SEMINARSKI RAD

UVOD
Aristotel je stvorio originalno etiko uenje koje je povezano sa
njegovom metafizikom. Za njega svrha ovekovog
ivota je da usavri delatnost karakteristi nu
samo za njega (i Boga) - delatnost miljenja.
ovek moe da tei i bogatstvu i slavi i moi, ali
u njima nema neke vrednosti po sebi; vredna po
sebi je srea koju ovek moe na i samo u nekoj
delatnosti koju je usavrio.
Ako usavrava miljenje, na taj na in
ovek postaje slian Bogu.
Ue eti ke vrline su naje e sredina
izmeu dve krajnosti. Tako je npr. hrabrost vrlina, a kukaviluk i luda
smelost mane, velikodunost (dareljivost) vrlina, a rasipnitvo i
tvrdiluk mane, ponos vrlina, a malodunost i oholost mane, itd.
Od onoga to ovek moe da zna neke stvari ne mogu biti druga
ije (vene su i nepromenljive) i njima se bavi mudrost, ali ovek se
bavi i stvarima koje su stalno drugaije, kao to su npr. ivotne
okolnosti i problemi k oji se javljaju u njima. Za reavanje tih
problema potrebna je prakt ina mudrost koju Aristotel naziva
razboritost (gr. fronesis). Razboritost je spoj dobrih krajnjih ciljeva,
koji se stiu vaspitanjem, i sposobnosti da se iznau sredstva za
njihovo ostvarenje, to se najvie sti e iskustvom. Ue eti ke vrline
su naje e sredina izmeu dve krajnosti. Tako je npr. hrabrost vrlina,
a kukaviluk i luda smelost mane,
velikodunost (dareljivost) vrlina, a rasipnitvo i tvrdi luk mane,
ponos vrlina, a
malodunost i oholost mane, itd.

SEMINARSKI RAD

ANALIZA ARISTOTELOVOG DELA

NIKOMAHOVA ETIKA
Aristotelova Nikomahova etika
U Nikomahovoj etici Aristotel na dvama mjestima raspravlja o
tome to je ljudska srea: na poetku, u I. knjizi, u kontekstu rasprave
o tome to je najvie ljudsko dobro, te ponovno na samome kraju, u X.
knjizi.
To moe navesti na pomisao da Aristotel ima jednu k onsistentnu
teoriju o ljudskoj srei koju iznosi u Nikomahovoj etici: tvrdnje koje se
na poetku mogu samo skicirati i iznijeti u uglavnom formalnom i
nepotpunom obliku nakon to se raspravilo o karakternim i
intelektualnim vrlinama, o deliberaciji, slabosti volje, uitku i drugim
temama kojima je Aristotel z aokupljen u ve em dijelu Nikomahove
etike mogu na kraju rasprave dobiti sv oj puni sadraj. Doista, nita
presudno ne stoji na putu takvu razumijevanju rasprave iz X. knjige,
kao nastavka prethodne rasprave na naprednijoj i informiranijoj razini:
ono bitno novo to tu raspravu razlikuje od one u I. knjizi, naime
uvoenje pojma u definiciju sree, ne dovodi nuno u pitanje
prethodnu definiciju, nego se, prema odreenoj interpretaciji, moe
tuma iti kao pojam implicitno sadran ve u njezinoj prvoj
formulaciji. Ipak, problemi s interpretacijom Aristotelove teorije sre e
samo u posljednjih nekoliko desetljea izazvali su itav niz rasprava
koje pokuavaju odgovoriti na pitanje to na temelju tek sta
Nikomahove etike moemo prihvatiti kao Aristotelovu koncepciju sre
e. Ti odgovori dijelom nude dvije razliite koncepcije koje se
meusobno iskljuuju, a dijelom pokuavaju ponuditi takvu
interpretaciju koja ne iskljuuje, nego na zadovoljavajui nain moe
pomiriti, obje koncepcije koje Aristotelov tek st na neki na in
pretpostavlja. ini se, ipak, da koju god interpretaciju Aristotelove
koncepcije sree prihvatimo, za nju se moe pokazati da je u protusl
ovlju barem s nekim dijelovima teksta ili stavovima koje Aristotel
prihvaa u Nikomahovoj etici. Onaj tko eli argumentirano tvrditi kako
Aristotel doista ima konsistentnu teoriju o ljudskoj sre i mora objasniti
(prividna) protuslovlja i povezati naizgled nepomirljive tvrdnje.
U ovom radu ne pokuavam pokazati da Aristotel ima takvu
teoriju, niti nudim interpretaciju Aristotelove koncepcije sre e.

