. "Ma, vidi mulca!" vikao je. "A ko je tebe,
sinko moj, pustija na televiziju?!... poala!" jadikovao je, "poala, glupana!"
Umirovljeni profesor zemljopisa uglavnom je s razlogom bjesnio: bio je, naime, pravi maher u ovoj igri i mnogo je
puta Tonka ustvrdila kako bi se svakako trebao prijaviti za sudjelovanje u emisiji. On bi se na to obino branio da nije
red, ve je on stari ovjek, treba pustiti da se mlai bore. "Ma di si ti star, moj piro", govorila je Tonka, "pogledaj se,
pravi si mladi." Njemu je, Bogu hvala, bilo drago kada bi ona tako neto kazala, u sebi se, za pravo rei, i sam slagao
s tom tvrdnjom. Uostalom ali nemojte to iriti okolo, informacija je, kako ono kau, jo uvijek strogopov piro je
ve bio i na testiranju za Kolo sree.
Elem, te veeri, prvoga dana korizme on je bio nervozan, ba bi mu bila pasala jedna rakijica da malo smiri ivce. "Ja
san se u korizmi odrekla slatkoga", kae Tonka u neko doba. Mukarac nita ne ree. "Ja san se odrekla slatkoga, a
Jurica Wiskasa", nastavi ena. On pomisli da kakva je to budalatina, zato bi se make neega odricale u korizmi, kao
da je maka krstena dua? Ali opet piro nita ne kaza. Tonka se, to njezinu susjedu nikako nije bilo drago, prema
tome maku i inae odnosila kao prema ljudskom biu, ak mu je i ljudsko ime dala Jurica! Tako se, naime, zvao i
njezin pokojni. piro bezvoljno pogleda maka to se bio sklupao ispod stolia s televizorom. Kako ve nije bio
kranin, a zacijelo i zbog onoga mu uskraenog Wiskasa, Jurica je s nekakvom nekranskom mrnjom u oima zurio
u svoju gazdaricu.
I tako njih dvoje sjedili u tiini, Tonki ve bilo malo neugodno zbog toga, pita se da nije togod krivo rekla. Jer, Spiro
je uglavnom bio razgovorljiv i veseo i za tih njihovih zajednikih veeri sipao je toseve kao iz rukava. Nikad, recimo,
ne bi kazao " kao iarija", nego " kao ie", a ona bi se kikotala. A jednom, kad je traeni pojam bio "dekoracija", a
Spiro, nekako osobito naglasivi tu rije, kazao "dekuracija", ona se umalo nije popikila od smijeha.
A veeras nita, mukarac mui, ni a ni be. Oglasio se tek, a i to nekako preko volje, kada se traio nekakav stih, a na
onoj ploi svijetlilo: J, J, J, RG, J, ST S
D. "Oj, lijepa, oj, draga, oj, slatka slobodo", kae Spiro ueno, "poznati stih Petra Preradovia." Ali, one bene s malih
ekrana kao da ga ne uju i jo se dobrih pet minuta dovijaju i trae slova kojih nema. Spiro ih mrano gleda: da
pogledom moe spriti ovjeka, od natjecatelja bi jamano ostale tek malene tri hrpice pepela. Napokon, netko od
njih, kada su ve gotovo sva slova svijetlila, pogodi, a Oliver dometnu: "Pa, naravno, 'Oj, lijepa, oj, draga, oj, slatka
slobodo', poetak je svima nama znane Dubravke od Ivana Gundulia, velikog dubrovakog pisca iz 17. stoljea."
Spiro kae: "Evo, ta san ti reka?!"
"Ti si reka da je od Petra Preradovia", upozori Tonka. "Nian!" "Ma, jesi!" "Ma, nian!" "Ma, jesi!" "Ma, kako u re
Petar Preradovi, eno Boja", pobuni se Spiro ljutito, "ka da ne znan za Dubravku od Ivana Gundulia, ita san je
najmanje trista puta!" "A kad ti kaen da si reka Petar Preradovi", ne da se Tonka. "More bit da si se zeznija, ali
tano tako si reka Petar Preradovi! Je li tako, Jurice?" Maak znatieljno podignu glavu na spomen svojega imena
jo uvijek, ini se, ne shvaajui da u iduih etrdeset dana u njegovu ivotu nema nita od Wiskasa. A Spiro bijesno

pogleda susjedu, pa njezinog maka, pa susjedu, pa maka, pa susjedu pa ree: "Zna ta, odite lipo k vragu i ti i ova
tvoja blesava maka."
Tu ti se sada Tonka naljuti: "Izvoli vanka", kae. "Molin?!" "Izvoli vanka", ponovi, "istoga asa da si se pokupija iz moje
kue." Spiro se zbuni, ustade, zastanu i na tren se uini kako bi se ispriao. Ipak, ne ispria se, nego se, re bi, jo vie
razbjesni, pa izae zalupivi vrata za sobom.
Tako je nesretno poela ta korizma u kojoj su se Spiro i Tonka zapravo odrekli jedno drugoga, plus rakija i slatko,
Juricu i Wiskas da i ne spominjemo. Sretali su se, naravno, u tih etrdeset dana i na stubitu, i u duanu, i kod
kontejnera i svaki put bi se uinilo kako e netko od njih neto zaustiti, povesti razgovor. Ali nita, ni "kako je?", ni
"ta se radi?", ni "jedva san eka da doe ovo prolie", ni "ala, ta san gusta kad san vidija di bombe padaju po
Beogradu"... Totalni muk, silentio tampa, to bi rekli sportski novinari.
Bilo im je oboma, naravno, krivo, moda bi se ak moglo kazati i da su patili, jer, znate, bilo je tu vjerojatno i vie od
obinoga prijateljstva dvoje starih ljudi. Boe moj, on sam, ona sama i sad, je li... "Di je sada nama na Spiro", jadala
se udovica Jurici koji je jadan jako smravio tih dana i Tonka je ve razmiljala da prekine sa zavjetom.
A na drugome kraju hodnika tugovao je Spiro. Izlazio je puiti na balkon i pogledavao prema njezinu balkonu, skoio
bi na noge i odjurio do pijunke svaki puta kad se ulo gdje Tonka otvara vrata. Tvrdoglavi jedan tovar, meutim,
nikako da popusti.
Naposljetku, doao ti njemu poziv za sudjelovanje u Kolu sree. Onako, obina omotnica, gore pie HRT, dolje
njegova adresa. Spiro ne moe k sebi doi od uda, proitao poziv nekoliko puta, misli, da nije neka greka. Zanio se
toliko da je ve bio izvadio bocu s rakijom iz kredenca, u zadnji as se zaustavio. Onda, izleti iz stana, odjuri do
Tonkinih vrata, pozvoni. "Ko je?" pita udovica iznutra. "Tonka, ja san, Spiro! Doa mi je poziv za Kolo sree, otvori!"
"Koji Spiro?!" pita Tonka ledenim glasom. "Tonka, uje li ta ti govorin", nastavlja Spiro, "otvori da ti pokaen, doa
mi je poziv za Kolo sreel" "Ja vas ne poznan", kae Tonka nemilosrdno. "Tonka, gospu
mu blaenu, daj da ti pokaen..." "Nemojte me uznemiravat, zvat u policiju!" prekide ga susjeda.
I ode piro, pokunjen i jadan. S druge strane vrata Tonka ostade zurei u prazno. Onda se u jednome trenu ugrize za
usnu i poe tiho jecati.
Veliki petak je bio, Tonka je jela bakalar, a Jurici je isfrigala malo girica. Poslije je malo vezla pa itala novine, usnula je
na kauu malo prije Hrvatske danas i probudila se ba na picu Kola sree. I onda, koga je za vidjeti tamo Spiro!
Ima i onu arenu znaku s natpisom "Spiro". "Jurice, eno naega Spira!" povika Tonka veselo u trenu zaboravivi da
sa susjedom nije u najboljim odnosima. Jurica se uznemiri.
Kakva je to borba bila, dragi itatelji, takvo to se ne pamti u povijesti Kola sree: s jedne strane Spiro, s druge jedan
samostalni poljoprivredni proizvoa iz Belia. Ne zna koji je bolji od ove dvojice: prvu igru DOBRO TI JUTRO,
MATI MOJA dobio piro; pa drugu BITKA NA MOHAKOM POLJU odnio Belianin, a cijelo vrijeme upadaju
nekakvi bankroti i zgubiredovi, kao da su poludjeli. Tako je, da se nije iao kockati, Spiro mogao oba puta pobijediti.
Tonka je poludjela od muke kad je vidjela da on zna rjeenje, a svejedno nastavlja vrtjeti. "Jesan li ti rekla", kazala je
kad je upao zgubired. "Jesan li ti rekla, tukac jedan tvrdoglavi!"
Onda dola trea igra, a Tonka uglavnom drala ruke pred oima kakav je to uas bio. Nekakav pojam se traio: dvije
rijei, petnaest slova. Spiro prvi zavrtio: M kao Makarska nita! Onda Belianin: T kao Trogir! Poing! Poing! dva T,
dvije tisue bodova! Vrti ovaj drugi put: N kao Naice! Poing! jedno N, sedamsto pedeset bodova! "Uaaaa!" povikala
je Tonka. Vrti Belianin trei put i zgubired! "Tako ti i triba!" rekla je Tonka prkosno. Potom vrtila neka kuharica iz
Rijeke, nje se u emisiji gotovo da nije ni vidjelo. Vrti, dakle, ona prvi put: P kao Pazin! Poing! jedno P, petsto
bodova! "Kravo
jedna!" prodere se udovica. Vrti kuharica drugi put: L kao Lipik nita, nema!
Doe ponovno red na Spira, Tonka pone moliti Zdravomariju. A piro sabran kao da je u Tonkinome tinelu, uhvatio
onaj kota, zavrtio ga spremno, muki, zamiljeno gleda u otkrivena slova, mrti se. Kota se zaustavlja na petsto.
"Neka bude moj rodni grad", ree Spiro lokalpatriotski raspoloen: "S kao Split!" izjavi on sveano. Poing! Poing!

dva S, tisuu bodova! "Ponudio bih rjeenje", ree piro. "Izvolite", kaza Oliver. "Pasionski teatar", kaza Spiro
odluno.
Tan tan tan tan tan..., zau se pobjednika melodija. Tonka poe plakati od sree.
"Iz izloga broj tri", ree tada piro ozbiljno, "izabrao sam okoladne bombone da ih za Uskrs poklonim mojoj susidi
Tonki."
Gledatelji u studiju Hrvatske televizije ushieno zapljeskae.

pijunska ponoka
boina pria nepomirljivom Ivici Fleschu
Vladimir je bio mala gnjida. Ljigavac i treber, zloest, proraunat momak. Moda i pomalo okrutan. Vi to ne opaate,
ali ja to odmah vidim. S druge strane, Vladimirovi su roditelji bili dobri ljudi. Brat mu je bio dobar deko, s njim sam
igrao koarku. Tko zna zato je Vlado bio drukiji? Moda stoga to je bio tup? Ja vjerujem da je zao ovjek ili
neobino inteligentan ali nastran, ili je tup. Vlado je bio ovo drugo. Bio je neizrecivo tup i nesmotren kada je u
zadnjem razredu gimnazije na vratima kolskog WCa flomasterom narisao kukasti kri i napisao "Heil Hitler!" ispod.
Bila je to glupa, adolescentska nepodoptina, ali je netko negdje zakljuio kako je valja istraiti. Bit e da su policijski
statistiari ustanovili kako im ne tima stopa rasta poinjenih prijestupa? Ili je to bilo neto politiki? Kako bilo, u
sloenoj i skupoj policijskoj istrazi Vladimir je ridajui priznao svoj "zloin" mravom i visokom inspektoru. Recimo da
se inspektor zove Mileti.
etiri mjeseca poslije toga, Vladimir je ve na fakultetu, a mravi ga inspektor jo uvijek zlostavlja. Trai od njega da
mu pria o profesorima na fakultetu, o studentima i tome slino. ini se da nikada nee ni prestati. Sredina je
prosinca 1986, njih dvojica sjede u Miletievom uredu.
"Vlado, ti si pametan momak", kae inspektor. "Nisi mi dosad bio puno od koristi, ali ja vjerujem u tebe. Isto tako, ti
mora vjerovat meni. Ja ti mogu puno pomo i ja u ti i pomo! Samo radi ono to ti ja kaem. Samo se mene dri..."
Momak gleda policajca i neugodno mu je. A opet, bilo bi neuljudno okrenuti pogled nekamo drugamo, na izgrebani
ormar, kalendar na zidu, uokvirenu zahvalnicu iji povod odavde ne moe proitati.
"... Jo malo pa je Boi i Nova godina", govori Mileti, "a to je doba visokog rizika. Puno ljudi je za praznike dolo iz
Njemake, puno njih je povezano s ustakom emigracijom. Oni su neprijatelji ove zemlje, njihov je cilj ovdje napravit
kaos. Zato moramo dobro pazit. Poi na ponoku. Mora dobro gledat i sluat: ta ljudi govore, koga psuju, koga
hvale, to pjevaju... Sve dobro pamti!"
Vladimir odrjeito kimnu glavom.
"A ako ti se neko uini sumnjiv, a on uti i ne izjanjava se", nastavlja policajac, "ti mu prii. Slobodno. Pridi mu pa ga
malo ubodi, isprovociraj ga. Pa ako se on makne od tebe, onda se makni i ti od njega. A ako se on ne makne, ako
prihvati razgovor, ti ga stisni. Neka se to vie izlaje. Sto se vie izlaje, to je s njim poslije lake".
Vladimir uti. Ovaj ga posljednji Miletiev prohtjev malo mui. Prislukivanje nije problem, nita lake od toga. Ali
provocirati?! Najprije, nije ba jednostavno natjerati ljude da izvikuju protudravne parole ili pjevaju zabranjene
pjesme. Osim toga, tako se izlae da ga prepoznaju kao pijuna. Ako ga i ne skue odmah majko mila! skuit e
ga poslije, kada im policija zakuca na vrata.
"Onda? Jesmo li se dogovorili?" pita Mileti.
Vladimir nevoljko kimnu glavom.
"Jesmo li se dogovorili?" neumoljiv je inspektor.
"Jesmo", kae momak suho.
U jedanaest naveer crkva je bila ve puna svijeta, gomila je stajala pred ulazom i zamorila. U susjednim su ulicama
praskale petarde, mirisali su dezodoransi i vodice za brijanje, kamfor iz neprovjetrenih krznenih bundi. Iz oblinje se
gostionice orilo "Rajska Djevo, kraljice Hrvata", a Vladimir nije znao rauna li se i ta pjesma pod neprijateljske. Ako se
ne rauna bio je u gadnoj neprilici, jer dosad nije uo da netko psuje vlast i vie "Zivila Nezavisna Drava Hrvatska!"

Niti je itko pjevao Vilu Velebita i Ustani bane. Ne znajui to da uini naposljetku se ugurao meu ljude i stao ko bena
ni s kim ne priajui. Onda je poela misa, metalni se sveenikov glas prolamao iz zvunika objeenog na zidu. Masa
je uutjela. Vladimiru se inilo da e poludjeti.
"ap!" kazao je u jednom trenu polutiho, nervozno, gotovo nesvjesno, namah se postidjevi. Nitko ga izgleda nije bio
uo. Onda je to ponovio malo sigurnije i glasnije:
"ap!"
"Molim?!" rekla je djevojka to je stajala do njega.
"ap!" veli joj Vladimir jednostavno, kao da je to najobinija stvar na svijetu. ap ivio Ante Paveli! U grudima mu
je lupalo kao da milijun parova plee na limenom podiju.
"ap!" odgovori mu tada djevojka i nasmijei se. Vladimiru se uini da e se onesvijestiti.
"Jugoslavija je drek od drave!" kazat e desetak minuta kasnije Mirjani (tako se, naime, djevojka zvala). Nakon to su
se prepoznali kao "istomiljenici" njih su se dvoje izvukli iz guve pred crkvom i uputili po gradu traei slobodan stol
u nekome kafiu. Kako je sve bilo puno, na kraju su se smjestili na jednoj klupi u parku. Mirjana je zakljuila da je
tako i bolje, jer da tu mogu slobodno priati.
"Ovo je gola robija za hrvatski narod", kae Vlado. "Ovo je strano!" veli on. Pria mu malo zapinje, jer ba i nije
potkovan u hrvatskom pitanju.
"Nae devize", upada Mirjana.
"Eto, recimo, devize...", kae Vladimir, premda mu nije jasno to s tim devizama.
"Nae devize odlaze u Beograd", veli Mirjana.
"Tono!" sloi se momak.
"A Hrvatska je sve siromanija", nastavlja djevojka ogoreno.
"I to!"
"Zato mi vie ne smijemo ostati u ovoj tamnici naroda. Hrvatska se mora otcijepiti! Hrvatska se pod hitno mora
otcijepiti!" naglaava Mirjana.
"Ali Hrvatska do Zemuna!" napominje Vladimir.
"Pa dabome!" sloi se Mirjana i tko zna koji put veeras, zavjereniki se nasmijei Vladi.
Vlado se pak, kurva jedna, smije u sebi. Koliko je ova glupaa nadrobila mogla bi zaglavit milijun godina u Lepoglavi.
A bome e i zaglavit, jo samo da otpjevaju kakvu neprijateljsku pjesmu da inspektor Mileti poslije ne bi to
prigovorio.
Oj ti Vilo, Vilo Velebita.
Ti naeg roda diko!
Poe Vladimir tiho pjevati i djevojka prihvati s njim. Vladimir ju je tek tada malo bolje pogledao. Zapravo je zgodna
cura, pomisli. U tamnozelenom "montgomeriju", sa alom prebaenim preko kose i uiju, sitna, okruglog lica i sitnih
napuenih usana. ak je, unato tome to je pjesma posve neprilina, i lijepo pjevala. Tada se zaue zvona.
"Sretan ti Boi, Hrvatice!" ree Vladimir uzvieno.
"Sretan ti Boi, brate!" kae Mirjana.
Zagrlili su se i poljubili dva puta. I onda dok se odvajao od nje i tresao djevojinu malu ruku Vladimir osjeti kao da je
neto ubolo njegovo malo pokvareno srce. Postidi se sebe i svoga gadnog posla i isto mu doe da se rasplae.
"Zna", kae on, "ne bi trebala biti sa mnom".
"Zato?" veli Mirjana. "Pa moramo biti zajedno u ovome. Bolje je da nas je vie. Pa ako treba neka nas sve
pozatvaraju".
Vladimir je bio ganut. to e ti u zatvoru, pile malo, mislio je momak. Boe, koja sam ja svinja! O, Boe! O, Boe! I
tada, ne znajui to bi, shrvan osjeajima prie ponovno djevojci i zagrli je vrsto. Ona zagrli njega. Stadoe se divlje
ljubiti. Neu te izdati, govorio je Vladimir u sebi. Neu te izdati. Neu te izdati. Neu te izdati. Nikad. Nikad. Nikad.
Nikad te neu izdati...
"Onda", veli Mileti. "Kako je bilo na ponoki?"

"Pa ne znam, ja nita nisam vidjela... Mislim, gledala sam okolo, ali nitko nije psovao, nitko nije pjevao..."
"Mirjana, ti si pametna cura", kae Mileti. "Nisi mi dosad bila puno od koristi, ali ja vjerujem u tebe..."
Nekoliko dana kasnije vidio je njih dvoje kako se na ulici dre za ruke i pao na guzicu. Bogati, pomislio je inspektor
Mileti! Pa ne ide to tako. Ne mogu se takve stvari dogaati medu suradnicima. Prije ili kasnije strada posao. Onda je
odluio da ih pusti na miru. Njezina mu je mater svojedobno predavala biologiju, a s Vladimirovim je bratom igrao
koarku.
Pogodili ste, ja sam inspektor Mileti. Deset godina je prolo, Mirjana i Vlado i njihova dva djeaka sjede u restoranu
za susjednim stolom, gledam ih preko jelovnika. Oni mene ne gledaju. Onako kako su u mome uredu izbjegavali moj
pogled, sada gledaju druge goste u restoranu, konobara, akvarele na zidovima... Za njih ja ne postojim. To je dobro,
ali mi se, da budem iskren, ne svia. S jedne strane, pretpostavka je moga posla da ja ne postojim. A opet, nekako mi
je krivo. Zaboga, pa ja sam spojio ovo dvoje. Mogli su me, recimo, pozvati da budem kum jednome djeaku. Dobro,
ne ovome to je roen 88., ali ovome to je tek dvije godine napunio, mogao sam biti kum.
I ne znam jesu li jedno drugome priznali da su na onu Badnju veer kada su se upoznali oboje radili za policiju. Ja im
to sigurno neu rei. Ja, naime, mislim da je ljude bolje drati u neznanju.
Ljubo
"Ljubo moj, da ti vidi moga brata. On ti je potar, ima plavu uniformu, brkove nosi. Onako, ba velike upave brkove
ima, k'o kraljevi Marko. A visok, zgodan, naoit mukarac. Moj sinko, kad ti se on ujutro upicani. ena mu ietka
plavu jaketu i hlae, ne' majci ti u njega na' skorenoga blata po nogavicama. Boe sauvaj! To ti moja nevjesta
strogo pazi. A da ti vidi moju nevjestu, moj Ljubo: kako ona dri kuu, isti, redi, kuha, kako djecu pazi. Nee njoj
dijete oti' bez marende u kolu. Ili da ga ona ne poljubi! Jok, braco! To ti je jedna prava ena. Zmaj od ene! Pazi ta
ti kaem zmaj!"
Tako je priao Miko zagrui se od studeni izblijedjelim frotirskim ogrtaem po nogama. Vani je bura plesala s
borovima, siromako prosinako sunce sjalo je kroz goleme prozore "dnevnog boravka". Osim Ljube i Mika u
prostranoj sali s drvenim stolicama i televizorom u kutu bili su jo Mica i Joko, najpoznatiji par klinike. Drei se za
ruke odsutno su zurili u ekran, neka emisija o ivotinjama bila je na programu. Zaklonivi rukama lice da moe gledati
kroz staklo, Bosanka Silvija se izvana rugala ljubavnicima. "Mica i Joko, zaljubljeni par, kad se budu vjenali kupit u
im dar", ulo se kroz prozor.
Par se, meutim, pravio da je ne uje, a Miko i Ljubo su ionako imali drugih briga.
Mika e za blagdane pustiti kui. Prije tjedan dana otprilike to mu je u vrijeme davanja lijekova bila apnula sestra
Dragica, a onda je i doktor Slavko, kojega svi zovu efe, prekjuer potvrdio. Otada Miko gotovo da i ne spava. Stalno
misli o svojemu braci, nevjesti Jadranki i o njihovo dvoje djece, Boidaru i Lindi. I ne samo da Miko misli o njima,
nego i pria okolo, izludio je vie cijelu kliniku, dosadio i Bogu i narodu s tom svojom familijom.
Jo ga valjda jedino Ljubo moe sluati. Ljubo je takav, strpljiv ovjek. Ponekad se, dodue, razbjesni pa stane vikati:
"Ti!... Ti! Tebi govorim! Doi ovamo!... Doi ovamo da ti zube razbijem!... Doi ovamo kad ti kaem!... Doi ovamo
da te sa crnom zemljom sastavim, ubre jedno!... Mamicu ti tvoju!... Uh!...", grozi se Ljubo kojega zovu i Puco, jer je
nekada prodavao kokice pred kinom. Kad mu doe njegovo ludilo Puco prijeti komu god stigne, bez razlike: drugim
pacijentima, sestrama i lijenicima, kuharicama, domaru Joi, rodbini to je nekome dola u posjetu pa sada
uplaeno zvjera po parku u kojem je klinika smjetena. Ali, takvi su Ljubini ispadi rijetki, jednom na tjedan ili jo
rjee, ostatak vremena on je vrlo pristojan i utljiv, otvara usta tek kad ima kakvu pametnu za rei:
"Kau da emo imati peenoga odojka za Boi", veli Puco ne odvajajui pogleda od ahovske ploe.
"Ja u onda jesti francusku salatu", kae Miko oblizujui se. "Da ti vidi, moj Ljubo, kako moja Jadranka pravi
francusku salatu. Da ti to vidi! Pa ti bi... Ti bi... ta ja znam!... Ta francuska salata, to je, Ljubo moj, jednafantazijal"
kae Miko ushieno naglaavajui rije fantazija. "A mali Bozo trenira karate", nastavlja sretni striko, "sad ve
sigurno ima crni pojas. Sigurno! Koji je to karata! Prije par godina me je udario nogom u stomak. Da ti zna kakav je
to udarac bio! Vjeruj ti meni, ja dva sata disat nisam mogao. Moj sinko, dva sata!"

