Anthony Capella

Hrana ljubavi
The Food of Love

Sluajui prie svoje prijateljice Carlotte (budui da je Talijanka, ona

valjda zna o emu govori), Laura, amerika studentica povijesti umjetnosti koja provodi studijsku godinu u Rimu zakljuila je da se u Italiji
najvie isplati izlaziti s kuharima. Onaj tko je dobar u kuhinji, dobar je
u krevetu, kau Talijani. A kad si u Rimu... pa, ponaaj se kao i Rimljani!
Laura jednostavno nee vjerovati svojoj srei kad joj Tommaso Massi, neodoljivi rimski zavodnik da na znanje da je kuhar u jednom od
najboljih rimskih restorana. Hm... zapravo je Tommaso samo konobar, i
to najnieg ranga, ali ve e se on nekako izvui iz te male lai. Zna i
kako. Njegov najbolji prijatelj, Bruno, zaista j est kuhar u tom istom
restoranu. I to fenomenalan. Zar je problem ako Bruno neto skuha, a
on prisvoji zasluge i osvoji nagradu? Ne u Rimu. No, nije ba sve tako
jednostavno. Naime, Bruno je u etnjama pitoresknim Trastevereom ve
odavno uoio prekrasnu djevojku, pa kad sazna da je upravo ona djevojka za koju sprema najerotinija rimska jela, stvari se poinju komplicirati. Kuharskim rjenikom reeno, ini se da je Tommaso ipak zagrizao vie nego to moe progutati.
Lagana i senzualna poput Bruninih okoladnih deserata, ova neobuzdana romantina komedija zabune, moderna je verzija besmrtnog
Cvrana de Bergeraca koja e mirisima i okusima ispuniti sva vaa osjetila.

"Talijanski obrok je ivahni niz osjeta u kojemu se hrskavo izmjenjuje s mekanim i podatnim, estoko s blagim, proizvoljno s temeljnim, sloeno s jednostavnim..."
MARCELLA HAZAN, Osnove klasine talijanske kuhinje
U zabaenoj uliici pokraj Viale Glorioso, u rimskome Trasteve-reu,
postoji kafi poznat meu posjetiteljima jednostavno kao Kod Gennara.
Naizgled, nije to ba osobit kafi, jer veliinom i oblikom nalikuje na
garaicu za jedan auto, ali proe li tuda neki turist, zapazit e da ispred
ipak ima mjesta za dva stolia i zbirku nejednakih plastinih stolica koje love jutarnje sunce, a proe li ljubitelj kave, zapazit e da na umrljanome cinanom anku u unutranjosti ima mjesta za golemu, sjajnu
Gaggiju 6000, Harley-Davidson meu espresso aparatima. Iza umrljanog cinanog anka takoer ima mjesta, jedva, i to za Gennara, kojeg
njegovi prijatelji veinom smatraju najboljim baristom u cijelome Rimu
i jednim skroz-na-skroz pravim kompiem.
I zato su, jednog ugodnog proljetnog jutra, dvadesetosmogodinji
Tommaso Massi i njegovi prijatelji Vincent i Sisto stajali uz ank, ispijali ristretto, raspravljali o ljubavi, ekali da iz pekarnice stignu cornetti
i uglavnom kratili vrijeme s Gennarom sve dok ne zajau svoje Vespe i
ne zapute se u razne restorane diljem grada u kojima su bili zaposleni.
Ristretto se priprema od iste koliine mljevene kave kao i obini espresso, ali s upola manje vode, a kako Gennarov espresso uope nije bio
obian, nego isti adrenalin u tekuem obliku, i s obzirom na to da su
trojica mladia i tako bila vrlo temperamentna, njihov razgovor je bio
buran. U vie navrata Gennaro ih je morao upozoriti da ne raspravljaju
svi uglas ili, kako se puki kae u Rimu,parlare 'nu strunzo 'a vota;
neka govore svoja sranja jedan po jedan.
Gennarovi ristretti bili su tako silno jaki jer je Gaggijina dva svrdla
naotrio kao britve, a prah koji bi tako izmljeo stisnuo bi do tvrdoe
cementa, a onda bi polako poveavao tlak u golemom stroju sve dok
kazaljka ne bi stigla do blizu pet kilograma po kvadratnom centimetru i
tek bi onda ispustio otar mlaz vode preko vrsto stijenjene kave. Iz
W

cjevice bi izalo neto to bi se teko uope moglo nazvati tekuinom,

neki crvenkasto smei mulj, tako gust da kapa poput meda s noa kad
ga nanosimo preko maslaca, a crema bi mu bila boje kestena, uz uljno
slatkastu aromu zbog koje vam ne bi trebao eer, ve samo gutljaj
acqua minerale i zalogaj eerom popraenog cornetta, koji nikako da
stignu iz pekarnice. Gennaro je taj stroj volio kao to vojnik voli svoju
puku, a vie bi vremena utroio na njegovo rasklapanje i ienje nego
na pripremanje kave. Cilj mu je bio poveati tlak do sedam kilograma
po kvadratnom centimetru, mnogo vie nego to kazaljka mjeraa moe
pokazati, i pripraviti tako gust ristretto da se razmazuje poput marmelade. Tommaso je u sebi bio uvjeren da ak i sam pokuaj takvoga pothvata nosi sa sobom rizik eksplozije koja e ih sve pobiti, ali je potivao
uvjerenja i ambiciju svog prijatelja, pa nije nita govorio. Uostalom,
svima je jasno da je bez rizika nemogue biti veliki barista.
Tog jutra, razgovaralo se o ljubavi, ali i o nogometu. Vincenta, koji
se nedavno zaruio, korio je Sisto, kojem se pomisao da se ogranii na
jednu jedinu enu inila suludom.
"Moda danas misli da si naao najbolju enu na svijetu, ali sutra..."
kvrcnuo je Sisto prstima pod bradom, "tko zna?"
"Gledaj," Vincent je strpljivo objanjavao, ili bar onoliko strpljivo
koliko je bio u stanju, "kako dugo ti navija za Lazio?"
"Cijelog ivota, idiote jedan."
"Ali Roma..." Vincent je zastao. Htio je rei "Roma je bolja momad", ali ne bi imalo smisla prijateljsku raspravu o enama pretvoriti u
bitku na ivot i smrt. "Roma stoji bolje", diplomatski je rekao.
"Ove sezone. Do sada. Pa to onda?"
"A ti ipak nisi poeo navijati za Romu."
"E un altro paio di maniche, cazzo?1 To je posve druga stvar, seronjo
jedan. Ne moe samo tako promijeniti klub za koji navija."
"Ba tako. A zato ne? Jer si se odluio i sad si odan svom izboru."
Sisto je zautio na trenutak, a za to vrijeme se Vincent trijumfalno
okrenuo prema Gennaru i naruio jo jedan ristretto. A onda je Sisto
prepredeno rekao: "Ali nije isto biti Laziale i biti vjeran jednoj jedinoj
1

Doslovno: "To je drugi par rukava."

W

eni. Ovo je kao da ima desetke ena, jer se momad svake godine sastavlja od drugih igraa. Prema tome, sere, kao i obino."
Tommaso, koji do tada nije sudjelovao u raspravi, tiho je promrmljao: "Pravi razlog zato su se Vincent i Lucia zaruili je to to mu je rekla
da nee vie spavati s njim ako to ne uine."
Njegovi prijatelji pokazali su zanimljivo razliite reakcije na tu
opasku. Vincent koji je to, uostalom, Tommasu rekao u strogom povjerenju, prvo je izgledao ljutit, pa posramljen, a zatim kad je shvatio da
Sistovo lice bez ikakve sumnje odraava zavist zadovoljan samim sobom.
"Istina je", slegnuo je ramenima. "Lucia eli biti djevica kad se vjenamo, ba kao i njezina majka. Zato smo morali prestati spavati skupa
dok se ne zaruimo."
Vincentova izjava, oito nelogina, nije izmamila nikakve komentare
njegovih prijatelja. U zemlji u kojoj ih je od vrstog, gorljivog katolianstva dijelio samo jedan narataj, svi su znali da kod djevojaka postoji isto onoliko stupnjeva djevianstva koliko i kod maslinovog ulja
koje se, naravno, dijeli na ekstra djeviansko (prvo hladno preanje),
ekstra djeviansko (drugo preanje), superfino djeviansko, ekstrafino
djeviansko i tako dalje, u jo desetak i vie stupnjeva djevianstva i
gotovo djevianstva, sve dok se ne dosegne razina promiskuiteta tako
nezamisliva da ga se jednostavno odreuje kao "isto" i stoga pogodno
jedino za izvoz i potpaljivanje vatre.
"Ali sad se bar troimo", dodao je. "Spavam s najljepom djevojkom
u Rimu, koja me oboava, vjenat emo se i imati svoj stan. to moe
biti bolje od toga?"
"I Tommaso se troi", istaknuo je Sisto. "A on se ne mora vjenati."
"Tommaso spava s turisticama."
Tommaso je skromno slegnuo ramenima. "Hej, to ja mogu ako mi
se nabacuju lijepe strankinje?"
To prijateljsko avrljanje prekinuo je dolazak cornetta, pladnja punog siunih poeerenih croissanta, a to je pak bila prilika za jo jedan
caffe prije posla. Dok je Gennaro itao slavinama pripremajui svoju
ljubljenu Gaggiju, Sisto je laktom otro munuo Tommasa pod rebra i
znakovito kimnuo prema prozoru.

Ulicom se pribliavala djevojka. Naoale za sunce zataknula je na

vrh glave, u boemski vrtlog plave kose, koja ju je, u kombinaciji s trapericama do polovice lista, naprtnjaom sa samo jednom naramenicom i
jednostavnom majicom, istoga trena izdvajala kao strankinju, ak i prije
nego to ugledate turistiki vodi s nazivom etrdeset vanih freski visoke renesanse, koji je otvoren drala u ruci.
"Turistkinja?" rekao je Sisto, pun nade. Tommaso je odmahnuo glavom. "Studentica." "A otkud ti to zna, maestro?" "Naprtnjaa joj je puna knjiga."
"Psst! Biondina! Bona!" zazvao je Sisto. "Hej! Plavuo! Krasotice!"
Tommaso ga je lagano pljesnuo. "Ne tako, idiote. Samo se ponaaj
prijateljski."
Sistu je bilo teko povjerovati da neku djevojku koja je imala sree
biti plavua i privlana ne bi impresioniralo to to joj netko ukazuje na
tu injenicu, ali dopustio si je da ga vodi iskusniji prijatelj, pa je zatvorio usta.
"Dolazi ovamo", primijetio je Vincent.
Djevojka je prela ulicu i zastala pokraj kafia, naizgled potpuno nesvjesna zadivljenog zurenja trojice mladia. Zatim je izvukla stolicu,
stavila naprtnjau na stol i sjela, uzdignuvi svoje vitke noge na susjednu stolicu.
"Sasvim sigurno strankinja", tuno je rekao Vincent. Jer svaki Talijan zna da je ispijanje kave u sjedeem poloaju loe za probavu i da e
za to biti kanjen zaraunavanjem trostruke cijene od one na anku.
"Samo ekaj. Naruit e cappucino."
Gennaro, pozorno motrei mjera tlaka na Gaggiji, prezirno je zafrknuo nosom. Pravi barista ni u snu ne bi posluio cappuccino nakon deset ujutro, ba kao to pravi kuhar ne bi nudio itne pahuljice za ruak.
"Buongiorno", doviknula je djevojka kroz otvorena vrata. Ima ugodan glas, pomislio je Tommaso. Osmjehnuo joj se ohrabrujue. Pokraj
njega, Vincent i Sisto inili su isto to i on. Samo se Gennaro, iza cinanog anka, i dalje sumnjiavo mrtio.
"'Giorno", smrknuto je promrsio.
"Latte macchiato, per javore, lungo e ben caldo."
Nastala je stanka dok je barista razmiljao o tome. Iako je mlada ena naruila na talijanskome, svojom je narudbom otkrila svoje porijekW

lo u istoj mjeri kao i svojim naglaskom. Latte macchiato mlijeko sa

samo utrcajem kave, ali poslueno a lungo ili velikoj alici, i ben caldo, vrue, tako da se moe ispijati polako, umjesto da ga slije niz grlo u
nekoliko brzih gutljaja, kako bi trebalo. Nije bilo dvojbe da je Amerikanka. Meutim, nita u njenoj narudbi zapravo nije vrijealo osjeaj
za ispravnost nije zatraila espresso s vrhnjem, ili kavu bez kofeina,
ili sirup od ljenjaka, ili obrano mlijeko- pa je slegnuo ramenima i posegnuo za identinim punjenjima Gaggije, dok su se trojica mladia
trudila biti to privlanija.
Djevojka nije obraala panju na njih. Izvukla je plan grada i usporedila ga, uz pomalo zbunjeni izraz lica, sa stranicom u svom vodiu. U
njenoj naprtnjai zazvonio je telefonino: izvukla je i njega i poela razgovor koji oni unutra nisu mogli uti. Kad je Gennaro napokon prosudio da je njegov macchiato dostojan serviranja, nastao je kratki okraj
oko toga tko e ga odnijeti djevojci za stol, a Tommaso je s lakoom
izvojevao pobjedu. Uzeo je i jedan od Gennarovih malenih cornetta,
stavio ga na tanjuri i iznio ga pred djevojku uz osmijeh te promumljao:
"Kua asti." Ali djevojka je bila zaokupljena svojim pozivom, a osmijeh kojim je zahvalila bio je odve brz. Ipak je imao vremena zapaziti
njezine oi sive oi, jasne i bezbrine, boje brancinove krljuti.
Zapravo, Laura Patterson bila je duboko zabrinuta ili bar onoliko zabrinuta koliko to moe biti dvadesetdvogodinja Amerikanka u Rimu
tijekom ugodnog proljetnog jutra i ba zato joj je bilo drago ustanoviti
da joj poziv upuuje Carlotta, njezina prijateljica Talijanka. Carlotta je
radila za asopis Stozzi u Milanu. Laura je dola u Italiju i zbog nje, jer
su bile bliske u vrijeme studija u Americi.
"Pronto." U Italiji je obiaj odgovoriti na telefonski poziv tako to
ispalite "Spreman!" i to iz nekih sad ve prilino nejasnih razloga.
"Laura. Ja sam. to radi?"
"Oh bok, Carlotta. Pa eto, ba sam traila gdje je Santa Cecilia. U
njoj se nalaze neke jako dobre Cavallinijeve freske. Ali ini se da Santa
Cecilia ne eli biti pronaena, pa zato sad pijem kavu."
Carlotta je ignorirala tu besmislicu i odmah prela na razlog svog
poziva. "A sino? Kako je proao tvoj spoj?"
"Ah. Pa, bilo je dobro", rekla je Laura glasom koji je jasno odavao
da uope nije bilo dobro. Bila je pomalo na tankome ledu, jer je spomeW

nuti spoj imala s prijateljem prijatelja Carlottina brata. "On, Paolo, bio
je sasvim simpatian i zna puno o arhitekturi..." s druge strane veze,
Carlotta je posprdno otpuhnula, "i odveo me u jedan zaista zanimljiv
restoran blizu Ville Borghese."
"to si odjenula?"
"Hm crveni topi i crne hlae."
"Jaknicu?"
"Bez jaknice. Ovdje je toplo.'
S druge strane se zauo glasan uzdah. Kao i sve Talijanke, Carlotta
je smatrala da su oni koji se ogrijee o modu sami skrivili sve nedae
koje ih zadese kao posljedica toga. "Jesi li obula tenisice?" sumnjiavo
je ispitivala.
"Naravno da nisam obula tenisice. Carlotta, ne shvaa u emu je
stvar. U svakom sluaju, ve sam rekla, jelo je bilo dobro. Ja sam jela
tjesteninu s lignjama i neto zbilja fino s janjetinom."
"I?"
"Nita vie. Samo kavu."
"A poslije toga?" nestrpljivo je rekla Carlotta. "to je bilo poslije toga?"
"Ah. Poslije toga proetali smo oko Giardino di Lago i tada me zaskoio. Doslovce, jer naalost, postoji neznatna razlika izmeu moje i
njegove visine, a zbog toga je zaista morao odskoiti od tla da bi zarinuo jezik tamo gdje je ciljao. A onda, poslije toga, nastojao me odvesti
u krevet u stvari, ne ba tono u krevet, jer jo uvijek ivi s roditeljima, tako da mi pravi krevet nije nudio, ali me u svakom sluaju nastojao odvui u grmlje. A prije nego to bilo to kae, zaista mislim da
nita ne bi bilo bitno drugaije da sam odjenula jaknicu."
Jo jedan uzdah. "Hoe li se opet nai s njim?" "Ne. Iskreno, Carlotta, hvala ti to si me upoznala i sve to skupa, ali mislim da mije dosta
talijanskih mukaraca. Svi su oni tako smijeno uspaljeni i, kako bih
rekla, jednostavno trapavi. Ovo mi je ve etvrti fijasko zaredom. Mislim da u opet neko vrijeme morati izlaziti s Amerikancima."
Carlotta je bila uasnuta. "Cara, doi u Rim i izlaziti s Amerikancima
bilo bi isto kao otii na Piazza di Spagna i jesti hamburgere iz
McDonald'sa."

"U stvari, nas nekoliko uinili smo ba to neki dan", priznala je Laura. "Bilo je to fora na svoj nain."
S druge strane se zaulo ogoreno coktanje. "Zamisli samo kako e
potratiti ovu svoju godinu u Italiji ako bude izlazila samo s mukarcima koje si mogla upoznati i kod kue."
"A zamisli samo kako u je potratiti budem li izlazila samo s frustriranim talijanskim silovateljima koji jo ive sa svojim majkama",
odvratila je Laura.
"Ti jednostavno upoznaje pogrene ljude. Pogledaj mog zadnjeg
deka. Filippo je bio fenomenalan ljubavnik. Obziran, matovit, polagan, strastven... "
"A trenutno, mislim da si mi rekla, radi u nekom restoranu u nekom
skijalitu, ne zna se tono gdje."
"Istina, ali bilo je sjajno dok je trajalo. To ti je tako s kuharima. Oni
znaju koristiti ruke. Stalno neto sijeku i rezuckaju. Zato su spretni."
"Hmm," rekla je Laura pomalo sjetno, "moram priznati, spretnost bi
mi dobro dola, za promjenu."
"Onda, cara, jednostavno mora provjeriti zna li frajer kuhati prije
nego to ode na spoj s njim", odluno je rekla Carlotta. Utiala je glas.
"Rei u ti neto o Filippu. On je sve volio kuati dok je kuhao, ako
shvaa to ti hou rei."
Laura se nasmijala. Imala je izrazito razvratan smijeh, a zvuk se probio do unutranjosti Gennarova kafia, zbog ega su mladii sa zanimanjem uzdigli pogled sa svojih cornetta. "A pretpostavljam da je, kao
pravi kuhar, takoer odlino znao odrediti kad je pravi trenutak za neto?"
"Upravo tako. I nikada se nije urio. Zna kako mi Talijani volimo
jesti bar desetak gangova."
"Ali svi su jako mali", zafrkavala ju je Laura. "Da, ali vjeruj mi, na
kraju vie ne moe usta otvoriti." Iako se i dalje alila, Laura je jednim
dijelom svijesti morala priznati da bi njezina prijateljica mogla biti u
pravu. Netko kreativan, netko tko razumije okus i grau tkiva, netko tko
zna kako pomijeati sastojke da bi postigao senzualni uitak... kad bi
bar upoznala nekog takvog dok je u Italiji.

"No, evo vidi", govorila joj je Carlotta. "To ne bi trebalo biti teko.
Rim je pun restorana. Razumno je pretpostaviti da onda ima i puno kuhara."
"Moda", rekla je Laura.
"Sluaj, ispriat u ti to je jo Filippo radio..."
Prije kraja tog poziva, Laura je napola u ali, napola ozbiljno obeala
svojoj prijateljici da e od sada definitivno izlaziti samo s mukarcima
koji znaju razlikovati umak bernaise od bechamela.
Tommaso je odluio zapodjenuti razgovor s mladom Amerikankom.
Tko bi mogao odoljeti smijehu poput njezina? Kao to kae Vincent,
postizao je odline rezultate s turisticama, koje bi se topile kad bi ugledale njegovu zgodnu glavu izraenih crta lica uokvirenog gustim kovrama. Nije da se Rimljanke takoer nisu topile, ali Rimljanke su nakon
toga bile sklone poeljeti da upozna njihove roditelje. Strankinje su u
svemu bile manje komplicirane.
ekao je pravi trenutak. Amerikanka je i dalje telefonirala, polako
pijuckajui svoj macchiato nije udo to je traila vrui sve dok
Tommaso s uzdahom nije ustanovio da mora ii. Ve je kasnio u svoj
restoran. Tresnuo je nekoliko kovanica na ank i mahnuo pozdrav Gennaru. Njegov motorino bio je parkiran vani, pokraj djevojina stola, pa
je otezao jo jedan trenutak dok ga je uei otkljuavao, sladei se jo
posljednjim pogledom na vitke, preplanule potkoljenice boje meda ispruene preko susjedne stolice.
"Dakle, nema vie Talijana. Osim ako znaju kuhati", govorila je. "Od
sada ne idem na spoj ako frajer nije u Vodiu dobre hrane."
Tommaso je naulio ui.
Posegnula je prstom u svoju alicu da bi pokupila preostale pjenuave kapljice mlijeka, izvukla ih i oblizala s prsta. "Boe, ova kava je fantastina. ekaj malo. Da?"
Tommaso, koji se nije mogao obuzdati, lagano ju je potapao po ramenu.
"Oprostite to prekidam va razgovor", poeo je na svom najboljem
engleskom. "Samo sam vam htio rei da mi je vaa ljepota slomila srce."
Zahvalila mu je osmijehom, premda pomalo na oprezu. Ipak, nastojala je zvuati ljubazno dok je odgovarala: "Vatte afa' 'u giro, a fessa 'e
W

mammata", posluila se rijeima koje je nauila od prvog Talijana s kojim je izala na spoj, a koji joj je savjetovao da ih koristi kad god joj
netko uputi kompliment. Tommasovo lice se izduilo. "OK, OK", rekao
je, povlaei se i zabacujui nogu preko svog mopeda.
Laura je gledala za njim, a onda je opet obratila panju Carlotti.
"Tko je to bio?" zanimalo je njezinu prijateljicu.
"Ma, neki frajer."
"Laura," oprezno je rekla njezina prijateljica, "to misli da si mu upravo rekla?"
I tako je Laura otkrila da je rimskim mladiima na savrenom idiomatskom talijanskome zapravo govorila neka se vuku natrag u otvore
svojih majki iz kojih su potekli.
"Oh", rekla je Laura. "O, joj. teta. A bio je ba zgodan. Ali nema
veze, zar ne? Jer, od sada se uvam za nekoga tko zna kuhati."

"Kad su nam opa i zdravorazumska naela planiranja jelovnika postala jasna, pred nama se prua izbor bezbrojnih ugodnih i izvedivih
kombinacija..."
MARCELLA HAZAN, Osnove klasine talijanske kuhinje

Prolo je tjedan dana prije nego to je Tommaso ponovno vidio djevojku. Otiao je u Gigliemi, sjajnu trgovinu hranom blizu Piazze Venezia, da bi preuzeo robu za restoran. Prije toga je primio telefonski poziv,
kojim je obavijeten da je jedan lovac, jedan od njih vie desetaka iz
okruga Castelli Romani koji su dobavljali specijalitete za Gigliemi, ba
toga jutra Fiatom dovezao sa sela hrpu mekanih mladih lepre; mladih
zeeva, prvih te sezone. Tommaso je dobio upute da bude brz, pa je otiao ravno do stranjeg dijela trgovine, stavio na rame kutiju koju mu je
dao Adriano i jedva je zastao kako bi se raspitao o Adrianovoj obitelji,
braku njegova ujaka, tvrtki Adrianova bratia u drugom koljenu i novoj
djevojci Adrianova brata, i pourio van kad je krajikom oka spazio pokret koji mu je privukao panju. Bila je to djevojka. Istezala se prema
najgornjoj polici za paketom tjestenine i tako otkrila pojas i napeti trbuh. Tommaso je uspio ugledati siunu zavojnicu pupka, zakuastu i
savrenu kao vor balona. Kao veliki aficionado enske ljepote, ispod
glasa je promumljao: "Fosse 'a Madonna!" Brzo je opet spustio kutiju.
"Momento", doviknuo joj je; priekajte. Posegnuo je, dohvatio paket i
pruio joj ga uz osmijeh. "Prego." Onda mu je sinulo da ju je negdje ve
vidio.
Nasmijeila se. "Grazie, faccia di culo." Hvala, dupeglave.
Naravno sad se sjea. Djevojka Kod Gennara. Takoer se sjeao da
je rekla kako e spavati no, izlaziti, ali svi su znali da je to
s Amerikankama ista stvar samo s nekim tko zna kuhati, pa ako
kupuje tjesteninu za sebe, dobri su izgledi da jo uvijek nije nala nekog
takvog. to je zaista bilo ba udno, jer je Rim bio prepun kuhara, dok
su plavokose Amerikanke bile donekle rjea pojava. Bila je to njegova
prilika i on ju je iskoristio. "Spaghetti", rekao je, bacivi pogled na pa-

ket u njezinoj ruci. "Ba lijepo." ak i njemu samome to je zazvualo

pomalo bez-veze.
"Pa, nadam se."
"A to ete pripremiti uz to? Koji umak?" "Pa mislila sam, moda
bolognese."
Njegov ok nije bio odglumljen. "Ali ne moete", usprotivio se.
"Zato ne?"
"Prvo, zato to niste u Bologni", razumno joj je ukazao. "A drugo,
zato to su to to drite u ruci spaghetti"
"Da. Spaghetti Bolognese." Vidjela je izraz njegova lica. "To nije
dobra ideja, zar ne?"
"To je jednostavno nemogue", objasnio je. "Ragu Bolognese je
umak koji ide uz tagliatelle ili gnocche, ili moda tortelline." Pokazao je
na stakleni izlobeni ormari Gigliemija. "Ovo su tortellini" Pucnuo je
prstima prodavau, a on mu je dodao jedan mekani komadi tijesta na
malo finog papira. Pridrao ga je ispred Laure da bi joj pokazao. "Oblikovan je prema obliku enske kako se to kae?"
Sa strepnjom se nagnula nad tortellini. "Nisam sigurna."
Pokazao je na svoj trbuh. "Pupavke?"
"Pupka. Naravno", rekla je s olakanjem.
Sjetio se onog brzog pogleda na njen struk i siuan zavoj pupka. On
zapravo uope nije bio ba slian predmetu koji je drao u ruci, a koji je
najvie nalikovao na veliki masni grumen sira ricotte ili moda na ensku ficu. "U svakom sluaju," zakljuio je temu, "u Rimu smo, a rimski
umaci su bolji. U stvari, strogo uzevi, u Laziju smo, ali to je ista stvar.
Mi jedemo pagete all'amatricia na, s umakom od guanciale, a to je
svinjski..." preao je prstom po njezinu obrazu, brzo, tako laganim pokretom da ga je jedva bila svjesna, "ovaj dio svinjina lica. Preprimo ga
na maslinovom ulju s malo ilija, nekoliko rajica i, naravno, naribanog
pecorino romano, tvrdog sira. Ili, ako neete pagete, mogu ii i bucatoni, ili calscioni, ili fettuccini, ili pappardelle, ili tagliolini, ili rigatoni,
ili linguine, ili garganelli, ili tonnarelli, ili fusilli, ili conchiglie, ili vermicelli, ili maccheroni, ali," upozoravajui je uzdignuo prst, "svaka ta
vrsta tjestenine zahtijeva drugu vrstu umaka. Na primjer, umak na ulju
ide uz suhu tjesteninu, ali umak na bazi maslaca bolje godi uz svjeu.
Na primjer fusilli." Podigao je paket da joj pokae. "Kau da je tu tjesW

teninu osmislio sam Leonardo da Vinci. Zbog spiralnog oblika umak se

prima na najvei mogui dio povrine, vidite? Ali to funkcionira samo
sa gustim, tekim umacima koji prianjaju u udubljenja. Conchiglie su, s
druge strane, poput koljke, tako da savreno mogu u sebi uhvatiti lagani, rijetki umak."
"Jeste li vi kuhar?" upitala je, a njene oi su pokazivale da joj svie
spoznaja.
"Ja sam jedan od glavnih kuhara, da, u jednom od najboljih restorana
u Rimu", rekao je Tommaso s ponosom.
Oklijevala je. "Mogu li vas upitati to biste vi pripremili na mojem
mjestu? Ne kuham ba esto, ali doao mije otac na nekoliko dana, a ja
sam glupavo rekla da u mu neto skuhati. Voljela bih mu prirediti neto tipino za Rim."
"Da sam na vaem mjestu..." Tommaso se duboko zamislio. A onda
mu je pogled pao na kutiju s mladim zeevima. "Skuhao bih pasta con
sugo di lepre; pappardelle s umakom od divljeg zeca", trijumfalno je
rekao. "Zeevi su najbolji kad su mladi i mekani."
"Je li to lako pripremiti?"
"To je uasno jednostavno. Nakratko prokuhate zeca s crvenim i bijelim lukom, onda dodate malo crnog vina, malo klinia, malo cimeta i
to je to."
"A mogu li meso kupiti ovdje?" upitala je, sumnjiavo se osvrui.
"Ne", rekao je. "Oni delikatese poput divljega zeca prodaju samo
onima koje dobro poznaju. Ali za vas... " Priao je svojoj kutiji, izvadio
jednog zeca i ponosno joj ga pokazao na svojoj nadlanici. "Ovo je dar.
Tako da nikad vie ne skuhate umak bolognese" inilo se da je malo
ustuknula. "Zar ih ne prodaju oderane?" "Ah, nije ih teko oderati", radosno je odgovorio. "Dvije minute posla." Zatraio je papirnatu vreicu
od prodavaa.
"A jesu li mu izvaene iznutrice?" upitala je sumnjiavo. "Naravno
da nisu", rekao je, uz pomalo uvrijeen prizvuk. "Gigliemi ne bi prodao
zeca kojem su uklonjeni najbolji dijelovi." Ubacio ga je u vreicu i zavrtio je da se zatvori. "Evo", rekao je, utiskujui je u njezinu aku. "I
evo." Kieno je zamahnuo i izvadio olovku, a zatim je njome zapisao
broj svog mobitela na vreicu. "Ako vam zatreba pomo s receptom,
bilo kakva pomo, samo me nazovite. Zovem se Tommaso Massi i bit
W

e mi ast biti vam na usluzi." Podigao je kutiju sa zeevima na rame

prije nego to se stigla podrobnije raspitati o receptu.
"Zaista to mislite? Stvarno vas mogu nazvati ako budem imala problema?"
Zamalo se naglas nasmijao. Postigao je da Amerikanka pita smije li
ona nazvati njega! "Pa naravno. Moete me nazvati u bilo koje doba."
"Pa, hvala vam. Hou. Budem li trebala pomo, mislim."
"Ciao, onda." "Ciao. Za sada."
Ciao za sada! Svidjelo mu se to, dobro je zvualo. A nain kako ga je
gledala nema sumnje, ostavio je dojam.
Doista je ostavio dojam.
Drag je, mislila je Laura. Kao neki lik s Michelangelova crtea, s tim
velikim, neobinim crtama lica i rukama kojima cijelo vrijeme mae po
zraku. I, ah, bez sumnje je oku ugodan. Ali nije mi se nabacivao, a to je
ba pravo osvjeenje. Osvjeenje, ali me pomalo ivcira. Jer, ako mi se
ne nabacuje, kako u ga odbiti? Ili, ako ipak tako ispadne, kako u pristati? to se, naravno, nee dogoditi. Sigurno ne. Jer na nekog takvog ne
moe samo tako nabasati, zar ne? Ne na nekog s kim namjerava hodati.
Pazi ti to. Glavni kuhar. Ba uvrnuto. Carlotta i ja smo se alile da
trebam izlaziti s kuharom, i evo kuhara. I to dobrog, kae on. I prelijepog, kaem ja.
Prst sudbine?
Tek mnogo kasnije, kad se to njeno sanjarenje napokon iscrpilo,
shvatila je da hoda du Via Aracceli s osmijehom na licu i u ruci s papirnatom vreicom s malenim mrtvim zecom unutra.
Tommaso je privezao kutiju sa zeevima za stranji dio svoga Piaggija i odjurio kroz promet. Kasnio je. Rekli su mu neka se pouri, a evo,
on je opet tratio vrijeme s djevojkama. Pitao se hoe li netko primijetiti
da manjka jedan zec.
Iao je kroz Via Aurelia pokraj Vatikana i njegov motori je breketao uzbrdo prema Montespaccatu, a vjeto je vijugao kroz beskrajne
prometne guve i zastoje. Napokon je stigao u gornji dio grada koji je
bio hladniji i mirniji, gdje su zgrade bile vee i gdje su se ak i automobili mimoilazili u neprirodnoj tiini, uz jedva poneku uvredu ili malo
gestikuliranja kojima bi vozai inae ublaili svoju interakciju.
W

Parkirao je Piaggio iza velike bijele zgrade, vodei rauna da bude

tono poravnan sa svim drugim mopedima, a zatim je na ramenu unio
kutiju sa zeevima kroz dvostruka vrata u golemu prostoriju punu pare i
vreline. Na vanjskoj strani bijele zgrade nije bilo nikakvog znaka koji bi
na to ukazivao, ali to je bila kuhinja restorana Templi, jednoga od najglasovitijih gurmanskih restorana na svijetu.
Tommaso je kutiju sa zeevima odnio do efa kuhinje, Karla, koji je
bez rijei uzeo jednu mrtvu ivotinju i stao je pregledavati, njukajui
joj usta i anus da provjeri osjea li se raspadanje, a onda je kimanjem
glave pokazao da je zadovoljan. Tek tada je rekao: "Kasni."
"Promet. Prevrnuo se kamion na Ponte Garibaldi."
"I nedostaje jedan zec. Naruio sam tuce."
"Tako je. Jedan nije bio sasvim mrtav. Iznenada je iskoio van i otrao svojoj mami. Kroz promet. A zna to je tek neobino? To se dogodilo ba kad smo prolazili pokraj Vatikana. A kau da je Sveti Otac sad
tamo. Moda je to bilo udo. Da, udo, to je to." Upravo se zagrijao za
tu temu, ali Karl mu je, uz lagani uzdah, rekao: "Idi i pomozi oprati ae, Tommaso." Kimnuo je prema sudoperu, gdje se peraica posua,
Amelie, borila s brdom aa.
Tommaso je uzeo par rukavica za poliranje. Sve stakleno posue u
Templiju bilo je izraeno od olovnog kristala, a na njemu nikada nije
bilo ni mrvice ili trunice praine, a kamoli mrljice prljavtine ili ostatka sredstva za pranje. Svaki pojedini komad bio je runo uglancan.
U Rimu postoje tri vrste restorana. Postoje lokalne trattorije i osterije, a u veini se posluuje iskljuivo cucina Romana, rimska kuhinja.
To je tradicija vrsto utemeljena na sastojcima dostupnima na mjesnim
trnicama i u klaonicama, a ne baca se ni jedan dio ivotinje. Od uiju
do repa, za svaki dio postoji ispravan i toan recept, koji se prenosi s
koljena na koljeno. Zatim postoji cucina creativa, kuhinja koja preuzima
tu tradiciju i eksperimentira njome. Mnogi obini Rimljani i dalje gaje
duboke sumnje prema takvim pokusima, a da i ne govorimo o viim
cijenama koje uz njih idu, i vrsto vjeruju da piu se spenne, peggio se
mangia to vie potroi, to loije jede.
A tree je cucina gourmet taj nespretan spoj francuskog i talijanskog jezika pokazuje da se radi o pojmu koji se ne uklapa ba najbolje u
ovu pokrajinu. Obian Rimljanin strastveno voli jesti, ali bez obzira na
W

to koliko bio bogat, vjerojatno e proivjeti cijeli ivot a da nijedanput

ne kroi u neki od aice restorana s Michelinovim zvjezdicama rasprenima oko Vjenoga grada. Meutim, prisutnost velikih amerikih i
europskih korporacija, od kojih mnoge u blizini imaju svoja lokalna zastupnitva, a da i ne spominjemo neprestani dotok bogatih gastroturista, koji na moderan nain repriziraju Veliku turneju, doveli su do
toga da je nastala mala, ali stalna potranja za meunarodnim kulinarskim stilom kakav se moe pronai svugdje u svijetu.
Na samome vrhu meu takvim restoranima nalazi se Templi, restoran s tri zvjezdice, iji je vlasnik Alain Dufrais, veliki vicarski kuhar i
meunarodno priznati majstor nouvelle cuisine.
Poliranje aa je dosadan posao, osobito kad ste zaljubljeni. Tommaso je taj jednolian posao ublaio tako to je zvidukom dozvao svog
prijatelja Brunu, koji je blizu njega pripremao zaba-ione.
"Ueh, Bruno. Psst. Zaljubio sam se."
"To je dobro", rekao je Bruno. Sav se usredotoio na svoj zahaglione, koji je pripremao u tradicionalnoj bakrenoj posudi zaobljena
dna, izravno nad plamenom. "Ali nije nita novo. I juer si bio zaljubljen."
"Ovo je jedna nova. Amerikanka. Plavokosa i jako slatka."
Bruno je neto progunao.
"Ueh, Bruno. Kako se priprema sugo di leprel "
To pitanje, budui da se odnosilo na hranu a ne na ene, ponukalo je
Brunu da naas podigne pogled. Nije bio zgodan kao njegov prijatelj
Tommaso bio je nabijene grae, zdepast i pomalo nespretan. Njegove
oi, koje su inae srameljivo izbjegavale izravan kontakt s drugima,
smirile bi se samo kad bi predoio neto to se odnosilo na kuhanje, kao
na primjer sada. "Pa, prepri zeca s malo pancette", poeo je.
"Pancetta!" Tommaso se udario po elu. "Znao sam da sam neto zaboravio."
"Onda makne zeca i pancettu i stavi malo crvenog luka i enjaka
da omekaju, vrlo paljivo. Doda bocu crnog Sangiovesea, malo cimeta, klinia, rumarina i puno majine duice..."
"Majina duica! Kvragu!"

"... a onda vrati zeca i pirja ga najmanje dva sata, sve dok se ne pone raspadati u umaku, koji bude tako gust da se poput ljepila prima za
tjesteninu."
"Dva sata!" Tommaso se nije mogao sjetiti je li rekao djevojci da ga
kuha tako dugo.
"I, naravno, neposredno prije nego to poslui, ukloni sve kosti."
"Sranje!"
"Zato pita?"
"Prokletstvo!"
"Reci mi to se dogodilo", njeno je rekao Bruno. licom je grabio
zabaglione i punio njime male vatrostalne posudice, koje je potom stavljao u hladnjak. Postat e dio sloene kombinacije toplog i hladnog, a
sadravat e svjei gelato od breskve, koji se upravo poeo lagano
odmrzavati; zatim zabaglione pripravljenog s vinom Barolo, lagano ohlaenog; potom topla pjena od zabaglionea, ovoga puta gueg, nainjenog od umanjaka gujih jaja i aromatine Marale i na kraju hruskavi, preni listii metvice i svjee isprena zrna espresso kave, posloeni u oblik latica i tuka cvijeta.
Kad je Tommaso zavrio svoje objanjenje, Bruno je rekao glasom
bez ikakvih emocija: "I tako si joj dao zeca."
"Da. Jednog od najboljih iz Gigliemija."
"To ti je bila romantina gesta."
"Jel da?"
"Drugi mukarci daruju cvijee. Ali ti, Tommaso, daruje mrtve ivotinje. Mrtve ivotinjske bebe. Jednoj Amerikanki."
Tommasovo lice se smrailo dok je razmiljao.
"Ipak," nastavio je Bruno, "bar nije vegetarijanka. Mnoge od njih jesu."
"Misli da sam pogrijeio sa zecom?"
Bruno je slegnuo ramenima.
"Ali vidi, pitala je kako se vade iznutrice", rekao je Tommaso, prisjeajui se. "Pomislio sam da je to udno. Mislim, veina ena zna kako
se isti divlja, zar ne?"
"Amerikanke moda ne znaju."
Tommaso je udario pesnicom o svoj dlan. "Zar ih majke niemu ne
ue? to, zaboga, ue u koli?"
W

"Kako dobro popuiti frajeru, izgleda", suho je odgovorio Bruno.

"Otkud ja znam."
"Sranje! Sranje! Sranje! Zeje zaista bio pogreka. Trebao sam joj
dati tortelline. ak i idiot bi znao skuhati tortelline. ak i ja znam skuhati tortelline. Da sam bar iao po neto drugo, ovo se nikada ne bi dogodilo."
"Si nonnema teneva o cazzo, 'a chiammavamo nunno2", mirno se
sloio Bruno. "Previe je tih 'da bar'. Zato je ne nazove i ne da joj
pravi recept?"
"Nemam njezin broj. Dao sam joj svoj i rekao sam joj neka me nazove ako bude imala problema."
"Pa, ako te nazove, bar e znati da nije u mrtvanici jer joj je zeja
kost zapela u grlu."
Iza dvokrilnih vrata na guranje koja vode u restoran zauo se tihi
"pingping". Netko je upravo kucnuo, lagano, noem po ai.
"Treba ii", njeno je rekao Bruno. "Sranje!"
Tommaso je odjurio po svoju odoru. Crne hlae, bijela koulja, crna
kravata, crni sako. Franciscus, ef sale, nije volio nikoga ekati.
Kad je Tommaso rekao Lauri da je glavni kuhar, nije ba govorio istinu, ili ita blizu istine. Tommaso nije bio kuhar, niti sous chef, pa ak
ni commis chef. Tommaso je bio konobar, i to konobar vrlo niskoga
ranga tako niskoga da mu je ak i Amelie, peraica posua, smjela
nareivati.
U restoranu se upravo spremao obred koji se na isti nain odvijao prvoga dana svakog mjeseca. Bilo je vrijeme da se popuni Templijeva
libro prenotazioni, knjiga rezervacija.
Dok je posluiteljsko osoblje stajalo u polukrugu, na okrugli stol su
ispranjene tri ili etiri goleme vree s potom. Pisma su se otvarala jedno po jedno i dodavala Franciscusu, koji bi pomno prouio sadraj,
kratko kimnuo ili odmahnuo glavom, i dodao ga jednom od dvojice konobara koji su stajali s njegove lijeve strane. Jedan od njih stavljao je
odbijene u vreu za smee, a drugi bi paljivo zapisivao imena odobrenih u knjigu rezervacija, koom ukorien svezak teak poput crkvenog
misala. Tommaso je imao zadatak iznositi pune vree i zamijeniti ih
2

Doslovno: "Da je moja baka imala pimpek, zvali bismo je djed."

W

praznima, kako bi se obred, poput svega to se dogaalo u Templiju,

odravao glatko i bez zastoja, dostojanstveno poput neke sveanosti na
dravnoj razini.
Naravno, nije dovoljno nazvati Templi i jednostavno zatraiti rezervaciju. ak i kad biste uspjeli otkriti telefonski broj, koji nije u imeniku,
konobar koji odgovara na pozive vrlo uljudno bi vam objasnio kako se,
zbog velikog interesa, primaju samo rezervacije u pisanom obliku, prvoga dana u mjesecu, za tri mjeseca unaprijed. Unato tome, zamolbi je
vie nego mjesta i stoga, ako elite biti uvrteni medu sretnike koji ih
dobiju, valja vrlo briljivo sroiti svoje pismo.
Pria se, na primjer, da je korisno nekako natuknuti da ste tip osobe
koja bi znala istinski cijeniti legendarno kuhanje Alaina Dufraisa; ili
uvrstiti kratak popis te opisati druge restorane u kojima ste jeli ali treba dati do znanja da ni jedan od njih ne moe biti tako dobar kao to je
Templi ili spomenuti koliko cijenite filozofiju koju monsieur Dufrais
iznosi u nekoj od svojih brojnih knjiga. Meutim, svakako morate odoljeti iskuenju da se raspiete nadugako i nairoko, jer to bi moglo
ukazivati na to da ste klepetalo a ako Alain Dufrais neto ne podnosi,
to je klepetanje. Razgovaranje nije zabranjeno u Templiju, ali pretjerano
konverziranje se ne potie, jer se pretpostavlja da ste doli kako biste se
usredotoili na okuse u svojim ustima, a ne zato da ih pokvarite nepotrebnom blagoglagoljivou. Mobiteli, cigarete i djeca jesu zabranjeni
ova posljednja ne ba izrijekom, ali dobrano prije svog dolaska primit
ete diskretnu obavijest u kojoj se jasno navodi da monsieur Dufrais
kuha samo za potpuno razvijena, osjetljiva nepca.
Takoer je vano da se ne ponizite pogrenim izborom papira i sredstva za pisanje. Upotreba kemijske olovke, na primjer, a ne nalivpera,
navodi na pomisao da svoju zamolbu ne shvaate ozbiljno. Strojno izrezan papir mogao bi proi monsieur Dufrais nema nita protiv jednostavnosti ali valja izabrati papir koji je istodobno skup i jednostavan.
Meutim, kad smo ve kod novca, nemojte ni sluajno podlei iskuenju da uz pismo priloite novanicu od sto eura. Mnogi ljudi ne odole,
ali kad bi vidjeli ledeni prezir na licu efa sale dok novanice lepraju iz
omotnica, krv bi im se sledila u ilama. Novanice se dodaju posebnom
konobaru, koji ih prilae meu napojnice, ali takvo pismo bez oklijevanja uvijek ide ravno u vreu za smee. Alain Dufrais je glasovit po
W

svom nehaju prema novcu i taj stav proima cijeli restoran, te zbog toga
u jelovnicima nema cijena, a veera za dvoje olakat e vam dep za
iznos izmeu petsto i tisuu eura.
Kad su rezervacije napokon bile razvrstane, bilo je ve skoro podne,
pa se osoblje za primanje gostiju razmjestilo na svoja mjesta u blagovaonici kako bi doekalo prve posjetitelje i jo jednom provjerilo stakleno
posue, srebrni pribor i raspored sjedenja. Alain je uvijek ponosno isticao da broj posluitelja u Templiju u svakom trenutku premauje broj
gostiju bar u omjeru dva naprama jedan. Kad posegnete za bocom, otkrijete da je, kao nekom arolijom, ve dolebdjela do vae ae; ako
vam ispadne vilica, bit e uhvaena prije nego to dodirne tlo i jednako
brzo zamijenjena istom.
Tono u dvanaest i petnaest pojavio bi se Alain Dufrais radi svog
dnevnog obilaska restorana. Nikada ne biste pogodili da je prije toga
vie od est sati proveo u kuhinji: bijelo je na njemu bilo besprijekorno
bijelo, bez ijedne mrljice hrane. Visok, mrav ovjek krt na rijeima,
obiao bi krug oko praznih stolova poput visokog asnika na smotri
svojih jedinica. Povremeno bi podigao au i uzdigao je prema svjetlu
ili odmaknuo vilicu nekoliko milimetara ulijevo. Nita ne bi pritom rekao, ali Franciscus bi se istoga trena bacio na sporni predmet i pruio ga
konobaru da ga zamijeni. Potom bi se Alain vratio u svoje svetite u
sreditu restorana, u kuhinju. Dvostruka visea vrata bi se zaklopila;
jutarnja buka i graja bi se utiale. Nije bilo nikakvih priprema u zadnji
as, i to iz vrlo jednostavnog razloga: sve je bilo pripremljeno i spremno. Poput vojnika koji znaju da su zauzeli savren obrambeni poloaj,
osoblje Templija u tiini bi ekalo da se prvi gost ukae na njihovim
vratima.
U trinaest i trideset kuhinja je brujala poput dobro odravanog motora i uz velike ispuhe vatre i pare isputala iz svoje nutrine zakuaste kolae haute cuisine. Kuhari su radili kao da ih vrag goni i gracioznim prstima as prebirali po sastojcima, as rezali, as gulili, as mijeali. Iako
su radili pod velikim pritiskom, i unato uurbanosti, nije bilo dernjave
i psovanja, i uz izuzetak efa kuhinje, koji bi izviknuo narudbu kad bi
je primio od konobara, rijetko kad bi progovorili. Alain je stremio savrenstvu u svemu, uvijek i iznova, te nije doputao ni natruhu kaotinosti
W

ili razdraljivosti, kako ne bi pomutili koncentraciju desetak vrhunskih

majstora koji su davali sve od sebe da ostvare njegovu viziju. Samo jedanput, kad je jedan commis ispustio tavu iz ruke, velikan je zastao,
okrenuo se svom efu kuhinje i neto mu promrmljao u uho. Nitko nije
uo to mu je rekao, ali svi su znali da e commis nestati prije zavretka
smjene. Raditi u Templiju bila je povlastica. Osoblje je dolazilo i iz najudaljenijih krajeva svijeta, iz Australije, Francuske i Amerike, samo da
bi imalo prilike uiti od velikog majstora. Takvu ast nije imalo smisla
rasipati na nespretnjakovie.
Alain Dufrais upravljao je kuhinjom na tradicionalan nain, organiziravi je kao odred sastavljen od pet jasno razgranienih razina. Na vrhu
je bio on sam, chefde cuisine, te njegov zamjenik, glavni ef Karl. Karl
je nadzirao uslugu, to znai da je dovikivao pojedinane narudbe sljedeim razinama hijerarhije a to su sous chefs i chefs de partie. Sous
chefs su radili na svim jelima, to jest, slagali ih na tanjure, prelijevali
umacima, nadjevima i provjeravali je li sve u redu, a svaki chefde partie
odgovarao je za odreeni dio kuhinje. Saucier je bio zaduen za meso,
entre metier za povre, garde manger za hladna jela, apatissier za deserte. Pod njihovom je upravom pak bio niz specijaliziranih pomonika ili
demi chefs. I, na samome kraju, najnii od najniih, bili su commis, koji
su morali raditi to god bi im netko naloio, a svatko im je mogao narediti to da rade. Ta hijerarhija bila je vrsta i nepromjenljiva poput srednjovjekovnoga ureenja, a u okviru nje svatko je tono znao gdje mu
je mjesto, kao i to da hoe li ga zadrati ovisi iskljuivo o blagonaklonosti njemu izravno nadreene osobe.
Bruno je nedavno unaprijeen i postao jzpatissier. Njegov dio kuhinje nalazio se u udaljenome kutu kako bi fine eerne niti i slatkii od
sirovih jaja bili zatieni od vreline i vreve ali dva ili tri puta u smjeni,
Alain Dufrais bi navratio provjeriti je li i ondje sve tono onako kako
treba. Ponekad bi umoio prst u neku Bruninu tavu i kuao to je u njoj
bilo je poznato da nikada ne pokazuje bol, ak ni kad tekuina u tavi
kljua a u nekoliko navrata posljednjeg tjedna, taj postupak bi popratio kratkim kimanjem glave, odobravajui. Ta javna priznanja primijetili su i drugi chefs de partie, a svaki od njih sve bi dao da je to kimanje
bilo namijenjeno njemu.

Sam Bruno nije imao vremena razmatrati ide li mu dobro ili ne ide.
U petnaest sati, kad bi drugi kuhari pomalo poeli usporavati, on bi jo
uvijek radio punom parom, razmahujui na sve strane karamelizirati,
istui vrhnje za lag, neto presavinuti, stvoriti prozranu ekstravaganciju od eera, vrhnja i leda, i ushititi nepce njome, iako e nekim udom
izgubiti svu teinu im se spusti u eludac. Imao je mo potpune koncentracije, pa je prolo neko vrijeme dok je shvatio da se dogaa neto
neobino.
Tijekom cijele smjene iz blagovaonice je dopirala vea buka nego
to je bilo uobiajeno. Povremeno, kad bi se konobari progurali kroz
visea vrata, s njima bi uao i val kretavoga smijeha ili bunog razgovora, a Bruno je to primijetio samo zato to je postupno poelo utjecati
na raspoloenje kuhara a kuhinjski je odred bio vrlo osjetljiv na te
promjene, ba kao to, poznato je, svi primati s lakoom uoavaju emocije mujaka-predvodnika.
Isprva je Alain Dufrais uzdigao glavu, zbunjen, i pozorno osluhnuo,
a onda se vratio svome poslu, bez komentara. Nekoliko minuta kasnije,
meutim, zaulo se neujednaeno klicanje. Alain naizgled nije reagirao,
ali malo kasnije primijeeno je kako fini sloenac od svinjskih papaka i
tartufa na kojem je radio baca u smee i poinje ispoetka. Chef de cuisine, unato svojim gotovo nedostino visokim kriterijima, gotovo nikada nije morao poinjati iznova.
Sada je ve gotovo cjelokupni odred jednim okom motrio svog kuhara predvodnika, a drugim donekle svoj posao. Stale su se dogaati pogreke, krive procjene vremena i sastojaka. Karl je odbacio nekoliko jela
koja su mu poslali na provjeru i jo jae je pritisnuo oznojene kuhare
koji su se borili s gomilanjem zakanjelih umaka i priloga! Golemi je
stroj poeo zastajkivati, a Alain Dufrais, napregnutih ivaca, to je itekako osjeao.
U kuhinju je uao jedan konobar, a s njim jo jedno klicanje iz blagovaonice. Dufrais je prekinuo svoj posao i priao konobaru. "to je
to?" tiho je upitao.
Konobar nije morao pitati na to misli. "Stol dva. Roendanska zabava."
"Koliko osoba?" "Dvanaest."

Alain je krenuo prema svojoj radnoj plohi. A onda, s ulaskom drugog konobara, opet se zaula rika raskalaenog razgovora i Alain se
predomislio.
Poravnao je svoju kapu i odmarirao u restoran.
U blagovaonici, slavljenici su se utiali ali ne zato to su znali da
im se blii oluja, nego zato to je jedan od njih upravo lupnuo noem po
stolu. Kad se graja utiala, ubrusom je otro usnice i ustao, osmjehujui
se od uha do uha. Taj manevar pozdravljen je glasnim pljeskom. Umberto, Federicin otac, koja je upravo proslavljala svoj dvadeset prvi roendan, spremao se odrati govor.
"Prijatelji moji", poeo je.
vicarski kuhar ukoeno mu je priao, u svoj svojoj visini, uveanoj
besprijekorno bijelom kuharskom kapom, visokom poput kape britanskog gardista. Umberto, ni najmanje zbunjen, okrenuo se da ga pozdravi. "Dobar dan", veselo je uzviknuo. "Ovo je fantastino, stvarno fantastino. Zar ne, ljudi?"
Alain je jednim jedinim pogledom odmjerio cijeli stol. Ugledao je
nedovreno jelo pred Umbertom, naredane epove koji su svjedoili da
se popilo previe boca dobroga crnog vina. Prostorijom je vladao muk
dok su svi iekivali to e uiniti.
"Vi odlazite", kratko je rekao. "Sada. Svi. Van." Okrenuo se na peti i
vratio u kuhinju.
Netko se nasmijao, uvjeren da se radi o ali, ali smijeh mu je zapeo u
grlu kad je shvatio da je kuhar to mislio ozbiljno. eta konobara, koje je
mobilizirao Franciscus, ustremila se pristojno, ali bez sumnje odluno,
prema nepristojnome stolu. Umberto je zinuo da se pobuni, ali ki ga je
potegnula za rukav, lica rumena od neugodnosti.
Polako, u tiini, skupina je ustala i krenula, svatko od njih ispraen
jednim konobarom, poput zatvorenika s uzniarem. Tommaso se naao
uz slavljenicu, koja je sada grcala u suzama.
"Ba mi je ao", promrmljao joj je. "Kuhar je jako napet." Pogladio
ju je po nadlaktici. "A pomalo je i preserator", dodao je iskreno.
Iznenaenje od kojeg su u poetku otupjeli sad je popustilo pa su se
slavljenici poeli ljutiti. Upirali su prste u prsa konobara i mahali im
pesnicama pod nosom. Tek kad je za pojaanje stigao elitni odred vratara, nesueni gosti napokon su se ukrcali u svoje automobile i otili.
W

Taj je zastoj doveo do toga da se pripremanje veere izravno nastavljalo na pripremu ruka. Cijelog poslijepodneva kuhari su bez prekida
rezali i sjeckali i mijeali i posipali zainima, u oajnikom nastojanju
da kuhinju i raspoloenje svog glavnog kuhara dovedu u uobiajenu
ravnoteu. Kad je kucnulo dvadeset sati, smirenost je opet vladala
Templijem. Prvi veernji gosti kuali su svoje amusequeles i pijuckali
mur royale dok su prelistavali jelovnik u ozraju studioznog zanosa i
muili se izborom izmeu roti od prepelica punjenih divljim peurkama, vijenca od krumpira aujus s tartufima ili janjeih kotleta enpersillade uz cassoulet od mahuna i maslinovo ulje pomijeano s majinom duicom.
I zbog svega toga, nikome zaista nije trebao zvuk mobitela, koji se
odnekud oglasio pjesmom koja je 1970-ih bila himna grupe Deep Purple, Smoke on the Water.
Tommaso je istog trena shvatio da je to njegov mobitel. ak ni u Italiji nema toliko oboavatelja Deep Purplea da bi melodija Smoke on the
Water mogla oglaavati poziv na dva mobitela u istome restoranu.
Povrh toga, sad se sjetio da je toliko bio zaokupljen razmiljanjem o
Amerikanki da je zaista zaboravio iskljuiti svoj telefonino nakon dolaska u Templi, a time je prekrio pravila ponaanja koja vae za svo
osoblje. Krenje ovoga pravila znailo je trenutani otkaz.
Melodija je dopirala iz ormara za ogrtae osoblja. Tommaso je morao biti brz. Uronio je u ormar, izvukao telefon iz svoje jakne i pritisnuo
"Odgovori". "Trenutak", proaptao je. Istovremeno, opipavao je depove tuih kaputa, sve dok nije pronaao jo jedan telefonino, za razliku
od njegova, iskljuen. Svoj je tutnuo u dep i izronio iz ormara trijumfalno uzdignuvi drugi telefon. "Taj je", rekao je Franciscusu. Kad je
mditre d' primio telefon, poloio ga na tlo i mirno zgnjeio petom,
Tommaso je mugnuo u vrt.
"Si ?" rekao je im se uvjerio da nema nikoga.
"Halo", oklijevao je djevojaki glas s druge strane. Tommasu je poskoilo srce. Bila je to Amerikanka. "Ovdje Laura Patterson danas smo
se upoznali? U prodavaonici delikatesa."
"Naravno. Kako si, Laura?"
"Pa, ja sam dobro, ali nisam ba sigurna da je i umak. Ne znam jesam li dobro shvatila sve to ste mi rekli."
W

Zapravo, u tom trenutku Laura je zurila u hrpu vrelih utih pappardella, povrh kojih se koio itav, gotovo potpuno sirov, mali
zec. Nekako ga je uspjela odrati i izvaditi mu iznutrice, a to nije bilo
ba lako ni njoj ni zecu, premda se mora priznati daje zec ipak loije
proao u tom okraju.
"ini se da me danas zeevi ne sluaju", nervozno se naalila.
"to?"
"Hm nije vano. Glupava ala. Mogu li nekako popraviti umak?"
"Jeste li se sjetili pancetteT strogo je upitao Tommaso.
"Pancettal Oh. Ne, bojim se da nisam."
"A kako dugo ste kuhali zeca?"
"Mmm dvadesetak minuta."
Tommaso se poeao po glavi. Jedna stvar je nekome prepriati recept, ali spasiti upropaten recept bilo je izvan dosega njegovih kulinarskih vjetina. urno se zaputio prema kuhinji. Bruno e znati to treba.
Ve je htio dodati telefon svom prijatelju, a onda se odjednom sjetio
da Lauru moe zavesti samo ako bude i dalje mislila daje on sam kuhar.
Uhvatio je Brunu za rukav i potegnuo ga u najskriveniji zakutak patissierova kuta, a zatim mu prstom pokazao na telefon koji je ramenom pridravao uz uho.
"Dakle, imate zeca, kojeg ste kuhali dvadeset minuta, i pappardelle,
koje ste kuhali koliko?" rekao je u telefon.
"Petnaest", odgovorila je Laura. Kroz kuhinjska vrata vidjela je svog
oca i Cassie, njegovu odurrio"mladahnu osobnu pomonicu i istovremeno djevojku, kako pogledavaju na sat.
"Petnaest", ponovio je Tommaso, uz znakovit pogled Bruni.
Bruno se lecnuo od uasa. "Svjea tjestenina", promrmljao je.
"Morat ete skuhati nove pappardelle"', rekao je Tommaso Lauri.
"Ali jo ne", urno je ubacio Bruno. "Prvo se moramo pozabaviti zecom."
"Ali prvo se moramo pozabaviti zecom."
"Ima li tavu za peenje?" zanimalo je Brunu.
"Imate li tavu za peenje?" upitao je Tommaso.
Laura je, s druge strane, odgovorila: "Da."