Ograniavam se na raspravu u I. knjizi Nikomahove etike, u ijem se

sreditu nalazi pojam ljudskog dobra. U toj raspravi Aristotel iznosi
niz argumenata u kojima najprije nastoji pokazati

SEMINARSKI RAD

da je srea najvie ljudsko dobro, a zatim do i do odredbe ljudskog

dobra, koja e pokazati u emu se srea sastoji. U lanku pokuavam
utvrditi kakvu koncepciju sree nudi I. knjiga te pokazujem da odredba
sree koja proizlazi iz analize formalnih kriterija koje sre a kao
ljudsko dobro mora zadovoljiti i sama moe biti tek preliminarna
odredba koja utvr uje formalne uvjete i tip dobra na koji se sretan
ivot moe svesti.
Kljuno pitanje na koje treba odgovoriti svaka interpretacija
Aristotelove koncepcije sree jest sljedee: sastoji li se ljudska srea
samo u jednom dobru ili ukljuuje vie tipova dobra (odnosno sva
intrinzi na dobra)? Prva knjiga, kao i rasprava u veem dijelu
Nikomahove etike, upuuje na to da Aristotel prihvaa iru verziju,
koja pretpostavlja da se sre a sastoji u djelatnosti u skladu s vrlinom u
irem smislu, te uklju uje cjelinu praktinog djelovanja pojedinca u
zajednici. U X. knjizi, meutim, Aristotel sasvim nedvosmisleno tvrdi
da se srea sastoji u djelatnosti u skladu s jednom vrlinom, mudro u,
djelatnosti koju naziva kontemplacija. Aristotel je tako
poistovjeivanjem sree s djelatno u u skladu s jednom
intelektualnom vrlinom iskljuio vrline karaktera iz definicije sree.1
tovie, kontemplacija je takva vrsta djelatnosti ije izvravanje ini
djelovanje u skladu s vrlinama karaktera, ukoliko ono uklju uje
vanjska dobra, interakciju s drugim ljudima i aktivan politiki ivot u
zajednici, gotovo nemogu im. Iz toga moemo zaklju iti da se dvije
koncepcije sree s kojima se susreemo u Nikomahovoj etici
meusobno iskljuuju.
Stoga se ini da Aristotelu moramo pripisati samo jednu od njih ili
moramo tvrditi da on prihvaa dvije koncepcije sree za razliite
djelatnike, jednu (sreu u najboljem smislu ili savrenu sre u) za one
koji su sposobni za ivot koji se sastoji u kontemplaciji i drugu (sre u
drugoga reda ili nesavrenu sre u) za ostale, one koji mogu postii
ivot u skladu s vrlinama karaktera.
Na temelju onoga to je re eno moglo bi se pomisliti da se
problem s razumijevanjem Aristotelove koncepcije sre e pojavljuje tek
u X. knjizi, i sastoji se u tome to tamo Aristotel nudi druk iji
odgovor na pitanje o tome to je ljudska srea od onoga to ga je
ponudio u I. knjizi. To bi, me utim, pretpostavljalo da je Aristotel u I.
knjizi ponudio jednako odreen i jasan odgovor na pitanje to je sre
a, iako sadrajno druk iji od onoga iz X. knjige. No to nije sluaj.
Odreenje sree u I. knjizi openitije je od onoga u X. knjizi i ne
iskljuuje tu drugu odredbu. tovie, ini se da je u pojedinim
tvrdnjama iz I. Knjige ve prisutna kljuna neodlunost oko toga
sastoji li se ljudska srea u jednom dobru ili u vie njih. Stoga se u

interpretaciji Aristote love teorije problem s dvjema koncepcijama

sree pojavljuje ve u I. knjizi, u tom smislu to ta rasprava doputa
obje koncepcije i posve je neodre ena u pogledu toga koju od njih
Aristotel prihvaa.