"ah!" dreknu najednom Ljubo Kokica. "ah!" vie on premjetajui posve besmisleno figure po ploi. "ah!... eh!...
ihL. ohL. uh!... Imat!"
"E, jebi ga", uzdahnu Miko pomirljivo, "kad ja nisam bio koncentriran."
Na Badnji dan oko podneva Miko je uredno podian i u odijelu, s posuenom zagasitocrvenom kravatom s bijelim
kosim prugicama siao s autobusa vedro se osvrui po novome kolodvoru. Boe mili, kad su ovo izgradili, mislio je
on. Sjeao se kako je tu nekada bila ledina na kojoj je kao djeak igrao nogomet. Sunce je bljeskalo na ploama od
valovita lima kojim su bili pokriveni peroni i to je bila jedna takva divota da je Miko dugo stajao i kiljio. A onda ga je
prenula sirena nekog autobusa iza njega pa je odskoio.
"Molim! Molim!" povikao je Miko pa zgrabio svoju torbu i pojurio prema ploniku.
Tamo je ponovno zastao, zagledao se u kolae sloene u izlogu kolodvorskog bifea. Neka je majka s djetetom u
kolicima sjedila na tekatu i pila kavu, par gimnazijalaca se ljubio na klupi malo dalje, kolporter je dramatino
izvikivao naslove, prosjakinja s djetetom u krilu je zapomagala. Mika najednom obuze strava.
"Mislave, pazi se, tri godine nisi bio vani", kazao mu je doktor Slavko jutros kada mu je davao otpusnicu.
Miko je odmah shvatio koliko je situacija ozbiljna im ga doktor zove Mislave.
"Mislave, ti si dobar, zna", nastavio je Sef. "Ti si dobar", rekao je.
Miko se tada rasplakao.
"Mislave, nemoj plakati", kazao je doktor prijekorno. "Nemoj plakati, ti si dobar. Ti nisi lud, zna. Ti uope nisi lud.
Dobar si. Dobar si ti. Lijepo e se provesti sa svojima pa e nam opet doi poslije praznika. Pa e nam priati kako
ti je bilo i donijet e nam kolaa..."
Miko je efu vrsto obeao da e sve biti u redu, bit e dobar. Obrisao je suze doktorovim rupiem i posluno
kimao glavom, nasmijao se ak kada ga je ovaj upitao da ima li on neku ensku koju e posjetiti. "Sumnjiv si ti meni",
kazao je doktor veselo i on je pocrvenio.
Sada, meutim, Miko ni u to vie nije siguran. Bilo je lijepo matati o ovome kada je bio u klinici, ali sada, u buci
ljudi, automobila, flipera koji je upravo nepodnoljivo pijukao iz bifea, kao da su mu se odsjekle noge. Osjetio se
nekako udno, kao uljez u ovome svijetu u kojemu ljudi normalni ljudi, pomislio je Miko uplaeno ure na
posao, voze djecu u vrti, na trnici kupuju krumpir i blitvu za ruak, koji stoje u redu u banci ili u trgovinama odjee
probavaju nove hlae, koji se kartaju s prijateljima i na Boi rasjecaju peenu tuku ili odojka.
Stajao je tako nasred perona uasnut svijetom koji mu je u isti mah bio i lijep i straan. Dugo je stajao, a onda pomisli
kako bi ga ljudi ve mogli udno gledati. ta ima tako stajati i blenuti okolo?! Da nije poludio?! Da im pokae kako
nije poludio, Miko namrti lice pa trnu rukom poslovno pogledavi na sat. Jedan i pet, pomisli on ozbiljno, moji me
sigurno ve ekaju. Onda shvati da ga nitko ne eka, jer im nije javio da dolazi. Odluio je bio ne javljati se, nego
samo banuti na vrata, iznenaditi ih. A moda bi ipak bilo bolje da se javim, pomisli Miko. Nije red, neka Jadranka
pripremi hrane jo za jednoga, namjesti mu krevet i tako.
Telefonska je govornica bila zauzeta pa Miko malo postoji do nje. Onda odlui popiti neto dok eka, ue u bife,
stade uz ank.
"Izvolite!" vie ankerica piskutavim, nervoznim glasom.
"I nemoj piti, Mislave. Nikako ne smije piti", sjeti se Miko kako mu je kazao doktor Slavko. "Neki sok", kae Miko.
"Kakav sok?!" vie konobarica.
"Dajte mi, ta ja znam... Dajte mi borovnicu!" bubnu Miko.
"Nema!"
Miko se zbuni.
"Nema borovnice", uzdahnu on razoarano.
"Cocacola, pipi, sprite..."', nabraja konobarica nervozno.
"Pipi!" kaza Miko uplaeno.
A moda je ipak bolje da ih ne zovem, pomisli on. Da se pojavi na vratima pa to bude. Bit e veseli kad ga vide.
Jadranka e mu pomoi da skine kaput u predsoblju, dat e mu papue, iz ormara e izvaditi isti runik za njega. I

nitko nee govoriti o njegovoj bolesti. Nitko nee spominjati kako je mali Boidar vritao kad je svoga strica vidio
kako u kupaonici sam sebi klijetima vadi zube.
"Luae!" vikao je tadaMikov brat Sinia. "Luae, makni se od moje djece!"
I tada, u kolodvorskome bifeu za ankom, sjetivi se tog stranog dogaaja, dogaaja koji je posljednih godinu dana
gotovo i zaboravio, Miko pokri lice rukama. Bilo ga je stid. I bojao se. Uasno se bojao. "Mislave, ti si dobar", govorio
je doktor Slavko, ali Mislav mu nekako vie nije vjerovao. Rukama je pritiskao oi kao da e tako nestati uspomena na
ono rujansko jutro, krasno jesenje jutro u kojemu su suneve zrake koso padale s visokog prozora u kupaonici.
"Gospodine...", uo se glas konobarice kao iz velike daljine, "gospodine, je li vam dobro."
"Sve je u redu", prenu se Miko. "Sve je u redu, dajte da platim."
Izaao je iz bifea, proao pored telefonske govornice, kao mjesear je preao preko ceste. Auti su trubili, vozai su ga
psovali i unezvjereno koili. Nita Miko nije uo. Ne mogu im doi, mislio je, ne mogu im doi nakon svega. Oni su se
ionako navikli ivjeti bez njega, sigurno sada mala spava u njegovoj sobi. Na zidovima vise posteri pjevaa i srca
izrezana iz crvenog papira. Sve je drukije. I bolje bez njega. Lijepo im je. Zato da im on sada kvari blagdane? Nije
red...
Tako je Miko mislio eui gradom. Nije ni vidio gdje ga sve noge nose: sve do gradskog trga, na etalite uz rijeku, u
park pored gimnazije, kroz prozor jednoga restorana gledao je kako se nad ostacima bakalara smije neko drutvo.
Bilo bi najbolje da se vratim u kliniku, mislio je Miko. Ali, to bi kazao doktor Slavko kada bi ga vidio? to bi rekao
Ljubo? Svi bi mu se rugali. Njegov brat. Toliko je priao o tom svome bratu. Pa eto mu ga sad.
Ve se bila spustila veer, kroz prozore su treperila plava, uta i crvena svjetla boinih jelki, a Miko je bio jadan i
sam, s torbom u ruci, u modrome odijelu sa zagasitocrvenom kravatom s bijelim kosim prugicama. S crkvenog tornja
otkucavalo je devet sati, kavane su bile prazne. Ljudi su veeravali u svojim kuama. Ili su se brijali, prskali
dezodoransima, iz ormara vadili odijela, ureivali se za ponoku. I Mikov brat Sinia, Jadranka i djeca su meu
njima. Mali Boidar svako malo tri do oca da ga izmoli jo jednu petardu.
Mika su sada ve boljele noge od hodanja, zavue se u jedan portun. Unutra je mirisalo po plijesni i makama. On
spusti torbu u prostor pod stubama pa sjednu na nju. Bio je gladan i bilo mu je zima. Poela ga je boljeti glava, a to
nikako nije bio dobar znak. "Mislave, ti si dobar... Mislave, ti si dobar...", govorio je doktor Slavko. Miko zaplaka.
Probudio se zaslijepljen velikom svjetlou. Crne siluete dvojice mukaraca stajale su ispred njega. Miko se tresao
od zime i straha.
"Vidi ovoga gdje se ispruio", kazao je jedan mukarac. "Ma vidi ovoga, gospu ti blaenu!"
"Nisam ja...", govorio je Miko prestravljeno. "Nisam..."
Onda su ga ova dvojica digla i stala pretresati, jedan je na svjetlu one baterijske svjetiljke stao itati podatke iz
njegove legitimacije, njegovu otpusnicu, a Miko je, ni sam ne zna zato, ponavljao:
"Nisam ja... Nije to moje... Pustite me... Pustite me, dobri ljudi... Sretan Boi... Nisam ja..."
Utrpali su ga u auto promrzla i smetena, pored prozora su promicala svjetla kojima je grad bio ureen, mukarci sa
eirima i ene u bundama, praskale su petarde. On se tresao na zadnjem sjeditu i buncao kao da ima groznicu. Kad
se auto zaustavio i kad su mu zapovjedili da izae bio je potpuno izbezumljen. Gotovo su ga vukli uz stepenice. Onda
su se zaustavili pred jednim vratima. Vrata su se otvorila.
"Je li vi poznajete ovoga ovjeka?" upitao je policajac ovjeka na vratima.
"Miko!" rekao je Mikov brat Sinia. "Miko moj, pa gdje si ti, cijeli dan te ekamo, vie smo izludili od brige..."
Ba tako je kazao izludili.
"A za ruak smo imali peenu tuku, krumpire i kiseli kupus, zelenu salatu. Za desert jedan kola od bajama. Jadrankin
tajni recept... Mljac! Mljac!" priao je Miko kasnije Ljubi. "A na kraju svega rizling!" proape Miko povjerljivo.
"Nemoj Sefu kazati, i ja sam popio malo. Kau: ajde, ajde popij i ti jednu au, natoili mi i ja, bogami, popio!"
"A niste imali odojka?" upitao je Puco.
"Nismo."
"E", kae Ljubo ponosno, "a mi smo ovdje imali odojka."

Tri kralja, fali batoni


Aljoa je dugo zurio u svoj odraz u izlogu, a onda pokuavao bez zamuckivanja proitati ono to je tamo bilo
nalijepljeno. "Ajlu anrotom", aptao je, "Ajlu anrotom... Ajlu anrotom... Ajlu anrotom..." Milan znan i kao Mili, koji se
na drugome kraju prostorije naslaivao itanjem dramatine ispovijesti jedne prostitutke, uto zaueno dignu glavu.
"ta to govori?" pita Mili. "Ajlu anrotom", kae Aljoa naglaavajui svaki slog, kao da je to nekakva tajna formula
kojoj samo on poznaje znaenje. "Kako si reka!?" kae Mili. "Ajlu anrotom", kae Aljoa. "ta ti je to?" "Motorna
ulja", objasni Aljoa, "kad ita naopako." Mili ga zablenuto pogleda nekoliko asaka kao da ne moe k sebi doi
kakvim se to glupostima njegov mlai kolega bavi, a onda ubaci u usta nekoliko renjeva enjaka i zduno ih
hrskajui vrati se oajnoj ispovijesti provincijske sirotice koja se nala u kandama velegradskog makroa.
Istjeu posljednji sati Badnjaka, bura fijue niz cestu brzinom od sto ezdeset kilometara na sat, u osvijetljenom
stakleniku benzinske crpke na kraju grada, kao dvije bezvoljne ribe u nekakvome akvariju, Milan (47), otac dvoje
djece i teki srani bolesnik po vlastitom priznanju i Aljoa (23), malena
alkica od osamnaest karatnog zlata u lijevom uhu, griju se uarenim spiralama sobne grijalice. S radija marke Philips,
na stolu s ugrebanim prostotama i imenima djelatnika, uju se boini napjevi koje bi Aljoa, kad se Mili ne bibunio,
vrlo rado zamijenio kasetom Sex Pistolsa.
Dvojica mukaraca koja su se, djelom Providnosti i kadrovske slube nacionalne naftne kompanije, zatekli u ekipi
deurne benzinske crpke imaju, za pravo rei, vrlo malo slinoga. Mili, recimo, udi da ga otpreme u invalidsku
mirovinu s dijagnozom aritmije i jede enjak zbog dijastolikog tlaka oko ije se visine nikako ne moe dogovoriti s
lijenicima, dok Aljoa ima mladenake udnje koje je na ovome mjestu nepristojno spominjati, a starijega kolegu
smatra folirantom i ne moe podnijeti njegov zadah.
"Upomo, zaljubila sam se u svog svekra!" oglasi se napokon Mili. Aljoa ga mrzovoljno pogleda. "Evo, vidi", kae Mili
pokazujui na skandalozan naslov u asopisu Sudbina, izdanje iz svibnja '95. "To su sve izmiljene prie", kae Aljoa
okrutno. "Kako ti to zna?" ree Mili. "Znam", ree Aljoa jednostavno. "A zato se to, po tvom miljenju", nastavi
Mili gotovo uvrijeeno, "enska ne bi mogla zaljubit u svoga svekra? Meni je to jedna normalna ljudska situacija."
"Mili, majke ti...", kae Aljoa ustajui. "Ajde, ajde, da te ujem", ne da se Mili zahvativi iz plastine zdjelice novu
aku enjaka, "zato se to po tvom miljenju enska ne bi mogla zaljubit u svekra?!"
Aljoa je odjenuo vjetrovku, izlazi, okrenuo se licem prema vjetru. A Mili svadljivo ustao pa za njim. "Koji su ti to
tosevi?!" vie on s vrata. "Zato se jedna od dvadeset pet ne bi mogla zaljubit u jednoga od, za primjer primjera,
pedeset?!" Aljoa ne odgovara, gleda uti twingo gdje dolazi na crpku, zaustavlja se, dvije cure u njemu. "Ajde,
mudrijau, zini", ne da se smesti Mili, "je li ti moda misli da jedan od pedeset ne moe zadovoljit jednu od
dvadeset pet?!" "Ne daj se, dida!" osokoli ga veselo djevojka to je bila izala pa sada otkljuava
poklopac rezervoara. Teki srani bolesnik zastade naas, kao da e neto rei, a onda se posramljeno povue u svoju
staklenu kuicu.
"Di ste vi krenuli u ovu uru?" pita Aljoa malu u crvenoj minici. "Pobigli smo s ponoke", kae ova. "iva dosada",
pojasni ona to je ostala u autu. "Dobit ete neopravdane sate", kae Aljoa. Ona u autu se zakikoe. "I di ete sad?"
"U ivot!" kae crvena minica. A Aljoa se sagnuo pa gleda onu u autu, gleda ona njega. Masu vremena se tako
gledaju njih dvoje. "Oe i ti s nama?" pita ona napokon. "Di?" "Pa u ivot", ree mala. "Ne mogu, moran radit", kae
Aljoa ogoreno. "Tko radi ne boji se gladi", priklopi ueno crvena minica.
"Radujte se narodi kad ujete glas...", mumlja Aljoa kroz zube. Stavio je noge na stol, gleda mrlju na utim cipelama.
Mili pak u svome uglu mrano uti itajui gorku storiju "Brat mi je prije deset godina darovao bubreg, a sada ga
hoe natrag!" Odjednom se uju pucnjevi i zvona sa crkava negdje iz velike daljine. Boi je. A njih dvojica sve
jednako mue zabavljeni svojim mislima. Vani zaklopara nekakva limenka noena burom koja je sada ve moda
cijelih sto osamdeset kilometara na sat. "U sve vrime godita", mumlja Aljoa.

Prolo je jo sat i po ili moda dva sata, Aljoa je bio zaspao s nogama na stolu. Budi ga tresak vrata automobila, on
otvara oi. Pred crpkom je crveni opel sa sportskim gumama, izlaze trojica mukaraca. "Kako sam se ukoio", kae
Aljoa. Ustaje, gleda nekoliko asaka onu trojicu vani, odlazi na zahod u stranjem dijelu kuice.
Ovdje naprijed sada se otvaraju vrata i muterije ulaze. Sva trojica. Mili ih zaueno gleda gdje njukaju po prostoriji:
jedan otvorio vrata friidera pa vadi pivu, drugi razgledava motorna ulja i spuve za brisanje vjetrobrana, trei s
police zgrabi punu aku vaka pa ih trpa u dep vjetrovke. "Ej, momak", kae Mili, "zna, to se plaa!" Uto ovaj
odnekud
izvue pitolj i gurnu ga deurnom djelatniku pod nos. "Imamo li moda nekakvih problema?" kae on uljudno.
"Muku ti!" zastenja Mili. "Koji ste vi?" "Tri kralja", kae onaj s pivom. "Tri kralja", potvrdi ovaj s pitoljem, "fali
batoni!... Stari, otvaraj kasu!"
Aljoa sjedei na koljki ita lascivne natpise na vratima kabine. Crnim flomasterom tu je narkan i broj nekakve
Zorice s izvrsnim preporukama njezina krevetskog umijea. Uto se zau pucanj.
"Majmune, ta puca, jesi li poludio?!" dere se pljaka s pivom. "Omaklo mi se", pravda se ovaj s pitoljem. "Omaklo
ti se?!.. Omaklo ti se?!...", nastavlja onaj s pivom. "Dobro da ti se nije omaklo da ubije ovika! Poala, s kim ja iden
uinit posa?!... Poala, ludila!" "Ajde, dobro je", smiruje ga trei, "dobro je, sve je u redu: Boi je svi pucaju!" "Ma,
ajde, molin te...", ne da se ovaj smiriti. "Jo mi samo triba da mi murja uleti pa da nas povata ka ovce!... A vidi
ovoga?! Vidi ovoga, matere ti!"
I sada sva trojica uasnuto gledaju Milija koji se na pucanj trenutno oduzeo, uhvatio rukom za prsi pa se sruio i trza
nogama na podu. "Sranje", kae jedan. "Umrit e ovik", govori drugi. "Ajmo, ta ste stali", ree trei poduzetno.
"Gibamo!... Tutanj!"
A Mili trnu jo jednom, zajea gotovo bezglasno i najednom mu cijelo tijelo klonu. Ne mrda ovjek.
Aljoa ulazi u prostoriju. Hvata se za glavu. Napravi nekoliko nervoznih koraka s kraja na kraj. Kleknu. Gleda Milija,
opipava mu bilo na vratu. Ustaje, odlazi do telefona, telefonira: "Hitna pomo? Iz pumpe na izlazu iz grada zovem...
Istoni izlaz..."
Mangup s alkicom od osamnaest karatnog zlata u lijevome uhu stoji nad nepominim tijelom svojega starijeg kolege.
asopis Sudbina, izdanje iz svibnja '95., malo dalje se rastvorio
kod prie "Ljudoder nalazio rtve u baletnoj koli", okolo su rasuti renjevi enjaka. Aljoa se sada sjea lekcije s
prve pomoi. Oivljavanje ili reanimacija: 1) okrenite unesreenoga na lea; 2) zabacite mu glavu unatrag; 3) palcem
i kaiprstom zaepite unesreenomu nos; 4) duboko udabnite pa unesreenomu u plua upuhajte zrak metodom
usta na us...
"O, Isusa ti!" obeznani se Aljoa od smrada iz Milijevog drijela. Odmaknu se prestravljeno, gleda ga nekoliko asaka
dvojei, "Ajme meni, majko moja mila!" zavapi stiskajui oi. Sagne se pa brzo, dok se ne predomisli, prisloni usta na
Milijeva. Puhnu punim pluima dok su mu suze od smrada ile na oi pa se brzo premjesti i stade snano pritiskati
grudni ko starijega kolege. "Jedan... dva... kopile jedno", kleo je momak stenjui, "tri... kad si zadnji put... etiri...
opra zube... pet!"
Umjetno disanje masaa srca, umjetno disanje masaa srca, jedan naprama pet: jedan pa jedan, dva, tri, etiri
pet, jedan pa jedan, dva, tri, etiri pet... Tako je oivljavao Aljoa Milija. Sve po propisima. Spirale sobne grijalice se
raspalile, Aljoa se zapuhao, skinuo vjetrovku, demper. A Mili nita, ne mrda, ublijedio ba kao mrtvac. "Ajde, Mili!"
kumi ga Aljoa. "Ajde, majstore!... Ideeeemo, Mili!" dere se on izbezumljeno kao da je na Poljudovom sjeveru. Mili
nita. Prolo vie tko zna koliko vremena. Aljoa se napokon uspravio, spustio ruke. Razoarano gleda mrtvaca. Iz
daljine se sada uje sirena hitne pomoi.
A Mili najednom otvara oi. Zaueno zuri u neonske kutije na stropu. Pa Aljou. Nita ne govori. Kao da ga jo nije
prola ona uvrijeenost. Upadaju bolniari s nosilima, lijenik sa stetoskopom ga raskopava i pregledava. Aljoa se
pak odmaknuo u svoj kut i svalio na stolicu, umorno odgovara na pitanja lijenika. "Vi ste, gospodine, teki srani
bolesnik", kae lijenik sada Miliju. I tek tada se Mili prvi put oglasi. "Bi li ja to, doktore", kae, "moga dobit
napismeno."