"Da", prenio je Tommaso svom prijatelju. Laura je pomalo zbunjeno

pogledala u svoj telefon. Ili se javljala jeka ili je Tommaso ponavljao
sve to bi rekla.
Bruno je kimnuo. "Dobro. Pogledajmo sad to ima u hladnjaku. Neemo moi spremiti pravi sugo di lepre, bar ne ako namjerava jesti prije
ponoi, ali mogli bismo nainiti neto donekle slino." Uzeo je limun i
sav svoj polet unio je u usitnjavanje korice i u upute Tommasu, a tako,
posredno, i upute Lauri, u zajednikom naporu da priprave jednostavan
mesni umak. Uvijek je mogao raditi dvije stvari istovremeno ako se radilo o hrani. Samo kad bi trebalo uiniti neto to nije imalo veze s kuhanjem, Brunina desnica vie nije znala to radi ljevica.
Pono je ve prola kad su dvojica mladia izala iz Templija. Popili
su jo jedno pie prije spavanja u malome baru, a onda su pjeice krenuli du toplih, tihih ulica prema svom zajednikom staniu u Trastevereu.
Tommaso je nakon Laurina poziva spremio njezin broj. Nazvao ju je
dok su etali prema domu.
"Hej, Laura, Tommaso ovdje. Kako je ispalo?"
"Oh, bok, Tommaso. Bilo je fenomenalno. Ne mogu ti dovoljno zahvaliti."
"Gdje si? ujem nekakvo odjekivanje." "Oh, u kadi sam, namaem
se. Ba sam se spremala u krevet." "U kadi je", apnuo je Tommaso
Bruni. "To je dobar znak." "Ta kombinacija sa zecom i rajicama bila je
pravo nadahnue", rekla je Laura. ulo se pljuskanje vode. "Iako, ne
vjerujem da je moj umak bio onako dobar kakav bi ti pripremio", nastavila je. "Mislim, da bar nisam zabrljala na poetku..."
Tommaso se radosno osmjehnuo Bruni. "Zna to, ba bih ti rado neto skuhao, Laura. Onako kako treba, naime." "Zbilja?"
"to radi sutra naveer?"
Laura je zastala. Nije htjela pokazati previe oduevljenja, ali taj zec
je zaista bio jako ukusan. "Nita posebno", odgovorila je.
Tommaso je zavrio razgovor i uskliknuo tako glasno daje uska uliica odjeknula. "Hoe da joj neto skuham!"
"Fantastino", suho je odvratio Bruno. "ivo me zanima to e joj
posluiti."

"Ah. Pa, mislio sam, ti bi mi mogao neto savjetovati, dobri moj prijatelju."
"Hai voluto la bicicletta.. ."3 slegnuo je ramenima Bruno.
"Joj, ma daj. Zna da bih ja to uinio za tebe."
"Teko da bi ti to mogao uiniti za mene," ukazao mu je Bruno na
oitu injenicu, "s obzirom na to da nema pojma o kuhanju."
"Pa zna ve to mislim."
Neko su vrijeme hodali u tiini. Bruno je oprezno upitao: "Tek toliko
da ne bi bilo nejasnoa, to tono trai od mene?"
"Samo to da smisli neto. Neto tako fenomenalno, tako predivno i
seksi da se Lauri, prekrasnoj Lauri, zavrti u glavi od ljubavi i da padne
u moj krevet."
Bruno je promozgao o tome. "Ali to tono eli?" napokon je rekao.
"Jer, zna, napaliti nekoga i navesti nekoga da se u tebe zaljubi dvije su
vrlo razliite stvari."
"Kako to misli, filozofe moj?"
"Ako nekoga eli rasplakati," polako je odgovorio Bruno, "da joj
da nakoe luk. Ali ako eli da se rastui, skuha joj jelo koje joj je
mama kuhala kad je bila mala. Vidi u emu je razlika?"
Tommaso je slegnuo ramenima.
"A napaliti nekoga," nastavio je Bruno, "pa, to je tee nego rasplakati, ali nije nemogue. Plodovi mora, naravno, imaju afrodizijaka svojstva. I mekuci, isto tako kao lanarche ajo e ojo, puevi u ulju s enjakom. Moda i carcifioni mlade artioke kad ih skuha s metvicom,
pa ih rastvori prstima i umae u topli, otopljeni maslac. I vino, naravno. A onda, za kraj, slatka eksplozija, neto lagano ali umjetniko, tako
da bude pun energije i sretan... ali, to je tek jedna strana prie. Kad bi
elio da se netko zaljubi u tebe, skuhao bi neto potpuno drugaije, neto savreno jednostavno, ali dojmljivo. Neto to pokazuje da poznaje
u duu tu osobu." "Kao na primjer?"
"Pa, u tome i jest problem. To je za svakoga neto drugo. Morao bi
stvarno poznavati osobu o kojoj se radi: njezinu prolost, porijeklo, je li
prosta ili profinjena, suha ili uljevita. Morao bi je kuati, tako da vidi je
li joj meso slatko ili pikantno, slano ili bez okusa. Ukratko, morao bi je
3

Dio izreke "Hai voluto la bicicletta? E pedala!", koja doslovno prevedena

znai: "Htio si bicikl, sad okrei pedale."

voljeti, a ak je ni onda moda ne bi istinski poznavao, bar ne dovoljno

da bi joj znao skuhati jelo kojim e osvojiti njezino srce."
"Parla come t'ha fatto mammeta"4, nasmijao se Tommaso. "Ne mogu
ja toliko mozgati. Sve to traim od tvog kuhanja jest da mi je skuha za
krevet. Nita vie od toga."
"Moje kuhanje? A ja sam mislio da samo trebam neto smisliti."
"Ah." Tommaso je izgledao pomalo posramljen. "Gledaj, radi se o
tome zamisli samo kako bi bilo grozno da ja upropastim tvoj izbor
jela. Bio bi nesretan, a onda bih i ja bio nesretan, a onda ne bih mogao
usreiti Lauru, a bilo bi grozno da ti to lei na savjesti, zar ne? Osim
toga," lukavo je dodao, "kako esto ti se prua prilika da svoja jela iskua na pravoj, ivoj Amerikanki? Vlastita jela, naime?"
"Istina", smrknuto je odvratio Bruno. "Tamo u Templiju sam samo
radnik na traci. Vrlo kvalitetan radnik na pozlaenoj traci, ali svejedno
je to serijska proizvodnja. Svaki dan pripremam Alainove kolae, Alainove dolci, Alainovu glasovitu creme caramel s jezgrom od biskvita i
peene mahune vanilije pa ak i kad bih znao spremiti neto bolje, on
to ne eli. A to se tie tipino rimskih zamisli..." Stao je oponaati kuharov vicarski akcent: "'Ovdje ne trebamo te seljake recepte, hvala
vam lijepo.' Stalno Michelin, Michelin, Michelin. Jetrica na ulju, bijeli
tartufi, umak sa ampanjcem. emu? Kad je jednostavni rimski coda
alla vaccinara5 sto puta ukusniji od svega toga? I"
"Znai, uinit e mi to?" brzo je ubacio Tommaso, jer je taj govor
od svog prijatelja uo ve bezbroj puta. "Skuhat e neto fantastino,
ali tako da se ja mogu pretvarati pred Laurom da sam to ja sam spremio?"
Bruno se nasmijao i lagano pesnicom munuo svog prijatelja u rame.
"Naravno. Nabavit u ti tvoju biciclettu. Samo, pazi da sam okree pedale, OK?"
Laura je nazvala Carlottu sljedeeg jutra i ispriala joj novosti.
"Nala sam kuhara. I, cara, strano je zgodan. Kao Michelangelo.
Ve sam od njega dobila jedan recept za tjesteninu i davao mi je upute
4

Govori kako te nauila majka", to jest, ne govori gluposti.

5

Pirjani volovski rep. Vaccinara je stara rimska fije za mesare, a

pria se da je to bilo njihovo omiljeno jelo.
W

cijelo vrijeme dok sam kuhala. A veeras idem do njega, jer e skuhati
neto za mene..."
"Lentamente, Laura. Uspori malo. Ide u njegov stan? Na prvom sudaru? "
"Pa, da. A gdje bi inae kuhao?"
"Namjerava spavati s njim?"
"Naravno da ne. Samo jednom smo se vidjeli."
"Ako ode u njegov stan, mislit e da te moe odvesti u krevet", bezizraajno je rekla Carlotta.
"Nisam stekla dojam daje takav."
"Siamo in Italia, Laura. U Italiji smo. Vjeruj mi, sigurno misli da e
spavati s njim."
Laura je uzdahnula. "Ti si ta koja mi uvijek govori da trebam ii za
srcem."
"Sigurno. Pod uvjetom da ti je jasno kamo te vodi. Uini neto meni
za ljubav ponesi nekoliko goldona6, hoe? To je jo neto u emu
Talijani nisu ba uvijek pouzdani."
"Pa, imala sam puno prilika uvjebati obranu od nepoeljnog udvaranja", rekla je Laura pomalo uvrijeeno. "Osim toga, ve sam ti rekla,
on je drag. A ima i stan, tako bar nisam u opasnosti da e me gurnuti u
grmlje."
"Aha. Znai, kani spavati s njim."
"Moda", priznala je Laura. "Nisam jo odluila. Ali, luda avantura
mi ne gine."
"Onda definitivno mora ponijeti kondome. I zapamti to god radila, nemoj obuti tenisice."
Bruno je imao slobodno prijepodne, tako da je vei dio jutra proveo
na Mercato di San Cosimato, glavnoj trnici u Trastevereu, u nabavi
sastojaka za Tommasovo veliko zavodniko jelo. Jo uvijek nije smislio
jelovnik i nije imao nikakav plan. Jednostavno je vrludao naokolo, da
vidi ega ima, sluajui viku kojom su se vlasnici tandova nadmetali za
kupce, i iekujui da mu sine neka proljetna delikatesa. Carciofini su
trenutno dobri, osobito oni ro-magnolo, vrsta artioke svojstvene tom
kraju, i tako slatke i mekane da se moe jesti sirova. Puntarelle, lokalna
6

Kondoma.
W

gorka endivija, bila bi boanstvena salata. U trgovini Vini e Olio pronaao je rijetko vino Torre Ercolana, merlot pomijean s lokalnim groem Cesanese, koje je ve vie od tisuu godina nerazdvojni dio okusa
rimske kuhinje: to groe i lokalno kulinarsko umijee pristaju zajedno
poput starog branog para. Bilo je puno mlade janjetine, a uspio je pronai i fini abbacchio janjee dojene, zaklano jo prije nego to je kualo travu.
Slijedom ponude poeo je slagati jelovnik, u mislima razvijajui osnovnu temu. Rimsko jelo, da; ali i vie od toga. Proljetna gozba, u kojoj
svaki zalogaj slavi ponovno raanje i obnavljanje, u kojoj se iznova prizivaju, njeno i obzirno, stari okusi, ba kao to to biva svakoga proljea otkad je svijeta i vijeka. Kupio je bocu ulja porijeklom s jednog malenog imanja za koje je znao; ulje je bilo svjee preano, a imalo je zelen, mladenaki okus, kao zdjela upravo ubranih maslina. Oklijevao je
pred tandom punim debelih bijelih paroga iz Bassano del Grappa, s
obala ustre rijeke Brente. Bile su besramno skupe, ali je vrijedilo platiti za takvu kvalitetu, zakljuio je, dok je trgovac umatao tuce blijedih
stapki u vlaan papir i zatim mu sve ceremonijalno uruio, kao da mu
daje buket najfinijega cvijea.
Tema je postajala sve jasnija to je vie o njoj razmiljao. Bit e to
proslava mladosti prekratke mladosti, pobjednike mladosti, mladosti
koju mora uivati i slaviti. To, naravno, nee rei Iommasu. Njegovu
prijatelju bio je pun nos Bruninih objanjenja ti ubije potke kuhanja.
tos je u tome to e to ipak upaliti, na nekoj podsvjesnoj razini.
Pri zavretku obilaska trnice naiao je na starca koji je drijemao u
prastarom stolcu za sunanje. Do nogu mu je stajao izguvan stari ceker. Bruno je unuo i paljivo otvorio ceker. Unutra je ugledao, posloene poput jaja u slamnatome gnijezdu, est komada ricotte. Starac je
otvorio oi.
"Svi su od mojih vlastitih ivotinja", ponosno je rekao. "A napravila
ih je moja vlastita ena."
Bruno je paljivo izvukao jedan sir i udahnuo. Istoga trena osjetio je
kao da se nalazi na malenom panjaku negdje usred Castelli Romani,
brdovitoj okolici Rima. U mirisu sira osjeao se trag zelenog krmiva, od
zimske hranidbe, ali osjeala se i zelena trava i sunce i tek traak majine duice, koja divlja raste na livadama i koju su ovce popasle zajedno s
W

travom. Zapravo mu vie nita nije trebalo, ali ricotta je bila tako savrena i znao je da e joj ve nai svrhu negdje u svom obroku, moda za
desert, posipanu cimetom i s kuglicom slatkoga meda.
Zaputio se preko trga u trgovinu tjesteninom kad je ponovno ugledao
djevojku. Bruno je zastao, sa srcem u grlu. Pojma nije imao tko je ona,
ali ju je posljednjih nekoliko tjedana ve pet-est puta vidio kako lunja
Trastevereom; osobito ovdje, trnicom, a inilo mu se da eznutljivo
zuri u tandove pretrpane desecima razliitih vrsta povra: bio je tu radicehio, cime di rapa, divlje artioke, bruscandoli male zelene klice
hmelja koje bi se u proljee pojavile na trnici i nestale za samo nekoliko tjedana; borragine, barba difrate, ak i lampascione, gomolji zumbula, a naravno, bile su tu i koare pune tenerume, prvih sitnih mladih tikvica, od kojih
je svaku na vrhu krasio ilav cvijet boje sunca. Meutim, nikada nije
vidio da bi neto kupila. Jednom joj je stajao toliko blizu da je primijetio kako u ruci ima vreicu sa staklenkom maslaca od kikirikija Skippy,
iz trgovine hranom koja prodaje uvozne proizvode na drugoj strani trnice. Prema tome je zakljuio da je Amerikanka ili Australka i da joj
ponekad nedostaju okusi iz domovine. Ali, zato to je tako gladno zurila
u gomile njoj nepoznatog povra, eznuo je da joj pripremi neto od
toga, pokae joj to proputa. Jednom se ak odluio prii joj i rei
'Boungiomo', ali im se okrenula prema njemu, a te njezine predivne oi
zacaklile se od zanimanja dok je iekivala to e rei, izgubio je hrabrost i poeo se pretvarati da samo eli dosegnuti neke rajice pokraj nje.
"Scusi", promumljao je, a ona se odmaknula i propustila ga.
Danas je nosila majicu s naramenicama. Stao je i upijao sliku njezinih ramena poprskanih naranasto crvenkastim pjegicama ispod vrtloga
plave kose, kao da ih prekrivaju rasprene pahuljice feferona. Na trenutak, ali jasno poput uvjerljive tlapnje, u mislima je osjetio njezin okus,
dodir glatke slanoe njezine koe boje meda na svojem nepcu. Hou,
obratit u joj se, pomislio je. Dat u joj paroge. Sebi uvijek mogu kupiti druge.
Odluan u toj nakani zaputio se prema djevojci; ali, bilo je samo asak prekasno. Djevojka se okrenula i otila.
Bruno je gledao za njom. Na drugoj strani trnice nalazio se niz trgovinica, jedva veih od dovratka minijaturna eljeznarija, ljekarna,
W

trgovinica koja prodaje iskljuivo maslinovo ulje i pokraj nje trgovina

donjim rubljem, sve stisnute na jedva deset metara ulice. Djevojka je
naas zastala pred izloenim rubljem, a zatim povukla vrata i ula.
Bruno se zaustavio. to to radi, budalo jedna? prekorio je samoga
sebe. Ona ve ima deka. Ljubavnika, zapravo. Zato bi inae kupovala
zavodniko rublje? Kako si, zaboga, uope mogao pomisliti da bi takva
djevojka mogla biti sama? Okrenuo se teka srca i nastavio kupovati.
Laura je voljela etati Trastevereom, po etvrti u kojoj je odsjela.
Knjiice za turiste opisivale su je kao zaputeno mjesto, radniku enklavu u srcu Vjenoga grada, ali ona je voljela pod petama osjetiti vibriranje kaldrmom poploenih uliica, jedva dovoljno irokih da propuste
siune talijanske automobile. Trgovina The Mystic Dread Rock Steady
Reggae stajala je tik uz trgovinu elektrinog alata, a grandiozno imenovan Institut za simpatetiku shiatsu masau bio je stisnut izmeu ljekarne i kioska lutrije. Radionice za popravak namjetaja naslanjale su se na
crkve; stabla narani borila su se sa suncobranima restorana za svaku
zraku sunca, a travnati miris marihuane stapao se s mirisima svjee kave i pizze. Na trgovima i svim slobodnim mjestima, automobili su bili
parkirani u nasuminom kaosu, ostavljajui dojam da je neto smrznulo
prometni zastoj i da su vlasnici jednostavno napustili svoja vozila, a ivahno crvenilo geranija uokvirivalo je svaki prozor i okvire ulaza.
Jednoga dana, nedugo nakon to je stigla u Rim, sluajno je naila na
zanimljivu trgovinicu. Izlog je bio jedva neto vei od ormaria, ali je u
njemu bilo desetak i vie kompleta najljepega rublja koje je Laura ikada vidjela. Tange, tanke poput ogrlica, bile su izloene u krinjicama,
kao da su dragulji. Bilo je mekanih cvjetastih potkoulja obrubljenih
ipkom, toliko finom da bi bila dostojna svake vjenanice; drskih gaica to se nose na samome rubu bokova; crnih haltera za arape; kremastih svilenih bodija. Tog puta nekako se odlijepila od trgovine a da nije
ula, ali sada, dok se pripremala za veernji spoj, opet se zatekla pred
njom. Carlottine rijei su joj odjekivale mislima: Vjeruj mi, on misli da
e spavati s njim.
Uz laganu vrtoglavicu, otvorila je vrata i kroila u trgovinicu.
Unutra nije bilo polica, vjealica ili izloene robe. Zatekla je samo
besprijekorno odjevenu Talijanku tridesetih godina, zadubljenu u II

Messagero, koja je spustila novine kad su se vrata otvorila i izvjebanim okom premjerila Lauru.
"Momento", odluno je rekla ena i nestala u majunoj stranjoj prostorijici. Vratila se s etiri tanke kutije, koje je jednu po jednu otvorila
na pultu. U njihovoj unutranjosti, u slojevima svilenog papira gnijezdili su se komadi rublja jo finiji od onih u izlogu. Nije bilo prikvaenih
cijena, a Laura je ubrzo shvatila zato: kad
je napokon odluila to e, crveni ipkasti bodi s kompliciranim uzicama zbog kojeg se osjeala gotovo razbludno dekadentnom, iznos koji
se pojavio na blagajni bio je vei od njezinih kompletnih ivotnih trokova za tjedan dana.
"Nauit u te kako se sjecka", rekao je Bruno Tommasu. "Kad ona
doe, tako e izgledati kao da ti kuha."
"Naravno", rekao je Tommaso samouvjereno. Bruno je uzeo jednu
jabuku i poloio je na radnu plohu. Zatim je razmotao svoju platnenu
torbu za noeve.
"Ako mi oteti noeve," rekao je, "mrtav si."
"Neu ih otetiti." Tommaso je uzeo najvei, elini Wusthof. "Mili
Boe, ba je teak."
Bruno mu je njeno uzeo noinu iz ruke. "A-a. Taj je prevelik za tebe. Poni s ovim." Dodao mu je manji Global. "To je japanski no. Izraen je od vanadijskog elika." Polio je malo maslinovog ulja preko
kamena za otrenje. "Prije svega, pokazat u ti kako se otri."
Nakon pet minuta otrenja, Tommaso se poeo dosaivati. "Sad je
ve valjda naotren."
"Skoro."
Kad je zakljuio da je u redu, Bruno je izvadio dijamantski elik. "A
sad emo ga fino doraditi."
Tek nakon nekoliko minuta Bruno je svom prijatelju dopustio da se
pozabavi jabukom. "Kraj noa koristi za deblje stvari, a vrak za fino
rezanje", uputio ga je. "Prerezi jabuku pod kutom, ovako. Ne ekaj da
se odvoji prva krika, odmah kreni na sljedeu. I prste k sebi. Ova otrica moe prerezati svinjske papke, a tvoje prstie bi otfikarila kao nita."
Dok je Tommaso vjebao rezanje, Bruno se posvetio penici. Za razliku od mnogih kuhara, Bruni nije bilo ispod asti neto ispei u penici. Volio je on i meso i povre, ali je osjeao jednu drugu, drugaiju
W

vrstu zadovoljstva kad bi iarobirao umjetniki dotjerane, oaravajue

slatkie od eera i brana ili kad bi ispekao pladanj obinih keksa.
Sam dolce, nakon tako puno teke hrane, bit e jednostavan ricotta
sir, s medom i malo cimeta, i aa vin santa slatkoga bijelog vina u
koje se umau tozzeti, domai kolaii od ljenjaka. Bruno je ba stavljao kolaie u penicu kad mu je priao prijatelj.
"Evo," rekao je Tommaso i izvukao neki mali smotuljak iz traperica,
"jo neki zaini za tozzete."
"Zaini ne idu u tozette", poeo je Bruno. A onda je shvatio da smotuljak zapravo sadri nekoliko grama droge.
"Vjeruj mi", namignuo mu je Tommaso. "Bit e jo ukusniji s ovim."
"A-a", odluno je odgovorio Bruno i odgurnuo ruku svog prijatelja.
"Unitit e okus ljenjaka; a osim toga, nee ti trebati nikakvi dodatni
stimulansi nakon ovakvoga jela. Kako e se iskazati pred tom djevojkom ako ona zavri u krevetu, a ti na balkonu?"
Bruno je odluio posluiti paroge s toplom zabaione kremom; ne
onu sloenu verziju kakvu je pripremao u restoranu, nego jednostavnu,
putenu pjenu od umanjaka i bijeloga vina. Ipak, jo nije rekao Tommasu da e morati dovriti zabaglione u posljednjem asu, tik prije serviranja. Lako je nauiti kako se koristi no. Do veeri, njegov prijatelj e
morati svladati i kuhanje na pari.
U stambenom bloku Residencija Magdalena, gdje su bili smjeteni
ameriki studenti, Laura je poela dvojiti o svom bodiju. Bez sumnje je
bio prekrasan, ali bilo je neto fetiistiko, a da ne spominjemo i nepraktino, u povezivanju tih desetak kukica i uzica kojima se privrivao.
"to misli?" upitala je svoju cimericu Judith. "Pretjerano? Prekomplicirano?"
Judith ju je premjerila suenih oiju. "Ovako u ti rei: nadaj se da
ima vjete ruke."
"Dao mi je do znanja da je prilino spretan", rekla je Laura. Pocrvenjela je.
"Ako ti ovo uspije skinuti, onda mora biti. Mislim da te eka sjajna
no."

Tommaso se borio s posudom za kuhanje na pari i mlatilicom. Ve je

bezbroj puta poinjao tui umanjke, a svaki put pjena bi splasnula u
ljepljivu masu.
"Prejako lupa", rekao mu je Bruno. "Gledaj. Pomii i lakat i zapee. Ovako."
Tommaso je ponovno pokuao. Ovaj put bio je previe energian i
smjesa se razletjela s vrka mlatilice.
"Budi strpljiv", rekao je Bruno. "Hajde, jo jedanput."
"Ja sam beznadan sluaj", rekao je Tommaso i umorno spustio mlatilicu. "Ne mogu ja to."
"Mora. Hajde, jo jedanput..."
"Ah, ali ne moram, zar ne? U stvari, ne", odvratio je Tommaso prepredeno. "Na koncu konca, sjedit emo za stolom, pa zato se ne i bih
pravio da u zabaglione istui ovdje, a zapravo to napravi ti?" '
Bruno je razmislio o tom prijedlogu. "A gdje u ja biti?"
"Ovdje, naravno. Laura ne mora znati. A onda, kad sve bude na tanjurima, ti se iskrade van."
"Pa, dobro onda", oklijevao je Bruno. U svakom sluaju, bit e j to
lake nego Tommasa nauiti kako se kuha. '
U osam sati Laura se nala na adresi koju joj je Tommaso dao, pred
otrcanim vratima pokraj trgovine mopedima. Pozvonila je. Tommasovo
lice pojavilo se visoko iznad njezine glave. "Doi gore", viknuo je. "Otvoreno je."
Koraknula je u mrano dvorite i uspentrala se bezbrojnim stepenicama sve do vrha zgrade. I tu su vrata bila otvorena pa je ula. Stani
je bio malen i nimalo otmjen, gnjezdace od etiri prostorijice obavijene
starim filmskim plakatima i slikama rock-zvijezda iz 1970-ih. Ali pogled ju je ostavio bez daha.
Ispod nje su se nizali krovovi s crvenim crepovima, jedan za drugim,
neuredno razbacane kue, stambene zgrade i crkve, sve nabijene jedna
uz drugu, sve do Tibera. S njezine lijeve strane, du vrhova breuljka
Janiculum, mirkala su udaljena svjetla. Ispred
nje, s druge strane rijeke, palae i crkve staroga Rima plutale su poput osvijetljenih otoka u tami okolnih zgrada.
"Ajme", ushieno je rekla.

Prozor je izlazio na kosi krov, preureen u sklepani balkon pri-lino

smrtonosnog izgleda, s dvije ofucane stare fotelje i nekoliko lonanica
sa zainskim biljkama, razbacanih u gutiku televizijskih antena. Tommaso je upravo ustajao iz jedne fotelje da bi je pozdravio, nesnosno
prekrasan. Njegovo je isklesano lice bilo okrunjeno bujicom vrstih
kovra, debelih i uvinutih poput ice na telefonskoj slualici. "Bok",
rekao je. "Kako si, Laura?"
"Sjajno." Jo bolji od pogleda bio je, meutim, miris koji je dopirao
iz kuhinje i koji ju je gotovo oborio s nogu. "Boe moj", dahnula je.
"to je pak to?
"Veera", jednostavno je odgovorio.
"Mirie..." duboko je udahnula "... fantastino."
"Prilino je dobra", rekao je skromno. "Treba jo dvadeset minuta."
"Dvadeset minuta!" Nije bila sigurna da e izdrati tako dugo. I Itjela
ju je kuati sada, odmah.
"Aha. Ne brini se. Bit e ti jo bolja ako se malo strpi. Iekivanje
e biti dio uitka." Preao je jednom rukom niz njezina lea dok ju je
pozdravljao poljupcem u obraz.
Laura je kriomice zadrhturila. Carlotta je imala pravo.
Nakon ae prosecca Laura se potpuno opustila. Tommaso je bio
izvrstan domain, paljiv i zainteresiran to jest, postao je takav kad ga
je nagovorila da iskljui jezivu glazbu koja je svirala u pozadini.
"Ne sviaju ti se Ramonesi?" rekao je, iznenaen. "Ali oni su Amerikanci."
"I Mariah Carev je Amerikanka", odvratila je. Bilo joj je udno to
netko tko ima tako profinjen ukus kad se radi o hrani moe pokazivati
potpuno pomanjkanje glazbenog ukusa.
Nakon to su uljudno oslobodili stan Ramonesa, radosno su avrljali
dok je Tommaso rezao sitno proljetno povre zapinzimonio, umak od
maslinovog ulja, octa, soli i papra. Kuhinja je bila puna profesionalne
kuharske opreme, a Laura nikada prije nije vidjela tako opake noeve
poput nekoliko njih koji su se tu nalazili.
"Kad si to nauio?" upitala je, upiljena u Tommasov no koji je skakutao daskom za rezanje.
W

"Oh, nije to teko. I", dodao je, neto iskrenije, "imao sam jako dobrog uitelja."
Lauri se nakupljala slina u ustima od predivnih mirisa iz penice. "A
to veeras jedemo?"
"Evo." Dodao joj je jelovnik, uz naklon i razmahivanje, poput konobara.
Pogledala je kartu i proitala: Antipasto: verdure in pinzimonio. Primo: spaghetti all'amatriciana. Secondo: abbacchio ali cacciatiora. Contorni: carciofl ali romana, asparagi con zabaione. Dolci: ricotta dolce;
vin santo, biscotti. "Boe dragi. Neemo moi sve to pojesti."
"Quanto basta. To je taman dovoljno. Nema toga puno, tek toliko da
razbudi nepce. A ne kao ameriki odresci, koji ti sjednu na eludac i
zbog kojih..." Odglumio je podrigivanje.
Zaulo se zatvaranje vrata. "Tko je to?" upitala je Laura.
"Samo moj cimer. Ne brini se, on ide van."
"I on je kuhar?"
"Bruno? Ne ba. To jest, on je vjebenik. Pera posua, zapravo.
Dakle, hoemo li jesti?"
Nikada prije Laura nije jela takvu hranu. Ne, ona nikada prije nije jela. inilo joj se kao da ti okusi oduvijek postoje, kao da su uvijek bili u
njezinoj mati, ali sad ih je prvi put estito okusila. Svako novo jelo bilo
je intenzivnije od prethodnoga. pageti su bili omotani gustim umakom
od mesa i vina; bogati, reskoga mirisa i ljepljivi. A janjetina je, pak, bila
ruiasta i slatkasta, tako meka da se topila u ustima. Posluio ju je bez
povra, ali poslije je Tommaso iznio prvi contorno na stol: itavu artioku, obilno prelivenu toplim maslinovim uljem i limunovim sokom,
posipanu nakosanom metvicom. Laura je polizala svaku kap ulja s prstiju, iznenaena prodornou okusa. eludac joj je stalno javljao da je
pun, preoptereen do raspuknua, ali tek joj je govorio da moe jo malo, samo jo zalogaj, sve dok joj se nije zavrtjelo u glavi od preobilja.
Tommaso ju je ostavio i otiao dovriti paroge. Nakon nekoliko minuta, pomalo osamljena, Laura je odluila otii do njega i pomoi mu.
Pokupila je prljave tanjure i ponijela ih u kuhinju. "Tommaso? Ja u
ovo oprati dok ti radi svoje."
Gurnula je vrata, ali se nisu pomaknula. "Oprosti", doviknuo je
Tommaso s druge strane. "Uh, zaglavila su se. Hoe to ponekad."
W

Prodrmala je kvaku. "Hoe da ja gurnem s ove strane?"

"Ne, sredit u ja to za minutu."
U jednom trenutku, Laura se zbunila i uinilo joj se da iznutra uje
amor glasova, ali bio je to samo Tommaso koji je pjevao uz kuhanje.
Vrata su se napokon otvorila i Tommaso je izaao, drei u ruci pladanj s kojeg se irila najnevjerojatnija aroma. "Popravio sam. Zna to,
odnesi ti ovo na stol."
Nekoliko minuta kasnije jeli su paroge. Dah joj je zastajao, toliko su
bile fine. Stapke, uronjene u pjenuavu kremu od razmuenih umanjaka i vina, bile su pri vrhu tako mekane da im je sisanjem mogla odvojiti
vrak, ali kako ih je vakala prema kraju postajale su sve vre, a zavretak je bio hruskav.
"Tommaso", rekla je u zanosu. "Moram ti rei..."
"Znam", rekao je, smijeei joj se, a ona je osjetila kako joj tijelo
obavija lijeno puteno, senzualno isijavanje.
U kuhinji, Bruno je donio tave do sudopera i paljivo, da izbjegne
svaki zvuk, spustio ih u vodu.
"I, to ti radi u Rimu?" uo je Tommasa.
"Napisala sam zajedno natjecanje esej o povijesti umjetnosti", odgovorila je djevojka. "Glavna nagrada je bila godina dana u Rimu. To je
kao neka vrsta stipendije." Zbog neega u njezinu glasu, Bruni su u misli doli dolci, puslice i slatki zabaione i pukanje bresaka dok se kuhaju
u uzavrelom vinu. Nije si mogao pomoi, morao je jo malo prisluhnuti.
"A smije li se i malo zabaviti?"
"Zeza me? Povijest umjetnosti je zabavna sama po sebi." Bruno je
zamislio izraz Tommasova lica i osmjehnuo se. "Ne, ozbiljno", govorila
je djevojka. "Mislim, ti si valjda naviknut na to. Ti moe otii i pogledati Caravaggija svaki dan ako te volja, ali za mene je to prilika kakvu
dobije jednom u ivotu." "Caravaggio?"
"Ne zna za Caravaggija?" Djevojka je zvuala iznenaeno. Tommaso je brzo odgovorio: "Si. Naravno. Svi Rimljani znaju za Caravaggija.
Koji je tebi najdrai?" "Pa, nije lako odluiti se za jednog..." "Naravno."
"... ali, kad bih ba morala, vjerojatno bih izabrala Gataru, nalazi se u
Muse Capitolini."
S rukama u sudoperu, Bruno je kimnuo. Ta slika je i njemu bila najdraa. Tommasova cura ima ukusa.
W

"Kad bih ja bio slikar," izjavio je Tommaso glasom punim potovanja, "samo bih tebe slikao, Laura. Tako bi sve moje slike bile prelijepe."
Bruno se jo ire osmjehnuo. Kad je u pitanju umjetnost zavoenja,
Tommasu nitko nije ravan. Obrisao je ruke i na vrcima prstiju se iskrao
prema izlazu iz stana.
Malo pomalo i od ricotte su ostale samo mrvice na tanjuru. Tommaso je biscotte i vin santo donio do pohabane stare sofe.
"Ve sam previe popila", promrmljala je Laura.
"U Rimu postoji izreka: 'Anni, amori e bicchieri di vino, nun se contano mai'"
"'Godine, ljubavnici i ae vina; njih se ne smije brojiti'", prevela je.
"Ba tako." Umoio je jedan kolai u zlatnu tekuinu i njeno ga
prinio njezinim usnicama. Oklijevala je, a onda je otvorila usta. Okusne
pupoljke joj je zalio sladak okus, okus groica. Zatvorila je oi, u ekstazi. "Boe moj, ovo je predivno."
"Sei bellissima", promrmljao je. "Kao i ti, Laura." Sad je u vino
umoio dva prsta. Opet, samo naas je oklijevala, a onda ih je pustila
neka kliznu u njezina usta. Oblizivala je s njegovih prstiju ljepljivo,
medasto vino, sve dok nije iscrpila zadnju slatku trunicu. Nekoliko kapljica je palo na njezin vrat, a on ih je pohlepno pokupio poljupcima,
dok je ona sisala njegove prste.
Polagano ju je razodijevao, skidajui s nje odjeu kao da otkida listove artioke, uz poljupce kod svakoga sloja. Nadala sam se da e biti
ba ovako, pomislila je. Tko bi to povjerovao? Carlotta, naravno. Carlottaje cijelo vrijeme bila upravu.
Sad je razvezivao crveni bodi, povlaei petljice koje su ga privrivale. Osjetila je da se bodi olabavio i uzvinula je lea, ekajui da
zavri. Vukao je jednu uzicu, smrknuto usredotoen. Onda ju je jako
potegnuo.
"ekaj", promrmljala je. "Tako e je jae zavezati."
"Idem po no", nestrpljivo je rekao.
"Ja u", brzo je odvratila. Dok je razvezivala petlje, Tommaso se
pred njom bacio na koljena, sklopio ruke i stao mrmljati molitvu na talijanskom.
"to to radi?" upitala je.

"Zahvaljujem Bogu na ovoj gozbi", odgovorio je, poput vuka u janjeoj koi.

"Nakon to ste se na miru i polako nasladili prvim jelom, kad ste vinom pozdravili njegov prolazak i kad su vam se oporavili okusni pupoljci, na stol stie drugo jelo. Ako naruujete u restoranu onakvome
u koji zalaze Talijani, a ne turisti drugo jelo se izabire nakon to ste
pojeli prvo. Nije to zato to niste smislili planove, nego ekate kako biste se uvjerili u njihovu ispravnost, kako biste bili sigurni da se prvotne
namjere poklapaju s trenutnim eljama..."
MARCELLA HAZAN, Osnove klasine talijanske kuhinje
Sljedeeg jutra, Vincent, Sisto i ostali rani gosti Kod Gennara dobro
su se nasmijali ugledavi Tommasa kako pretrava ulicu prema kafiu,
jo mokar od tuiranja i potpuno neodjeven, osim runika oko struka.
"Due cappuccini, Gennaro, presto per favore", uzviknuo je. Tommasov iroki osmijeh jasno je govorio da ima dobar razlog za urbu, a njegovi prijatelji znali su to bi to moglo biti. Pozdravili su ga pljeskom.
Zastavi samo da ugrabi par cornetta, Tommaso je odnio dvije alice
kave natrag preko ulice, bjeei izmeu automobila. Jedan Fiat kombi
mu je potrubio, ali premda mu je uzvratio ritualnom rimskom uvredom
"Idi trubiti svojoj eni meu nogama, guziaru, tamo je vei promet
nego ovdje!" misli su mu ve bile zabavljene drugim stvarima.
Laura se ispod tua vratila u spavaonicu, zamotana u runik, mokre
koe koja se presijavala na ranom jutarnjem suncu i kose slijepljene i
zaeljane uz glavu.
"Prekrasna si", iskreno joj je rekao Tommaso. "Sei bellissima, Laura." Uzeo je mali digitalni fotoaparat sa stola. "Osmijeh?" Osmjehnula
se, a on je kljocnuo. "A sad, doi natrag u krevet."
Potapkao je pokraj sebe, gdje je ekao primamljiv posluavnik s dorukom.
Vratila se u krevet i zagrlila ga. Pokupio je prstom malo pjene svog
cappucina i smjestio je na vrh njezina preslatkog nosa. Nasmijala se, pa
joj je iz ruke uzeo alicu i, paljivo je spustio na pod, i okrenuo se da je
poljubi. Nakon kratkog oklijevanja, uvukla se u njegov zagrljaj, uz pohlepni poljubac, stiskajui se uz njega cijelom duinom tijela.
W

Laura je morala juriti da bi stigla na svoje prvo predavanje, ali je

nala vremena putem nazvati Carlottu. Prvo pitanje njezine prijateljice
bilo je, naravno: "Dakle?"
"Uf vjerojatno sam se upustila malo vie nego to sam namjeravala", priznala je Laura.
Carlottino drugo pitanje: "I? Stoje skuhao?" Na kraju krajeva, ona je
bila Talijanka, i premda su dva chiavata uglavnom podjednaki, dva jela
nikada nisu ista.
Dok je Laura opisivala to je bilo na jelovniku, jedno po jedno jelo,
nastojei dostojno doarati okus i aromu svakoga od njih, s druge strane
se ulo puno dubokih udaha i itanja.
"Bijele paroge? Iz Brente? Uz zabalonei Boe moj, Laura, to je neto fantastino. Ja sam to samo jednom jela, a jo uvijek pamtim."
"To je bilo najbolje", priznala je Laura.
"Cara, ba sam ljubomorna. Moda bih trebala doi u posjet. to
sprema za sljedei put?"
"Nije rekao. No, sada moram ii. Imam predavanje i kasnim."
Fakultet je bio smjeten u renesansnoj vili okruenoj borovima i fontanama, na breuljku Janiculum. Kao to je Laura i mislila, njezino predavanje je ve poelo, pa se to je neprimjetnije mogla smjestila na sjedalo pokraj Judith u sobi za seminare.
"Dakle," govorio je Kim Fellowes, predava, "visoka renesansa. Razdoblje od samo trideset godina, izmeu 1490. i pustoenja Rima 1520.,
tijekom kojega su papino pokroviteljstvo i talent nekoliko desetaka umjetnika stvorili najvei procvat genijalnosti ikad vien na svijetu. Dobro
jutro, Laura. Izgledate kao da ste upravo dojurili iz neke Bramanteove
kapelice ili od neke Berninijeve fontane, pa nam onda vi prvi moete
ispriati to ste od visoke renesanse do sada vidjeli. "
Laura je brzo razmiljala dok je slagala svoje knjige. "Pa," rekla je,
"bila sam u Sikstinskoj kapeli, naravno, i vidjela sam Rafaela u Vatikanu, i neke zgrade koje je projektirao Michael-angelo..."
"Momento. Tko je, molim vas, taj Michael Angelo?" prekinuo ju je
Kim.
"Oh. Um, oprostite." U svojoj urbi, izgovorila je ime na ameriki
nain, kao da se radi o imenu i prezimenu. "Mislila sam Michelangelo"

Ovoga puta ime je izgovorila kao i on, na talijanskome. Ali njezin predava jo nije bio zadovoljan.
"U ovoj prostoriji", objavio je, "neemo spominjati Michelangela, ili
Tiziana, ili Rafaela, jer ne bismo ni Shakespearea zvali Will ili Beethovena Ludwig. Jo uvijek nismo tako prisni s tim velikanima, pa si neemo doputati tu slobodu sve dok ne provedemo mnoge godine prouavajui njihova djela. Koristit emo, stoga, njihova puna imena: Michelangelo Buonaroti, Tiziano Vecellio i Raffaello Sanzio. Molim," pokazao je na Lauru, "nastavite."
Kim Fellowes je bio Amerikanac, ali je u Rimu ivio ve tako dugo
da je gotovo postao, kako je govorio, pravi domorodac: sveuilino
osoblje zvalo ga je jednostavno /dottore. Zaista je alosno, ispriao je
studentima, to je svoju knjigu o renesansi onu istu u koju je Laura
gledala dok je uzaludno tragala za crkvom Santa Cecilija morao napisati na engleskome, umjesto na talijanskome, zahvaljujui diktatu izdavaa eljnoga komercijalnog uspjeha. A knjiga je neizbjeno postala
uspjenica: uvao je recenzije, paljivo plastificirane da bi ih zatitio od
masnih otisaka, na svome stolu tako da ih studenti mogu prouiti. Svi su
je veliali kao pravu rijetkost: djelo koje je spajalo uenost znanstvenika sa senzibilitetom istinskog umjetnika. Kim je u svemu pokazivao
savren ukus, poevi od predivnih lanenih koulja koje je uvijek nosio
Laura se u mislima voljela igrati potrage za pravom rijei kojom bi
opisala njihove boje: obino bi pribjegla rijeima kao to su razliak,
brusnica ili akvamarin sve do blijede jakne od pikea i slamnatog
eira, kojim je od estokog talijanskog sunca branio svoje profinjeno
lice kad bi boravio na otvorenom. Neki njezini kolege smatrali su da
previe trai od studenata. Lauru su njegov senzibilitet i inteligencija
ispunjavali apsolutnim strahopotovanjem, pa je poduzimala sve u svojoj moi da bi ostavila dobar dojam.
"Dakle, pogledali ste Sikstinsku kapelu?" govorio je. "I kako vam se
ini?"
Oklijevala je. Ali nije se mogla suzdrati da mu ne kae svoje iskreno miljenje. "Mislim da izgleda kao tagalj."
Drugi studenti su se nasmijali. "tagalj?" Kim Fellowes je upitno
ponovio, ispreplevi prste i spustivi ih na koljeno.

"Da. Mislim, krasno je oslikana i sve to, ali slike su tako visoko da
stalno morate gledati uvis, a prostorija je tako velika i pravokutna..."
Utihnula je, uvjerena da e je sad ismijati. Na njezino iznenaenje, Kim
je s odobravanjem kimao glavom.
"Laura je potpuno u pravu. Sikstinsku kapelu", rekao je, prelazei
pogledom preko studenata kako bi se uvjerio da ga svi razumiju, "mnogi strunjaci, a meu njima i ja, smatraju otjelovljenjem najgorih pretjerivanja u renesansi. Boje su kriave, kompozicija je pompozna, a koncepcija bez harmonije. Naruio ju je, iskljuivo kao statusni simbol,
skorojeviki bogata, koji je pri tome unitio neke sasvim dobre Peruginove freske. Sam Buonaroti nije htio s tim imati veze, pa emo mi zato
radije prouavati njegove crtee. No onda, tko mi zna rei to je contrapostol"
"Taj ovjek je pravi seronja", gunao je jedan Laurin kolega dok su
spremali knjige nakon seminara.
"Zna on to govori", odgovorila je Laura. Osjeala se pomalo krivom, to je bilo prvi put da joj je panja popustila tijekom Kimova seminara i odlutala u sjeanje na Tommasove poljupce, na njegovo tijelo
priljubljeno uz njezino dok su dijelili posljednju au vin santa na ofucanoj sofi.
"I na to nas neprestano podsjea", ogoreno je rekao drugi student.
"Hoe li netko na pizzu?"
"Gdje?" upitala je Judith.
"U mrtvanici?" Bio je to njihov naziv za mramorom obloenu pizzeriju nie niz ulicu. "U jedan?"
"OK. Nai emo se tamo. A ti, Laura?" "Uf-da. Valjda."
Laura se udila svojim kolegama. Za nju je dolazak u Rim bio ivotna prilika, pustolovina to privlanija jer je njezina majka tvrdila da je a)
obrazovno beskorisna i b) opasna zbog nehigijene, kao posljedica injenice da su Talijani na zlu glasu da nikada ne operu ruke nakon nude.
Sletjela je u zranu luku Fiumicino samo nekoliko dana prije poetka
prvoga semestra. Sva uzbuena, ve je osjeala jaz izmeu sebe i svih
turista koji su sletjeli s nekim paket-aranmanom; oni su tu posjetitelji,
ali ona ovamo dolazi ivjeti. Sa sobom je imala naprtnjau punu knjiga
o umjetnosti i dva mala kofera, jer je to bilo sve to je smjela ponijeti.
Pismo Angloamerikog sveuilita u Rimu nonalantno ju je obavijestiW

lo: "Ormari su skueni ak i u najotmjenijim rimskim stanovima a

va, vjerujte nam, nee biti u toj kategoriji."
Prije preuzimanja kofera, pak, morala je obaviti jednu sitnicu, to jest,
provjeru putovnice. Poput dvorana za provjeru putovnica diljem svijeta,
i ta u Fiumicinu dijelila se na dva zasebna dijela: jedan za domae putnike i drugi za sve ostale. Niz ispresijecanih traka na podu kulminirao je
utom crtom ispred svake od malih kabina gdje biste trebali uredno stati
u red prije nego to priete i pokaete svoje dokumente. Tako je bar
zamiljeno u teoriji. U praksi, radila je samo jedna kabina u cijelom tom
dijelu. U njezinoj stisnutoj unutranjosti gurala su se tri mladia u odorama s puno detalja, sa eirima samouvjereno nakrivljenima na vrhu
glava, dok se pred njima gibalo more putnika raznih nacionalnosti, svi s
putovnicama u zraku, uz geste i gnjevne povike na trojicu slubenika,
koji na njih uope nisu obraali panju.
Sa svog poloaja na rubu te gomile, Laura je vidjela to je uzrokovalo zastoj. Mlada ena u visoko odrezanim kratkim hlaicama
i kratkome topiu, koji je isticao tetovaicu visoko na jednome ramenu, i ija se ravna plava kosa preplitala sa slualicama skupog
MP3playera, stajala je naslonjena na kabinu i vakala vakau dok su ta
trojica s njom flertovala pod izlikom da prouavaju njezinu putovnicu.
inilo se da joj jedan slubenik ak zapisuje svoj telefonski broj, to je
izazvalo jo veu graju onih koji su ekali i iji se broj ve udvostruio.
Napokon su mladoj eni dopustili da proe, ali tek nakon nekog vremena, kad se njezina dojmljivo ivahna stranjica izgubila iz vida, trojica
mladia uspjela su odlijepiti poglede i ponovno obratiti pozornost na
redovni posao.
Kad je Laura napokon stigla do kabine, pruila je putovnicu i iskuala svoj prvi "Buongiorno".
Slubenik je bacio pogled na fotografiju, zatim na Lauru. "Dobar
dan", rekao je na savrenom engleskom. "Gdje ete odsjesti u Rimu?"
"U Residenciji Magdalena. To je u Trastevereu." "Bene. Doi u tamo po vas u subotu uveer. Izai emo na spoj."
Laura je zinula. A zatim se nasmijala.
"Ne, zato ne?" ustrajao je i pri tome zvuao pomalo povrijeeno.
"Bit e zabavno. Dobro emo se provesti."

"Scusi." Bio je to drugi slubenik, koji je posegnuo i uzeo Laurinu

putovnicu. Njegova odora bila je raskonija nego ona njegova kolege,
pa je on valjda bio nadreen. Pomno je prouio njezinu putovnicu, uz
okretanje ovamo pa onamo. "Ima li kakvih problema?" upitala je Laura.
"Si. Problem je u tome", ozbiljno je izjavio, "to ste vi neusporedivo
ljepi nego na fotografiji. Jako bih vas volio izvesti na veeru."
Trei mladi je neto brzo rekao na talijanskom. Prvi je to preveo.
"Alessandro, i on bi vas elio izvesti. Ali ja sam vas prvi pozvao."
Vrlo niska redovnica progurala se do kabine i stala kretavim glasom
galamiti na mladie. "Ugodan vam boravak, Laura Patterson", rekao je
prvi slubenik, mrtav hladan i udario joj ig u putovnicu. "Prego." Sva
trojica su elegantno zauzela stav mirno i salutirala joj dok se udaljavala.
Redovnici su samo mahnuli neka proe i ne pogledavi je.
Kad je Laura pronala minibus kojim e stii do svoga odredita,
djevojka s tetovaicom je ve sjedila u njemu, okruena gomilom prtljage. Ubrzo se ispostavilo da je to Laurina budua cimerica, Judith.
Takoer se pokazalo da Judith gaji mnogo manje zanimanja za Michelangela i Rafaela nego za Versacea, Pradu i Valentina. Studirala je psihologiju mode, s koje su je gotovo izbacili nakon samo jednog semestra; zato su njezini roditelji navalili da ode u inozemstvo, u nadi da e se
tako bolje usredotoiti na rad. "Htjeli su me razdvojiti od deka, prije
svega", povjerila se Judith dok su se vratolomnom brzinom vozile kroz
predgraa. "Misle, ini se, da u se primiriti ako nisam s njim. On je
vampir."
"to?"
"Pa zna ve. Pijemo krv jedno drugome." Judith je posegnula u
udubinu meu dojkama i izvukla malu boicu na srebrnom laniu.
"Ovdje je Jeffova, a on ima moju. Krasan oprotajni poklon, ha?"
"Zaista." Laurina snatrenja da e njih dvije raspravljati o tehnikama
slikarstva iz petnaestog stoljea sve do kasno u no topila su se kao snijeg na suncu.
Kad su se smjestile pismo je navodilo istinu, za amerike pojmove
stan je bio minijaturan krenule su u istraivanje Rima, oboruane samo bocama vode i svaka svojim primjerkom turistikog vodia Lonely
Planet. Bilo je vrue, pa su obje odjenule kratke hlaice. Reakcije na to
bile su nevjerojatne. Automobili su trubili poput lovaca kad ugledaju
W

plijen. Trgovci su iz svojih trgovina siktali za njima poput gusaka. Mladii na mopedima ak i oni kojima je djevojka sjedila iza lea, obino
neka neopisivo lijepa Talijanka dugih crnih uvojaka i savrene tamnosmee preplanule koe usporili bi pokraj njih i uzviknuli "Ueh, blondine!" puni divljenja, uz rafale kojekakvih prijedloga.
"Ima li i ti osjeaj kao da si gola?" na kraju je upitala Laura. Ule su
u podzemnu eljeznicu i tako se nale bez odstupnice u kolima s tri prosjakinje, jednom Cigankom i njezine dvije malene
keri, koje su ih odmah okruile i stale buno zahtijevati novac. Judith je utisnula novanicu u ruku manje djevojice. Novac je nestao, a
dijete ju je opet poelo gnjaviti, i to dvostruko upornije.
"Ne", Judith je vrsto odvratila. "Finito. Nema vie. Chiuso" Prosjakinje nisu na to obraale panju i nastavile su je grepsti ispruenim rukama. Na sljedeoj stanici u kola je uao uniformirani uvar. Djevojke
su odahnule, a zatim zinule kad su vidjele da majka iz nabora svoje oprave vadi aku novca i besramno ga predaje uvaru, da bi potom mirno
nastavila navaljivati na njih dvije. A kao kruna svega, kad su se napokon dokopale svoga cilja, Vatikanskog muzeja, asna sestra ih je izdvojila iz reda i otjerala jer pokazuju gole noge.
Sljedei dan bio je Dan za orijentaciju. Prva je ustala i obratila se
okupljenim studentima Casey Novak, predsjednica tijela zvunoga naziva Studentska vlada. Casey se vedro osmjehivala dok 1 je novajlijama
prenosila vlastita estomjesena iskustva. Hrana je ' ovdje ukusna, iako
s previe ulja, ali pazite to jedete mnogi restorani imaju zaista odvratne stvari na jelovniku, kao na primjer ptice pjevice ili teletinu. Ne zaboravite rei konobaru da vam donese isti pribor za svako novo jelo.
Sve je zatvoreno izmeu 14,30 i 17 radi sieste, a ponedjeljkom i etvrtkom veina trgovina uope ne radi, to je stvarno bezveze, ali se naviknete. Djevojke bi trebale nositi vjenani prsten jer e se tako obraniti od
neeljenih udvaraa. Sveuilite vas moe poslati savjetniku ako vas
uhvati jaka tuga za domovinom, ali nudi se toliko drutvenih aktivnosti
da ete teko nai vremena za depresiju.
"to jo?" zamislila se Casey. "Aha, CNN je na kanalu esnaest.
MTV je dvadeset tri. Ima jedna dobra radiopostaja s amerikom ) glazbom, zove se Centro Suono. Talijanska glazba je zbilja grozna, usput
budi reeno, a talijanska televizija je jo gora. Stalno ! koriste isto dvoje
W

glumaca koji posuuju glasove za sve amerike J emisije nekog tipa

koji ima glas kao mukobanjasta lezbijka i neku ensku koja bi trebala
zvuati kao seksi makica, a to vam je onda zaista udno dok gledate
Prijatelje koji su, ako vas zanima, etvrtkom naveer. "
Kad je Casey napokon sjela, popraena slabim pljeskom, Laura se
osjeala kao da je sletjela na Mjesec sigurna je dok se s drugima dri
svoje kapsule s proienim zrakom, ali izvana ih okruuje atmosfera
puna smrtonosnih plinova.
Sljedei je ustao elegantni U dottore.
"Bienvenuti a Roma, la cittd etterna", poeo je. Minutu-dvije govorio
je na tenome talijanskom, a onda se prebacio na engleski. "Dobro doli
u rodni grad zapadne civilizacije. Obeavam vam, ovo e biti najnevjerojatnija godina u vaem ivotu."
Tako treba. Laura je napeto sluala kako im Kim Fellowes govori o
tome koje su umjetnike galerije unitile svoja blaga renovacijom i koje
ne rade ponedjeljkom. Rekao im je koje su galerije uvele pravilo da ne
smijete provesti vie od pola sata pred jednim izlokom, koje su znamenitosti jezive, a koje izvrsne. Prva skupina je ukljuivala gotovo svako
mjesto na koje po obiaju odlaze turisti; druga je ukljuivala veinu malih crkvi. ak im je preporuio koje vodie trebaju kupiti: "Ni u kom
sluaju ne kupujte Fodora ili Lonely Planet, osim ako ne elite da svi
misle da ste turisti. Baedeker je vjerojatno jo uvijek najbolji. I neki vodii za umjetnine na talijanskome prilino su dobri, iako pomalo usko
profilirani."
Laura se pitala hoe li na kraju ove godine i ona itati vodie na talijanskome i, to bi bilo jo dojmljivije, smatrati ih pomalo uskogrudnima. vrsto je odluila baciti svoj Lonely Planet vodi im se vrati u sobu.
"Ali," zakljuio je, "kad bih vam smio rei jo samo jednu stvar o
vaoj godini u Italiji, bilo bi to ovo. Vi niste ovamo doli samo zato da
biste prouavali renesansu, nego i da biste je doivjeli. Ovo je jedini
grad na svijetu gdje su renesansna remek-djela smjetena unutar renesansnih remek-djela, gdje su mostove preko rijeka, crkve, ak i gradske
zidine, projektirali velikani kao to su Buonaroti i Bernini. etati ulicama, pojesti neto u restoranu, porazgovarati s obinim vozaem taksija
o nogometnom klubu za koji navija ili kupiti voe na trnici, sve to oiW

votvoruje rad genija renesanse. Otvorite se Rimu i Rim e se otvoriti

vama."
"Oh, umalo sam zaboravila", ustala je Casey im je Kim Fellowes
sjeo. "Uglavnom se okupljamo u jednom irskom baru, Druid's Den,
osobito subotom naveer." Ta opaska pozdravljena je klicanjem, koje je
pokazivalo da su Laurinim kolegama irski barovi i bejzbol svakako
primamljiviji od Berninijevih fontana.
Sreom, Laura se dobro uklopila s cimericom bolje nego to se nadala, zapravo. Njezine reprodukcije Caravaggiovih slika i Judithini posteri opakih repera posve su miroljubivo dijelili ivotni prostor, kao i
njihove vlasnice, premda bi Judithino golemo suilo za kosu izbacilo
osigura svaki put kad bi ga ukljuila. Boica s krvlju, meutim, nije ju
uinkovito branila od iskuenja u koja je upadala zbog razdvojenosti.
Svakoga tjedna, manje-vie, Laura bi naletjela na ovog ili onog studenta
s njihova faksa, polugolog, u malenoj zajednikoj kupaonici. Moda su
Judithini roditelji ipak znali to rade, mislila je u sebi, kad su je poslali
u Rim.
Malo pomalo, i Laurini dani i noi slili su se u svojevrsnu koloteinu
predavanja i seminari prije podne, zatim galerije i satovi talijanskoga
poslije podne, a CNN ili pizza naveer. Petkom uveer bila bi u baru
Fiddler's Elbow ili Druid's Den s ostalim studentima, ispijala bi
budweisere i gledala amerike ili britanske sportske emisije na televiziji. Tu i tamo bi otili u neki restorani u Trastevereu, vrlo rijetko imala
bi spoj s nekim Talijanom, a potom bi svaku tu romantinu katastrofu
telefonski prenijela Carlotti u Milanu. Kad bi je uhvatila nostalgija za
domom, a to se dogaalo s vremena na vrijeme, ona ili Judith otile bi u
trgovinu Castroni i ostavile tamo brdo eura za malo margarina, narezanog kruha i veliku staklenku maslaca od kikirikija Skippv. Ali onda,
potpuno sluajno, odlutala je do malenog kafia kod Viale Glorioso, i
Rim je buan, neobuzdan, arolik, kaotian odluio posegnuti za
njom i odvui je na ples.
U restoranu se Bruno, ne shvaajui zato mu nita ne ide, izderao na
jednoga commisa da su jaja sigurno stara. Nikada prije nije imao takav
problem sa svojom zuppa inglese, a ni okruglice koje je radio nisu se
htjele stvrdnuti.

Zlosretni lakaj rastrao se da pronae nova jaja. Bruni je bilo ao.

Znao je da se ne radi o jajima. Radilo se o njemu. Da biste pripremili
dolce, morate se uivjeti u raspoloenje radosno i lagano poput slatkia
koje stvarate. Ali danas mu je manjkalo koncentracije. Stalno je mislio
na djevojku s trnice, djevojku s kojom je jedva prozborio koju rije.
Muila ga je elja da joj priredi onakav objed kakav je sino skuhao
Tommasovoj djevojci. Mogao je zamisliti izraz njezina lica dok joj prvi
komadi janjetine klizi u usta, mjeavinu zanosa i zaprepatenja, a potom zadovoljstvo kako joj se postupno razlijeva licem, dok namiruje
apetit jo jednim zaloga-jem, pa jo jednim... Uzdahnuo je i nastojao ne
misliti na sve to.
Pizze su se pripremale na rimski nain: tanke krike tijesta, hruskave
kao kokice, izdano premazane umakom od svjeih rajica, mozzarellom i bosiljkom. Prema tradiciji, rimska pizza se pee onoliko dugo koliko kuhar moe zadrati dah, a ove su bile savreno oprljene u krunoj
pei, koja se nalazila u prednjem dijelu restorana, tako da su ispod bile
tvrde, ali je umak na povrini jo plivao.
Zaudo, Laura je uvidjela da umire od gladi. Sinonja gozba, umjesto da je zasiti, kao da joj je razbudila tek, pa je sa zadovoljstvom navalila.
"Ovo nije pizza, ovo je palainka", promumljao je student po imenu
Rick, gurkajui hranu prstom. "Jesu li oni ikada uli za neto kao
'duboka tepsija'"? Svi deki su naruili jo i salatu. Laura je bila u iskuenju rei im da se u Italiji salata jede na kraju, ali se predomislila.
"Kod koga je keap?" viknuo je drugi student. Rick je iz svoje naprtnjae izvukao Heinzov i ceremonijalno ga poslao svima za stolom.
Zazvonio je neiji mobitel. Laura je tek nakon nekoliko trenutaka
shvatila da je to njezin, jer sad je odjednom svirao veliki hit Creamovaca Sunshine of Your Love. A onda joj je sinulo da je to sigurno promijenio Tommaso dok se ona tuirala.
"Pronto?" rekla je oprezno.
Bio je to Tommaso. "Laura! Svia ti se nova melodija?" i "Hvala ti.
Divna je."
"Ne znam zato te zovem. Jednostavno ne mogu prestati misliti o
proloj veeri", rekao je sanjarski.
Utiala je glas. "Ni ja."
W

"Mislim da nikada prije nisam doivio takvu veer."