SEMINARSKI RAD

Osnovne ideje u delu Nikomahova etika

Sredinje mjesto u Aristotelovoj raspravi o najvie m ljudskom
dobru, pa tako i u interpretacijama koje nastoje utvrditi to je, prema
Aristotelu, najbolji ivot za ovjeka pripada sljedeoj tvrdnji koja je
zakljuak argumenta iz ovjekova ergona, tj. funkcije ili
karakteristine djelatnosti:
Ako je, dakle, tako, proizlazi da je ljudsko dobro aktivnost due u
skladu s vrlinom, a ako je vrlina vie, onda u skladu s onom najboljom
i najpotpunijom. (I. 7, 1098a16-18)
Na ovom je mjestu Aristotel ve napredovao u svojoj raspravi o
ljudskom dobru. Tanije, to je konaan odgovor koji e on u I. knjizi
ponuditi kao odgovor na pitanje: to je ljudsko dobro? Taj je odgovor
za kljuak argumenta iz ergona i ovisi o pretpostavkama toga
argumenta. ini se, dakle, da argument iz ergona sam moe odgovoriti
na pitanje to je ljudsko dobro . No, iako on to moe, Aristotel u
Nikomahovoj etici ne postupa tako kao da je u razmatranju ljudskog
dobra mogue odmah prijei na taj kljuni argumentacijski korak.
Prije nego to e tim argumentom pokazati u emu se srea,
odnosno ljudsko dobro sastoji, razmotrit e formalne zahtjeve koje
neto mora zadovoljiti da bismo ga nazvali ljudskim dobrom.
U prethodnim je razmatranjima Aristotel pokazao da je srea
odgovor na pitanje to je ljudsko dobro. Poistovjetiti ljudsko dobro sa
sreom jo uvijek, meutim, ne znai rei niti za dobro niti za sreu
to je. U smislu u kojem je oko takva poistovjeivanja mogue postii
slaganje, rije je o identifikaciji u kojoj, na jednoj strani, od razli itih
tipova dobara odabiremo jedno i stavljamo ga na mjesto najvieg
ljudskog dobra a, na drugoj, za tu stvar kaemo da je treba nazvati
sreom. Takva identifikacija jo ne pretpostavlja da zn amo koje od
dobara treba staviti na mjesto najvieg ljudskog do bra, nego samo
kae da to god bilo najvie ljudsko dobro, posjedovanje takva dobra
jest ono to ini sretan ivot. Stoga e se pokuaj da se odredi to u
sadrajnom smislu ini ljudsku sreu svoditi na to da se odredi koje je
dobro najvie ljudsko dobro. Moe se initi da se u I. knjizi
Nikomahove etike Aristotel vrti u krug. On najprije pokuava utvrditi
da postoji neto takvo kao to je ljudsko dobro te, nakon to je to

utvrdio, ispituje koji su formalni kriteriji koje neto mora zadovoljiti

da bi bilo ljudsko dobro. Na temelju toga ispitivanja pokazuje da je
srea ljudsko dobro, jer