Bolniari ga iznose i smjetaju u ambulantno vozilo, a lijenik ostaje jo malo s Aljoom. "Odlino ste sve napravili",
kae on. "Ja sam ne bih tu mogao vie... Nego, nemojte se uvrijediti, uzmite jednu vaku... Uasno vam smrdi iz
usta."
Pornoasopis
Prolo je vie od dva mjeseca otkako je Slavica posljednji put vidjela Milana. Ni sada, skoro godinu dana nakon svega,
nije mogla prestati razmiljati o njemu. Zapravo, nije ni eljela prestati. Odluila ga je nenametljivo voljeti, pa to
bude.
Rano ujutro vidjela je pregaenu maku na cesti. Rasuen i truo pranjavi le ivotinje zacijelo je danima leao u
smeu na rubu kolnika. Dan je bio siv, poetak listopada. Pomislila je kako ne eli jo jednu zimu nositi kaput to ga je
kupila jo na drugoj godini fakulteta. Deurni uenik u iaranoj portirnici nezainteresirano je grizao nokat na palcu
kad je ona ula.
Radila je tek neto vie od mjesec dana u predgrau. U zbornici je sjela malo dalje od drutva koje je prepriavalo
sadraj neke televizijske emisije. Pravei se da razmilja, zurila je kroz prozor na kojemu je jedno od dvostrukih
stakala razbijeno. Saekala je zvono koje je oznailo poetak nastave, kako bi iz plitkog drvenog ormaria sa
staklenim vratima na zidu uzela klju nunika.
Uenici su bili nemirni, a komadi krede u njezinoj ruci nekoliko je puta nepodnoljivo zakripao, pa je bila pomalo
razdraljiva. Vani je utalo lie, vjetar je tresao okna. Potkraj treeg sata, dok je osmom razredu objanjavala
rjeavanje jednadbe s dvije nepoznanice, ula je prigueni kikot iza lea. Najprije ga je odluila ignorirati, a kada se
on ponovio, uzrujano se okrenula prema razredu. Dva su djeaka u dnu uionice sjedila pognutih glava i tek nekoliko
sekundi kasnije, upozoreni mukom ostale djece, preplaeno pogledali nastavnicu. Jedan od njih nespretno je gurnuo
nekakav predmet pod klupu. Slavica je nezadovoljno primijetila kako se ne moe sjetiti njihovih imena.
"Donesi mi to", kazala je odluno.
"Sto?" upitao je klinac s priglupim izrazom na licu irei ruke kao svetac.
"Nemoj se praviti blesav, donesi mi to to si sakrio pod klupu."
Bio je to nekakav njemaki pornoasopis sjajnih korica. Slavica se na udan nain osjetila strahovito uvrijeenom
uzimajui ga u ruku. Djeak je sputenih ramena stajao skrueno pred njom na katedri, a ona je presavila asopis po
duini i udarila ga njime po glavi. Pa jo jednom. I opet. Tras. Tras. Tras. Tras. Tras... Sve dok se klinac nije odmaknuo i
uhvatio za glavu. Tek tada je zastala udei se svojemu uzbuenju. Djeca su je zapanjeno gledala.
"Prolo je ve dosta vremena od poetka kolske godine a nas dvoje jo uvijek nismo razgovarali", rekao joj je
ravnatelj na velikom odmoru. Pozvao ju je u svoj ured upravo kad je naruila kavu u istaice. Mogao je imati
etrdeset godina, bio je nizak i nabijen, ali blijed u licu, prorijeene masne crne kose, neugodne fizionomije. Sjedila
je na rubu kone fotelje stiui hrpu kontrolnih radova uenika na prsima.
"Zapravo vam nemam nita osobito kazati, nije bilo nikakvih pritubi na va rad. Moete li se vi na to potuiti?"
"Ne... Nemam."
"Vidite, jutros sam zamijetio da vas nije bilo u uionici nakon poetka prvog sata. To kanjenje samo po sebi nije
osobito znaajno, ali uenici znaju biti buni i to moe zasmetati drugim nastavnicima."
Slavica je utjela. Nije mogla kazati da je ekala da se svi raziu kako bi otila u zahod. Bilo je to tako djetinjasto,
glupo i neugodno pa je pocrvenjela.
"Ispriavam se", promucala je naposljetku.
Sjedili su u potpunoj tiini stanovito vrijeme ne znajui to bi kazali jedno drugome, a onda se spasonosno oglasilo
zvono. Promrmljavi pozdrav, Slavica je hitro ustala i uhvatila kvaku. I tada joj je iz naruja nespretno kliznula hrpa
papira i rasula se po podu. Njemaki pornoasopis sjajnih korica rastvorio se na stranici gdje je neka prsata crnkinja
ustima zadovoljavala toboe zbunjenog plavokosog mornara.
ula se zagluna graja djece koja su nagrnula u kolsku zgradu.

"To sam danas oduzela dvojici osmaa", kazala je Slavica mirno.


"Da?"
Isuse, on mi ne vjeruje, pomislila je Slavica. Isuse, ponovno u zakasniti na sat, bubnjalo joj je u glavi dok je skupljala
papire. Ponovno u zakasniti na sat. Ponovno u zakasniti na sat. Ponovno u zakasniti na sat. Pouri, glupao. Pouri
glupao. Pouri, glupao... Skoro je zaplakala kleei na svijetlosmeem sintetikom sagu ravnateljevog ureda.
Oekivala je da e je Milan nazvati. Ili da e se jednog dana pojaviti na vratima njezine garsonijere. Tko zna ima li on
njezinu novu adresu?
Poslije podne je ruala sendvi sa sirom, skuhala kamilicu i zavukla se u postelju s knjigom to ju je posudila u
kolskoj knjinici. Knjiniarka je bila jedina osoba s kojom se sprijateljila. Zaspala je sanjajui kako je pranjava,
raupana maka
s crnim rupama umjesto oiju lie po obrazu. Probudila se oznojena i upalila svjetiljku sa svijetloplavim sjenilom na
nonom ormariu. Mrak to se spustio bio je mastan kao aa. Kad je zazvonio telefon, ustro je skoila iz postelje.
"Milane..."
"Slavice", proaptao je nepoznati glas. "Slavice, elim te. Kurac mi se digao. Ugurao bih ti hulahopke u usta da ne
vriti i izjebao te ko kuju."
Tresnula je uplaeno telefonskom slualicom i dugo stajala pred aparatom drui. Onda se malo pribrala, navukla
zavjese na svim prozorima, prislonila stolicu uz vrata, upalila televizor i radio pojaavi im ton do kraja i odvrnula
slavine u kuhinji i kupaonici. Desetak minuta kasnije susjedi su poeli uznemireno lupati po zidovima.
Telefon je ponovno zazvonio tek pred jutro. Zvonio je bez prestanka dok se ona na brzinu oblaila i bjeala iz stana.
ianje
Vesni Rimac
Radovan je tog dana dobio plau. Tjeskobno je zavirio u utu omotnicu, izvadio novac, prebrajao ga i spremio u
novanik. Omotnicu je presavio i gurnuo u stranji dep hlaa. Onda je popio zadnji gutljaj kave i zagledao se u mutni
tamni sjaj taloga.
"Jesi li dobio plau?"
"Jesam."
"Odlino. Vodi me na ianje", kazala je Helena.
"Nema teorije."
Sjedio je u fotelji kad je ona ula s vreicama u rukama. Odloila je namirnice na stol, zadigla njeno ruiastu
plisiranu suknju i sjela mu na koljena opkoraivi ga golim bedrima. Uznemirio ga je njezin topao spol, osjeao je
njezinu elju kroz tanko pamuno tkanje.
"Isuse! Helena, nemoj mi to uiniti."
Uzalud je govorio.
"Vodi me na ianje", aptala je grizui ga po vratu i gurajui mu prste u usta.
"Neu."
"Vodi me na ianje", zacvilila je kao ivotinja.
"Neu!" kazao je Radovan tvrdo. "Neu! Neu! Ne... Aaahhh! Jebem ti mater, koja si ti zmija... Oboavam te, Helena.
Volim te, maiu. Ti si Bog i istina. Umrijet u zbog tebe."
"Umri, pizdo."
Radovan je volio njezinu kosu, divlje tamnocrvene kovre, tako guste da nije mogao uplesti prste u njih.
Oduevljavala ga je ta dungla pramenova koja je suho pucketala i iskrila puna statikog elektriciteta. U sparnim
noima na zguvanim i znojnim plahtama u polusnu bi mu se uinilo da je taj plameni grm na udnovat nain neto
ivo. Kao da je njegova draga Meduza sa zmijama umjesto kose, tropska biljka mesoder ili rua penjaica.
"Zato se hoe oiati, ljubavi?" upitao je Radovan svoju enu milujui joj hladna lea, dodirujui jagodicama prstiju
smee madee, siune arhipelage tumora.

"Tako", odgovorila je Helena jedva ujno.


Leala je na njemu mrzovoljna i teka. Zato mi to radi, Helena, pomislio je oajno. Zato to radi i sebi i meni,
ljubavi. Jebi ga, volim te, ali ta razdoblja tvojega potpuno nerazumljivog nezadovoljstva, dugi odsjeci vremena u
kojima eli biti posve sama, ine da se osjeam kao govno.
eli se oiati. Zato? Da kazni samu sebe postupkom zbog kojeg e zaaliti? Da kazni mene i ljude koji te vole?
Ugodit u ti, Helena. Kako bih ti bilo to mogao odbiti?
"Saekat u te u kafiu preko puta", kazao je. "Ovo ne elim gledati."
"Molim te, ostani."
Radovan se ogledao po frizerskom salonu. Sve su stolice bile zauzete: u kutu su sjedile dvije gimnazijalke i urotniki
hihoui listale neki areni asopis, malo dalje postarija ena s uvijaima u kosi vezla je goblen, neka je djevojka
sputenih ramena zamiljeno zurila u hrpice odrezanih dlaka na podu.
Zrak u malenoj prostoriji bio je pun pare i mirisa ampona. Naposljetku se Radovan u neprilici spusti u stolac iznad
ijeg je naslonjaa stajala kadica za pranje kose. Nije se usudio nasloniti glavu, pa je sjedio polupognut i pomalo se
blesavo osjeao. Stolac za pranje kose bio je iza stolca za ianje u kojemu je sjedila Helena, tako da je vidio ruan gr
mrzovolje na rubu njezinih usana u ogledalu. Preplavi ga tuga.
"Onda?" upitala je sitna pjegava frizerka s podignutim karama.
"Skroz kratko. Na centimetar me oiajte", kazala je Helena odluno.
"Jeste li sigurni?"
"Tako je sad moderno", upao je Radovan. "Frizura 'talijanska kurva'".
Helena se nacerila u ogledalu i odmah mu je bilo lake.
"Kako to mislite?" upitala je frizerka zbunjeno.
"Jeste li vidjeli u filmovima kako su partizani nakon rata iali cure koje su se druile s Talijanima?"
Frizerki to nije bilo nimalo smijeno. Odloila je kare i uzela stroj za ianje. Kada je on poeo zujati, Radovan je
stisnuo oi od neugode.
Otvorio ih je tek kada je zujanje prestalo. Frizerski je salon u meuvremenu opustio. Iz zrcala ga je gledala na
trenutak potpuno nepoznata osoba. Njegova je ena nalikovala na regruta. Na prljavom linoleumu oko stolca leali
su rii pramenovi kao gnjili plodovi oko stabla. Helena se blijedo bolesniki smijeila. Nasmijeio se i on njoj, ustao i
sjeo u stolac do nje.
"Jesi li sretna?" upitao je njezin gotovo elavi odraz. "Sada slii Sinneadi O' Connor."
"Talijanska kurva", kazala je Helena dok je frizerka fenom i etkom toboe ureivala ostatke njezine kose. Spustila je
ruku na ruku svog mua na naslonu stolca. Bila je mirna ne
ko vrijeme, a onda je zarila duge crvene nokte u njegovu nadlanicu i stala tiho plakati.
"Nemoj, ljubavi, samo sam se alio", kazao je Radovan. Poelio je umrijeti gledajui kako njegova lijepa ena plae.
"Nemoj, ljubavi..."
"Glupane."
Izvadio je utu omotnicu iz stranjeg depa hlaa i spremio u nju jedan crveni pramen s poda. Zujalo mu je u uima.
Helena je narednih dana bila potpuno odsutna duhom, a Radovana je razdirao oaj.
Sto da radim, Helena, mislio je. Gore je nego ikada. Daj, Helena, razgovaraj sa mnom. Nasmij mi se.
"Sto da radim, Helena?" upitao je Radovan svoju enu.
"Kako to misli?" kazala je ona i pogledala ga zaueno kao da se nita neobino ne dogaa.
Uzeo je kremu za ienje cipela s balkona i zakljuao se u kupaonicu. Skinuo se gol i stao arati po prsima i
butinama. Zacrnio je i zube. Onda je uzeo malenu krpenu lutku u koju je stavio rii pramen iz ute omotnice i zario
dugu iglu u njezine grudi.
Iz kuhinje se ulo kako je tresnula o ploice velika keramika zdjela za salatu.
"Umri, pizdo!" proaptao je bijesno.

Pomou trikova
ili kako su nestali Srbi u Hrvatskoj
"Evo juhice", kazao je Radojica sjedajui s plastinom zdjelicom na rub postelje na kojoj je leao njegov teko bolesni
otac Stojan. "Neu juhu", kae stari. "Jedi, ovo sam zbog tebe skuhao. Prava domaa koko." "Otkud ti koko?"
"Komija Milan pobio cijeli kokoinjac..." Rade zagrabi licom, cijedi je uz rub zdjelice. "... Prije nego je otiao", pria
sin smijeei se, "komija Milan uzeo kalanjikov pa rafalom po kokoinjcu... Kae: 'Nee, bogami, ustae moje kokoi
jest!"' "Majmun", ree Stojan, umirovljeni profesor fizike i matematike, generacijama kninskih srednjokolaca poznat
i kao Crni Stojko. "Uvijek je bio majmun... A i otac mu je bio majmun." "Jedi juhu", kae Rade. "Ti si lud", kae otac
zlovoljno. "Potpuno si lud." Rade pognu glavu i zauti. "Pogledaj kako se oblai", nastavi Stojan. "Pogledaj se:
izgleda ko budala." "Jedi juhu", protisne Radojica jo jednom. Otac zabaci glavu i uvrijeeno se zagleda u strop.
Vani upekao zvizdan, negdje iz daljine uju se plotuni. Posve besmisleni, jer je narod pobjegao. Potrpali su, koliko su
stigli u svojemu bezumnom strahu, stvari u kamione i traktore i otili. Jo od sino u selu je jo samo njih nekolicina,
uglavnom staraca. Tako da nema osobitog smisla ni to da se Mladen
(23) iz 47. domobranske pukovnije, KV kuhar, nezaposlen, prikrada uz zidove i pretrava do plasta sijena. Kotrljajui
se po tlu Mladen se leima nabije na nekakav zahrali plug koji je leao skriven u visokoj suhoj travi. "O, jebem ti
mater etniku, da ti jebem", zajei Mladen tiho.
Tata nije htio bjeati. "Jok!" rekao je rezolutno. "Ja ostajem, a ti, moj sinko, kako hoe." Rade je znao da ga poslije
toga vie nema to moliti. Crni Stojko je bio takav ovjek: kad taj neto utuvi u glavu, nema toga to e ga odvratiti od
njegova nauma. Ba kao to je sada odluio da nee juhu. Radojica sjedi sputenih ramena zagledan preda se, a otac
zuri u strop na kojemu se od detonacija povremeno zaljulja teki kristalni luster. Na trenutak je sve zamuklo, ni cvrci
se vie ne uju.
Mladen tresne nogom u vrata i silovito upadne u sobu, Rade se uplaeno prene, a otac sasvim polako, kao umorno
sputa glavu. Mrano pogleda momka namrenog lica kao to bi pogledao nekakvog mamlaza koji ne zna prvi zakon
termodinamike. Rade je zastao sa zdjelicom u ruci, Mladen je malo zbunjen. "Ti!" kae on napokon pokazujui s
puanom cijevi na Radu. "Makni se tamo na drugu stranu." Rade se ukipio. "Makni se tamo na drugu stranu, kad
sam rekao", ponovi vojnik ivano. Rade ustane i rairenih ruku, kao da hoe pokazati da nema nikakvog oruja, jo
uvijek drei onu zdjelicu, prijee na drugu stranu sobe i stane pokraj ormara. Mladen hitro prie postelji i smakne
plahtu, otkrivajui blijedo, mravo tijelo starca, samo u pamunim gaama. Ponienom se profesoru fizike i
matematike lice iskrivi od gnjeva.
Mladen se, malo kao i posramljen, okree prema sinu i gleda ga. "Koji si ti, jebote?" kae. Rade nita. "Kako si to
obuen?" Rade se ogleda. "To je frak", kae. "Frak!?" "Ja sam maioniar", objasni Radojica. "Ti si luak", upadne
otac. "Ja sam maioniar!" ponovi Rade prkosno. "Maioniar?" kae Mladen. "Ej, vi Srbi, ta sve neete izmislit. Do
juer si bio u uniformi, a sad si se na brzinu presvukao pa si
kao maioniar, a?" "Ja sam maioniar!" ree Rade jo jednom. "Nikad nisam bio u vojsci." "Nisi, moj kurac", ree
Mladen sumnjiavo. "Svi ste vi isti!"
Ponovno svi ute. Samo se, uznemirivi naas Mladena, Stojan pridigao da se ponovno pokrije. "Mogu li ti neto
pokazat", ree Rade u neko doba. "ta?!" "Neto da ti pokaem", kae Rade odlaui zdjelicu na noni ormari.
"Nemoj mi se zajebavat!" ree Mladen podiui puku. "Ne boj se", kae Radojica prilazei, ispruivi preda se ruke s
rairenim prstima. "Ne boj se, vidi da nemam nita", kae. Sada je sasvim blizu vojnika, krenuo je rukom prema
njegovoj glavi. Ovaj ustukne. "Ne boj se", kae Rade. Mladen se umiri. Rade oprezno podie ruku i njeno ga dotakne
iza uha. "Vidi", ree on toboe iznenaeno, pokazujui KV kuharu prsten od plavog stakla. "Vidi ta sam ovdje
naao."
Mladen se ozari. "Kruno!" vikne. "Kruno, jebalo majku, vidi ovde maioniara!"
Kamion pred kuom vidio se jo izdaleka. Dvoje, jedan mlai i jedna debela sredovjena ena u ispranoj ruiastoj
majici na kojoj je pisalo "Kiss me", gore su u prikolici slagali pokustvo i bijelu tehniku, televizore, sagove, odjeu, ak

su i nekakvi jelenski rogovi tu stajali. Rade, koji se vraao iz grada s neto rie i ulja, stigao je ba da vidi kako jedan
iznosi njihov usisiva marke "Ei Ni". Onda je izaao drugi s vjealicom od tamnog drva to ju je tata donio kad su u
zbornici mijenjali namjetaj. Trei je nosio ormari iz kupaonice. Onda je opet onaj prvi dovukao golemi Weilerov
goblen to ga je izvezla Radina pokojna mater Rosa. Sustavno i bez rijei izvlaili su iz kue sve to se moglo izvui.
Debela se strano znojila. Na Radojicu nisu obraali pozornost.
Iznenada tamo u kui netko kriknu. "ta je bilo?!" pita ena. "Luster ne mogu skinuti: struja me trese... Trebao bi ne
tko odviti osigurae." "Gdje je ploa s osiguraima?" pita ena Radojicu. "Iznad ulaznih vrata", kae Rade. "Osigurai
su ti iznad ulaznih vrata!" povie ena. "Dobro!" "Skini odmah cijelu plou pa je daj ovamo!" "Dobro!"
Uto se prvi i trei sada pojavie na vratima nosei izmeu sebe duguljast ormar oslikan ljateim petokrakama. Kroz
njegove obje bone stijenke izviruju etiri sablje. "To ne moe!" pobuni se Radojica. "To vratite tamo gdje ste i nali!"
Ova se dvojica ne obaziru, nego nastavljaju prema kamionu. "Jeste li me uli, to ne moe", vikne maioniar gnjevno
pa dohvati stranjeg nosaa za ruku. Ovome ispada ormar, sablje se rasipaju zveei po betonu. Rade se hitro sagne i
zgrabi jednu. "Taj ormar ne ide s vama!" kae on prijetei, a ona dvojica gledaju malo njega, malo sablju u njegovoj
ruci...
"Dobro je", presudi napokon debela, "moemo i bez toga... Marko! Marko, jesi li gotov vie!?" Marko istrava iz kue
s kristalnim lusterom u jednoj ruci, plou s osiguraima dri pod drugom. Dodaje eni predmete, a onda se i on penje
na prikolicu, ona dvojica uskau u kabinu. Radojica ulazi u kuu. Sve je prazno i golo, ba kao i prijanjih godina k,ada
bi u ovo doba bijelili kuu. On odlazi u oevu sobu. Stojan lei na postelji, jedinom komadu pokustva to je ostao u
cijeloj sobi. Tu je jo samo retuirana slika njega i mame na vjenanju.
"Tata", kae Rade. Stari ne odgovara. "Tata", zovne ga Radojica jo jednom sjedajui na postelju. Od Stojana ni glasa.
"Tata", ree Rade, ali vie ga i ne zove jer to e ga zvati kada je Crni Stojko naumio umrijeti nego to kae tek
tako, od dragosti, milujui starca po prorijeenoj kosi. Onda se isprui pokraj blijedog i hladnog oeva tijela i
trenutno zaspe.
***
Probudio ga je dim i vruina. Trebalo mu je nekoliko asaka da se pribere i shvati da kua gori. Uhvatio je oca za
pazuha i stao ga potezati s postelje. Stari je bio teak i ukoen i sve to mu je uspjelo bilo je da ga je sruio na pod.
Dalje ga nije mogao ni pomaknuti, dim ga je guio. Napokon odustane i uhvati bjeati. Bio je ve na vratima od sobe
kada su se pred njim sruile stropne grede u hodniku. Vratio se u sobu i krenuo da e otvoriti prozor. No, prozorske
su kvake bile ve uarene pa je dohvatio jednu plahtu s postelje, omotao je oko ruke i razbio staklo. Iskoio je van,
oteturao nekoliko koraka i pao u travu kaljui.
"Jebo te ja blesava", rekao je netko, "to nisi pogledao ima li ikoga unutra." "Ma, ko mu jebe mater!" kazao je drugi.
Radojica podigne glavu i vidi trojicu njih gdje su se raskreili pa gledaju kako plamen prodire kuu i pue. On ustane
i otrese odjeu. "Vidi, kako je obuen, u pizdu materinu!" primjeti jedan. "Ej, edo, ta to ima na sebi?" pita tip.
Radojica se nakalje. "Ja sam maioniar", kae. "Sere!" kae ovaj. "Ne serem", ree Rade jednostavno. "Ba
maioniar?" umijea se drugi. "Ba maioniar", potvrdi Radojica. "Pravi pravcati."
"Stvarno", vikne sada trei, "vidi ono tamo!" Momak je ugledao ormar sa sjajnim petokrakama i razbacanim
sabljama. Pritri mu gotovo djetinje znatieljan i uspravlja ga. "Je li ovo tvoje?" pita. Radojica se uozbiljio i popravio
prsluk, dlanom zagladio frizuru. "Gospodo", kae, "dopustite!" Odlazi do ormara, otvara ga i jednom raskonom
gestom pokazuje kako je prazan. "Ja u sada ui u ovaj ormar", ree onom istreniranom, uglaenom maioniarskom
dikcijom, "a vi ete me probosti ovim sabljama ovdje." "Hi, hi, hi, hi!" zacereka se onaj trei, ini se, najmlai meu
njima, veselo.
Mjesec je izaao iza oblaka, ali svjetla ionako ne nedostaje. Na plamenu od poara ljudska se lica doimaju sablasno i
luaki. "Gospodo, izvolite", ree smireno Radojica pa ue u ormar i zatvori vrata za sobom. Klinac skuplja sablje s
tla. "ekaj", kae jedan od one dvojice to su do sada stajali po strani. "Podijelit emo se: meni dvije, tebi dvije!" Mali
mu dodaje pola sablji. "Hoemo li skupa?" pita. "ta skupa?" "Da ga skupa probodemo", objasni tip razdragano. "Ti
sa svoje strane, ja sa svoje." "Moe", ree ovaj namjetajui vrh sjeiva na rupicu na ormaru. "Ajmo, jedan, dva..."
Pras! odjeknu hitac. Pras! jo jedan. Pa jo jedan. I jo jedan! "Odmaknite se malo od ormara da oinem
rafalom!" kae onaj to je stajao malo dalje s kalanjikovom u ruci. "Glupane, ovjeka si ubio", govori mu najmlai.