"Ni ja." U mislima joj se pojavio zabaione. "Bilo je fantastino." Malo je pocrvenjela.
"Kad u te opet vidjeti?"
"Pa, mislim da sam slobodna u subotu."
Uzdahnuo je. "Na nesreu^ subotom imamo najvie posla. Ali mogu
uzeti slobodno u nedjelju."
"OK. Hoe da odemo u kino?"
"Ne, elio bih ti kuhati", odvratio je Tommaso. "Neto zaista posebno."
Opet je pocrvenjela ve od samoga zvuka njegova glasa. "OK. Jedva
ekam. Ciao, Tommaso."
"Ciao za sada, Laura."
"Plodovi mora", proitao je Tommaso ispod glasa.
"to?" rekao je Bruno. Imao je posla s nizom malenih puslica punjenih mekanim kesten-pireom i s tvrdim grumenom od narezanih svjeih
pistaa u sredini.
"Sljedei put ponudit emo Lauri frutti di mare." Tommaso, koji je
bio usred podvorbe, brzo je gurnuo hrpu prljavih zdjela u sudoper i odjurio u prolaz, gdje je niz jela posloenih na tanjure ekao da ga odnese
u restoran. "Prvo, od toga e se uspaliti, a drugo, kad joj se usta naviknu
na okus kamenica, teko da e se buniti ako zatraim da za desert zasvira trombon s mojim belinom", slavodobitno je dobacio, gurajui visea
vrata prema restoranu i drei posluavnik visoko nad glavom, uz okret,
poput matadora koji zamahuje platem.
Bruno je zinuo. elio je istaknuti kako umjetnost kulinarskog zavoenja zahtijeva malo vie profinjenosti, ali njegov je prijatelj ve otiao.
Premda je sredite Rima samo dvadesetak kilometara udaljeno od
mora, gradska uzbuenja nekako bi uvijek odvratila stanovnike od
obalnih uitaka. Jegulje iz Tibera tradicionalna su rimska poslastica
pripremaju se u tavi s mekim lukom, enjakom, ljutim papriicama i
bijelim vinom ali mnogo ee se sprema baccala, bakalar iz soli, koji
se ispri narezan na tanke listie, zatim se pirja u umaku od rajica u
koji se dodaju inuni, pinjoli i groice. Ako elite zaista dobru, svjeu
ribu, bolje ju je nabaviti uz ili niz obalu, otii do Civitavecchie na sjeveru ili do Gaete na jugu.
W

"Ne razumijem", rekao je Tommaso kad mu je Bruno sve to objasnio

sljedeeg dana. "Trebao bih otii sve do Civitavecchie samo zato da donesem malo ribe?"
"Pa, pomislio sam, umjesto da ide po morske plodove za Lauru,
moda bi bilo bolje kad bi Lauru odveo do plodova mora", predloio je
Bruno.
Tommaso se namrtio. "Ne, jo uvijek mi nije jasno. Kako bih to izveo?"
"Moe posuditi kombi od Gennara i odvesti je do mora. Mogli biste
i surfati, ako odete dovoljno daleko. A onda samo napravi vatru i ima
gradele na plai."
Tommaso se, inilo se, malo pokolebao. "Ali onda ja moram kuhati."
"Da, ali ribu na gradele?"
"Moja riba na gradele", tuno je odvratio Tommaso, "nee biti tako
dobra kao tvoja riba na gradele. Mora i ti s nama." Razvedrio se.
"Znam. Pravit u se da ti dajem upute, pa e izgledati kao da sprema
ribu pod mojim vodstvom." Tommaso je kimnuo, ushien. Ba mu se
svidjela pomisao da e Bruni zapovijedati kao glavni kuhar. Uostalom,
nagledao se on njih tijekom godina, kako vade mast podreenima. "A,
ah, poslije... pa, morat e u etnju ili tako neto."
"Nisam ba siguran..." poeo je Bruno.
"Svia mi se ta zamisao", rekao je Tommaso. "Provest emo romantian dan uz more, samo nas troje. U stvari, nas dvoje. U stvari, troje.
No, zna ve to mislim."
Bruno je zaustio prosvjed. Uope mu se nije sviala pomisao da bi
cijeli dan izigravao trei kota, a mogao bi biti u svojoj kuhinji i iskuavati nove recepte.
"Joj, ma daj", Tommaso je nestrpljivo rekao. "to bi drugo radio
ovog vikenda? Nita. Osim toga, Laura ima cimericu, isto Amerikanku.
Navodno je straan komad. Pobrinut u se da i ona ide s nama. Bit e to
spoj uetvero. Ti samo upamti da se mora pretvarati da ja znam kuhati,
ne ti. Zar je to neki veliki problem?"
Bruno je imao dva jaka razloga prihvatiti izlet na more, a ni jedan od
njih nije imao nikakve veze sa spojem uetvero.
Prije mnogo godina, kad je tek doao u Rim, bio je prisiljen prihvatiti
jedini ugostiteljski posao koji se nudio nekome bez ikakvih kvalifikaciW

ja: konobarenje. Bio je uasan konobar. Panju mu je odvlaila hrana iz

kuhinje, pa bi zaboravio koji je koji stol, ak bi pomijeao i raune. Samo zahvaljujui domiljatosti svojega kolege, koji je vidio to se zbiva i
sredio probleme prije nego to su primijeeni, nije otputen ve prvoga
dana. Taj konobar bio je Tommaso. Uzeo je Brunu pod svoje i nauio
ga osnovno o poslu, prikrivao bi Brunine pogreke kad bi Bruno odlutao u svoje kulinarsko sanjarenje, a to se esto dogaalo. Pokazao je
Bruni kako ukrasti napojnice, tako da ih ne mora dijeliti sa efom sale;
kako da polupune boce vina i estica nekim udom nestanu potkraj
smjene i kako natrpati u depove dovoljno hrane iz kuhinje, tako da ne
budu gladni onih rijetkih dana kad nisu morali raditi. Zauzvrat, Bruno
bi obojici skuhao ukradenu hranu. Tommaso je ve nakon prvog zalogaja shvatio da njegov novi prijatelj ima istinski dar. Tommaso ga je
natjerao da upie ugostiteljsku kolu i stekne potrebne kvalifikacije,
Tommaso se pobrinuo da i dalje prima svoj dio napojnica dok je u koli,
Tommaso ga je primio u svoj stan i dao mu da kuha, umjesto stanarine.
Kad je Bruno zavrio kolu -as lakoom se naao meu najboljima u
svojoj generaciji Tommaso je jo uvijek bio nii konobar i jo uvijek
je radosno tratio vrijeme s lijepim stranim goama. Ali Tommaso je
bio svojim prijateljima odan isto onoliko koliko je bio prevrtljiv sa svojim curama. Uz pomo svoje mree kontakata uvijek je znao gdje su
dobra slobodna radna mjesta i uvijek se pobrinuo da Bruno dobije ba
ono najbolje. Bruno je bio veliki Tommasov dunik i bilo mu je zaista
teko ita odbiti svojem prijatelju.
Drugi je razlog bio jo jednostavniji. Rijetko kad bi mu se pruila
prilika pripremiti zaista dobru ribu.
Na drugoj strani grada, Umberto Erfolini, Talijan kojeg su silom istjerali iz Templija, posjetio je jednu kuu impresivna izgleda u mirnome
predgrau. Doao je do predvorja i zastao, priekavi da ga dvojica krupnih mukaraca koja su ondje stajala pretrae, a zatim kimnu i puste ga
u radnu sobu.
U radnoj sobi, ovjek zavaljen u stolicu ugasio je cigaru i ustao.
Umberto, i sam visok samo nekih sto sedamdeset centimetara, dobrano
ga je nadvisivao. "Umberto. Prijatelju stari," rekao je drugi mukarac i
istegnuo se da Umberta poljubi u oba obraza, "kako si? I kako je moje
prelijepo kume?"
W

"Federica je dobro, Teo. Dobro, ali pomalo je uzrujana." "Uzrujana?"

upitao je Teodoro, uz zabrinut izraz lica. "Zato?" "Odveo sam je u restoran za njezin dvadeset prvi roendan, na neko otmjeno strano mjesto.
Znam," slegnuo je ramenima, "gdje mi je bila pamet? Ali mislio sam da
bi nam to mogao biti zanimljiv doivljaj. Otili smo restoran koji se zove Templi, gore u Monte-spaceatu."
"I?" njeno gaje pourio Teodoro. "Pa, imali smo doivljaj, nema
to. Ali vrlo poniavajui." Dok je Umberto objanjavao, izraz Teodorova lica postajao je sve mraniji. "Uistinu, Umberto, time se moramo
pozabaviti, zaista ti zahvaljujem to si mi ukazao na to. Ali budi strpljiv. Sipiglianopiu mosehe in una gocciola di miele che in un borile
d'aceto7"
Dogovorili su se da se nau Kod Gennara prije polaska. Djelomice
zato to su se trebali okrijepiti prije puta s nekoliko kava i jednim ili dva
croissanta, ali i zato to je Gennaro izvadio crpku za gorivo iz svog
kombija da provjeri moe li tako poboljati performanse Gaggije, pa su
morali priekati dok je ne vrati u vozilo.
Trajala je nogometna sezona i cijeli je Rim bio odjeven ili u uto i
purpurno, boje Rome, ili u nebeski plavo i bijelo, boje Lazija. Navijai
ili tifosi naziv znai, doslovno, tifusari ukrasili su bojama svoga
kluba svaki prozor na autu i svaki balkon. U Gennarovu je kafiu bilo
jako veselo, jer je Sisto izgubio okladu s Vincentom i sad je, za kaznu,
cijeli dan morao nositi boje mrskih mu Romanista.
"Ne zna on da ja ispod imam Lazijevu odjeu", povjerio je Sisto
Bruni. "im se pribliimo igralitu, skidam sa sebe ove vraje stvari i
palim ih, s okladom ili bez nje."
Bruno nije sluao. Upravo je ugledao dvije djevojke koje su im se
pribliavale ulicom. Nosile su naprtnjae i smotane runike, svaka je
imala bocu vode. Zapravo, bile su ba odjevene za izlet na plau. Jedna
od njih bila je pravi Tommasov tip zgodna, s oblinama i preplanula, s
puno plave kose i tetovaicom. A druga on to jednostavno nije mogao
povjerovati druga je bila ona djevojka, djevojka s pjegicama na ramenima, koju je toliko puta viao po Trastevereu. Cijelo tijelo mu je zatitralo, poput nategnute strune.
7

Na kap meda ulovi se vie muha nego u bavi octa.

W

"Ah", rekao je Tommaso. "Izvrsno. Evo cura." Dvije djevojke su pokazivale na kombi, a onda su se zaputile u kafi. Bruno je poelio izljubiti svog prijatelja. Eto, jednom je ba sve ispalo savreno. Cijeli dan e
provesti s njom na plai! A to je jo bolje nego da su porazgovarali na
trnici.
Ushit je ubrzo zamijenio gr uasa. A to ako joj se ne bude sviao
ili, jo gore, ako mu se zavee jezik pa ne bude ni imao prilike svidjeti
joj se? Ali onda se ipak opustio. Kuhat e, a to znai da nee biti ivan
nikad nije ivan kad kuha.
Dvije djevojke ule su u kafi, a buongiorni su pljutali sa svih strana. Vincent i Sisto zurili su otvorenih usta u Tommasovu curu. Bruno
je, uz lupanje srca, ekao da ga upozna s njezinom cimericom.
Sisto je brzo svukao sa sebe koulju Rome i otkrio ispod nje drugu,
plavo-bijelu, u bojama Lazija. "Sve ima svoje granice", apnuo je Bruni. "A ti, bogme, stvarno ima sree, gade jedan."
"Znam", rekao je Bruno. Jo ni sam nije mogao povjerovati u to.
"Mislim, Tommasova cura je sasvim u redu, ali nije nita u usporedbi s ovom koja je tebe zapala."
"Bruno, ovo je Laura", rekao je Tommaso, upoznajui ih redom.
"Laura, Bruno; Judith, Bruno."
"Zdravo, Laura", rekao je Bruno. Onda se okrenuo prema svojoj djevojci, ispruene ruke i sa smuenim osmijehom na licu. Pitao se hoe li
ga se sjetiti s trnice. "Zdravo, Judith", rekao je njeno.
Djevojka se nasmijala. "Ne. Ja sam Laura. Ona je Judith." Pokazala
je na djevojku s tetovaom.
"Hej, Bruno", rekla je druga djevojka. "Drago mi je to smo se upoznali."
Bruno je jo buljio u prvu djevojku. "Ne moe biti."
"Ne?"
"Mislim..." Oajniki je nastojao spasiti stvar. "Dobro. Dakle, ti si
Laura. A ona je Judith."
"Tako nekako", sloila se Judith.
"Ba si neki, Romeo", promrmljao je Sisto ispod glasa. Istupio je i
sam se rukovao s Judith. "Bok. Ja sam Sisto."

"A ti hoda s Tommasom", jo vie je zabrlja Bruno. "Pa da, naravno

da da. Ti si Laura. Zbunio sam se, na trenutak. Vidi, ve sam te prije
viao. Na trnici. Sjea li se?"
"Ne, ao mi je", rekla je Laura zbunjeno.
Bruno se zaustavio; lice mu je oblilo gorue rumeriilo. Nije ga se
sjeala. Svakom rijeju ispadao je sve vei idiot.
"Pa to s tobom ne stima prosiktao je Tommaso dok su u kombi
ukrcavali posuene daske i odijela za surfanje.
Bruno je slegnuo ramenima. Sad kad mu je bilo malo manje neugodno, sinulo mu je da on zapravo pomae Tommasu zavesti Lauru. Dok su
se vozili prema obali, Bruno je snudeno zurio u pod kombija.
"Oprosti", Laura je proaptala Judith u uho. "Nije ba neki veseljak,
bojim se, taj tvoj Bruno."
"Ne brini se. Moda ivne kasnije." Kombi se zanio s jedne strane na
drugu jer je Tommaso u velikom luku zaobiao jedan motorino. Djevojke su vrisnule. Bruno, udubljen u misli, nije ni primijetio.
Judith je priala o njihovim vjenanim prstenima.
"Ima jedna cura na faksu koja je rekla da nabavimo prstene ako elimo izbjei gnjavatore", objasnila je. "Tako smo Laura i ja pronale
jednu malu zlatarnicu, odmah preko rijeke, i pokuale objasniti to elimo. Ali na talijanski u to vrijeme nije bio ba osobit pa smo zatraile
circonvallazione"
"A to, naravno, znai obilaznice, a ne vjenane prstene", rekla je Laura. "Iako to tada nismo znale. Imala sam sa sobom rjenik i nala sam
da Buci di orecchini znai naunica, pa sam joj rekla neka pokua s buci..."
"Due buci", rekla je Judith. "Ve sam poela pokazivati prstima,
oponaati kako se stavlja vjenani prsten..."
"A tu gestu je lako pogreno protumaiti..."
"A to smo shvatile kad smo otkrile da buci u stvari znai rupa ili
probueno mjesto..."
"Ali tako nam je silno laknulo kad nas je, inilo se, napokon razumio, da smo otile s njim u podrum. A tek kad nam je rekao da se skinemo, shvatile smo da misli da elimo pirsinge..."
"I to na vrlo intimnom dijelu anatomije", zavrila je Judith. Tommaso je urlao od smijeha, a ak se i Bruno uspio osmjehnuti.
W

"No, Laura se ustrtarila i ja sam to morala obaviti sama", dodala je

Judith. Tommaso je zamiljeno rairio oi.
Na kraju su Bruno i Judith zaigrali Bohnanzu, igru u kojoj se trguje
zrnima graha, na stoliu u stranjem dijelu kombija, a Laura je itala
knjigu iz povijesti umjetnosti. Bruno je odjednom shvatio da se tako
dobro zabavlja da nema vremena biti ljubomoran na Tommasa. A, kad
je Tommaso opet spektakularno zaobiao neko vozilo, a Laura se zagrcnula i uhvatila ga za ruku da se pridri, Bruno je osjetio kako ga preplavljuje veliki val sree. Pa to onda stoje ne mogu imati? mislio je.
Bar mogu biti s njom. Bar joj mogu prirediti objed koji nikada nee zaboraviti.
Parkirali su na dugakom alu malo ispod luke u Santa Marinelli, iskrcali su daske za surfanje i otrali ravno u vodu. Sat i neto kasnije svi
su se jo kupali, ali Bruno je izaao i poeo s pripremama za veeru.
Prvo je pripremio rupu za vatru na plai i ispunio je ugljenom i aromatinim komadima vinove loze iz vree koju je ponio sa sobom iz Rima.
Zatim je krenuo u potragu za onime to e se jesti.
Na ulazu u luku nalazi se duga, niska drvena zgrada, izvana neprivlana, a njezinu svrhu odaju samo redovi ribarskih amaca privezanih
odmah do nje, s palubama jo prekrivenima bljetavim zrnima leda, odbaenim oklopima rakova, smotanim mreama i drugim ribarskim potreptinama. S druge strane zgrade, ulica je prekrivena blistavim prekrivaem od ribljih krljuti, jer se tamo dnevni ulov ukrcava u dostavna
vozila. U hladu }e sjedio jako stari ribar i metodino sreivao hrpu totanija mediteranskih liganja udarajui svaku drvenom palicom da
omeka.
Bruni je srce zaigralo im je uao u zgradu. Eh, ovo je riblja trnica,
mislio je u sebi.
Trebao mu je asak dok su mu se oi priviknule na tamu unutranjosti, nakon bljetavila morskoga sunca. Hrpe riba uzdizale su se s obje
njegove strane u polutami, a otar vonj ribljih iznutrica zakakljao mu je
nosnice. Slijeva je visjela itava tuna, razrezana po sredini i jedne stranice privrene za kraljenicu, tako da se vidi kvaliteta mesa. Zdesna
su na hrpi leale goleme pesce spada, sabljarke, nabacane zajedno u
sanduk, a sablje su im opasno virile van i ekale noge neopreznih prolaznika. A na dugakom mramornom pultu ispred njega, na gomili mrvW

ljenoga leda proaranog ponekim svijetloutim limunom, nalazili su se

koljkai i manja riba. Bili su tu ricci di mare morski jeevi i to puno njih, i kamenice, ali bilo je i egzotinijih poslastica polpi, hobotnica; arogosti, jastoga; datteri di mare, morske datulje; granchi, rakovi
mekanoga oklopa, jo ivi i u kanti kako ne bi pobjegli. Bruno je prepoznao i tartufa di mare, takozvani morski tartuf, a sasvim otraga blistalo
je neto jo dragocjenije: gomila cicale.
Cicale su neto izmeu maloga jastoga i velikoga kampa, s dugim
prednjim klijetima. Prema tradiciji, jedu se u samoj luci, ravno s barke.
Prvo se rastvore na leima. Onda se sat i neto mariniraju u maslinovom ulju, krunim mrvicama, soli i puno crnoga papra, a zatim peku na
jako usijanome aru. Kad ih sa ara prtima izvuete, morate rairiti oprljeni oklop, oblikovan poput leptira, i isisati meso col bacio "poljupcem" od ega e vam ostati sjajni brk od maslinovog ulja proetog
dimom, masni prsti i arci na jeziku, kojim ste polizali posljednje paprene komadie iz svih udubljenja oklopa.
Bruno je uljudno upitao smije li sam pregledati ponueno. Stari gazda mu je mahnuo neka se poslui. Nita manje od toga nije ni oekivao.
Bruno je podigao jednu cicalu do nosa i pomirisao. Namirisao je ozon,
morske trave, slanu vodu i neopisivi miris oceanske hladnoe koji daje
aromu najsvjeijoj ribi. Kimnuo je. Bila je savrena.
Kupio je jednog brancina i onoliko cicale koliko je mogao platiti, neto kamenica, nekoliko morskih tartufa, malo dagnji, dvije ake rakova i
jednoga od onih liganja koje je vani tukao stari ribar. Gledao je kako
starac jednim potezom noa razrezuje lignju, a zatim jednim trzajem
odvaja opnu s iznutricama od ticala. Jo jedan potez noem i ode i bezoblina glava. Kost je istrgnuo brzim pritiskom prstima, a zatim je sve
isprao hladnom vodom i pri tome izvukao kost iz vreastog tijela. "Prego", rekao je, pruajui razne dijelove Bruni. "Buona forchetta." Sve je
bilo gotovo za samo nekoliko sekundi.
Bruno je odetao natrag na sunce, koje je sad postalo crvenije i spustilo se nie, i polako je stigao do obale gdje su parkirali Gennarov kombi. Vatru je upalio prije nego to je krenuo po ribu; trak staklastog dima
pucketao je iz rupe za vatru. Ostali su jo bili u moru. Zastao je na trenutak i zagledao se u Lauru, u njezinu glatku figuru u odijelu za surfanje, kako se daskom uspinje na valove. Dok ju je tako motrio, ispruila
W

je ruku oko Tommasa i privukla ga za poljubac. Bruno se lecnuo i okrenuo se jelu.

Ovo je za Lauru, govorio si je. Od mene njoj, ak i ako to nikada ne
bude znala.
Rairio je ceradu, pronaao kamen koji e mu sluiti kao daska za
rezanje i bacio se na posao. Ponio je iz Rima enjak, tikvice, komora i
krumpire i sad je sve to gulio i rezao. Nakon nekoliko trenutaka um mu
se posve ispraznio i zapao je u polu-automatski trans koji je kuhanje
uvijek pobuivalo u njemu, a pogled je podigao tek kad su preko hrane
pale dugake sjenke drutva.
"Ah, Tommaso, tu si. Jo malo pa e biti spremno za pripremanje",
rekao je, s puno potovanja.
Laura je unula pokraj Brune da pogleda plijen. "Sve je tako lijepo", dahnula je, podigavi dio oklopa, u kojem se crveno prelijevalo u
svim nijansama do naranaste, poput zalaska sunca.
Bruno je bacio pogled na njezinu kosu; mokra, zamrena morem i
obloena solju. I lice joj je bilo ispresijecano tragovima soli ispod svakog oka, poput ratnih boja Apaa, a od hladnoe joj se
koa vrata, tamo gdje je virila iz odijela, najeila malenim izboinicama koje su podsjeale na siune kvrice morskoga jea. Zatvorio je
oi i udahnuo. Samo naas osjetio je njezin okus njezinu kou ispranu
morem, sol u njezinoj kosi...
"Nisi isprao lignju kako treba, Bruno", rekao je Tommaso i bacio mu
bezoblinog polipa u krilo. "Odnesi je do vode i ponovno je operi."
Lignja je, naravno, bila tono kakva je trebala biti. "Naravno", rekao
je Bruno i ustao.
"to nam to sprema, Tommaso?" upitala je Judith.
"Brancina punjenog koljkama i rakovima i mijeane marinirane mare na gradele", ponosno je odvratio Tommaso. "To je jako jednostavno,
ali budite sigurne da nita slino niste prije jele. Dodaj mi taj no, hoe?"
Kod kue je Bruno utroio vie od sata da bi Tommasa nauio kako
se otvaraju dagnje. Kad se s lignjom vratio iz pliaka, Tommaso je ve
radio punom parom i pritom objanjavao kako taj recept pripravlja jo
od djetinjstva, uz izdavanje uputa, bacanje oklopa kojekuda, prenemaui se na sve mogue naine dok je Bruno tiho radio.
W

"Ueh, Bruno, ovoj ribi treba dodati okusa. Nakoi malo enjaka,
dobro?"
"Naravno." enjak je iao uz krumpire, ne uz ribu, koja bi bila unitena njegovim otrim okusom. Bruno je teatralno zgnjeio malo enjaka na kamenu, a onda ga potiho spremio na stranu. Ruke su mu se bespomono trzale dok je gledao kako Tommaso nespretno trpa koljke i
rakove u brancina. A to je jo gore, Laura ga je isto gledala, oito oarana njegovim postupcima. Bruno je osjetio kratak, otar ubod ljubomore.
"Sad ribu jednostavno stavimo u posudu..." govorio je Tommaso.
Bruno mu je brzo dodao bocu vina, hladnog, bijelog Orvieta.
"Hvala ti, prijatelju", rekao je Tommaso i dobro potegnuo.
"Riba", promrsio je Bruno. "To je za ribu."
"A i riba treba malo popiti", mirno je rekao Tommaso i izvrnuo bocu
ribi u usta.
Bruno se morao kriomice umijeati jo nekoliko puta, kad je plamen
bio prejak ili kad Tommaso nije nauljio komad ribe, ali sve u svemu a
to ga je pomalo zaudilo Tommaso se sasvim dobro snalazio u ulozi
glavnog kuhara.
Kad je napokon dolo vrijeme da pojedu to su pripremili, Bruno je
napeto motrio Lauru kako rastvara koljke i trpa ih u usta uz bune izljeve oduevljenja, a soni sokovi joj cure niz bradu, od ega joj koa
sjaji u sve bljeem svjetlu. Strano mu se svialo kako jede; bez suzdravanja ili krivnje, s gustom sie ulje s prstiju, uiva u svakom novom
okusu i nepoznatoj aromi. U Templiju je imao prilike vidjeti brojne elegantne ene kako oprezno prebiru po hrani, kao daje to neto opasno i
guraju je po tanjuru ili pedantno reu na desetke komadia, samo za to
da bi polovicu ostavile, netaknutu. Laura je jela s istinskim uitkom, a
njezin uitak odjekivao je njegovim srcem.
"Ti jede kao prava Talijanka", iskreno joj je rekao. "Je li to dobro?"
upitala je punih usta. "Si. Samo tako se jede."
"U stvari, ja jedem kao svinja. Oduvijek. To moju majku baca u
oaj."
"Kakve su to trave ovdje, Tommaso?" zanimalo je Judith. "Ehm",
rekao je Tommaso zabrinuto, pogledajui u Brunu.

"Osjeam komora i origano", rekla je Laura, ela naboranog od razmiljanja. "I jo neto. umbir?"
Bruno je kriom kimnuo Tommasu.
"Bravo", izjavio je Tommaso. "Komora, origano i umbir. Laura,
sve si pogodila."
Bruni se srce nadizalo od ponosa. U brancinu je bilo jedva malice
umbira. ak bi i profesionalnom kuharu bilo teko prepoznati ga. Laurino nepce bilo je neiskusno i neizvjebano, ali imala je okusne pupoljke kao pravi aficionado.
Kad je i zadnja cicala izvuena iz eravice i pojedena, a u vatri su itali odbaeni oklopi i ljuske, Tommaso j drutvu ponudio smotku
marihuane. Sunce je polagano klizilo u more, a pijesak se hladio, pa su
daske za surfanje privukli vatri i sjeli na njih. Ubrzo ih je osvjetljavala
samo eravica. Dugo nitko nije progovorio. U kabini kombija Tommasova kompilacija Blue Ovster Culta napokon se, hvala Bogu, svela na
itanje prazne vrpce, a onda je zavladala tiina.
Laura se leima oslonila na Tommasa. "Prejela sam se", rekla je sanjivo.
"Sono pieno come un uovo", promrmljao je Bruno.
Nasmijeila mu se. Na trenutak joj je oima uzvratio osmijeh, a onda
je stidljivo odvratio pogled. "Sto to znai?" upitala je.
"Znai 'Pun sam kao jaje.'"
"Talijanski je zaista prekrasan jezik."
"I ameriki zvui sasvim dobro." Htio je dodati "kad ga ti govori",
ali nije mogao. To je mogao rei Tommaso ne samo zato to je ona
njegova djevojka; Tommaso je svakome mogao dati kompliment i pri
tome zvuati ako ve ne iskreno, onda bar armantno i duhovito. A kad
bi to rekao on, Bruno, zvualo bi otrcano, kao oajniko upucavanje.
"Sono pieno come un uovo", ponovila je Laura.
"Hej, Laura", rekao je Tommaso. "Ispriaj Bruni ono to ti je tvoj
prvi Talijan rekao da mora rei svakome tko bude drzak prema tebi."
"Pa," rekla je, razmiljajui, "jedno je bilo Cacati in mano e prenditi
a schiaffi,'"
Tommaso je zaurlao od smijeha. "Uzmi govno u ruku i premazi si lice", preveo je. "I to jo?"
"Uh 'Lei e' un cafone stronzo, vada via in culo.''"
W

"Odlino. 'Ti si jedno govno, pa se vrati u guzicu.' Jo emo mi od

tebe napraviti pravu Rimljanku. Ima jo?"
"'Guardone ti sorella e allupato ti bagnasti.'"
"To je tee prevesti", rekao je Tommaso, odmahujui glavom. "Bilo
bi neto kao: 'Uspali se kad gleda svoju sestru i mene.' Ali engleski
nema pravu rije za guardone. To je neto kao voajer, ali jo jai izraz.
Netko tko se boji fukati i zato gleda druge."
Bruno se na trenutak zgadio samome sebi. Ja sam takav, pomislio je.
Promatra.
"Stvarno sam vjerovala daje to neto ljubazno", rekla je Laura. "Tako
je lijepo zvualo."
"Pa nego to drugo? Zaista je i lijepo i ljubazno za Rimljane."
Tommaso ju je zagrlio oko ramena. Na taj znak je Bruno ekao. "Idem
u etnju." Ustao je, tekoga srca.
"Idem i ja s tobom", brzo je rekla Judith. Ispruila je ruku prema
njemu. "Hoe li mi pomoi da ustanem?"
Kad ju je povukao, Judith mu se pribliila malo vie nego to je oekivao. Odjednom je shvatio da je Laurina cimerica, dok je ori mislio o
Lauri, po svemu sudei razmatrala mogunost romantinog upkitanja s
njim. Pogledom je od Tommasa zatraio potporu, ali njegov prijatelj se
ve isprepleo s Laurom, a usne su im bile slijepljene.
"OK, idemo na onu stranu", rekao je. Pogledao je na tlo prema ljubavnicima. "Mislim da emo se zadrati neko vrijeme", oklijevajui je
dodao.
Ovo je savreno, mislila je Laura. Na pustoj sam plai sa svojim prekrasnim ljubavnikom Rimljaninom, koji mi je upravo priredio najzamamnije plodove mora koje sam ikada okusila. to bih vie mogla poeljeti? Bili su dovoljno udaljeni od ceste da ih nitko nije mogao vidjeti,
a ak i kad bi mogao, ugledao bi samo dvije siluete uz vatru, pa se nije
bunila kad je Tommaso usnama krenuo niz njezino tijelo.
im su se malo udaljili, Judith je provukla ruku kroz Bruninu. eka
da je poljubim, zbunjeno je mislio. Stigli su do pliaka, a ona se znakovito naslonila na njega.
"Judith," poeo se ispriavati, "neto ti moram rei."
"to?"
"Pa postoji netko drugi."
W

"Ima curu?"
"Ne ba."
"Deka?"
"Ne, ne, nije to."
"Pa to je onda?"
"Stara stvar. Radi se o djevojci koja nije zaljubljena u mene."
Judith je razmislila o tome. "Pa, nema ba osobite svrhe biti vjeran
nekome tko te ne voli", objasnila mu je.
"Znam, ali ne mogu si pomoi, stalno mislim na nju."
"Kako hoe. Ali ja se moram ohladiti", odluno je rekla. "Idem se
kupati. Hoe i ti?"
"Zato ne?" Kad su se zajedno bacili u gustu bijelu pjenu, doviknuo
je: "Sad surfaj!"
"Ali daske su kod kombija."
"to e ti daska?" Priekao je val, a onda se bacio u njega i pustio se
da ga nosi prema obali.
Prvih pet-est valova ih je isprevrtalo i potopilo, tako da su pijuckajui izranjali na povrinu. Ali bilo je to ludo veselo i im bi se osovili na
noge, krenuli bi po jo.
Napokon, kad Laura vie nije mogla podnijeti Tommasovo odgaanje, kliznuo je jezikom u nju, rairio je kao cicalu i usisao slatko meso u
svoja usta. "Oh, Tommaso," proaptala je, "to je boanstveno." Zavrtio
je jezikom, uronivi ga dublje, a ona je osjetila kako se skupljaju prvi
valii koji prethode bujici uitka. Ovo je kao kad lei na dasci za surfanje, sanjalaki je mislila; eka onaj pravi val, onaj koji e te uzvinuti.
Stala je dublje disati, eljna da se to dogodi.
I konano su se svi nagurali u kombi i krenuli na dugu vonju kui.
Naalost, Tommasov nain vonje, savren za vijuganje mopedom kroz
beskonaan rimski promet, nije ba pogodovao spavanju. Djevojkama u
stranjem dijelu bilo je dobro; nisu mogle vidjeti druga vozila, premda
su povremene uvrede i trubljenje rao^ rali prodrijeti i kroz najdublji san.
Bruno je zurio u tamu. U mast je spravljao jela za Lauru, iznosio pred
nju jedno jelo za drugim, jednostavno iz uitka to je moe gledati.
udio je obuiti njezino nepce. Toliko je uivala u nepoznatim okusima plodova mora da je poeo smiljati s im bi je sve mogao upozna-

ti. Nitko bolje od njega nije znao da uivanje u novome okusu zauvijek
promijeni ovjeka. Ali to bi joj trebao skuhati?
Auto je najednom silovito kliznuo s jedne strane ceste na drugu, a
Laura se prenula. Bruno si nije mogao pomoi. Okrenuo se da je pogleda. Leala je sklupana uza svoju prijateljicu, a obje su se umotale u
Bruninu vreu za spavanje. Srce mu je poskoilo, naglo kao i auto maloprije.
Za tebe, pomislio je,pripremit u svadbenu tortu...
Zatresao je glavom da otjera tu misao. Ona je Tommasova cura, ne
njegova. to mu samo pada na pamet?
Bruno je odjednom shvatio da Judith ima otvorene oi. Gledala ga je
kako gleda Lauru. Brzo je odvratio pogled, pitajui se je li joj sada sinulo da je govorio o njezinoj prijateljici i ako jest, hoe li ita rei.
Napokon su stigli u Rim, kroz Testaccio, staru mesarsku etvrt. Tu
su mnoga nekadanja skladita preureena u klubove i barove; taj dio
grada nikada nije spavao i vie puta morali su usporiti kad bi pred njih
najednom izletjela skupina ljudi, na putu iz jednoga kluba u drugi.
"Gledaj ti ovo", rekao je Tommaso dok su prolazili pokraj jednog
novog bara. "Moramo vidjeti kako je tu."
Bruno je zagunao. Donedavno to je podruje bilo puno klaonica i
mesnica. Sad su ih istjerali.
Po njegovu miljenju, pravo srce Rima nisu bili Via del Corso ili Piazza del Campidoglio, nego ba Testaccio. Stoljeima su ovamo stizale
ivotinje za klanje, a dobri bi komadi bili namijenjeni plemiima u njihovim palaama, i kardinalima u Vatikanu. Obini ljudi morali su se
zadovoljiti onime to bi ostalo takozvanom quinto quarto, "petom etvrtinom" ivotinje: iznutricama, glavom, papcima i repom. Nicale su
male osterije koje su se specijalizirale za pripremanje tih ostataka, a kulinarska domiljatost Rimljana bila je tolika da su se ubrzo ak i kardinali i plemii grabili za jela kao to su coda alla vaccinara, volovski rep
pirjan u umaku od rajice, ili caratella d'abbacchio srce, plua i slezena tek ojanjenog janjeta na ranjiu od rumarina, polako kuhani s crvenim lukom u bijelome vinu.
Svaki ivotinjski dio pripremao se na poseban tradicionalni nain.
Zampetti al Vaggro, junei papci, posluivali su se sa zelenim umakom
od inuna, kopra, slatkoga luka, ukiseljenih krastavaca i enjaka, sve
W

fino narezano, zatim povezano krumpirom i razrijeeno uljem i octom.

Mozak se pripremao s maslacem i limunom cervello al limone ili bi
ga poirali s povrem, zatim pustili da se ohladi, pa tanko narezali i pohali s jajima. Jetra su se omatala potrbunicom, tankom membranom
koja prekriva utrobu svinje, a ona bi podlijevala peenje vlastitom mau dok se polako topila u tavi za prenje. Timus se pripremao na jedan
nain, uho na drugi, utroba na trei, a jezik na neki drugaiji; svako jelo
usavravalo se kroz stoljea i svi bi ga voljeli, od maliana u visokoj
djejoj stolici do nonnine stare bake, kojoj su davali tono to jelo, pripremljeno na tono takav nain, jo dok je ona sama bila dijete.
Poznato je da stranci ne dijele uvijek ljubav Rimljana za quinto
quarto. ak bi i Napuljanin, na primjer, mogao postati pomalo gadljiv
kad mu pod nos stavite neki osobito opskuran dio probavnog trakta ili
eluca, ili kratko prepreni bubreg, nakon kojeg se u ustima osjea estokapiscia. Bruno je smatrao da bi Laura, ipak, mogla biti drugaija.
Neto u njoj je govorilo da je spremna za novotarije, za pustolovine. Pa
ak i ako jo uvijek ima nekih kulinarskih inhibicija, njegova jela e ih
izgladiti, namamit e je mirisom i graom i okusom na putovanje ulima, korak po korak; bit e to pustolovno putovanje u samu utrobu Rima.
Za prvi objed joj je skuhao selo. Za drugi joj je priredio more. Za
tree e joj, odluio je, skuhati grad bogat, taman, intenzivan, grad
okupan krvlju, s cijelom njegovom mirisnom povijeu. Ako je u pravu,
to e razbuditi neto u njoj. Ako nije pa, bar e joj pripremiti pravo
rimsko jelo.
Dok su ile na svoje prvo predavanje, Judith je priala Lauri o Bruninu udnovatom ponaanju na plai.
"U osnovi, rekao je da je previe zaljubljen u tu tajanstvenu enu da
bi se zezao sa mnom", objasnila je.
"Ahhh. To je ba romantino."
"Uvijek sam takve sree. Mislila sam da bi Talijani trebali biti prevrtljivi, nevjerni, pohotni jarci, a ja naletim ba na onoga koji se nee
igrati."
"Nisam znala da ti se toliko svidio."
"Nakon onako dobrog jela, pohvatala bih se i s papom", rekla je Judith prilino uvjerljivo.
W

Laura je svojim razvratnim smijehom prenula maku, zaspalu na sjedalu mopeda na suncu, pa je maka uzdigla glavu i zbunjeno se osvrnula. A zatim, vidjevi da se radi samo o dvjema djevojkama koje ivahno
raspravljaju o nekom momku, opet se namjestila za spavanje.
Bruno je gradio kuu od karata. Bar se tako osjeao. Zapravo, slagao
je voni millefeuille slojevi finih listia tijesta, pasiranog voa i kreme. Ali, kako je to radio za Templi, Alain je promijenio recept, tako da
je to sad bila bravurozna demonstracija tehnike virtuoznosti. Prvo, slojevi tijesta se peku pritisnuti tekim utezima,
tako da budu prhki i hruskavi. Onda ih se poprska eerom u prahu i
karamelizira letlampom. Izmeu svakoga od triju slojeva nalazi se najlaki mogui, najfiniji voni souffle. Ali, zato to izgleda ba kao obina krema za kolae, gost e shvatiti da se radi o souffleu tek nakon prvog zalogaja. Meutim, puno toga je moglo pokvariti tu sloenu tvorevinu. Svaki souffle mora se dizati glatkim, hidraulikim uzdizanjem,
podiui svoj krhki krov od karameliziranog tijesta a da ga ne nakrivi,
da bi mogao posluiti kao podnoje sljedeem gornjem sloju. I najmanje stranje ili izboenje uzrokovalo bi nagib konstrukcije, poput tornja
u Pii. Osim toga, svaki souffle mora biti trunicu manji od onoga ispod
sebe, tako da teina gornjih slojeva ne zgnjei one ispod. I na kraju,
najgornji sloj mora jo izdrati i liicu coulisa8 a da ne pukne i ne ulekne se.
Uvijek bi ostalo neto vika, a Bruno je po navici pripremao vie od
narudbe, za svaki sluaj, ako neto ne ispadne kako treba. Takva jela
nije mogue pripremiti unaprijed. Svaki souffle bio bi u penici tono
sedam minuta, a mora se posluiti samo tri-etiri minute kasnije, jer
inae poinje padati. Uskladiti to s ostalim narudbama za stolom, gdje
su neki gosti moda naruili kolae koji se dugo peku u penici, kao na
primjer tartes flnes aux pommes, bila je prava logistika nona mora.
Bruno je primio narudbu za dva millefeuille, a po obiaju je pripremio tri, za svaki sluaj. Ipak, nije mislio na kolae. Jednim djeliem
svoga uma bavio se iznutricama tamnim, ljepljivim umacima od pirjane junee jetre; kombinacijama gljiva i bubrega, telee guterae i artioka; stalno je prevrtao u mislima mogunosti za idui objed koji e
pripraviti Lauri. Ali, u stvarnome svijetu, osjeaj za vrijeme mu je za8

Laganog preljeva.

kazao. Dva soufflea su se uruila i morao je zadrati posluivanje stola

jer je morao sve ispoetka. Daj bi utedio vrijeme, nije radio rezervu.
Ruka mu je utrnula dok je1 frenetino ulupavao pasirano voe u bjelanjke, a to znai da nije po osjetu mogao procijeniti je li smjesa dovoljno gusta za laganu, prozranu vrstou kakvu je Alain zahtijevao.
Nije imao vremena priekati i provjeriti. Ubacio je drugu turu soufflea u
penicu i odmah se bacio na coulis.
Za nekoliko trenutaka, iz penice se zaulo lagano pukanje kad je iz
nesavreno savijenog soufflea izletio mjehuri zraka i eksplodirao, rasprskujui na sve strane komadie polugotove mjeavine od jaja.
"Un ce pozzo credere", promrmljao je Bruno. Na drugoj strani kuhinje Alain je uzdigao glavu. Znajui da ga promatra, Bruni je bilo jo
gore. Takoer je znao da Alain nikada ne bi dopustio da onaj drugi souffle, koji nije eksplodirao, iznesu na stol vie ne bi bio u najboljem
izdanju dok Bruno iznova pripremi novi. Krenuo je ispoetka, s dva nova soufflea. Znoj mu se cijedio niz lea dok je lupao i presavijao i pasirao. Napokon su novi bili spremni, a ovaj put je bio i bolje sree. Nisu
to bili najbolji millefeuille koje je ikada pripremio, ali mogli su proi
tako je bar on mislio. Kad ih je napokon iznio, u drhtavim rukama, do
hodnika za posluivanje, morao je istrpjeti ponienje sous-chefova pregleda, koji je nadreeni obavio bez rijei, u trajanju od nekoliko dugih
minuta, kao da je Bruno commis na prvome poslu. Da bude jo gore, i
sam Alain je doao pogledati. Protekao je jo jedan trenutak agonije dok
su chef de cuisine i sous zurili u njegov desert, kao lijenici dok pregledavaju otvorenu ranu. Onda je Alain bacio pogled na sat, a Brunine obraze je oblilo crvenilo srama. Alain je prenosio cjelokupnoj kuhinji, jednako jasno kao da je poruku izgovorio na-glas, kako bi on rado iznova
izradio jela, ali je Bruno utroio tako puno vremena da to vie nije bilo
mogue. Napokon je neodluno kimnuo, a konobar je brzo te nezadovoljavajue slatkie stavio na posluavnik.
U kuhinjskom hranidbenom lancu dolo je do gotovo nezamje-tnog
prevrata. Bruno je to osjeao. Mislio je da ne mari to je Alainov miljenik, ali sad je shvatio da je tako osjeao samo zato to se naviknuo na
taj poloaj. Uvidio je, zapravo, da Alainovo odobravanje moe doi i
proi poput vreline na kuhalu tednjaka i da se veina mladih kuhara
morala oajniki natjecati da bi ga stekla. Postojala je samo jedna osoba
W

iji je rad, ini se, Alaina uvijek zadovoljavao: bio je to Hugo Kass, novopostavljeni saucier. Mladi Francuz pristala izgleda, s glatkom grivom
teke crne kose, Hugo je radio kod Ducassa u Francuskoj i Beka u Italiji prije nego to je doao u Templi. Bile su mu samo dvadeset dvije
godine, a ljudi su ve o njemu govorili kao o buduem Michelinovu pobjedniku. Alain se prema Hugu odnosio gotovo kao da mu je ravnopravan, a tog poslijepodneva je ak jednom zatraio njegov savjet u vezi s
nekom marinadom i pridrao je licu kako bi je mladi kuao. Bruno je
bio predaleko da bi uo to je Hugo rekao, ali je vidio kako Alain ivahno kima glavom, kao da se slae s njim.
Bruno je takoer poeo primjeivati koliko se mladi Francuz trudi
zadrati Alainovu naklonost. Kao novi chefdepartie, na primjer, imao je
savren razlog zapitkivati chefa de cuisine o jelima koje on kuha ali,
moda nije imao razloga za ba tako puno laskavih primjedbi, kao recimo sada.
"Hej, Bruno. Kako ide?" Bio je to Tommaso, koji je upravo zavrio
svoju poslijepodnevnu smjenu.
"Grozno", promrmljao je Bruno. Tommaso je pratio Brunin pogled
do Huga Kassa, koji je opet s potovanjem kuao jedno od maestrovih
osobnih posebnih jela.
"Toliko se duboko zavukao u gazdin culo da se udim to uope moe prepoznati neki okus osim onoga to ima cacca", komentirao je
Tommaso. Bruno se nasmijao. Bez obzira na to koliko stvari bile loe,
uvijek je mogao raunati na svog prijatelja da ih izrazi kao pravi Rimljanin.
Laura, sjedei u seminarskoj dvorani doktora Fellowesa, potiho pjevui dok zapisuje biljeke o torsione i contraposto. Na plou je projiciran uvean Michelangelov crte, muki akt. Njegovi elegantni guzovi
prelaze preko jednako elegantnog lica doktora Fellowesa dok U dottore
koraa naprijed-natrag i objanjava, jasnim, lijepo uoblienim reenicama, plemenitost ideala koji su im podloga.
U svoju biljenicu Laura narka guzove. Njezino pjevuenje postaje
sve glasnije, sve dok je susjeda ne mune nekoliko puta za-redom.
Muk restorana iznenada je prekinula glasna lomljava. U kuhinji su
svi poskoili. Zaula se vika iz blagovaonice. Onda su se kuhinjska vra-

ta uz tresak otvorila, a utrao je jedan od konobara, viui: "Doite brzo!"

Kuhinja se ispraznila jer je sve osoblje istralo vidjeti to se dogaa.
ini se da je dostavlja nosio kutiju ivih jegulja kroz predvorje i iznenada je puklo dno kutije. I sada je pet-est jegulja krivudalo poput srebrnih munja po debelom sagu restorana u oajnikoj potrazi za slobodom.
Franciscus je pucnuo prstima i ispalio naredbe. "Pieter, Stephanie:
premjestite goste u bar. Ostali, pobrinite se za ovo." Meutim, lake je
rei nego uiniti. Bile su to rimske jegulje-blatnjare male, ilave i odlune a osoblje je usporavalo to to su morali puzati da bi ih ulovili.
Svako malo zauo bi se trijumfalan uzvik, a zatim psovka jer bi skliske
anguille izmigoljile kroz prste. Gosti, uukani u bar, i u poetku zabavljeni besplatnim aama Dom Perigriona, poeli su se ubrzo naguravati
u restoran sa svojim aama u rukama, dijeliti savjete, klicati uspjenim
ulovima ili stenjati od razoaranja kad bi neka jegulja opet izmaknula
lovcu kroz prste. Nakon pet minuta ulovili su samo dvije jegulje, a trebalo im je jo pet za sljedeu. Osoblje je, iscrpljeno, zastalo da se odmori.
Tommaso je lagano gurnuo Brunu. "Kamo je otiao dostavlja?"
promrmljao je ispod glasa.
Bruno se osvrnuo. Zaista, uzronik pometnje je nestao.
"I kako to da ih nije donio na kuhinjska vrata?" nastavio je Tommaso. "Svi koji dostavljaju u Templi znaju da moraju na kuhinjski ulaz.
Menije ovdje neto udno."
"Vas dvojica", prasnuo je Franciscus. "Razgovarat ete poslije, kad
ih sve ulovite."
Posluno, Tommaso je krenuo i otjerao jednu jegulju koja se skrivala
pod stolom, ali je mugnula pod stolicu prije nego to ju je stigao zgrabiti.
Zahvaljujui djelovanju besplatnog ampanjca, simpatije gostiju okrenule su se na stranu bjegunica. Ironino bi pljeskali svaki put kad bi
neka jegulja izmigoljila nekome iz ruke. Alain je stajao sa strane i gledao, a lice mu je pokazivalo da se sprema bura.
Pat-poziciju na kraju je prekinuo Hugo. Okrenuo se na peti, otiao u
kuhinju i za nekoliko trenutaka se vratio s dva velika noa, drei svaki
W

u jednoj ruci. Bili su to elini Sabatieri, dugaki poput siga, smrtonosno otrog iljka. Ustremio se na jednu jegulju i, bez pokuaja daje uhvati, jednostavno je probo iza glave vrkom noa, a zatim je podigao kao
na koplju.
Promatrai su umuknuli. Ne zastavi da ukloni anguillu s noa, gdje
se bacakala i uvijala poput violinskog kljua, Hugo je krenuo dalje.
Opet je naciljao noem. Sad su se dvije jegulje uvijale i okretale na krvavoj otrici. Trea jegulja je pokuavala mugnuti preko poda. Miran,
Hugo je napravio tri koraka prema njoj i, sagnuvi se gipkim pokretom,
probo je iza krga drugim noem. Okrenuo se prema sljedeoj i za as
se i etvrta, posljednja, jegulja pridruila drugima na nou. Bez rijei se
vratio u kuhinju. Dok su se vrata zatvarala, jasno se zauo zvuk otrice
o otricu, a zatim tup-tup dok su jegulje u komadima padale na pod.
"Svi na svoja mjesta", naredio je Alain. "I hvala Bogu to ovdje bar
netko ima malo razuma."
Kad se kuhinjski odred vratio na svoje poloaje, jegulja vie nije bilo, a Hugo je ve mirno pripremao umake.
Meutim, Tommaso je bio taj koji je otkrio, dok je uklanjao potrganu kutiju iz koje su jegulje pobjegle, da na jednoj njezinoj stranici pie:
"Pazi koga izbacuje iz restorana. Moda ima prijatelje koje nije lako
uloviti."
Napokon je doao Brunin slobodni dan, pa je mogao krenuti u potragu za sastojcima za svoju sljedeu gozbu. Mattatoio, stara gradska klaonica u Testacciju, ve je odavno zatvorena i pretvorena u staju za konje koji turiste vuku gradom u lakim koijicama, ali u blizini je bilo jo
nekoliko manjih mjesta koja su preuzimala dostavu zaklanih ivotinja i
odmah ih tranirala; i pri tome, u skladu s izrekom, nita ne bi izmaknulo, osim blejanja. Jedno od tih mjesta bila je Elodi, mesnica ukopana u
podnoje Monte Testaccija a to nije bilo brdo, nego prastara gomiletina smea visoka oko trideset pet metara, jo iz vremena drevnih Rimljana, nastala iz uredne hrpe slomljenih amfora, vreva od terakote u
kojima su stari Rimljani transportirali maslinovo ulje. Oko podnoja tog
viestoljetnog odlagalita boca razne automehaniarske radionice, mesnice, pa ak i restorani, iskopali su duge peine bez prozora s polukrunim svodovima. Elodi je bila mrana, a piljevina na podu bila je poprs-

kana tamnim lokvama krvi, no bilo je poznato da kvaliteti mesa iz te

mesnice nema ravne.
Bruno je dvadesetak minuta razgovarao s vlasnikom, Iacom. Kad su
u pitanju iznutrice, mora imati povjerenja, a ako ti podvale neki sumnjivi komad, posljedice su mnogo gore nego od obinih komada mesa.
Dao je do znanja vlasniku da je on kuhar pa su raspravljali o raznim receptima sve dok se mesar nije zagrijao za Brunino jelo koliko i sam
Bruno. Iaco je otiao u stranji dio trgovine i vratio se drei u krvavim
rukama itavo udo pravoga blaga utrobu mladoga teleta, ovji mozak, svinjski jezik i cijeli volovski rep, jo uvijek neoderan, poput jahaeva bia. Od svega toga stvorili su konaan izbor. Starac je upozorio
Brunu da jela ne smiju biti preotmjena. "Dri se jednostavnih recepata i
nee pogrijeiti", naglasio je. "Nemoj podlei iskuenju da ih mijenja
po svojem. Znam ja vas mlade kuhare, uvijek neto prtljate." S tim rijeima na umu, Bruno je svoj plijen, paljivo umotan u novine, odnio
preko rijeke natrag u Trastevere.
U ovom sluaju njegov je jelovnik uvelike odraavao savjete starog
mesara. Za antipasto je odredio klasino rimsko jelo fiitto misto zalogajie mijeanih iznutrica, ukljuujui komadie poiranog mozga i
jetrice, s puevima, artiokama, jabukama, krukama i kruhom umoenim u mlijeko, sve pohano s krunim mrvicama u puno vreloga ulja.
Nakon toga slijediprimo za koje e spremiti rigatone alla pajata tjesteninu koja se posluuje s teleom utrobom tako mladom da je jo puna
majina mlijeka; utroba se pirja s lukom, bijelim vinom, rajicama,
kliniima i enjakom. Za secondo e jesti milza in umido varivo od
janjee slezene koja se dinsta s kaduljom, inunima i paprom. Gorka
salata od puntarelle all acciunga mladice endivije s inunom proistit e nepce, a zatim slijedi jednostavan dolce, fragole in aceto velike
jagode u octu. Objed je elio zavriti teatralnim zamahom, pa se potrudio pronai tek toliko kopi luwak, rijetku kavu iz Indonezije. Unato
rijeima starog mesara, ipak nije mogao odoljeti napasti da tu i tamo
neto promijeni; ovdje ili ondje bi zamijenio neki sastojak ili bi umak
sveo na osnovne okuse i oduzeo mu sve to nije sama njegova bit.
U njegovu srcu, srea i tuga sad su bile neraskidivo izmijeane, poput umanjka i bjelanjka izlupanih za omlet. Boli to nema Lauru dava-

lo je tonu protuteu zadovoljstvo to joj moe kuhati, pa vie ni sam

nije znao gdje prestaje tuga, a poinje srea.
Ve na ulici Laura je nanjuila bogato, teko isparavanje to se sputalo iz Tommasova stana. Zastala je, zatvorila oi i duboko udahnula.
Miris je bio slojevit i snaan kao stari porto, ali bez sumnje mesoderski. Samo na asak, zadrhtala je. U mirisu je bilo neto mrano, neto
gotovo preobilno mousna, divlje bogata podloga, a nad njom slatkasti, primamljivi preljev klinia i enjaka. Nosnice su joj se rairile, a
usta ispunila slinom. Otvorila je dvorina vrata i pourila uz stepenice.
Vrata stana otvorio je Tommasov cimer. "Bok", rekla je. "Je li
Tommaso tu?" Osmjehnula se Bruni, bio joj je drag.
"Upravo dovrava veeru", rekao je Bruno. "Ui."
Kuhinjska su vrata bila zatvorena, a iza njih su dopirale raznovrsne
rimske kletve i psovke. "Na tvojem mjestu, ne bih tamo ulazio", stidljivo joj je savjetovao Bruno. "Uhvati ga neka opsesija kad kuha zna
ve kako je, voli da sve bude potpuno savreno." Lomljava, tresak pribora za jelo, kao potvrda njegovih rijei.
"Sigurno to nije lako, drati se recepta."
"Ponekad da, ali biti kuhar ne znai samo pomijeati sastojke, mora
puno vie od toga."
"Zaista? A to na primjer?"
Bruno je oklijevao. "To ti je poput razlike izmeu pijanista i skladatelja", neodluno je rekao. "Pijanist je kreativan, nema sumnje, ali on je
samo zvunik onome tko je zamislio melodiju i dao joj ivot. Kad si
obian kuhar, dovoljno je biti poput pijanista izvoditi tue ideje. Ali
da bi bio samostalni kuhar, mora biti i skladatelj. Na primjer, recepti
koje e veeras kuati, sve su to tradicionalna rimska jela ali ako samo ponavljamo neto iz prolosti, ako ne pokuamo dodati neto svoje,
vie nee biti dio ive tradicije, nego e postati povijest, neto mrtvo.
Ta su jela ljudi stoljeima usavravali, ali samo oni koji su iskuavali
neto drugaije, druge kombinacije, koji su odbacivali ono to nije ilo i
prenosili dalje ono to je bilo dobro. I zato tim samostalnim kuharima iz
prolosti dugujemo to isto, duni smo initi to i oni, eksperimentirati,
ak i kad se radi o najsvetijim tradicijama."
Laura je kimala, fascinirana, a on je strastveno nastavio: "Uzmimo
jedno od jela koje e kuati veeras: fritto misto. Stari mesar koji mi je
W

prodao meso naglasio je da ga treba pripremiti na starinski nain a tu

se mozak, na primjer, uvijek kratko prokuha s povrem, onda se ostavi
hladiti, pa se naree na tanke krike i poha u vrelome ulju. Ali onda
pomisli, pa ta smjesa za pohanje je jako slina japanskoj tempuri, a
tempuru moemo posluiti sa slatkim feferonom i umakom od soje, pa
zato ne bismo pripremili talijansku verziju, moda s acetom balsamicom iz Modene umjesto soje i vidi to se dogodi..." zaustavio se, odjednom svjestan da se zanio. Ne samo to se razmahao rukama od silnoga
uzbuenja, nego je i potpuno zaboravio da bi Tommaso trebao biti
glavni kuhar. Brzo je prevrtio to je sve izgovorio. Je li rekao neto glupo?
Ali Lauru su zaokupljale druge brige. "Tommaso mi priprema mozak. Iskrivila je lice.
"Pomijean s mnogo drugih stvari koje nikada prije nisi kuala", njeno je odgovorio Bruno. "Mozak, jetra, utroba. Mora jednostavno imati povjerenja..." gotovo je rekao u mene; tekom mukom je to progutao i
nastavio, "... povjerenja u Tommasa. Zna on to radi, a kad jednom kua, nee nai nita to ti se ne bi svidjelo."
"Kao u onoj staroj izreci: 'Nisam to nikada probala jer mi se ne svia/"
"Ba tako. Ja mislim, Laura, da e se i sama zauditi to ti se sve
svia."
"Moda." Lauri nije bilo ba svejedno. Bruno ju je nekako udno
gledao, a njihov razgovor bio je prepun nezgodnih zastajkivanja i prekida, tijekom kojih bi se zagledao u nju, a zatim stidljivo opet skrenuo
pogled.
Ipak, primijetila je da kad govori o hrani uope nije stidljiv. Tada bi
je gledao ravno u oi, a njegove bi blistale od strasti. Htjela se vratiti na
tu temu, pa je rekla: "Znai, ti si nabavio hranu, ne Tommaso?"
"to?"
"Rekao si da si kupio sastojke od nekog starog mesara."
"Zbilja?"
Laura je odustala. Nakon otprilike minute, Bruno je promumljao da
mora ii. Ustao je i odjurio prema vratima.