SEMINARSKI RAD

jedina zadovoljava spomenute kriterije. Nakon to j e pokazao da je

srea ljudsko dobro, nastoji odrediti to je, u sadrajnom smislu ,
srea. A to sadrajno odreenje sree nije nita drugo nego definiranje
ljudskog dobra. To sad oito nije mogue uiniti niti (ponovnim)
ispitivanjem formalnih zahtjeva koje ljudsko dobro treba zad ovoljiti,
niti to proizlazi iz same identifikacije ljudskog dobra i sre e. Stoga u
sljedeem koraku, u kojemu nastoji odrediti u emu se srea, odnosno
ljudsko dobro sastoji, Aristotel iznosi argument iz ergona, argument
koji se temelji na pretpostavci da se ovjekovo dobro podudara s
karakteristinom djelatno u dobra ovjeka.
Cirkularnost je prividna i taj je dojam rezultat strukture
Aristotelova argumenta u I. knjizi u ijem je sreditu identifikacija
najvieg dobra i sr ee. Budui da identifikacija ljudskog dobra i sree
ne kae nita ni o dobru ni o srei, postupak pretpostavlja vie koraka.
Najprije tre ba odrediti to je ljudsko dobro u skladu s formalnim
zahtjevima. Nakon toga mogue je pokazati da je srea ljudsko dobro
utoliko to jedina zadovoljava te z ahtjeve. Na koncu treba pokazati to
ini sreu. Stoga, polazite u Nikomahovoj etici nije pitanj e u emu se
sastoji ljudska srea. To e se pokazati kao sredinje pitanje na koje
Etika treba odgovoriti, no to nije pitanje od kojega Aristotel po lazi. On
zapoinje pitanjem o ljudskome dobru, i to ne pitanjem u emu se ono
sastoji (ili to je ljudsko dobro), nego najprije nastoji utvrditi postoji li
najvie ljudsko dobro (odnosno pokazati da ono uistinu postoji). U tako
koncipiranom argumentu stoga nijedna tvrdnja koja se odnosi na
ljudsko dobro (npr. Ljudsko dobro je x ili Postoji neto takvo kao
to je ljudsko dobro) ne moe biti po etna premisa, budui da se to
tek nastoji utvrditi. Aristotel u Nikomahovoj etici zapo inje od
teleoloki definiranog pojma dobra, dobra shva enog kao svrhe
djelovanja i tenje.
Polazei, dakle, od tako shvaenog pojma dobra, Aristotel nastoji
doi do pojma najvieg dobra, ili: od injenice da je ljudsko djelovanje
u svakom pojedinom sluaju upravljano takvim dobrima kao svrhama
do tvrdnje da postoji najvie ljudsko dobro kao krajnja svrha. I ini se
kako on zakljuuje neposredno od jednog na drugo, zakljukom koji se
temelji na oitoj logikoj pogreci. Naime, ini se da Aristotel
zakljuuje od Sve tei nekom dobru na
Postoji neko dobro kojemu sve tei. Ipak, nije vj erojatno da
Aristotel ini tako bjelodanu pogreku. Ako pak dopustimo da je on

spreman izvesti takav zakljuak, onda, ini se, moramo dopustiti da je

on to uinio odmah u prvim dvjema reenicama Nikomahove etike,
dakle, bez ikakvih dodatnih pretpostavki, te da na tako izvedenom
zakljuku temelji raspravu u nastavku.