"Ajde, jebi mater", kae onaj s pukom, "neu se valjda s etnikom zajebavat... Odmakni se malo", ree i prospe rafal
po ormaru. Vrcaju ahure i komadii iverice, pun okvir je luak ispraznio. Napokon stane, a vrata od ormara se
pomalo otvaraju.
Ali, unutra nema nikoga. Ormar je prazan. Radojica je nestao, to bi rekao pokojni Predsjednik, kao da ga tu nikada
nije ni bilo.
Nepokoreni grad
Trajao je etvrti ili moda tek trei dan uzbune, bila je jesen. Ljudi su pred radioaparatima sluali vijesti kojima su
eljeli vjerovati, a u njihova su dvorita padale granate, rovale po njihovim dnevnim sobama i spavaonicama. Onda se
spustila no i neprijatelj koji je s oblinjih brda bombardirao grad napravio je stanku za koju nitko od ugroenih nije
mogao znati da e potrajati sve do jutra.
"Tuman je opet potpisao primirje", kazao je Peni s etvrtog kata gasei radio. "Ma jebem ja i njega i njegovo
primirje." U velikom atomskom sklonitu u podrumu nebodera bilo je hladno. Uokolo su ljudi sjedili na stolcima na
rasklapanje, na starim foteljama i improviziranim posteljama, kartali i jeli, itali novine, drijemali, zurili preda se.
Jedan je na turistikoj karti Jugoslavije, gdje su uz nazive mjesta bile nacrtane lokalne znamenitosti, crvenim
flomasterom izvlaio liniju fronte prema radijskim izvjetajima. "Zna li netko gdje je Maika Sagovina?" "Negdje kod
Gospia. Otprilike na pola puta izmeu Gospia i Graaca."
"Kurac nije."
Smrdjelo je po lovoru, jer je netko bio donio punu zdjelu restanog krumpira s lovorom. Dvije su djevojice tiho
pjevale "Galeb i ja" Olivera Dragojevia. Sjedile su na klupi od dugake daske poloene na etiri betonska bloka,
naslonile se na zid i odsutno njihale noicama u ritmu. Miljenko je primijetio kako umjesto "na laini" pjevaju "na
vlaini suvoj leat", i to ga je ivciralo. Puno ga je toga ivciralo.
"Miljenko, zagrni se dekom", kazala mu je mater.
"Neu", ree on, zamiljeno piljei u vrh cigarete.
Poslije je ustao i otiao do skupine koja je upravo prepriavala najsvjeije uase iz opsjednutoga grada.
Najinformiraniji je bio mukarac feminiziranih pokreta koji se upravo vratio s posla u pekari.
"Uhapsili su jednoga Stevanovia, oficirinu, gore u Ulici Pavleka Mikine. Snajperom je gaao enu, majku troje
djece, koja se vraala iz samoposluge."
"Mater mu jebem."
"Ja ne mogu razumit zato hapse takvu ubrad", lamentirao je jedan. "to ih odmah ne ubiju? Na licu mjesta. Metak
u elo i ao aci."
"Gore u neboderu pokraj vatrogasnog doma", nastavljao je feminizirani mukarac, "jedan je baterijom signalizirao
svojima gore. Upali su mu u stan i nali naoruanje za cijelu brigadu: puaka, pitolja, municije, bombi... Nali mu
planove bolnice, zgrade opine, suda, policijske stanice, vodovoda... Vodu je htio otrovat."
"A ko zna, moda je i otrovao?"
"Nemoj priat pizdarije."
Miljenko je bio nesretan, gotovo je posve izgubio tek. Sino je sanjao kako ui u rovu i kako je kraj njega pala runa
bomba, koja nikako da eksplodira nego samo iti. U oaju ju je pokrio ljemom. "Glupo", pomislio je u svome snu,
tek to je to napravio. "Kakva glupost to imam od toga da pokrijem bombu ljemom?!..." Bomba je nastavila
itati, samo to je zvuk sada bio metalan, a Miljenko je dalje mozgao: "K vragu, to bi ovjek uope razumno mogao
napraviti kada mu bomba padne pod noge?" Tako je razmiljao i te su ga misli izbezumljivale. "Sino mi je telefon
zazvonio u dva sata u noi", priao je netko. "Muki glas. Veli: 'Jebem ti mater etniku, ubre jedno, ajde u Srbiju,
ako si ugroen.'" "Tebi to kae?!"
"E, meni. Ja kaem: 'Pogrijeili ste broj', frajer veli: 'Oprostite' i spusti slualicu."
U jednome kutu sklonita netko je sruio golemu perplou naslonjenu na zid. Svi su se prepali kad je tresnula o
beton. "Ovo je bilo blizu", kazao je netko. "Budalo."

Miljenko je izvadio zadnju cigaretu i zguvao kutiju, zapalio je cigaretu. Jedna ga je stara bijesno pogledala, ali nije
nita kazala. Dva su se ahista poela svaati, smrdio je lovor. "Gdje e?" upitala ga je mama. "Idem malo na zrak"
kazao je Miljenko. "Ne idi van, ubit e te."
Nije joj odgovorio, bio je ve na vrhu stuba. Stao je pred ulazom u neboder i puio, a grad je bio zamraen, samo je
mjesec sjao. Cuo se udaljeni automobil, kripa konica, nekakva se konzerva noena vjetrom kotrljala niz ulicu.
Nebom su jurili tamni oblaci.
Prolo je puno vremena otkad sam se posljednji put naveer proetao, pomislio je Miljenko puei. Puno, moda vie
od dva tjedna. Umrijet u, kaza u sebi dramatino i bez nekakva osobita povoda. Umrijet u. Sranje. Jo prologa
ljeta ulice su bile osvijetljene i pune ena. Nikad vie nee biti onako dobro.
Nije vie mogao ostati ovdje, nije se mogao sputati u zaguljivo sklonite. Morao je proetati, moda ipak nekoga
sretne, moda i veeras ima nekoga na ulici. Otiao je u stan na drugome katu i presvukao se na svjetlu baterijske
svjetiljke. Onda je izaao.
Pjevao je u sebi neke bezvezne pjesme koje nikada nije volio ni sluao, najednom su mu se nale u glavi. "Ostarit u
neu znati da 1' e za mnom zaplakati, k'o ja za tobom." Boe, pomislio je, kako mi je ovo palo na pamet. Hodao je s
rukama u depovima ogrtaa, a pjesma mu se, protiv njegove volje, stalno vraala, ulice su bile prazne i mrane. Bio
je oajan.
Otvorio je novu kutiju cigareta i zapalio. Hodao je sve do autobusnog kolodvora, gdje se jedan autobus ugaenih
svjetala upravo okretao i odlazio. Mukarac u maskirnoj uniformi, valjda jedini koji je doao autobusom, uao je u
automobil iz kojega mu je kratkim bljeskom farova signalizirano da ga se eka, pa su i oni otili. Taksistanica bila je
pusta. Miljenko se zaputio kroz park prema sreditu grada.
Vjetar je umio u kronjama stabala uz cestu i to je bio sav zvuk. Mjesec je ponovno izaao iza oblaka pa se Miljenko
zaustavio pokraj kioska i na blijedoj svjetlosti pokuao itati novine u izlogu. Vidjeli su se samo najvei naslovi:
"Makrobiotikom do zdravlja", "Ratne profitere pred sud!", "Napravit u filmsku karijeru u Americi".
Na cesti kraj kioska gotovo se neujno pojavio policijski auto. Miljenko ga je jedva prepoznao.
"Ej, ti, doi ovamo!" kazao je policajac kroz prozor.
Miljenko se ukoio, nadajui se da govore nekome drugome, a njega da ne primjeuju, premda su zapravo bili
udaljeni tek tri ili etiri metra.
"uje ti, doi ovamo!"
Miljenko se i dalje pravio kao da ne postoji pa je policajac otvorio vrata vozila i izaao. Miljenko stade bjeati.
Krajevi kinog ogrtaa mlatarali su mu oko nogu, policajac je neto vikao. Mogao je odmai najvie deset metara
kada su ga osvijetlili farovi, rafal iz automatske puke oborio ga je na tlo.
"Mater mu jebem", kazao je policajac.
Miljenko ga nije uo i nije se mogao pobuniti kada ga je on okrenuo na lea i stao raskopavati traei dokumente.
Da je u tome trenu bio iv, poelio bi da je mrtav.
"U pizdu materinu!" rekao je zaprepateni policajac svome kolegi. "Doi vidi ovo!"
Miljenko je ispod kinoga ogrtaa bio potpuno gol.

Edita
Mirjani i Katarini
Edita se ispruila na runiku s naslikanim Van Goghovim suncokretima, tek je izala iz mora i koa joj je najeurena. Iz
nosa joj curi. Ona trai cigarete u torbi od slame, mokrim rukama paljivo vadi jednu i pripaljuje. Zatvorila je oi, u
ustima joj se dim mijea s okusom mora.
"Oprostite, bih li mogao dobiti jednu cigaretu?"
"Molim!?" kae Edita uplaeno.

"Jednu cigaretu bi li mogao dobit?" kae sjena.


"Moe, moe..." veli djevojka i istresa kutiju "kolumba", a cigarete se neposluno rasipaju po sivom pijesku.
"Govno", kae Edita.
"Molim?"
"Govno!" ree Edita drsko tipu to stoji u kontralihtu iznad nje. Oi joj se pomalo privikavaju i ona sada vidi zgodnog
preplanulog momka u kupaim gaicama s bijelim i plavim uzdunim prugama. Sada se nasmijeila kao da se
ispriava i prua cigaretu momku.
"To su Van Goghovi suncobrani", kae momak ueno.
"Suncokreti", ispravlja ga Edita.
"E, suncokreti... Znate, ja sam slikar."
"Slikate suncokrete ili suncobrane?" "Svata", kae slikar veselo. "Najee atomske bombe, nuklearne katastrofe i
slino." "I slino?" "Aha."
"Po sjeanju ili uivo?" "Molim?!"
"Nuklearne katastrofe? Slikate li nuklearne katastrofe po sjeanju ili uivo?"
"Pastelama. Nemam para za ulje na platnu." "Jeste li vi nagluhi?" "Molim?" "Nita."
Ispruila se ponovno na lea i stavila tamne naoale. Slikar je legao na bok pored nje, gledao je dugo i otpuhivao dim
u njezinu pravcu. Tiho je pjevao "Sve e to o mila moja" Bijelog dugmeta. Edita se napokon okrenula prema njemu i
kazala: "Ti ne bi smio izlaziti mokre kose van." Momak se blesavo nasmijeio. "Ima propuh u glavi."
Blesan se i dalje smijeio i bio je tako lijep. Jedna je majka vodila uplakano gologuzo dijete pored njih, bradonja s ray
ban naoalama uivao je u sladoledu od vanilije i jagode. Oblak je projurio pored sunca i na tren ih je pokrila sjena.
"Kako se zove?" upitala je Edita. "Marin Skari."
"Zna li ti, Marine kariu, zato Stevie Wonder mae glavom kad pjeva?"
Marin Skari nije kazao ni da ni ne, nego je samo gledao Editu svojim crnim okicama i cerio se. Edita je pomalo bila u
neprilici zbog toga.
"Zato to ne zna gdje je mikrofon", rekla je cura naposljetku.
Opet nita, bena ne daje znaka da je razumjela.
"Stevie Wonder mae glavom kad pjeva zato to ne zna gdje je mikrofon", kae Edita polako naglaavajui svaku rije.
Nita.
"Zna, on je slijep", objanjava Edita.
Marin Skari se smijei kao da mu je pred noge pala i nije se aktivirala jedna od onih atomskih bombi to ih slika.
Sekunde prolaze, padaju u pijesak i rasuene sitne koljke kao mrtve muhe.
"Jesi li mu vidio enu?" ne odustaje Edita.
"iju?"
"Stevieja Wondera?"
"Nisam."
"Nije ni on."
Slikar katastrofiar ni da bekne. Ponovno nastane tiina u kojoj se on smijei, a njoj je neugodno i ljuta je zbog toga.
Napokon...
"Nisam znao da Stevie Wonder ima enu", veli Marin ozbiljno.
Edita je paralizirana. Na trenutak vie nije znala gdje se nalazi, postoji li, ima li Boga i ivota poslije smrti. Nije vie sa
sigurnou znala je li bitak moda jedan, vjean i nepromjenljiv, kako je tvrdio Parmenid, ili je moda sve u mijeni,
kako bi kazao Heraklit. Nita Edita nije znala, jer je glupost tako divna i nedokuiva. Stala je, uasnuto stavila ruku na
usta i ugrizla se za prst.
"Marine Skariu", kazala je malo poslije pribravi se, "ima li ti nekakvo mjesto gdje bi nas dvoje mogli ovoga asa
otii i biti sami."

"Mama mi je na poslu do pet", rekao je on. "ivjela tvoja mama."


Crvenokosa
prolog
Krupan mukarac etrdesetih godina, neobrijan, zaputene odjee i masne ele koja je u kontralihtu pred prozorom
svjetlila kao uarena, svojim je golemim izbuljenim oima ustravIjeno zurio u desetak zrna bijelog graha prosutog na
stolu. Jutro je bilo i Suzana, zlovoljna i teka od sna, mrzila je samu sebe i svog posjetitelja, ne osjeajui ni trun
nadahnua da u bijelom arhipelagu vidi ita to bi kod elavoga, iz kojega se nesrea irila u oblaku nepodnoljivog
zadaha po znoju, probudilo nadu u vedriji futur. Sto da uope kae tom jadniku?
Bilo je lako, ak ugodno kada bi u nje dola ena. Sa enama se moglo neobavezno brbljati o kuhanju, garderobi ili
seksu o seksu su sve htjele priati i bile neobino intimne sa Suzanom pa bi se sam in gatanja dogodio nekako
spontano i veselo: proroica bi sloila lijepu priicu od podataka koje bi saznala u razgovoru, a malo bi izmatala
onako kako joj se inilo da bi se muteriji moglo svidjeti.
Pa i s mukarcima je znalo biti lijepo, posebno ako su bili mlai, zgodniji i fino odjeveni. Suzani, udovici ve etrnaest
godina i gotovo nepokretnoj, nedostajalo je muko drutvo i njihova panja. Ponekad to je bio njezin mali hir
ako je momak ba bio zgodan, koristila je svoj autoritet vladanja
nad sudbinom i gotovo mu zapovjedila da je na odlasku poljubi u obraz.
Ali to da radi s etrdesetogodinjakom, samcem, utljivim i mranim tipom kakav je ovaj danas. Od njega svakako
nee zatraiti da je poljubi. Ljuta je na sebe to ga je uope pustila u stan. to da mu uope kae kad ovako napeto
bulji u grah i kad se vidi da mu je stalo kao da mu ivot ovisi o tome?... "Marko... Marko si rekao da se zove?" poela
je Suzana bezvoljno. elavi se u neprilici nakaljao, a onda tiho, gotovo srameljivo protisnuo: "Janko." "E, Janko,
oprosti...", ispriala se gatara opsovavi u sebi. "Vidim ti ovdje jednu enu crvene kose... Ba onako bujnu crvenu
kosu ima. Ko vatra... Ali mora pazit... Mora pazit da se ne opee na toj kosi... Jako teko e do do nje... Jako
teko..."
Janko se u sebi upitao kako se to u bijelom grahu tetovcu moe vidjeti da njegova suena ima crvenu kosu, ali nije
nita kazao, ve je samo ozbiljno kimnuo ekajui nastavak izlaganja...
1.
Na putu do kue Janko je kupio mlijeko i novine pa medu oglasima potraio svoj oglas: "Ozbiljnu enu, moe i mlaa
umirovljenica, traim za njegovanje starije osobe, telefon..." Tko zna hoe li itko pristati da njeguje tatu, pomislio je
potiteno. Stari se sve vie gubio u posljednje vrijeme. Hodao je po stanu u poderanom njemakom injelu
prebaenom preko stare pidame, u pasu pritegnut opasaem s "lugerom". Janko mu je, sreom, na vrijeme sakrio
metke inae bi ga stari dosad barem triput ucmekao.
"Ruke uvis!" dreknulo je im je Janko stupio u predsoblje i on spremno ispuni nalog, naas zaboravivi da je pitolj
prazan. "Lozinka!?" ree tata. "U gon raste zelen bor", kazao je Janko. "A tebe nema dragi moj", otpovrnuo je njegov
otac.
"Ulazi!... Oprosti to te provjeravam", kae stari, "ali zna kako je ustae hapse nae najbolje drugove." Janko
odlazi do kuhinje i stavlja mlijeko u friider. Kuhinja izgleda strano: sudoper je pun neistog posuda, na polupraznoj
staklenci dema od ljiva ve se uhvatila plijesan, po tednjaku se iz lonca za iskuhavanje rublja razlila ukasta voda.
"Upravo sam dobio vijest da je u Splitu drug Rade Konar bacio bombu na talijansku muziku", nastavlja tata iz
dnevne sobe. "Dalmatinci, dakle, pruaju otpor neprijatelju, a mi stojimo ko pizde. Sta vie ekamo, drue? Zar
trebamo ekati da Staljin doe da nas oslobodi... Kao da Staljin nema problema osim nas?"
Janko se vratio u predsoblje, skinuo jaknu i izuo se. Gore je nego ikada, pomislio je gotovo na rubu suza. Tata je sada
zaboravio i to da je jo '48. raskrstio sa Staljinom. "Je li tko zvao?" upita ga malo se pribravi. "Zvali su iz taba
brigade", kae tata. "Kau: Orao je uzletio, una se jo koleba... Ne znam to im to znai..." Jadni tata, pomisli Janko.
Jadni tatica...
2.

Na oglas su se javile etiri ene i jedan mukarac. Mukarca, nekakvog vozaa autobusa koji je nakon esnaest godina
radnog staa ve dvije godine bio na prisilnom godinjem odmoru i traio bilo kakav posao, Janko je odbio ve preko
telefona.
A ene su odbile Janka: dvjema je bilo dosta uti da je stari senilan, jedna je samo provirila preko praga i uplaeno
promrmljala "Jo u razmisliti pa u vam javiti to sam odluila", a jedna se, bogme, ozbiljno premiljala da li da
prihvati posao, sve dok tata nije doao, prislonio joj pitolj na elo i kazao: "Pjevaj, ptiice, tko te je poslao?!"
Uasnuta se ena, jedna dobra stara gospoda, uiteljica u mirovini, popikila od straha. Janko je bio oajan.
Naposljetku, ve je bilo prolo gotovo tjedan dana od objave oglasa, poslijepodnevna ura bila, Janko i tata piju kavu
tata, razumije se, iz otuene aluminijske uturice kad, zvoni telefon. Janko se javlja, nekakva ena je s druge
strane, pristojno se predstavlja, mazan, pomalo unjkav glas raspituje se jesu li ve nali nekoga za njegovanje starije
osobe, ona je sudska daktilografkinja na pola radnog vremena, neudata, mogla bi dolaziti etiri sata dnevno svaki
dan, ne, ne smeta joj to je stari senilan, njezina mama, Bog joj dao dui, je isto tako za au Kopljara mislila da je
nekakav kavalerijski natporunik...
"Ko je to bio?!" kae tata. "Zovu iz taba brigade", dosjeti se Janko. "Dolazi nam jedna drugarica s detaljnim uputama
to da radimo." "Napokon!" uzdahnu tata. "Napokon su nas se sjetili... Ve sam poludio od iekivanja."
3.
Ruica, mislio je Janko maloumno piljei u obla koljena to su edno izvirivala ispod sive suknje... Ruica se zove... Pa
to je odlino!... Ruica!... Razgovor izmeu njih na tren je zastao i ena tj. Ruica se nekako draesno, kao
sirotica skupila u ramenima gnjeei od nervoze svojim njegovanim crvenim noktima torbicu u krilu... Ruica, palo je
na pamet Janku ponovno i to ga ime nekako udno zapanji, ispuni ushienjem i dragou... Ruica!... Ruica se
znaajno nakalja... Kako je to krasno, pomisli Janko blaeno.
"Onda smo se dogovorili", prozbori ena nakon dugog razdoblja utnje. "Molim!" prenu se Janko. "Dogovorili smo
se", ponovi ena pogledavi Janka znaajno svojim crnim oima izmeu crvenih pramenova. "Da, da, naravno...",
probrza Janko. Gatara je bila u pravu, pomisli gledajui potencijalnu njegovateljicu u oi.... Gatara je bila u pravu!...
Crvenokosa!!!... Dugo su se gledali, tako dugo da se Janko naposljetku smeo, zacrvenio i spustio pogled. Ruica se
nasmijei. Janko
se sjeti kako je kazala "A vi niste oenjeni?" Zato je kazala "A vi niste oenjeni?"... Srce mu stade divlje lupati, zavrti
mu se u glavi od uzbuenja...
"Nego, recite vi meni drugarice", javi se u tom asu tata koji je cijelo vrijeme s rukama na leima ivano etao s
jednog na drugi kraj sobe, "ta misle oni u tabu brigade!? Vrijeme prolazi, a ja ne dobivam nikakvih uputa. Ve sam
mislio da ja sam, na svoju ruku, ponem organizirati neke akcije... Teko je, znate, ovako daleko od jedinice... Ja sam,
mislio, onako, za poetak, da napravimo sabotau u kuhinji jednog njemakog diviziona... Ubacimo svoga ovjeka u
kuhinju pa vabe otrujemo ivom! Jel'da je to dobra ideja trovanje ivom!... Ali, jebi ga, otkud meni iva!..."
4.
etiri mjeseca je prolo, ivot Janka i njegova tate iz korijena se promijenio. Ruica, ta crvenokosa arobnica,
etrdesetogodinja, ali jo uvijek lijepa ena s pokojim, za njezinu dob posve razumljivim pa ak i poeljnim
kilogramom vika, svojim je vrstim bokovima samouvjereno stala na sredinu zaputenog stana, osvrnula se odakle
da pone, a onda svojim krasnim, oblim bijelim rukama stala rediti. Upravo je nevjerojatno to je ta okretna ena
uspijevala uiniti u samo etiri sata dnevno: u kuhinji i kupaonici, dnevnoj sobi i dvjema spavaonicama svuda se
osjeao njezin blagotvorni dodir. Janko i tata uivali su u njezinim ukusnim objedima i redovno se presvlaili u isto
rublje, ona je oistila zidove od pauine i balkon od kra, etkala cipele, glaala koulje. Nekoliko im je puta i
palainke napravila, a jednom, bogme, i pizzu, koju je tata slasno pojeo, ne znajui da se radi o faistikom jelu.
Dobra je njegovateljica staroga odjenula u istu pidamu, a injel odnijela na kemijsko ienje. Janko ju je jednoga
dana ak zatekao kako tatin "luger" glanca sredstvom za