Iz kuhinje se zauo trijumfalan uzvik. "Eh, Bruno! Ma tko kae da

kokot ne moe snesti jaja!"9 Vrata su se otvorila i pojavio se Tommaso,
objema rukama drei zdjelu salate u visini ramena, kao da se radi o
pobjednikom peharu. "Puntarelle all acciuga, na Tommasov nain."
Ukopao se na mjestu. "Oh, Laura. Nisam uo kad si stigla."
"Bruno mi je otvorio."
"Je li on jo tu?"
"Ne, otiao je van."
"Oh. OK." Tommasu je sinulo da jo dri zdjelu salate. "Ovo je jako
komplicirana salata", objasnio je. "Prvo mora narezati endiviju, ba
ovako. Sol, papar, ulje... nije lako pogoditi sve kako treba."
"Pa ne zvui ba tako teko. Bar ne u usporedbi s drugim stvarima
koje si mi spremio."
Tommasovo lice poprimilo je ozbiljan izraz. "Ah, ali kad kuha, ba
najjednostavnije stvari mogu biti najtee. To ti je jedno od naela ena."
"Sad zvui poput Brune."
"Brune? Da, ja ga zovem filozofom hrane. Ne zna on ba puno o tome, naravno", brzo je dodao. "Ali tu i tamo je napabirio neto znanja.
Mrvice s majstorova stola."
"A hoe li me majstor poljubiti?" ljupko je upitala Laura.
Tommaso je odloio zdjelu i utisnuo poljubac na njezine napuene
usnice, a zatim na njezin vrat, bradu, oi i posvuda po licu. "uj, ba
nas briga za veeru", uzbueno joj je proaptao u uho. "Idemo mi u krevet, hmram?"
"ali se", dahnula je Laura. "Mirie fantastino."
"Jest emo kasnije."
"Ali hou vidjeti to si mi skuhao."
"Nee se pokvariti."
Tommaso je spretnim prstima otkopavao puceta odjee po njezinome tijelu. Osjetila je kako su joj olabavile hlae kad je oslobodio gumb
na struku. Gotovo istovremeno raskopao joj je grudnjak. Na tren se
dvoumila, a onda se odmaknula. "Neu se ni ja. Molim te, Tommaso."
9

Od izraza: "A gallina fa l'ovo e 'o gallo c'abbrucia 'o culo" Koko
nese jaja, kokot samo iri upak.
W

Pomirio se s neizbjenim uz slijeganje ramenima. "OK. Prvo klopa, a

onda krevet."
Lauru je na trenutak obuzela ljutnja. Nije se radilo o tome da nije eljela s njim u krevet, ali nije htjela da on uzima zdravo za gotovo da ona
to eli ili da je jelo samo predigra. Duboko je udahnula da bi mu objasnila, a onda se predomislila. Koliko god bio armantan, Laura je sumnjala da Tommaso razumije sloenost i kontradiktornost njezina tijela.
Nije bila sigurna da to ona sama shvaa.
im su poeli jesti, morala je ipak preispitati taj zakljuak. Netko tko
zna pripremiti ovakav antipasto netko tko je u stanju utroiti, po svemu sudei, sate rada za samo nekoliko slasnih zalogaja hrskavog, laganog tijesta za pohanje, u kojem se skriva, u svakom komadiu, zalogaji mekanoga mesa ili reskog krckavog voa, a svaki pojedinani okus
je toliko precizan i nedvojben, poput zvuka razliitih glazbala u orkestru
zasigurno je sposoban za duboke misli i sloene osjeaje, ak i ako ih
jako dobro skriva.
"Ovo je kao igra na sreu", Laura je sretno uzdahnula. "Pojma nemam to to stavljam u usta." "Rei u ti poslije."
Nadurila se. "Bruno mi je ve rekao da tu ima i mozga." "Jesi li ve
jela mozak?"
"Jednom, u nekom talijanskom restoranu kod mene u Americi. Bio je
grozan, ni slian ovome." Nabola je jo jedan komadi fritto misto na
svoju vilicu. "A ovo? Sto je ovo?" "To je brizi. Komadi timusa." "A
to je timus?"
Tommaso nije imao ni priblinog pojma. "To je dio time, koja je u
ivotinji, evo tu." Pokazao je na svoja prsa, donekle neodreeno, objema rukama.
"Aha. Pa, to god to bilo, fino je. A ovo?" "To je, mislim, testiculo
d'abbacchio. Janjei hm, testis." "Testis? Da probam." Stavila ga je u
usta. Tommaso je uo zvuk kad su ga njezini otri sjekutii presjekli.
"Mmm. Nisam oekivala da e biti ovako hrskav."
"Da", blijedo je odgovorio Tommaso. "U stvari, nisam bio siguran da
e ti se svidjeti."
"Oh, izvrsno je", uvjeravala ga je. "Budu ti puna usta, a ima to
vakati, a i mekan je. Ima li toga jo?" Prebirala je vilicom po zdjeli
sfritto misto.
W

Tommaso je spustio svoju vilicu. Odjednom vie nije bio gladan.

"Sigurno ima. Samo se ti poslui dok ja odem po tjesteninu."
Poput veine Rimljana, Tommaso je odrastao na iznutricama, ali ba
zato nije nikada razmiljao to su one zapravo. Bilo je to neto to uvijek jede, neto to ti mama stavi na tanjur i to s uitkom vae dok se
nadvikuje sa svima ostalima za stolom. Nikada nije razmislio o porijeklu raznih jela koja su mu davali. A sada, potaknut arom Laurine radoznalosti, poeo je misliti o tome i tako mu se sve to skupa pomalo zgadilo.
Laura je pojela sve to je stavio pred nju. Povrh toga, htjela je znati
to je svaka od tih novih stvari, koji je to dio ivotinje, kakva mu je
funkcija u tijelu i kako je pripremljena. "To nema nikakve logike", govorila je. "Zato je ljudima sasvim u redu pojesti janjei odrezak, ali ne
testis ili bubreg? Janjetu je to potpuno svejedno. U stvari, mislim da bi
janjetu vie odgovaralo da mu pojedemo testis ili bubreg mislim, s
jednim bubregom bi preivjelo, ili bez jednog testisa, ali im odluimo
narezati njegova rebarca, gotovo je." Vilicom je ubacila jo zalogaj rigatona alla pajata na svoj tanjur. "Ti nee? Ova pajata je tako kremasta, osjeam se kao da ja sama siem kravu."
Tommaso se utjeio milju daje Bruno, u najmanju ruku, uspio smrviti u prah i posljednji komadiak njezina ustezanja. Ako izdri tijekom
veere, ono to slijedi bit e boanstveno.
Napokon su stigli do jagoda, ija se slatkoa sudarala s otrim ujedom octa i tako stvarala eksplozivan sklad okusa. Laura je njeno uzvikivala od zadovoljstva svaki put kad bi stavila jagodu u usta. "Oh oh
mili Boe ovo je tako dobro."
Tommaso se skromno osmjehnuo i slegnuo ramenima. Sa mnom jo
nije izvodila ovakve zvukove, pomislio je, pomalo ljubomorno, to radi
samo uz Brunino jelo. A onda se zaustavio. Pa on, Tommaso, ide s Laurom u krevet. Pa to onda ako prije toga voli napuniti usta Bruninim
jelima?
"Skuhat u kavu", rekao je.
Kad se iz kuhinje vratio s malim oktagonalnim loniem za pripremu
espressa i dvije malene alice, ustanovio je da je Laura pogasila neka
svjetla i izvalila se na pod, naslonjena na sofu. Odbacila je cipele i obeavajue mu se smjekala. Tako ve moe, pomislio je. Natoio je kavu
W

u alice i sjeo do nje. Pomno je pomirisala. "Zanimljivo. Kakva je to

kava?"
"Kopi luwak" Nastojao se sjetiti to mu je Bruno ispriao o tome. "Iz
Indonezije." Kuao je malo. Okus je bio pomalo ustajao i kao dimljen.
"Kopi luwak opa!" Laura je kuala gutljaji. "ula sam za nju, ali
nisam se nadala da u je ikada popiti u stvarnosti." "Ne? Zato ne?"
Pogledala gaje u lice. "Zna kako se proizvodi, zar ne?" Budui da
nije odgovorio, objasnila mu je: "Na plantaama kave postoji neki glodavac, zovu ga luwak, koji jede plodove kave a kako ih ima jako puno, izabire samo one najzrelije, najcrvenije koje moe nai. Zrno kave,
a to je sjeme u sreditu voa, proe kroz luwaka, koji ga poslije izlui u
izmetu. Smatra se velikom poslasticom, a mladii koji rade na poljima
kave daruju ga svojim djevojkama, tako da ga obino ne izvoze. Ja volim kavu, ali na ovu nikada prije nisam naila."
Neprimjetno, Tommaso je spustio svoju alicu. Nije to mogao vjerovati. Bruno im je dao kavu od takorova izmeta.
"to kae na distillatol" predloio je. Sve samo da ispere okus te
kave.
"Ti samo daj."
Natoio si je sambucu i obgrlio je. To je ve bilo bolje. Okrenula je
glavu prema njemu i pribliila mu se, zatvarajui oi dok je usnama traila njegove.
Ta prokleta kava. Osjeao je taj okus u njezinim ustima, a za njim i
ostatke drugih okusa ostalih jela koje su pojeli te veeri. Opet mu je pala na pamet rije "timus". Dok je jezikom istraivala po njegovim ustima i grickala njegovu donju usnicu, Tommaso se pitao gdje se tono
nalazi timus. Koliko je on znao, to je isto to i prostata, a prostata je...
Zatvorio je oi i nastojao misliti o dragim, jednostavnim stvarima pizza, mesne okruglice, spaghetti alla carbonara...
Osjetio je kako mu Laurina ruka klizi u hlae i usrkao je zrak. Eh, to
mu se ve svia. Svojim dugakim, finim prstima inila je stvari koje
od nje uope nije oekivao. Nema sumnje, iz Mire tri vraga vire. Svoju
ruku je uvukao pod njezinu majicu i spretno joj otkopao grudnjak. Na
trenutak je maknula njegovu ruku, a onda je umjesto njega svukla majicu preko glave i vratila se onome to je radila prije toga.

Svukao je s nje ostalu odjeu i pritom ljubio svaki novi komadi gole
koe. Zatim je ona isto inila njemu. Imao je pravo: jelo je unitilo svu
njezinu suzdranost. Izvadio je iz zdjele jednu jagodu i njome joj pomilovao grudi, a zatim je jezikom uklonio trag octene slatkoe koji je jagoda ostavila za sobom.
Nekoliko minuta kasnije Tommaso je rekao: "O." "Svia ti se to?"
"Aha ali nisam znao da to rade i heteroseksualci."
Laura se nasmijala dubokim, grlenim smijehom. "Znai da ti jo puno toga ne zna."
"Oh", ponovio je Tommaso. Zaskviao je i ukoio se. "Pazi na njih
dolje", zabrinuto je rekao.
Osjeala se udno i divlje. Njezino je tijelo bilo jednostavno zbirka
organa. Sastojala se od krvi i cjevica, kao i svaki drugi stvor, i u tome
nije bilo nieg grenog. Pohlepno je glodala po Tommasu, kao ivotinja
koja se gosti strvinom, a kad se toga zasitila, zabacila je nogu preko
njega, poput jahaice u sedlu, i krenula u galop.
Jahala je naga na velikome konju, kroz opor vukova u lovu, u noi.
Slabine konja bile su skliske od pjene. U daljini je nasluivala neto,
neku ivotinjicu koja oajniki nastoji utei oporu, ali joj se opor
svake sekunde sve vie pribliava. I vukovi su je nanjuili i ubrzali su
trk. Ona je galopirala jo bre, tjerajui svog drijepca kratkim povicima i stiskom bedara. Sve vie i vie su se bliili lovini. Sad je morala
neto preskoiti, golemi zid prema kojem je letjela, ali bilo je prekasno,
nije mogla stati. Duboko je zarinula nokte i drala se svom snagom.
Kad se napokon uzvinula uvis, svinula je leda i zavikala. I ivotinja je
zavikala, kad su je vukovi napokon ulovili i rastrgali, kidajui njezinu
mekupajatu otrim zubima, pro-dirui coratellu i krvavo arko crveno
srce...
"Je li sve u redu?" upitao je Tommaso.
"Uh",zadahtalaje.
"Moe onda...?" potapkao je njezinu aku, kojom je vrsto stiskala
mii na njegovim prsima.
Prsti su joj bili ukoeni, a kad ih je rastvorila, vidjela je da je na njegovoj koi ostavila duboke ogrebotine. "Oh, Tommaso, ba mi je ao.
Zanijela sam se." Sila je s njega i dok se privijala uz njegovo tijelo,
pokuala mu je ispriati kako je to bilo fantastino, objasniti mu udnoW

vate fantazije koje su joj prolijetale glavom trenutak prije nego to je

svrila, taj nevjerojatan osjeaj da leti. Ali Tommaso je, iscrpljen, ve
zaspao.
Sljedeeg jutra Bruno je uao u kupaonicu i ukopao se na mjestu.
Laura je bila sagnuta nad kadom, umotana u runik, i prala kosu. Nije
ula da je uao. Pod sapunicom, njezina kosa je izgledala poput zapjenjene bijele puslice. Zapiljio se u nju na trenutak, oaran. A onda se povukao i zatvorio vrata za sobom; srce mu je divlje lupalo.
Kasnije, kad je ona otila, doao je u Tommasovu sobu. Njegov prijatelj je iz kompjutera printao neke Laurine fotografije.
"Hej, Bruno. Klopa je bila pravi trijumf."
"Fino", rekao je Bruno. Virnuo je na snimke preko prijateljeva ramena. Duboko u njegovu srcu neto se pomaknulo, poput tektonskih ploa
kad se sudaraju.
"Zna to, to ti je vuica u janjeoj koi", povjerio mu je Tom-maso.
"Divlja kao sam vrag, im je malo ugrije." Otvorio je vrata svojeg ormara i prikvaio jednu Laurinu fotografiju uz ostale slike. Odmaknuo se
da bi uivao u prizoru. "to misli?"
"Stvarno vrijedan dodatak", sloio se Bruno. "U stvari, ona je najzgodnija cura u tvom ormaru."
"Je l'da da je?" poletno se sloio Tommaso, pregledavajui desetke
snimki. Osim moda ove. Madchen, tako se zvala. Njemica. Ali ona je
bila manekenka." Uzdahnuo je. "Zna to je zaista tragino, Bruno?
Samo je jedan Tommaso na svijetu, a tako puno ena."
Laura je nazvala Carlottu da bi ozbiljno razgovarale.
"Carlota," oprezno je poela, "dogodi li se tebi da ti na pamet padnu
neke sasvim nepovezane misli dok se seksa?"
"Naravno. Ponekad pomislim na cipele, ponekad mislim o narukvicama. Najee se radi o modnim dodacima."
"Ti, dakle, nikada ne misli o tome da naga jae velikog crnog konja
u lovu na malu krznatu ivotinju, a pomae ti opor vukova?"
Nastala je kratka tiina. "A-a."
"Ili da si je rastrgala golim zubima i prodire joj iznutrice na
mjeseini?"
"Mislim da bih tako neto sigurno zapamtila."
"Samo pitam."
W

"To je sigurno od jela koje ti je skuhao."

"Oh, cara, bilo je jednostavno nevjerojatno."
I dok je Laura nabrajala to su sve jeli, Carlotta je coktala jezikom i
mrmljala: "Jaj, jaj, jaj", odobravajui. Kad je Laura zavrila, rekla je:
"Sve to, a onda jo i erotske fantazije? Definitivno dolazim u Rim sljedeeg vikenda. A sa sobom u dovesti i Andreu, tek toliko da zna. Bilo
bi ve vrijeme da upozna moje roditelje."
Brunu je uhvatio tihi oaj kad je ustanovio da je Hugo Kass rasporeen raditi uz njega, na mjestu patissiera. Jo ga je vie brinulo to to,
unato normalnim pravilima etikete svake kuhinje s tri zvjezdice, nije
tono odreeno koji je od njih dvojice glavni. Toboe, bilo je to zato to
je Alain radio na nekom novom dolce, ali Bruno je znao da je pravi razlog to to se gazda eli poigrati s njim, kazniti ga zbog nedavnog podbaaja u radu.
Ubrzo je ustanovio da Hugo namjerava ugrabiti svaku priliku koja
mu se prui da bi pokazao vlastitu superiornost. Kad bi stigle narudbe i
kad bi ih Karl izviknuo, bilo je uobiajeno da podreeni koji preuzme
jelo odgovori kratkim "Oui, efe." Meutim, Bruno je ustanovio da Karl
ne bi stigao ni izrei narudbu do kraja, a
Hugo bi je ve prisvojio. Hugo bi ak preuzeo narudbe zbog kojih
je istodobno morao raditi na dva jela, a Bruno bi za to vrijeme kuhao u
sebi i vrtio palcima.
Tommaso, na putu do sudopera s posluavnikom prljavoga posua,
primijetio je to se dogaa. "Zato nita ne poduzima?" proitao je
ispod glasa.
"Ne mogu ja tu nita", uzvratio je Bruno jednako tiho, motrei Huga
kako slae u zdjelu komplicirani desert od slojeva voa i biskvita natopljenog alkoholom.
"Ma nemoj? Ti si bolji od njega."
"Nisam ba siguran", odvratio je Bruno. Hugove ake plesale su nad
sastojcima.
"eli li raditi ovdje ili ne eli?"
"Da, ali..."

"Onda levati questo camello dai coglioni10. Bruno, tvoj problem je to

to si ti tako dobar momak. Predobar. Ako neto eli, mora se za to
boriti."
"OK, OK, primljeno na znanje."
Kad je Karl sljedei put izviknuo narudbu, Bruno je ispalio "Oui,
efe" prije nego stoje Hugo stigao zinuti. Bila je to narudba zapapillote
de banane. ak i kad se radilo o kompliciranoj verziji iz Templija pripremljene u svenju, s komadiima mahune vanilije i coulisa od marakuje to jelo je Bruno mogao savreno pripremiti zatvorenih oiju. Hugo se udaljio, bezizraajna lica, a Bruno je stao bjelanjkom premazivati
masni papir.
"Stol etrnaest, jednom tarte fine aux pommes", izviknuo je Karl.
"Oui, efe", istog trena je rekao Hugo, kreui na svoje mjesto.
"Jednom gratin de fruits..."
"Oui, efe", ispalio je Bruno. Karl jo nije sve ni izgovorio, a I Bruno
je ve uzimao jaja.
Konobar je Karlu dodao novu narudbu, pa ju je on brzo proitao i
dodao: "Stol osam, jo jednom gratin."
Bruno se spremao javiti, ali ovaj je put Hugo bio bri. "Oui, efe",
urno je rekao i uzeo jaja.
I tako su sada obojica pripremala isto jelo, gratin de fruits, usporedno. Taj recept je samo naizgled jednostavan: svjee voe u sabayon
kremi, lagano karamelizirano. Sabayon je jednostavno sofisticirana
francuska verzija talijanskog zabaione. Problem je u tome to priprema
zahtijeva savreno usklaivanje vremena. Svjei umanjci se istuku
elektrinom mijealicom, najveom brzinom, sve dok ne utrostrue
obujam. U meuvremenu, rabarbara se prokuha sa eerom i sokom limuna i propasira da se dobije sirup. Onda se brzina mijealice smanji na
najniu, a vrui sirup se kap po kap ulijeva u sabayon. Ta vrela mjeavina istovremeno skuha i uvrsti umanjke. Ako sirup dotakne hladne
stijenke zdjele, zgrudat e se. Ako dodirne otrice mijealice, vrele kapljice sirupa poprskat e kuhara po licu.
Poput uvjebanih baletana, dvojica kuhara su istodobno posegnula za
limunima i prepolovila ih. Njihovi noevi su sjeckali rabarbaru savreno
10

Doslovno: "Skini ovu devu sa svojih jaja."

W

usklaenim ritmom, poput bubnjarskih tapova. Svaki je licem iskazivao smrknutu odlunost dok se trudio, neuspjeno, bar malice preduhitriti onog drugog. Obojica su iscijedila limune dvama vjetim pokretima
zapea. Obojica su zavitlala korice limuna u kantu, pri emu su se one
sudarile u letu. Obojica su se istoga trena okrenula prema velikim plinskim tednjacima pa su se dvije plave krune plamena pojavile u potpuno istome asu.
Sad su i drugi kuhari shvatili da se neto zbiva. Gledali su, isprva
kriomice, a zatim otvorenih usta, zapanjeni, borbu dvojice mladia. Dok
je lupao umanjke, Bruno je lijevom rukom na tanjur slagao bananes en
papillote, a zatim ih je gurnuo niz pult prema commisu da ih odnese u
prolaz za restoran. Hugo je, pak, zanemario svoju tarte. Uz kletvu, morao se odvojiti od sabayona i smanjiti plamen da jabuke ne zagore.
Sad je Bruno imao nekoliko dragocjenih sekundi prednosti. Mirno je
smanjio brzinu mijealice i pripremio se umijeati vreli sirup, kap po
kap.
"Souffle aiufruits de la passion", izviknuo je Karl.
Bruno je bio rastrgan. S jedne strane, nije elio preuzeti narudbu. S
druge, ovo je njegov dio kuhinje. On se duan pobrinuti da gost ne eka.
"Oui, efe", promrmljao je. Nasuprot njemu, Hugo se zlobno osmjehnuo.
Bruno je lijevom rukom posegnuo za novom zdjelom za mijeanje.
Ulio je u nju jednaku koliinu preljeva od marakuje i smjese za tijesto
za souffle i ukljuio mijealicu. Sreom je zadrao bjelanjke koji su mu
preostali od sabayona. Jo uvijek lijevom rukom, poeo ih je lupati u
zdjeli, istovremeno desnom ulijevajui tanki mlaz vrelog sirupa u
sabayon.
"Afaccia d'o cazon11 izletjelo je jednom kuharu. "Ni DJ ne bi bolje
miksao pjesme."
Bruno je sloio voe na tanjur, prelio ga sabayonom i dohvatio letlampu. Dok je lijevom jo uvijek slagao bjelanjke u mjeavinu za souf11

Doslovno: "Pimpekovo lice." Izraz bi se moglo otprilike prevesti kao

"Nevjerojatno!"
W

fle, desnom je poeo izravnim plamenom stavljati glazuru na svoj

sabayon.
Sav usredotoen na hranu, ne bi nita primijetio da promatrai nisu
odjednom glasno udahnuli. Odskoio je ba kad je prema njemu iz Hugove letlampe suknuo plamen dug pola metra, promasivsi ga samo za
koji centimetar.
"Oprosti, Bruno", mirno je rekao Hugo i namjestio plamenik.
Bruno nije odgovorio. Povrina njegovo sabayona sad je bila prekrivena karamelom, krckavim i smeim. Paljivo je obrisao rub tanjura
rubom krpe i pozvao commisa da ga iznese u hodnik. Jedan ili dvojica
kuhara stali su pljeskati.
"Tiina", odbrusio je Alain. Bruno je uvidio da ga je sigurno u tiini
promatrao iz drugog dijela kuhinje. "Natrag na posao, svi."
Hugovo jelo nije bilo spremno jo bar jednu minutu. Bruno se tiho
bacio na souffle. Krajikom oka vidio je da se Alain zaputio u prolaz i
stao sagnut pomno pregledavati oba sabayona. Tada je priao dvojici
zaposlenih mladia.
"Ako opet vidim da vas dvojica izvodite neto ovako," tiho je rekao,
"obojica letite odavde. Je li vam jasno?" "Da, gospodine", promrmljali
su.
"Ovo nije trkalite. Ovo je kuhinja." Ukoeno se udaljio pregledati
tanjur s povrem.
Bruno se opet okrenuo prema tednjaku, izvukao souffle i opsovao.
Vrh je zagorio. A onda je shvatio i zato. On je penicu namjestio na
190 stupnjeva. Sad je bila na 210. Netko je promijenio temperaturu dok
on nije pazio. Pogledao je prema Hugu, ali Francuzova glava bila je
sputena nad radnu plohu pa je bilo nemogue odrediti kakav mu je izraz lica. Bruno je tresnuo souffle u smee i poeo iznova. Moda je dobio ovu bitku, ali znao je da rat tek poinje.
"Sada smo stigli do sloenog pojma harmonije", govori doktor
Fellowes. "Harmonija nije bila samo estetski ideal velikana renesanse,
nego i duhovni ideal. U toj toki isprepliu se zamisao i stvaralatvo;
slikarska vjetina odraava i slavi viu harmoniju boanskog." upne
neku pahuljicu sa svoje koulje, iju bi boju danas najbolje opisao izraz
"boja groa".

Laura mu se sanjalaki smjeka. Danas se svima smjeka. On se nakalje i nastavlja: "Gracioznost ljudske figure, profinjenost svih oblika,
precizan simbolizam boje i kompozicije sve su to elementi harmonije."
Dok se Laura sagiba nad svojom biljenicom, doktor Fellowes se divi quattrocentovskom profilu njezina vrata, koji je i profinjen i harmonian. Misli o tome kako je zadivljujue to to Italija postie, to naglaava ljepotu ak i najobinijih ljudi.
U meuvremenu, Lauri glavom struje tako razvratne misli daje zaprepatena to zbog njih nije pocrvenjela. Zapravo se dogodilo ba suprotno. Hladnokrvno pogleda u svog nastavnika i zamilja sebe u krevetu
s Tommasom. Ah da ono ide tamo, a ovo ovamo, a ne bi li bilo ba
zgodno iznenaenje kad bi ono ilo i tamo...
"Harmonija", ponovi Kim i podari Lauri osmijeh.
"Dakle, kuhamo za Laurinu najbolju prijateljicu. I deka njezine najbolje prijateljice."
"A da?"
Bili su Kod Gennara i uivali u prvome ristrettu toga dana. Bruni je u
glavi bilo pomalo mutno. Nije bio siguran je li to zato to je zaljubljen
ili zato to je Gennaro sad turbo pojaao svoju Gaggiju, ugradivi joj
golemu crpku iz jednog industrijskog stroja za kemijsko ienje. Od
toga je tlak odmah skakao na maksimum, do crvenog dijela mjeraa, a
caffe sad bila tako mona da bi i najodanije stalne muterije povremeno
oteturale do stola i sjele.
"Da. Iako, moram ti rei da se pojavila jedna mala komplikacija."
"Teko moe biti kompliciranije nego to ve jest", istaknuo je Bruno.
"Moda komplikacija nije prava rije. Mala promjena plana. Ne, ak
ne ni plana. Mjesta, to je sve."
"Kako to misli?"
"Vidi, ta Laurina prijateljica je priala svojim roditeljima o meni.
Njezini roditelji ive ovdje, u Rimu, i sad ele da doem i skuham neto
za sve njih u kui roditelja te Carlotte, jer e tamo odsjesti sa svojim
dekom. Pa sam, naravno, morao rei da je to u redu."
Bruno je zurio u njega. "Jesi li ti lud?"

"Pa to je tu ludo?" slegnuo je Tommaso. "Ja u otii i preuzeti kuhinju, izbacit u majku van, a onda emo samo morati smisliti kako da ti
ue."
"Ja, dakle, nisam pozvan?"
"Pa, ne."
"Daj da to raistimo, Tommaso.Ti oekuje da ja provalim u tu kuu..."
"Stan."
"Stan. Jo bolje. A vjerojatno je na esnaestom katu?"
"Ehm na drugome, mislim."
"Da provalim u taj stan, koji je na drugome katu, nekako se sakrijem
u kuhinji i onda, neprimijeen, skuham objed?"
"Ba tako. Bruno, izvrsno si shvatio cijelu situaciju i stoga je jasno
da si ti pravi ovjek koji moe skovati plan i provesti ga u djelo."
"Prije ili kasnije, Tommaso, otkrit e nas. Jesi li mislio o tome?"
"Naravno. A onda emo dati petama vjetra i poslije se dobro nasmijati svemu tome. Meglio un giorno da leone che cento da pecoran, kao
to bi rekao moj otac, poivala mu dua u miru."
U restoranu, Alain se smjestio tako da vidi sve to se zbiva u kutu
patissiera. Bilo je oito da trai bilo kakav razlog kako bi jednoga svog
tienika uzdigao na raun drugoga.
Dok je Bruno pasirao mjeavinu smjese za kolae i zgnjeenih marelica kroz gusto sito da bi dobio sirup, primijetio je da izlaze grudice.
Iznenaen, licom je mjeavinu vratio u sito i pokuao ponovno. Opet
je pire u sebi imao grudice voa, pa ak i sjemenke. Podigao je sito i
bolje ga pogledao.
Netko je neim otrim probio metalnu povrinu desetak puta i tako
poveao rupice.
Zamijenio je sito bez rijei i pregledao ostatak svog radnog prostora.
Radni prostor samostalnog kuhara zove se mise-en-pla-ce,12 svaki kuhar
ima oko sebe vlastitu kombinaciju orua, pripremljenih sastojaka, noeva, zaina i omiljenih pomagala. Kad radi pod pritiskom urbe, posegne za onim to treba automatski, bez gledanja. Na primjer, pretpostavi da je zdjela vrhnja ona ista koju si izvadio iz hladnjaka i preg12

"Bolje ivjeti jedan dan kao lav, nego stotinu dana kao ovca."
W

ledao nekoliko sati ranije, da je ocat one iste vrste koju uvijek koristi,
da je tvoj eer zaista eer...
Bruno je umoio prst u svoju zdjelicu sa eerom i liznuo ga. Uz eer, osjeao se i drugi okus. Sol.
Uz iznenadni srh uasa, kuao je svoj ocat. Boca nije sadravala
ocat, nego sladi.
Pozlilo mu je. Koliko je ve jela s pogrenim sastojcima poslao van?
Hvala Bogu, nije bilo pritubi, premda je to ukazivalo na neto jako udno u pogledu gostiju Templija, kad se nisu usuivali spomenuti da su
im deserti puni soli, a voe preliveno anisom.
Odmarirao je do Huga Kassa, koji je upravo solio pamet skupinici
svojih pobornika i grubo ga munuo u rame da se okrene.
"Jesi li ti neto petljao po mojem misel" otro je upitao.
"Naravno da nisam", kratko je odgovorio Hugo.
Jedan od pobornika se poeo smijuljiti. Bruni je to bilo sasvim dovoljno. Sve njegove frustracije odjednom su se slile u trenutak potpunoga bijesa. Zamahnuo je akom i tresnuo Francuza ravno u bradu, tako
da se zabio u hrpu drvenih sanduka za povre. Bio je to predivan osjeaj, unato injenici to je Karl sve vidio s drugog kraja kuhinje i odmah odmarirao s Brunom do Alaina Dufraisa, koji ga je svojski izgrdio
i istoga trena mu oduzeo poloaj. Od sada e, Bruno biti podreen Hugu
i, ledeno ga je upozorio Alain, ne bude li Hugo zadovoljan njegovim
radom, Bruno bez pardona leti van.
Laura, u rezidenciji, prima od domara poruku da je za nju stigla neka
poiljka. Sie u prizemlje i s uenjem prima neki udan buket.
Tek kad ga bolje pogleda, shvati da je to zapravo struak ueerenog
cvijea blijedonaranasti cvatovi, svijetloplavi cvjetii boraine, ak i
njeni mladi pupoljci rue, svi pod oklopom tvrdog prozirnog eera,
poput siunih karameliziranih jabuica.
Nema poruke, ali ona zna da takav poklon moe stii samo od jedne
jedine osobe na cijelome svijetu. Zaspi sa slatkim okusom karamele na
usnicama i sanja svog rimskog ljubavnika s ludim, strastvenim oima.
Bruno stoji u svojoj kuhinjici, gleda na zaspali grad i prinosi komadi krckavog karamela svojim usnicama. Dok mu slatkoa preplavljuje
usta, misli: Ovakav je okus sad u njezinim ustima, upravo ovoga trena,
sad jede moj dar. Srce mu ispuni radost dok je zamilja ba sad, kuajuW

i isti okus istoga trena kad i ona, to je kao poljubac koji je preletio preko rimskih krovova.
Bruno je zakljuio da Tommaso moe Carlottinim roditeljima podvaliti jelo kao svoje, skuhano u njihovoj kuhinji, jedino ako on sve sloi i
pripremi unaprijed. Napravit e neto jednostavno ali dojmljivo, neto
to se da provercati u tuu kuhinju, gdje e Tommaso samo podgrijati.
A budui da nema niega jednostavnijeg i dojmljivijeg od zaista dobre
svjee tjestenine, upravo je to sad spremao.
Na radnu povrinu je stavio veliku drvenu dasku. Runo izraena
tjestenina nikad se ne priprema na mramoru; hladan je i od toga se tijesto stisne, a gluteni se ne rastvore. Hrpa brana Tipa 00, onoga najfinijega, stajala je s jedne strane, lagana kao pepeo, zaravnjenog vrha s malim
kraterom u sreditu. U njega je ulio istuena jaja. Prelazei vilicom, nanosio je brano na jaja i tako ih mijeao, malo pomalo. Zatim je odloio
vilicu i poeo raditi prstima. Postupno, sluzavost jaja i suhoa brana
pretvorili su se u glatku, ilavu masu, koju je mijesio i premijesio sve
dok se ljepljivosti nije izgubio svaki trag. Bruno je oprao i osuio ruke,
pa je palce utisnuo u smjesu; kad ih je izvukao, na njima nije bilo ni
trunice tijesta.
Vrkom dlana, bez prstiju, odgurnuo je od sebe tijesto, a zatim ga
presavinuo. Brzi poluokret, a zatim je ponovio isto, polako lomei otpor
iz sredita. Gurni, presavini, okreni. Gurni, presavini, okreni. Izrada tijesta je obred, i kad se mijesi i kad se razvlai; isti pokreti ake ponavljaju se bezbroj puta, automatski i precizno kao
da izraujemo tukature ili sviramo glasovir. Bruno je tako mijesio
tono osam minuta. Bio je to teak fiziki rad, od kojeg se ubrzo obilno
oznojio, ali tijesto je polako postajalo rastezljivo, a povrina mu je bila
glatka poput Laurine koe.
Neumitno, dok je radio misli su mu se stalno vraale njoj. Tjelesni
napor imao je odgovarajui uinak na njegov um, a od toga mu je glava
bila prepuna erotskih sanjarija. Gurni, presavini, okreni... Ruke su ga
boljele od enje da je zagrle, a tijelo mu je bilo napeto od seksualne
frustriranosti. Grozniave slike smjenjivale su mu se pred oima. Gurni,
presavini, okreni. Napravit u joj desert od kojeg e joj krv usplamtjeti,
odluio je. Neka osjeti to to ja sad osjeam. Premda je djeliem svijesti

uviao da e Tommaso, a ne on, ponjeti plodove njegova truda, potreba da osjeaje izrazi hranom potpuno ga je preplavila.
Nakon takvih napora, i tijesto i kuhar trebali su mali predah. Bruno
je pripremio secondo, a to e biti saltimbocca, klasini rimski sendvi
od teletine istuene da bude tanka kao list papira, zatim presavijene oko
krike pruta i nekoliko listia kadulje. Kad se jednom sve pripremi kako treba, saltimboccu treba samo prepriti nekoliko minuta, a to ak ni
Tommaso ne bi mogao zabrljati.
Nakon desetak minuta, Bruno se vratio svojem tijestu, malo ga prignjeio uz podlogu i maio se svojeg valjka za razvlaenje tijesta. Valjak
je bio dugaak poput maa osamdeset centimetara, da budemo toni
i tanji od obinog, tako da se bre okree pod njegovim dlanovima dok
prelazi njime preko tijesta. Stvar je u tome da ne koristite silu. Tijesto
ne se gnjei, nego se njeno gura prema vanjskim rubovima, kao da
premazujete preljev preko torte.
Kad je izvaljano tijesto bilo veliine pizze, promijenio je pokrete aka, kojima je samo postrance prelazio preko valjka i tako ravnomjerno
rasporeivao pritisak po duljini. To je bio najtei dio. Bruno je znao da
mu to ne ide tako dobro kao nekoj domaici negdje iz, na primjer, Emilie Romagne, koja to radi svakoga dana u svom ivotu, ali nije bilo
vremena za oprez. Bude li prespor, tijesto e izgubiti vlanost i popucati
prije kraja. Po osjetu je krenuo na tijesto, isteui ga malo pomalo, sve
dok nije postalo tanko i njeno poput svile i dok ne bi zadrhtalo par centimetara iznad stola svaki put kad bi ga izvaljao. Doao je trenutak da
prestane valjati i izree tijesto u tortelline.
"Signora, imate li cjedilo za tjesteninu?" doviknuo je Tommaso kroz
kuhinjska vrata. Carlottina majka uurbano je ula i otvorila kredenc da
mu pokae gdje stoji to pomagalo, a pri tome je kritikim pogledom
prela preko kolekcije sastojaka koje je posloio na radnu plohu.
"Spremate svjeu tjesteninu?" iznenaeno je rekla, s pogledom na
brano i jaja, nametljivo smjetene u prvi plan. "Naravno." "Hoete da
vam dam stroj za valjanje tijesta?"
Tommaso ju je bahato pogledao svisoka. "Nikad to ne koristim. Sve
volim raditi runo."
"Ali imate li onda valjak?"

Tommaso je lepravo odmahnuo rukom. "Improvizirat u." Carlottina majka je djelovala sumnjiavo. "Kako, zaboga, moete improvizirati
valjak za tijesto?"
Tommaso je zakljuio da bi bilo uputno promijeniti temu. "Trebat u
veliki vr, molim vas, signora, keramiki ne stakleni, i est aica za
jaja razliitih veliina. Oh, i bocu dobre marale, najbolju koju ima va
mu." To bi ih trebalo zaposliti, pomislio je, dok ju je pogledom pratio
dok uri pronai ono to je zatraio. Nadao se da Bruni nee dugo trebati. Ispada da je ovo tee nego to je oekivao.
"Kako ide?" upitala je Carlotta svoju majku. Sve ih je protjerao u
blagovaonicu, gdje su morali ekati dok Tommaso spravi svoje remekdjelo i svi su ve postali nestrpljivi.
"Jo nije poeo tijesto, a ve dvadeset minuta sjecka isti komad celera. Sad hoe aice za jaja. I bocu marale."
"Ja u je donijeti", brzo je rekao doktor Ferrara, ustajui. Jo mu nije
bilo sasvim jasno kako je dolo do toga da neznanac prisvoji kuhinju
njegove supruge, ali nakon dugogodinjeg zajednikog ivota, znao je
uoiti potencijalno eksplozivnu situaciju kad bi na nju naiao. Constanza Ferrara stisnula je usnice u tanku crtu, a kosu je tako vrsto zaeljala unatrag da joj je vlasite pobijeljelo. "Bit e vrijedno truda, vjerujte
mi", odano je rekla Laura. Iz kuhinje se zauo zvuk tava koje se sudaraju, a zatim glasna pjesma iz Tommasova grla. Andrea, Carlottin deko,
samo se nasmijao i zapalio novu cigaretu.
Piazza Agnelli bila je u sreditu mree identinih ulica, a svaku je
tvorio niz od desetak identinih bijelih stambenih zgrada. Bruno je dvadesetak minuta pretraivao to podruje na Tommasovu mopedu, a onda
je napokon pronaao pravu adresu i dvaput zatrubio. Iznad njega, na
drugome katu, otvorio se prozor.
"Pe' ventinove e trenta", rekao je Tommaso uurbano. "Tengo certi
cazzi che mi abballano per ya capo.13 Stie u pravo vrijeme: rasprsnut
e mi se glava od ovoga."
"Oprosti. Izgubio sam se."
13

Pe' ventinove e trenta doslovno: "Za dvadeset devet i trideset."

Tengo certi cazzi che mi abballano per 'a capo doslovno: "Po glavi mi
plee mnotvo kuraca."
W

Tommaso je ve sputao kantu privezanu dugim konopcem i u njoj

hrpu brana i jaja, koje je uurbano sastrugao s radne plohe. Kad je to
spustio na ulicu, Bruno ju je paljivo zamijenio velikom tavom s rukama, u kojoj su bili paketi njegove tjestenine. Tommaso je sve to brzo
povukao gore. "To su tortellini, si ?" doviknuo je.
"Da. Umak je u staklenki."
"Gdje su saltimboccheV
"Sad stiu. Spusti sastojke."
Tommaso je spustio sirovu teletinu i raskupusane listove kadulje, a
Bruno je poslao gore ranije pripremljeno meso. "Zapamtit e to mora
uiniti?" zabrinuto je doviknuo.
Tommaso se prstom lupnuo po glavi. "Naravno. Godinama pamtim
narudbe. Sve e biti u redu."
Bruno je slegnuo ramenima i ponovno sjeo na moped. Nije dijelio
Tommasovu uvjerenost da e ovo upaliti, ali sad tu vie nita nije mogao.
Tommaso je izletio iz kuhinje sa zdjelom tortellina i ceremonijalno
je postavio na stol. "Evo, dragi moji. Vrijeme je za jelo." Lice Carlottine majke bilo je olienje uenja. "Gotovo je?" "Naravno." Tommaso ih
je sve posluivao uz puno prenemaganja. "Dok vi ovo jedete, ja u natrag u kuhinju pripremiti se-condo."
"Nevjerojatno dobro mirie", rekla je Carlotta.
"A ima i prilino dobar okus", potvrdio je njezin deko koji je ve
poeo jesti.
Constanza je njukala. Moda mukarci sebe nazivaju ne-znam-kakvim kuharima, ali to uope ne znai da znaju kuhati. Rijetko kad je
u restoranu jela neto to bi se, po njezinu miljenju, moglo mjeriti s
jelima koja ona sama sprema kod kue. Nabola je jedan komad tortellina na vilicu i uzdignula ga.
"Nije dobrog oblika", kritiki je komentirala. Stavila ga je u usta. Svi
su je gledali, u iekivanju presude.
"Hmmm", napokon je rekla i nabola jo jedan. Nita vie nije rekla
sve dokprimo nije bio gotov, ali ostalima nije promaknulo da je slistila i
posljednju trunicu tjestenine sa svoga tanjura. I nakon tako temeljite
obrade, sa strane je jo uvijek ostalo malo umaka. eljno ga je motrila.
Svi ostali su uzeli komade kruha i njima po-birali ostatke umaka. ConW

stanza je odolijevala nekoliko minuta, a onda je lakomo ispruila svoju

bucmastu ruku, zgrabila komad kruha i uinila isto to i oni.
Kako je objed odmicao, Laura, koja je sjedila s lijeve strane doktora
Ferrare, nije vie mogla ne primijetiti dvije stvari. Prvo, inilo se da mu
je jako stalo ukljuiti je u razgovor; i drugo, tijekom tih razgovora, ini
se da je odravao kontakt oima s njezinim grudima, a ne licem. Do
kraja saltimbocehe, lijeva ruka mu je ve bila na naslonu njezine stolice
dok je njezinim grudima priao, uz dosta
pojedinosti, kako se predivno provodio kad je 1960-ih ivio u jednoj
hipijevskoj komuni u Toscani. S vremena na vrijeme, prstima bi preao
po Laurinim leima, da naglasi neki vaan dio prie.
S druge strane stola, Carlotta je oijukala s Andreom. Skinula je cipelu i stopalom se uspinjala uz njegovu nogu, smijui se kako to djeluje
na njegova nastojanja da s njezinom majkom, koja je sjedila do njega,
odrava konverzaciju.
Na kraju se Constanza nesigurno osovila na noge i objavila da ide
Tommasu u kuhinju. Odbila se od dovratka i zaletjela se prema mladiu
ispruenih ruku i izvikujui estitke, a zatim ga privukla na svoja bujna
njedra. Uhvaen u njezin zagrljaj, Tommaso je osjeao kako ga tipka,
kao da je komad piletine kojemu u mesnici provjerava svjeinu.
"Dolce", protisnuo je, lovei dah. "Jo imamo jedno jelo." Nevoljko,
Constanza ga je oslobodila.
"Iznijet u ga za minutu", dodao je.
Za desert su imali tartufo, gelato od tamne okolade posut kakaom.
Oko osamdeset pet posto okolade u svijetu radi se od obinog ili
uzgojenog forastero kakaovca. Oko deset posto radi se od finijeg, profinjenijeg zrnja trinitario kakaovca. A manje od pet posto radi se od rijetkog, aromatinog criollo zrnja, koje se moe nai samo u najnepristupani)im podrujima Kolumbije i Venezuele. Ta zrna su toliko traena da,
kilogram po kilogram, doseu cijene mnogostruko vie nego onaj drugi
lokalni usjev, kokain. Moraju prvo fermentirati, a onda se otpremaju
dalje, lagano ispre i fino samelju do debljine od otprilike petnaest mikrona, da bi se na kraju ukuhali u oblik ploica, ija i najmanja mrvica,
kad vam stigne na jezik, eksplodira od raskoi okusa dok se topi u ustima.

Tartufo je okoladni gelato oblikovan kao tartuf, ali to ime mu odgovara i iz drugih razloga. Napravljen od utanjaka, eera, malo mlijeka i
puno najfinije criollo okolade, s prikrivenim ubodom ilija, Brunin
tartufo bio je isto tako silno senzualan i moan kao ifunghi od kojih je
dobio ime a jo snaniji kao afrodizijak.
Kad je tartufo stigao na stol, drutvo je napokon opet usmjerilo panju na hranu. Nekoliko minuta vladala je zapanjena tiina, dok su oblizivali liice bogatog sladoleda, svatko od njih zaokupljen nekim svojim snatrenjem ili osjetom.
Constanza Ferrara napokon je prekinula tiinu. "Ovo je bilo neto izvanredno", napokon je rekla. Svi oko stola ivahno su kimali glavama,
ili bar onoliko ivahno koliko su bili u stanju. Sam Tommaso skromno
se osmjehivao. "Nakon ovakvoga jela", nastavila je, "svi moramo, nema
sumnje, priutiti si siestu." Kraljevski je ustala sa svoga sjedala. "Doi,
Aldo."
Doktor Ferrara se trgnuo, jedva se nekako odvojio od Laurine stolice
i tekom mukom se uspravio. Oi su mu odjednom poprimile oprezan
izraz vojnika koji naputa sigurnost svoga rova i kroi na niiju zemlju.
"I ja sam prilino umoran", objavio je Andrea kad su oni otili, uz
znakovit pogled prema Carlotti. "Tommaso, fantastian objed. Osjeam
da me hlae odjednom jako steu."
"Nadajmo se", promrmljala je Carlotta. "Laura, tamo niz hodnik je
soba za goste, ako i ti i Tommaso elite malo prilei."
Nakon petnaest minuta, stanom su odjekivali prigueni groktaji i uzdasi, uz koje su se tri para prepustila raznim oblicima strasti uzrokovane
rukom to su ga upravo pojeli. Doktor Ferrara, koji nije vodio ljubav
sa svojom enom ve mnogo mjeseci, lovio je zrak dok je ona skakutala
po njemu revno kao da su u besteinskom stanju, a noge kreveta opasno
bi se iskrivile sa svakim novim naskokom. Carlotta i Andrea uivali su
u oputenijem sparivanju. Tommaso i Laura bili su u gostinskoj sobi, po
ijem su podu razbacali odjeu, kad se Laura odjednom otrgnula od
Tommasa i pro-aptala: "Imam ideju."
"I ja", rekao je Tommaso. "Imam ideju da se poevimo kao zeevi. A
ti?"
"Sladoled."

"Hmmm. Zna to, hajdemo prvo na moju ideju, a onda emo na tvoju."
Hrana ljubavi I IS
Ali Laura se ve na vrcima prstiju udaljavala od kreveta. "ekaj me
tu."
Navukla je majicu za sluaj da naie na nekoga i odunjala se u kuhinju gdje su ostaci okoladnog tartufa bili spremljeni u ledenicu hladnjaka. Uzela ih je i odnijela u sobu.
"Sad zatvori oi", rekla je Tommasu dok se vraala u krevet. "I lezi
jako, jako mirno."
Posluno je zatvorio oi. Uzela je licu hladnog sladoleda i paljivo
ga poloila preko njegove lijeve bradavice.
"Ajoj", rekao je Tommaso. "Hladno je."
"Brzo e se zagrijati," Drugu hrpicu je smjestila na drugu bradavicu.
Opet je zajeao.
"Dobro?"
"Hm", rekao je, drhturei pomalo.
"A ova ovamo", rekla je i stavila treu na njegov trbuh, malo ispod
pupka. "E sad, to u prvo pojesti?" Gledala ga je i trudila se izabrati.
Gelato se ve poeo topiti. Potoii tamnoga sladoleda tekli su niz njegova miiava prsa. Nagnula se prema maloj hrpici tartufa kod pupka i
uzela je u usta. Ekstatino je uzdahnula. Oh...
Opet se nagnula nad njegovo isprueno tijelo i jezikom stala pratiti
jedan curak otopljene okolade uz njegova prsa. Oh...
Hvatala ju je vrtoglavica, nije vie znala gdje joj prestaju okusni pupoljci, a poinju zavreci ivaca. Promijenila je smjer i poela grickati
niz prsa, prema mrvicama poluotopljene okolade oko njegovih bokova.
Migoljio se od olakanja dok je s njega toplim jezikom oblizivala zadnje mrvice ledene okolade, kao da lie kornet. A onda vie nije mogla
ekati. Zajahala ga je, pritisnula se na njega jednim rastaljenim pokretom, svinula je leda dok je osjeala kako klizi u nju, tako tvrd i eljan
da je imala dojam kao da joj iznutra dotie kraljenicu.
Oh...
Spustila se jo vre, kako bi jo dublje uao u nju, i nagnula se naprijed da ga poljubi ustima koja su bila hladna i slatka od sladoleda.
Oh...
W

I Tommaso je zajeao. Nakon gelata, njezina toplina ga je gotovo

opekla.
Oh...
Laura je odjednom primijetila da joj neto nedostaje. Usta su joj bila
prazna. Gelato. Zgrabila je posudu i brzo licom napunila usta. Da...
Zatvorila je oi od zanosa. Jo jedna lica i jo jedna... sve bre i bre,
lica je letjela od posude do usta, iz usta u posudu.
Dva niza pokreta postajala su usklaena. Svaki put kad bi se Tommaso gurnuo u nju, u usta bi kliznula lica gelata. Svaki put kad bi se
izvukao, i lica bi ostavila usta i krenula u posudu po jo. Postavila je
posudu na Tommasova prsa, da joj bude pri ruci. Tommaso se trgnuo
od njezine hladnoe, ali Lauru vie nije bilo briga. Ispustila je licu,
prstima je zgrabila aku sladoleda iz zdjele i ugurala ga sebi u usta.
Bruno je u meuvremenu oajniki pekao kruh u svom stanu, nastojei izbaciti Lauru iz misli. Svaki put kad bi zastao, erotine slike bolne slike proparale bi mu mozak. Uini mu se da krajikom oka vidi
Lauru, golu, kako mu se osmjehuje, no onda ta prikaza nestaje im bi
svoj uareni pogled usmjerio izravno na nju.
Sad se kajao zbog tartufa. Bilo je to previe. I sam je pojeo malo, ba
prije nekoliko minuta, a njegova mo ga je zgranula. Osobito onaj ili
unutra. Tu ideju je posudio iz meksike kuhinje. U poetku ga prikriju
hladnoa sladoleda i slatkoa okolade, ali ostaje u ustima kao arenje
jezika i blago peckanje na usnicama, koje se pojaava to ga dulje tamo
ostavite.
Bruno je natrpao u usta komade tijesta da bi se smirio. Ali nije pomagalo. Sladoled ga uope nije ohladio, sladoled je samo pogorao stanje.
Dok je Andrea tiho hrkao pokraj nje, Carlotta je leala budna. Sinula
joj je jedna ideja, tako neodoljiva da je jednostavno nije mogla izbaciti
iz glave.
Carlotta je razmiljala kako, ba sad, dok njezin deko spava, u kuhinji njezine majke, u hladnjaku postoji jedna posuda koja sadrava ostatke slasnoga tartufa. Ranije, njih estero se prejedalo njime, ali gelato
je bio tako bogat, tako gust, tako eksplozivno okoladan, da ga nisu uspjeli dokrajiti. Carlotta se sasvim dobro sjeala da je na kraju ostala jo
jedna porcija porcija koja ju je sada dozivala. Taj zov je bio utoliko
W

jai to je Andrea, kao i obino, zaspao im se zadovoljio, a nju ostavio

razdraljivo nezadovoljenu. Na neki udan nain, taj manjak seksualnog
zadovoljenja pretvarao se u snanu udnju za samo jo jednom liicom
tog Tommasova predivnog deserta.
Zbacivi pokrivae, Carlotta je navukla ogrta i na vrcima prstiju
dola do vrata. Stanom je vladala tiina. Odunjala se u kuhinju i stala.
Njezina majka, takoer u ogrtau, upravo je prolazila kroz druga vrata.
Majka i ki su se pogledale i obje su odmah pogodile to ona druga
trai ovdje. Hladnjak je bio tono na pola puta izmeu njih dviju. Nemarno, kao da ide do sudopera po au vode, Carlotta mu se postrance
pribliila.
Iz suprotnoga smjera, njezina majka se takoer nonalantno pribliavala hladnjaku.
Carlotta je malo ubrzala. I majka je dodala gas. Odbacivi dostojanstvo u vjetar, Carlotta se dala u trk. Ali njezina majka mogla se kretati
iznenaujue brzo za tako malu, nabitu osobu. Kad je Carlotta stigla do
hladnjaka i povukla ruku, ustanovila je da joj je debela majina ruka
presjekla put. Zastale su, bijesno se mjerkajui. A onda, kao po nijemom dogovoru, zajedno su povukle ruku.
Hladnjak je bio posve prazan.
Toga trena u kuhinju je ula Laura nosei praznu posudu u kojoj je
bio tartufo i paljivo je spustila u sudoper, a zatim ih je pozdravila smijekom.
Dok su tri ene u tiini prale posue, uzrok njihove nesloge upravo je
otkrio zajedniku icu s Carlottinim ocem, koji je putao neki svoj stari
CD.
"Ah, Return to Fantasy" rekao je Tommaso, pratei glazbu. "Jedna
od najboljih stvari ikada snimljenih na nekom albumu."
"Zadivljen sam to je zna. Ja sam jo bio mladi kad je to izalo."
"O, ja sam veliki oboavatelj Uriah Heepa." "Da vidimo onda hoe
li prepoznati ovu." Stavio je drugi CD. Za nekoliko trenutaka Tommaso
je kimnuo. "Hawkwind. Warrior at the Edge of Time. Klasika."
"Sranje, stvarno si dobar. A ova?" Doktor Ferrara je opet promijenio
disk.
W

"Bad Companv."
"Fantastino", uzdahnuo je doktor Ferrara. Poeo je plesati, pomalo
kripavo. "Zna," rekao je glasno, da nadjaa glazbu, "ti si i prilino dobar kuhar."
Tommaso je skromno slegnuo ramenima.
"Danas sam triput opsluio svoju enu, a jo mi je tvrd, kao betonski
krastavac."
"Prego. Ba mi je drago."
"Vidi, imam neto novca i htio bih to uloiti", rekao je doktor Ferrara. "Constanzina majka je umrla i ostavila nam podosta, zadrta stara
krtica. A ja to ne elim investirati na burzi; tu ti vlada uzme sve to
zaradi. elim to uloiti u neki biznis koji posluje gotovinom, neto malo i lokalno, tako da zaradu mogu pokupiti iz blagajne kad su vremena
dobra i derati se na osoblje kad nisu. Neto kao, na primjer, restoran. A
meni se ini da bi ljudi bili spremni masno platiti da jedu ovako kako
sam ja danas jeo, osobito kad bi znali da e im cura poslije toga podivljati vie nego ovca u rujnu." Lukavo se prstom pokucao po glavi. "A
povrh toga, ja imam i savreno mjesto. Stari Cristophe ima malu osteriju u samome sreditu Rima, a ja pouzdano znam da je eli prodati. to
kae?"
"On, ja sam vrlo zadovoljan tu gdje ve jesam", uvjeravao ga je
Tommaso.
"Bio bi moj partner, prirodno. Pa, ne ba ravnopravni partner, ali
imao bi svoj udio u profitu."
Tommaso je na trenutak bio u iskuenju. "Ne, stvarno", rekao je, "Ja
volim kuhati, ali mislim da nisam spreman voditi vlastiti restoran."
"On je fenomenalan", Carlotta je poslije rekla Lauri. "Tvoj Tommaso
je naprosto fenomenalan. Kakav umjetnik."
"Je l'da?" sloila se Laura.
"Zna da bi moj otac htio uloiti u njegov vlastiti restoran?"
"Ne, to mi nije rekao." Tada je Lauri prvi put sinulo da joj Tommaso,
zapravo, govori jako malo. Zapravo, kad bolje promisli, ne moe se sjetiti da su uope ikada ozbiljno razgovarali. Bilo je hrane, naravno, i bila
je fantastina, i seksa, i ala, i bilo je slatkog talijanskog tepanja koje bi
joj aputao ili prije jela ili prije seksa, ali rijetko kad bi znala to se doista zbiva u Tommasovoj glavi.
W

A opet, kako je Carlotta rekla, on je umjetnik; a hrana, ne rijei, bila

je medij kojim se on izraavao.
"Doktor Ferrara eli da otvorim restoran s njim", rekao je Tommaso.
Nasmijao se. "Moe li to zamisliti? ak mi je ponudio udio u profitu.
Stvarno je navaljivao. Znao sam kako e ti reagirati, a da nisam, pristao bih."
Bili su Kod Gennara. Bruno je zamiljeno ispijao svoj caffe, ali nije
nita rekao.
"Naravno," nastavio je Tommaso, "rekao sam mu da je to nemogue.
Ve imamo dovoljno komplikacija i bez novog restorana povrh svega,"
Bruno jo uvijek nije nita govorio. Glavom su mu stalno buk-tale
nove erotske slike Laure. Zamiljao je okus raznih dijelova njezina tijela. Doivljaj je bio tako stvaran da mu je slina ispunila usta.
"Razmiljao sam", rekao je kad su otili iz kafia. "Sljedei put volio
bih Lauri pripremiti neto malo drugaije. Moda neke stare recepte sa
sela."
"Ali zato?" rekao je Tommaso, zbunjen.
"Pa mislim da bi joj se svidjeli."
"Ne mislio sam, zato bi uope bilo sljedeeg puta?"
"Pa," Bruno se nije dao, "zbog Laure, naravno."
"Ali tvoje kuhanje je postiglo sve to sam htio, pa i vie. Sad ja mogu preuzeti dalje."
"Moe?"
"Naravno. U svakom sluaju, ve mi je dosta te teke hrane."
"Ali to e joj kuhati?"
"Jednostavne stvari. Jednostavne, ali zdrave." Tommaso je odmahnuo rukom. "Tjesteninu, na primjer. Salate. Rioto."
"Rioto nije tako jednostavan kako se ini."
"Besmislica. To je pripremala moja majka kad sam bio mali. to tu
ima biti komplicirano? Malo rie, malo vina, malo parmezana..."
"Ona se naviknula na najbolje", upozorio ga je Bruno. Pozlilo mu je.
Da joj ne smije ak ni kuhati! Kao da su mu istrgnuli jezik iz grla i sad
je nijem, ne moe izraziti osjeaje. Ali Tommaso je bio nepokolebljiv.
"Brzo e se ona naviknuti na drugo. Sve u svemu, ipak je to samo
hrana. Vidjet e."

Bruni nije preostalo drugo nego stajati i gledati kako Tommaso prisvaja kuhinju i obavlja pripreme za svoju prvu solo veeru s Laurom.
Unato Bruninu upozorenju, odluio je skuhati rioto.
"Svakako mora koristiti superfino riu", rekao je Bruno, trudei se
biti od koristi. "Carnaroli, na primjer, ta je najbolja, iako e Vialone
Nano upiti vie tekuine ..."
"Dosta!" zagrmio je Tommaso i izgurao ga iz kuhinje. "Skuhat u to
onako kako je kuhala moja majka."
U sebi je Bruno mislio da Tommasova majka vjerojatno nije bila
osobito dobra kuharica, sudei prema sastojcima koje je posloio na
kuhinjski stol, ali Tommaso se nije dao smesti i Bruno tu nita nije mogao. "Bit u Kod Gennara ako me treba", rekao je, mirei se s porazom.
Tommaso je otvorio bocu vina i poeo. Dobro je to vino, pomislio je
kad je kuao au; a za rioto, to je u biti najvanije. Stavio je riu u
tavu s malo maslaca i poeo rezati luk na kockice. to mu jo treba?
Malo ulja, malo enjaka. Nije se tono sjeao koje je zainske biljke
koristila njegova majka, pa je nasumce izdano narezao od svega pomalo iz Bruninih prozorskih gredica.
Kad je dodao sve zainske biljke, rioto je jo uvijek bio pomalo rijedak. Otvorio je hladnjak i zavirio unutra. Ah da, malo vrhnja vrhnje
uvijek popravi stvar. U kredencu su bili i sasueni porcini Mutno se
sjeao daje njegova majka ponekad u rioto stavljala fimghi, pa je nasjeckao porcine i ubacio i njih u tu mjeavinu.
Zvonce na vratima najavilo je Laurin dolazak. Kao i obino, ula je
ravno u kuhinju da vidi to se kuha.
"A-a", rekao je Tommaso. "Ovo veeras je iznenaenje." Vratio je
poklopac na lonac koji je htjela ponjuiti i njeno je izgurao iz kuhinje.
"Znai, za sada se moram zadovoljiti kuharom", rekla je, uvukavi
ruke ispod njegove koulje i podigavi lice za poljubac. Nakon pet minuta upitala je bez daha: "Koliko jo treba?"
"Ne brini se. Imamo cijelu vjenost", rekao je Tommaso i nastavio s
onim to je ve radio.
Pet minuta poslije toga bili su isprepleteni na sofi, polugoli, kad odjednom Tommaso osjeti da je neto zagorjelo.