SEMINARSKI RAD

(1) Svako umijee i svako istraivanje a, sli no tome, svaka

djelatnost i odluka ini se da tee nekom dobru. (2) Stoga je valjano re
eno da je dobro ono emu sve tei. (1094a1-3).
Kako god razumjeli te dvije tvrdnje, odnos je meu njima
problematian. Povezanost reenica rijeju stoga upuuje na to da
(2) slijedi iz (1).
No dobro u drugoj tvrdnji nije ono isto o kojemu je rije u
prvoj. U (1) je pretpostavljeno postojanje mnogih pojedina nih dobara,
koja se kao dobra mogu definirati samo s obzirom na djelatnost koja im
kao pojedinanoj svrsi tei i koja su, prema tome, meusobno razliita
(npr. zdravlje je dobro kojemu medicina tei, dok je dobro
brodogradnje neto drugo). U (2) je rije o jednom dobru, ali ne o
nekom jednom od mnogih pojedinanih dobara iz (1), nego o
odreenom jednom dobru, koje nije nijedno od tih prethodnih, nego se
od svih njih razlikuje time to je isto za svaku razli itu djelatnost koja
takvom dobru tei. Stoga je nemogue zakljuiti direktno iz (1) na (2).
No i kada odbacimo pretpostavku da je ovdje izveden zaklju ak
koji ukljuuje gore spomenutu logiku pogreku, povezanost me u
tim tvrdnjama ini se neprirodnom. Stoga je uputno zanemariti logiku
povezanost koju formulacija reenica sugerira i razmatrati svaku od tih
tvrdnji zasebno, te na taj nain pokuati utvrditi to one zajedno
formuliraju ka o problem ili temu o kojoj e se u nastavku raspravljati.
Jer, prirodno je na ovom mjestu u tekstu oekivati neku vrstu
formulacije problema, a nije prirodno oekivati zakljuak u kojemu se
u jednom koraku dolazi do tvrdnje koju Aristotel e li dokazati.
Obje tvrdnje su o dobru. U tom pogledu (2) je izravnija i jasnija,
jer daje definiciju jedne vrste dobra, najvieg dobra, na na in na koji
je na ovome mjestu, sasvim openito, taj pojam mogue definirati:
najvie dobro je ono emu sve tei. Ono to se u (1) kae o dobru nije
jednako o ito. Svaka racionalna ljudska djelatnost ima karakteristiku
da tei nekoj svrsi k oja je njezino dobro. A jasno je da ovdje
Aristotela ne zanima narav ljudskih djelatnosti poput umije a ili
istraivanja, nego ga zanima dobro koje je svrha ta kvih djelat nosti.
to on takvom tvrdnjom kae o dobru? U osnovnom, ka e da je
dobro uvijek svrha neke djelatnosti kojoj ta djelatnost tei. No mislim
da eli re i i vie, naime odrediti takva dobra na taj na in da se
istakne ono to ih bitno razlikuje od najvieg dobra o kojemu je rije u

(2). Stoga ta tvrdnja upuuje i na to da su takva dobra uvijek

neposredna dobra pojedinih djelatnosti, ograniena dobra, kao i na to
da postoji mnogo takvih pojedinanih dobara. Potvrdu da e

SEMINARSKI RAD

Aristotela u nastavku zanimati upravo taj aspekt pojedinanih dobara

nalazimo nekoliko redaka dalje u tekstu:
Budui da postoje mnoge djelatnosti, umijea i znanosti,
proizlazi da postoje i mnoge svrhe; jer zdravlje je svrha medicine, brod
brodogradnje, pobjeda vojskovodstva, bogatstvo gospodarstva.
(1094a6-9)
U prvim dvjema reenicama Nikomahove etike tako nalazimo prvu
i jo uvijek sasvim openitu formulaciju odnosa izmeu najvieg dobra
i pojedinih ogranienih dobara. Taj je odnos tu sasvim formalno
odreen s obzirom na ono to proizlazi iz pojma dobra, odnosno
najvieg dobr a. Takvo formalno pojmovno odreenje moe ve
naznaiti razliku izmeu najvieg dobra i ograni enih dobara. No i
najvie dobro jest dobro i do znanja o njemu moemo do i samo
razmatranjem i analizom odnosa koji postoje meu pojedinanim
dobrima. Takav e postupak Aristotel u nastavku i primijeniti. Stoga je
za definiranje najvieg dobra nuno uzeti u obzir njegov karakter dobra
kao svrhe, ono to dijeli sa svim ostalim dobrima, kao i ono to ga iz
dvaja od svih ogranienih dobara.