ienje tednjaka. Tati je, na nesreu, u meuvremenu bilo sve gore i gore jednoga se dana, recimo, pojavio sa
crnim florom na rukavu cmizdrei za Savom Kovaeviem ali Janko se sada nekako manje uzbuivao zbog toga.
Dok bi stari za rukom zaneseno mljeo o vlakovima municije koje su tih dana partizanski diverzanti digli u zrak, Janko
se kroz paru koja se dizala iz pilee juhe smijeio Ruici, a ona se smijeila njemu.
Jednom su otili u kino skupa, gledali nekakav ljubavni film u kojemu glavna junakinja na kraju umire od leukemije,
to je Ruicu tako rastuilo da je poslije dva sata plakala. Janko ju je tjeio, u jednom se asu ak odvaio da joj stavi
ruku na rame i umirujue potape. Kad je ona bila pokraj njega osjeao se ispunjenim i sretnim, a kada je ne bi bilo
bijae tako jadan da ga je bolio eludac.
5.
I tako se sve razvijalo prema sretnome kraju do jednoga dana, kada je Janko odluio otvoriti svoje srce pred
crvenokosom. Prolo je, kako smo ve kazali, etiri mjeseca i Janku se inilo da se vie nema to ekati. Objedovali su
bili, tata se povukao u svoju sobu, a Ruica i on su prali sue u kuhinji. Topao svibanjski dan je bio, a Ruica u laganoj
bluzi sa cvjetnim uzorkom kroz koju se vidio crni grudnjak to je sapinjao krupne prsi. Mukarac je bio uplaen kako
se ne sjea da je jo od mature bio, od mirisa mousa koji se irio oko njegovateljice maglilo mu se pred oima.
Pranje suda se ve primicalo kraju, Ruica mu je dodavala tanjure, a on bi ih brisao i svaki put kada bi im se ruke
dotakle a on se trudio da se svaki put dotaknu Janko bi se stresao. Konano, ena je nakon obavljena posla ve
brisala ruke kuhinjskom krpom, a mukarac prozbori:
"Znate, Ruice", promuca on, "u ova etiri mjeseca postali smo toliko bliski da vas ja ve vidim kao lana obitelji."
ena mu se nasmijei. "Vi ste mi dragi", nastavi Janko osokoljen tim smijekom, "... a znam da sam i ja vama drag..."
"Znai, tata vam je kazao", prekinu ga Ruica. "Sto!?" zapanji se Janko. "Pa to...", zaudi se njegovateljica. "Nije vam
rekao... Joj, kako je on zaboravan!..." "Staje bilo?... O emu se radi?" kae Janko zaueno. "Pa nas dvoje emo se
vjenati!" gotovo uskliknu ena. "Tko?!" upita Janko. "Pa va tata i ja", ree Ruica jednostavno. "Ja u defakto biti
vaa mama!"
U tom trenutku, Janko se jo nije bio ni snaao, u kuhinju ue ozareni tata, vie: "Jeste li uli, Hitler je u Rusiji dobio
po repici! Faisti bjee ko muhe bez glave! ivjela sovjetska Hrvatska! ivio drug Staljin!!!"
"Tata, ne govori pizdarije!" povie tada Janko dok su mu suze curile niz obraze. "Staljin je zloinac i kurvin sin! Ubio je
vie ljudi nego Hitler i Mussolini skupa! Ubio je Beriju i Trockoga i sve prave drugove, pola Rusije je poslao u Sibir,
tjerao djecu da se odriu od svojih roditelja, Dingis kan je bio mala beba za njega..." Tako je kroz suze vikao Janko
razbijajui tanjure, alice i ae i bijesno prevrui namjetaj. Naposljetku pade na pod i gorko zarida...
epilog
Prole su ve tri godine otada. Tata je umro razbatinivi svojega jedinca, tu "klerofaistiku svinju i suradnika
okupatora". Sve njegove nekretnine i pokretnine trosobni stan, garau, vikendicu u Sukoanu, moskvia...
nasljedila je njegova vjerna drugarica Ruica. Janko sada ivi u podstanarskoj sobici u jednome vlanom podrumskom
stanu, ne ide mu ba najbolje u ivotu, ali on se nije prestao nadati. Njegova stanodavka, naime, jedna je krasna
crvenokosa gospoa i, ako mene pitate, tu bi jo svata moglo biti...
Utrka u naoruanju
Utorak je bio. Vera se s deurstva bila vratila ujutro, upravo kad je Predrag, njezin mu, odlazio na posao. Umorno ga
je poljubila i on je izaao, onda je zakljuala za njim pa ula u dnevnu sobu, izula se i sjela na fotelju podvukavi
ukoso stopala pod stranjicu. Nekoliko je trenutaka tako ostala dok su joj se misli komeale, nalakena na rukohvat i
zurei u zid iznad televizora. Onda joj je palo na pamet kako je Predrag izaao barem dvadeset minuta prije nego to
mu je bila potreba da izae i to ju je razbjesnilo. Bila je to kratkotrajna i nagla provala bijesa, zacijelo posljedica
napetosti to je donosi umor, jer samo trenutak kasnije ponovno ju je obuzela tupost.
Posegnula je za arenim asopisom na stoliu, listala ga bezvoljno neko vrijeme, a onda stala itati. lanak je o tome
kako su novije generacije bakterija sve otpornije na postojee antibiotike i kako je stvaranje tih lijekova beskrajan,
sizifovski posao. Stalno nove bakterije trae stalno nove antibiotike, piu kako je to kao utrka u naoruanju. Vera
pomisli kako je ba zgodna ta usporedba. Utrka u naoruanju.

Krasno je rujansko jutro, sunano je, ali ugodno pue. Na suilu na balkonu vjetar nadimlje plahte, povremeno
zatrese prozorska stakla. Prozori su veliki, preveliki za dvanaesti kat, jer ovdje uvijek, ak i za najvruih dana, odnekud
piri. A kada je jak vjetar zna se itava zgrada ljuljati kao mlado stablo. Veri je hladno po nogama, ali joj se ne da
ustajati. I ne ita joj se vie. Razmilja da li da se istuira i skuha kavu ili da ode ravno u krevet. Uto zazvoni telefon.
Beini je i najvie metar od Vere, na drugome kraju niskog stolia, ali ga ona svejedno puta da zvoni.
"Molim", kae napokon.
"Jesi li sama?" upita Danijel.
"Jesam."
"Mogu li doi?"
"Ne moe", ree ena.
"Zato?"
Vera uoi siunu rupicu na najlonkama, malo iznad koljena. uje se kako netko lupa vratima dizala, neka djeca cie
na stubitu, a vjetar trese okna. Moglo bi biti devet sati.
"Gdje si sad?" ree ona napokon.
"U kafiu blizu tebe. Havana."
"Molim?!"
"Havana, kafi se zove Havana."
"Ajde doi, ekam te."
Poklopila je slualicu i ustala. Iz zamrzivaa je izvadila plastinu zdjelu s punjenim paprikama to ih je u subotu
napravila, tako da danas mora jo samo krumpire skuhati. Onda se umila i oprala zube. Zvono na vratima. Ona otvara
i drei prst na ustima puta mukarca u stan. Ljube se u predsoblju bez pozdrava.
"Je li te netko vidio?" pita ona.
"Jedna maka dolje pred ulazom me sumnjiavo pogledala", kae Danijel tajanstveno. "Mirie na bolnicu." "Nisam
se stigla istuirati." "Nema veze, svia mi se."
"Svia ti se?!"
"Jako."
"Glup si."
"Ozbiljno, ba me uzbuuje. Mislim, volio bih te koji put opalit tamo kod tebe na odjelu. Sto misli o tome? Da te
poevim uz ormari s lijekovima pa da sve porazbijamo."
Vera se smije.
"Ili, jo lue", nastavlja Danijel, "da si ti bolesna pa ti ja doem u posjetu i onda te puknem. Ha?! Kako ti se ini? Ti,
recimo, slomi obje noge i onda ti u gipsu vise sa stropa, onako, fino rairene, a ja samo uletim."
Danijel sjeda na trosjed, Vera odlazi u kuhinju. On pria kako bi prodao auto i kupio novi, a Vera zuri u vodu u loniu
i eka da provri. Smee mrlje od masnoe skupile su se uz rub tednjaka i oko ploa reoa. Mogla bi kupiti jedno od
onih sredstava za ienje to ih uporno vrte na televiziji.
"Mogu zapalit?" upita on.
"Zapali, poslije u provjetrit", ree Vera.
On vadi cigarete i upalja, pali, otpuhuje dim kroz nos, a Vera svo vrijeme dri ruke sputene meu bedrima i gleda
ga netremice, nekako znatieljno i sjetno u isti mah.
"Pa kako si mi?" kae on u neprilici.
Ona se nasmijei i sklopi oi kao da hoe kazati da je sve u redu.
"A onaj tvoj, tue li te?"
Vera se nasmija.
"Tue, je li?" nastavi Danijel sa svojom igrom. "Tue, mamu li mu jebem!"
"Majmune!" kae Vera kroz smijeh.
Danijel otpi gutljaj kave.
"Onda, hoemo li?"

"Molim?!" zaudi se toboe Vera.


"Hoemo li?"
"Sto?" pravi se ena nevjesta.
"Pa zna ve. Ono", kae Danijel i namiguje jo eretski. "Onol" kae on znaajno.
Vera ustaje i otkopava suknju. Bluzu. Grudnjak. Skida arape. Gaice. Vrlo ozbiljno i pomno, kao da radi neki osobito
vaan posao. Danijelu je, za pravo rei, pomalo neugodno dok je gleda.
Sat vremena kasnije ili moda malo manje on je izaao iz kupaonice, ulazi u spavau sobu, skuplja odjeu s poda i
odijeva se. Ona nepomino lei. uju se udaljeni automobili, neiji koraci na stubitu, televizor iz nekog stana. Lijep
je dan. Danijel je sjeo na postelju i obuo se. Naginje se prema njoj i ljubi je u vrat i usku, mazi je po leima.
"Ja sada idem", kae on. "Hoe li me ispratiti?"
"Ne da mi se ustajati. Daj, samo povuci vrata za sobom i gornja e se brava sama zatvoriti."
"Je li s tobom sve u redu?" pita on.
"Savreno."
On je jo jednom cmokne u obraz i izlazi iz sobe. Malo kasnije se vraa.
"Sluaj", kae, "gdje su mi cigarete." "Nemam pojma", ree Vera.
"Cigarete i upalja? Ostavio sam ih na stolu tamo u dnevnoj sobi, a sada ih nema."
"Pa zna da ja ne puim", kae Vera.
"Ali ostavio sam ih tamo na stolu, a sada ih nema."
"Danijele, ne znam gdje su tvoje cigarete", kae Vera bijesno sada ga prvi put pogledavi. "Ja ti ih sigurno nisam
uzela", nastavlja ena smirenije, kao da djetetu objanjava neku stvar. "ta e meni tvoje cigarete?... I upalja? to e
meni to?"
"Ne znam. Nije mi jasno", ree Danijel.
"A sada bi zbilja morao otii", ree Vera. "Predrag bi se danas mogao ranije vratiti."
"Vai", ree mukarac.
"I javi se", kae ena, "u petak radim popodne."
Danijel je izaao. Vera lei. Dugo tako lei zurei preda se i ne mislei ni na to, a onda se najednom okrene i pogleda
na sat na nonome ormariu. Jedanaest je i pet. Odlazi u kupaonicu i tuira se gotovo vrelom vodom. um vode
zastire sve ostale zvukove.
Odjenula je frotirski ogrta i nazula papue, u kuhinji pogledala kako se odmrzavaju paprike. Uzbuena i smetena
potom odlazi do vrata i zakljuava donju bravu. Mehaniki je i kroz pijunku pogledala i nasmijala se svome oprezu.
Iza knjiga na polici u dnevnoj sobi izvukla je cigarete pa izvadila jednu i stavila je meu zube. Grizui filter kao
gangsteri u filmovima nakesila se svome odrazu u tamnome staklu vrata bifea. Potom pred tim malim zrcalom iskua
jo nekoliko puakih stilova: pogledavajui nervozno na sat i vrtei cigaretu meu prstima kao to ine ljubavnici
dok ekaju svoju dragu; nalakena i zamiljena kao puai u kazalinom foajeu; prelazei palcem preko usana uvlaila
je nevidljivi dim kao to je to radio Belmondo u "Do posljednjeg daha"; koketno je zabacivala glavu otpuhujui uvis
kako to ine afektirane zavodnice... Pogleda se napokon ozbiljno i malo iskosa, slobodnom rukom samouvjereno
maknu kosu s ramena i prasnu u smijeh. Tih, u isti mah vedar i histerian smijeh. Vjetar na balkonu nadimlje plahte
kao jedra.
etiri je sata poslije podne, Predrag se vraa s posla, ulazi u spavau sobu, gdje njegova ena spava na trbuhu glave
zarivene u jastuk. Kratka joj se spavaica podigla do kria otkrivajui stranjicu u obinim, bijelim pamunim
gaicama. On otvara ormar i vadi vjealicu, stavlja sako na nju.
"Vera!" kae razvezujui kravatu. "Vera!"
ena sneno podie glavu.
"Doao si", ree. "Ajde presvui se pa emo ruati. Punjene paprike sam odmrzla."
ena je skupila kosu u rep, a mukarac sjedi za stolom u kuhinji. To je mali kuhinjski stol za dvoje. Na zidovima vise
oslikani keramiki tanjuri. Vjetar je stao i sada se uje buka dolje s ulice. Ona donosi podgrijane paprike na stol.
"ije su ono cigarete tamo na stoliu?" kae Predrag.

ena ree kruh i slae ga u koaricu.


"Tamo su nekakve cigarete na stolu", kae Predrag. "Tvrdi marlboro."
Ona stavlja na stol tanjure i pribor za jelo, solnicu, ae i bocu s vinom.
"Vera, pitao sam te neto", kae Predrag. "iji je ono tvrdi marlboro tamo na stolu!? Pizda mu materina, odgovori
mi!"
"Ne znam", kae ena mirnim, umornim glasom. "to me pita gluposti?"
Oni jedu podgrijane paprike, uje se samo zveckanje viljuaka.
Paa
Kad god bi Vjeko tjeskobno spoznao da mu valja iznova traiti njegovo pravo ja, osjetio se tako nekako skueno i tue
u vlastitom ivotu i jadao se svome ocu Martinu hvatajui se za grkljan kako, evo, tu, tu ga, tata, sve ovo gui, tata bi
ga poelio zviznuti kakvim kolcem po kostima. Jer, to Vjekino traenje pravogay', za koje je Martin za pravo rei prvi
put uo da uope postoji upravo od svoga sina jedinca, dogaalo bi se periodino, po prilici svakih pola godine:
mulac bi najednom uhvatio palamuditi kako ga gui, odbijao bi jesti, uutio se i nou etao po kui, a mater mu
Karmela bi gurkala nogom staroga ispod pokrivaa i zabrinuto aptala: "Martine, Martine, evo ga opet ne more
spavat!" Da nije bilo Karmele, Martin bi sve to jo nekako pregrmio, rekao bi sinu da ako ga gui, neka ga gui,
dabogda se do jutra uguio, da je pametan mogao je sada biti svoj ovjek, medicinu zavrit, tko je jo imao udove to
ih je on imao? Ali ne moe ti protiv matere. Njih se dvoje urotili protiv njega jednoga i da im ne popusti, ini mu se,
na onaj bi ga svijet ispratili uvrijeeno ne progovarajui s njim. I koliko god se Martin sam sebi zaklinjao da ne' majci
vie, ta je bilo bilo je, svrio je kurbin pir, svaki bi put iznova popustio.
Martinu je bilo sramota i priati o tome kad bi ga tkogod upitao: taj njegov sin do svoje je trideset i neke promijenio
poslova koliko on sam nije u cijelome svome ivotu, a on sam je, Bogu hvala, radio svata, i u Belgiji, i u vicarskoj,
naposljetku i u Njemakoj, tri penzije on prima! Sad, kad o tome trijezno promisli, Martin vidi da je zapravo najvea
greka bila da je mali odrastao s Karmelom, da tu nije bilo vrste ruke da ga malo stisne, nego je gelipter nauio
mater da mora bit po njegovu, ona ga razmazila, pa sve piit u kakit u, sveca li mu njegova brezobraznoga!
Najprije je Vjeko bio odluio da bi studirao medicinu, otac mu kazao, ajde, studiraj medicinu. Karmela plakala da vidi
njezina doktora, a ovaj se jo nije ni upisao na fakultet. Prolo tako dvije, tri, etiri godine, a Vjeko ne pokazuje
indeks. Naposljetku ga stisnuli, koliko si ispita dao, a kad tamo nije on dao nego jedan. Obranu. Ispisao se Vjeko s
fakulteta to je bilo prvi put da ga je guilo i zaposlili ga na opini. Kako je imao srednju upravnopravnu,
namjestili ga u komunalnu inspekciju da lupa igove po teleim butovima po mesnicama. Pravi, gospodski posao,
radi od dvanaest do podne, ali nije prolo ni godina dana, kad, ta je gui ga! sad bi otvorio pogrebno
poduzee. Pokazivao ocu i materi nekakve grafikone to ih je uzeo u opini da se u njihovu selu puno vie umire nego
to ih se raa, kao da Martin to nije znao i bez tih papira. Malo potom otvori ti on firmu u staroj konobi, Pokoj vjeni
daruj njima Gospodine se zvala, Pokoj vjeni pisalo velikim slovima, a daruj njima Gospodine malo manjim. I to je
bilo: u dva mjeseca jedan jedini sanduk je prodao! A i to bio nekakav lo sanduk da je izbila bruka po selu, Martin
dugo nije iao medu ljude zbog toga. Jer, ta je bilo, ruice na kaseti bile zlatne boje koja se sva ogulila i ostala na
rukama onih to su mrtvaca nosili na groblje.
Onda Vjeko otvorio videoteku. Sto je bilo, to ak i Martin mora priznati, dobar potez. Uzimalo se po dvadeset kazeta
radnim danom, a vikendom ih ne bi mogao ni prebrojati. I tako sve lijepo timalo dok se nije umijeao pop da nije u
redu da se po selu gledaju sramotni filmovi, ak je i na propovijedi govorio o tome. I tako ti Vjeko morao maknuti
pornie s police, a kako za one druge filmove nikada i nije bilo nekakvoga veeg interesa, naposljetku i sasvim
zatvori. Potom je prodavao zepter tee, zavrio autoelektriarski teaj, sadio karanfile koji su mu promrzli prije nego
su i propupali, radio u Austriji na crno pa ga deportiralo, naumio otvoriti slastiarnicu, drao flipere...
I onda, evo ti ga jednoga dana, opet ga gui! Sta je? Drao bi inile. Kako si reka!? Cinile, tata! Pa ta ti je to? "To su
ti ovako sitne betije, ko, reemo, malo vei misi." Karmela se brzo prekriila, zasuzila, a Martin je bez rijei ustao,
otiao do kredenca, otvorio ga i poeo razbijati ae o pod. Svih sedam to ih je naao uredno je polupao, plus kriglu,

onda je nastavio s tanjurima, alicama velikim i malim, bokal sa zlatnim ruicama na kraju je bacio kroz otvorena
vrata sve dolje do gnojnice. Tako je bilo prvi put.
Onda je prolo desetak dana tijekom kojih je Karmela poduzela ivu diplomatsku aktivnost. "Ma nisu ti to, Martine,
obini misi", aptala je starica iz mraka, "nego su ti to misi od kojih se ivaju bunde." "Bunde!" zavapio je stari. "Pa ko
je lud da nosi bundu od mia!?" "Ma, jesi nerazuman, jesan li ti rekla da to nisu obini misi, nego su, onako, lipi i
vunastiji od pravih mia. To je, kae mi Vjeko, puno skupo vanka, priko sto tih inela triba za skrojit jednu bundu."
"Sto komada?!" povikao je Martin. "Sto komada, kae?! Pa, Gospe mi moje, ludi ste koliko ste dugi i iroki i ti i on!"
Naravno, sve je bilo uzalud kao toliko puta prije toga: niti mjesec dana kasnije ozareni se Vjeko pojavio sa svojim
novim pravimy<2 u gepeku staroga opela. Sitne njukice inila, njih sedam na broju, naskoro su provirivale iz icanih
kaveza u istoj onoj konobi pred kojom se nekada kooperio natpis Pokoj vjeni daruj njima Gospodine. "Ma, vidi ta
su lipe", odobrovoljio se i Martin. "Ma, gledaj ti ta sve nee izmisliti... A to si onoga tamo stavio napose u veu
imbulu?!" "To je, tata, muki!" "To je muki?" kae tata zaueno. "E." "A sve ovo drugo su enske?" "E, jedan muki
i est enski", ree Vjeko prostoduno. "Pa di si, vole, kupio est enski, a samo jednoga mukoga!?" zavika Martin.
"Pa di si gleda kad si kupova?!..." "Tata, ekaj", smiruje ga Vjeko, "ekaj da ti objasnim... " "Ma ta mi ima
objanjavat?..." "Ma kako ne razumi, taki je kod inila red", brani se Vjekoslav. "Jedan muki pari pet do sedan
enski." "Jedan muki na sedan enski", kae Martin pogledavi onoga mujaka zadivljeno. "Pribacujen ga iz jednoga
kaveza u drugi da ih sve namiri", pojasni Vjeko. "Da ih sve namiri", ponovi Martin pobono. "Ma jesi ti vidio pae?!"
I tako je ostalo Paa! enke nisu imale nikakva imena, ali mujak je bio Paa. "Di si, Pao?", "Kako si mi, Pao?",
"Ajde, malo izidi, Pao", govorio je stari Martin, jer upravo se on najvie motao oko inila, stavljao im briketiranu
hranu i sijena u kaveze, mijenjao vodu. Vjeko, aljkav i lijen kakvim ga je Bog dao, moda je samo prvih mjesec dana
dolazio k ivotinjama, a onda mu je splasnulo zanimanje i jo ga je samo brinulo kada e investicija poeti vraati
novac. No to s vraanjem novaca uskoro se pokazalo strahovitim problemom. Najvaniji dio investicije, naime Paa,
uope nije bio estok na enske kako se to od njega oekivalo.
Isprva su govorili, ajde, moda mu treba malo vremena da se privikne, sve mu je novo i tako to. Onda se sumnjalo da
je Paa bolestan. Onda je Martinu palo na pamet da je mujak moda jo premlad, da ne moe on curi dok jo malo
ne stasa, za koji mjesec. Prolo je, meutim, i tih nekoliko mjeseci, prolo je i pola godine, a Paa svejedno ne prilazi
enkama: stave ga kod enke, a on se zavue u jedan kraj, ona u drugi. Martinu bi dolo da proplae od jeda. Jer,
nekako se srodio s tim nevoljnikom, zavolio ga, poistovjetio s njegovom nesreom, kako je to valjda mogue samo
starijemu ovjeku. "Ajde, Paa", sokolio bi Martin inilu. "Ajde, lipi moj, ma vidi je kako je esna." Jednom, stoji ti
stari tako kod Pae, kad ulazi Karmela, nosi neto u alici, Martin da ta joj je to, a ona kae: "Zbatila san mu jaje."
"Zbatila si mu jaje?" kae Martin prezirno. "Zbatila si mu jaje?! Ajde, bi a! Bi a, pogrdo!" I ode ena preko vrata, a
Martin domalo vie: "Karmela! Karmela, ajde isto donesi to jaje da provamo!"
Prolazili tako mjeseci, golema se, muna utnja uvukla medu njih troje, a i kad progovore, obino se svaaju. Vjeko
ponovno poeo nou etati po kui, hvatati se za vrat, Karmela povazdan plae i moli, moli i plae, a Martin bjei u
selo samo da ih ne vidi. Ali nije lako ni u selu, svijet pokvaren pa ga uhvatio zajebavati ba ko da je on nekakva seoska
luda. "Alo, Martine!" viu mu. "Ima li vijesti s bojita?" "Je li Paa opalio koji metak?!" "Svi junaci mukom zamukoe!"
ak i kolska djeca ve poela vikati za njim i pokazivati lascivne kretnje, stari jednomu umalo nije glavu kamenom
razbio. Naposljetku, bilo moda ve i godinu dana da su inile dole u njihovu kuu, Martin se potukao u gostionici.
Nekakav ga mulac uhvatio u ir da nije Paa moe bit, ko e znat, Boe moj, svega ima, peder? Pa jo savjetuje
Martina da bi inili moda trebalo putat pornie, ako je ostao jo koji porni od Vjekine videoteke. A Martinu
udarila krv u glavu, skoio preko stola pa zgrabio majmuna za prsi...
Vratio se stari iz gostionice, raupan, crven, curi mu krv iz nosa, koulja mu razderana. Sjeo za stol, mrano se
zagledao preda se, nitko ga nita ne pita, tek je sat s kukavicom to ga je Martin davno donio iz vicarske otkukao
jedno tridesetak puta. Naposljetku, oglasi se Vjeko, sasvim tiho, plaljivo, kae: "Tata, okotila se jedna inila." Martin
nita, ni a ni be, ni crne ni bile. "Paa", kae Vjeko bojaljivo. "Paa?" kae Martin. "Paa se okotila", potvrdi Vjeko.
"ilo ovo vrime nismo ni znali, nego smo pribacivali enku iz kaveza u kavez."