Rioto. Potpuno je zaboravio na rioto. Odjurio je u kuhinju i podigao poklopac s tave. Umjesto kremaste tekue mjeavine vina i rie, u
posudi se koio smrdljiv krater crnoga spaljenog zrnja koje se dimilo i
mirisalo na sumpor, poput ostataka nakon erupcije vulkana.
"Jebemti", iz sveg srca je opsovao.
"Je li sve OK?" zazvala je Laura iz sobe.
"U redu je. Sve je u redu." Munjevito je razmislio. Bruno je rekao da
e biti Kod Gennara. Moda bi on ovo mogao spasiti.
"Samo u trknuti po jo neke sastojke", doviknuo je. "Odmah se vraam."
Bruno je sluao to mu prijatelj objanjava i odmah je pogodio to se
vjerojatno dogodilo. "Jesi li se sjetio namoiti porcine prije nego to si
ih stavio u rioto?" upitao je.
"Namoiti?"
"Nema veze. Gledaj, sad vie tu riu ne moe upotrijebiti, pokvarit
e sve drugo. Idemo gore, pa emo vidjeti to se da uiniti."
"Ali Laura te ne smije vidjeti", rekao je Tommaso. "Znam -idem ja
prvi, stavit u joj povez preko oiju." "Povez preko oijul"
"Pa da. Mislit e da se igramo. Cure ti vole takve stvari." "Zbilja?"
sumnjiavo je rekao Bruno. "Prepusti to meni."
Bruno je ekao pred vratima stana. Nakon nekoliko minuta, Tommaso se iskrao van. "Uinjeno", apnuo je. "Nita ne sumnja."
"Pa... ako si siguran..."
"Ne brini se. Dakle, to hoe da ja radim?"
"Otri u prodavaonicu i kupi novu bocu crnoga vina. to bre."
"OK." Brzo je podigao palce u zrak i odjurio.
Bruno je odgurnuo vrata i oprezno se uuljao u stan. Sve je bilo tiho.
Zatim se zaulo razvratno hihotanje iz smjera sofe. Na njoj je leala Laura, napola razodjevena. Oko glave je imala svezan debeli vuneni al
koji joj je pokrivao oi. "Tommaso?" rekla je. Bruno se sledio.
"Znam da me gleda jer ne ujem da kuha." Okretala je glavu amotamo, nastojei po sluhu pogoditi gdje se nalazi. "A ako hoe da se
ovako igramo, hou poljubac", objavila je. "Poljubac za svakih pet minuta to me sili ekati na jelo. A to znai da si mi ve duan dva."
Bruno je jo ukoeno stajao, ne usuujui se pomaknuti.
"Ili skidam povez."
W

Ne znajui to da radi, koraknuo je prema njoj. Vjerojatno je proizveo neki zvuk, jer je rekla "Aha" i podigla glavu u iekivanju.
Nita nije mogao. Prignuo je glavu. Svojim usnicama je dodirnuo
njezine, brzo. Najlaganiji poljubac, tako kratak i prolazan da se jedva
rauna. A onda drugi... U elucu je osjeao kao da propada. Poslije su
ga pekle usnice, a obrazi su mu bili crveni kao nekome tko je ugrizao
diavolillo.
"Hmmm", bilo je sve stoje Laura rekla, a on je, prepun krivnje, pomislio da to zvui zbunjeno.
Otiao je u kuhinju i pokuao se sabrati. Za rioto e mu trebati najmanje dvadeset minuta, ali nije imao sastojke ni za to drugo. Stavio je
riu da se kuha i poeo priti neke druge sastojke. Dok se to kuhalo, iz
hladnjaka je od raznih ostataka sloio antipasto: masline koje je nadjenuo koprom i kaduljom; tapii od griza omotani krikama prosciutta.
"Vrijeme ti je isteklo", doviknula je Laura iz sobe. Na vrcima prstiju je doao do nje, a kad je uzdignula usta za poljubac, paljivo je utisnuo u njih jednu maslinu.
"Mmmm", rekla je punim ustima. "Jako fino. Ali ja hou i poljubac."
Bruno je oklijevao, a onda je brzo poniknuo glavom i poljubio je na
brzinu. Okus masline pomijeao se sa slaim okusom njezinih usta. Zajeao je i odmaknuo se za korak.
"Jo", promrmljala je Laura. "Tommaso, prestani me draiti." Zvuk
prijateljeva imena razbio je Brunino sanjarenje. Pa to ja to radim? pomislio je, zgroen. Otiao je u kuhinju i naslonio se na vrata; sav se tresao.
Napokon je uo Tommasa kako se uspinje stepenicama. Kad se uuljao u stan s bocom vina, Bruno je pokazao na sobu i brzo ostavio prijatelja neka se sam pobrine za ostatak veeri.
Satima je lutao kaldrmastim uliicama Trasteverea, trudei se da ne
zamilja to sad rade Laura i njegov prijatelj. Popio je distih lato u nonome baru da se smiri i odmahivao glavom na prijedloge prelijepih
transseksualaca koji su tu bili jedine muterije.
Jo uvijek se tresao dok je razmiljao koliko se pribliio katastrofi.
Da joj se razvezao povez... nije smio ni misliti o tome. S lakoom je
mogao zamisliti uas i gaenje u Laurinim oima. A da i ne spominjemo, naravno, Tommasov uzavreli gnjev. Ma gdje mu je bila pamet?
W

Meutim, istodobno s tom slikom uasa, Bruni se u mislima nezvana

javljala i druga verzija dogaaja. U toj verziji, Laura ga nije gledala s
gaenjem i uasom, nego s ljubavlju i enjom, spremno rastvarajui
usnice dok se nadvijao nad nju za sljedei poljubac...
Ludilo. Sve je to ludilo. Mora se sabrati, govorio si je Bruno. Mora
imati bolju samokontrolu. Ona je Tommasova cura i zato nema dalje.
Bruno je otkljuao stan i osluhnuo. Sve je bilo tiho. Otiao je u kuhinju. Postojao je samo jedan lijek kad bi se ovako osjeao. Nastojei da
ne lupa tavama i tako probudi druge, nalio je malo maslinovog ulja u
tavu za prenje i dodao malo narezanog feferona i zgnjeeni reanj enjaka. U drugoj tavi je zagrijao malo temeljca za pasta in brodo.
Zaokupljen tim poslovima, nije primijetio lice koje ga je gledalo s
prozora, sve dok nije krenuo ukloniti temeljac s plamena. Iznenadio se i
ruka mu je zadrhtala, a kipua tekuina prolila se na njegovu golu podlakticu. Zajeao je od bola.
Laura nije mogla zaspati, pa se popela na krov da bi sjedila i uivala
u pogledu u tom nevjerojatnom kaosu srednjovjekovnih krovova koji
se sputaju prema rijeci, a palae i kupole rimskih crkava ocrtavaju se
odmah iza nje. Kad je zaula zvukove iz kuhinje, isprva je pretpostavila
da je to Tommaso. Onda je vidjela da je to Bruno, da neto kuha. Ali
zaudilo ju je to mu tako dobro ide, ak bolje nego Tommasu. Nikada
prije nije vidjela da netko tako zna pripremiti jelo. Ve to kako je spretno rezao feferon bilo je nevjerojatno, a pri tome nije ak ni pogledavao
ruke. Onda je vidio da ga gleda i polio se vrelom tekuinom.
"ao mi je," brzo je rekla, "nisam te htjela uplaiti." Bruno je ve
gurnuo ruku pod hladnu vodu iz slavine. "ekaj, dolazim do tebe."
Kad je ona stigla u kuhinju, on je ve omotavao zavoj jednom rukom
i zatezao ga zubima.
"Daj, pusti mene."
"Bruno, tako mije ao", opet je rekla. "Nisam mislila.
"Sve je u redu", rekao je Bruno. "To mi se stalno iI.hm.i , kuhinji."
"Dok pere posue?" upitala je zbunjena.
"Ehm da. Ponekad su prljave tave jo vrele." Nasreu, Lauru se sva
usredotoila na zavoj, pa nije vidjela da mu je lice gotovo jednako crveno kao i opeena ruka. "A i nespretan sam."
"Meni se nisi uinio nespretan."
W

Pogledao je u njezinu kosu dok je vezivala zavoj. Automatski je poeo analizirati razne sastojke njezina mirisa. Bergamot, limun, cimet... i
jo neto; lagana, slatkasta nota povrh svega bio je miris njezine koe.
Trudio se zadrati ga za sjeanje, precizno ga fiksirati na nepcu.
Svadbena torta imat e ueereno voe... Ne, prestani na to misliti,
strogo si je naredio.
"Gotovo", rekla je i koraknula unatrag da se divi svom djelu. "Jako je
vrsto", rekao je, pokuavajui savinuti ruku. "Mora biti." "Ali moram
zavriti juhu."
"To mogu ja." Vratila je tavu na tednjak. "Reci mi samo to da radim."
"Na desnoj strani je lica kojom e mijeati", rekao je. "A sad mora
ubaciti feferon."
"Ovako?" "Savreno."
Gledao ju je. "Trebat e jo desetak minuta", rekao je. "Ti ne mora
ekati."
"Ne, ba bih htjela. Bar toliko mogu uiniti."
Nastala je duga tiina. Laura je rekla: "Kad sam te promatrala kroz
prozor, zna kako si izgledao?"
"Ne, kako?"
"Kao arobnjak. Koji mijea svoje arolije u kotlu. Dadevnjakovo
oko i krilo imia."
"Dadevnjakovo oko?" Iskrivio je lice. "To ba ne bi dalo neki
okus", zamiljeno je rekao. "Premaleno je."
Nasmijeila se. "Tako se samo kae."
"Aha. Shvaam. Pa mislim da kuhanje/estf neka vrsta arolije, na
svoj nain. ari su, na koncu konca, isto samo recepti."
"Zamisli da zaista nekoga moe zaarati kuhanjem. To bi bilo ludo,
zar ne?"
"Da", odgovorio je, izbjegavajui njezin pogled. "Zamisli."
"Posvuda ljudi pretvoreni u abe." Pokazala je na juhu. "Hoemo li
ovo kuati?"
"Ako eli." On je ve tono znao kakav e biti okus.
Uzela je licu i kuala malo. "Ovo je stvarno dobro", rekla je iznenaeno. "Mislim stvarno, stvarno dobro."
"Treba jo dodati dva prstohvata soli i malo maslinovog ulja."
W

"Ali ti nisi kuao."

Slegnuo je ramenima. "Svejedno to treba."
"OK, gospodine arobnjae. Ti si gazda." Dodala je sol, a onda podigla bocu s uljem. "Koliko?"
"Dva bukaja."
"Moe li to ikako prevesti na standardne mjere?"
"Stavi palac preko vrha boce i preokreni je. Kad makne palac, maslinovo ulje e dvaput bunuti dok curi van. To je taman koliko treba."
"Sjajno." Odloila je bocu i posisala s palca zaostale kapljice ulja.
Bruno je osjetio kako mu srce poskakuje. "A kako to da ti nisi kuhar?"
upitala je, ne primijetivi nita. "Oito ima talenta."
"Pa moda jednog dana."
"Tommaso te ui, pretpostavljam?"
"Tako nekako."
"On je jako nadaren za kuhanje."
"On je nadaren za puno toga", odano je odgovorio Bruno.
"Vjerojatno mu je uvijek sjajno ilo sa enama", usput je primijetila.
"Vjerojatno."
"A je li ikad neka bila zna je li mu neka bila posebna?"
"Ne", iskreno je odgovorio.
"Ali sigurno je kuhao i drugim enama?"
Bruno je oklijevao. Kako bi joj rado rekao istinu! Ali sad je bilo prekasno. Ve su izrekli previe lai. Ako Laura ikada otkrije to Se stvarno dogaa, bit e zaprepatena.
"Ne", rekao je. "Budi sigurna: Tommaso nikada prije nije ovako kuhao nekoj djevojci."
Vidio je da joj srea preplavljuje pogled i morao se okrenuti, prepun
gaenja prema samome sebi.
Kuhinjom u Templiju vladala je tiina. Prvi gosti su izabrali to ele,
Karl je izvikivao njihove narudbe, a u kuhinji se samo ulo kako kuhari tiho potvruju da su ih preuzeli i zatim prelaze na svoj dio posla.
Nadgledajui sve to, Alain Dufrais se udostojio kratko kimnuti glavom,
zadovoljan.
Upatissierovu kutu Bruno se takoer osjeao bolje. Hugo Kass je
morao ispomagati na mjestu garde mangera, tako da ga privremeno nije

bilo na desertima, pa je Bruno mogao obaviti svoje pripreme bez ometanja.

Odjednom je zauo "Pssst". Okretao se, ali isprva nije mogao odrediti odakle dopire. Onda je ugledao Tommasa, sagnutog iza tednjaka.
"Hej, Tommaso. to ima?"
"Moramo zamijeniti mjesta. Carlottini roditelji su ovdje. Zna doktor Ferrara i njegova supruga."
"Zato?" zaueno je upitao Bruno.
"Ne znam. Jer misle da ja ovdje kuham, valjda. On bi valjda opet
htio eviti."
"Mislim, zato se moramo zamijeniti?"
"Zato to e, ako me vide, znati da sam samo konobar. A ako se negdje sakrijem, nitko ih nee posluiti. Tako da se moram sakriti ovdje, a
ti mora obui moju uniformu i pobrinuti se za njihov stol."
Bruno je uzdahnuo. Na trenutak mu je dolo da Tommasu kae da bi
sad bilo dosta. Ali sjeanje na one ukradene poljupce jo mu je lealo
na savjesti. "U redu. Ali moram se vratiti na svoje radno mjesto prije
prvih narudbi za dolci"
Upravo u tom trenutku skupina od etiri mukarca ukoeno je ulazila
kroz prednja vrata restorana. Premda su bili odjeveni u skupa odijela,
njihov grubijanski hod ukazivao je da to nisu uobiajeni gosti Templija.
Njihov voa bio je sitan ovjek, visok jedva neto vie od metar i pol,
ija su dobro krojena odijela bila posebno ivana da bi odgovarala njegovoj malenoj figuri.
Konobar je pourio prema njima. Prije nego stoje stigao otvoriti usta,
mali mukarac je rekao: "Imamo rezervaciju. etiri osobe, na ime Norca."
Konobar je provjerio na popisu. Dakako, imali su rezervaciju. Nije
mogao znati da je stvarni signor Norca poslovni ovjek koji je, zapravo,
obavio rezervaciju, ba tog jutra primio uvjeravanja kako mu je bolje
odustati od nje i prepustiti je nekim prijateljima prijatelja koji imaju dobre veze. U poetku se opirao uostalom, tri mjeseca je ekao da bi objedovao u Templiju i jako se tome veselio ali poneto odsjean telefonski razgovor s predsjednikom upravnog odbora njegove tvrtke iz Palerma, a potom isti takav s najvanijim klijentom iz Napulja, uvjerili su
ga da bi sve u svemu bilo manje stresno provesti pauzu za ruak u maW

lom vinskom podrumu blizu ureda, gdje se upravo sad oporavljao uz

grappu, koja e mu smiriti ivce.
"ini se da je sve u redu", polako je rekao konobar.
"Dobro", rekao je Teodoro i pogladio konobara po ruci. "Kad je tako,
moete nas odvesti za na stol."
Dok su prolazili kroz bar, jedan od mukaraca je usput pokupio bocu
viskija. Konobar se pretvarao da nije primijetio.
Vijest da se u restoranu nalazi skupina mafiosa proirila se medu posluiteljskim osobljem poput umskoga poara, a od njih je zahvatila
kuhinju. Alain Dufrais se ukoio i dohvatio svoju visoku kuharsku kapu. Dok je kruto marirao prema vratima blagovaonice, meutim, zaustavio ga je ef sale. Franciscus je bio Talijan i znao je kako te stvari idu.
Uurbano mu je neto aptao na uho.
Na trenutak se inilo da e ga Alain ignorirati. Lice mu se trzalo. A
onda se, uz golemi napor, okrenuo i vratio u kuhinju.
Prolo je puno vremena otkad je Bruno radio kao konobar. Da bude
jo gore, svaki stol u Templiju imao je zbunjujuu zbirku jedaeg i ostalog pribora, a konobar je morao znati utoiti vino u ispravnu au i pobrinuti se da se odgovarajui pribor nade uz odgovarajui tanjur. Bruno
je ubrzo bio potpuno zbunjen. Sreom, doktor Ferrara i njegova supruga
neto su gugutali jedno drugome poput tinejdera, pa se inilo da nisu
nita primijetili; bar ne dok nisu stigli do narudbe, a onda ga je doktor
Ferrara pozvao k sebi.
"Je li tono da ovdje radi kuhar po imenu Tommaso Massi?"
"Da, naravno."
"Moete li mi rei koja jela s jelovnika on priprema?"
"Njegovi su dolci", odgovorio je Bruno.
"U tom sluaju," doktor Ferrara se okrenuo svojoj eni, "uzet emo
samo primo i neki Tommasov desert."
Bruno se izgubio prije nego to ga je opazio ef sale. Imao je sree
to Templi zapoljava tako velik broj posluitelja, pa jedan vie nije
upadao u oi.
Teodorov stol posluivao je sam Franciscus. Odmah je rekao da kua, naravno, asti objedom. Osim toga, promrmljao je, najslavnije jelo
glasovitog kuhara, janjei confit enpersilade, danas je osobito dobro.

"Za mene pasta carbonara i odrezak", odluno je rekao prvi mukarac.

"I ja u isto", rekao je onaj do njega.
"Mi, zapravo, ne..." poeo je Franciscus, a onda se zaustavio.
"Budui da je danas etvrtak, za mene gnocehi", dodao je sljedei.
"A za mene gnocehi ipiceata Milanese, a zatim tiramisu," dobroudno je rekao Teodoro. Dodao je Fraciscusu jelovnike, koje nijedan od
njih nije ni otvorio. "Vama preputam izbor vina, s obzirom na to da ga
vi plaate."
"Naravno", rekao je Franciscus uz lagani naklon, nadajui se da u
podrumu jo ima Chateau Petrusa i da je u dobrom stanju.
"Dvaput pasta carbonara. Dvaput gnocehi. Dva odreska, dobro peena. Jednom piceata Milanese" Karl je izrekao naredbe zapanjenim aptom, kao da e utianim glasom manje zagaditi fini rijedak zrak kuhinje
monsieur Dufraisa. Jednako utianim glasovima, razni kuhari su potvrdili da su ih uli.
Nastala je kratka stanka nakon to je Karl objavio narudbu za tiramisu. Ako jepatissierov glas bio pomalo udan kad ju je potvrdio, nitko
to nije primijetio. Previe ih je zaokupljalo mozganje kako e, zaboga,
pripremiti ta njima strana rimska jela za koja su upravo primili narudbe.
Tommaso je zurio u sadraj hladnjaka. Tiramisu su, znao je, jednostavno biscotti natopljeni u espresso i brandy, preliveni istuenim jajima
i mascarponeom. Ali u kojim omjerima? to treba prvo? Kad bi bar
imao knjigu s receptima.
Ponekad se za Rimljane kae da su grozni kad se radi o organizaciji,
ali sjajni u improvizaciji. Oajan, Tommaso je iz hladnjaka izvukao neke sastojke i sad se spremao improvizirati.
Franciscus se, otvarajui Petrus, sledio. Bio je siguran da je upravo
ugledao jednog od kuhara, odjevenog u konobarsku uniformu, kako ulijeva vino u au za vodu. Proao je epom ispod nosa, a bogat miris nastao dugogodinjim leanjem u podrumu, velianstven i uzvien, na tren
ga je smirio. Prelio je malo vina iz jedne ae u drugu da bi provjerio
kakvou, koja je bila savrena, a onda si je dopustio gutljaji, da se
smiri.

Bruno se uspio vratiti na svoje radno mjesto upravo na vrijeme da

sprijei Tommasa, koji je u prolaz za narudbe htio poslati neku tvorevinu tako opakog izgleda da je on, Bruno, ne bi posluio ni psu. Sreom, ef kuhinje se bavio drugim stvarima.
"Zar ovdje nitko ne zna spremati ta seljaka jela?" urlao je, "Za Boga
miloga, neki od vas talijanskih barbara morao bi imati bar nekog pojma."
"Radi se o gnocchima", apnuo je Tommaso, skidajui bijelu kuhinjsku opravu i grabei svoju jaknu iz Bruninih ruku. "Ipiccati Milanese."
"Ja znam", javio se Bruno. Na trenutak je zavladala tiina, a onda se,
uz zajedniki uzdah olakanja, cijela kuhinja okrenula prema patissieru.
Rimski gnocchi potpuno su drugaije jelo nego lagani, pahuljasti
gnocchi iz drugih dijelova Italije. Prije svega, oni se ne rade od krumpira, nego od semoline, grubo mljevenoga brana koje se dobiva od durum penice. U osnovi, oni su vrsta palainke.
"Pomijeate mlijeko i semolinu u tavi za umake", objanjavao je
Bruno dok je kuhao. "Istuete u to jaje i pustite da se hladi nekoliko minuta. Onda samo izreete na krugove, namrvite gore malo sira i peete
ih u penici." Dok je govorio, istodobno je pripremao novi tiramisu.
Karlu je ve prije objasnio kako se radi cata Milanese, pa je ef kuhinje
bio zaposlen rezanjem perina i trakica parmskog pruta.
"Dodajte tome malo svinjske korice, ako je moete nai", doviknuo
mu je Bruno.
U meuvremenu, drugi kuhar je pripremao umak za tjesteninu. Sve
druge narudbe su zaboravljene, jer se cijela kuhinja mobilizirala za nepoznati jelovnik.
Kad je sredio seconde, Bruno se pozabavio povrem. Carciofini,
zucchini, divlje artioke i treviso, sve je to pronaeno i pripremljeno za
kuhanje. Istodobno je poeo organizirati narudbe za ostale goste restorana. Sve osim nekolicine niih kuhara maknuo je s talijanskih jela i jo
je naao vremena nadgledati pripremanje mesa.
"Zna, i mi u Francuskoj imamo jelo vrlo slino ovome", rekao je
Karl pripremajui piccatu. "Ali mi bismo dodali crne masline i malo
brandyja." Nostalgino se osmjehnuo. "Nisam to jeo otkad sam otiao iz
Provanse, a ovaj miris me podsjea na sve to."

Bruno je slegnuo ramenima. "Crne masline bi se tukle s perinom, ali

malo brandyja ne bi bilo loe. Samo dajte."
Na sveope iznenaenje, mafiosi su zanijemjeli pred neoekivanom
vrsnoom jela, pa se atmosfera u Templiju polako vratila na normalu.
"Ovo je vrlo udno mjesto", komentirao je doktor Ferrara osvrui se
oko sebe. "ef sale je potpuno pijan, zna."
"Samo se vesele", rekla je njegova ena. "Kakav je tvoj primol"
"Fantastian. A tvoj?"
Constanza nije odgovorila, ali je ispod stola svom muu prignjeila
bedro.
Nakon objeda, Teodoro i njegova dva kompanjona poslali su po
Franciscusu poruku glavnome kuharu kojom ga pozivaju za svoj stol.
Kakav god Alain bio, kukavica ni u kojem sluaju nije bio. Bacio je
pogled na sat i kratko rekao efu sale neka obavijesti stol etiri da e
izai za etvrt sata, kad zavri posluivanje ruka.
Franciscus, koji jest bio kukavica, prilino je slobodno preveo tu poruku. "Monsieur Dufrais je upravo skoknuo nekamo izvan restorana, a
pridruit e vam se im se vrati", rekao je Teodoru.
Kad se Alain napokon udostojio posjetiti blagovaonicu, namjerno je
obiao sve stolove u smjeru kazaljke na satu, kao i inae,
tako da je do stola za kojim su sjedili Talijani doao tek na samome
kraju obilaska. Ali mafiosi, smireni velikim cigarama i sto godina starim konjakom, bili su toliko oputeni da ih nije bilo briga.
"Va restoran je malo preotmjen za moj ukus, prijatelju," rekao je
Teodoro Alainu, "ali je kuhinja prvorazredna. Pobrinite se samo da i
moje kolege uvijek doekate ovako gostoljubivo i sve e biti u redu."
"A kako u ja znati tko su vai kolege?" hladno je pitao Alain.
Teodor je kratko razmislio. "Neete znati", rekao je. "Zato bi bilo
dobro da budete ljubazni prema svim Rimljanima, za svaki sluaj."
Njegovi prijatelji su urlali od smijeha. Jedino se Alain nije ' nasmijao.
"Hvala vam na komplimentima", ukoeno je rekao i zaputio se prema sljedeem stolu.
Doktor Ferrara se odmaknuo od svog stola. "Znate, on u stvari uope
ne kuha", povjerio je Teodoru.
"A ne?"

"Ne. Ima jednog mladog Talijana u kuhinji. Genijalca za talijanska

jela. Zove se Tommaso Massi. Nastojim ga nagovoriti da pokrene vlastiti restoran, u gradu."
"Tommaso Massi", zamiljeno je rekao Teodoro. Kimnuo je jednom
od svojih kompanjona, a taj je ime zabiljeio na svoj ubrus.
"Miite mi te tanjure ispred oiju", naredio je Alain, ulazei vojnikim korakom u kuhinju. "Obriite radne plohe. I rijeite se te seljake
hrane." Pobrisao je sa stola preostale gnocche ravno u kantu i bijesno se
zagledao u Brunu. "Kuharu, na tvom radnom mjestu nema nikoga. A
to, za miloga boga, ti radi?" Obraao se Tommasu, skrivenom u ormariu koji je Alain upravo otvorio.
"Traim ogrta, efe."
"No, pouri. I odjeni se kako treba."
"Je li im se svidio objed?" upitao je Bruno.
"ini se da jest."
"Vidite, razmiljao sam o neem. Moda bi bilo zgodno, za domae
ljude, kad bi se neka od tih jela nalazila na jelovniku."
Alain se zapiljio u njega. Nakratko mu je na elu iskoila pulsirajui
vena. "Koliko je meni poznato, ja sam chef de cuisinc u ovome restoranu", ledeno je rekao.
"Naravno", tiho je odgovorio Bruno. "Oprostite, efe."
"elim to." "to?"
"Otvoriti restoran s doktorom Ferrarom. Mislim daje to dobra ideja."
"Ozbiljno?"
"Zato ne?" Bruno je slegnuo ramenima. "Nije to tako komplicirano,
bar ne u usporedbi s ovim to u posljednje vrijeme izvodimo. Ja u kuhati, a ti e mi pomagati."
"Je li to zbog one frke u Templiju?" tiho je pitao Tommaso. Prijatelj
je izbjegao njegov pogled. "Moda."
"I ti e zaista dopustiti tim kukinim sinovima bez talenta da te istjeraju?"
"Ne znam. Da, moda. Ali nije samo to. Ta druga jela koja sam
spremao posljednjih dana, za Lauru ona nisu Alainova, ili Hugova, ili
nekog drugog. Ona su moja. A ako ne napustim Templi i ne ponem
samostalno kuhati negdje drugdje, ta jela e biti izgubljena. Zar ne

shvaa, Tommaso? Moram im pruiti ansu za opstanak. Ne mogu ti to

objasniti. To ti je kao kad ena poeli imati djecu, tako nekako."
"Samo to ti eli da tvoju djecu pojedu."
Bruno je bespomono odvratio: "Rekao sam ti da to ne znam objasniti."
"A tu je i injenica da bismo morali pokuati obmanuti sve. Zaista
sve. Goste, kritiare, dobavljae, osoblje to su ozbiljne stvari, Bruno.
To nije isto kao zezati se da bismo neku curu odveli u krevet. Ako nas
uhvate kad nas uhvate platit emo vraki visoku cijenu. Nikad vie
neemo raditi u ugostiteljstvu."
"Meglio un giorno da leone che cento dapecora, kao to je govorio
tvoj otac, pokoj mu dui."
"Ah, Bruno, jesam li ja tebi ikada ispriao kako je umro moj otac?"
upitao je Tommaso.
"Mislim da nisi, ne. A ja nisam htio eprkati po tome."
"Nije se zaustavio kod znaka 'Stop' i izletio je ravno pred kamion.
Mislio je da e kamion usporiti kad ga vidi. Nije usporio."
"Ah."
"Ponekad i lavovi stradaju. Osobito kad izlete pred kamion."
"Zato je dobro to otvaramo restoran, a ne tvrtku za prijevoz."
Tommaso je uzdahnuo. Osjeao je tijekom razgovora da Bruno zapravo ne slua. Iz iskustva je znao da njegov prijatelj, inae najnehajnija
osoba na svijetu, moe biti izuzetno tvrdoglav kad se radi o neemu povezanom s hranom. "Zar ti ne bi smetalo to bi doktor Ferrara mislio da
sam ja glavni kuhar a ne ti?" pitao ga je.
"Ni najmanje. U stvari, moglo bi to biti sjajno partnerstvo. Ti bi
obavljao sva ona sranja koja kuhari danas moraju raditi razgovarao bi
s gostima, laskao kritiarima, dogovarao se s doktorom Ferrarom i tako
dalje a ja bih se bavio onime u emu zaista uivam."
Tommaso i Bruno otili su pogledati restoran u koji je Carlottin otac
elio investirati. Kako se moglo i oekivati, sadanji vlasnik bliio se
mirovini, a radilo se o tronoj trattoriji bez daka prenemaganja ili
otmjenosti, ali sa sveprisutnim zapahom zaputenosti. Christophe ih je
rezignirano i uz isprike proveo po lokalu. "Imamo svoje stalne goste",
povjerio je mladiima. "Ali u okolici ima previe restorana, a ljudi vie
ne jedu tako puno kao prije."
W

"uje, Bruno?" znakovito je rekao Tommaso. "Ljudi vie ne jedu

vani."
"Najbolji restoran u Rimu uvijek e biti pun", oholo je odvratio Bruno.
"Jedva nekako platim osoblju", nastavio je Chrisophe. "Ponekad smo
na gubitku, ak i kad je dobra godina."
"Koliko je ljudi zaposleno?" pitao je Tommaso.
"Dvoje. Johann mi pomae u kuhinji, a Marie je konobarica." Utiao
je glas. "Meu nama, zbog nje su redoviti gosti i dalje redoviti." Dozvao
je mladu enu koja je na drugoj strani prostorije razvrstavala pribor za
jelo. "Marie, doi pozdraviti."
Mlada ena se okrenula. Kosa joj je bila crna kao gavranovo krilo,
koa tamna, usne pune, a isto tako i grudi; dok se sa svim svojim oblinama provlaila izmeu naguranih stolova i stolica, Tommaso je ispod
glasa promrmljao "Fosse a' Madonnal" Usne
je automatski razvukao u svoj najneodoljiviji osmijeh. Ona ga je mrko premjerila, ali on na to nije obraao panju. Od takve djevojke i ne
treba oekivati drugo nego malo mrgoenja.
"Drago mi je", rekao je Bruno dok su se rukovali. "Recite, Christophe, kako esto servisirate penice?"
"Svakih est mjeseci." Odgovorila je Marie, a ne Christophe. "Najmanje tako esto, otkad sam ja ovdje. Prije toga," slegnula je, "tko zna?
Papiri su pomalo neuredni."
"Marie ispomae i u administrativnim poslovima", objasnio je Christophe.
"Uglavnom se ulagujem vjerovnicima", rekla je Marie.
"Sigurno ti dobro ide", uvjereno je rekao Tommaso. Marie ga je ignorirala. "Naravno, bilo bi nam jako drago kad bi nastavila raditi za
nas", nastavio je.
"Moda hou", slegnula je. "Ovisi o tome kakve imate planove. Ako
mi se svide, ostat u jo malo, da vidim kako vam ide."
"Na plan je jednostavan", rekao je Bruno. "Posluivat emo najbolju hranu u Rimu. Pravu rimsku hranu, ista ona jela koja je spremala i
tvoja baka, ali osuvremenjena; malo jednostavnija, malo laka, uz
promjenu tu i tamo, tako da ih doivi na nov nain i ne uzima zdravo
za gotovo."
W

"Hmm", sumnjiavo je rekla Marie. "Vjerojatno ete promijeniti i

ureenje?"
"Meni se svia ba ovako", uvjeravao ju je Tommaso.
Bruno je dohvatio vijenac enjaka objeen na tamnoj gredi. Stisnuo
ga je akom, a enjak se smrvio u prah. "Pa, moda bi trebalo tu i tamo
neto obnoviti", priznao je Tommaso. "Ali zna, ozraje sedamdesetih
je sad jako popularno."
"Ovo je rupetina", vrsto je rekla Marie. "Treba je promijeniti tako
da privue mlau kvadru, ali ne toliko da izgubimo stalne goste. Malo
bolja rasvjeta dobro bi dola, ali za to bi vam trebalo bar tisuu eura, jer
morate promijeniti sve instalacije."
"Simpatina je", usput je spomenuo Tommaso dok su Bruno i on ispijali kavu nakon svog posjeta Christophovu restoranu. "Tko?" "Konobarica."
"Djeluje prilino organizirano. A to bi, iskreno govorei, bila prava
srea za nas, jer to nismo ni ti ni ja." Pogledao je svog prijatelja u oi.
"Dakle. Hoemo li krenuti u to ili neemo?"
"Apsolutno", odgovorio je Tommaso, oito potpuno zaboravljajui
svoje prijanje bojazni.
"Dobro. Morat emo promijeniti naziv, tako da ljudi znaju da restoran sad ima drugu upravu."
Tommaso se na trenutak zamislio. "to kae na Cuoco? predloio
je.
"'Kuhar'. Hmm. Misli li na sebe ili na mene?" "Na obojicu pomalo."
"Onda neka bude Cuoco." Bruno je podigao svoju alicu s espressom. "Za najbolji restoran u Rimu."
Jedna je stvar smisliti nekoliko jela. Smisliti cijeli jelovnik, ubrzo je
ustanovio Bruno, potpuno je drugaije i zahtijeva puno vie rada. Ali
njegova je inspiracija i dalje bila ista: Laura.
Iz kuhinjice u njihovu stanu izlazilo je jelo za jelom. Bruno je nastojao oivjeti tradicionalna rimska jela, ali je takoer nastojao u njih utisnuti neto vlastite osobnosti i pridodati im neto onih svojstava koje je
volio kod Laure istu onu mjeavinu sloenosti i jednostavnosti, svjeine i kiselosti, nevinosti i iskustva. Na neki nain, svako jelo koje bi
stvorio moralo je imati njezin okus.

Pjevuio je dok je radio i izgubio bi se u kovitlacu okusa i kombinacija. Poslije, kad se svega toga sjeao, mislio je o tome kao o jednom od
najsretnijih razdoblja svoga ivota, kad je jo sve bilo mogue, a srce
mu nije bilo slomljeno, samo malo napuknuto.
Laura je odluila Tommasu pokazati jednu od svojih najdraih slika.
"Caravaggio je bio glasovit po tome da se lako uzbudi", ispriala mu
je dok su stajali pred Djeakom kojeg je ugrizao guter. "Jednom je zaprijetio bodeom nekom umjetniku s kojim je raspravljao o nekoj slici.
Oh, i oboavao je jesti. Jednom je upitao konobara koje su artioke pripremljene na maslacu, a koje na ulju. Konobar mu je odgovorio da ako
to ne moe raspoznati po mirisu, onda sigurno nee osjetiti ni razliku u
okusu kad ih bude jeo. Pa ga je Caravaggio udario."
Tommaso je kimao bez imalo oduevljenja. "Nije to lako, biti konobar."
"Njegova velika opsesija bio je realizam", nastavila je. "Svojim slikama je htio prikazati obine Rimljane, a ne idealizirane biblijske likove."
Ali Tommaso je ve krenuo dalje. Za njega je obilazak galerije znaio brzu etnju tijekom koje baci pogled na poneto to ti se svidi, ali
tko je vidio stajati, treba to bre nai put do izlaza.
Na kraju je Laura odustala. Pa to onda ako Tommaso ne voli umjetnost koliko i ona? Bilo je oito da trenutno ima na umu tota drugo.
Zapravo, Tommasa je zaista neto muilo, a radilo se o preureenju
Cuoca. Stalno se dogaalo neto zbog ega su morali prekoraivati proraun. Doktor Ferrara je doveo neke nove partnere, a u pogledu njih bio
je pomalo neodreen, jer je koliina novca koju je mogao potroiti bila
fiksna i nikad dovoljna. Prvo, to preureenje, za koje se pokazalo da
nevjerojatno mnogo kota. Zatim Christophov vinski podrum Marie je
ustrajala da u cijenu restorana ukljue potenu naknadu za sve vino koje
e im ostaviti. Ali najgore je bilo to to je Bruno zapoljavao ljude i naruivao najsuvremeniju kuhinjsku opremu, i to bez kompromisa, i bez
obzira na troak. Kad ga je Tommaso upitao jesu li mijealica s dvadeset brzina ili kruna pe, zaista nune, Bruno ga je samo zaueno pogledao.
Tu je bilo mogue samo jedno rjeenje, zakljuio je Tommaso: Bruno e dobiti opremu kakvu eli, ali sve druge potreptine moraju nabaW

viti isto onako kako je Tommaso opskrbio svoju smonicu kad je bio
samo siromani konobar-poetnik. I tako su svake veeri Tommaso i
Bruno odlazili iz Templija s depovima punini srebrnog pribora za jelo.
Uz glasno zveckanje, klipsali su nizbrdo, a onda bi napokon svoj plijen
isporuili u kutiju koja se nalazila u njihovu stanu.
"Ovim tempom trebat e nam godinu dana dok ne skupimo to trebamo", rekao je Tommaso pregledavajui sadraj kutije jedne veeri.
"Razglasit u."
Od tada su sitne krae u Templiju dobile epidemijske razmjere.
Franciscus bi izvukao ladicu sa srebrnim priborom i ustanovio da uope
vie nema ajnih liica, a zdjele, pladnjevi, tanjurii za prilog, pa ak i
ae od olovnog kristala, nestajali su kao da zgradom harai neki zloduh.
"To je mafija", sav oajan, rekao je Franciscus Alainu. "Kad tim lopuama jednom zapnete za oko, gotovi ste."
Alain nije imao ni najmanje elje ponovno se susresti s Teodorom i
njegovim prijateljima, ljubiteljima tjestenine. "Onda to jednostavno moramo podnijeti. Narui to nedostaje i povisi cijene za deset posto."
Meu prijateljima se brzo pronio glas o tome to se zbiva. Vin-cent,
Sisto i drugi bivi i sadanji kolege redovito bi dolazili pomoi u peljeenju ili odnijeti neto plijena. U Cuocu posude za hlaenje vina imale
su utisnute ambleme Hiltona i Intercontinentala, a kuhinja je bila prepuna raznovrsnih potreptina provercanih iz Radissona i Marriotta.
Sisto je ak jednom osvanuo na svom mopedu nosei cijeli cjelcati sudoper pod jednom rukom, a na drugoj strani je, za ravnoteu, imao elektrini sokovnik zarinut u dep.
Nisu imali dovoljno novca da bi unajmili strunjake za unutranje
ureenje, pa bi njih dvojica obavila veinu poslova prije odlaska na posao. Jednoga dana liili su zidove, kad se odjednom ispod prostirki kojima su zatitili namjetaj zauo udan zvuk. Bio je to prastari telefon, s
tako starim i zahralim zvoncem da je sad jedva moglo zahripati.
"Pronto", rekao je Tommaso u slualicu.
"Je li to Cuoco?
"Si, ali jo nismo otvoreni."
"Dobro, a kad ete biti?" nestrpljivo je odvratio glas.
Tommaso je bezveze ispalio datum. "Za dva tjedna od ove subote."
W

"Dobro. Htio bih rezervaciju."

"Na prvi gost", zaueno je rekao Tommaso sputajui slualicu.
"ini se da emo mi to zaista i napraviti."
Laura je htjela odjenuti bijele lanene kratke hlaice koje neko vrijeme nije nosila. Kad ih je trebalo zakopati, meutim, ustanovila je da ne
moe. Uzela je druge hlae i otkrila da su joj i te malo preuske.
Nikada prije nije morala voditi brigu o svojoj teini. Ali sada, dok se
gledala u malenom zrcalu u svom stanu, morala je priznati da se, u to
uope nije bilo sumnje, proirila.
"Nema veze", rekla je Judith. "Imam ja puno iroke odjee koju moe posuditi. A sigurno se isplati, za sav taj fantastian seks, zar ne?"
Laura je oklijevala. Jo nije priznala svojoj prijateljici da seks s
Tommasom, zapravo, i nije ba tako fantastian. Da, on je prelijep, o
tome nema spora, i od hrane koju joj kuha sva joj se osjetila razbude od
iekivanja, ali kad stignu do samog ina, polako dolazi do zakljuka da
je Tommaso malo previe pa, malo previe izravan. A i brzoplet. U
stvari, ponekad bi s njom vodio ljubav krae nego to rimskoj pizzi treba da se ispee. Koliko god bio spor i temeljit dok kuha, ini se da bi se
u krevetu Tommaso ponekad pretvorio u onu svoju drugu osobnost, nestrpljivog, razuzdanog Talijana koji vozi sto pedeset kilometara na sat,
ispija espresso u jednom gutljaju i obilazi galerije vratolomnom brzinom. Ali sve drugo bilo je tako savreno da joj se to i nije inilo tako
visokom cijenom.
Kad je Bruno napokon smogao hrabrosti rei Alainu da odlazi, chefde cuisine ga je odveo na stranu. "A kamo ide?" mirno je upitao. "Otvorit u vlastiti restoran." "U Rimu?"
"U Rimu."
Alain je uzdahnuo. "Sluaj," ljubazno je rekao, "ti si dobar kuhar.
Ako sam ponekad otar s tobom, to je samo zato to znam da si isti kao
i ja; ti shvaa hranu, ima potencijal. Ali moe li mi iskreno tvrditi da
zna sve?"
"Naravno da ne znam. Nitko ne zna."
"Pa zato ti se tako uri prekinuti s uenjem? Ako zaista eli otii
odavde, dopusti da nazovem neke ljude. Mogu ti nai posao kod nekog
dobrog, nekoga tko e te nauiti to treba. Zar ne eli raditi s najboljima? Mogu nazvati Brasa, Martina, Ducassea... ak Adriju, ako ti se ide
W

u panjolsku. Svi mi razmjenjujemo informacije, zna. Dovoljna je jedna moja rije i svaki od njih e stvoriti radno mjesto za tebe, ba kao to
sam i ja stvorio mjesto za Huga. Ti jednostavno nema dovoljno iskustva za pokretanje vlastitog restorana. Priekaj nekoliko godina, naui
jo malo, a onda, kad bude spreman, pomoi emo ti pokrenuti pravi
restoran, u kojem e moi zasluiti vlastite zvjezdice. Vjeruj mi, takve
stvari ne valja raditi povrno."
Bruno se pokolebao. Alain se pred njim razbacivao imenima njegovih junaka. Prije nekoliko mjeseci, dao bi desnu ruku samo kad bi mu
netko rekao da je toliko dobar da bi mogao raditi s Guyem Martinom ili
Michelom Brasom.
Ali prije nekoliko mjeseci, mnogo je toga bilo drugaije. Na neki nain, zbog svojih osjeaja prema Lauri poeo je gajiti drugaije osjeaje
prema hrani, a jela koja je njoj pripremao i za njega su bila istraivaka
ekspedicija; a s tog putovanja vie nije bilo povratka.
"To je ljubazno od vas, efe, i uvijek u vam biti zahvalan", rekao je.
"Alija sam donio odluku."
"Prepredeni stari nitkov", komentirao je Tommaso kad je uo to je
Alain rekao. "eli te poslati izvan Rima samo zato damu Couco ne pokrade muterije."
"Tommaso, reci mi iskreno," rekla je Laura dok se oblaila jednog
jutra, "jesam li debela?"
"Naravno da nisi", odgovorio je; a to je bila istina, jer iako se Laura
zaista udebljala, nije jo ni priblino bila debela. Tommaso je uzdahnuo. Laurina potreba za razuvjeravanjem, a povrh toga i injenica da se u
krevetu palila na jako spor fitilj, pomalo su ga umarali.
U Rimu nema ba obilje dvorana za vjebanje. Prosjean talijanski
mukarac, kad se u zrcalu suoi s nedvojbenim dokazima da je uzgojio
trbuh, ili e uloiti novac u labavije hlae ili e kupiti novo zrcalo, a
Talijanke su, ini se, genetski programirane za vitkost, bar do svadbe.
Moda zato ne treba uditi to je Laura, kad je prvi put dola u dvoranu
grandioznog naziva Gymnasia de San Giovanni, naila tamo na jo nekolicinu svojih amerikih znanaca, meu njima i Kima Fellowesa. Odjeven u izblijedjelu trenirku s utisnutim logom sveuilita koje je nekad
pohaao na Istonoj obali, ravnomjerno je veslao, a ergometar je pokazivao dvadeset osam zaveslaja u minuti.
W

"Zdravo, doktore Fellowes", doviknula mu je uspinjui se na pokretnu traku za tranje.

"Dobro jutro", odvratio je. Ve je gotovo odveslao svoju dnevnu
normu od tisuu metara, ali je bio tek neznatno zadihan. "Ni sam vas
ovdje prije viao."
"Ba sam se danas upisala."
Gledao je kako Laura poinje trati. Koa joj je ubrzo bila prekrivena znojem, a sladak, gotovo neprimjetan miris poeo je navirati u zrak
oko nje. Bio je to miris ljetnog bilja i meda i maslinovog ulja i soli
okusi Bruninih jela, ponovno u zraku, sad pomijeani s finim mirisom
njezine koe.
Mjera Kimova stroja za veslanje pokazivao je da je dostigao svoj
cilj od tisuu metara, ali on je i dalje veslao, da bi uivao u pogledu na
Lauru. Kosu je svezala u konjski rep, a meu finim dlaicama na njezinu zatiljku sada su bile kapljice znoja, poput kapljica vlage na ai hladnog bijelog vina. Nema sumnje, ima neeg profinjenog u njoj, razmiljao je. Studenti su obino bili jedva malo odrasliji od derita, razmaena djeca bogatih roditelja. Laura je bila drugaija. Na njegovim satovima povijesti umjetnosti, upijala je znanje poput nekoga tko je cijeloga
ivota gladovao i s radou ga je gutala, kao dijete koje je napokon dobilo pravu hranu umjesto boice.
Ne bi bilo nemogue zaljubiti se u takvu djevojku. Naravno, odnosi
izmeu osoblja i nastavnika fakulteta i studenata bili su, strogo uzevi,
protivni pravilima, ali bili su u Italiji, a tu su pravila malo manje kruta.
A razlika u godinama iznosila je samo nekoliko godina manje nego
izmeu Dantea i Beatrice, na primjer, ili Petrarke i njegove Laure.
Nakon to se istuirala i izala iz svlaionice, Laura je zatekla doktora Fellowesa kako eka ispred oglasne ploe, ramena elegantno obavijenih puloverom. "Mislio sam da bi ti moda bilo drago otii sa mnom
na jedan obilazak", plaho je rekao.
"Kakav obilazak?"
"Obilazak mojeg osobnog Rima. Ima nekih predivnih kolekcija koje
nisu otvorene za javnost. A poslije toga..." slegnuo je ramenima, "moda bismo negdje mogli ruati?"
"To je krasna ideja", rekla je.

Odveo ju je na mjesta za koja uope nije znala da postoje u malene

palazze, gdje bi arhivari i kustosi otkljuavali mrane sobe s neprocjenjivim remek-djelima. Proveo ju je pokraj uvara u palai Farnese, sada
francuskom veleposlanstvu, da bi uivala u nevjerojatnim Carracijevim
stropovima, na koje je vulgarnim hordama ve dugo uskraen pogled. U
Palazzo Doria-Pamphili odveo ju je u privatne odaje obitelji i tamo su
avrljali s nekim tko je imao iste crte lica kao i ljudi na Tizianovim portretima na zidovima. Posjetili su siune kapelice, sline draguljima,
sjajne salone s velianstvenim stropovima, slabo osvijetljene crkve u
kojima bi, na klik prekidaa, osvanule goleme freske nezamislive ljepote.
"Dosta", rekao je napokon. "Ne smijem te nakljukati s previe umjetnosti na prazan eludac." Odveo ju je u neki restoran na malenom trgu,
a tu ga je vlasnik pozdravio oslovivi ga imenom. Boca hladnog Orvieta
i malo dugakih, nepravilnih grissina stigli su za stol im su sjeli.
"Na alost, u mojem nainu prehrane nema mjesta za puno ugljikohidrata", ispriao se. "Ja u pojesti samo salatu. Ali ti, molim te, narui
to god eli."
"I ja u salatu", rekla je. "U posljednje vrijeme zaista previe jedem i
ne elim ponititi sve uinke dananjeg tranja u vjebaonici."
"Dolazi li Laura na otvorenje?" upitao je Bruno Tommasa.
Tommaso je napravio grimasu. "Da budem iskren, nisam razmiljao
o tome."
"Trebala bi", naglasio je Bruno. "Planiram neto posebno za nju. Autentian renesansni jelovnik, u ast njezina studija."
"Ne mora se toliko truditi", rekao je Tommaso. "Budimo otvoreni,
na otvorenju e biti puno vanih gostiju moda ak i kritiara. Trebamo se usredotoiti na njih, a ne na Lauru. emu smiljati nova jela za
nju?"
Na trenutak je Bruno bio u stranome iskuenju da sve prizna Tommasu. Jer za mene je jedino ona vana, htio je rei. Jer bih sve dobre
kritike ovoga svijeta bez oklijevanja dao za jedan njezin osmijeh. Jer je
volim ljubavlju za kakvu ti, Tommaso, iako si drag i plemenit prijatelj,
jednostavno nisi sposoban.
Ali je progutao te rijei prije nego to ih je izgovorio. Rekao je: "Ali
zamisli samo kako e to djelovati na kritiare i sve te vane ljude ako
W

budu znali da su odreena jela stvorena ba za odreenu enu. Ljudi e

priati o tome i moda e dovesti svoje djevojke i ene da ih kuaju."
"Hmm", rekao je Tommaso. "Da, to mi se svia. Kuharova velika
strast, odraena u stvaranju jela ljubavi. To je sjajna ideja. Eh, trebao
sam se ja toga sjetiti."
Inspiraciju je Bruno potraio u umjetnikim galerijama, gdje je prouavao slike i skicirao jela prikazana na njima. Bilo je mnogo slika voa,
naravno, i slika Bakha okruenog groem, ali njega je vie zanimalo
otkriti to bi obini ljudi pojeli u restoranima i tavernama toga doba.
Sreom, bilo je puno portreta na kojima su ljudi neto jeli. Jo vie mu
je koristilo prouavati slike Posljednje veere, jer je bilo oito da su slikari za predloke uzimali jela koja su sami jeli.
Jednog poslijepodneva bio je u Galeriji Borghese i prouavao slike,
kad ga je odjednom zazvao poznati glas. Okrenuo se. Bila je to Laura.
"Zdravo", rekla je, oito iznenaena to ga vidi. "Otkud ti ovdje,
Bruno?"
Odloio je svoju biljenicu i promrmljao neto o tome da ga zanima
nova postava.
"Pa, kad si ve ovdje, da ti pokaem svog omiljenog slikara", rekla
je, provlaei ruku ispod njegove i odvodei ga u sljedeu prostoriju.
"Misli na Caravaggija?"
"Kako zna?" rekla je.
Stali su ispred Caravaggiova Djeaka s koarom voa.
"Svia ti se svjetlo", rekao je Bruno. "To kako pada s jedne strane,
tako da je polovica lica u sjeni."
"Tako je. Ba to mi se svia."
"Za razliku od tebe, Tommaso sve to promatra s gledita hrane." "Jeli?"
"O da. Rekao mi je. Rekao mi je da moe vidjeti to je svaki slikar
jeo, po tome kako slika. Tako je jasno da Michelangelo tamo..." kimnuo
je, "nije mogao biti ni iz jednog drugog grada nego iz Firence. On je
sigurno volio jednostavna jela s rotilja, to jednostavnija, to bolje." Pokazao je na drugu stranu prostorije. "Raffaello, pak on je sav otmjen i
lagan, poput kuhinje u svojem rodnom Urbinu. Ali Caravaggio je bio
Rimljanin, zdravog rimskog teka. Kad on naslika Posljednju veeru,
ona je jednostavno to slika prave rimske veere, s pravom peenom
W

kokoi upravo izvaenom iz pei i tanjurom contorna uz to, ba kako su

je servirali i njemu u osteriji u kojoj je odsjeo." "Sve je to ispriao
Tommaso?"
Pogledao ju je iskosa i zapitao se ali li se, meutim, inilo se da to
pita sasvim ozbiljno.
"U stvari, on bi mogao imati pravo", rekla je i ponovno provukla ruku ispod njegove kad su nastavili dalje. "Rafael se zaljubio u pekarevu
ker, pa je poeo ubacivati peciva u svoje slike, njoj u ast. A Caravaggio je uglavnom bio bez prebite pare, tako da je vjerojatno razmiljao
to e pojesti dok je slikao. Morat u svom profesoru ispriati to je
Tommaso rekao. Mislim da e ga to stvarno zanimati."
Tog poslijepodneva Bruno je potroio cijelo bogatstvo na jednu staru
knjigu recepata koju je naao na buvljaku u Porta Portese i poeo je iskuavati zamisli. Na kraju je izabrao recept za peeno pile punjeno paprikama, koje su pak bile punjene smokvama, te ga poeo dotjerivati tako da bude dostojan one kojoj je jelo namijenio.
Laura se lijeno protee u Tommasovu krevetu. Tommaso je ve otiao nadzirati posljednje pripreme u Cuocu. Danas je, napokon, veliko
otvorenje, a on jo mora obaviti milijun i jednu stvar.
Ustaje iz kreveta i poinje se odijevati. Sino su jeli mlade artioke,
spljotene u oblik zvijezde i pofrigane u ulju, ali s uasom opazi da joj
je na koulji ostala mrlja od maslinovog ulja. Otvori Tommasov ormar
ne bi li nala neku istu i korakne unatrag.
Unutranjost ormara prekrivena je fotografijama. Fotografijama djevojaka. Ima brineta, crvenokosih, nekoliko crnokosih Talijanki, ali ormarom uglavnom vladaju plavue. Tu je i njezina slika, i ona se prisjeti
kad ju je Tommaso snimio, ba u ovoj sobi, odmah nakon njihove prve
zajednike noi.
Oh, izgovori glasno, kad joj je postalo jasno to sve to znai.
Ponovno pogleda druge djevojke. Ima ih na desetke. Sad kad ih je
bolje pogledala, vidi da je veina snimljena tu, ba kao i ona sama.
Pomisao na sve te ene koje su dijelile postelju s Tommasom isti
taj krevet koji ona sada dijeli s njim natjera joj suze na oi.
"Jesemti", kae, kao netko tko se porezao i vidi krv sekundu prije
nego to osjeti bol.
A onda je osjeti.
W

Dok se restoran punio gostima, Bruno je budno motrio na stol u kutu,

rezerviran za Lauru i njezinu cimericu. Ali stol je bio prazan.
Ve u trinaest i trideset bili su zasuti narudbama. Dobro su postupili
to su tako puno ljudi privukli na otvorenje. Carlottine veze u svijetu
asopisa bile su vrlo korisne: mala blagovaonica bila je puna ljudi koji
sasvim sigurno nisu bili ovdje dok je restoran imao staroga vlasnika.
Bili su tu i misteriozni poslovni partneri doktora Ferrare, skupina grubih
tipova u vrlo skupim odijelima, prema kojima su drugi gosti iskazivali
poslunost i potovanje.
Voditi cjelokupnu kuhinju za Brunu je bilo novo iskustvo, a posao je
organizirao tako da bude siguran da e hrana biti apsolutno savrena.
Nakon nekog vremena, za kratkog zatija, ipak je mogao malo predahnuti. Tommaso je izgledao jadan poput psa koji je izgubio kost.
"Gdje je Laura?" upitao je Bruno, odjednom preplaen.
"Nee doi", turo je odgovorio njegov prijatelj. "Posvadili smo se."
Bruno je zastao, tek napola izvukavi pladanj iz penice. "Zbog ega?"
"Niega. No dobro, oko neega. Ali ne neega to bi za mene imalo
smisla. Zbog ega se to ene vole zakvaiti?"
Tommaso je izgledao tako pokunjen da ga je Bruno zagrlio. "Tommaso, ao mi je. Mogu misliti kako ti je."
"To je samo svaa", promumljao je Tommaso.
"Vidim da ti je teko", njeno je rekao Bruno.
"O emu ti to govori? S Laurom e biti sve u redu. Teko mi je jer
ne mogu mrdnuti odavde," pokazao je na kuhinju, "a sve se dogaa tamo vani." Dok je govorio, u kuhinju je uletjela Marie s gomilom narudbi, koje je gurnula Bruni u ruku, a zatim pokupila est tanjura za
posluivanje i opet odjurila. "Osjeam to! Tamo vani je sve puno ivota. A ovdje..." pogledom je preao kuhinjom i slegnuo, "ti samo kuha."
"Ali taj dio je najvaniji", njeno mu je ukazao Bruno.
"Ali to je tvoj dio. Ja se tu samo motam. Zar mi ne bi mogao dati da
neto radim?"
"Kako ne. Za stol etiri treba oistiti ribu od kosti."
"Super. A kakva je to zabava, istiti ribu od kosti, kad te nema tko
vidjeti?" snudeno je zapitao Tommaso i maknuo se. Bruno na to nije

imao odgovora. Shvatio je da e, ako eli da ovaj pothvat uspije, morati

pronai neki odgovarajui posao za Tommasa.
Vratio se kuhanju, ali u mislima se jo mirio s milju da Laura nee
kuati njegove kreacije. Odjednom, jela koja su do tada frcala ispod
njegovih prstiju, sada su se inila neostvarivima. Marie je ula s jo jednom hrpom narudbi, a on se jo vie rasprio nastojanjima da ih dovikne svojim pomonim kuharima, istovremeno pripremajui svoja jela.
Nije dugo trebalo i do tada glatka proizvodnja je zastala. Osoblje se sudaralo, kipua voda je pljuskala iz lonaca i furila kou, dvaput se pripremala ista narudba ili bi se narudba preskoila.
"to to radi?" prosiktao je Tommaso donosei riblje filete. "Zapleo
sam se u zbrku", turo je odgovorio Bruno. "I to pravu. Bolje bi ti bilo
da je to bre rasplete. Upravo si zajebao narudbu za stol est, a tamo
je kritiar iz Trova Roma."
"Oh, sranje", rekao je Bruno i krenuo potpuno ispoetka s narudbom.
Marie je dola s jo narudbi. "Pogodite tko je upravo uao i zatraio
stol?"
"Premijer?"
"Jo gore. Alain Dufrais. A s njim je i neki mladi kuhar." "To e biti
Hugo Kass", promrmljao je Bruno. "Valjda nee prepoznati ae", rekao je Tommaso.
"Smjesti ga za stol do mafiosa. Tako nee puno gledati naokolo."
Napokon su se svi najeli, a buka iz blagovaonice utiala se do zadovoljnog brujanja glasova.
Tommaso je izaao u blagovaonicu i razgovarao sa zadovoljnim doktorom Ferrarom. Bruno je bio sam u kuhinji. Na pultu je spazio Tommasov telefon, a zatim i to da je Tommaso sastavljao poruku za Lauru.
Uzeo ga je i proitao. Pisalo je: Bok, Laura. Oprosti zbog onoga. Vidimo se sutra? Pozdrav, Tommaso.
Jo ju nije poslao. Bruno je zgrabio telefon i, motrei vrata jednim
okom da se sluajno Tommaso ne vrati, poeo mijenjati poruku.
Na kraju je glasila ovako:
Veeras sam poelio neto skuhati.
Uzmite jednu mladu Amerikanku koe boje meda s pjegicama poput
naranastih pahuljica feferona po ramenima.
W

Ispunite je okusima, bosiljkom i rajicama, pinjolima i perinom.

Njeno je nekoliko sati zagrijavajte rukama, uz povremeno okretanje, i posluite uz vino i smijeh, ravno iz posude. Naalost, jedan sastojak mi je nedostajao. Moda sutra?
Pritisnuo je "poalji" i ekao cijelu jednu dugu, munu minutu da telefon pitanjem oglasi odgovor.
To je krasno. Zato ekati do sutra? Doi u kasnije. Nadam se da je
dobro prolo, pusa, L.
Kad se Tommaso vratio, uzeo je telefon i rekao "O."
"to je?"
"Izgleda da sam sluajno poslao poruku. Nema veze, ini se da mi je
Laura oprostila."
"Drago mi je", rekao je Bruno, lica uronjena u posudu koju je istio.
"Pronto.
"Carlotta, ja sam."
"Hej, Laura. to se zbiva?"
"Idem do Tommasa."
"Pomirili ste se, znai?"
"Ne, ali ba se spremamo."
"Brzi ste."
Laura se nasmijeila. "Daj da ti proitam to mi je upravo poslao."
Kad je zavrila, Carlotta je rekla: "Oh, Laura, to je stvarno prekrasno."
"Zar ne? Ovu poruku u svakako sauvati."
"Postaje prilino ozbiljno medu vama, zar ne?" njeno je rekla Carlotta. "ini se da ste zaista dragi jedno drugome."
"Moda. Zna, u poetku nisam ba mozgala o tome. Ali poslije, kad
sam vidjela te fotografije i pomislila da e jednog cimu snimku neke
druge prikvaiti preko moje nisam to mogla podnijeti. Jesam li ti rekla
da promijeni melodiju na mojem mobitelu svaki put kad prenoim kod
njega?"
"Slatko. A to ti je sad namjestio?" "Stairway to Heaven."
"Ba odgovara. Ali nije ba guba." Carlotta je utjela neko vrijeme.
"Sjea se? U poetku, samo si traila mukarca koji je spretan s rukama. A pogledaj se sad, izgleda da se zaljubljuje."
"A zna u emu je najvea ironija? On uope nije ba spretan."
W

"Nije?" Carlotta je zvuala zaueno.