SEMINARSKI RAD

Prikaz etike u Aristotelovom delu

Nikomahova etika
Postoje dve vrste vrlina: moralna i intelektualna, no nijedna nije
po prirodi usaena. Mi imamo sposobnost stei ih i usavravati ih.
Zakonodavci navikavanjem ine graane dobrima i to je u stvari elja
svakog zakonodav ca. Prema naim postupcima u odnosima s ljudima
postaje mo pravedni ili nepravedni. Pravednim se postupcima postaje
pravedan. Moramo postupati u skladu sa zdravim razumom, jer
preteranost unitava , a to se u detinjstvu mora naviknuti: koliko i kada
oseati. Onaj koji se odrie ulnih uitaka nalazi radost.
Postoje tri stanja, no samo je jedno ispravno. Srednji put (drugo
stanje) zasluuje pohvalu, no skretanja su nuna jer s e tak o najlake
nalazi pravi put. Vrlina bi trebala biti ona osobina na osnovu koje
ovek postaje dobar. Strasti su prolazni afekti (strah,pouda..., ose aji
zadovoljstva ili nezadovoljstva). Sklonosti su ono na osnovu ega smo
u stanju npr. naljutiti se. Osobine su ono na osnovu ega se odnosimo
pravilno ili nepravilno prema afektima.
Prvo stanje: razmetanje, nadutost, razmetljivost, lakrdijatvo,
laskavac, srameljivac, naprasitost, luda smelost, neobuzdano st,
rasipnost
Drugo stanje: izdanost, plemenita ambicija, istino ljubivost,
drutvenost, ljubaznost, stidljivost, blagost, hrabrost, umerenost,
velikodunost
Tree stanje: sitniavost, malodunost, ironija, mrzovolja,
preterana uslunost, bestidnost, ravnodunost, plaljivost, o buzdanost,
krtost
Razboritost je prava stvar u pravoj situaciji. Kreposti postoje
udoredne i razumne. Takoer postoje dva dela due - razuman i
nerazuman. Nep romenjivi (umee, razboritost) i promenjivi (umnost,
mudrost,).
Ljudska srea se moe definisati funkcijom koja pripada svakom
oveku. Svaki ovek mora biti deo praktinog ivota, a krajnje dobro
bi trebalo proiza i iz toga da se ta funkcija dobro obavlja i treba biti

celi ivot konstantna. Etike vrline su one u skladu sa razumom, a

intelektualne su superiornije jer razum razmilja, a miljenje je
najbolja ovekova sposobnost. No, ovek ne moe celi
1

Prosveta 1978.,Opta enciklopedija,

str. 134

SEMINARSKI RAD

ivot provesti neprekidno razmiljaju i. Za sreu ljudi su potrebne i

neke stvari kao to su zdravlje, zdrava deca, hrana, sklonite i sloboda.
U elejskoj koli Parmenid je u svom spisu O prirod i istakao da
postoje dva puta istraivanja, jedan koji vodi mnjenju, a d rugi, bolji
znanju. Tu je prvi put u istoriji filozofije istaknuta potreba metode u
filozofskom istraivanju, jer bez nje razum ne moe imati siguran
oslonac u svom prouavanju.
I drugi filozofi su prihvatili misao, da nije dovoljno postaviti
objekt, nego prouiti, kako i ime se moe spoznati taj objekt. Zatim je
vano pit anje da li se odmah moe pre i na filozofska istraivanja
bez prethodne pripreme na drugim podrujima nauke.
Platon je smatrao, da je matematika vaan preduslov za filozofiju
(dijalektiku), i ko nju ne pozna, ne e biti sposoban za apstraktno
2
miljenje o filozofskim problemima. Meutim Aristotel je video, da
se u tom prouavanju ni ono najosnovnije nije reilo, jer nisu do voljno
proueni zakoni ljudskog miljenja, a dok to nije poznato, ne moe biti
nika kvog istraivanja na podru ju nauke. Svakodnevne rasprave sa
sofistima pokazale su da je dobro argumentirana re najvanija u
pridobivanju pristalica za neko milj enje, i da bez uverljivog govora
niko ne moe posti i uspeh u svom obrazlaganju.
Ljudsko miljenje ne moe logi ki odraavati objektivnu
stvarnost niti spoznati objektivnu istinu, ako samo nije postavljeno
nasjigunije principe. Da se pronae ta zakonitost miljenja, treba
najprije ispitati u kakvom, odnosu, stoji pojam prema pojedina nom
konkretnom predmetu, i ta je izvor spoznaje. O tom pi tanju govori
Aristotel u Anal. post. II. 19, gde pokazuje da je metoda indukcije put
do spoznaje, i to na taj nain, da se od pojedinane stvari doe do
njenog pojma. Aristotel kae da svako ivo bi e ima sposobnost
opaanja, ali ljudi se odlikuju jo i time, da zapaeno mogu zadrati u s
3
eanju.
Aristotel polazi od uenja o kategorijama - o najoptijim
predikatima. Ti h najoptijih predikata Aristotel je pronaao 10, pre
mda esto spominje i manji broj. Da bi preko kategorija ljudsko
miljenje mogl o odraavati spoljnju realnost, ono ne moe po ivati na
sluaju, nego miljenje mora imati svoje osnovne principe, koji e biti
opte vae i, i nee ih trebati dalje dokazivati.