"Paa", ree Martin jo jednom razoarano. Pa ustade bez rijei, ode do kredenca. "Nemoj, Martine", kae Karmela
moleivo, gotovo plano. "Ma neu", ree Martin umorno, "nego bi se napio malo rakije."
Pioniri maleni
Poala, ovi Split, koji je ovo grad, koje se face ovde muvaju. Da ti to vidi iznutra, jebe mi sve, ti bi odselija na Pacifik.
Doli na neki koraljni greben da se sakrije od svega ovoga. Ti nema pojma ta se dogaa. Ono ta pie u Slobodnoj,
to nije ni po mise. Ma kakvi po! To je nita za ovo ta se stvarno dogaa. Evo, recimo, oni tamo ta sidi za onin stolon
u oku, oni ta udno dri ruku, vidi li ga? To ti je Pio. A ona enska ta je malo prije prola, zna ona u minici ka
leopardovo krzno. Ne lai, vidija san te da je gleda. E, to ti je Goga. Pio i Goga su ti nekad bili u braku. To je jedna
potpuno sumanuta pria.
Ja se nikad nian enija. Fala lipa, nije to za mene. Nego, svaki est miseci sebi naen neku malu kokicu, pa ako i nije
prva klasa, ta ima veze, uvik je more zaminit, je li tako? Dri je dok se ne osili, a kad se osili, kad umisli da ti more
krojit ivot izvoli vanka, sritan put, bilo mi je drago, priporuan se... Najvanije je da je otkanta kad ti uvati kenjat.
Otkai je, brale, pa da je voli ka Gospu, jer ako je ne otkai, najeba si ka uti. Tu se mora strogo pazit. Fala bogu,
zna i sam kako oviku malo triba za oenit se. Ne mora se ni volit, nego to uini zbog love ili diteta, ili samo zato
ta su ti starci poeli grintat.
A Pio i Goga su se vinali zato jer su oboje bili na igli. Tebi to more izgledat glupo, ali ja ti kaen da je to jo uvik bolje
nego da si maloj napravio dite pa te njezin stari vata sa sikiron po gradu. Kad se tako oeni, onda si ili ivot nekako
ogoren zbog toga, a Pio i Goga su znali ta oe. Oni su, ta se ree, imali zajedniki interes. Heroin. On se fura, ona
se furala, a nisu ni bili mrski jedno drugome, more bit da su se koji put i povatali, i sad, zato se ne oenit? Pod jedan,
kad se oeni, svoj si ovik, je li tako? Ne mora se vie sakrivat u banju i umirat od straja da ti starci ne nau drogu ili
pricu, nego lipo kuva dop u primaoj sobi, pa ona ubode tebe, ti ubode nju, a onda se lipo ispruite na trosjedu i
gledate televiziju. I jo je Gogi nekakva baba ili teta ostavila stan da se u nj useli kad se uda. Kud e lipe?
Osim toga, kad se oeni, onda dobije puno poklona. Dobro, pokloni jesu malo zajebancija, jer mora trkat okolo i
pitat ko bi kupija kalorifer i kristalne ae, ali na kraju opet sve utopi. A Pio i Goga su bili lukavi pa su svima rekli da
in ne kupuju stvari, nego da in daju usuvo. Ono, dajte nan ke, a mi emo sami birat posteljinu i namjetaj. Mo
mislit ta su birali! Ubili se od kupovanja posteljine i namjetaja.
Piu ja znan jo kad je bija dite, odrasta je u mome kvartu. I ta je najlue, uvik je bija regularan, i on i brat mu Nikola
uvik su nekako bili sa strane, nisu bili meu onin mangupima ta su pucali kioske i gongali se neostikon. Stari ih je
dra na kratkome lancu. On je bija pandur, ono, nadesno ravnajs i te spike. Tako da su njih dva bili prava dobra dica.
Pioniri maleni.
Nikola je ia na plivanje u Mornara pa je posli, ka stariji brat i uzor, je li, i Piu povuka sa sobon. Nike je bija uspjeniji,
ak je jedno vrime dra neki rekord, more bit ak i jugoslavenski, ali da me ubije ne znan vie koja je to bila ema. A
sian se kad su ovdi u dvoru njih dva i otac pravili utege od betona. Zna ono, uzme malo duu metalnu ipku, na
oba kraja stavi po jednu kantu od marmelade jebate, sia li se kako se nekad marmelada pakirala u limenim
kantama od tri kila? a onda zamia betona pa izlije u kante. Covie, njih tri se skinila u atletske maje, lito je bilo,
ila zgrada izala na prozore da ih gleda. Prava radna akcija, da nam ivi, ivi rad! Stari zapovida: "Daj jo malo
vode!", "Uspi jo prine!", "Ne tako, mamlaze jedan!", a njih dvojica lopataju i samo ta ne viu "Razumem!"
I onda mo mislit kako san se zaudija kad je Pio jednon u mene doa kupit dop. Doa on, vidin malo mu je
neugodno. Ka, kupio bi piz heroina. I strogo, za prijatelja. Zna te spike. Nije meni za mene, nego mi se prika bode. A
mene boli neka stvar za koga mu je, more mu bit i za mater ta se mene tie, ali neki vrag mi ne da mira. Dajen mu
drogu, on meni pare, odlazi priko vrata, ja reko: "Pio, pozdravi prijatelja!" A on se okrenio, nije odma skuio ta mu
govorin, kae: "Kojega prijatelja?" Ja se smijen. Onda i njemu sinilo u glavi, majke mi, zacrvenija se ka ovi emper. Ja
mu kaen: "Ajde, Pio, sve je u redu, svi smo to proli. To ti je isto ka i seks: ispoetka se svi skidamo u mraku."
Ne znan kako je on uletija u dop, neko vrime ga u ulici nije bilo ni ut ni vidit, ono, bija se skroz maka od ovi mulaca iz
ulice. Kaen ti, bija je lik iz skroz druge prie. E, sad, ako mene pita, ja mislin da je najvjerojatnije da je sve poelo

kad je ua u ovu emu sa Gogon. Ja mrzin te prie ko je koga navuka. Meni tako svako malo znaju do starci od tipa ili
cure pa mi kenjaju kako san ih ja zajeba, ka, da nije bilo mene, mali bi bija ist, diplomira bi u roku, zaposlija se,
magistrira, doktorira, posta gradonaelnik, dobij a bi Nobelovu nagradu za fiziku... Ono, na kraju ja ispadnen kriv za
sve njihove zajebe u ivotu. Neki dan mi je tako ak doa jedan ta se vratio iz nekakve komune u panjolskoj. Sad je,
ka, ist. Posta je Jehovin svjedok i sad je mi doa, kae, oprostit! Mo mislit! On je meni doa oprostit! Jer da san ga
ja kaca! Pa mater ti jeben, reko, ka da san ja trka za tobon sa pricon u ruci!
Ali ta mala Goga, to je stvarno bila zmija. Ka i mater joj, na nju se i uvrgla. Jebate, ta njezina mater, Mirjana, ja je se
sian jo iz vrimena kad san bija mulac: koja je to pinija bila! Kad bi dola u Arkade u Stobreu, a to je u ono vrime
bilo, ka, misto u iru, ekipa bi padala u afan. Ka Tito da je doa, samo ta ne mavaju zastavicama. A drolja je bila
samo takva, vucarala se s kin je stigla. Kako je i di uvatila mua, Dadu, Goginoga oca, to niko iv ne zna. Svi su se
udili kako su se njih dvoje nali. On je bija, ono, krema, iz stare splitske familje, tatin sin, mamino sunce, diplomirani
ininjer brodogradnje, sve po peesu. A da mu je Mirjana, Mirne, sjebala ivot, sjebala ga je totalno: toliko ga je varala
da se on najposli propija. ivi crnjak.
E, a Goge je bila pljunuta mater, ka da su obe iz istoga kalupa izlili. Jeba te ivot, ta mala ako je imala sedamnaest
godina puno san ti reka, a hodala je s jednin pjevaem od etiri banke. Tip sve regularno, ena, dica, a ovamo se
slikaje s mulicon po novinama. To je u ono vrime bija veliki skandal. Prialo se i da je tip s malon, a da zapravo
servisira mamu. Ko e znat ta je bilo?
U svakom sluaju, Goga i Pio se vinali, bija veliki pir, tata milicioner puca iz slubenoga pitolja, sve kako ide, je li?...
Jebate, ovo san ti zaboravija ispriat. Nije vano za priu, ali da skui kakav je to bija ovik, taj Piin stari. On mene
nikad nije volija. Ja san, ono, bija mangup, a on je bija pandur, i sad, mo mislit koja je to bila ljubav. Jednon, ima
tomu i dvadeset godina, sidin ti ja na klupi na rivi. Sidin na naslonu, a noge san stavio na klupu, kad, evo ti njega. U
uniformi. "ta je, ta se ti glupira?" kae. "Nita", reko, "sidin." "Daj osobnu kartu", kae. "I ako ti na osobnoj karti
nije slika sa dugon koson, krvi mi Gospine, voin te u stanicu na ianje!"
Ja izvadio osobnu, da mu je, a na sliji mi kosa jo dua nego ta je bila uivo. On popizdio. Nita ne govori, ali vidi
kako u njemu kuva. Vrati mi nazad osobnu, pogleda me onako krvniki dvi sekunde i zuuuuu! opali mi trisku.
Onako, punon forcon. Pravu pedagoku. "Moga bi se ti i oiat", kae. Ja nita, ta e se sa majmunon raspravljat.
I sad ti drug milicioner oenija svoga mlaega sina. Mo mislit kako je sritan bija: mali mu ua u finu familju. A da si
ga koju godinu posli pita ta misli o tim ljudima, posla bi te u pizdu materinu. Jer, ta je bilo, Mirjana, Gogina mater,
otvarala butik pa posudila nekakvu veliku lovu od Piinih staraca. Ovi joj, fala Bogu, dali. Raunaju, to ne bi priji
svojoj dali? E, a prija, opajdara, uzela pare i ao aci. Ni pisma ni razglednice. uja san da su se najposli uvatili i po
sudu ganjat.
Uto ti se i Pio i Goga rastali. Ako je prolo i godinu dana, skuili in starci koja je ema, koji je temelj, ta se ree,
njihove brane zajednice i, ajmo, svak na svoju stranu. Gogu su pedili u nekakvu komunu u Italiji, a Pio otia u
Australiju kod brata. Nike je tamo bija otia jo tamo osandeset druge tree, upa u neki posa s ukrasnin plafonima od
gipsa, lipo se sredija, ak je sla i lovu doma. Sia se, to je bilo ono vrime najgore inflacije: plaa sto maraka!
Otia ti sad i Pio u Australiju i, ta san uja, bija se lipo snaa doli. Ostavija se dopa, Nike ga uveja u posa, sve
regularno.
Kad, pukne ti u nas rat! I sad, ta ti se dogodi, Nikoli prne u glavu da se on mora vratit. pika da nije u redu da on u
Australiji lai jaja dok domovina krvari, da se on mora do borit i te eme. Jebi ga, takav je bija ovik, kui? Pio mi,
recimo, nikad nije bija drag ka on Nike. Nike je bija unka, borac, uvik prvi u ekipi, pravi Robin Hood. Zna kad neko
ima oni glupi osjeaj za pravdu. E, to ti je bija Nikola. Nikad nije radija sranja i nikad nije puta da drugi rade sranja:
pravi
tatin sin, mali pandur. Samo ta nije bija pokvaren ka otac, nego, ono, ba pravi momak, kako bi ti reka, samo takav.
Ja, recimo, ne virujen da bi se Pio ikad uvalija u dop da Nikola nije bija u Australiji. Pa pribija bi ga ka vola da je to
sazna. Ka ta ga je, sto posto, i pribija kad je mlai doa u Australiju.

I sad ti se Nikola vratija u Hrvatsku, uvuka se u uniformu valjda in je povirija priko granice i pravac juno bojite. Ne
znan je li i mater poljubija, a ve je bija tamo na nekakvoj uki u Istonoj Hercegovini! Zna ono, Trebinje, Trebinje,
kad me vidi jebi me! Dvi nedilje tamo, a onda dvi nedilje kod kue, i obavezno, kad doe ispali ili okvir iz
kalanjikova prid zgradon. Marinkoviu sa treega je tako proreeta rolete.
A onda, odjednon, nema Nikole. Ne vraa se. Di je? ta je? Svit pria, ranilo ga. Izbualo ga ka pirju. Fasova je u
kimu, ostat e nepokretan. Amputiralo mu nogu. Amputiralo mu obe noge. Amputiralo mu obe noge i obe ruke...
Zna kako to ide kad se takve prie ponu irit. A Nike u komadu, nita mu. Zapravo, kurac nita. Zavrio ti moj Nikola
u ludari. Prnija je. Glava mu na remontu.
Ja ne znan ta je tu istina, mogu ti ispriat isto ta su i meni ispriali. A pria ide da je Nike jedva izvuka ivu glavu kad
su on i jo trojica bili na nekome brdu u izvidnici. Bili oni na tome brdu, pa ih ede ubrale di se uljaju i osuli
haubicama po njima. I tu ti dvojica odma zaginu, a Nike i jo jedan se zavukli ispod nekoga kamena i dvi noi i dva
dana tu uali dok su ih Srbi zasipali. A mo mislit: osmi misec, zvizdan upeka, ova dvojica ta su odma pala ve
poeli lagano smrdit, a okolo granate ibaju levaleva. I puka ovik. Ko ne bi puka na njegovu mistu.
Vratija se iz ludare nakon misec i po sav ukoen, po ili dan bleji u prazno. Doe u kafi pa sidne i mui. Evo, ovako
sidne, stavi ruke na kolina pa mui po dvi ure i ne mrda. Jebe mi mater, pravi zombi. Koliko su ga nakljukali pilulama,
nije zna za se. I tu mu neko, dok je bija tako skurcan, otkrije arobni svijet heroina. Da me ubije, ne znan di se to
zakaija. Znan samo da san ja tu ist ka Blaena Divica. Majke mi mile! Nian ima nikakva posla s njin, a posli san ga
ak i izbjegava kad san uja da se fura. Jebi ga, ne more tako. Ako ovik ima uur u glavi, mora mu dat ansu da se
sredi.
Kui, heroin nije za duevne bolesnike, heroin je neto drugo! Ja se ne boden zato jer me mater nije dugo dojila ili,
ta ja znan, zato jer me je otac pesta, nego zato jer ja to volin i, koliko god to tebi more glupo zvuat, to je moj ivot! I
moda ba zato se nikad nian enija: kad si na dopu sto posto, ka ta san ja, onda ne more imat nita pokraj toga.
Onako turistiki imat neku kokicu pa s njon dilit heroin, to je okej. Ali da tebe neko dili s heroinon nema anse!
Heroin trai itavoga ovika. Tuto komplete
E, a to je bija problem sa Nikolon, to da on nije bija itav. Nije bija svoj, kui? Upa je u taj ir iz oaja i ti to nisi moga
gledat. To kako se on fura, jebe mi sve, to nije bilo normalno. Ti njega ne bi moga vidit, a da on nije bija zavidan ka
zmija. Razvaljiva se priko svake mire. Majke mi, neko je, ono, gadnu lovu zaraiva na njemu. Moga je samo njega
imat za muteriju. Jer, zna, triba isto malo vrimena da ovik toliko propadne pa da pone prosit po ulici. To je jedan
ozbiljniji, to se ree, stadij narkomanije. A Nike je tu bija ekspresan, ono, polaga je dva razreda odjednon. Nakon
nekog vrimena vidi ga di kljuca po gradu i pobigne u portun. Majke mi, ja san svata vidija, ali to nian moga gledat.
Nije bilo istina kako se uemio. Kako je odma nauio sve trikove. Zadnje ta je bilo je da je provalija svoj stan. Ne
opljaka: pljakat svoje doma ti je za narkomana ka dobar dan. Nego ba provalija. Toga nema puno, ali se dogaa, to
je, ajmo re, malo lukavija ema. eka da tvoji negdi odu, ka ta su Nikolini ili za vikend na selo, a onda upadne u
stan. Razvali bravu, sve isprivre, razbija, baca po podu, para tramce sve mora namistit ka da su to uinili
pravi provalnici.
Nema nita lipe nego provalit u svoju kuu. Pod jedan, siguran si da te niko nee uvatit, je li, ne mora drat da e ti
banit vlasnik i, pod dva, zna ta je unutra i di ta stoji: ke, zlato, video, linija, fotoaparat, mikser, sve ivo i neivo.
Samo kupi brale! Tako je i Nike uletija u sebe u stan. A posli ia okolo pitat ekipu da zna li iko ko mu je moga provalit.
Majke mi, i u mene je bija doa! Zna one laljive narkomanske spike? "Kate", kae, "ako douka da neko prodaje
crnu, Sonijevu liniju sa cedeom i dvi glave, obavezno mi se javi." Ja reko: "Nikola, nema frke!" A mislin se u sebi: Daj,
gubi se, majmune jedan glupi, jo bi me neko moga i povezat s tobon pa da ja najeben to si ti sam sebi puka gajbu.
A je li tako?
Nego, ima jedno po godine da se i Pio vratija iz Australije. Jebate, ta dva brata, koja su to dvojica luaka. Ovi mlai
se izgleda ponovno poeja furat kad mu se ono brat vratija ovdi da ratuje. Nestalo nadzora, stariji braco s druge
strane oceana, i mladi se opet, je li, odao porocima. I onda na kraju ispalo ilo sranje: zaduio se kod nekakve
njihove mafije doli. Posudio ti Pio velike pare od mafijaa, a nije mu se dalo vraat. Jebi ga, zaboravan ovik.

Ali, momak se prirauna. Nije to ka ovdi pa da more ovika avlat. Doli se za to glava gubi. Ti ga divljaci pribili
jednon, pribili ga drugi put, ubili gospu u njemu trei put... A onda, kad su vidili da nema koristi od toga, lipo ga
uvatili i, diimii, otkinu ti oni njemu aku! ilu aku! Livu! Nema vie ovik live ake! Papala maca!
Onda se je, da mu se ne bi jo tagod gore dogodilo, je li, vratija u Hrvatsku. Svuda poi kui doi. I sad je ist. Ne
fura se vie. Jebe ga, malo je komplicirano samo s jednon rukon napunit pricu.

Skakavci
Pave se iz Oluje vratio na motoru, starijem modelu BMWa, navodno vrlo vrijednom. On i jo petorica iz njegove
postrojbe nali su ga u jednom dvoritu u Kijevu i izvlaili ibice komu e pripasti. Pave je prije izvlaenja upozorio:
"Ko god ga dobije, jeba mu ja mater ako mi ne pusti da s njin malo irajen na Brau."
Motor je dobio Joke, zubni tehniar u civilu. Kako u ivotu nije sjeo na motor, odluio je biti velikoduan. ovjek je tih
dana mogao biti velikoduan, ivot je u naputenim selima bio slobodan i lak, nekako bezgrean.
"Ajde, kumpiru jedan glupi", kazao je Joke Pavi, "uzmi ga kad ti je toliko stalo."
I tako je Pave dobio motor pa preko Vrlike, Hrvaa, Sinja, Dicma i Klisa, smijeei se zadovoljno kao mulac cijelim
putem, s lanim rejbankama na nosu stigao u Split. Ve sutradan ujutro bio je u radionici kod Gule.
"ija je bendola?" upitao je Gule.
"Ratni plijen."
"Ba lipo, moga si jo kojega dovest."
Gule je obrisao ruke i razgledao motor, ustanovio kako mu valja iznova kromirati auspuh, promijeniti sajlu gasa i
obojati ga. Navlaka na sicu bila je malo poderana, ali Pave se nije uzbuivao zbog toga. Stroj je okej, kazao je. Gule
mu je tada rekao da bi za motor mogao dobiti dvije i pol do tri tisue maraka.
"Neu ga prodavat", rekao je Pave, "puno mi je drag."
"Ouvan."
"Aha, ka da ga je neki stariji ovik vozija."
"Dat e mi ga malo da ga oprovan."
"Poi sutra sa mnon na Bra."
Uvukli su motor u garau pa zatvorili vrata za sobom. Gule je upalio svjetlo i s jedne police, iza poslaganog alata
izvukao heroin u staniolu, pricu, malo limunske kiseline i aavi ep od likera, sve u praznoj kutiji walter wolfa.
"Zna li da se Miso vratio iz panjolske?" kazao je Gule.
"Prvo ta ujen."
"Ima nedilju dana", nastavio je Gule grijui smjesu heroina i limunske kiseline u limenom epu. "Sluaj ta mi se
dogodilo. Sutradan kako je on doa evo ti njegove matere ovde u mene. Stala prid garaon, dri ovako ruku pod
veton na stomaku, pod kunon veton. Ne sian se vie ta san ja radija. Kae ona: 'Sigurno si uja da se moj Miso
vratija s lijeenja?' Ja kaen da san uja, a ona: 'A jesi li uja da se on vie ne drogira?' Ja kaen da nian uja, ali da
mi je ba drago. 'E,kad ti je drago', kae ona, 'da te vie nian vidila u njegovon drutvu, jer ako te vidin srce u ti
izvadit.'"
"To ti je rekla?!"
"Brale, ne samo da je rekla, nego je ovoliki no izvadila ispod veste."
"Nemoj me zajebavat?!" "Majke mi mile."
"Ja znan Misi situaciju doma", rekao je Pave. "Ta je familija totalno u kurcu. Njega je otac ostavija kad mu je bilo
dvitri godine i otad mu je mater skroz poludila. Jebate, on je ia u srednju kolu i jo uvik spava s njon u istoj
postelji."
"Kreten!" kazao je Gule punei pricu. "Dva dana nakon ta mu je mater bila ovde, evo ti i njega. Kae da bi kupija piz
dopa."