"Kad smo se tek upoznali, to je definitivno bila fizika privlanost.
Mislim, on je strano zgodan, zar ne? Ali kod njega mi se zapravo svia
to to on u neto vjeruje. Strastven je i ima cilj. Zna da ima dar i uinit
e sve, ba sve, da ga upotrijebi. I znam da sam ponekad manje vana
od kuhanja, ali to mi zapravo ne smeta, jer ono to je ispred mene, u
osnovi je tako velikoduno."
"Opa! Pa ti si zbilja zaljubljena."
"Valjda", priznala je Laura.
"to e sada? Mislim, koliko jo ostaje u Italiji?"
"Ne znam. Ve sam rekla roditeljima da u ostati do kraja ljeta. Ali
poslije ne elim o tome ni misliti." Stigla je do ulice gdje je Tommasov stan. Vidjela je deke Kod Gennara, kako ispijaju grappe. "Stigla
sam. Idem."
"Ugodna ti no, cara." "Bit e."
Iz asopisa Stozzi:
Cucina Romana postaje udna romantica
Prije est tjedana kuala sam jedno od najboljih jela u svojem ivotu.
Dogodilo se to u Rimu, u stanu mojih roditelja, gdje je daroviti mladi
kuhar, Tommaso Massi, odluio za nas pripremiti neka jela iz naega
rodnog grada. Jelovnik je bio jednostavan, kakav se moe pronai u
bilo kojem od stotina ristoranta kojima je krcato gradsko sredite: pinzimonio; svjei tortellini al pomodoro; saltim-bocca; okoladni tartufo
za desert. Ali to jelo na razinu umjetnosti uzdie prije svega kakvoa
sastojaka i drugo, vjetina kuhara, ija je strast oivjeti takva tradicionalna jela i otkriti njihovu istinsku velianstvenost. Ba kao to Sikstinska kapela ili dvorane s Rafaelovim freskama, kad ih struno oistimo
od stoljetnih naslaga prljavtine, zablistaju neoekivanom raskoi ivahnih boja koje nadilaze svu nau matovitost, tako je i ovaj mladi arobnjak obnovio ova jela do nezamislive svjeine i sjaja.
Meutim, najdojmljiviji je uinak koji je to jelo imalo na mene i pri
tome ne mislim samo na svoje nepce. Kako da to izrazim? Kako smo
izjedali hranu, tako sam osjeala da mene izjeda jedna druga vrsta
strasti. Massijevi intenzivni, senzualni okusi i vjetina u kuhinji kao da
W

su probudili apetite koje je potpuno mogue namiriti samo u spavaoj

sobi.
Massi je kao stvoren za boga ljubavi, jer je i zgodan i armantan.
Osvaja i svojom skromnou. Kad ga upitate o nekom njegovu receptu,
mui se objasniti u emu je stvar. "To je samo hrana", slegnut e ramenima. "Kupite je, skuhate, posluite. Kad se sve zbroji i oduzme, kuhar
nije nita vaniji od konobara. Zaista dobar konobar, naime, esto posjeduje vjetine koje se ne cijene dovoljno."
Dobra je vijest to taj izvrsni kuhar sad kuha u vlastitom restoranu,
Cuoco u Viale Ostenze. Imala sam sree objedovati ondje ubrzo nakon
otvorenja i s oduevljenjem sam ustanovila da se njegova darovitost
nije rasplinula prelaskom na veu pozornicu. Rimljanke eka prava poslastica a i njihove partnere.
Iz Wanted in Rome:
"Romantian restoran" nije esta pojava u ovome gradu. Obian
Rimljanin radije bi jeo pod reflektorima nego pod svijeama, tako da
bolje vidi to stavlja u usta. Svijee u Cuocu, u Viale Ostenze, meutim,
ne skrivaju nita, osim moda ljepote hrane a to bi uvidjela ak i osoba s povezom preko oiju. To je tradicionalna kuhinja, kreativno oivljena, a sudei po blaenim izrazima lica drugih gostiju, bili su jednako
oarani kao i ja. Preporuujem od sveg srca.
Iz Time Out Roma:
Fellini nalazi kuharsko olienje u trendovskom mladom iiber-kuharu
Tommasu Massiju i njegovoj verziji tradicionalne rimske trattorije.
kvadra je mlada, ambijent taman, glazba moderni re-tro, a usmena
predaja impresivna, ali hrana ispunjava sva oekivanja. Pria se da
ovaj kuhar razumije ene; kad je Massi izaao iz kuhinje u obilazak
gostiju, doek je vie priliio rock-zvijezdi nego restaurateuru. Rezervirajte unaprijed neete moi bez toga.
IzRomeBuddyBoard.com:
Poiljatelj: Alessandro Bonaguidi:
W

> jeste li uli to se pria o /Cuocu? ini se da ene podivljaju od

hrane koja se ondje jede.
Poiljatelj: Miko Trenti:
> Aha, bio sam tamo s curom. Nama je upalilo. Moe ti donijeti korist.
Iz Messaggera:
Tradiciju i nadahnue kulturnog imperativa koje predstavlja sam
Rim ipak je mogue gastronomski izraziti imaginacijom kuhara. U restoranu Cuoco lakomi hodoasnici bez straha mogu povjeriti Tommasu
Massiju da im pripravi abbacchio cacciatore ili coda alla vaccinara, pa
ak i jela koja seu dublje u mitologiju, u skladu s njegovom filozofijom
hrane. Rimska tradicija je polazina toka. Okusi su u skladu s prolou, ali i sadanjou, i zato su izraz civilizacije koja je nepopustljivo
strastvena i cijeni kreativnost. Otprilike 80 eura za dvoje, s vinom.
Anonimno poslano na www.e-pinions.it/rome:
Boe, istina je! Sve je istina! Vodite nas u Cuoco, deki na jelovniku e biti puno vie od veere!
Iz Depnog vodia:
Iz Londonskog osvrta:
itatelji ove kolumne ve znaju da sam imao ast biti na posljednjoj
veeri koju je priredio francuski predsjednik Frangois Mitterand, kad je
ve znao da nee izbjei smrt od raka. Tom nezaboravnom prigodom
nije posluio ni sir ni desert. Posljednje jelo koje je Predsjednik elio
kuati na ovome svijetu bila je strnadica, malena ptica pjevica koja je,
kojeg li apsurda, zakonom zatiena u svim zemljama Europe. Mitterand je svoju strnadicu pojeo na tradicionalni nain, glave prekrivene
krpom, da bi vie uivao u intenzivnom okusu tog ornitolokog zalogajia. I ja sam uinio isto, cijelu sam je ubacio u usta, a onda sam odgriW

zao glavu i ispljunuo je u zdjelu. Oko mene se ulo samo kako gosti ostaju bez daha kad udahnu masne sokove koji poteku iz grlaca ptiice u
grlo koje ih guta.
Kad je se uhvati, strnadicu se mora drati u kutiji i hraniti smokvama mjesec dana, a potom udaviti u brandyju i pei samo nekoliko minuta, cijelu, u jako zagrijanoj penici. To je tradicionalna hrana ljubavnika. U Colettinu romanu Gigi, na primjer, kad istoimena junakinja postane bludnica, kae se da "ui kako jesti strnadicu".
Sjetio sam se tog povijesnog kurioziteta kad sam svoje blazirano
nepce i Fionu, svoju blaziranu trofejnu djevojku, odvukao u izrazito degenerirani okoli Cuoca u Rimu. Ako volite restorane a ja ih ne podnosim to bi vam se mjesto moglo svidjeti. Ima uobiajene sastojke kao
to su stolovi, stolice, privlanu konobaricu i tako dalje, iako prisutnost
tako velikog broja drugih ljudskih bia obino depresivno djeluje na
moje raspoloenje. Hrana, meutim, nije bila loa, premda naalost, na
jelovniku nije bilo strnadice. Ne sjeam se to smo naruili. U svakom
sluaju, to je stimulativno djelovalo na Fionu, koja me kasnije te veeri
obavijestila da me ostavlja. Iskreno govorei, bilo je to svojevrsno olakanje, jer su me njezini seksualni zahtjevi ve prilino izmodili. eli li
netko zauzeti njezino mjesto, neka mi se obrati pismom na uobiajenu
adresu i priloi fotografiju i frankiranu omotnicu s ve ispisanom adresom.
Iz Roma'ce:
Ubraja se u najbolju hranu koju je ovaj kritiar ikada jeo. Svako jelo
je jasno isticalo okuse svojih sastojaka, a ti su bili najbolje mogue kakvoe. Jednostavne, precizne, matovite reinterpretacije klasika. Kuhar
Tommaso Massi je udo. Rezervacija obavezna.
Bili su puni. I to ne samo tijekom vikenda: svake veeri, pa i u vrijeme ruka, mala je blagovaonica bila zatrpana do krajnjih kapaciteta.
Dolazili su dvoje po dvoje, jer je Cuoco svoju reputaciju, ba kako je
doktor Ferrara predvidio, stekao djelomino zahvaljujui divnim okusima hrane, a djelomino zahvaljujui divnom djelovanju koje je ta
hrana imala na enski libido. Muevi su otkrili da im supruge oprataju
kuanske manjkavosti; mladii na prvome spoju da e plaanjem rauW

na u Cuocu svoju dragu lake nagovoriti nego bezbrojem proaptanih

komplimenata; a lijeni ljubavnici da je profinjena zavodljivost veere
od pet jela sasvim dobra alternativa predigri.
Zaposlili su jo nekoliko commisa koji su pomagali u pripremama,
ali Bruno je ipak radio vie nego ikada prije. Dan bi mu poeo odmah
nakon svitanja, kad bi otiao u restoran provjeriti isporuku robe. U deset je ve radio deserte, a u jedanaest ruak. S obzirom na to da se radi
o Italiji, ruak je poinjao kasno. Nije bilo neobino ako bi se ljudi pojavili u tri, a s obzirom na to da se radi o Italiji ti isti gosti, koji su
cijeloga dana jurcali naokolo, psovali jedni druge i openito se urili,
odjednom bi izgubili svaku elju za urbom istoga trena kad bi sjeli za
stol i smrtno bi se uvrijedili ako bi im, recimo, secondo stigao prije nego to proe pola sata nakon to su pojeliprimo. Tako bi posljednji gosti za ruak jo ispijali svoje distillate u pet ili ak est uveer, jedva dva
sata prije dolaska prvih veernjih gostiju. Bruno bi se smatrao sretnim
kn I bi uspio otii iz restorana prije ponoi i uhvatiti nekoliko s;iti sn.i
prije nego to sve opet krene ispoetka.
Ali kuhao je, a jedino to je bilo vano. Prvi put u njegovu ivotu, jela
koja su na tanjurima izlazila iz male kuhinje nosila su njegov potpis. Ta
jela su tono izraavala njegovu osobnost, utjecaje koji su je oblikovali:
rimske, jer je bio Rimljanin; virtuozne, jer je bio virtuoz; senzualne,
strastvene i tjelesne, jer je i to bilo dio njegove naravi. A ako je njegova
osobna enja bila neispunjena, ako je ljubav prema Lauri bila neuzvraena i nekonzumirana, moda su ba zbog toga njegova jela bila
jo pikantnija; osjeaj silne potrebe pomijean sa aljenjem. "Jedi me
sad," kao da su aptala, "brzo me zgrabi. Jer voe je zrelo samo jedan
dan, meso mekano samo na trenutak. Sve prolazi; uivaj dok moe."
Tommaso je pouio Marie sve to je znao u vezi s posluivanjem:
kako balansirati posluavnicima prepunim vrelih jela; kako nalijevati
vino; kako glumatati dok posluuje, tako da gosti za svakim stolom znaju, ak i prije nego to je kuaju, da upravo dobivaju ozbiljnu hranu,
vrijednu potovanja. Ipak, njezina odora je bila njezina vlastita kreacija:
uska crna bluza zataknuta u dugaku bijelu pregau kakva se nosi u bistroima, tako da je sprijeda izgledala kao da nosi tradicionalnu konobarsku opravu; tek kad bi se okrenula, mogla se vidjeti izuzetno kratka suW

knja ispod pregae. Sve je to neizbjeno dovodilo do toga da vam atmosfera u Cuocu lupi u glavu. Zbog naravi Brunina kuhanja, gosti bi nerijetko tijekom treeg ili etvrtog jela osjetili snanu navalu teka druge
vrste. Gostima koji nisu bili u drutvu svojih voljenih pa ak i nekima
od onih koji su bili pogled bi pobjegao za lijepom Rimljankom vrane
kose i blistavih oiju, pa bi ona poesto morala obeshrabrivati udvaranja zatravljenih oboavatelja. Ali kao prava Rimljanka, instinktivno je
znala kako to uiniti i svatko tko bi preao granicu vrlo brzo bi se povukao, rumenih obraza i uiju od pogrda kojima bi ga zasula.
Tommaso, meutim, jo uvijek nije imao osobitog posla. Premda je
padala s nogu od posla, Marie je bila tako sposobna da je dio
za goste funkcionirao bez greke. Mogao je malo pomoi Bruni u
kuhinji, ali kad bi se ugrijao, njegov prijatelj je radio kao na nekom tajanstvenom autopilotu i bio je u stanju intuitivno uskladiti desetak razliitih narudbi istovremeno i zapravo nije ba elio asistenciju jednog
amatera. Stoga je za Tommasa vrhunac veeri bio njegov obilazak gostiju za stolovima. Laskanje kojim su ga tim prigodama zasipali upijao je
kao edna biljka kiu, ne bi ga trebalo puno nagovarati da privue stolicu i popije distillato ili au vina sa svojom zadivljenom publikom.
Upravo prilikom takvog jednog obilaska dogodio se incident s cigarom. Tommaso je prihvatio sambucu liker s okusom anisa, koji se
obino zapali i potom popije od dviju mladih ena, koje su mu potanko objanjavale kako je divan, kad je odjednom dim cigare gosta za susjednim stolom poeo dopirati do njihova.
Tommaso ga je rastjerao mahanjem. A onda je pogledao odakle dolazi i vidio da puaeva druica jo jede. Nagnuo se prema njemu i rekao vrlo blago: "Mislim da bi vaa prijateljica moda vie uivala u mojoj okoladnoj kremi kad se njezin okus ne bi mijeao s mirisom dima
cigare."
Mukarac je odmjerio Tommasa s dosadom i podrugljivou na licu.
"Che cazzo stai dicendol Ma to mi ti to sere?"
"Govorim, gospodine, o vaoj cigari, koja bi moda bila primjerenija
tek kad drugi gosti zavre s jelom."
Mlada ena za drugim stolom se ukljuila: "On te stvari pui cijelu
veer."

Preko Tommasova lica preao je bolan izraz. "To je pomalo bezobzirno od vas, prijatelju."
"Vaffanculo a lei, e a sua soreta", rekao je pua, pokazujui na Marie, koja je upravo prolazila pokraj njih.
Tommaso je mirno uzeo cigaru i ugasio je u mukarevoj ai s vinom. "Ona nije moja sestra", rekao je. "I ona to ne radi."
Pua se naas zabuljio u Tommasa i inilo se da e mu oi iskoiti.
Tommaso je uzeo svoju sambucu. Kad je mukarac bijesno odgurnuo
svoj stolac, uzdignute pesnice, Tommaso mu je zapaljenu tekuinu izlio
niz hlae.
"Marie, au vode za gospodina", rekao je. "Izgleda da se zapalio."
Prostorijom se prolomio zagluujui pljesak.
Tog poslijepodneva Bruno, Tommaso i Marie imali su jednog posjetitelja. Bio je uljudan i poslovan, rekao je da dolazi pregledati restoran u
ime nekih zainteresiranih ulagaa. Marie, koja je oekivala takav posjet,
odmah je uljudnom gospodinu pripremila espresso i ponudila da mu
pokae raune, a tu je ponudu gospodin odbio uz blagi osmijeh. Mnogo
bi radije, rekao je, pogledao knjigu rezervacija. Rauni, objasnio je,
osobito rauni pripremljeni za vlasti, mogu ponekad pruati pretjerano
pesimistinu sliku. Prema njegovu iskustvu, knjiga rezervacija tonije
pokazuje zdravlje ili loe stanje nekog restorana.
Prelistao je knjigu, kimajui s odobravanjem. "Dakle," rekao je polako, "zaraujete..." Naveo je cifru koja je, Marie je bila zapanjena, bila
tona gotovo u euro.
"A to znai da vam, kad oduzmemo trokove, ostaje neto dobit od..."
dodao je, gotovo kao da se tek naknadno sjetio. I opet je Marie bila zapanjena tonom procjenom.
"Uzet emo etiri posto", zamiljeno je rekao. "Od bruta, naime. Obraunat emo to kao uveanje trokova, tako da za to, u stvari, moete
dobiti poreznu olakicu. Na kraju to uope neete ni primijetiti. Dakle,
je li vam togod potrebno?"
Marie je razmislila. "Dobro bi nam dola dozvola da postavimo stolove vani, na plonik, ljeti", rekla je. "Zatraili smo je, ali jo nismo nita uli."
"Smatrajte to rijeenim. Je li to sve?" "Jedan susjed se ali zbog
smea iza zgrade." "Onda u dati da se odvozi dvaput tjedno. Nita viW

e?" "I kuhar ne moe nigdje nai brancina koji nije iz uzgoja." "Rei u
svom prijatelju koji radi s veleprodajom da vas predbiljei za nekoliko."
Uljudni je gospodin iskapio svoj espresso, ustao i ispruio ruku Marie.
"Zadovoljstvo je poslovati s vama. Doi u ovamo na objed, jedan dan,
vrlo uskoro. A ako ita trebate, bilo to, samo recite Francu, onome koji
vam donosi povre. On zna kako doi do nas." Potapkao se po nosu.
"Ali nema potrebe govoriti doktoru Ferrari o ovome dogovoru, shvaate?"
Dobili su, poslije su svi to uvidjeli, izvanredno dobru uslugu za razmjerno povoljnu cijenu, u svakom sluaju, puno bolju od one koju su
dobivali za obavezan porez.
"Un ristretto, Gennaro, perfavore", umorno je rekao Tommaso sljedeeg jutra. "Ne, daj mi radije dva."
"Dva?" Gennaro je odmahnuo glavom. "Nitko ne popije dva ristretta."
"Vjeruj mi, ja u popiti dva." Tommaso je otiao i sjeo, naslonivi
glavu na ake. "A ak i poslije toga, mogao bih opet zaspati."
"Hoe ih tamo, za stolom?" poletno je rekao Gennaro, brojei u mislima novac.
"Pusti ga na miru, Gennaro." Bruno je sjeo do svog prijatelja. "to je,
Tommaso?"
"Laura. Iscrpljuje me."
Bruno se lecnuo. Kad bi Laura bila njegova djevojka, on ne bi alio
za snom. Tommaso je, ne primijetivi nita, nastavio tihim glasom:
"Ona je jednostavno pomalo pa, pomalo udna."
"Kako udna?"
"Opsjednuta je hranom."
Bruno je znao da ne bi smio nastaviti taj razgovor, ali nije si mogao
pomoi. "Pa i ja sam, kad smo ve kod toga."
"Da, ali ovo je uvrnuto." Iz Gennarove Gaggije zauo se zvuk poput
udaranja klipova po elinoj ploi kad je golema industrijska crpka koju
je ugradio potjerala vodu u prostor mnogostruko manji od izvorno joj
namijenjenoga. Zazvualo je kao jako stari parni vlak koji se uspinje uz
vrlo strmo brdo, a u jednom stranom trenutku, kao i sa vrlo starim parnim vlakom, inilo se da uspon nee savladati. Udaranje je bilo sve spo-

rije i sporije, i tee i tee, sve dok napokon, uz kretavi vrisak prosvjeda
osloboenog tlaka,
voda nije prokuljala u stisnutu mljevenu kavu. Kad se ta hululniktt
stenjanja, puhanja, kaljucanja cijevi i drmusanja spojeva napokon stiala, Gennaro je na stol iznio dva siuna naprstka u kojima hu bili ristretti.
"Zna to ako popije oba, astim te treim", alio se.
Tommaso je sadraj jednog naprstka iskapio u jednom gutljaju i tek
nakratko zastao, a onda preao na drugi. "Moe, im ti bude zgodno,
Gennaro."
"Ti se zeza? Ubit e te. Mislio sam, kad doe drugi put." "Moe i
sad."
Odmahujui glavom na ludost mladosti, Gennaro se povukao iza
anka.
"Kako uvrnuto?" zanimalo je Brunu.
Tommaso se nagnuo preko stola i spustio glas. "Pa, sino je htjela da
je premazem maslinovim uljem i rumarinom i onda je polako vrtim na
svojem ranju."
Bruno je napravio grimasu. "Rumarinom?"
"Kaem ti da je udna."
"Jako. Mauran bi bio puno bolji."
"Nema veze. Dakle, u emu je tono problem?" "Sad hoe da smislim neke druge recepte, kako to ona naziva." Jo je utiao glas. "Meu
nama, ponekad je stvarno naporna."
Bruno gotovo nije ni uo taj zadnji dio. Njegova mata se ve razbuktala. "Ja bih je prekrio groicama i posipao eerom u prahu." Pocrvenio je. Je li to rekao naglas? Opet je mislio na tu prokletu svadbenu
tortu. "Mislim, to je samo prijedlog. Ili, mogao bi..."
"ekaj, daj da neto od toga zapiem", rekao je Tommaso i izvukao
olovku.
Gennaro mu je donio i trei naprstak. "Ovaj je najjai", upozorio je.
"Upravo sam poveao tlak." Tommaso ga je izlio u grlo, jedva ga i pogledavi.
Kad su stigli u restoran, Tommasov je mozak kuhao, oi su mu se
izbuljile, a skakao je unaokolo kao na oprugama. Kad je zazvonio telefon, zgrabio je slualicu i proderao se "Fronto" kao pravi luak. "Vi hoW

ete to? Rezervaciju? Zato? Tko ste vi?" Nastala je stanka dok je sluao. "to to nije u redu s vaim glasom?" zahtijevao je. "Govorna mana? Pa, mi ne elimo goste s govornom manom. Zubalo? Imate umjetno
zubalo*? Ja sam Tommaso Massi. to mislite, kako biste vi mogli uivati u mojoj kuhinji kad imate umjetno zubalo? Da, idite dovraga." Tresnuo je slualicom i veselo rekao: "Od sada, Marie, nema vie puaa i
nema umjetnih zubala. to?"
Bruno i Marie su zurili u njega otvorenih usta.
"Na trenutak", njeno je rekao Bruno, "zvuao si tono kao Alain
Dufrais."
"Oh." Tommaso se pokunjio. "Naravno. Oprostite. Bit e da sam
ipak popio previe te vraje kave."
Tommaso je volio gledati Marie dok radi. Svialo mu se kako se mora propeti na none prste da bi svoju bujnu stranjicu provukla izmeu
stolica; njihanje njezinih grudi kad bi se prignula oistiti stol. Povremeno bi pokuao flertovati s njom, ali unato njegovoj velikoj koliini
arma, ona je i dalje drala profesionalnu distancu. Tommaso na tako
neto nije bio naviknut. Primijetio je da eznutljivo razmilja o njoj.
Nekako, znao je da se Marie nee paliti na to da joj oiene masline
natakne na bradavice ili na udne igre s kremom za puslice.
Marie je i njega dovela u red. Kad je jednom, zbog iznenadnog hira,
Tommaso objavio da e odsada blagovaonica biti u potpunom mraku,
tako da se svi bolje usredotoe na procese u svojim ustima, Marie je
bila ta koja ga je odvela na stranu i rekla mu, prvo i prvo, kako onda
misli da e ona vidjeti koga posluuje? I drugo, ako se ne prestane ponaati kao bahati preserator, zarinut e mu vilicu u nos, i to pred cijelim
restoranom.
Jedne veeri, kad su svi gosti otili, a njih dvoje je pospremalo stolove, Marie je odjednom rekla: "Mislim da bi mi trebao rei u emu je
fora."
"Kakva fora?"
"Ti si, navodno, kuhar, ali on kuha sve." Pokazala je na Brunu. "I
nemoj mi govoriti da si ti smislio recepte, a on samo radi ono to si ga ti
nauio, jer ja znam da to nije istina."
W

"Ah", Tommaso je uzdahnuo. Zastao je. "Vidi, bila je ta jedna djevojka i htjela je hodati s nekim tko zna kuhati, a ja sam htio hodati s
njom i tako sam joj rekao da ja znam. Kuhati, ne? A ne znam. Ali Bruno zna i i tako je sve poelo", bespomono je rekao.
"Ti si, dakle, pokrenuo restoran jer djevojci nisi htio priznati da ne
zna kuhati?" rekla je Marie s nevjericom.
"Hm, pa da, tako nekako." Kad je to ona tako sroila, Tommasa je
obuzeo osjeaj koji ga je sve ee obuzimao tih dana osjeaj da vie
ne moe shvatiti kako ili zato je sve to postalo tako jako komplicirano.
"Vidi, ako bude znala da sam samo konobar, vjerojatno e mi dati nogu."
"A to to ne valja s konobarima?" zanimalo je Marie, koja je prijetei
lupkala nogom o pod.
"Oh, nita", uvjeravao ju je. Bilo je neto u vezi s Marie zbog ega se
ne bi rado s njom upustio u raspravu.
"To je najblesavija pria koju sam ikada ula", zakljuila je Marie.
"Da, prilino je blesava", sloio se Tommaso.
"Pa kad joj namjerava rei istinu?"
"Uskoro", odgovorio je. U glavi mu se oblikovala jedna misao. Ako
Laura otkrije istinu, ostavit e ga. ivot e se vratiti u svoje uobiajene
tokove, kao prije, a Tommaso ne bi imao nita protiv toga.
Otkad je poeo sastavljati jelovnik za Cuoco, Brunu je muilo to to
ne moe stvoriti jelo o kojem je priao Tommasu one prve veeri, kad
su se vraali iz Templija i raspravljali o razlici izmeu afrodizijaka i
hrane ljubavi.
Bruno se jako dobro sjeao to je rekao te veeri: "Ako eli da se
netko u tebe zaljubi, skuha joj neto to pokazuje da shvaa njezinu
duu."
"Kao na primjer?" upitao je njegov prijatelj.
A Bruno se tono sjeao svake rijei svojega odgovora: "Morao bi
stvarno poznavati osobu o kojoj se radi: njezinu prolost; porijeklo; je li
sirova ili profinjena, suha ili uljevita. Morao bi je kuati, tako da vidi je
li joj meso slatko ili pikantno, slano ili bez okusa. Ukratko, morao bi je
voljeti, a ak ni onda je moda ne bi istinski upoznao, bar ne dovoljno
da bi joj znao skuhati jelo kojim e osvojiti njezino srce."

I premda je znao da zaista voli Lauru, ustanovio je da je smisliti recept koji bi je bio dostojan mnogo, mnogo tee nego to je oekivao.
Znao je da e to morati biti neto slatko i zaista majuno, jedva zalogaji, tako da joj nepce udi za jo. Ali morat e biti i savreno, a to savrenstvo mu je i dalje izmicalo. Poput alkemiara koji oajniki traga za
formulom kojom e obian metal pretvoriti u zlato, Bruno je iskuao
sve mogue. Stalno je iznova pokuavao, uvijek pun nade u uspjeh, ali
nikad do kraja uspjean. Neto je
nedostajalo, neki sastojak koji nije znao imenovati ni opisati, ak nije
znao opisati ni gdje i zato nedostaje.
A onda, jednog poslijepodneva, u Cuoco je dola Laura. Traila je
Tommasa, kojeg tamo nije bilo. Ula je u malu kuhinju prije nego to je
Bruno uope shvatio da je tu. Mrmljao je neto sebi u bradu dok je bosonog skakutao od tednjaka do hladnjaka i pripremao povrinu, iskuavajui razne kombinacije okusa i graa, ve polulud zbog neuspjeha.
Bio je blizu, znao je da je blizu, ali neto je ipak nedostajalo... Lice mu
je bilo sjajno od znoja zbog vruine iz penice, u kosi je imao tragove
brana i ulja, a na ake su mu se zalijepili ostaci spaljenog eera, koje
je jedva primjeivao, a kamoli da bi ih oprao.
Lauru je u kuhinju privukao nevjerojatan, predivan miris. Oekivala
je da e ondje nai Tommasa, a kad je ustanovila da je to Bruno, njezino iznenaenje moglo se mjeriti jedino sa okom koji je osjetila zbog
snane arome u kuhinji.
Bio je to miris kolaa koji se peku, a taj miris ju je prenio u kuhinju
iz njezina djetinjstva, na sjeanje kako se vraa kui iz kole i pronalazi
mamu kako joj pee kolaie... ali imao je i neki medicinski ton i zato
se sjetila kako je to kad je bolesna i kad je paze, uukanu u krevet. A
osjeali su se i zaini, blaga natruha Boia: mukatni orai, moda, i
klinii... Ali ispod svega toga bilo je neto drugo, neto proimajue
glatko i ublaujue, kao vanilija ili eukaliptus. Odjednom joj se javila
uspomena kako dodiruje oev -obraz dok je on ljubi za laku no grebanje njegovih veernjih ekinja i taj miris... sad je znala: bio je to miris
kolonjske vodice, miris njegovih poslovnih odijela, miris spavaonice
njezinih roditelja i velikog branog kreveta i strane mrane misli o tome to se tamo zbiva. Ali ve sljedeeg trena se opustila: bilo je tu i ut-

jenih aroma: jabuke, brandy, prhki kolai od maslaca i cimeta. "Ma to

je to?" dahnula je.
Bruno se brzo okrenuo i zapiljio u nju poput luaka. "Radim i pitu
od jabuka", rekao je.
Pita od jabuka... Laura ve godinama nije jela pitu od jabuka. Odjednom je osjetila da je tisuama kilometara daleko od svog doma i suza
joj je navrla na oi. "ao mi je", proaptala je.
"Evo. Gotova je." Bez rukavica, Bruno je otvorio penicu i izvukao
pitu. Ustanovila je da je neobino malena, kao da ju je nainio za lutku.
Stavio ju je na pult. Ona je nagnula lice kako bi osjetila mirise i duboko
udahnula.
"Mogu li dobiti malo?"
"Naravno", rekao je. "Za tebe sam je ispekao. Treba samo jo malo
vrhnja... evo." Izvukao je licu i zabio je u pitu, koja je ispustila jo mirisne pare. Cijela ta tvorevina jedva je bila malo vea od same lice.
Prelio je malo vrhnja po povrini i prinio pitu Laurinim usnicama. "Ne
brini se. Nije prevrua."
Otvorila je usta i primila zalogaj. Oteo joj se glasan uzdah. Zatvorila
je oi i vakala u ekstazi, nije htjela progutati da ne bi skratila taj doivljaj, koji je htjela iskusiti do krajnjeg i posljednjeg trenutka.
"Bruno," rekla je kad je napokon opet bila u stanju govoriti, "to je
fantastino."
Poljubio ju je.
Zapanjeno se povukla.
Bruno ju je gledao s tako intenzivnim izrazom lica da se gotovo prestraila. Laura se sjetila svih onih situacija u kojima se nala s Talijanima, onima koji su je dodirivali i dirali i pokuavali je odvui u mrane
vee. Ali ne ne Bruno, Bruno je njezin prijatelj. I, to je jo vanije, i
Tommasov prijatelj. to se to zbiva?
"Oprosti", brzo je rekao. "To je na talijanski obiaj. Mi mi se stalno ljubimo. Nema to nekog posebnog znaenja."
"Ne, naravno", rekla je, oporavivi se. "Znam da nema. Samo sam se
malo iznenadila. Amerikanci to ne rade, zna."
"Ne."
"I mislim da to ne bismo trebali spominjati Tommasu." Pogledala ga
je u oi. "Mislim da bi i on to krivo protumaio."
W

"Naravno", rekao je. "I obeavam ti, nee se ponoviti."

Dok se urno vraala u svoj stan, Laura je ustanovila da se sva trese.
Od svih, ba Bruno. Mislim, drag mije Bruno. Ne bih nikako
htjela izgubiti prijateljstvo s njim. Zabavan je i drag i paljiv. Kako
je mogao uiniti tako neto?
Ali opet, nalazila se u stranoj zemlji, a Talijani su zaista neobuzdani
u usporedbi s Amerikancima. Moda ona reagira pretjerano. Moda bi
to nekoj Talijanki bilo potpuno bezazleno.
Sve dok Tommaso nita ne zna, nema nieg loeg u tome.
Tommaso se vratio nakon ugodne jutarnje rasprave s prijateljima uz
kavicu-dvije i iznenadio se kad je na kuhinjskom pultu naao Laurine
udbenike.
"Laura je ovdje?" upitao je Brunu, koji je bio zaposlen pranjem posuda.
"Bila je, ranije." Bruno nije dizao oi sa sudopera, u strahu da nee
izdrati pogled svog prijatelja.
Tommaso je stavio prst u posudicu za pitu, polizao ga i napravio
grimasu. "U stvari, drago mi je to nije tu. elim s tobom porazgovarati
o njoj."
Ada?"
"Si. Mislim da je bilo dosta te zafrkancije s njom. Bilo je fantastino
i sve to skupa, ali, istini za volju pa, svrbe me stopala. U stvari," dodao je, jer je uvijek bio iskren s Brunom, "moda ne ba stopala, razumije to hou rei?"
"Dat e joj nogu?" rekao je iznenaeno.
"Da, ali u tome i jest problem. To ti je za mene nepoznat teren. Nikada prije nisam bio u pravoj vezi, tako da ba i ne znam kako se to radi."
"Ja vjerojatno nisam ba najbolja osoba za takve savjete", rekao je
Bruno. "Jer ni ja nikada nisam bio u pravoj vezi."
"Ali ti zna neke stvari, na primjer, kako je njeno prizemljiti." Sinula mu je jedna zamisao. "Moda bi joj ti mogao neto rei umjesto mene. Pripremiti teren, na neki nain."
"Mislim da to zaista nije dobra zamisao", promrmljao je Bruno. "To
mora ti sam uiniti."

"Ali ti mi moe pomoi da ublaim udarac. Zna ve objasniti joj

kakav sam ja idiot, kako uvijek neto petljam s drugim enama..."
"Tommaso, neto ti moram rei."
"Da? to to?"
Bruno je i dalje piljio u sudoper. "Meni je Laura draga."
"Aha." Tommaso je kimnuo. "Pa ne eli da bude povrijeena."
"Ne nije to. Nisam bio dovoljno jasan." Bruno se muio pronai
prave rijei. "Mislim da sam zaljubljen u nju."
"Oh", rekao je Tommaso. Razmiljao je trenutak. "Kad kae
'zaljubljen', misli, u stvari..."
"Mislim da mislim na nju svakog trenutka svakog dana. Mislim na
nju kad spavam, kad se probudim, kad radim druge stvari. Mislim na
nju ak i kada kuham osobito kad kuham. Mislim na njezin osmijeh,
na njezino mrtenje, na njezina usta, na male naranasto-smee pjegice
na njezinim ramenima. U mislima s njom razgovaram. Sanjam da u je
negdje ugledati. A onda, kad se pojavi, jedva je se usudim pogledati."
"Oh. Hm. Shvaam."
"Ljuti li se na mene?"
"Naravno da ne. Mislim, nisi ti kriv. Nisi uinio nita loe."
"Pa nije bas..." Bruno je zamalo rekao "Pa nije ba istina", ali onda je
uvidio da ne moe. Obeao je Lauri da e taj poljubac ostati tajna.
"Sluaj, takve stvari se dogaaju." Tommaso je pljesnuo Brunu po
leima. "Evo, priznat u ti neto to nikome drugome nisam rekao. Meni se svia Lucia, Vincentova cura. Vidi?"
"Ali ti nisi zaljubljen u Luciju."
"Istina", priznao je Tommaso. Poeo je stavljati mljevenu kavu u posudu za espresso. "aavo je to, zar nije? Ja hodam s Laurom sve ovo
vrijeme, a ti je voli."
"Da. Ba je aavo."
"Pa onda, kad ja prekinem s njom, hoe li se ti ubaciti?"
"Ne mogu."
"Zato ne bi mogao?"
"Vjeruj mi, Tommaso, ne mogu. Ona nikad ne bi htjela hiti sa
mnom.

Laurina dozvola boravka od est mjeseci samo to nije istekla. Budui da je Laura od onih ljudi koji potuju zakon, pojavila se u odgovarajuem uredu kako bi joj odgovarajua vlast udarila ig za estensione.
Meutim, kad je napokon stigla na red, uljudan mladi za pultom izvijestio ju je da postoji problem. Zapravo, ne ba problem, nego neslaganje. Njezina residenza, premda je, ini se, sasvim ispravna, ne nosi
tampa di notifica nego sasvim drugaiju tampa d' identita i zato je,
tehniki gledano, nevaljana. A kako bi s njegove strane bilo sasvim pogreno zapravo, nemogue produljiti nevaljani dokument, Laura e
morati predoiti valjanu residenzu da bi je mogla produljiti.
"Ali radi se o obinoj pogreki, zar ne?" rekla je. "Vjerojatno je slubenik uzeo pogrean ig."
Mladi se sloio da je najvjerojatnije rije o pogreki. Pokazao je na
spravu pred sobom, iani vrtuljak s puno katova slian svadbenoj torti,
na kojem se nalazilo vie od deset igova raznih oblika i veliina. Pokazao joj je koji je tampa di notifica. Bio je, vidjela je, vrlo nalik na
tampa d' identita. tovie, identita se prije prihvaao na takvim dokumentima, ali to vie nije bio sluaj. Iz pranoga fascikla izvukao je neku
slubenu ispravu, interni memorandum dug nekoliko stranica, u kojem
se po svemu sudei objanjava prelazak s identita na notifica. Pokazao
je na datum, od prije nekoliko godina, i slegnuo ramenima.
"Pa to da onda radim?" upitala je Laura.
Dakle, to je potpuno oito. Mora nabaviti valjanu residenzu i donijeti
je k njemu, a on e je tada sa zadovoljstvom produljiti.
"A zar mi vi ne biste mogli izdati valjanu residenzuV upitala ga je
Laura uz, nadala se, neodoljiv osmijeh.
Naalost ne, zakljuio je mladi i uzvratio joj podjednako toplim
osmijehom. Volio bi da moe pomoi, osobito tako armantnoj strankinji, ali on se bavi samo produljenjima. Laura e morati natrag u ured za
residenze.
Prolo je etrnaest sati i ured za residenze bio je zatvoren do sljedeeg dana. Laura je opet dola sljedeega jutra i pokazala svoje isprave
jednom drugom elegantno odjevenom mladiu. Pokazao je puno razumijevanja; ak i vie razumijevanja nego mladi od juer. Da, da, oito
je rije o pogreki. U takvim je sluajevima sasvim uobiajeno koristiti
tampa di notifica, a ne tampa d' identita. Ali po njegovu miljenju,
W

tampa d' identita takoer je savreno ispravna, tako da ne bi trebala

imati tekoa produljiti svoju residenzu.
"A kako da to uinim?" upitala je Laura.
Slubenik se namrtio. Poekao se po glavi. Jo malo se mrtio.
"Idem se konzultirati", zakljuio je. Nakon dvadeset minuta se vratio,
uz snaan zadah na dim cigareta, i pokazao joj da pode za njim.
Pratila ga je niz beskonaan hodnik koji je mirisao na memljiv zrak
iz ureaja za klimatizaciju. Napokon ju je uveo u mali ured u kojem je
za malenim drvenim stolom sjedio stariji mukarac, takoer elegantno
odjeven. Na stolu je bila Laurina residenza. Drugi mukarac je sjedio
polovicom stranjice oslonjen na stol.
Vlasnik stola, iz kojeg je zraila kompetentnost i inteligencija, poeo
joj je objanjavati u emu je problem. inilo se da doivljava gotovo
intelektualni uitak u saimanju biti njezine situacije i to, po svemu sudei, na duhovit nain, jer je njegovo izvjee drugoj dvojici mamilo
ironine osmijehe, pa ak i smijeh pun razumijevanja. Problem je, pokazalo se, u tome to su njihovi prijatelji i kolege iz ureda za estensione
tvrdoglavi kao mazge u pogledu nekih promjena u postupku koje su svi
drugi odluili ignorirati.
"Dakle, taj drugi odjel je kriv?" pitala je Laura, jo se nadajui da sve
to vodi prema nekakvom razrjeenju.
S obzirom na to da je Laura od poetka namjeravala ostati dulje od
est mjeseci, ba zato ima pogrean ig i stoga tehniki gledano ne posjeduje valjanu residenzu, te je tehniki gledano strana dravljanka koja
protuzakonito boravi u zemlji. Ona, nadao se, shvaa distinkciju koju
on navodi. Sama residenza nije nevaljana, nego injenica daje posjeduje
Laura, te iz toga slijedi daje ona sama poinila tu sasvim razumljivu
pogreku, a ne ovaj ili onaj drugi odjel.
Zavalio se u stolicu i osmjehivao zadovoljnim osmijehom teologa
koji je upravo uspio pomiriti dva naizgled proturjena naela.
"Ali to da sad poduzmem?" upitala je Laura, ne marei ba osobito
za to tko je kriv.

inilo se da je ovjeka to pitanje iznenadilo te ga ponukalo na daljnje konzultacije s kolegama. Na kraju je objavio da mu mora donijeti
sve svoje isprave pa e vidjeti moe li neto srediti.
Ba u tom trenutku Laura je donijela kobnu procjenu situacije. Da se
savjetovala s bilo kojim svojim prijateljem Talijanom, oni bi joj tono
rekli to treba uiniti, a ne bi trebala uiniti ba nita, jer nije bilo apsolutno nikakvog razloga zbog kojeg bi netko pokucao na njezina vrata i
provjeravao ima li dozvolu boravka. Ali Laura je bila organizirana osoba i nije voljela imati neka nezavrena posla, pa je pretpostavila, potpuno pogreno, da e ishoenje dozvole biti dugotrajan, ali jednostavan
posao. Zato je otila ravno natrag u svoj stan, nazvala ured ravnatelja
fakulteta da joj pripreme pismernu autorizaciju, pronala sve potrebne
isprave i vratila se u ured za residenze ve sljedeeg dana i tako u oima
slubenika uvrstila uvjerenje da ona nedvojbeno neto skriva.
"Imam sve papire", izvijestila je teologa i dvojicu njegovih kolega.
Poloila ih je na njegov stol samouvjereno kao pokera koji zna da ima
najjae karte.
Teolog je uzeo njezinu pismenu autorizaciju i proitao je. Da, sloio
se, nema sumnje da su to ispravni papiri. Naalost, premda su to izvan
svake sumnje ispravni papiri, oni takoer potvruju da je Laura, kao
strana dravljanka koja protuzakonito boravi u zemlji, pohaala ovdje
studij, a to nije doputeno. Samo pod uvjetom da ima valjanu residenzu
bilo bi doputeno studirati na taj nain.
I ovoga puta upitala je to joj je initi.
Treba se vratiti u Ameriku i ponovno zatraiti dozvolu za ulazak u
Italiju, glasio je odgovor.
"to?"
Teologovo slijeganje ramenima bilo je rjeito samo po sebi i vrlo je
jasno izraavalo dojam da on sam, kao jedna civilizirana osoba, ne bi
zahtijevao takav postupak, ali s druge strane, bilo je potpuno logino i
neizbjeno postupiti upravo tako.
Teka srca, Bruno je pripremio jelo potpuno drugaije od svih drugih
koje je spremao za Lauru. Jednostavno varivo od piletine, bogato i
krepko, koje se jede s komadima gustog talijanskog kruha. Hrana za
utjehu bilo je to sve ime je mogao ublaiti bol koja joj se sprema.

"Spremno je", rekao je svom prijatelju. "Ja idem van. Samo ga skini
sa tednjaka kad ga bude elio posluiti."
Bruni je sinulo, dok je silazio niz stepenice, daje to vjerojatno posljednji obrok koji je skuhao za Lauru. Nadao se da e Tommaso bar biti
njean kad joj bude priopavao lou vijest.
Tommaso je nastojao usmjeriti razgovor na raskid, ali Laura je bila
zaokupljena neim drugim.
"Tommaso, moram pronai odvjetnika", rekla je dok su jeli varivo.
"Odvjetnika?" Tommaso bi se prekriio, ali se na vrijeme sjeti da je
agnostik. "to e ti, zaboga, odvjetnik?"
Laura mu je objasnila u kakvoj se nevolji nala, a Tommaso se nasmijao.
"Otkrila si, dakle, muro di gomma14. estitam. To je jedan od naih
najstarijih i najdragocjenijih spomenika."
Objasnio joj kako u Italiji drava ima obiaj kupovati naklonost glasaa tako da nudi veliki broj doivotnih zaposlenja. A to pak znai da u
dravnim ministarstvima uglavnom rade statali; ljudi koji su nerad pretvorili u pravu umjetnost. Sada e Laurin predmet prebacivati iz jednoga
u drugi odjel unedogled ili bar sve dok netko ne poduzme neto ime e
razrijeiti tu situaciju.
"Ali oni govore da e me izbaciti iz zemlje!"
Ne, uvjeravao ju je Tommaso, toga se uope ne mora bojati. Sve to
slubenicima treba je bustarella kuvertica. "Bustarella "57. Mito."
Laura je bila uasnuta. Pa to je sigurno protuzakonito. I to ako on
nije u pravu? Onda e je sasvim sigurno uhititi i deportirati. "Vjeruj mi,
Laura. Siamo in Italia. Tako se to ovdje radi."
"Kako je prolo s Laurom?" pitao je Bruno kad se vratio. "Jo joj nisam rekao. Teko je, ekam pravi trenutak. A sada ba ima nekih svojih
problema."
"Pa, ostalo je jo dosta variva za sutra", promrmljao je Bruno.
Sljedeeg dana Laura je ponovno otila u teologov ured i ponovno
poloila isprave na njegov stol. Meutim, ovoga puta je priloila i omotnicu s tri stotine eura poloivi je pokraj dokumenata.
14

Gumeni zid

Teolog nije ak ni bacio pogled na tu kuvertu. Lauru je na trenutak

obuzeo uas daje strano pogrijeila. Ali kad je uzeo njezinu pismenu
autorizaciju, odjednom je, kao nekim udom, bila potpuno prihvatljiva.
Brzo su pronali zamjenu za njezinu residenzu i jo bre joj udarili ig.
Tijekom svih tih postupaka bustarella je leala na stolu, naizgled neprimijeena, i ostala je tamo i kad su Lauru ispratili kroz vrata.
Laura je ustanovila da osjea neki udan ushit. Kad je napokon bila
izvukla bustarellu, srce joj je lupalo kao ludo. Kad ju je poloila na stol,
osjeala se kao da ide u krevet s novim ljubavnikom. Napokon se osjeala kao prava Talijanka.
Odjurila je natrag u Viale Glorioso.
"Ah, Laura", rekao je Tommaso kad ju je ugledao. "Drago mi je to
si tu. Htio bih s tobom razgovarati o neem."
"Je li Bruno ovdje?" upitala gaje.
"Ne. Zato?"
"A to misli?" proaptala je, a zatim prilijepila svoje usnice uz njegove i zavukla ruke ispod njegove koulje.
Seks na brzinu i bez komplikacija Tommasu nikada nije l I padao.
"Opaa", rekao je zamiljeno. A nekoliko minuta kasi u k "Opala." A jo
nekoliko minuta kasnije: "Uuff."
"A o emu si to htio razgovarati?" kasnije je upitala Laura, kad su bili gotovi i izleavali se na krevetu u hrpi izguvane posteljine i razbacanog donjeg rublja.
Tommaso je nekako slutio da su takvi razgovori pametniji potez prije
divljeg, zahuktalog i ushienog seksa, a ne poslije, ali je zakljuio da ga
ast obvezuje iskoristiti priliku koja se prua.
"Vidi..." poeo je pa zastao. Kako e to sroiti? "Vidi, to ti je kao s
jelom. Kad jede govedinu svaki dan dva mjeseca, zaeli se janjetine.
to ne znai", uurbano je dodao, "da govedina nije valjala. Govedina
je bila savrena. Nezaboravna, u stvari. Ali, malo pomalo, proe vrijeme za govedinu."
"Misli, kao s godinjim dobima?" pitala je Laura, ne shvaajui.
"Ba tako. Nakon sezone govedine nastupa sezona janjetine. No, u
stvari, nema sezone za govedinu, ali ima za janjetinu, a ta e ubrzo proi i uskoro e biti vrijeme za neto drugo. Divlja, na primjer."
"Pa e s jelovnika skinuti janjetinu, a stavit e divlja." "Tono."
W

"A kako e pripremati divlja u restoranu?" "Ah." Sad je uoio u

emu je problem. "Ne govorim ti ja o restoranu", usluno je rekao.
"Govorim o nama." "Nama?"
"Da." Opet se stao boriti s rijeima. "Da ti kaem ovako. Ponekad,
kad se dvoje ljudi dugo zadre za nekim dugim objedom, treba im neko
vrijeme dok shvate da su stigli do kraja. Popiju grappu, moda pojedu i
biscotte, zatim narue kavu, ali zapravo je vrijeme da zatrae raun. Da
kau laku no i zbogom, i naravno, daju napojnicu konobaru. Ali umjesto toga, oni jo sjede, sve do posljednjeg mogueg trenutka."
"A kad se tako neto dogodi, osoblje ne moe ii kui. Mora ekati."
"Da. Ba tako."
"Shvaam, Tommaso. Ponekad mora ostati dokasna. To uope nije
problem."
"Nije?"
"Ne. To je tvoj posao i jako mi je drago to si kuhar. ak i ako zbog
toga ponekad zaspi za vrijeme seksa."
"Ne zaspim!" rekao je uvrijeeno.
"Ne tijekom svog dijela. Spava tijekom mojeg dijela", podsjetila gaje. "Sjea se prije dvije noi, kad..."
"OK, ali to je bila iznimka."
"Ali nema veze", uvjeravala ga je. "Ja te ne elim mijenjati. Ti ima
svoje kuhanje, ja imam povijest umjetnosti. Zato si tako sjajno odgovaramo. Oboje imamo i druge interese."
"Kad ve govorimo o drugim interesima..."
"Volim te", sretno je rekla Laura. "I volim kad ovako razgovaramo o
hrani. to je sutra na jelovniku restorana?"
"Rei u joj, asna rije", poslije je rekao Tommaso Bruni. "Posijao
sam sjeme. Sad samo treba malo vremena."
"Ali sad vie nema puno variva. Ima jo za sutra, ali ne vie." "Da,
Laura je puno pojela. Ima sve bolji tek."
"Sino sam vodila jako udan razgovor s Tommasom", ispriala je
Laura Carlotti.
"O emu?"
"Pa ba to je uvrnuto. inilo se kao da mi to ne zna rei. Skuhao je
predivno varivo i stalno je ponavljao da mi neto eli rei, a onda je po-

eo govoriti o tome kako je teta to mora tako dugo ostajati u restoranu."

S druge strane veze ulo se kako Carlotta usrkuje zrak. "Moda te
pokuava zaprositi."
"Ma ne!" nasmijala se Laura. "Pa poznajemo se samo nekoliko mjeseci."
"Ali spava s tobom. Da si Talijanka, to bi ve znailo da praktiki
jeste zarueni."
"Ali on zna da se ovoga ljeta moram vratiti u Ameriku."
"Utoliko bolji razlog da te sad zaprosi."
"Carlotta, to je suludo."
"Zar? Sama si rekla da te oboava."
"Da, ali moj Boe", rekla je Laura. "Zaruke? Zaista misli da je to
u pitanju?"
"Moda. A ako te zaprosi, to e mu rei?"
"Ne znam", priznala je Laura. "Komplicirano je. Moram razmisliti o
tome."
Tommaso se teka srca vukao u restoran. Pokuao je sve vrlo jasno
obrazloiti Lauri, ali bilo je tako teko izgovoriti grube rijei koje e joj
slomiti srce. Svi e se rasrditi na njega. Prije svega se radilo o Lauri,
naravno, meutim, bio je tu i doktor Ferrara, njegov glavni pokrovitelj,
ali i otac Laurine najbolje prijateljice. Atmosfera u Cuocu ve je sama
po sebi bila teka. Otkad joj je priznao da zapravo nije kuhar, Marie se
prema njemu poela odnositi s neskrivenim prijezirom, a Bruni je poela iskazivati pretjerano uvaavanje i potovanje. A Bruno je, u meuvremenu, upao u duboku, neobjanjivu depresiju i jedva je progovarao.
Otvorio je usta jedino da bi pitao Tommasa je li ve dao Lauri nogu.
"Scusil"
Podigao je pogled. Obratila mu se neka djevojka. Bila je plavokosa i
zgodna, odjevena u kratke hlaice. Na leima joj je bila naprtnjaa, a u
ruci vodi za turiste.
"Si rekao je.
"Moete li mi rei kako da doem na Piazze Navona?"
Turistica. Tommaso je ve zaboravio koliko voli turistice. "Naravno", rekao je. "U stvari, i ja idem tamo. Ali bojim se", ozbiljno

je spustio glas, "da ete morati platiti naknadu za voenje. To je

gradski propis."
"Aha, propis?" sumnjiavo je upitala djevojka.
"Apsolutno."
"A kakva je ta naknada?"
"Naknada je da mi dopustite, kad stignemo, da vas poastim grappom"
Djevojka se nasmijala. "A ako ne elim platiti tu naknadu?"
"Onda mi morate dati poljubac."
"Onda biram grappu. Za sada."
"Izvrsno. Kako se zove?"
"Heidi. Ja sam iz Miinchena," rekla je i ispruila mu ruku za pozdrav.
"Zdravo, Heidi. Ja se zovem Tommaso i ja sam..." Oklijevao je. Zamalo je rekao "Ja sam kuhar", ali se u zadnji as zaustavio. "Ja sam konobar."
Kad je to izgovorio, osjetio je predivan osjeaj oslobaanja, kao da
mu je teak teret pao s plea.
Nakon dva sata i brojnih pia, Heidi i Tommaso su se vratili u njegov stan. Bruno je bio u restoranu i kuhao; Laura je bila na predavanju.
Tommaso je sam sebi govorio da zapravo ne vara Lauru, jer su u biti
ve prekinuli, ak i ako joj on to i nije ba do kraja razjasnio.
Tako puno ena, a samo jedan Tommaso. im su uli, pourio je nadoknaditi izgubljeno vrijeme.
Laura tri uz stepenice u Tommasov stan. Dijeta i vjebanje u dvorani definitivno poinju imati uinka.
"Tommaso?" doziva. "Bruno?"
Nema odgovora. Ali netko je tu nedavno bio. Jo svira jedna od
Tommasovih omiljenih pjesama, The Boys of Summer. A to znai,
misli, da je Tommaso vrlo nedavno bio tu. Bruno podnosi cimerov
glazbeni ukus, ali ga ne dijeli.
Zatim zauje itanje tua. Sigurno je u kupaonici. Nasmijei se i ode
ga priekati u spavaonici.
uje se rad pisaa pokraj Tommasova raunala. Dokono se zaputi
pogledati to to printa. I gleda, zabezeknuta, kako iz stroja izlazi, crtu
po crtu, snimka zgodne plavue, snimljena u ovoj sobi.
W

Zauje korake na stepenicama. Vrata stana s treskom se otvore. "Due

cappuccini", trijumfalno izvikuje Tommasov glas. "Heidi, uspio sam
nagovoriti ludog starog barmena da nam da cappuccino iako je poslijepodne!"
Mlaz tua utihne. Sad se uje samo rad pisaa i pulsiranje u Laurinoj
glavi. Tommaso ue u spavau sobu i ugleda je, i na trenutak vrijeme
stane, kao zaustavljen film...
A onda ga ona gurne i proe pokraj njega, oajniki nastojei izai
prije nego to se otvore vrata kupaonice, prije nego to izae ta druga
djevojka. Prolije kavu i ne zastane; tri niz stepenice, na ulicu, a Tommaso izvikuje njezino ime, negdje iza nje.
Dostigne je, ali ona ne eli sluati. Hoda uz nju i pokuava razgovarati i pri tome odskakuje od automobila i pjeaka, a ona se gura naprijed
i nikome i niemu ne daje prednost.
"Laura, sluaj, nisam htio da ispadne ovako, htio sam ti to njeno rei..."
"Makni se od mene", ona prosike. "Pusti me na miru. Vrati se toj
svojoj Heidi s kojom ispija cappuccino."
"Bilo nam je fantastino, nikad te neu zaboraviti ..." Ona zafrke.
"Ba zgodno. Jer ni ja ovo vjerojatno neu zaboraviti, Tommaso. Kako
god to tebi udno zvualo, teko da u to smetnuti s uma jo dugo vremena."
"Pokuavao sam ti rei da sam ve sit", on zapomae.
Ona prebire po mislima ime e ga najvie povrijediti, to je najgora
stvar koju mu moe rei, i onda je pronae. "Isti si kao i Bruno, zna?"
"Kako to misli?"
"Tvoj prijatelj Bruno. Koji me poljubio. I natjerao me da mu obeam
da ti neu rei. Koji stalno bulji u mene. Jeim se od toga. Vi ste perverznjaci, obojica."
Ona opet pone trati, a ovaj put on je ne pokuava pratiti. .
Kad se Bruno vratio iz Cuoca bilo je ve poslije ponoi. Tom-maso
ga je ekao u stanu, mrana lica.
"Kako je prolo?" njeno je rekao Bruno.
Tommaso je slegnuo.
"ini mi se da si prilino uzrujan."
"Da."
W

"Nisam znao da e ti to biti tako teko."

"Nije bilo", kratko je odgovorio Tommaso. "Bar ne taj dio."
Bruno je uvidio da je u pitanju neto ozbiljno. "Tommaso, o emu se
radi?"
"Laura mi je rekla da si je ti poljubio."
Bruno se sledio. "Ah."
Tommaso je ustao. "Koliko puta?" prijetei je rekao.
"Jedanput", rekao je Bruno. "Moda dvaput. Tri puta. Tommaso, oprosti. Rekao sam ti to osjeam prema njoj..."
"Rekao si da nisi uinio nita loe."
"Pa, nisam, u stvari. Ti si to rekao."
"Pokuao si je preoteti", zareao je Tommaso. "Ti si moj prijatelj
trebao bi mi biti prijatelj a upucavao si se mojoj curi."
"Samo sam je poljubio."
"Samo to ti je dopustila. Da je bila raspoloena za vie, bi li stao kod
poljupca?"
Bruno na to nije mogao odgovoriti.
"Da se radi o bilo kome drugome, razbio bih ga na komadie", rekao
je Tommaso. "Ovako..." Lupio je pesnicom o svoj dlan. "Vie nismo
prijatelji, Bruno."
"A to emo s restoranom?" uo je Bruno vlastite rijei.
"Oh, da. Restoran. Jo jedan divan nain da ja ispadnem budala. Pa,
boli me dupe za restoran. To je od poetka bila glupa ideja." Pokazao je
na vrata. "A sad se nosi odavde."
Bruno je posrui izaao iz stana, praen Tommasovim vikanjem.
Posljednje je uo 'Vaffanculo', popraeno ritualnom gestom stisnute desne pesnice, dok se istovremeno lijevom akom pljesne po desnom bicepsu, dobaeno s prozora iznad njegove glave dok je naslijepo teturao
niz uliicu.
Nije se udio to je Tommaso bijesan. Saznanje da je drugi mukarac
pristupio vaoj djevojci, u nekim je dijelovima Italije jo uvijek dobar
razlog da se potegne no. injenica to se on upravo spremao prekinuti
s njom nije bila isprika: tovie, zato je sve bilo jo i gore, jer bi se
moglo shvatiti kao pokuaj da iskoristite nezgodnu situaciju.

Bruno je poeo trati. Morao je pronai Lauru. Moda kad bi joj samo mogao objasniti kako se sve to dogodilo, kako je pristao na Tommasov aavi plan, iz usluge prijatelju...
Napokon je stigao do Residencije Magdalena. Na ulazu je bio portafon, pa je stiskao zvono oznaeno Patterson sve dok se nije javio jedan
glas.
"Judith?" prodahtao je. "Moram razgovarati s Laurom."
"Tko je to?"
"Bruno."
"Ona ne eli razgovarati s tobom. Nee razgovarati ni s jednim od
vas dvojice. Odlazi odavde."
"Molim te", preklinjao je. "Samo joj reci da se javi na portafon."
"Ona ne eli..."
A onda ju je prekinuo Laurin glas, otar i promukao. "to hoe,
Bruno?"
"Ne mogu dopustiti da ode iz mog ivota a da ti nisam rekao to osjeam prema tebi", rekao je.
"Oh, mogu misliti. I ti i Tommaso. Zato ne..." Bruno se morao odmaknuti da propusti skupinu ljudi u zgradu, a kad se vratio do zvunika,
ona je upravo zavravala: "... mislila da ste mi prijatelji. Zaista sam se
voljela druiti s vama, obojicom. Sigurno ste mislili kakva sam grozna
glupaa. Ja sam za vas bila samo jo jedna turistica koja e vam malo
zagrijati krevet."
"Ne", brzo je rekao. "Laura, sluaj me. Volim te. Volim te vie nego
to sam ikada ikoga volio."
Na trenutak je vladala tiina i samo na sekundu, pomislio je da ga je
moda shvatila; ali njezin glas, kad je odgovorila, bio je promukao od
suza i gaenja.
"Kloni me se, ljigave jedan. Ima li ti pojma koliko je ovo odvratno? Gubi se i pusti me na miru."
Sljedeeg jutra, kad je Gennaro doao otvoriti svoj kafi, zatekao je
Brunu sklupanog na pragu.
"Trebam uslugu", rekao je mladi, s mukom ustajui.
"Sudei po tvom izgledu, treba kavu."
"I to. Gledaj, Gennaro, onaj tvoj kombi?"