Branko Bonjak, Gr ka filozofija, str. 196

Enciklopedijski leksiokon , Filozofija, Beograd
1973., str. 182

SEMINARSKI RAD
0

Prema Aristotelovom sistemu problemi etike pripadaju u

praktinu filozofiju, jer taj deo filozofije istrauje delatn ost ljudi i
njihovu tenju da postignu sreu i da budu zadovoljnii. Meutim u tom
delovanju ne postoji opte vae a odreena norma, u emu bi se
sastojala srea, ali ipak razum svojim shvatanjem omoguuje volji da
ovek uvek postupa tako da moe raditi dobre i korisne stvari. Razumu
i volji koja je u vezi s razumom i s njim zajedn o deluje odgovaraju i
odreena merila i ljudi su odgovorni za svoje postupke.
Prema razumskoj i voljnoj delatnosti ljudi, Aristotel deli vrline na
dve grupe, na:
razumske (dianoetine) i
moralno-etike
Prve su po svojoj vrednosti vie i me u njima se istiu: misaona
delatnost, sigurno znanje o onome to se istrauje. Pored te d ve vrline
vana je i razboritost koja se oituje u ovekovom praktinom radu.
U moralno etikim vrlinama (na primer umerenost) uvek se
pokazuje za nas kao najbolje srednja mera to jest neto izme u onog
to je premalo i onog to je previe. Tako na primer dareljivost kao
vrlina zauzima sredinu izmeu sebinosti i preteranog razbacivanja.
Taj praktini smisao etike stoji ljudima mnogo blle, nego Pla
tonov zahtev, da se dostigne ono to je po sebi dobro (id eja Dobra).
Aristotel je u svoju etiku uneo one nazore, koji su vladali u klasnom
drutvu. Kako u drutvu ne zauzimaju svi ljudi jednak poloaj, niti su
jednaki h moi, to se ni na podruju etike ne moe zahtevati jednakost
normi za sve ljud e. Svako ima vrlinu svog stalea kao i prirodnog
stanja. Za enu je drugi pr opis nego za oveka, a opet za roba drugi
nego za slobodnog.
Ljudi su izmeu sebe jednaki samo unutar istog stalea (deobena
pravednost, iustitia distributiva), ali u pravima i asti stoje iznad ljudi
nieg stalea. Ipak drava mora po ivati na pravednosti (formalno
izjednaenje ljudi) i obraa panju na ljudska delovanja, a ne na
pojedina lic a. Samo pravedna drava osigurava ivot celine, a te
4
probleme obra uje ve Aristotelova politika. Za Aristotela, najvee
dobro je srea. Ona zavisi od naih umnih sposobnosti. Tvrdio je da je
najvea vrlina sredina izmeu dvije krajnosti.

Prosveta 1978.,Opta enciklopedija,

str. 130

SEMINARSKI RAD
1

Uenje o vrlini Aristotel je izloio u svom djelu Nik omahova

etika gdje je polazio od onoga u emu se svi ljudi slau, a to je da je
cilj ljudskog ivota ili blaenstvo, koje nije povrni hedonizam, niti
mater ijalno bogatstvo ili slava, ve je srea ili blaenstvo - dobro po
sebi ili samovrijednost . Aristotel je tvrdio da je ovjek po prirodi
politiko bie (zoon politikon) i da svoju sutinu izraava tek u
zajednici.
Aristotel, za razliku od Platona, cijeni umjetnost a naro ito grke
tragedije jer etiki djeluju na gledaoca (tvorac je termina katarzaproi enje putem straha i saaljenja).