"Doa je kupit dop u tebe?!" sablanjava se Pave. "Normalno da je doa", veli Pave. "A ta si ti mislija da on more
ostat ist." "Ne mogu virovat!"
"Jebe mi mater ako laen! Doa je u mene i traija piz dopa da mu prodan. I jo me manta da nije za njega, nego da
kupuje za prijatelja. Zna kako je momiu je napeto, a sram ga je priznat da mu je napeto." "Pa jesi li mu proda?"
"Posla san ga u pizdu materinu."
I tu se njih dvojica utepaju solidarno to inei jedan drugome.
"Prika, viruje li ti u Boga?" upitao je kasnije Gule Pavu zurei u mlijenu arulju u icanome okviru na zidu.
"Neman ti pojma, moda i virujen", kazao je Pave. Sjeo je na motor postavljen na noice i klatio se na njemu.
"Idu mi na kurac ovi ta se slizaju s popima pa se, ka, meu njima skidaju s horsa", rekao je Gule. "Bolesnici! Pou u
Italiju, panjolsku, Portugal, Brazil, Kinu, ta ti ja znan di sve ne odu... ili svit oni obiu da bi se, ka, izliili od droge.
ta e ih liit od droge, kad su oni ludi u glavu, jeba in ja mater ludu? To je skroz pogrean pristup. Dre ga ka
majmuna u kavezu samo na kruvu i vodi est miseci i onda mu kau da je, ka, izlien. Da je ist! Pa normalno da je
ist u jednoj takvoj situaciji, jeba mu ja mater! Normalno da je ist kad se nema s in drogirat."
"Ja san ka mulac picava s vjeronauka", kazao je Pave odsutno.
"Ali nita, niko to ne razumi", nastavio je Gule. "Prolo est miseci, oni mu obise krunicu oko vrata, poljube ga lipo u
elo i ajde ti, moj momak, doma. Puste ga doma, a on, samo ta je provirija iza zidia, evo ga u tebe: 'Brale, ima li
samo jedan mali pizi?"
Tako se estio i priao nekako vie sam za sebe Gula, sjedei na poloenom automobilskom kotau, s postera mu se
smijeila enska na HarkyDavidsonu.
Sutradan su bili na Brau. Bilo je strano vrue, trideset stupnjeva celzijusa ve u devet sati ujutro. Namjeravali su se
provozati cijelim otokom, kilometrima uskog krivudavog asfalta. Najprije su doli u Bol, gdje je Pavina cura Miranda
prodavala sladoled na plai. Ostavili su motocikl u sjeni borova i uputili se, u trapericama i visokim tenisicama kroz
razgolieno mnotvo. Pave je s jednog naputenog runika usput pokupio plavu, djeju masku za ronjenje. Kao da je
njegova, kao da je upravo po nju doao, sagnuo se, uzeo masku i nastavio hodati.
"ta e ti to?" veli Gule. "Ni za ta", kae Pave.
Znao je tako ukrasti neku stvar, tek da zadovolji svoju nepodoptinama sklonu djetinjastu narav. Takav je bio tip u
vrijeme kada se dogaa ova pria: u njemu je bilo jo puno toga mulakog. Tako je i stavio plavu masku na lice
ugledavi Mirandu kod krinje sa sladoledima, ispod suncobrana. Priao joj je i unjkavim glasom kazao:
"Dobar dan, gospoice patkice!"
Miranda se, naravno, najprije zbunila. Onda je on skinuo masku pa su se poljubili: ona u pregai s tankim plavim i
bijelim uzdunim prugama, on u crnoj majici na kojoj je pisalo "Motorhead".
"Kad si se vratio?" upitala ga je Miranda.
"Vratio?!" kae Pave zaueno.
"Iz vojske?"
"Vojske?!"
"Pa zar te nisu mobilizirali proli misec?!"
"Misec?!"
Volio je tu igru: ponavljati sugovornikovu posljednju rije iuavajui se kao da ovaj govori bedastoe. Igra je bila
tim zabavnija, posve bi izbezumljivala sugovornika, ako je njegova posljednja rije bila takva da je uenje nad njom
bilo posve besmisleno. "Moga bi malo oiat kosu", rekla bi, recimo, Pavina mater. "Kosu?!" viknuo bi Pave. "Tribalo
bi po na selo okopat kumpire", kazao bi otac. "Kumpire?!" proaptao bi sin zapanjeno.
"Nemoj me zezat", kazala je Miranda.
"Neu", veli Pave ozbiljno.
I tada joj on ispripovjedi kako se juer vratio iz Krajine, kako nije bilo ba strano i kako je zarobio jedan motor.
Upravo je tako kazao "zarobio".
"Pa ta si mu reka?" pita ga Miranda. "Ruke uvis? Stoj ili pucan?"

"Doa san mu ka Prljavi Harry", prenemagao se Pave, "uperija san gan u njega i reka: 'Ajde, uljepaj mi dan!'"
"Bome ti ga je uljepa", primijetio je Gule.
Miranda je radila do dva, a bilo je tek podne, dogovorili su se s njom da e malo proetati i pokupiti je kasnije. U
jednoj gostionici su igrali biljar u etone i pie s dvojicom purgera. Pave je jednome mislio zdipit pojas s torbicom
prebaen preko naslona stolice, ali se na kraju zadovoljio injenicom da su pobijedili u dvije od tri partije te nisu
imali nikakvih trokova. Onda su se odvezli izvan mjesta i pod jednom maslinom, iza suhozida se ufurali. Ve je bilo
dva i petnaest kad su se nali s Mirandom, Gule je vozio.
"Di emo?" upitao je dodajui i oduzimajui gas, izbezumljujui stari njemaki stroj. "Los Angeles, San Francisco, Las
Vegas...?"
"Los Lobos", procvrkutala je Miranda veselo.
"Dovezi nas u Supetar i sve ti je oproteno", minimalizirao je Pave.
Gule, Miranda u sredini i Pave straga tako su sjedili. Nigdje na cesti nije bilo policije, prljavosivi bemvejac bio je
pouzdan kao Bundesbanka.
"Piki mi se", kazala je Miranda.
"Ajmo u Nereia na cugu", kazao je Gule, "pa se tamo popiaj."
"Koji u kurac u Nereiima?" pobunio se Pave.
"Mora bi tamo vidit jednoga tipa."
Pavi je zapravo bilo svejedno pa je zautio.
Od starog gostioniara u Nereiima, na tekatu pod murvom uli su o invaziji skakavaca. Stari je doao i bez ikakva
uvoda stao zabrinuto priati o skakavcima, koji su, zahvaljujui tko zna kakvim meteorolokim ili biolokim uvjetima,
ove godine upravo preplavili otok. Nai junaci, meutim, nisu pokazivali zanimanja za razgovor pa se gostioniar
mrzovoljno pokupio. Miranda je kasnije pola na WC, Gule potraiti ovjeka koji mu je dugovao dvjesto maraka, a
Pave se dokono uputio u mjesto. Malo poslije tri je bilo, nikoga na ulici, samo su cvrci angairano cvrali, kao da je
tridesetak stupnjeva celzijusa njihovo maslo.
Gotovo je nesvjesno uao u crkvu. Odsutno je pritisnuo kvaku i vrata su se otvorila, a kad su se ve otvorila, nekako
je bilo prirodno ui unutra pa je zakoraio u mranu i hladnjikavu unutranjost. Pomislio je kako ve dosta dugo nije
bio na ovakvome mjestu. etverokutne grede od svjetla i praine sputale su se od prozora pod krovom do
crvotonih klupa desetak metara nie. Bilo je tiho, doao je sve do oltara. Tamo, na pranjavom i voskom pokapanom
bijelom stolnjaku obrubljenom ipkom lealo je dvadeset i tri kune lemozine. Pave se osvrnuo i strpao ih u dep.
"a to ini?!" odjeknulo je iznenada.
Pavi su se odsjekle noge. Preletio je pogledom po crkvi, ali nigdje nije vidio nikoga.
"Ostavi lemozinu!" ponovno je odjeknulo.
ovjeuljak od svojih ezdesetak godina, zdepast (Pavi se kasnije inilo da je bio i grbav), u plavoj i zelenoj kariranoj
koulji kratkih rukava i hlaama od trlia, izvirio je iza golemog srebrnog kria pred vratima sakristije i uputio se
prema Pavi.
"Ostavi lemozinu", ponovio je primiui se prijetei.
"Lemozinu?!" zaudio se Pave, sada ve malo pribran.
"Te pare a si uzeja!"
"Uzeja?!" ponovio je Pave karikirajui naglasak staroga.
"Lemozinu ta si uzeja ostavi ovod!" bjesnio je stari kuckajui kaiprstom u oltar.
"Ovod!" udi se Pave.
Stajali su nekoliko trenutaka jedan nasuprot drugome u mrtvoj tiini.
"Lemozinu ostavi", kazao je stari smireno.
Pave je muao, u jednome je asu ak i pomislio kako bi bilo red da ostavi novce, a onda je ledeno kazao:
"Ajde, stari, bii a, puknit u te akon."
ovjeuljak u kariranoj koulji se polako odmaknuo od Pave. Sasvim polako da ga ne uznemiri, a Pave je gurnuo
golemi mesingani svijenjak koji je strano tresnuo o kamenu plou oltara i urno izaao iz crkve.

"Lupeu!" derao se stan za njim. "Lupeu jedan, dabogda krepo!"


"Koji ti je kurac?" upitao je Gule Pavu. "ta si ublidija?"
"Ublidija?" zaudio se Pave neuvjerljivo.
Sjeo je na motor i naslonio se na Mirandina lea. Ona je osjetila kako se on trese, ali nije nita rekla. Poli su u
Supetar na benzinsku stanicu.
"Oe li da se ubijemo?" apnuo je Gule u Supetru. "Nije mi napeto", rekao je Pave. "Onda u ja sam, a ti e vozit."
"Okej."
Otiao je u WC slastiarnice, a Miranda i Pave su ostali sjediti vani. Ona se nikada nije drogirala, nije ak ni travu
puila, pa joj je bilo drago kad je Pave odbio heroin. Zagrlila je njegovu nadlakticu i stavila mu glavu na rame. Trajekt
je upravo bio doao pa je gomila ljudi s torbama i putnim friiderima prolazila pored njih.
"ta je bilo?" rekla je Miranda.
"Nita."
"Ma je neto, reci mi."
"Pun mi je kurac svega", kazao je Pave nezadovoljno. "Ne da mi se vie vraat u firmu. Kad san zadnji put vozija u
kamenolomu razbila mi se oferajba i sad gazda trai da ja to platin."
"Pa jesi li ti kriv?"
"Vraga san kriv. Minavala se jedna gromada, a kamion je bija najmanje trista metara dalje parkiran. Ko je moga
oekivat da e jedna stina ali, pazi, ovoliki bovan! odletit tako daleko i puknit u oferajbu. ta je najlue, i
gazda je to vidija. Kae, nema problema, sredit emo to nekako, nita se ti ne brini. Onda doen prikjuer doma, a
mater mi kae da je poruija da san duan dvista maraka za novu oferajbu."
Miranda je umukla, samo se jo malo vie stisla uz njega.
"Neman pojma ta bi moga radit", nastavio je Pave, "ali u firmu se ne vraan."
"Bit e dobro."
"Bit e kurac dobro."
Sjedili su neko vrijeme mrano raspoloeni. Gule se vratio iz WCa i zakljuao na stolici. Pave se malo razvedrio kada
je za susjedni stol sjela jedna Slovenka s prelijepim francuskim buldogom. Pozvao je betiju i stao je ekati po vratu i
prsima, a ona se ukipila zahvalno zurei velikim crnim oima u njega.
"Ima sminu unku", rekao je Pave veselo. "Ajme, majko, evo lie mi ruku."
Gule se beskrvno nasmijeio. Bilo je ve prolo pet sati, Miranda i Pave su bili gladni pa su otili na pizzu. Gule je
uzeo sladoled. Kasnije su u lunaparku, koji se te godine smjestio pored ceste koja je vodila do hotela Kaktus, igrali
fliper i sudarali se u autiima. Gule se malo sabrao i djetinjasto traio eernu vunu, tvrdei da je to najbolja stvar
koju je on u ivotu jeo. eerne vune, meutim, nije bilo u ponudi lunaparka. Odluili su se vratiti u Bol, bilo je ve
skoro osam.
Na tvojoj ruci prsten,
u tvome oku suze.
Taj drugi to te uze
ne voli kao ja,
pjevao je Gule putem. Ne marei za oprez lamatao je rukama po zraku karikirajui ganutost. Pave je, naravno, vozio.
Uivao je u vonji, motor je bio besprijekoran: startan, brz, pouzdan u zavojima.
Ve je bio mrak kad su doli na onu krivudavu cestu koja se sputa prema Bolu. Svo troje su se pomalo uutili,
zamislili, Pave je koncentrirano zurio u cestu. Brzina im je bila najvie ezdeset kilometara na sat, bili su na
vanjskome zavoju kada su ugledali svjetla kamiona pred sobom. Miranda je vrisnula, Pave je refleksno skrenuo s
ceste. Kako na tome mjestu nije bilo branika, poletjeli su u dubinu kao cirkuski akrobati. Dugo, uasno dugo su letjeli,
inilo se kasnije Mirandi. Gule
je odskoio s motora, otkotrljao se po drai i kru i udario glavom u jedan kamen.
Gore na cesti kamion to ih je presreo mirno je nastavio vonju.

Bila je topla no bez mjeseine, Gule se osvijestio. uli su se zrikavci, negdje neodreeno daleko jecanje neke ene.
Bio je pospan, ali mu je bilo neudobno leati na kamenju pa se podigao na ruke i koljena i sve pipajui stao bauljati
uokolo. Na tvojoj ruci prsten, sviralo mu je u glavi, ona ena nije prestajala jeati, pa onda zrikavci, imao je stranu
glavobolju i spavalo mu se. Dugo je potrajalo dok je napipao nekakvu vrstu i ravnu, hrapavu povrinu pod sobom.
Onda je ponovno legao. Neto ga je kakljalo po licu, ulazilo mu u usta, nosnice i uho, kao da ga netko dira
slamicom, izaziva ga i smije mu se. Nasmijeio se i ponovno izgubio svijest. Tu na cesti su ga nali nekoliko minuta
kasnije, u krvi, pokrivenog skakavcima.
Proao je samo s potresom mozga. Imao je puno bubotaka po tijelu, ali mu nita nije bilo slomljeno. Mirandi, koja
nije uspjela odskoiti, motocikl je pao po nozi i slomio joj obje kosti potkoljenice. Pave je proao najgore: pri padu se
donjim dijelom trbuha nabio na ruku upravljaa i ona mu je razderala utrobu sve do grudi eludac, crijeva, jetru...
sve ivo! I onda je jo pao i razbio lubanju. Totalna teta!
Gliserom su ih prebacili u Split. Na ulici se sutradan prialo kako je Pave poginuo, skloniji uasima su svo troje
pokopali. Pave je imao teku operaciju, navodno su ga est sati krpali i poslije je dugo bio u komi. Nakon mjesec,
mjesec i po moda, ve je poeo malo prizdravljati da bi, zbog nezalijeene frakture lubanje, nekakve infekcije u
bolnici, to li, obolio od meningitisa. Poeo je buncati.
"Strah me je za njega govori gluposti", rekla je Miranda Guli jednoga dana vrativi se iz posjete. "Uope me nije
pripozna, nego govori: "Vrati lemozinu, vrati lemozinu!' pa onda: 'Puknit u te akon, pika ti materina, vrati
lemozinu!'"
"On je u krizi", zakljuio je Gule ueno. "Njega bi tribalo ufurat."
Pave je nakon tri mjeseca izaao iz bolnice i bio na kunoj njezi kad ga je Gule prvi put posjetio. Na zidu iznad kreveta
bila je rairena velika zastava amerikog Juga od sintetikog materijala, poster Brucea Springsteena. Vani je puhalo
jugo, padala je kia, sredina studenog je bila.
"Kako si?"
Pave je kimnuo glavom.
"Donio san ti jedan limun", kazao je Gule vadei limun iz unutranjeg depa "levis" jakete. "Samo jedan", rekao je
huncutski, "vie nan ne triba."
Onda je izvadio i pricu i heroin, Pave se namrtio.
"Volio bi iza iz toga dira", rekao je.
"Zato?"
"Tako."
"Koji ti je kurac?"
"Nemoj me to pitat."
"Oe li te smetat ako se ja ovde ufuran?" upitao ga je Gule poslije nekoliko asaka tiine.
"Nee."
Htio mu je pokazati kako mu nije stalo, kako mu je posve svejedno to on kuha dop pred njim i puni pricu. Nimalo ga
ne vue elja da se i on zavida, jebe mu se!
"Je li ti problem da me ubode", kazao je Gule. "Jedna mi se vena ovde na nozi iza kolina ba lipo vidi, a nezgodno mi
je da je sam naen."
"ta me manta ka mulca", naljutio se Pave.
Gule je skinuo iglu i spremio gan u dep.
"Oprosti", rekao je skrueno.
"Okej."
"Motor ti je u mene, jo bi se da spasit. Ako nita drugo, moga bi ga prodat u dijelove."
"Do u ovih dana."
Nije doao. On i Miranda su poslije dva mjeseca otili u Njemaku, kod njezine tete koja gore negdje ima restoran.
Vjenali su se. Sveeniku koji ih je vjenao, naemu ovjeku u katolikoj misiji gore, mlaem tipu, Pave je ispriao

kako je s oltara u crkvi Svete Margarite u Nereiima zdipio lemozinu, kako je stradao i kako se nakon svega odluio
promijeniti.
"Bog nije osvetnik", kazao mu je pop, "ali ako ti takav nain pomae da se ostavi droge, onda je u redu."
I tako je Pave ve godinu dana ist, navodno dosta pije. Miranda eka bebu, a Gule je zbog dilanja jedno vrijeme bio
u istranome zatvoru. Sada je kod kue, obino na stepenicama pred zgradom ita stare "Stripoteke", Ripa Kirbvja u
srpskom prijevodu.
"Evala, Gule, kako si?"
"Tako, tako", kae on. "Sad san u jednoj, ajmo re, blago silaznoj putanji. Sta je s tobon?"
"Nije loe."
"Pozdravi gospou majku", veli Gule.
Kao sendvi iz samoposluge
Njih su petorica zajedno odrasli u jednoj zgradi u bivoj Ulici prvoboraca. Na etvrtom katu stanovao je umirovljeni
sudac koji je zranom pukom s balkona gaao golubove u dvoritu. Due sijede kose i prodornih plavih oiju,
pomalo je nalikovao na Klausa Kinskog, vozio je bijeli "ford" i imao napirlitanu mladu enu koja je govorila jakim
vlakim naglaskom. Njih dvoje nisu osobito vani za ovu priu. Vani su njih petorica i oni sami su jako dugo bili vani
jedan drugome. Znate kako je to: nekoga poznaje cijeli ivot, a taj ivot nije neko veliko vrijeme. Jo si mlad i svijet
se ini jednostavan kao sendvi iz samoposluge. Njih bi vam petorica mogla ispriati na stotine anegdota u kojima se,
kao u nekoj seriji to ve dugo ide na televiziji, pojavljuju uvijek isti likovi: Stipe, Truba, Kole, Mario i Bozo. Njih bi
vam petorica, velim, mogla ispriati na stotine anegdota iz zajednikog djetinjstva, ali u posljednje vrijeme ne vole
puno priati o tom razdoblju svog ivota.
Najprije su sjedili na zidiu pored kafia u susjedstvu i satima sluali starije borce na tekatu, kako priaju o curama i
motorima. Onda su i oni sami sjeli na tekat i naruivali duu kavu i poslije, kada su imali vie novaca, pivo. Nikada
nita jae, alkohol im nije bio napet. Napijanje je bilo za vlaje. U diru je bilo ljepilo. Local kids were sniffin' glue, not
mucb else for akidto do, pjevaju Poguesi. Teko je kazati tko im je otkrio vjetinu mazanja najlonske vreice
"neostikom" i udisanja njegovih isparenja. Tko im je objasnio to je to "fle". To zapravo i nije osobito bitno, jer nije
dugo potrajalo. Bio je to mulaki dir.
"Gongali smo se ka mulci", govorili su kasnije, kada su imali petnaest ili esnaest godina.
Marihuanu su prvi put zapalili u sedmom razredu. Mario je izvadio maleni bijeli tuljac iz depa na prsima. Imao je
crnu koulju kratkih rukava s naslikanim tigrom na leima.
"Ja neu", kazao je Stipe.
"Ja ou", kazao je Truba.
"Kretenu, to je prava droga, to vie nije zajebancija".
Stipu su '92. uhvatili s kilo i po trave u gepeku kad se vraao iz Hercegovine. Dim je bio za prodaju i, onako, za
rekreaciju s ekipom. Stipi trava ve due vie nije bila napeta.
Dobio je dvije i po godine i odleao ih u Lepoglavi. Sada hoda gradom i svima pria kako je bio rtveni jarac. Nikome
nije ba bistro tko je Stipu rtvovao i zbog ega. Sluam ga dok mi pria i zabrinuto klima glavom. Nepokolebljiv sam
u odluci da mu ne platim pie.
Heroin je eksplodirao u gradu! Bilo ga je i prije, ali puno manje i bio je skup. Dugo, dosta dugo, heroin je bio
burujska fora, ekskluzivan. Narkomani su obijali ljekarne. A onda, odjednom, bio je pun grad horsa, bio je jeftin i
klincima se inio bezazlen kao parizer. Njih su ga petorica jedno zanemarivo kratko vrijeme samo mrkali. Bozo je
prvi skinuo nevinost. Na tekatu je zavrnuo rukav karirane koulje, sedmi mjesec je bio. Vruina!
"Zavida si se?"
"Aha."
"Volio bi i ja, ali mi doe slabo od igle", kazao je Kole.
Kole se zbilja nikada nije navukao na dop. Ali ne zato to mu je bilo muka od injekcije, nego stoga to su mu starci
skuili u kojemu je iru i ekspresno ga poslali baki u Daruvar. Tamo je zavrio srednju i poslije upisao strojarstvo u

Zagrebu. Navodno je dobar student. U Split je, to se zna, doao jo samo jedan put. Stipe ga je iz dvorita vidio kako
stoji na prozoru. Prepoznao ga je. Kole njega nije, ili se barem pravio da ga ne poznaje.
Prvih godinu dana, dok su jo bili samo vikendai i heroin im nije bio napet kako e im kasnije biti, Stipe, Truba, Kole,
Mario i Bozo jo su uvijek bili najbolji frendovi i astili jedan drugoga. "Nema veze to nema, ja u te ufurat, pa e ti
mene kad ja ne buden ima." Jo su bili vezani nitima zajednikog djetinjstva, a cijela se ta frka s heroinom nije inila
ozbiljnijom od igre kauboja i Indijanaca u parkiu od prije deset godina.
Moralo je proi godinu dana, godinu i po moda ili dvije, i njih su etvorica (Kole je ve odavno bio otiao) bili
definitivno navueni. Ne bi se moglo kazati da su prestali biti prijatelji, ali izmeu njih vie nije bilo ni uta ni gusta.
Kao da su se Lennon i McCartnev razdvojili, a Beatlesi se jo nisu raspali. Njih su petorica ostali pomalo svaki za sebe
i to nije bio dio prirodnog procesa odrastanja, znak zrelosti u kojoj ovjek vie nije onako velikoduan, kako je bio kao
dijete.
"Koji mu je kurac, dolazi mi pod prozor pa me zove", kazao je Stipe. "Skoro svaki dan ica da mu dan da se sredi, ve
mi je mater poela sumnjat. Prokinit u ga akon, jeba me pas ako neu!"
Stipe je diko, uglavnom travu, a heroina je uvijek imao za svoje potrebe. Truba se zaposlio u jednoj graevinskoj firmi
i vjeno bio bez novaca. Mario je uletio u mafiju to je krala i preprodavala aute. Bozo je neko vrijeme bio u jednoj
komuni za lijeenje narkomana u Italiji, a onda je pobjegao u Amsterdam. Valjda je jo uvijek tamo. Nitko ne zna to
je s njim, nikome zapravo nije ni previe stalo da sazna.
Kolini su starci na kraju ove prie kupili novi "fiat tipo". Jarko crveni je auto, meutim, moda samo petnaestak dana
bio njihov. Ukrali su im ga iz dvorita. Poslije nekog vremena Mario se izjadao Trubi:
"Covie, crnjak mi je".
"Staje?"
"Zamisli, zamrain jednu makinju i posli skuin da mi je od prijatelja."
"Od kojega?"
"Ma, zna ga i ti".
"Neman ti pojma."
"Od Kole."
"Jebote, ba je crnjak", kazao je Truba.
"Sta nisi pogleda iji je?"
"ta u gledat, ka da na autu pie iji je."
Truba je poslije otiao kod Kolinih i traio dvije stotine maraka, a on da e im kazati tko im je ukrao auto. Mariju nisu
mogli nita dokazati, a izdajica je zavrio na traumatologiji
U bolnici se grebao za besplatne heptanone.
Onaj sudac jo uvijek sjedi na svom balkonu sa zranom pukom u rukama, ali mu se ruke previe tresu, tako da
golubovi mogu biti mirni. Njegova je ena poloila vozaki i svaki dan nekamo odlazi bijelim "fordom". Svijet pria da
se spetljala s nekim vaterpolistom.
Horvatovi
pilot epizoda za jednu televizijsku trakavicu
Horvat je upravo podigao plau, tisuu i petsto kuna nosi u depu. Uasno se osjea, bijesan je kao zvijer. U uredu su
priali o poviici. Uvijek samo priaju. Stoka! Sto da uini s tisuu i petsto! Moe se jebat. Kako oni misle da e on
nahraniti troje djece i enu na bolovanju, kako platiti reije i registraciju auta?
Njemu trebaju cipele, a djeca bi htjela papigu. Stoka! Njegova se djeca hrane na Caritasu, a njihova... Ma sve je to
stoka. Putaju ga da crkne ko pas licemjerno to odlaui smijenim svotama za koje se ne moe ni prehraniti... Djeca
bi htjela papigu.
Horvat prolazi preko trnice. verceri mijenjaju devize, gleda ih mrano. tandovi su puni voa: jabuka, naranaa,
jagoda, banana, svega blaga Bojeg. Klinac, nema ni dvadeset, broji novce za tandom. Horvat gleda veliki plik
uredno sloenih stotica. Jebem ti dravu, misli.
Na tandu je sloena velika hrpa jagoda. Sto i pedeset kuna kilo. Tko to moe kupiti?