"Opet eli posuditi tu zahrdalu staru kantu? Trenutno je u loem

stanju. Ne znam koliko daleko te moe odvesti."
"Pitao sam se, bi li mi ga prodao?"
"Oh." Gennaro je na trenutak razmislio. "To je dobro vozilo, strukturalno gledajui. Mislim, kad kaem da je zahrala stara kanta, to je od
milja. Kozmetiki gledano, nije ba bogzna to, ali motor mu je zdrav
kao dren."
"Nemam vremena za ovo", umorno je rekao Bruno. "Koliko trai?"
Gennaro je jo malo razmislio. "Pa," priznao je, "istina je, trebat e
ga malo mehaniki dograditi. Vadio sam svata iz njega, zna, zbog
crpke za kavu." Ponosno je pokazao na svoju Gaggiju, sad gotovo nevidljivu iza zamrenog spleta pomonih cijevi, brtvila, ventila, provodnika i ventilatora. "Zato u uzeti petsto."
"Imam dvjesto. Ali dodat u ovo." Bruno je iz depa jakne izvukao
neto, neki smotuljak tkanine koji je razmotao na stolu.
"Uanema!" dahnuo je Gennaro. "To su tvoji kuharski noevi, zar
ne?"
"Bili su. Vie ih ne trebam. to kae?" "Vrijedi", rekao je Gennaro i
podigao jedan no. "Mogu li onda dobiti kljueve?"
"Nema svrhe", veselo je rekao Gennaro. Pokazao je na Gaggiju, kojoj je sad bila ugraena brava za paljenje Fiatova kombija. "A kako u
ga onda pokrenuti?"
"Evo." Gennaro mu je pruio licu. "To bi trebalo paliti." "Super."
"Ne brini se", samouvjereno je rekao vlasnik kafia. "Taj kombi nitko nee ukrasti. Osim ako nije potpuno lud."

"Einsalata se beziznimno posluuje nakon drugoga jela i ukazuje na

to da se obrok blii kraju. Ona proiava nepce od dojmova nastalih
kuharovim tvorevinama i vodi prema prohladnim, svjeim osjetima..."
MARCELLA HAZAN, Osnove klasine talijanske kuhinje
Mlada ena koja sjedi na drugoj strani prostorije za stolom dvanaest
doista nam je poznata. Kad se mnotvo pozornih konobara napokon
odmakne i prepusti par uivanju u persillades od divljega lososa, u pireu
od celerova korijena, kremi od jasmina i peenom komorau, a da i ne
spominjemo njihove ae hladnoga Puligny-Montracheta, uvjerit emo
se da je to zaista Laura, premda prilino drugaija Laura od one koju
smo ostavili tri mjeseca prije u Trastevereu. Prije svega, izgleda fantastino. Nestao je viak kilograma koje je navukla izjedajui Brunine raskone tjestenine i bogate deserte. Njezin iznova elegantan i gotovo miiav torzo svjedoi o brojnim satima utroenim na vjebanje u dvorani,
ali i o etiri kilometra koja bi pretrala svakoga dana. I kosa joj je drugaija: kraa i svezana u privlaan konjski repi. Oi joj ne moemo
vidjeti, jer ih zakrivaju elegantne tamne naoale, u kojima se odraava
lik njezina pratitelja, podjednako otmjeno odjevenog; jer, ovo je posebna prilika.
"Krumpira, gospoo?" raspituje se konobar, drei licu iznad srebrne posude s povrem.
"Meni ne." "Vama, gospodine?"
"Samo jedan, molim." Kim Fellowes usput spomene Lauri: "Kod ove
vrste hrane je sjajno to to porcije nisu prevelike. Jo uvijek smijem pojesti dvadeset grama ugljikohidrata."
"I danas e se pridravati svoje dijete?"
"Naravno. Osobito danas. Kakva je to dijeta ako je prekri svaki put
kad ue u dobar restoran. Upravo na ovakvim mjestima vidi se tko zaista ima samokontrolu, a tko ne." Posegne za vinom u srebrnoj posudi s
ledom, a konobarova ruka istoga trena dovri tu kretnju i napuni im ae tono do polovice. "Zdravica", kae Kim i podigne svoju au do
usana. "Za nas."

Laura popije. "Za nas." Prebrie usnice ukrobljenim bijelim ubrusom i doda: "Zna, mislila sam da e ovaj lokal biti drugaiji."
"A zato?"
"Taj frajer kojeg ja..." Zastane, kao da joj je neto zapelo u grlu, a
onda nastavi: "Taj frajer s kojim sam neko vrijeme hodala bio je ovdje
zaposlen. Mislila sam da e biti pa, nekako slinije onome to je on
kuhao. Zna, talijanskoj hrani."
"I zar ti nije drago to nije?" Kua malo svog divljeg lososa, jedan od
specijaliteta Templija. "Istini za volju, bude ti ve dosta tjestenine. Kako napreduje tvoj esej?"
Mijenja temu, primijeti ona; to esto ini kad ona pokuava razgovarati o Tommasu. Gotovo kao da Kim kratko vrijeme koje je provela s
Tommasom smatra kratkim razdobljem njezina ludila; kao da se prepustila divljanju, koje je sad najbolje zaboraviti.
"Prilino dobro, rekla bih", kae posluno. "Stigla sam do baroka."
"Znai da si poela pisati o Tizianu? To je dobro. On je jedan od rijetkih istinskih majstora boje, zar ne?"
U jednom drugom restoranu, samo nekoliko kilometara niz cestu,
Tommaso kuha. Jelo je jednostavno, ali nekoliko otvorenih kuharica, sa
stranicama posvuda zamrljanima krastama osuenog mesnog soka i
okamenjenog umanjka, pokazuju da mu ba ne ide. Dok jo jedanput
gleda u kuharicu, tava na plameniku iza njega se zapali, a on se uz kletvu okrene i pone gasiti.
"Dvaput saltimbocche, jednom tagliatelle, jednom insalata", kae
Marie, ulazei u kuhinju s narudbom u biljenici.
Tommaso ne odgovara.
"Jesi li me uo? Rekla sam..."
"Me ne sbatto U cazzo", pjeni se Tommaso. "Zar ne vidi da da sam
jo uvijek zauzet time da zajebem stare narudbe? Ostavi to sa strane, te
u zajebati za minutu. Dio canel" Dok je govorio, povukao je zapaljenu
tavu sa tednjaka i pri tome izlio pocrnjelo ulje-po narudbama. "Gledaj
to si sad uinila."
Marie zna kad je pametno povui se. Odlazi natrag u blagovaonicu, u
kojoj su zauzeta samo tri stola. Vijest da Cuoco nije vie ono to je nekad bio brzo se proirila.

Bruno, u meuvremenu, stoji pokraj jedne prazne ceste u pokrajini

Marche i pokuava vratiti u ivot motor svog starog kombija. Na licu
mu je izraz zanesene usredotoenosti, prilino slian onome koji je
imao dok je kuhao. Iako su mu ruke crne od ulja, a ne vie bijele od
brana ili skliske od sirovog jajeta, postupak kojim prstima utvruje kakva nova boljetica mui prastari, napol opustoeni stroj nije bitno razliit od metoda kojima se neko sluio da bi izmamio nove dubine okusa
iz svojih recepata, premda nije ni priblino toliko uspjean.
Kad je otiao iz Rima, jednostavno se odvezao na sjever. Brzo se
umorio od autostrade, a iz rasklimanog vozila i tako nije mogao izvui
vie od ezdeset ili sedamdeset kilometara na sat, pa je skrenuo na sporedne ceste. Blizu Firence kampirao je jednu no u malenom masliniku,
pokraj petstogodinjeg drveta debelog i niskog poput toskanske bakice.
Sljedeeg jutra je otkrio majuan potok, u kojem je ulovio pastrvicu i
pripremio je nad vatrom od mirisnog drveta masline. Pastrva je bila
ukusna, znao je, ali njemu kao daje bila od kartona. Potpuno je izgubio
svoj osjet okusa.
Sljedee veeri zaustavio se kod kioska uz cestu, gdje su pripremali
odreske alla brace, na drvenom aru. I taj put nije mogao osjetiti nikakav okus. Pa ak i kad je vlasnik ponosno namazao odreske kapljicama
vlastitog maslinovog ulja, tako mladog i svjeeg da je jo bilo ivahno
zeleno, Bruno je to jedva primijetio. Na-solio je odrezak, pojeo ga na
brzinu i vratio se u kombi, mrmljajui zahvale uvrijeenom vlasniku
kioska.
Kombi je stao vie puta, oito iscrpljen beskrajnim nizom brda i dolina, pa gaje morao odobrovoljavati i krpati rezervnim dijelovima iz
mehaniarskih radionica uz cestu. U takvoj jednoj radionici prodavali
su se mandolini, sirevi od ovjeg mlijeka. Bruno je kupio nekoliko, koje
e drati u kombiju, pa tako nee morati stati svaki put kad ogladni.
Znao je da vjerojatno smrdi po njima, ali nije ga bilo briga.
Iz Toskane je nastavio prema sjeveru, uz ligursku obalu sve do Genove. Tu je jeo minestrone con pesto, juhu sa svjeim bosiljkom, ifarinatu, glavnu luku hranu koja se jede na ulici: tijesto od brana slanutka, pomijeano s ekstra djevianskim maslinovim uljem, vodom i solju,
razmazano na pladanj promjera pola metra i nakratko ispeeno u kru-

noj pei. Bilo je kako treba, croccante sopra e morbida sotto hruskavo
gore, mekano ispod ali mu nije pruilo nikakav uitak.
Putujui dalje na sjever, ostavio je iza sebe obalu i uao u potpuno
drugaiji krajolik Piemontea. Tu su dugake, ravne ceste graene po
carskom ukazu Cezara prelazile preko glatkih ravnica prekrivenih poplavljenim riitima, jer je taj dio Italije najvei proizvoa rie u zapadnome svijetu. Svake noi, kad bi sunce zalo za povrinu poplavljenih
ravnica, parkirao bi kombi i spremio se na spavanje, a tisue komaraca
kao ludo bi drljalo po svim prozorima vozila. Kad bi neto pojeo, uglavnom bi to bio obian, juni risotto u nekoj osteriji uz cestu, isto ono
jelo koje su jeli i sami radnici na riitima: ria skuhana s piletinom ili
abljim batacima, koji se tu naveliko jedu, zainjena cimetom i razrijeena tekim vinom svojstvenim tom kraju. Malo pomalo, meutim, nije
vie bilo ravnica s riitima, a pred njim su se uzdigla ekinjasta podnoja Alpa. Kad tu zaustavi kombi, mjetani govore tekim narjejem i u
svom govoru na udan nain mijeaju talijanski, njemaki i francuski, a
kafii uz cestu nude kuhano meso, sauerkraut i kolae u austrijskom
stilu. Znao je da kombi nikako ne bi preivio uspon, rijedak planinski
zrak i snijeg, pa je nevoljko okrenuo na istok prema jadranskoj obali.
Tu je opet izabrao jednu rimsku cestu, Via Emilia, sad poznatiju pod
prozainijim imenom N90, ali jo uvijek ravnu i ispravnu stotinama kilometara preko pokrajine Emilia-Romagna sve do mora.
To je gastronomsko srce Italije, gdje se obrauje svaki centimetar
plodne zemlje. U Parmi je obiao trgovine ukraene objeenim prutima, a svakoga od njih resili su igovi desetak razliitih inspektora talijanske pokrajine budno uvaju svoje proizvode, a samo nekoliko gradova izmeu rijeka Enze i Stirone smiju tvrditi da proizvode pravi prosciutto di Parma. Budui da su golema potkrovlja u kojima se pruti sue
uvijek otvorena da bi kroz njih strujao vjetar, sela u dolini Enze proeta
su aromatinim slatkastim mirisom mesa, koji ga je drakao dok se vozio kroz njih. U jednoj dolini sjeverno od Parme Bruno je kuao culatello di zibello, moda najvaniji parmski proizvod od svinjetine, i upravo
zato gotovo nikada izvoen, ak ni u druge dijelove Italije: svinjski hrbat mariniran u soli i zainima, zatim uiven u svinjski mjehur i suen
osamnaest mjeseci na vlanom zraku ravniarskog rijenog bazena. Taj
proces je tako delikatan da se gotovo polovica unki pokvari prije vreW

mena, ali one koje se odre imaju okus kakvome nema premca. Nekada
bi gotovo kremasta graa i sladak, intenzivan okus mesa natjerali Brunu
da se glasno nasmije od iste radosti. Sada, iako mu je to jo uvijek bilo
zanimljivo, Bruno je bio poput ovjeka koji pokuava osjetiti okus putem fotografije ili netko tko jede dok je prehlaen. Kao da mu je nepce,
obino tako precizno, postalo neosjetljivo kao i kod svakog drugog smrtnika.
Ipak, zanimalo ga je da vidi postupak kojim nastaje aceto balsamico
tradizionale u Modeni, udaljenoj samo tridesetak kilometara, ali opet
razliitoj od Parme kao to je ocat razliit od mesa. U jednoj tradicionalnoj acetaiji dopustili su mu da nakratko proviri kroz tavanska vrata, a
na tavanu je iz desetaka baava raznih veliina dragocjeni sadraj neprestano polako kapao u otvorene kante obloene smeim omotnim papirom. Zrak je udarao u glavu mirisom mota, a inilo se da i ptice pjevice koje su se skupljale kod otvorenih prozora zamuknu od guste, itke
arome. Za vrtoglavu naknadu Bruno je smio srknuti iz ajne liice pedeset godina star ocat. Bogat kao stari konjak, savreno uravnoteen
izmeu slatkog i kiselog, okus je bio tako snaan da mu se irio prsima
poput lijeka. Ali nije mu pruio nikakav uitak, a kako je ak i boica
od samo sto mililitara kotala mnogo stotina eura, odvezao se dalje a da
nije nita kupio.
U jednom drugom selu stao je da bi kupio sir pa je promatrao dvojicu vlasnika mljekare kako tuku surutku u golemom spremniku zapremine stotina litara koristei spino, mlatilicu veliku poput metle. Od toga
su pucala leda, a na kraju dana proizveli bi samo dva velika sira koja,
dodue, mogu prodati tek za tri godine. Meutim, ta ista mljekara proizvodila je i slattato, mekani, svjei ovji sir koji je za okrepu pojeo
umotan u komad piadine plosnate pogae sline tortilji.
to se vie Bruno pribliavao moru, cestica je postajala sve zakrenija turistima koji su izlazili na autostradu, u smjeru popularnih odmaralita oko Riminija. Dolo je vrijeme da opet promijeni smjer. Ovoga puta
Bruno je usmjerio nos kombija prema jugozapadu i iznova se zaputio u
unutranjost poluotoka.
Vozio se ve tjednima, ali jo nije naiao na tako pust, ruralni krajolik kao to je bio taj u kojem se sada obreo. Pokrajina Marche: Krajina.
Tu nije bio puno veih gradova. Kilometar za kilometrom, jedini znak
W

ivota bio bi pokoji zaselak ili selo, ratrkani izmeu divljih gudura od
vapnenca, gdje su seljaci nekako krpali kraj s krajem onako kako su to
oduvijek inili, uzgojem pokoje svinje, nekoliko krava i ovaca na nekoliko strmih polja. Ceste su najee bile zavojite, jer su pratile obrise
zemljita i serpentine rijeka, pa je Bruno sporo napredovao. Ipak, to mu
je ba odgovaralo. Postajalo je oito da e, ako se negdje ne zaustavi i
moda zaposli kao ispomo, na kraju opet zavriti u Rimu, kamo vode
sve ceste, a tamo je najmanje elio biti. Gotovo kao da osjea raspoloenje svog vozaa, kombi je poeo usporavati, tako da ak ni kad bi naiao na neki djeli ravne ceste nije mogao voziti bre od pedeset kilometara na sat a da pri tome za sobom ne ostavi guste oblake crnoga dima koje bi staro vozilo iskaljucalo iz svoje pokrpane nutrine.
Bruno se odluio za jednu drugu rimsku cestu, Via Flaminia, koja ga
je odvela kroz dramatian klanac Furlo. Cestu su uz rijeku stisnule visoke hridine pa je tekla kao i 220. godine prije nove ere, kad je bila izgraena, tako da se ubrzo, premda je promet bio rijedak, naao u redu
nestrpljivih vozaa. Nakon trokilometarske tame tunela Furlo, takoer
izgraenog u rimskim vremenima, skrenuo je na prvome raskriju i
krenuo gore, u brda. Tu uope nije bilo
prometa. Nad glavom su mu lijeno prolijetali orlovi, a jednom mu se
uinilo da iz daljine uje zavijanje vuka.
Kako se uspinjao sve vie iznad Acqualagne, kombi je isprva teko
disao, pa stao hripati, a neprestano je usporavao; sve dok se na kraju, uz
napadaj kaljanja dostojan puaa sa staem od etrdeset godina, nije
potpuno zaustavio.
Bruno je izaao i promozgao o stroju koji je utihnuo. Nalazio se stotinjak metara iznad doline, negdje izmeu gradia Cagli i Citta di Castello. Meutim, nisu se vidjele ni kue, ni imanja. Bilo je tiho kao u
grobu. Zvuk kozjih zvona, koja su zveketala u daljini dok su njihove
vlasnice sustavno prevakavale travu na nekoj livadi, ipak je ukazivao
na to da se negdje u blizini mora nalaziti nekakvo naselje. I polja su,
iako jako mala, oito bila njegovana. Ispod svakog drveta nalazila se
uredno naslagana hrpa ogrjeva, sloenog da se sui za zimu, a loza u
depnim vinogradiima oteala je od zreloga voa.
Uzalud je nastojao oivjeti motor. Jednom je pomislio da e ii, ali
kombi kao da je ispljuckao neke isprike, a onda opet upao u komu. Uz
W

uzdah, Bruno je sa suvozakog sjedala uzeo svoju naprtnjau i pripremio se za hodanje. Kako je znao da putem kojim je doao kilometrima
nee nita nai, zaputio se uzbrdo, u nadi da drvee koje mu zakriva pogled skriva, negdje, nekakvo selo.
Tommasova veer bila je prava katastrofa. Kad su posljednji gosti
otili, samo djelomino primireni s nekoliko besplatnih digestiva, ve je
padao s nogu. A jo je morao srediti i knjige. Mrzovoljno je ispraznio
kutiju s izguvanim raunima na jedan od stolova.
"Stvar je u tome", objasnila je Marie, "to nam dobavljai jo alju
hranu i jo uvijek oekuju da im platimo, a povrh toga, tu je i onih etiri
posto za mafiju. Ali novac nam ne stie. tovie, sva ta aenja koja
moramo davati kotaju nas cijelo bogatstvo. A konobari nas, zato to ne
dobivaju napojnice, potkradaju. Svake veeri koje radimo samo poveavamo dug. Moramo zatvoriti sada, prije nego to doktoru Ferrari izgubimo jo vei dio uloga."
Tommaso je uzdahnuo. "Ako nas konobari potkradaju, hajdemo se
rijeiti konobara. I tako nema posla za njih."
"Acommis.
Tommaso je bio neodluan. Dvojica commisa bili su mladi, tek su
zavrili ugostiteljsku kolu, ali bar su imali neku predodbu o tome to
rade, za razliku od njega samog. "Zadrat emo jednoga", predloio je
kompromisno rjeenje.
Marie je lupila nekoliko tipki na kalkulatoru. "Jo uvijek emo gubiti
novac", smrknuto je rekla. "ak ne moemo doktoru Ferrari platiti sljedeu ratu uloga."
"Platit u mu od svoje uteevine."
"Nemoj biti glup."
"Ne elim zatvoriti ovaj lokal, Marie."
"Sentimentalan si", komentirala je. "To je opasno, kad se radi o poslu."
"Ti ne mora ostati, ako nee." "To je neto drugo", osorno je odgovorila. Kad je ona otila, Tommaso je jo dugo sjedio i pregledavao raune, uzaludno traei neki nain da smanji operativne trokove i vrati
Cuocov profit. Meutim, ak je i on uviao da je stanje beznadno. Jednostavno, previe su troili, a premalo zaraivali.

Kad je Bruno otiao iz Rima, Tommasov bijes se ugasio isto onako

brzo kao to je i buknuo. Zapravo, ubrzo se poeo osjeati pomalo krivim. Sve to je rekao Bruni svakako je bila istina Bruno jest poljubio
njegovu djevojku njemu iza lea ali s obzirom na to da je on sam prevario tu istu djevojku sa zgodnom plavokosom autostopericom iz Miinchena, nije mu se ba inilo da ima pravo na moralne prodike. Osim
toga, Tommaso je volio Brunu, a one grube rijei bile su posljedica njegove povrijeenosti to mu Bruno nije ispriao cijelu priu, bar u istoj
onoj mjeri u kojoj su bile rezultat povrijeenog ponosa.
Kako mu je polako postajalo jasno da se Bruno nee vratiti, Tommasovo raspoloenje je tonulo, kao i prihodi Cuoca. Da restoran sad ve
nije dugovao svima, od doktora Ferrare do mafije, moda bi se pokuao
izvui iz svega toga. Ali postupno je uvidio da postoji jo jedan razlog
zbog kojeg ne moe otii. Radilo se o izrazu Marijina lica kad je otkrila
da on zapravo nije kuhar. vrsto
je odluio dokazati joj, kao i cijelome Rimu, da je on jednako sposoban voditi restoran kao i Bruno. Ali ovoga trena inilo se da je istina
drugaija: da on to nije.
Noi su bile najgore. Tad bi se Laura ulovila kako misli da ne moe
izdrati bol; da e uiniti sve, ba sve, samo da joj se Tommaso vrati; da
e ga ak dijeliti sa svim turisticama u Rimu, ako to znai da e tako
opet biti zajedno. Tijekom takvih noi sjedila bi tupo na krevetu, naslonjena na zid, i ekala da doe jutro, a obrazi bi joj gorjeli od ponienja i
oi pekle od jada.
Stalno je plakala. Zalila je Judith suzama i jecala Carlotti preko telefona. Malo je nedostajalo da prekine svoj studij i vrati se u Ameriku.
Isplakala se savjetniku za studente, koji joj je ugovorio sastanak s lijenikom, koji joj je, pak, prepisao antidepresive. Isplakala se Kimu
Fellowesu. On je pokazao puno suosjeanja i dogovorio se s njom da
mu dolazi na privatnu poduku, kako ne bi zaostala s gradivom; a zbog
te ljubaznosti, naravno, jednostavno se morala jo malo rasplakati. inilo se da mu njezine suze nisu ni najmanje odbojne: naprotiv, to je vie
plakala, to je on postajao paljiviji, pa se ubrzo naviknula na poznat utjeni miris kolonjske vodice na njegovim elegantnim lanenim rupiima. Postupno, bol se povukla i kad ju je, konano, otpratio do svog kre-

veta, shvatila je koliko ima sree to je napokon voli netko kome je istinski stalo do nje.
Bruno je hodao uzbrdo due od sata. Iako je sunce zalazilo, jo je bilo vrue, a tjerali su ga samo uporna odlunost i spoznaja da e, ne nae
li neko konaite, morati noiti na otvorenome.
Na kraju je ipak u daljini ugledao kue. Iza njih se uzdizao stup dima, ravan i visok u zraku bez vjetra, poput empresa ratrkanih po brdu.
Kad se popeo malo vie, vidio je da je to seoce od samo desetak kamenih kua. Na jednoj zgradi nalazila se prastara reklama za Fernet Branca, naliena izravno na ispucanu buku. Bio je to dobar znak: znai da
se tu vjerojatno nalazi nekakva osteria.
Kad je uetao u selo, nekoliko pasa na lancima zalajalo je na njega,
ali inae je sve bilo pusto. Ipak, neto je nanjuio iz smjera dima
koji je vidio s ceste. Odmah je prepoznao aromatian miris zapaljene
bukovine, ali od drugog mirisa, mirisa peene svinjetine, slina mu je
navrla u usta, a korak mu se ubrzao. Netko je pekao prase na ranju, a
Bruno je odjednom shvatio da ve danima nije jeo.
Zamaknuo je na piazzu a to bi se jedva dalo nazvati piazzom, prije
otvorenim prostorom oko kojeg su se nalazile kue i crkva. Povrina joj
nije bila poploena i nije sadravala bogzna to, nekoliko lipa i golem
ratni spomenik iz faistike ere, koji Pobjedu prikazuje kao nagu enu
koju uvis uzdie est vojnika. Meutim, tu je bio izvor onog predivnog
mirisa. Ispred malene gostionice netko je sloio improvizirani raanj.
Nekolicina ljudi vrzmala se oko njega i vodila brigu o zlatnosmeem
odojku koji se polako vrtio iznad usijane eravice. Stolice i stolovi izvueni su na veernje sunce, netko je prebirao po harmonici, a dvojetroje starijih ljudi je plesalo. est pari oiju okrenulo se prema Bruni,
pratei njegov dolazak, ali nitko mu se nije obratio.
Bruno je to jedva primijetio. Osjeam miris, mislio je. Zaista, osjeam miris, onako kako treba.
Jednom, kad je bio dijete, na plivanju mu je voda ula u uho. Danima
je sve zvukove uo prigueno, a vode se nije mogao rijeiti bez obzira
na to koliko lupao po glavi ili kopao po uhu. A onda, potpuno iznenada,
iz bubnjia je potekao topli curak koji je najavio povratak njegova sluha
a njemu je, ve gotovo pomirenom s nagluhou, svaki zvuk zazvuao
potpuno novo i svjee. Tako je bilo i sada s njegovim nepcem. Nekako,
W

miris ove porchette postigao je ono to nisu uspjeli svi najfiniji proizvodi Emilie-Romagne. Njegova hipersenzibilna percepcija okusa i mirisa, koja je gotovo potpuno nestala, poela se ponovno buditi. Porchetta... Odojak je bio tamne boje meda, lea su mu bila napuhnuta mjehuriima i razrezana tamo gdje su utrljali sol da dobije lijepu koricu, a ui,
njuka i rep bili su umotani u metalnu foliju kako ne bi izgorjeli na jakoj vatri, s obzirom na to da su takve poslastice. Nekoliko ljudi jo se
brinulo o odojku: jedan ga je okretao, drugi ga premazivao komadom
masti na tapiu, a za to vrijeme ga je jedna vitka pojava u pregai i s
maramom na glavi razrezivala otrim noem da vidi je li meso u sredini
dobro peeno.
Nadjeveni odojak peen itav na ranju je specijalitet koji se priprema na dane svetkovina u svim krajevima Italije, iako u svakoj pokrajini
na neki drugi nain. U Rimu bi odojka nadjeli njegovim vlastitim peenim iznutricama; na Sardiniji, mjeavinom limuna i usitnjenog mesa.
Ovdje se nadjev, oito, sastojao od krunih mrvica i aromatinog bilja.
Mogao je razabrati svaki pojedini sastojak mjeavine: finocchio selvatico divlji komora enjak, rumarin i masline, pomijeani s mirisom
svinjskoga sala koje se otapa na vatri, koja bi nakratko izrigala zeleni
plamen kad bi sokovi iz malog praseta, slijevajui se niz papke, kapnuli
u nju.
"Zdravo", uljudno je rekao Bruno osobi koja mu je bila najblia.
"Pokvario mi se kombi pa traim gdje bih prespavao."
ovjek je grebao po svom prastarom smeem odijelu dok je razmatrao tu izjavu. Pretvarao se da nadlanicom tjera dvije muhe sa svog ela,
iako nigdje u blizini nije bilo nikakvih muha. "Ueh, Gusta", napokon je
doviknuo.
Jedna od osoba kod vatre se okrenula. Bila je to ena, lica ogrubjela
od vjetra i sunca. Bruno je pretpostavio da je to vlasnica gostionice pa
je ponovio svoju zamolbu.
ena je zurila. "Ne izdajemo sobe, obino. Moete se posluiti telefonom, ako elite, da pozovete nekog radi svog kombija. Kamo ste se
zaputili?"
Kamo se zaputio? Bilo je to dobro pitanje, a na njega Bruno nije
imao odgovora, jer je ve prije nekoliko tjedana odustao od gledanja u
zemljovid. Slegnuo je ramenima.
W

Neki drugi glas javio se iz skupine oko vatre. Bila je to ona osoba
koja je uala, ona u pregai. Iako se nije okrenula, Bruno je zauo enski glas kako neto mrmlja.
Gusta je slegnula ramenima. "Moja ki kae da je sad kasno pozvati
nekoga iz Acqualague, a Hanni, koji se obino bavi popravcima, otiao
je u Belsaro pomoi bratu u pokrivanju krova. Moemo vam spremiti
sobu, ako zaista morate ostati, ali kako vidite spremamo porchettu, tako
da ba nemate izbora za veeru."
Bruno ju je uvjeravao daje oduevljen porchettom i da e nastojati
to manje im smetati, jer vidi da imaju posla. Sjeo je za jedan
od stolova i stavio naprtnjau uz noge te se trudio biti to nezamjetniji. Seljani su se, sa svoje strane, pretvarali da ga ne vide. Jedina osoba
koja ga je izravno pogledala bila je Gustina ki. Uspravila se i odmaknula od vatre, briui vrelo elo rukavom i naas mu dobacila pogled
tamnih, neitljivih oiju. Bruno joj se uljudno osmjehnuo, ali to je oito
bila odve prisna gesta, jer se namrtila i skrenula pogled.
Netko je pred njega stavio au vina i tanjur s nekoliko kockica hruskave svinjske koice. Zahvalno ih je pojeo, jer sad je ve uistinu bio
gladan. Napokon, nakon puno rasprave, porchetta je bila gotova i maknuta s vatre da odstoji. Ali prvo, naravno, jela se tjestenina velike
zdjele svjeih zelenih tagliatella, spravljenih sa pinatom i samo malo
mukatnog oraia, posluenih uz fagiole mladi grah i malo guje
juhe. Ne, ipak to nije pinat, zakljuio je Bruno nakon drugog zalogaja:
to zeleno u tagliatellama bile su mlade koprive. Pomalo se zaudio, ali
bile su izvrsne.
Sada je sjedio prignjeen izmeu dviju debelih ena, koje su govorile
tako jakim naglaskom da ih je jedva razumio. Upitao je to to slave, a
one su poele nadugo objanjavati; saetak je otprilike glasio da je netko od nekog drugog posudio traktor, ali konice nisu radile kako treba i
onda je udario tog jadnog tronogog praia i ubio ga, tako da ga je, naravno, trebalo odmah pojesti. Zar Bruno nije primijetio da porchetta ima
samo tri noge? Bruno je priznao da nije, to je izazvalo veliko veselje
svih oko njega. Pitali su ga odakle dolazi. Iz Rima, odgovorio je. Drutvo je zamiljeno kimalo glavama, kao da to sve objanjava. Ne moe
od jednog Rimljanina oekivati da primijeti ono to mu je pred nosom.
U nastojanju da se naali na taj raun, Bruno je spomenuo da u Rimu
W

sve svinje imaju tri noge, a oni su to prenijeli svima za stolom uz takvu
ozbiljnost kao da je rekao da osobno poznaje Papu. Nakon toga je nastojao ne otvarati usta, osim kad jede.
A to nije bilo teko, jer je porchetta bila izvrsna. Dodavali su je ne na
tanjurima, nego umotanu u lie mirte, pa je njezin gorki okus proeo i
meso. I svi drugi su zamuknuli pa su se uli samo zadovoljni uzdasi i
krckanje glodanja kostiju. Jedinu svjetlost davale
su dvije svjeice i tamnocrvena eravica ranja. Na kraju su uklonili
kosti ili ih bacili maloj vojsci pasa koji su na njih ekali, a iznijeli su
zdjele svjeih breskvi, koje su posluili narezane i prelivene slatkim
vinom. Onda se opet oglasila harmonika. Debela gospoa s Brunine lijeve strane, koja je sigurno popila bar deset aa vina tijekom jela, odmah ga je upitala za ples, to je njihovim susjedima bilo silno zabavno;
a kako je osjetio da njihovo gostoprimstvo djelomice plaa i zabavom
koju im prua, Bruno je prihvatio. Bilo mu je drago malo se ludirati nekoliko minuta, a onda se ispriao i ponovno sjeo.
Netko je sjeo na mjesto debele gospoe, a kad se okrenuo, ustanovio
je daje to Gustina ki. Prije samog poetka veere presvukla je svoju
odjeu za kuhanje, pa je sad na sebi imala dugaku, tamnu haljinu;
kombinaciju svile i drugih bljetavih tkanina. Haljina je djelovala gotovo romski, a sad kad je to pomislio, primijetio je da slino izgleda i odjea nekih drugih ena. Sjetio se da je negdje proitao kako su seljani u
nekima od tih zabaenih sela potomci Roma koji su se tu naselili i poeli se baviti ratarstvom, stotinama godina ranije. Kosa joj je bila tamna;
tamna kao i no iza nje.
"Pripremila sam vam sobu", rekla mu je. "Kad budete umorni, samo
recite mojoj majci ili meni, pa emo vam pokazati gdje je. Iako, bojim
se da se moda neete ba dobro naspavati. Kad se ovi zahuktaju, pit e
i plesati cijelu no." U njezinu se glasu osjeala naklonost, primijetio je,
prekrivena turim rijeima.
"Hvala vam. Ugodno se osjeam, zaista. A jelo je bilo izvrsno."
Slegnula je ramenima. "Samo svinja. Nije neka umjetnost pripremiti
svinju."
"Ona tjestenina, takoer", njeno je rekao. "Koprive i mukat-ni orai fantastino. Tko ju je skuhao?"

"Moja majka", rekla je. Podigla je pogled. Krupan mladi, kose boje
pijeska i najirih ramena koja je Bruno ikada vidio, stajao je s druge
strane stola.
"Vrijeme je za ples, bella di asa", rekao je. Premda se obraao djevojci, gledao je Brunu. Nagnuo se preko stola i gurnuo veliku, miiavu
aku u Bruninu. "Ja sam Javier", rekao je. "Drago mi je upoznati vas..."
"Bruno", odvratio je Bruno. Osjetio je kako mu na trenutak gnjei
ruku, a onda ju je pustio. "Pokvario mi se kombi."
"Da, znam." Javier se opet okrenuo prema djevojci. "Idemo onda."
Ustala je, a haljina joj se bljeskala. Rekla je Bruni: "Ali ja sam dodala koprive. I mukatni orai. Od toga su ljudi... sretni."
Gledao je kako plee, napreui oi da u mraku ugleda bljeskanje
njezine haljine dok se vrti. Onda je shvatio to ini. Da, Laura je bila u
pravu. Ja sam guardone, umorno je pomislio. Perverznjak; uvijek gledam, nikad nita ne poduzimam. Ustao je i otiao pitati Gustu gdje je
njegova soba.
Kad je Bruno sljedeeg jutra ustao, mala piazza je bila pusta. Pretpostavio je da svi pokuavaju snom izlijeiti mamurluk glazba je potrajala do kasno u no, ba kao to je Gustina ki predvidjela. Onda su se
otvorila vrata crkve, a rijeka seljana izlila se ravno niz stepenice i preko
trga u gostionicu, gdje se Gusta, jo u odjei za crkvu, odmah bacila na
posao i poela dijeliti distillate iz neoznaenih boca, dok je njezina ki
okolo nosila posluavnik s kolaima. Bruno je prihvatio i jedno i drugo.
Pie je bilo estica od breskve, slino rakiji, a kolai su bili mekani i
slatki, posuti branom od badema.
Predstavili su ga Giorgiju, mladiu neuredne pojave, koji je bezbrino ispijao ve treu au likera. Giorgio je, rekli su mu, dovezao svoj
traktor do crkve i ubrzo e otii s Brunom po njegov kombi. Ispalo je
daje "ubrzo" relativan pojam. Proao je cijeli sat i jo nekoliko estica i
tek onda je Giorgio napokon odveo Brunu iza piazze, gdje je parkirao
najmanji traktori koji je Bruno ikada vidio. Giorgio je otjerao psa
mjeanca sa sjedala i sjeo za upravlja. Na stroju je jedva bilo dovoljno
mjesta za njegovo tijelo: kad bi spustio noge s pedala, vukle bi se po tlu,
kao kad odrasla osoba za-jai djejeg ponija. Pritisnuo je tipku i stroj je
podrignuo crni dim. Jedan stariji mukarac, hodajui u suprotnome
smjeru, nasmijao se i neto doviknuo preko buke motora. Zvualo je
W

kao "Dobra svinja, Giorgio." Giorgio se namrtio i nije odgovorio. Bruni je

sinulo da bi to mogao biti onaj traktor koji je pregazio sinonji obrok. To mu se nije inilo vjerojatnim: pa ak bi i tronogi prai bio bri
od ove ropotarije.
Bruno i pas hodali su iza traktora koji je polako klopotao niz cestu.
Meutim, Bruno se prilino iznenadio, patuljasti traktor je s lakoom
odvukao neispravni kombi do sela, a ondje su ga odvojili od traktoria
i ugurali u mali tagalj, utjeno pun neispravnih i poharaenih automobila, koji su svi ekali da se Hanni, mehaniar, vrati s bratova krova.
"Hanni ovdje ima sve mogue dijelove", komentirao je Giorgio, motajui cigaretu, sad kad je zavrio s poslom. "On e ti to srediti. Dodue," dodao je zamiljeno, "prola su tri mjeseca otkad mi je obeao nai
neke diskove za konice, a ja jo ekam. Ovo e biti petnaest eura, molim."
Nije mogao nita drugo nego ekati. Bruno se vratio na piazzu, na
koju su ve dopirali mirisi ruka iz Gustine kuhinje. Antipasti na tanjurima ve su bili posloeni na stolove na trgu, koji se kao arolijom ispunio ljudima itavim obiteljima, jo uvijek odjevenima za crkvu, a
doao je i sam sveenik s papirnatim ubrusom zadjenutim u sutanu.
Bruno je uzeo list endivije i umoio ga u posudicu s uljem i octom
maleno crno oko aceta balsamica plutalo je u sredini zlatnoga ulja. Iznenaeno je ustanovio da su i maslinovo ulje i ocat doista meu najboljima koje je ikada kuao. Selo moda povrnom promatrau djeluje
sirotinjski, ali seljani bez sumnje znaju to valja jesti. Talijani to nazivaju culto de benessere: zadrati najbolje proizvode za sebe, biti samodovoljan ali ivjeti dobro, spojiti otporan eludac seljaka s profinjenim
nepcem kardinala.
Tjestenina su bili taglierini, tanji i dui nego tagliatelle, rijetko posipani enjakom i vrganjima. I opet se Bruno iznenadio: sezona gljiva
prola je ve prije mnogo mjeseci. Ali ove su, bez ikakve sumnje, bile
svjee. Spomenuo je to obitelji za ijim je stolom sjedio, a oni su kimnuli.
"Treba znati gdje ih traiti", rekao mu je mukarac. "A Galtanesi
znaju gotovo sve ofunghima."

Galtanesi je, ispostavilo se, bilo zajedniko ime za ljude koji ive u
ovim brdima.
"Vidite ovo dvoje?" nastavio je mukarac, kimajui prema mjeancu
koji se eao u praini, nedaleko od starca s licem izboranim nepogodama i s dugakim tapom, koji je metodino smazao sve iz goleme
zdjeletine taglierina. "To je Alberto, a njegov pas je Pippi-no. On je gotovo najbolji trifolau u cijeloj Italiji."
Bruno je pogledao starca s novim potovanjem. Ako tu ima tartufa,
jasno je zato mjetani tako dobro jedu i djeluju tako zadovoljni svojim
jednostavnim nainom ivota. Dobar trifolau, ili traga za tartufima,
moe zaraditi itavo bogatstvo u zimskoj sezoni. A onda, tijekom ostatka godine, moe se odmarati i brinuti se o svojem malom imanju.
"Ali zar najbolji tartufi ne dolaze iz Piemonte?" primijetio je. To je
izazvalo provalu smijeha njegovih drubenika za rukom, a onda jo
vie smijeha kad su njegovu primjedbu ponovili uzdu i niz dugakog
stola.
Seljanin je odmahnuo glavom. "Pijemonteani imaju najbolje trnice", povjerio je, naginjui se konspirativno naprijed, "i naravno, vole se
pretvarati da je roba na trnici dolazi s brda u njihovoj pokrajini. Ali
bez ove pokrajine, trnice u Albi zjapile bi prazne tijekom veeg dijela
sezone. Sto se nas tie, nama je drago prodavati ih na sjeveru. Ovdje
tartufa ima toliko da ne bismo za njih dobili ni priblinu cijenu."
Taj je razgovor prekinuo iznenadni uzvik iz kafia. Mali terijer je
bjeao kroz vrata, s velikom koljenicom punom mesa u gubici, a za
njim je gnjevno trala zajapurena Gusta, izvikujui prostote. Smijuljenje seljana brzo se pretvorilo u uzbunjenost kad su shvatili da je pas upravo pobjegao s caprettom, jareom peenkom koja je trebala biti secondo.
Nastala je duga stanka, povremeno isprekidana eksplozijom vike iz
unutranjosti kue. U kuhinji je oito vladala velika napetost. Zatim se
zauo dvostruki izljev dernjave, popraen glasnom lomljavom, pa muk.
Bruno je ustao. "Oprostite," uljudno se ispriao svom drutvu, "mislim da im trebam ponuditi pomo."
Mukarac ga je uzbunjeno pogledao. "Jeste li vi ludi? Tamo imaju
noeve. A vjerujte mi, ene iz ove obitelji imaju naprasitu narav; poznate su po tome."
W

Bruno je slegnuo ramenima. "Svejedno, trebam pogledati kako mogu

pomoi."
Otiao je do malene gostionice, a iz nje u kuhinju straga. Nije bila
puno vea od gostionice, a u njoj su bile i Gusta i njezina ki, bijesno
zurei jedna u drugu preko kuhinjskog stola. Bilo je oito da je doao
usred svae.
"Oprostite," blago je rekao Bruno, "doao sam vidjeti biste li htjele
neku pomo."
"Sve je u redu", izderala se Gusta, odmahujui prema njemu svojom
pregaom. "Idite van i sjednite." Bijesno je pogledala svoju ker. "I povedite Benedettu sa sobom."
"Na primjer," nastavio je Bruno, "mislio sam da bih moda mogao
od sinonjih ostatakaporchette napraviti mesne okruglice, a za to vrijeme vaa ki bi mogla nainiti umak od rajica i maslinovog ulja, a vi,
signora, mogli biste pripremiti malo finocchio fritto."
Nastao je kratki muk dok su ene razmiljale o prijedlogu.
"to se toga tie," napokon je rekla Benedetta, "ostalo nam je neto
tijesta od taglierina. Mogli bismo napraviti neku vrstu vinci-sgrassija15."
"Nemamo elektrini reza za hranu", odbacila je to Gusta. "Ako svu
tuporchettu moramo narezati runo, neemo stii nahraniti sve koji ekaju prije veernje mise."
"Uz duno potovanje, signora, ja radim jako brzo", rekao je Bruno.
"Vi ste mukarac", zakljuila je Gusta tonom koji nije trpio prigovor,
kao da je samo po sebi jasno da ta injenica iskljuuje i mogunost da
Bruno bude kuhar i da je brz. Bruno se zapitao je li ikada postojao signor Gusta.
"Istina, ali..."
"Porco Diol" izderala se Benedetta. "Hoemo li prestati razgovarati i
poeti kuhati?"
15

Lasagne iz pokrajine Marche, nazvane po jednom austrijskom generalu, princu Windisch-Graetzu, koji se borio protiv Napoleona. Prave
vincisgrassi rade se s beamel umakom i od mesnog temeljca, u koji
ulaze janjei testisi, jetra, iznutrice mladog pjetlia, i bez rajica, ali,
kao i s pizzom, mogue su mnoge varijacije te osnovne teme.
W

Bruno je uzeo no, dasku za rezanje i, budui da ga nitko nije zaustavio, otvorio je spremnik za meso da uzme pladanj s ostacima porchette. Bilo je mnogo manje nego to je mislio: ak i kad bi zgulio svaki
gram mesa s kostiju, teko da e time nahraniti dvadeset ili trideset gladnih seljana koji su vani ekali.
"Trebat emo malo staroga kruha", zakljuio je. "Moemo ga namoiti u ulje i dodati ga da dobijemo na koliini. I zainskog bilja, naravno. ega imate u vrtu, signora?"
"Kadulje, majine duice, maurana, origana, lovora, bosiljka..."
"A kakvog imate povra?" "Celera, tikvica, graka, rajica..."
"Donesite sve to imate," rekao je Bruno, "osobito celera i zucchinija." Dok je govorio, njegov je no, gotovo bez njegova razmiljanja,
skakutao po svinjinu tijelu, skidajui meso. Vidio je da Benedetta pogledava u njegove ake i da joj se oi pomalo ire od uenja, ali nije nita rekla. Dohvatila je niz rajica, jo uvijek na stabljici, i svojim noem
ih stala rezati a da ih nije odvojila od peteljke.
Bruno je poeo rezuckati isjeenu svinjetinu na sitne komadie. Kako nije morao gledati u svoje ruke dok radi, gledao je u Benedettine.
Dobra je, pomislio je: sigurno ve godinama kuha. Jedva je pogledom
sustizao njezin no dok je kosala peruku celera. Shvatio je da ni Benedetta ne gleda u svoje u ruke, nego u njegove. A onda su, istovremeno,
oboje podigli pogled prema licu onoga drugoga i oi su im se susrele.
Brunin no nije ni na tren zastao, ali je osjetio ok prepoznavanja.
Bilo je to kao da se gleda u zrcalu.
"Ljevoruka si", rekao je, primijetivi to tad.
"A ti si kuhar", suho je odvratila.
"Da."
"Pa to onda radi u Galteni?"
"U prolazu sam."
"Zaista? Ona cesta gore ne vodi nikamo."
Otvorio je usta, ali sljedeeg trena osjetio je otru bol na zglobu, jer
je no zasjekao duboko u kou. "Sranje!"
"Flasteri su pokraj sudopera", rekla je Benedetta, kao da se zabavlja.
Isprao je posjekotinu i omotao je flasterom, a zatim se ponovno primio noa. "Malo sam ispao iz tosa", promrmljao je.

"Vidim. Nema veze, sve meso nam dobro doe, ak i ako je s tvog
prsta."
Ljutit na sebe to je napravio takvu poetniku pogreku, Bruno je
rezuckao jo bre, a Gusta se vratila s povrem.
Za pola sata njih je troje pripremilo obrok za koji bi inae trebalo etiri ili pet sati pripreme. Nije to bilo Brunino najbolje jelo u ivotu, priznao sije to dok je slao prve tanjure van, ali e ga uvijek pamtiti. Iznad
svega, pamtit e kako su on i Benedetta radili zajedno, u tiini, ali potpuno usklaeni.
Na kraju su ostala samo tri tanjura, a dijete koje su zaposlili u ulozi
konobara javilo je da vani svi jedu.
"Ti su nai", rekla je Gusta, otpasujui pregau. "Idemo van."
Ako gostima nije bilo drago ekati, nisu to pokazivali. Opet su izvukli harmonike, a djeca su smjela trkarati naokolo, draiti pse i jedni
druge sve do burnih izljeva uzbuenja. Za glavnim stolom su im ostavili
mjesta, ali ondje je sjedio Javier, s tanjurom netaknute hrane pred sobom, namrteno ekajui Benedettu. Bruno je pomislio da bi bilo taktino vratiti se za stol za kojim je sjedio prije.
"Jesi li ti ovo skuhao?" zanimalo je mukarca s kojim je prije razgovarao.
Bruno je slegnuo ramenima. "Pa, pomagao sam."
"Nije loe," prokomentirao je mukarac, "iako, za moj ukus, ima malo previe maurana."
Kvragu, pomislio je Bruno dok je jeo svoju porciju, vjerojatno ima
pravo to se toga tie. Ti ljudi sa sela imaju profinjenija nepca od svih
onih na koja je naiao u Templiju. Da bi promijenio temu, upitao je.
"to je bilo sa signorom Gusta?"
"Ah. Zbrisao je. Prije puno godina, dok je Bene bila jo curica. Ljudi
priaju da je zato njegova ki nauila tako dobro kuhati, jer je morala
pomagati majci umjesto da ide u kolu. A sad," uzdahnuo je, "ipak emo je izgubiti."
"A je li? Zato?"
"Pa to je vama? Dvadeset jedna joj je godina, lijepa je i kuha kao
aneo. Svaki momak iz Galtene eli je u svojoj kui, bez obzira na njezinu narav. Prije ili kasnije, kuhat e svome muu u njegovoj kuhinji, a
mi drugi neemo moi ni primirisati. A to je jo gore, njezina majka
W

nee moi dalje sama, pa e vjerojatno morati zatvoriti i gostionicu. Sve

u svemu, prava katastrofa."
Bruno je pogledao preko stola prema Benedetti, posjednutoj pokraj
Javiera. "Dakle, udat e se za Javiera?"
Mukarac je slegnuo ramenima. "Tko zna? Pas zavija na mjesec, ali
lisica jede pilie. Ako je kao idiot prati posvuda, to ne znai da stie
onamo kamo bi htio. U stvari, on to najvjerojatnije radi prije svega zato
da zaplasi suparnike."
Promatrajui Javierov krupni oblik dok u tiini trpa hranu u usta,
Bruni je bilo jasno kakav to ima uinak. Ali s njim to nema nikakve veze. On je samo u prolazu.
A u Rimu, Tommaso je promatrao prazne zidove svoga stana. Ve je
rasprodao sav Brunin kuhinjski pribor, svoj sat i digitalni fotoaparat.
Restoran je ostao bez vina: preostala je samo osnovna zaliha od est boca, a jedva da su imali i otvara kojim bi ih mogli otvoriti. A rauni su i
dalje stizali. Sad vie nije ostalo nita za prodaju, osim njegove ljubljene zbirke CD-a, a kad i taj novac ode, morat e otpustiti Marie.
*
Uzdiui, spakirao je CD-e u kutiju i odvukao ih niz stepenice na golemu trnicu Porta Portese, koja se protee od Tibera do Viale Glorioso.
Tamo je, tono preko puta, bio jedan trgovac nosaima zvuka. Tommaso je spustio kutiju na njegov pult.
"Koliko za sve ovo?"
Vlasnik je prebrao zbirku, punu japanskih uvoznih CD-a i rijetkih piratskih snimki. "Petsto", napokon je rekao. Zbirka je vrijedila dvostruko, ali on je znao uoiti kad nekome gori pod petama.
"Prodano", umorno je rekao Tommaso. Trgovac mu je brzo ugurao
novanice u ruku, kao da se boji da bi se Tommaso mogao predomisliti.
Dok se vraao prema svom ulazu, Tommaso je zauo glas kako ape iz jedne vee: "Trava, speed, pilule, koka..." Glas je pripadao jednom
ostarjelom hipiju, kotu, koji se motao oko trnica i dilao nasitno da bi
financirao vlastitu ovisnost. Tommaso je stao. Upravo mu je poela svitati oajnika zamisao.

Te veeri, jelovnik Cuoca sveden je na izbor samo jedne tjestenine,

za kojom slijedi samo jedan secondo.
etiri para, koja su inila ukupnu klijentelu restorana te veeri, nisu
meutim znala da na njihovim spaghetti carbonara nije pecorino romano, nego vrlo proizvoljna i potpuno nepredvidljiva mjeavina sira i ekstazija. Tommaso se nadao da e ono to je Bruno postizao svojom kulinarskom vjetinom postii jednostavnom primjenom farmakolokih
sredstava.
U meuvremenu je Bruno napokon upoznao Hannija, mehaniara,
koji je njegov stari kombi pregledavao s pomou prijenosnog lampaa i
pri tome imao izraz bespomonosti na licu.
"Bit e to neka etiri tjedna", obavijestio je Brunu. "I vie, ako ne
uspijem nabaviti kutiju mjenjaa."
"etiri tjedna? Ali to ne moe biti. Nemogue je da treba tako dugo."
"Problem je u tome da se ove vie ne proizvode." Hanni je slegnuo
ramenima. "To vam je kao da ekate na presaivanje srca.
Neko drugo vozilo mora riknuti, da mu maknu dijelove i onda moemo popraviti vae."
Sa strahom, Bruno je upitao: "A koliko e to kotati?" Hanni je opet
slegnuo. "Tko zna? Moda stotinu, moda pet stotina. Moramo vidjeti
to u moi nabaviti."
Ishod Tommasova pokusa nadmaio je njegova oekivanja. Ozraje
Cuoca opet je bilo ispunjeno strau. Istina, ta strast je bila malo vie
sklona anarhiji nego prije. Jedan od ona etiri para htio se meusobno
poubijati, a jedna ena je plesala na anku, polugola, dok njezina partnera nigdje nije bilo na vidiku. Ali svi su se dobro zabavljali, u to nije
bilo sumnje.
"Ovako u Rimu pripremamo kunia", rekao je Bruno. "Malo kadulje,
malo rumarina, a onda ga pustimo da se polako krka u vinu."
"Zanimljivo", rekla je Benedetta. "Ali ne ide tako. Ovdje, zeca prije
kuhanja nadjenemo paprikama, pancettom i jetrom. A kad ga pirjamo,
maknemo poklopac, ovako" Posegnula je i nakrenula poklopac na Bruninu loncu. "Tako se smanji dok se kuha." estoko ga je pogledala.
Bruno je uzdahnuo. Njegov plan da zatrai posao kod Guste u zamjenu za smjetaj dok eka da Hanni nabavi rezervne dijelove pokazao se
zamrenijim nego to je oekivao. Gusta je inzistirala na probnom roku,
W

a Benedetta je, sa svoje strane, zahtijevala da u tom roku dokae da zna

pripremiti lokalna jela na njihov nain a to je, naravno, bio njezin nain.
"Pa," predloio je, "mogli bismo biti pomalo kreativni." "Kako to
misli, kreativni?" sumnjiavo je upitala Benedetta.
"Umjesto da kunia punimo paprikama, mogli bismo paprike puniti
kuniem."
Gusta se nasmijala. "Nemoj me nasmijavati. Nai gosti bi digli pobunu kad bi im pokuao podvaliti takvu ludost." Bruno nije nita odgovorio. Gledao je u Benedettu.
"To je zanimljiva ideja", polako je rekla. "Mogli bismo prvo ispei
paprike, a onda kunia zainiti limunom..."
Gusta je bila uasnuta. "A zato bi, u ime Boga, uinila tako neto?"
"Zbog ravnotee, jer su peene paprike slatkaste", objasnio je Bruno.
"A vidim da vam tu raste divlji serpillo16. Mogli bismo dodati i njega."
"On, vi mladi, kuhajte to hoete", nestrpljivo je rekla Gusta, odmahujui rukama u zraku. "Ja se moram pobrinuti za goste."
Dok je Bruno pripremao punjene paprike, Benedetta je zamijesila
tjesteninu. Ali potajice su se meusobno motrili.
"Ima li klinia?" uljudno je upitao Bruno.
"Da. U kredencu. Ali nemoj ih staviti."
"Mislio sam, samo par..."
"... pa se serpillo ne bi osjetio, jer je prelagan." Izazovno ga je pogledala.
"... bi nadopunilo serpillo."
"A-a. Previe razliitih aroma", vrsto je rekla Benedetta.
Bruno je uzdahnuo. "Je li mi onda doputeno malo mukatnog oraia?"
Nastala je stanka. "Mrvicu, ne vie."
Sumnjiavo je gledala kako riba orai na kunia. Poruka je bila jasna: ovo je njezina kuhinja i tu je ona glavna. Bruno je opet uzdahnuo.
Otkad je radio za Alaina Dufraisa, jo nije naiao na nekoga tako nepopustljivoga u svom poimanju kuhanja.
16

Gorki divlji zain, osobito se koristi da doda okus siru.