SEMINARSKI RAD

ZAKLJUAK
Opte je prihva ena injenica da je najvee dobro ono kojem
teimo radi njega samog, a ne radi neke druge svrhe. To moe bi ti
srea, blaenstvo..., i svaki ovek po naravi tei tome dobru. Isto tako
svako ume e i svako istraivanje tei nekom dobru, no razlikuju se
svrh e delovanja, iako bi svrha uvek trebala biti dobro. U Nikomahovoj
etici Aristotel deli ivljenje ivota na tri na ina; to su ivot uitaka,
dravni (politi ki) i misaoni ivot.
Oni se razlikuju po delovanju i svrhama delovanja, te se postavlja
pitanje koje je najvee dobro. Blaenstvo, dakle, biramo radi njega
samog , takoer i kreposti, ali, je li to uistinu najvee dobro, te gde je
pravednost u tome? Krajnje je dobro samodostatno, zadatak oveku je
5
ivot, ma kakav on bio, a ivot je samodostatan.
Budui da su meuljudski odnosi rezultat uticaja morala, etiku
interesuje sama priroda kategorija koje obavezuju ljude n a odreeno
ponaanje i posledice koje nastaju kada se prekre. S obzirom na
sloenos t moralne savesti kao unutranje strukture koja arbitrira u
slu ajevima kada se kre moralne norme, priroda moralnosti pokuava
se objasniti na razli ite naine od moralnih univerzalija koje
postoje same po sebi izvan oveka (ak po nekim kao kosmiki zakoni)
do psiholokih entiteta koji kao sadraji l judske duhovnosti
predstavljaju takoe univerzalne, od ovekova iskustva nezavisne
sutine.
I jedno i drugo stanovite predstavljali su pogodan izvor
nastajanja teorija o venosti moralnih kategorija, o njihovoj prirodnoj
postojanosti, pa prema tome i o determinisanosti ovekovog poloaja u
drutvu i odnosa kakvi vladaju u datim drutvenim uslovima. Ni
deterministi ka ni indeterministika stanovita o prirodi moralnosti
nisu mogla izdrati snagu kritik e ni udovoljiti objanjenju pojava koje
namee praksa drutvenog na ina ivota i me uljudskih odnosa.
Etika istrauje delatnost ljudi i njihovu tenju da postignu sre u i

da budu zadovoljnii. Meutim u tom delovanju ne postoji opte vae

a odreena norma, u emu bi se sastojala srea, ali ipak razum svojim
shvatanjem omoguuje volji
5

Perovi Milenko, Uvod u etiku,

str. 107

SEMINARSKI RAD
3

da ovek uvek postupa tako da moe raditi dobre i koris ne stvari.

Razumu i volji koja je u vezi s razumom i s njim zajedno deluje
odgovaraju i odreena merila i ljudi su odgovorni za svoje postupke.
U moralno etikim vrlinama (na primer umerenost) uvek se
pokazuje za nas kao najbolje srednja mera to jest neto izme u onog
to je premalo i onog to je previe. Tako na primer dareljivost kao
vrlina zauzima sredinu izmeu sebinosti i preteranog razbacivanja.

SEMINARSKI RAD

LITERAURA
1. Aristotel, Nikomahova etika, Izdavaka
Stojanovi a,
Sremski Karlovci - Novi Sad, 2003.

knjiarnica

2. Branko Bonjak, Gr ka filozofija, Prosveta 1978., Opta

enciklopedija
3.

ivkovi G., Mudrost helena, Filozofija, Beograd 1973.

Zorana

SEMINARSKI RAD

Sadraj
UVOD ................................ ................................ ...........................1
ANALIZA ARISTOTELOVOG DELA
NIKOMAHOVA ETIKA ................................ ............................2
Aristotelova Nikomahova etika ................................ ............2
Osnovne ideje u delu Nikomahova etika ..............................4
Prikaz etike u Aristotelovom delu Nikomahova etika ......... 8
ZAKLJUAK ................................ ................................ ............. 12
LITERAURA ................................ ................................ .............. 14