"Poto su jagode?" pita. Pita bijesno, ne zato jer ne zna (cijena je lijepo ispisana), nego da se posvaa s trgovcem, da
ga postidi. Ali klinac se ne da.
"Stopedeset", odgovara drsko, smijeei se, kao da zna da Horvat nema novca za jagode. Horvat se osjeti izazvanim.
"Dajte mi...", kae nesigurno.
"Koliko? Kilo, dva, tri, pet, deset...?"
"Deset?" bubnu Horvat i odmah se pokaja.
"Nema problema" odvrati klinac i stade puniti bijelu najlonsku vreicu grabei jagode rukama.
"Stani!"
"ta je, nee?" ree klinac bezobrazno mu se smijeei u lice.
Horvata zaboli njegovo drsko "ti", i on, koji se poniava u uredu, pred Caritasom, u redu za crni kruh, ne htjede se
poniziti pred ovim klincem petnaest godina mladim od njega, balavcem koji je vjerojatno jedva zavrio srednju kolu.
"Hou!" ree odluno.
Nosio je vreicu s jagodama kao kamen oko vrata, kao kri. U daljini ugleda poznanika i brzo, stidei se, zamaknu u
prvu veu. Tamo su pored vrata stajale vree sa smeem i on poeli ostaviti jagode tu.
"Jesi li donio plau?" upita ga ena.
"Jesam. Evo", ree Horvat i podie vreicu s jagodama.
"Sto je to?"
"Jagode! Stopedeset kuna kilo deset kila tisuu i po kuna."
"Ti si poludio!" viknu ena oajno. On je ivotinjski oamari i ona otra u sobu plaui. Horvat ude u kuhinju i spusti
jagode na sto. Sjede. Buka s ulice, pla, glas radijskoga voditelja: "Polje niskog pritiska iznad zapadne Europe zahvatit
e u toku dana i nae krajeve..."
U stan buno utrae djeca.
"Tata, to je to?" upita najstarije.
"Jagode, jedite."
I djeca stadoe jesti. Pohlepno, malim ruicama. Najmlaa ih je gnjeila u ruci i lizala s dlana. Horvat se nasmijei.
Kao mali praii, pomisli. Tri praia. Tko se boji vuka jo? Na vratima se pojavi ena.
"Vidi ih", ree on, "ko praii."
ena se nasmije pa sjede i ona.
Tamanili su jagode dugo ne prozborivi. Napokon on ree:
"Dobre su, je 1' da?"
"Mmm", promrmlja ena zadovoljno punih ustiju. Horvat se okrenu i gore, iznad usta zamazanih sokom jagoda opazi
gotovo zaboravljen ivotinjski sjaj u oima svoje ene.
"Djeco, idite se vani igrati" ree.
Kad su djeca izala, on joj zagnjuri glavu u grudi sapete izlizanom kunom haljinom. ena se neuvjerljivo branila.
"Stani, luae!"
"Mmm, ti si moja jagoda."
"Idemo u sobu."
"Mmm."
Svlaili su se urno i nespretno jo na hodniku, kroz dvanaestogodinje naslage ustajale svakodnevice otunoga braka
provalila je neartikulirana mladenaka elja, smotana pohota dvoje amatera (to su, ruku na srce, uvijek i bili). Ona je
odmaknula pokrivae s postelje. On se bacio kao Tarzan.
"Volim te."
"I ja tebe."
"Jagode", proape ljubei joj bradavice, gladno kao dijete.
"Jagoda", ree njeno mu primivi ud prstima.
Poljubie se strasno i dugo.

Bilo je lijepo kao nikad prije. On je bio strpljiv i njean, ona oputena i poduzetna. Zaspae naposljetku vrsto
zagrljeni.
Horvatovi spavaju. Dugo, jako dugo nije im se dogodilo neto nesvakidanje lijepo, neto to bi iskliznulo iz tranica
sirotinjske rutine: bezukusnih konzervi iz paketa humanitarne pomoi, soap opera, "Sedme noi", ritualnih istina
licemjernih politiara, girica iz zajednike zdjele... Izreka "Mos" se jebat", koja se na ovim prostorima uvrijeila kao
izraz beznaa, za njih je dobila svoj puni smisao. Ovaj put je bilo posebno lijepo jer su osjetili daak slobode i
dostojanstva u gotovo suicidalnom inu troenja mjesene zarade na mizernih deset kilograma sezonskog voa. Ali,
to poslije, kada ih njihova bijeda opali po glavi kanjavajui ih za neposluh, kada spoznaju kako nisu likovi iz
televizijske trakavice... Tiho, evo, bude se.
U sobu punu tunog mirisa ljubavi uvlaio se mrak. Najprije se probudila ona. Paljivo je odmaknula njegovu ruku i
izvila se iz zagrljaja. Obukla se brzo skupljajui odjeu po hodniku. Bilo ju je stid. Pokupi onda njegovu odjeu, sloi je
preko stolice i pokri ga. Onda ode u kuhinju. Ugledavi ostatke jagoda rasute po stolu, osjeti muninu. Otra u
kupaonicu i stade povraati u WC koljku.
To ga razbudi. Leao je dugo zatvorenih oiju. Nije mu se ustajalo.
ivot ima smisla
Toni Makaroni prodaje etke za kosu, budilice, stolne usisivae, komplete noeva, kozmetiku, masaere, magnetne
narukvice, ajeve za mravljenje i naoale za sunanje, kone rukavice, penkale, dezodoranse za stan i auto,
anatomske jastuke i elektronske adresare. Makaroni mu je, naravno, nadimak, jo iz djetinjstva, bez osobita
znaenja. Poslije smo ga prozvali i Toni Udav, a to je ve bilo smislenije. Manijak je, naime, dosadan kao proljev:
epa te za ruku i ne puta satima, naposljetku ti ve utrnu i pomodre prsti od njegova stiska. Moe ravno na hitni
kirurki na amputaciju, a on da stani, stani, jo samo ovo da ti ispriam. I sad, kao takav, je li, Toni Makaroni, odnosno
Toni Udav se kao ovjek i graanin ostvario tek u zvanju trgovakog putnika.
Prije je bio parketar, i to vrlo lo: kucne dvije letvice, a onda se uspravi i stane laprdati o ozonskim rupama,
rekonstrukciji Vlade, skupoi, ribolovu, opremi za udavae, obrazovnom sustavu, reumatizmu, nogometnoj
reprezentaciji... ega god se dohvati, sve mu je zanimljivo, a najdrae mu priati kako su danas majstori nepouzdani.
Na kraju je, naravno, iziao na lo glas, vie ga gotovo nitko nije ni zvao da mu radi. Kad, odjednom, upadne ti on
meu akvizitere, najprije je, ini mi se, akvizitirao nekakve kalendare i rokovnike.
I sad, hvala Bogu, sa svojom gnjavatorskom naravi zloinakih razmjera on prodaje vie nego itko u tome poslu.
Nutka te nekakvom budalatinom dok ne padne sa stolice od iscrpljenosti, i kineska tajna policija je valjda
milosrdnija od njega. Normalnom bi ovjeku bilo neugodno tako gnjaviti, svatko od nas ve bi stoput odustao, ali
Toniju ne, taj ne puta, kao oni pit bullovi to zagrizu pa im se ukoi eljust. Naposljetku se ti srami zbog njega.
Gledao sam ga jednom tako dok je prodavao rueve za usne, bio se dohvatio nekakvih dviju starica koje se valjda u
ivotu nisu minkale pa ih uvjerava u kvalitetu rueva koji, navodno, ne ostavljaju tragove na aama. Na kraju se
mamlaz sam naminkao majke mi, sam je sebi zacrvenio usta! pa uzeo jednu au da dokae neizbrisivost
minke. I babe, to bi drugo, kupile. Samo da ga ne gledaju.
Kako je bivao uspjeniji, tako je irio posao, sve dok nije poeo prodavati valjda sve to akviziteri nude. Jedno je
vrijeme ak i upoljavao ljude da rade za njega. Kasnije je odustao od toga. Ja mislim da ga je najvie oparilo ono kad
je zaposlio jednoga da prodaje noeve. On dao frajeru da prodaje noeve, a ovaj ubio ovjeka. Ozbiljno, ubio ga ko
zeca. Doao prodava do muterije na klupi u parku pa mu nudi noeve, a ovaj mu kazao da neka, da oprostite,
odjebe. A prodava se razbjesnio pa, ni pet ni est, nego uzeo najvei, onaj mesarski no iz superpovoljnog kompleta
od sedamnaest noeva i opa! zabije ga tipu u prsi. Poslije se policija raspitivala kod Tonija, da kako nije znao da je
njegov prodava patoloki tip koji je do prije pola godine robijao zbog trostrukog ubojstva? A Toni da otkud bi mogao
tako neto znati, kao da nekome na elu pie tko je i kakav je? Budala se javio da bi prodavao i Toni mu, hvala Bogu,
dao da prodaje. Bilo mu je, dodue, malo sumnjivo kad je vidio da ovaj ima na vratu istetoviranog korpiona, ali,

misli, to nije njegov posao, to se njega tie to se netko tetovira po vratu. A je li tako? Da je Toni znao da je posrijedi
patoloki tip, naravno da mu ne bi dao noeve. Dao bi mu da prodaje kremu protiv celulita ili neto slino.
Taj put kad mu je policija banula, Toni je jednome pozorniku prodao ah s figuricama od imitacije slonovae, a
drugome je uvalio knjigu 101 trik na koje padaju vrlo mlade djevojke. Smee jedno, taj bi valjda i Nelsonu Mandeli
prodao solarij!
Ali, prije neki dan se ipak zeznuo, kako je bilo, dobro je majmun ivu glavu izvukao. Poao je bio u Romansu, u kafi
od onoga zelenaa to ga zovu Kubura, da prodaje mala baterijska glaala, sto devedeset devet kuna komad, jednoga
dobije na poklon. Upao, dakle, Toni Makaroni u kafi s torbetinom preko ramena kao da vola nosi. A upicanjen,
odijelo u boji trule vinje, zavezao kroatu, cipelice, obrijan, sve po peesu. Okrenuo se oko sebe, promislio naas i
pravac prema jednom stolu. Tamo sjede dvojica danguba s akalicama meu zubima, odmah vidi da su to nekakvi
mudrijai to samo ekaju da im doe netko kao Toni pa da ga malo uhvate u ir. Ali Toni zna to radi: priao mi je da
kad ue u jednu grupu graana, najprije mora unititi zajebantsko gnijezdo otpora. Pa umjesto da smotaju oni
tebe, smota ti njih, i kada ti to uspije, ostali dolaze na tanjuru s plavim obrubom.
"Dobar dan", prilazi Toni, "dozvolite da vam ponudim ove krasne male peglice za svaku prigodu, cijena je gotovo
simbolina samo sto devedeset devet kuna, a kada kupite jednu, drugu dobijate na poklon." Jedan od mudrijaa
tada mrzovoljno podie pogled pa odbrusi da koji e mu... je li... nekakva pegla? Drugi se zadovoljno zacereka. "Pa
vidite, to se i moj stric pitao", kae trgovac snishodljivo, ni na tren se ne naavi uvrijeenim, "a onda je neodgodivo
morao biti nazoan jednom poslovnom sastanku. I to mu se dogodilo, molim vas lijepo? Odijelo mu je od duga
sjedenja bilo zguvano kao da ga je, to bi rekli, krava savakala..." "A ta ako se nama svia da je odijelo zguvano ko
da ga je krava savakala?" upade prvi zajebant nepomirljivo. "ta ako je sad takva moda? dometnu drugi i ponovno
se priglupo zasmija.
"Ha, ha, ha", zasmija se i Toni usiljeno. "Dopustite da vam pokaem", kae on ne obazirui se na prigovore o
zguvanoj modi, ukljuuje peglicu. "Pogledajte kako se samo brzo grije njemaka tehnologija! Kad vabo neto
napravi, nema tu... Evo, pipnite! Slobodno, slobodno pipnite, nee vam nita biti", prua on plou glupljem od
dvojice danguba. "Uuuu, jebem ti ivot, to grije", sloi se ovaj udivljeno i Toni ve zna kako je malo ostalo da ih
obojicu spremi u dep. Osvre se pobjedniki, a svi se u kafiu ve znatieljno naviruju prema njihovome stolu. "Daj
da i ja vidim", ree sada i mrzovoljniji mudrija pa krenu rukom prema ploi peglice, kad odjednom...
Tres! Tip je nogom udario u vrata od kafia, upada s pitoljem u jednoj ruci, bomba mu u drugoj, pa ni dobar dan ni
faljen Isus, nego puca u strop: bum! jednom, bum! dvaput, bum! triput, bum! etvrti put. Svi u kafiu
skau na pod. "Aaaaaaaaa!" prodera se majmun strahotno. U mrtvoj tiini jo se samo kazetofon uje: "Marijaaaa
Magdalenaaaaa!" Bum! zauti i kazetofon. "Branka!" povika tada frajer oajno. "Braaankaaa!" zarie on kao ranjena
zvijer. "Braaankaaaaaaa!" "Molim", zauje se tada posve tiho odnekud. "Branka, di si?!" zavapi ovaj. "Evo me", izviri
sitna konobarica iza anka. Nasilniku se razvedri lice. "Ej, Branka, Branka, Braaaankaaaa!" zapjeva on zanosno dok su
mu se oi punile suzama pa prie anku i svom snagom udari elom u mramornu plou.
"Kuko, zato me ne voli?!" zaurla on mrano. "Pa volim ja tebe, Igore", prizna tada konobarica Branka. "Puno te
volim: ti si mi najbolji prijatelj." "Prijatelj?!... Prijatelj?!... Aaaaaaaa!" zavie ponovno ovaj Igor pa ponovno tresnu
elom u ank. "Ubit u te!" kae podiui pitolj. "Ubit u te, kuko jedna!" "Nemoj, Igore", zacvili Branka. "Nemoj,
molim te!" "Hou!" "Nemoj!" "Hou!" "Nemoj!" "Hou!" "Nemoj!" "Ma, hou!" zainati se Igor. "I dosta prie! Ubit u
nas oboje da ti bude lake. Najprije sebe pa tebe."
"Misli obrnuto", zau se tada negdje s poda. "Molim?!" zbuni se Igor. "Khm", nakalja se Toni Makaroni, "kazao si da
e ubiti najprije sebe pa nju. Valjda si mislio da e ubiti nju pa sebe." "to se vi mijeate", upade konobarica ljutito,
"to nije vaa stvar." "Tono", sloi se Igor, "ta se ti mijea. Ako te ba zanima redoslijed, ubit u najprije sebe, pa
tebe, pa nju. Kako ti se to svia, a?" "Khm", nakalja se ponovno Toni, "dozvolit ete da je to meni jo uvijek malo
nelogino, ali, hvala Bogu, svatko ima pravo na svoje miljenje, je li? Kako bi to bilo da svi isto mislimo... Ono to je
meni u ovome svemu, meutim, puno vanije...", ree trgovaki putnik pomalo ustajui. "Ko ti je dozvolio da se

digne?!" dreknu Igor. "Vraaj se na pod!" Toni se spusti na koljena. "Je li moe ovako?" kae. "Ajde da se naemo na
pola puta pa da ne bude ni po tvoju ni po moju, nego negdje izmeu." Tip s pitoljem u jednoj ruci i bombom u
drugoj nita ne kaza, re bi, zbunio se ovjek.
"Igore...", pone Toni Udav oinski, "... Igor se zove, je li? Mogu li te zvati Igore?... Vidi, Igore, to to si ti upravo
naumio napraviti jedna je vrlo besmislena stvar. Dozvoli da ti ovdje ispriam jednu priu koja je vrlo nalik tvojoj. Moj
se stric, naime, jednoga dana, isto tako kao i ti sada, poelio ubiti. ena mu je umrla, sin se odao porocima, penzija
ne dolazi i striko, to bi drugo, otiao na prugu pa legao na tranice. Legao na tranice da ga vlak pregazi, razumije?
Moe li uope shvatiti kako je bio oajan kad je poelio tako uasnu smrt? I zna to je bilo na kraju, a? Nije se ubio!
Eno ga, jo je i danas iv! Onoga dana, naime, kada se moj stric htio ubiti, sindikat strojovoa je bio u trajku."
"Je li ti to mene zajebava?" ree Igor nervozno. "Ne, ne", zabrza Toni Makaroni, "to sa sindikatom uope nije bitno
za ovu priu, sluaj dalje. Bitno je to da je moj stric, kako je ve dosta dugo leao na tim tranicama i ekao vlak za
kojega nije znao da nee doi, imao puno vremena da razmisli o
svojemu ivotu. Sjetio se svoje pokojne ene, moje strine, kako im je nekada lijepo bilo, sjetio se kako su bili mladi pa
kupili prvoga fiu, pa uselili u stan, pa otkidali od usta da bi sagradili vikendicu u Boboviima na Brau, sjetio se moj
stric i svojega sina jedinca, kako je to pametno i dobro dijete bilo, vraji heroin i tko ga je izmislio... I tako, leei na
tim tranicama na pustome dijelu pruge, negdje u nekome umarku..."
UiiiuuuuuumunuuiuuuuuuiuHuuu..., zaue se tada policijske sirene, a Igor se usplahiri. "Policija!" proape on
uasnuto. "Nee me nai iva", ree pa gurnu sebi cijev u usta, stisnu oi... "Igore! Igore, stani!" zavapi Toni
Makaroni. "Stani, molim te, posluaj me do kraja, samo to te molim posluaj me do kraja! Posluaj istinitu priu
kako je moj stric leao na pustome dijelu pruge, u nekakvome umarku, i sluao pjev ptica, um vjetra u kronjama i
uborenje potoka, gotovo se rasplakao od te krasote. A onda, u jednome trenu, jedno je malo, sasvim malo lane
izalo iz ume, prilo mu plahovito i liznulo ga po licu..." Igor zapanjeno otvori oi.
"Igore, slua li me?" upita Toni. "Jesi li me uo, Igore? Jedno malo plaljivo lane liznulo je mojega strica po njegovim
sijedim ekinjama i on je shvatio! Shvatio je, Igore! Shvatio je da ivot nije besmislen!... Igore, ivot nije besmislen!"
ree Toni sveano ustajui. "ivot ima smisla! ivot ima smisla, Igore!" povie Toni Udav. Onda tronuto dometne:
"Zna li koji je smisao ivota, Igore?" Igor ni a ni be. "Bog", oglasi se napokon plaljivo netko s poda. "Bog moe!"
sloi se Toni. "Bog je dobar, ali ja znam za neto jo bolje", kae trgovaki putnik. Onda napravi dramatinu stanku pa
uzvieno proape: "ivotno osiguranje!"
Igor izvadi pitolj iz usta i nemono pogleda trgovakog putnika. "Da, da", kae ovaj, "dobro si me uo ivotno
osiguranje! Da se ti sada ubije, kao to nee, to bi ostalo od tebe, moj Igore? Polica ivotnog osiguranja. Tvoja
stara majka i tvoj jadni otac troili bi novac koji si im ti ostavio vrijedno uplaujui svaki mjesec rate svojega ivotnog
osiguranja. Neto od tebe bi, dakle, ostalo na ovome svijetu, tvoje postojanje ne bi bilo besmisleno, tvoj duh bi ivio
u nemaloj svoti koju si ostavio namrijeti svojim ojaenim roditeljima, razumije, Igore? Ti, naravno, ima ivotno
osiguranje?" ree Toni Makaroni strogo. "Nemam", prizna Igor skrueno. "Nita za to", kae Toni jednostavno, "sva je
srea da si se naumio ubiti ba u kafiu u kojemu sam se ja zatekao. Pa kad netko kae kako sudbina ne postoji, jer
ba ja ti mogu iznimno povoljno ponuditi ivotno osiguranje jedne austrijske firme, mjesena rata je takoreku
simbolina petnaest maraka! A to ti je petnaest maraka? Tura pia za tebe i tvoje prijatelje", kae Toni Makaroni i
ve prilazi Igoru. "Onda", kae uzimajui nesretniku oruje iz ruku, "mislim da bi najpametnije bilo da poemo
odmah do mene, ja stanujem tu u blizini, pa da sastavimo ugovor."
Toni sputa pitolj i bombu na ank, kafiem se prolomi aplauz.
Malo kasnije, policija je Igoru natakla lisiine na ruke, prati ga do marice, a Toni Makaroni za njim. Inspektor Viak ga
zaustavlja. "Di e ti?" upita. "To je moj klijent", kae Toni. "Ti si mu odvjetnik?" kae Viak. "Ne, nego moramo
sastaviti ugovor za ivotno osiguranje." "Ma kakvo ivotno osiguranje", razbjesni se Viak, "bjei odavde, budalo
jedna!" "Dozvolite", kae Toni poseui rukom u torbu, "ako imate malo vremena, da vam ponudim ove krasne male
peglice za svaku prigodu." "A to e meni pegla?" ree policajac zaueno. "Pa vidite, to se i moj stric pitao, a onda je
neodgodivo morao biti nazoan jednom poslovnom sastanku..."

Sadraj

I
Sum na srcu 7
Zaboravio sam gdje sam parkirao 49
Ubojstvo predsjednikova psa 56
Diana i Fantom
69
Dok nas smrt ne rastavi
74
Gola ministrova ki 79
Zadivite drutvo!
91
ega ste se odrekli u korizmi 96
pijunska ponoka 102
Ljubo 108
Tri kralja, fali batoni 115
Pornoasopis 121
Sisanje
125
Pomou trikova ili kako su nestali Srbi u Hrvatskoj
Nepokoreni grad
135
Edita 140
Crvenokosa 144
Utrka u naoruanju 151
Pala 157
Pioniri maleni 163
Skakavci
171
Kao sendvi iz samoposluge 183
Horvatovi
187
ivot ima smisla
191

129

Dizajn Vanja Cuculi


Prijelom teksta HENACOM
Fotoliti BAKALd.o.o.
Tisak
KRATI, Zagreb
Naklada 2000
CIP Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb
UDK 821.163.4232
TOMI, Ante
Zaboravio sam gdje sam parkirao i druge prie /
Ante Tomi Zagreb : Hena com, 2001.
ISBN 9536510480
mani rl
410302063