W

"Onda kad si rekla da su ljudi sretni zbog mukatnog oraia, zato

si to rekla?" pitao je, u nadi da e razgovorom probiti led.
"Zato to je tako", kratko je odvratila. "Od komoraa se ljudi opuste,
draguac je dobar za probavu, a od mukatnog oraia ljudi zapleu."
Zvualo je to poput nekog aavog seoskog bapskog praznovjerja.
"Nikad prije nisam za to uo", promrmljao je.
"No da, i onda to ne moe biti tono, zar ne?" ledeno je odvratila.
akama je lupala po tijestu za tjesteninu, brzo, je'n-dva, od ega su u
smjesi ostajale duboke udubine. Bruni je prostrujala misao da, koliko
god Benedetta bila mrava, ne bi joj bilo pametno stati na ulj. Nastavio
je kuhati u tiini.
Ipak, morao je priznati da jo nikoga nije vidio da radi takvu tjesteninu. Kad je izvaljala sfogliu, plahtu svjeega tijesta, jedva pogledavajui na nju, bila je tako tanka i tako jednolika, da je kroz nju mogao vidjeti vlakna u drvetu stola.
Nije mogao odoljeti. "Kako ti ispadne tako tanko?" upitao je.
"Vjebom." A zatim je, popustivi malo, dodala: "A imam i prave
ruke."
"Kakve bi to ruke trebale biti?"
"Evo." Ispruila je ake prema njemu. Bile su tople, gotovo vrele.
"Ne moe napraviti dobro tijesto hladnim rukama", objasnila je. "U
tome je tajna. Zato jedem punopeperoncina. Od toga su mi ruke tople."
Bruno je zaustio rei joj da to nije ba vjerojatan uzrok topline u njezinim akama, ali je ipak zatvorio usta. Jedva su nekako poeli razgovarati, pa nema smisla zapoinjati novu svau.
Benedetta je znakovito zurila u svoje ake. Uz trzaj, Bruno je uvidio
da ih jo uvijek dri. Pustio ih je, naglo.
Benedetta se opet posvetila svome tijestu. Samo na trenutak, jedva
primjetan smijeak preletio joj je licem.
Kad je zavrila s tijestom, Benedetta ga je otprilike razrezala na maltagliati, nejednake oblike koji se prema tradiciji rade od ostataka. Zatim
je svaki komad pritisnula uz neku udnu spravu s dugakim, krutim icama, neto poput elja.
"to je to?" upitao je Bruno.
"To je pettine"
"A emu slui?"
W

"Zar vi to nemate u Rimu?" rekla je, zauena. "Ne znam. Valjda od

toga tijesto bolje prima umak."
Kimnuo je. Bilo mu je jasno kako to funkcionira: ealj ostavlja
udubljenja, pa tako tanko tijesto ima veu vanjsku povrinu na koju se
lake prima kremasti umak.
"Koriste li to i u Romagni i Abruzzu?" upitao je.
"Ne znam."
"Zar ne jede kad ode u neku drugu pokrajinu?"
Nije odgovorila.
"Nikad nisi bila nigdje izvan Marchi, zar ne?" pogodio je.
"A zato bih?"
Bilo je to dobro pitanje. Da promijeni temu, zapitao je: "Kakvu to
tjesteninu radi?"
"Pasta con funghi"
Gledao je dok je uzimala zdjelu udnih, okruglih, crvenkasto-smeih
gljiva iz smonice. Zrak se istog trena ispunio njihovim bogatim, zemljanim mirisom. Bio je zreo kao sir koji je odstajao koliko treba u podrumu, ali uz primjesu plijesni s lia i raspadanja, pomalo je podsjeao
Brunu na miris iznutrica u jelima iz njegova rodnog Rima. "Koliko vrsti
funghi zna pripremiti?" upitao je.
"Oh stotine. Sve ovisi o tome to naem u umi."
"Sama ih bere?"
"Naravno."
Kad se miris funghi pomijeao s mirisom vrelog maslaca i enjaka
iz tave, Bruno je osjetio kako mu se nosnice are. I ne samo nosnice.
Aroma mu je uzburkala krv, razbudila osjete u onome njegovu dijelu
koji je ve dugo bio uspavan.
"Kau da su ove afrodizijak", rekla je Benedetta, kao da mu ita misli. "Naravno, to su samo bapske prie."
"Naravno", rekao je ukoeno.
Je li mu se priinjavalo ili mu je zaista dobacila gotovo saalan pogled?
Ali i on je znao igrati tu igricu. Brunina osveta bio je dolce.
Ako se treba praviti vaan, teko je nadmaiti zaista sjajan desert. Ne
zatraivi Benedettino doputenje, Bruno je prikupio sastojke. Jaja. e-

er. Vrhnje. Tijesto za kolae. Veliku posudu borovnica i drugoga voa

iz vrta.
Prvo je ispreo eer u fine reetkaste zdjelice hrskavog smeeg karamela. Zatim je napravio puslice i u svaku od njih stavio peenu breskvu. Na mjesto breskvine kotice ubacio je gelato od borovnica, s itavim komadima bobica. Bilo je to u pravome stilu Alaina Dufraisa virtuozno, razdragano i potpuno pretjerano.
"Pazi se", bio je Benedettin jedini komentar kad je zavrio. "Ne bi bilo dobro kad bi gosti pomislili da smo postali prave tetkice." "Nee to
pomisliti kad kuaju." "Ovdanji ljudi", vrsto je odvratila, "oekuju
puno." "Ovako neto sigurno nisu nikada kuali, siguran sam." "Hmm."
Provukla se pokraj njega po mlatilicu. "Oprosti." Oi su im se srele.
Samo na tren Brunu je zbunilo ono to je ugledao u njima. Svaamo li
se? zapitao se. Ili flertujemo?
Odluio se za izravan pristup. "Kako dugo hoda s Javierorn?" upitao je, kao usput, dok je brisao svoju radnu plohu.
Ali Benedetta, sada udubljena u rezanje salume za antipasto, nije
samo tako progutala mamac. "Tko ti je rekao da hodam s Javierom?"
"Jedan iz sela."
"Ovdanji ljudi vole traati."
"U biti, mislim da moj sugovornik nije ba bio oduevljen time. Rekao je da e ubrzo kuhati za mua, a ne za cijelo selo."
"Ovdanji se ljudi takoer vole brinuti za svoj eludac." Protegnula
se preko njega za tavom. Osjetio je mekou njezina tijela nakratko pritisnutu uz svoje rame. Pocrvenio je i odmaknuo se koliko je mogao. Na
sreu, inilo se da to Benedetta nije primijetila.
Ovo je vrlo mala kuhinjica, odluno si je rekao. Ako misli raditi ovdje a budimo otvoreni, mora raditi ovdje, jer nema pojma kako se
upravlja traktorom jednostavno mora nauiti zadrati profesionalan
odnos sa svojom suradnicom.
U Rimu, Laura vie ne provodi noi uplakana. Ide na koncerte s Kimom; mala okupljanja za izabrane, u salonima baroknih palaa. Ali ponekad, u vrijeme pauze, potajice vadi svoj mobitel mobitel koji vie
ne svira pjesme Roda Stewarta ili Erica Claptona kad najavljuje poziv,
nego sad svira Vivaldija i pretrauje poruke dok ne pronae onu koju
je ve stotinu puta proitala:
W

Veeras sam neto elio skuhati Recept ljubavi

Uzmite jednu mladu Amerikanku koe boje meda s pjegicama poput
naranastih pahuljica feferona po ramenima. Ispunite je okusima, bosiljkom i rajicama, pinjolima i perinom.
Njeno je nekoliko sati zagrijavajte rukama, uz povremeno okretanje, i posluite uz vino i smijeh, ravno iz posude. Naalost, jedan sastojak mi je nedostajao. Moda sutra?
A zatim si dopusti suzu, koja se tiho sputa niz njezin obraz, sve do
kuta usnica, a onda je odsutno polie, onako slanu i sitnu i bezukusnu
na jeziku.
Na Gustino prilino iznenaenje, novi jelovnik u njezinoj maloj osteriji postigao je veliki uspjeh. Kako gotovo uope nisu mogli birati jela,
gosti su bili prisiljeni kuati ona koja bi inae moda s prijezirom odbili; a kad su ih kuali, zakljuili su da im se sviaju. tovie, priali su o
tome svojim prijateljima. Za nekoliko dana, Gusta je morala iznijeti van
jo stolova.
"To je samo zato to je neto novo", rekla joj je Benedetta, slijeui
ramenima. "Proi e za tjedan-dva."
inilo se da svaki ruak cijelo selo jede kod njih. Radnici u potkouljama i plavim radnim hlaama sjedili su pokraj sveenika i lijenika.
Djeca, putena iz kole za ruak, jela su sa svojim roditeljima, a zatim
bi kliznula sa stolica i ludirala se po trgu dok su odrasli avrljali u hladu
prije sieste. Poeli su ak dolaziti ljudi u automobilima i na mopedima
iz udaljenijih sela u dolini.
Jedna osoba uvijek je jela tu, obino u drutvu svojih prijatelja; bio
je to Javier. Bruno je sad uoio da, premda se Benedetta prijateljski odnosila prema Javieru, i ponekad bi sjela s njim dok bi pio amaro poslije
jela, nikad ga ne bi poljubila ili mu sjela u krilo, kao to bi uinili drugi
parovi. Pitao se kakav je tono njihov odnos, ali je smatrao da bi bilo
bolje ne raspitivati se.
I Giorgio, vlasnik minijaturnog traktoria, esto je dolazio. Jednoga
dana Bruno ga je uo kako nekome pria o novim diskovima za konice
koje je Hanni ugradio u njegov traktor, pa je zakljuio kako je vrijeme
da i sam posjeti mehaniara.
Zatekao je svoj kombi poduprt ciglama, iz ega bi se moglo zakljuiti da je Hanni poeo s popravcima; ali mehaniar je bio pun isprika.
W

"Nazvao sam sve svoje veze, ali nitko od njih nema potrebne dijelove", objasnio je. "Stii e oni, na kraju, ali mi se sada jednostavno moramo strpjeti."
"Nema problema", rekao je Bruno. Sad kad je naao posao, nekoliko
tjedana ekanja nisu kraj svijeta. Osim toga, seljani su priali da bi mogao stii val vruine, tako da moda ne bi bilo loe zadrati se tu, u brdskoj svjeini, jo neko vrijeme.
Iznenada je ljeto stiglo u Krajinu. Bruno je bio naviknut na grad, na
estoku vrelinu kuhinja u restoranima. Ali jarka sparina koja ih je sada
obavijala bila je neto sasvim drugo. Pipci vruine dosezali su iz doline
sve gore do sela, a samo nou probio bi se daak svjeine s brda iznad
njih. Ruak su posluivali rano, a veeru kasno. U kuhinji je Benedetta
poela raditi u kratkim hlaicama i majici. Miris njezine koe podmuklo
se mijeao s mirisima kuhanja i dekoncentrirao Brunu. krgutao je zubima i svim se silama trudio zanemariti ga.
Val vruine trajao je samo nekoliko dana, kao kratak glasnik pakla
koji e uslijediti. Jednoga jutra Bruno se naglo probudio, siguran da je
uo Benedettin glas. Osluhnuo je. Jo je bio mrak. Vjerojatno je sanjao.
"Bruno?"
To je doista bila ona. Stajala je na vratima njegove sobice. Samo na
trenutak, na pamet mu je pala luda ideja.
"Hoe ii sa mnom brati funghe? proaptala je.
A zato je dola. Izbacio je ludu ideju iz glave. "Naravno."
"Hajde onda. Vidimo se dolje za deset minuta."
Malo kasnije krenuli su uzbrdo u mrak, oboje s plitkom pletenom
koarom u kojoj e donijeti kui svoj plijen. "Jesi li sigurna da e ih biti? Mislim, u ovo doba godine?" pitao je Bruno.
"Naravno. Moda ne toliko koliko ujesen. Ali nau se tu i orecchietti
i piopparelli i pleurate i cepatelli, ako budemo im;ih sree..."
"OK," brzo je rekao, "jasno mi je. A nijedna ta vrsta nije otrovna?"
"Neke od njih jako slie otrovnim gljivama, da. Ali ne brini se. Znam
ja to traimo."
Kad su stigli do ume, poelo se daniti. Odvela je Brunu do mjesta
gdje je u dugoj, raskonoj travi na rubu drvea, svjetlije zelenilo panjaka prekidao tamnozeleni krug promjera oko est metara.

"Gambe secehe. Vilinski krug. Ovaj je prilino star svake godine

postaje malo iri, kako se micelij iri."
"A je li ta vrsta gljive jestiva?"
"Nije, ali kad svojim micelijem stvori vilinski krug, tu se uz nju naseli prugnolo." Dok je govorila, pretraivala je po mokroj travi, njeno
je rastvarajui prstima. "Vidi? Ovo je prugnolo ovdje je ljudi zovu
San Giorgio. "
"A zato?"
"Jer se prvi put pojavila za svetkovine San Giorgio, naravno." Vjeto
je zavrnula gljivu i odvojila je od stapke, a zatim je stavila u svoju koaru. "Bit e ih jo, treba samo pogledati."
Kad su ubrali desetak gljiva iz vilinskoga kruga, uli su u umu, a
oboje su ubrali ljenjakovu granu da bi odmicali raslinje na tlu. Nakon
nekoliko minuta, Benedetta je stala i onjuila zrak. "Osjea taj miris?"
I Bruno je ponjuio, ali je osjeao samo vlaan, pljesnivi miris ume.
"Tamo." Krenula je malo izvan staze, a ondje se, poput siunog
neolitskog kamenog kruga na tlu ume, uzdizala skupina
tustih gljiva. "Ove su dobre", potvrdila je Benedetta. "Pazi da ih
otrgne bez povlaenja, inae e im otetiti korijenje."
"Kakve su to?"
"Ceppatelli. Kao porcini, ali sazrijevaju ranije u godini."
Bruno je ubrao jednu. Bila je svjetlija od okoladnihporcina na koje
je bio naviknut u Rimu, ali imala je isti opojan, otar miris.
"I utapkaj spore natrag u zemlju", dodala je Bendetta. "Tako e sigurno opet izrasti."
Poslije ceppatella pratili su sitan srnei trag i zalazili sve dublje i dublje u umu.
"Eno jedne", rekao je Bruno i pokazao tapom na visoku, blijedu
gljivu s tokastim klobukom uz korijen visoke bukve. U mutnome
svjetlu inilo se da isijava blagim fosforescentnim sjajem.
"Eh, ta jest otrovna. To je Amanita phalloides. Kad pogleda oblik,
jasno ti je odakle joj ime." unula je pokraj gljive i paljivo je ubrala,
ruke omotane u papirnatu maramicu kako je ne bi dodirnula.
"Zato je bere?"
"Oh, i otrovne gljive su korisne. Koristimo ih kao otrov za mieve. A
neke stavljamo u lijekove."
W

U blizini se nalazio panj prekriven valovitim crnim nizovima gljiva.

Izgledale su krajnje odbojno, pa je Bruno bio iznenaen kad je Benedetta rekla da su jestive.
"A ovdje, gledaj," dozvala ga je, prelazei na susjednu bukvu, "ovo
zovemo apartamento stambeni blok. Na dnu su gelone, a sljedei sloj
su pioparelli, zatim pleurate, gljive-kamenice, sve do gore. Ako ih ne
uberemo, unitit e drvo."
Sredinom jutra postalo je vrue. Obje koare su bile pune, premda je
Brunu ljutilo to jo uvijek ne zna pratiti mirise koje je Benedetta lovila
s iznimnom lakoom.
"Sad moemo i prestati", napokon je rekla, sjedajui na istinicu na
kosini prekrivenoj mahovinom i timijanom. "Funghi vie nemaju tako
snaan miris."
Bruno je sjeo pokraj nje. Ispod njih selo se kupalo u suncu. Tragovi
mirisa i udaljeni zvuk motornih pila stizali su do njih. Benedetta se protegnula i ispruila.
"Ovdje je tako mirno", rekao je. "Da. Nitko iz sela nikad se ne penje
ovako visoko." Teinom svojih tijela gnjeili su majinu duicu, a ona
je isputala topao miris koji se mijeao s mirisom fungha u njihovim
koarama. Benedetta je poela otkopavati svoju koulju. ini se da mu
se na licu vidjelo koliko je iznenaen, jer je dodala: "Sunat u se."
"Oh. Dobro. Samo daj, neu gledati", rekao je i odvratio pogled.
Ipak, krajikom oka jo ju je vidio; oblik boje koe izvaljen na toploj
mahovini. Zato crveni? A kad je ve tako, odakle mu toliko krvi, da
stie i u obraze i u prepone istovremeno? Legao je i zatvorio oi.
Zaulo se utanje tkanine po koi. Nekoliko trenutaka kasnije, Benedetta se prevalila do njega i rukom kliznula pod njegovu majicu.
"Oh", rekao je Bruno, ponovno otvorivi oi. Drska bradavica njihala
se par centimetara od njegova lica, svjea poput voke, a ona topla aka
dobra za valjanje tijesta gladila je njegov trbuh polaganim, krunim pokretima. "Benedetta", rekao je. Glas mu je bio promukao. "Trebala bi
znati -ja sam samo samo..."
"U prolazu? Naravno. Zato mogu spavati s tobom."
"Kako to misli?" Zagrcnuo se kad je kliznula prstima ispod pojasa
njegovih traperica.

"Zar to nije oito? Ako spavam s Javierom, morat u se udati za njega. Ako spavam s nekim drugim iz sela, ispriat e ostalima i postat uputana ili vjetica. A ti, s druge strane..." ustala je i svukla ostatak svoje
odjee, a zatim opet legla i naslonila se uz njega, koom uz kou, "nee rei nikom ivom."
"Odakle zna?" upitao je, dok mu je ona otkopavala traperice i objema rukama izvukla penis van.
"Jer me nikada nisi pokuao pipati u kuhinji. ak ni nakon to sam ti
poela stavljati posebne trave u hranu."
"Stavljala si mi u hranu to...?"
Prigueno se nasmijala. "Zar nisi osjetio? A tako si veliki kuhar." Jedna duga noga podigla se preko njegovih bokova i ona ga je zajaila.
Osjetio je neto mokro na trbuhu, i shvatio daje to ona. Posegnula je i
ubrala granicu majine duice, koju je zgnjeila usnicama, a onda se
nagnula naprijed da ga poljubi. Dok mu se okus irio ustima poput vina,
njegovi bokovi su se nestrpljivo pro-peli, ali ona ga je vrsto zarobila
pod sobom i nije mu namjeravala dopustiti urbu..
"Kad si...?" proaptao je.
"Prve veeri. Kad si nanjuio mukatni orai." Gurnula mu je ruke
iznad glave i stisnula ih na umsko tlo jednom akom, nagi-njui se naprijed preko njega tako daje grudima okrznula njegova usta. Pronaao je
bradavicu i njeno je gricnuo. Bila je tvrda i slana kao pistao od njezina znoja. Zastenjao je. "Molim te..."
Uspravila se i namjestila. "Ovako?" mekano je upitala. A onda, jo
ga drakajui, "Ili ovako.
A onda je sve postalo cimet i vrhnje, komora i jagode, miris zgnjeene majine duice i znoja i slatkoga meda, i on je bio zapanjen kako
je sve to lako.
etali su nizbrdo u ugodnoj tiini. Tog poslijepodneva, uz pasta con
funghi, Benedetta je skuhala i salame da sugo, tradicionalno svadbeno
meso Ferrare: mljevenu svinjetinu, jetra i jezike, obogaene zainima i
vinom, za koje se kae da uvaju mladoenjinu potenciju.
Sljedeeg dana ili su brati fragole di bosco, divlje jagode, i vodili su
ljubav u naputenom starom taglju iznad panjaka, usana jo zamrljanih sokom voa. Sljedeeg dana je na redu bila misticanza, divlje lie
za salatu. Benedetta je skrupulozno inzistirala da prvo naberu ono po
W

to idu. Ako ih netko vidi da se vraaju praznih koara, jezici e odmah

proraditi, upozorila gaje. Zato su napunili koare rukolom, divljim komoraem, maslakom i matovilcem prije nego to su popustili napasti i
izvalili se u mirnome kutku polja,
skriveni samo visokim vlatima finnochija. Bruno ju je natjerao da zatvori oi, drakajui je po golome tijelu granicom komorau: kad ju je
poljubio izmeu nogu, sjeme anisa pomijealo se s laganim, dalekim
okusom mora. Svi smo neko bili ribe, pomislio je, .. ovo je dokaz, taj
apat oceana u najskrovitijim zakucima tijela.
Dan kasnije traili su divlje ribizle, a dan poslije toga ponijeli su sa
sobom puku i lovili zeeve. Nakon tog lova, vodili su ljubav drugaije,
brzo i estoko i eljno, dok su ih mrtve ivotinje zakrvavljenih nosova
promatrale iz koara.
Idueg jutra opet ga je probudila vrlo rano, jo za mraka, i odvela ga
u gustu umu u kojoj nikada prije nisu bili. Nije mu htjela rei to trae,
ali kad su zali duboko meu drvee, rekla mu je neka pomirie zrak.
Posluno je njuio.
"Osjea li taj miris?" proaptala je.
"Ne. A ti?"
"Da. Ovamo."
Poao je za njom u gusto ipraje. Okretala je glavu amo-tamo i njuila poput psa. Shvatio je da prati neki miris, teko uhvatljiv i dragocjen, pa je bio tih, da je ne ometa.
"Evo", proaptala je. "Onjui ponovno."
Ovaj put, samo na trenutak, uinilo mu se da ga osjea slab, divlji
zadah, gotovo puten.
"Divlja svinja?" uzvratio je aptom. Ali Benedetta je odmahnula glavom.
Pratila je trag naprijed-natrag izmeu drvea, nosa prignuta prema
tlu. Odjednom je stala i poela paljivo nadizati zemlju vrhom svoga
tapa. Miris je sada bio jai, opojan u istom hladnom zraku zore. A
onda, iznenada, Benedetta izvue izmeu korijenja drveta vornati predmet, slian izoblienom krumpiru tartufo, omalen, jo prekriven
zemljom, iz kojeg se irio zadah.
"Alberto bi nas ubio kad bi znao", proaptala je. "Zapravo ih ne bismo smjeli brati u ovo doba godine."
W

Razlomila je tartuf i pritisla ga na Brunin nos. Miris je bio gotovo

neizdriv: seks i stare arape i mous. Osjetio je kako se uzbuuje, a po
njezinim je oima vidio da i ona osjea isto. Posegnuo je za njom i privukao je k sebi.
Poslije je uzela malo njegova sjemena u aku i razmazala ga po korijenju drveta, kako bi dragocjena gljiva opet pustila spore na istome
mjestu.
Koliko god bio malen, tartuf je bio dovoljno izdaan opojnim okusom da zaini jela za cijelo selo. Taglierini, pirjani u tavi s manje vrijednim gljivama kao to su cardoncelli i orecchietti, dobili su po sebi malo tartufa prije posluivanja. Zatim su posluili jarei but u golemoj
zemljanoj posudi, u koju su narezali ostatak tartufa, usitnjenog na kockice, zajedno s rajicama, mauranom i rumarinom. Te veeri u zraku
je bilo dosta uzbuenja na maloj piazzi dok se jelo. Smijeh je bio glasniji, flertovi oitiji, popilo se vie vina, a poslije su zasvirale harmonike.
Bruno nije imao pojma koliko Gusta naplauje jelo nije bilo nikakve
izravne upute, kao na primjer cjenika, a kamoli jelovnika, a elektronska
blagajna, koju za svaku vrstu maloprodaje propisuju porezne vlasti, uala je u kutu, netaknuta, i skupljala prainu. Meutim, vidio je kako
savija veliki sveanj novanica i briljivo ga sprema u dep, pa je zakljuio da se i njoj tartuf sasvim lijepo isplatio.
Javier je sjedio sa skupinom prijatelja. Nisu pili vino nego pivo, i to
jako puno piva. Benedetta i Bruno pomagali su Gusti posluiti stolove i
iznosili su van tanjure kad je jelo bilo spremno, a Bruno je primijetio da
se izmeu Javiera i njegovih prijatelja zauje puno prostakog smijeha i
zadirkivanja kad god izae Benedetta.
Iznenada je uo jauk. Pogledao je. Odmah mu je bilo jasno to je bilo. Mladi poljodjelac upravo je zgrabio Benedettu za stranjicu. Njih
dvoje stajali su kao u zamrznutom kadru: ona je odskoila od njega,
gnjevnih oiju, a on joj se smijao. Bruno je koraknuo prema njima stisnute ake. Benedetta je skrenula pogled prema Bruni i vidjela to se
sprema. Istoga trena je uzela tanjur koji je drala i razbila ga o Javierovu glavu, razbivi ga napola. Naas je vladala zapanjena tiina, a onda
su njegovi prijatelji stali pljeskati i zvidati. Bruno je odstupio i opustio
aku.

Isprva se Javier pokorno pridruio pljesku. A onda je uoio Benedettin pogled, prema mjestu na kojem je stajao Bruno, i lice mu se smrknulo.
Dola je u njegovu sobu kad je Gusta zaspala i zavukla mu se u krevet. "Brzo si se snala veeras", proaptao je.
"Uinila sam to samo zato to sam mislila da e ga udariti."
"Vjerojatno i bih", priznao je.
"Ali ne smije. Obeaj mi, Bruno. im uini tako neto, on e pomisliti da se morate potui. A budimo otvoreni, smodio bi te."
"A ne ini ti se da je ionako ve pogodio?"
"Moda sumnja. Ali sve dok nije oito sve dok se nita ne vidi javno uvjeravat e samoga sebe daje to samo govorkanje."
"Ljudi govorkaju?"
"Naravno. Cijeli dan radimo zajedno u kuhinji bilo bi govorkanja
sve da smo redovnica i sveenik. Ali to nam ide na ruku. Kako ovdje
svi stalno traaju, a uglavnom se ispostavi da je tra besmislica, nitko u
stvari ne vjeruje u ono to uje. Sve dok si mogu rei da nije istina, kad
im to odgovara, vjerovat e u ak dvije razliite stvari istovremeno."
"Poput vijenika koji petkom dolaze u restoran, ali jedu fagionie.
"Ba tako." Mjesno vijee sastojalo se od nepokolebljivih komunista,
kao i u veini ruralnih mjesta u pokrajini. Meutim, nijedan komunist u
tom podruju ne bi pojeo meso u petak, pa je svakoga petka kuhinja osterije morala oistiti hrpetinu borlotti graha, svjee ubranog iz vrta, za
vegetarijanska variva i tjesteninu.
"Ali kad bi Javier znao, moda ti vie ne bi dosaivao."
"Ne, ne bi bilo tako", uvjereno je odgovorila. "Poznajem ga cijelog
ivota. Osim toga, ne elim da Javier zbog tebe provodi besane noi.
Moda se jednog dana poelim udati za njega."
"to! Ti to ozbiljno?"
"Naravno." Poloila je ruku na njegova prsa. "Ti nee biti ovdje zauvijek, a ja ne namjeravam ostati usidjelica. Javier je dobar ovjek.
Svaka bi ena bila sretna da ga dobije."
"Ja..." Bruni je bilo neugodno. Znao je da bi joj trebao rei da je voli,
da eli ostati s njom zauvijek. Ali nije mogao, jer to nije bila istina.
Smatrao ju je najtoplijom, najvelikodunijom osobom koju je ikada
upoznao; oboavao ju je; bila je prelijepa i seksi, bila mu je srodna dua
W

i prijateljica. Ali, njegovo srce je ve pripadalo drugoj. I zato je umjesto

svega toga rekao, "Ti si predivna, Benedetta."
"Znam." Promekoljila se povrh njega i rastvorila mu usnice svojim
jezikom, kao to ribar noem otvara kamenicu. "Zato uivajmo dok moemo."
Mislio je da su bili diskretni, ali sljedeeg poslijepodneva vodio je s
njezinom majkom udan razgovor.
Bilo je zatije u danu, siesta izmeu ruka i priprema za veeru. Bruno je itao. Pitao je Benedettu jesu li lokalni recepti igdje zapisani, a
ona mu je pokazala gdje se nalaze obiteljske biljenice prastare, rukom napisane kuharice, niz za nizom, sve do doba prije ujedinjenja Italije, najstarije medu njima ispisane na poutjelom papiru, krhkom poput
svilenog papira za umatanje darova. Kombinacije mjesnih sastojaka i
danas su jo vrijedile, premda bi neke sastojke kao na primjer creste
di gallo, pijetlovu krijestu, ili camoscio, divljeg jarca u ovim vremenima bilo teko pronai.
Ba kao to izvjebani glazbenici mogu itati partituru za orkestar i u
glavi uti glazbu, tako je i Bruno mogao itati recept i u mislima osjetiti
okus konanog ishoda. Polako je okretao stranice i prikupljao zamisli,
kad je u prostoriju ula Gusta. Drala je maleni vr.
"A, tu si", rekla je. "Benedetta mi je rekla da pregledava stare kuharice. Dokle si stigao?"
"Do guske pirjane u crnom vinu."
"O da. Oca in potacchio recept moje bake. Izree gusku na komade i stavi upeperoncini i vino, pa pirja, jako polako. A onda, neposredno prije nego to je poslui, doda malo octa tako da
suzbije guskinu masnou." Oklijevala je. "U stvari, sad sam se sjetila. Ima li malo vremena? Stalno ti neto hou pokazati, gore na tavanu."
Radoznao, krenuo je za njom. Sumnjao je da sve to ima neke veze s
Benedettom, ali premda je Gusta zastala pred njegovom sobom i kao da
je bacila znakovit pogled na ispremetan krevet, nije rekla nita.
Odvela ga je uz stepenice sve do samoga vrha kue. Izvukla je iz
depa stari klju, velik poput lice, i otkljuala tamna drvena vrata te ga
uvela unutra.

im je onjuio zrak, znao je to je na tavanu. Pogled na desetak ili

vie drvenih bavi, svaka druge veliine, uvjerio ga je da je u pravu.
Prostor je bio manji nego acetaia u Modeni, ali miris balzaminog octa
bio je jednako neodoljiv.
"Evo." Gusta je prila najveoj bavi i spustila svoj vr. "Pogledaj
ovo." Pokazala je na datum grubo urezan u drvo.
Bruno se sagnuo do nje. "Moj Boe", dahnuo je. "1903." Kimnula je.
"A jo nije prazna. Bila je miraz moje prabake, one iste koja je zapisala
onaj recept za gusku. Ovu bavu je pripremio moj ukundjed dok je ona
bila jo djetece." Pokucala je prstima po svakoj bavi. "Ova je od hrastovine, ali ova mala je od bukovine... a ova je od klekovine... kesten... i
trenja. Kad ocat iskapa iz jedne bave, stavlja se u sljedeu, a onda u
sljedeu i tako se svaki put malo zgusne i preuzme malo arome od svake vrste drveta. Zatim se malo vrati u prvu bavu, s malo mladoga vina,
da radi dalje."
Oko epa bave bio je siuan curak, gust poput karamela, i naprezao se kapnuti u kantu ispod sebe. Dok je Bruno gledao, odvojila se jedna kap i pala, jedva malo uzbibavi gustu tekuinu u kanti.
Gusta je tiho rekla: "Kad sam se ja udala, i meni je to bilo miraz. A
kad se Benedetta uda, bit e njezin." Nije ga gledala, oi je paljivo
usmjerila na bavu, ali je osjeao da akom posee za njegovom, podie
je i utiskuje mu prst u gustu, ljepljivu tekuinu. "Hajde, kuaj."
Prinio je prst usnicama i osjetio kako mu se ustima razlijeva okus
staro vino i med, sok drveta i gotovo limunasta otrina samoga octa,
koji teku poput topline kroz njegova prsa i trbuh. Ostao je bez daha.
"Dobar je, zar ne?" rekla je.
Bruno je kimnuo, jer nije mogao govoriti.
"A zna li zato ga zovu balsamico. Vjerovalo se da je to balzam
koji moe sve izlijeiti. Svaku bolest." Uzela je najmanju bavicu i paljivo odvrnula slavinu, ispustivi samo malo tekuine u vri. "Cak i
slomljeno srce."
Bruno nije ispriao Benedetti to mu je rekla njezina majka. Ipak, bilo je oito da je Gusta vodila slian razgovor i sa svojom keri, jer Benedetta njihove ljubavne susrete nije vie ograniavala na prostor izvan
kue. Veinu noi prespavala bi u njegovoj sobi, te iako to nikada nisu
spominjali pred njezinom majkom, njihov odnos je postao, poput mnoW

gih drugih stvari u talijanskom ivotu, pubbliche bugie e verita private17; neto to se ne spominje, ali se prihvaa.
Zapravo, nisu ni meusobno raspravili implikacije Gustina preutnog
prihvaanja situacije: da Brunu smatra prihvatljivim buduim zetom.
Da je bio potpuno siguran da se ne eli oeniti Benedettom, moda bi
Bruno neto i rekao. Ali istina je bila da vie nije bio tako siguran. Ovdje bih mogao biti sretan, ulovio se kako razmilja dok je prati kroz polja, traei gljive ili listove za salatu ili voe za stol ili dok je gleda kako
tim spretnim prstima po stolu valja razne oblike za tjesteninu.
Nikada prije nisam naiao na nekoga tko ima isti dar kao i ja, a kamoli na takvu enu. Bio bih lud kad se ne bih njome oenio. Zajedno
bismo razvili posao osterije i otvorili restoran, glasoviti restoran u koji
bi ljudi dolazili iz svih dijelova Italije, vodili bismo ljubav svaki dan i
imali bismo djecu i inili sve ono to ine sretni ljudi.
Da je bar to Laura.
Da je bar Laura ona s kojom dijeli krevet, koja kuha s njim, koja mu
je prijateljica i ljubavnica i, da, ija obitelj ima prekrasan mali restoran
usred zabiti. Jer, bez obzira na to koliko mu je divno bilo s Benedettom,
istina je bila da je svoje srce ve darovao djevojci s naranastocrvenim
pjegicama na ramenima. Tu vie jednostavno nita nije mogao.
Onda bi uzdahnuo i nastojao prestati kopati po bolnome mjestu u
svojoj nutrini.
Otiao je do mehaniara Hannija da vidi kako napreduje njegov
kombi. Odgovor je glasio da ne napreduje. Jo je bio podboen ciglama,
a Bruno se prilino iznenadio kad je ustanovio da su kotai nestali.
"To je samo zato to sam pregledavao diskove za konice, a to je
lake kad makne kotae", objasnio je Hanni. "Ne brini se, tu su negdje."
Bruno je prilino sumnjiavo preao pogledom preko hrpa zahralih
rezervnih dijelova nataloenih uz zidove Hannijeva taglja, poput smea
koje na obalu nanese plima. "Zaista?"
"Naravno. I gledaj, ne brini se. Dobio sam vijest da negdje moda
ima komplet rezervnih. Sad ba ekam da mi potvrde."
17

Javne lai, a privatne istine.

W

Bruno mu je zahvalio na upornosti i krenuo natrag u restoran. Putem

je proao pokraj traktora koji je imao vjetrobran i brisae nevjerojatno
sline onima na njegovu kombiju. Zaustavio se. Kad malo bolje promisli, je li njegov kombi imao stakla? U polumraku taglja, bilo je teko
vidjeti. Okrenuo se i vratio da provjeri, ali Hanni je ve nekamo nestao,
a tagalj je bio pod lokotom. Odjednom se zapitao zato se Hanni uope
zafrkavao s diskovima za konice, kad su, bar koliko Bruno zna, konice bile meu onim rijetkim dijelovima koji su funkcionirali u granicama
normale. Valjda je mehaniar imao neke svoje razloge, ali Bruno ih nije
mogao dokuiti.
Tommasov restoran opet je bio pun, premda se klijentela donekle
promijenila. Hrana je moda imala eljeni uinak, ali je imala i grozan
okus. Sada su tu smrknuto odluno vakali saltimbocai ili padellatu dipolio parovi oajnika ili oni koje jednostavno nije bilo briga blazirani
propali europski biznismeni, puni nakita i dlaka po prsima, koji su na
ruak doveli svoje u solariju preplanule mlade ljubavnice ili skupine
pijanih studenata u potrazi za najbrim putem do sljedeeg uzleta uzbuenja. Poeli su se pojavljivati ak i stranci nedvojben znak da se Cuoco vie ne nalazi na kulinarskom zemljovidu.
A najgore od svega, nije uspio zaustaviti financijsko propadanje. Restoran je, dodue, bio pun, ali je bio prisiljen kupovati goleme koliine
droge preko mafijine veze, Franka, i premda su dostave bile tone u sekundu, troak ih je unitavao.
"Ne mogu vjerovati da gubimo toliko novca", izderao se na njega
doktor Ferrara kad je vidio mjeseni izvjetaj.
"Ni ja. Gledajte, najgore je prolo", oajniki je odgovorio Tommaso. "Treba izdrati jo samo nekoliko tjedana. Onda e biti vie turista."
"Morat u otii u banku i zatraiti vee prekoraenje rauna. Zna, to
dovodi u pitanje moju mirovinu."
Tommaso je zastao. Zaista ni najmanje nije elio upropastiti doktora
Ferraru, ali nita drugo nije mogao. "Sve e biti u redu", obeao je. "Jo
samo nekoliko tjedana."
Laura zadovoljno obilazi galeriju slika u neizrecivo lijepoj Pa-lazzo
Doria-Pamphili, drei se za ruku sa svojim zgodnim ljubavnikom.
Oboje sluaju audio-vodia i premda vodii nisu posve usklaeni, oboje
se okrenu i kimnu jedno drugome kad im u uho dopre neka zanimljiva
W

trunica znanja. Dugo vremena provode ispred Caravaggiove Magdalene pokajnice, jer Laura sad pie svoj diplomski rad, dugu disertaciju o
temi iskupljenja u rimskoj renesansi, a ta udnovato tragina slika jedan
je od njezinih primjera. Zapaze malenu poderotinu, gotovo posve nevidljivu na reprodukcijama, kako blista na jednoj strani Magdalenina nosa,
i vino prema kojem kao da eznutljivo pogledava, ali koje je i dalje netaknuto, kao da mora postiti zbog neprestanog okajavanja.
Evo Laure s njezinim dekom kod Castronija, u trgovini hrane. Dani
kad je kupovala Skippv kod Folgera davno su proli, jer sad se aklimatizirala i kulinarska nostalgija vie se ne ubraja u njezine poroke. Dolazi
ovamo samo jedanput tjedno da bi kupila manje masni margarin i obrano mlijeko, jer njih nikada ne moe nai na ulinim trnicama, gdje, na
Kimovo inzistiranje, uglavnom kupuju to im treba.
"Samo ih pogledaj", mrmlja Kim, mrko mjerkajui raskokodakane
turiste. "Zar ne shvaaju da se prava Italija nalazi vani?" Govori talijanski, i to esto kad je s njom, iako Laura primjeuje da to posebno esto
ini kad u blizini ima drugih Amerikanaca.
Evo Laure s njezinim dekom u krevetu. U gradu je nepodnoljiva
ega, ali stan ima rashladni ureaj i njihova tijela se pokreu uvjebanom preciznou. Mali zastoj nastane samo kad se Kimove slualice
upletu u Laurinu kosu; jer njezin ljubavnik voli sluati Puccinija dok
vode ljubav, a ona vie voli tiinu. Meutim, upetljavanje se brzo raspetljava, i oni se nastave njihati glatkim pokretima.
Sad vie ne razgovara toliko s Carlottom, donekle zato to ima tako
puno posla, ali kad nae vremena, njezina prijateljica s uenjem primjeuje da Laura zvui sretno. Izgubila je onu nespretnost koja ju je izdvajala i donekle je prigrlila talijanski pojam bella figura umjetnost da
u javnosti izgleda elegantno, njegujui profinjenu distancu prema frustracijama svakodnevnog ivota.
Nije bilo druge nego otpustiti Marie. Tommaso se toga uasavao, ali
nije mogao smisliti nita drugo.
ini se da to sasvim dobro prihvaa, pomislio je. Sasluala gaje u tiini, povremeno kimajui glavom dok je objanjavao da drugaije Cuoco jednostavno ne moe opstati. Samo je njezino stopalo, kojim je opasno tapkala, donekle odavalo njezine osjeaje.

"Ti, u stvari, kae da nema novca da mi plati", rekla je kad je zavrio.

"Tako je, ukratko."
"A sebi ne daje plau?"
"Ne. Ve mjesecima."
inilo se da je Marie neto odluila. "Dobro onda. I ja u raditi besplatno."
"Ozbiljno?" Buljio je u nju.
"Pa rekla sam, zar ne? Ali imam dva uvjeta."
"Koja?"
"Prvo, hou udio u profitu kad ponemo zaraivati. I drugo, elim
pregledati knjige da vidim zato toliko gubimo. Moda u htjeti neke
promjene. Ako sam mogla odravati na ivotu ovo mjesto tolike godine
prije nego to ste vi doli, sigurno ga mogu odrati i sada."
Kolovoz je uao u Marche kao kad otvorite vrata penice. I prije je
bilo vrue, ali sad su ljudi osjeali da se doslovce kuhaju. Mjesec dana
nitko nije hodao brzo ili se usudio izai van poslije podne; a kue u selu
zatvorile su svoje kure, kao da se sprema oluja i tako uvale ono malo
svjeine koja se zadrala izmeu kamenih zidova, sve dok veer ne bi
donijela dobrodoli daak hladnijeg zraka.
Galtanesi, oduvijek veliki mesoderi, prestali su jesti janjetinu, jaretinu i svinjetinu i preli na slabije ljetno meso asino magarca i ame di cavallo konjetinu. S tim mesom se nije moglo bogzna to magaree meso ponekad se suilo, kao coglioni di asino, a konjetina se pirjala s bobicama kleka i drugim zainima da bi omekala. Bruno je inio
sve to je mogao, ali jednostavno se morao pomiriti s injenicom da to
doba godine nije pogodno za sloena mesna jela. Umjesto na njih,
usmjerio je snage na to da seljane upozna s bogatim, koncentriranim
sladoledima njegova rodnog Rima i s granitom, aromatiziranim ledom
iz junijih krajeva. Isprva su pomalo gunali kad im je posluio obinu
papirnatu au sa smrvljenim ledom, u koji je ulio malo moche, ili kuglicu sladoleda od bresaka, koje su sad zrele visjele u svakom vrtu, ali
mjetani su ubrzo ustanovili koliko je to osvjeavajue, pa su ih eljno ispijali.
Sad su u Marche stigli i turisti ne ba mnogobrojni, u usporedbi s
ostalim dijelovima Italije, veina njih bila je samo u prolazu prema
W

svjeijim morskim odmaralitima u Anconi i Riminiju. Ferragosto, petnaesti kolovoza, kad bi se sve u Rimu zatvorilo zbog godinjeg odmora,
doao je i proao a da Bruno nije ni primijetio. Tek kad je vruina poela slabjeti i kad se uma poela puniti evama i drozdovima, koji su se
postupno selili na jug, za toplim vremenom, zastao je i pomislio da je
sad ve i Laura otila natrag u Ameriku, zavrivi svoj studij u Italiji.
A onda je, odjednom, proao i kolovoz, i on je opet imao posla. Trebalo je nabrati bobice mirte i posluiti ih pasirane ispod mascarponea.
Trebalo je skupiti kupine, za kolae i erbet. Kesteni i orasi dodavali su
umacima za tjesteninu i varivima svoj bogati slatkasti okus. Stabla oraha dobila su ovratnike od bijelih mrea, u koje su lovili svaki plod koji
bi prerano otpao s grane. Cijele obitelji penjale su se na stabla da ih
uberu i hodale du redova loze u vinogradima s brentama na leima,
koje su punili voem koje e postati mjesno vino.
A bila je tu i Benedetta. Svaka vrsta ubiranja i etve bila je nova isprika da krenu u polja iznad sela i, im napune koare, vode ljubav. A i
svake noi, kad bi sue napokon bilo oprano i posloe-no na reetku za
suenje, bila je tu tama u njegovoj sobi i njezino toplo tijelo koje bi se
tiho zavuklo u njegov krevet dok bi njezina majka tiho hrkala u sobi
ispod njih.
uma je sad bila prepuna gljiva. Gusto stisnute jajaste gnojitarke rasle su uz rub staza, a samo nekoliko metara dalje od njih bile su lisiarke i spugnoli. Porcini, kraljevi medu gljivama, istokali su razmake izmeu bukava, a jo velianstvenija Cezarova gljiva, ovolo, u grozdovima je rasla ispod kvrgavog korijenja hrastova, po dvije ili tri, poput jaja
u gnijezdu. Kao da su iz zemlje iznikli, u selu su se pojavili tragai za
tartufima, utljivi pojedinci koji bi iskapili distillato u gostionici, a zatim se sa svojim psima zaputili u umu glumei nehajnost, na oprezu da
netko ne sazna gdje e tono traiti. Benedetta i Bruno nisu ba obraali
panju na njih. Oni su , imali vlastita tajna mjesta.
Bruno je bio zapanjen njezinom sposobnou da nanjui tartufe bez
pomoi psa. Njegovo nepce, tako silno osjetljivo na mirise i okuse kuhinje, bilo je potpuno deklasirano. Meutim, ona je vrsto odluila poduiti ga i malo pomalo i on je poinjao razaznavati slab divlji parfem
koji bi pratili kroz miran noni zrak.

Ti tartufi bili su potpuno drugaija pria od onog ljetnog tartufa koji

su on i Benedetta pronali ranije te godine. Blijede boje i veliki poput
krumpira, bili su nevjerojatno mirisni i silno opojni. Gusta i Benedetta
bi ih ubacile u svako jelo nehajno kao da dodaju perin, a nakon nekog
vremena, to je inio i Bruno. Nikada nee zaboraviti kad su prvi put
pripremili divlju svinju s celerom i tartufima: tamno, gotovo smrdljivo
meso i sumporasti vonj gomolja spojili su se u okus od kojega se tresao.
Bio je svjestan da Benedetta namjerno kuha jela kojima e ga vezati
za sebe. Osim tartufa, bio je tu i robiola di bec, sir napravljen od mlijeka nosee ovce, bogat feromonima. Bili su tu i vatreni mali diavolesi:
jako ljuti feferoni sueni na suncu. U tanjurima na kojima su bili peeni
funghi nalazila se i amanita, boanska ambrozija, za koju se pria da je
prirodni narkotik. Nije mu smetalo. I on je njoj radio isto: nudio joj je
neobine gelate aromatizirane afranom, finim naznakama proljetnoga
cvijeta; komplicirane torte od mirte i okolade; salate napravljene od
liajeva i irova iz njezine voljene ume. Bila je to njihova igra, zasnovana na intimnom poznavanju tijela onoga drugoga, tako da su seks i
hrana postali harmonina cjelina, bilo je nemogue razluiti gdje prestaje jelo a poinje dodir. Vie se nije iao raspitivati o svom kombiju.
Njegova crvena hauba osvanula je najednom maslinastozelenom kamionu, a uinilo mu se da svoje farove prepoznaje na jednom mopedu.
Zapazio je takoer da kad mehaniar Hanni sjedne i pojede u osteriji,
ustaje bez plaanja, i to ga je nasmijavalo. Nema veze: tijelo crknutog
kombija reciklirano je u ivot sela, poput stabla koje je palo u umi, i
sad iz njega niu orecchietti ili trombette di morte koje rastu iz bogatog
humusa groba.
Sada je u restoran dolazila drugaija vrsta turista, ak iz Urbina i Pesare. Bili su to ljudi koji ozbiljno shvaaju hranu. Dolazili su osobito
zato da bi kuali sezonske tartufe, a Bruno je stalno posluivao, tanjur
za tanjurom, carne al albese krike sirove govedine prekrivene celerom, parmezanom, tanko narezanim tartufom i maslinovim uljem i
salate od Cezarovih gljiva, tartufa i krumpira. Ta jela je bilo jednostavno pripremiti, ali, budui da kilogram tartufa dosee cijenu viu od dvije tisue eura, donosila su apsurdno veliki profit. Povremeno bi Gusta
utisnula Bruni u aku veliku hrpu novanica, koje bi on primio ne prebrojivi ih.
W

Auto koji se krivudavom cestom uspeo iz doline bio je unajmljen, a

u njemu su nedvojbeno bili turisti: nekoliko puta su se zaustavili da bi
se divili pogledu, a kad su na kraju parkirali na piazzi i smotali svoj
zemljovid, prvo su otili pogledati crkvu, ratni spomenik i ostale znamenitosti. Ali ak ni najodluniji traga za znamenitostima ne bi se mogao dugo zadrati u Galteniju, pa je bilo neizbjeno da, oko ruka, zasjednu za stol za dvoje i zadovoljno ekaju da se pojavi Gusta i kae im
to se tog dana nudi.
Na Gustinu licu, kad je ula u kuhinju s njihovom narudbom, bio je
napregnuto bezizraajan izraz, koji je poprimala kad god bi se suoila s
udnovatim strancima.
"Jednu salatu od tartufa, za dvoje", naglaeno je rekla.
"I?" upitala je Benedetta, ne podiui pogled sa tednjaka.
"I nita vie. Bez tjestenine. Bez seconda. Jednu au vina za svakoga. I ele znati kakve vrste mineralne vode imamo." Slegnula je ramenima. "Stranci su, naravno."
Kako je Gusta rijeju "stranac" opisivala svakoga tko nije iz doline,
Bruno nije obraao panju. "Onda u napraviti veliku salatu. Nema smisla da odu gladni." Poeo je slagati sastojke u posudu.
A onda je zauo njezin glas.
Kuhinjski je prozori gledao na trg gdje su bili stolovi i esto bi se
kroz njega zauo razgovor ponekad tako jasno da bi se
Benedetta i Gusta povremeno ukljuile, izvikujui svoje komentare
preko rondanja tava. Benedetta je sad prila meso, pa je zbog itanja
slabo uo. Bruno ju je zaustavio rukom i posluao.
"Vjerojatno jo sat-dva odavde do Urbina", govorio je muki glas,
ameriki.
"Imat emo dakle dosta vremena otii skroz do vrha", sloila se njegova pratilja. Bruni su se nakostrijeile dlaice na zatiljku, a srce mu je
stalo.
Benedetta je motrila njegovo lice. "to se dogodilo?" "Nita. Mislio
sam nita." Kroz prozor su se opet zauli glasovi.
"... ne povjerovati koliko je ovdje gore svjeije nego u Rimu", govorio je mukarac.
W

"I tako lijepo. A hrana fantastino mirie." Kad je to zauo, Bruno je

bio siguran. Spustio je no i proao kroz malenu gostionicu do mjesta s
kojeg je mogao vidjeti sve stolove.
Bila je mravija nego kad ju je posljednji put vidio i nosila je sunane naoale, ali nije bilo zabune, bio je to njezin nagib vrata i njezin nain sjedenja, dugih nogu ispruenih preko susjedne stolice. Zavrtjelo
mu se u glavi.
"To je ona, zar ne?" tiho je rekla Benedetta iza njega. Kimnuo je, nije mogao govoriti.
"eli li razgovarati s njom?"
Odmahnuo je glavom i zaputio se natrag u kuhinju. Trebao je pripremiti jelo s puevima, koje je naruila obitelj Luchetta, i on se nastojao
prisiliti da se usredotoi na to dok je istio pueve. Ali ruke su mu se
tresle i skliske kuice su ispadale i kloparale posvuda po podu.
Benedetta je zgrabila dasku i bez rijei poela rezuckati jetru. Cvikcvik-cvik, uo se no kroz mekano meso, samo trunicu glasnije nego
to je bilo potrebno.
"ao mi je", napokon je rekao Bruno.
"Zato?" Benedettin odgovor bio je jo otriji od nje/ina noa.
"Zato to sam se uzrujao, valjda."
Benedetta je izvrnula dasku za rezanje nad tavom i sastrugala jetru u
uzavrelo ulje. "Ne moe promijeniti ono to osjea."
A ne moe ni ti, pomislio je Bruno, motrei crvenu mrlju od ljutnje
na Benedettinu zatiljku.
"Zaista sam mislio da sam je prebolio", rekao je, ispriavajui se.
"A ja sam oduvijek znala da nisi."
Otvorio je usta da se usprotivi, a onda ih je opet zatvorio. "Zgodna
je", rekla je Benedetta, uzela luk i izrezala ga u desetak spretnih pokreta; onda je uzela jo jedan. "Da."
"Zgodnija od mene."
"Ne", usprotivio se. "Jednostavno drugaija." "I ti je voli."
Nije to bilo izgovoreno kao pitanje, ali ipak je bilo pitanje, a Bruno
je znao da se mora potruditi dati odgovor. "Pa," poeo je, "komplicirano
je. Ja sam se zaljubio u nju, ali ona mi nije uzvraala pa nisam siguran
mislim, kae se da ne moe zaista biti zaljubljen u nekoga tko ne voli
tebe, zar ne?"
W

"Tako kau."
Pogledao ju je, ali ona se sva usredotoila na svoje radnje. Glas joj je
bio pomalo mukao, ali je to moda bilo zbog luka.
"I tako, ti si joj rekao da je voli, a ona ti je rekla da je ne zanima",
nastavila je Benedetta. "to je bilo dalje?"
"Bilo je to jo malo kompliciranije", priznao je Bruno. "Ona je bila
zaljubljena u mojeg najboljeg prijatelja i pa, nekako je sve poelo od
toga."
Benedetta je otrla ruke i natoila dvije ae vina iz otvorene boce
kod tednjaka.
"Mislim da bi bilo najbolje da mi ispria to se tono dogodilo",
njeno je rekla.
I tako je Bruno priao, a Benedetta je sluala i kimala, kuhajui istovremeno, a Gusta se, ulazei i izlazei iz kuhinje s praznim tanjurima,
pretvarala da ne prislukuje.
"I zato ne elim izai i razgovarati s njom", na kraju je rekao Bruno.
"Ona misli da sam ja potpuni perverznjak, a ja joj to ne zamjeram."
"Ni ja."
"Hvala", maloduno je rekao. "No kako god bilo, sad je najbolje da
pojede ruak i ode dalje."
"Moda."
U tom trenutku izvana se zaula vika, a ubrzo zatim prepoznatljivi
zvuk povraanja. Bruno je zauo Laurin glas u gostionici. Zvuala je
uspanieno. "Scusi, signora, ima li ovdje lijenik? Mojem prijatelju je
pozlilo."
Bruno je bacio pogled na Benedettu, ali njezino lice nije odavalo nita. uli su kako Gusta govori da e odmah pozvati lijenika. U meuvremenu, neka se njezin prijatelj raskomoti na krevetu. Benedetta je otila vidjeti moe li nekako pomoi.
"to je to bilo?" upitao je Bruno kad se sve smirilo i kad se Benedetta vratila u kuhinju.
"Vjerojatno su funghi"
"Kako?"
"Neki ljudi su alergini na coprinije18. Osobito kad uz njih piju alkohol. Sigurno je i on jedan od tih." Bezizraajno ga je pogledala. "Leat
18

upave gnojitarke

e bar dva sata. Lijenik tu ne moe nita, ali svejedno e ga morati priekati, a mama e mu dati malo aceta balsamica da mu smiri eludac."
"Benedetta, mi nemamo coprini."
"Ne, ali samo zato to sam ih sve potroila."
Odustao je. inilo mu se vjerojatnijim da je Laurinom pratitelju pozlilo od male doze neke od onih otrovnih gljiva koje je Benedetta ustrajno skupljala tijekom njihovih pohoda u umu. Ali sad je bilo najvanije
to e on uiniti s Laurom.
"Ne mogu razgovarati s njom", zakljuio je. "Ona misli da sam njezina deka otrovao hranom, za Boga miloga. Ne mogu izai i razgovarati s njom kao da se nita nije dogodilo."
"Ne", sloila se Benedetta. "Moja majka joj je ve rekla kako djeluju
coprini i naravno, neemo joj naplatiti ruak, pa..."
"... pa bih joj ja mogao pripremiti dolce na raun kue, kao ispriku."
"Sjajno. Sto kae na tortu s bobicama mirte?"
Odmahnuo je glavom. "Preslatko."
"A peene smokve?"
"Prejednostavno."
"Zuppa inglesel"
"Preteko."
Digla je ruke. "Onda si ti na redu, maestro. to e joj pripremiti?"
"Ne znam", polako je rekao. Dok je govorio, rukama je ve posezao
za sastojcima. Smokve, da, i vrhnje, i orasi. Neka vrsta kolaa? "No,
togod to bilo, mislim da za to ne postoji recept."
Sad vie nije razmiljao, nego je improvizirao. Ne, ak ni improvizacija nije tona rije za ono to radi, mislila je Benedetta gledajui kako
poput onglera ubacuje ueereno voe i kremu za kolae i pola kilograma ljenjaka u kremasto tijesto. Povremeno bi neto prokomentirala
ili tiho predloila, ali on jedva da ju je uo, toliko se usredotoio na osjet i okus onoga to mu je bilo u rukama.
Na kraju je bilo gotovo. Trepnuo je, a pred njim se uzdizala neka
vrsta biskvita, s puno slojeva pjenaste kreme koja je bila i slatka i gorka, blaga i otra, hladna izvana i topla ispod toga: desert, pomislio je,
bogat i jednostavan kao i sam ivot.
"Bravo", komentirala je Benedetta. "Premda moram rei, za sljedei
put bilo bi ga bolje pripremiti unaprijed."
W

Zurio je u nju. Kako dugo ga je spravljao? Nije imao pojma. A onda

je zauo kako crkvena zvona zvone esnaest sati. esnaest sati! Taj desert je pripremao dulje od sata.
"Ja u joj odnijeti", rekla je Benedetta pokraj njega.
"Jesi li sigurna?"
"Pa rekla sam ti, zar ne? Treba ga prvo kuati, a onda saznati od koga je."
Bio je svjestan kakvu mu je velikodunu uslugu ponudila. Gledao je
kako Benedetta podie tanjuri. Prstom je dodirnula rub kolaa, pokupila mrvicu i kuala je. Na trenutak ga je pogledala u oi, a on je u njezinima ugledao neto to nije posve razumio. Zatim je njegov dolce iznijela van.
Laura se jako prestraila kad se Kim poeo griti za stolom, ali sad je
lijenik potvrdio da se radi samo o alergijskoj reakciji na odreenu vrstu gljiva i da e biti kao nov za nekoliko sati, ako ga puste da na miru
odspava. Drugi gosti i gospoda koja vodi gostionicu pokazali su puno
razumijevanja i bili od pomoi, pa se sada, na suncu koje se probijalo
kroz grane drvea i uz predivan vidik iza ratnog spomenika, te s otvorenom bocom najboljeg vina u restoranu pred sobom, osjeala prilino
blaeno. Natoila si je jo jednu au, uz lagani osjeaj krivnje. Jadni
Kim. S druge strane, da je on sad ovdje, sigurno bi je podsjetio na pravilo o jednoj ai dnevno, a bilo je zaista prilino lijepo malo si ugaati.
Nebesa. Evo nekog od kuhinjskog osoblja kako ide prema njoj, izuzetno zgodna djevojka u bijelom kaputiu, a crna joj se kosa slijeva
preko ramena, usprkos uobiajenim kuhinjskim pravilima. Nosila je tanjur na kojem se nalazio desert, otok u jezercu kreme. Djevojka ga je
spustila pred nju i rekla "Evo. Ovo je za vas. To je posebno za vas pripremio na kuhar, koji vam alje svoje komplimente."
Je li joj se to uinilo, pitala se Laura, ili su djevojine oi, dok je govorila, pretraivale njezino lice znatieljnim pogledom, kao da je na neki nain preispituje?
"Oh, hvala vam", poela je Laura. "Ali ne mogu. Vidite, ja ju jedem
slatko."
"I vin santo", rekla je djevojka, ignorirajui je i stavila au zlatne
tekuine na stol.

"Ne, zaista", odluno je rekla Laura. "Molim vas, odnesite to." Ali
djevojka je ve otila.
Laura je samoj sebi objasnila da ne eli biti nepristojna. Pojest e
nekoliko zalogaja, a ostatak moe kriomice dobaciti psima, koji su se
izvalili u hladu pokraj crkvenog zida. Zarinula je liicu u vrh deserta,
kroz sloj tekue kreme, i kuala malo.
Krema. Mozak su joj preplavile uspomene. Bio je to zabaione. Odjednom je ugledala samu sebe, te prve veeri u Tommasovu stanu, kako s
njegovih prstiju oblizuje kremu.
Kava. Sljedei okus bila je kava. Uspomene na Gennarove espresso
kave i jutra u krevetu sa alicom cappuccina... ali to je ovo? Kruh namoen u slatko vino. I ljenjaci tanki sloj namaza od ljenjaka a onda svjee bijele breskve, slatke kao sam seks, a onda sloj crne okolade
tako jake i gorke da je zamalo na mjestu umrla. Poslije toga je ipak dolazilo jo slatkoga: sloj tijesta s okusom kupina i, tono u sreditu, jedna
jedina siuna smokvica.
Spustila je licu, zapanjena. Nije vie bilo niega. Sve je pojela, i ne
znajui da jede, obuzeta sanjarenjem.
"Je li ti se svidjelo?"
Podigla je pogled. Nekako, nije se iznenadila. "to je to bilo?" upitala je.
"Nema imena", rekao je Bruno. "To je jednostavno jednostavno
hrana ljubavi."
"Kako je priprema, ako nema imena?" "Pa, postoji neka vrsta recepta."
utjela je, prisjeajui se isprike koju joj je Tommaso jednom poslao, jo pohranjene u njezinu telefonu. inilo joj se to tako davno.
Kao da joj ita misli, Bruno je rekao: "Uzmite jednu mladu Amerikanku..."
Pogledala ga je iznenaeno.
"Koe boje meda", tiho je nastavio Bruno, "i s pjegicama poput naranastih pahuljica feferona po ramenima. Ispunite je okusima, bosiljkom i rajicama i pinjolima i perinom. Njeno je zagrijte meu rukama..."
"To si bio ti", rekla je, napokon shvativi.
"Da", potvrdio je. "To sam uvijek bio ja."
W

"Ti si kuhar. A Tommaso..."

"Tommaso je po mnogoemu krasna osoba. Ali nije kuhar."
Zatvorila je oi. "Zato?"
"Iz usluge Tommasu, u poetku. A onda zaista sam te zavolio i volio sam te gledati kako jede. A sve je postalo grozno komplicirano, ali
ja sam bio preglup da bih uvidio kako e sve zavriti ba onako kako je
zavrilo i prije nego to sam se snaao, svi smo se meusobno i posvaali."
"Zaista je bilo dosta svaanja, zar ne?" sloila se uz slabaan osmijeh.
Na vratima osterije dolo je do iznenadne guve. Zauo se Gustin
glas, bilo je oito da se s nekim prepire. Trenutak kasnije pojavio se
Kim, blijed i ljutit, a Gusta i Benedetta odmah iza njega.
"Srce", rekao je ledeno, zaustavivi se kod Laurina stola. "Kad smo
naruivali, sjea li se ti iega to bi nalikovalo ne jelovnik?" U glasu
mu se osjeala muiavost koju Laura prije nije primjeivala.
"Mislim da ne", rekla je.
"A sjea li se da si u tom nepostojeem jelovniku proitala nepostojee upozorenje u smislu da se u ovome restoranu posluuju opasne
gljive koje mogu izazvati alergijsku reakciju?"
ekao je. Bilo je oito da Laura treba odigrati svoju ulogu u ovoj tiradi. Uz ispriavajui pogled prema Bruni, promrmljala je:
"Ne."
"Je li bilo kakvog usmenog upozorenja, objanjenja ili dodatka druge
vrste u smislu daje ovaj objed, u stvari, opasan za ivot?"
"Nisam nita takvog ula", rekla je, gledajui u tlo.
"Nisi nita takvog ula." Okrenuo se Gusti, koja je stajala prekrienih ruku i s izrazom lica kakav ima pas koji je upravo progutao osu. "I
zato elim ime vaeg odvjetnika. Tako da vas tuim i oderem vam gae
s debele guzice."
Laura se vidljivo lecnula, ali Gusta nije ni trepnula.
"Moda je od vina", rekla je Benedetta. Slegnula je ramenima. "Svi
znaju da moraju paziti ako piju bijelo vino s gljivama."
"Svi osim mene", odluno je rekao Kim. "A tko mi je posluio to vino?" Pokazao je na Gustu. "Ona. Je li mi rekla da pazim? Ne, nije."

Bruno je ustao. "Ja sam pripremao hranu", mirno je rekao. "Ako ikoga treba tuiti, onda sam to ja. Sa zadovoljstvom u vam dati svoje ime
i adresu, ali bojim se da nemam odvjetnika."
Nastala je kratka tiina dok su se dvojica mukaraca odmjeravala;
Kim je jo bio zajapuren od bijesa, a Bruno naizgled spokojan. "Oh,
pustimo to", napokon je odrezao Kim. "Hajde, Laura. Idemo." Ukoeno
je otiao do auta parkiranog pokraj crkve, oekujui da Laura krene za
njim.
"ao mi je", zbunjeno je rekla Gusti. "Ne voli ispasti budala, to je
sve. Bilo mije..." oklijevala je, "bilo mije zaista drago vidjeti te, Bruno."
"Kad se vraa?" "U Rim. Sad odmah." "Ne, u Ameriku."
"Sljedeeg tjedna. Odgodila sam koliko sam mogla, ali sad se moram
vratiti radi faksa."
Kimnuo je. Odletjet e, poput eve. Gledao je kako vezuju pojaseve
u autu, pa kako auto brzo odmie niz brdo, prema autostradi i Rimu.
Vratili su se u kuhinju zavriti pospremanje. Dugo nitko nije progovorio. Nakon nekog vremena, Benedetta je izjavila da se ide odmoriti u
svoju sobu. Bruno je kasnije pokuao otvoriti vrata, ali bila su zakljuana.
Morao se strpjeti jo dugo, sve dok nisu zavrili s veernjim posluivanjem i dok kua nije utihnula, da bi mogao porazgovarati s njom. Nije bilo odgovora kad je pokucao, ali ovaj put, vrata su se otvorila kad je
pritisnuo kvaku.
Sjedila je za toaletnim stoliem i etkala svoju dugu crnu kosu. "Odlazi", rekla je ne okrenuvi se.
Sjeo je na rub kreveta. "Htio sam ti zahvaliti", poeo je. "Ono to si
danas uinila bilo je to nevjerojatno velikoduno od tebe."
"Previe velikoduno."
"Kako to misli?"
"Kad bih zaista marila za tebe, ne bih ti pomagala da ide za drugom."
"Pokazala si da mari kao moja prijateljica", njeno je rekao. "To mi
puno znai, Benedetta."
"A mi smo to, zar ne prijatelji koji se seksaju?"

"Ti si kao moj odraz u zrcalu, Benedetta. Mi se razumijemo. ak

imamo i istovjetan dar. Da nisam upoznao Lauru, htio bih biti s tobom,
ali upoznao sam je."
"Pa zato onda danas nisi poao za njom?"
Slegnuo je ramenima. "Uinio sam to sam mogao."
"O, naravno. Ponudio si njezinu deku da te tui. Ba krasno."
"A to sam trebao uiniti?"
"Trebao si ga odalamiti. Zar to nije bilo oito?" Lupila je nogom o
tlo. "Uloila sam puno vremena i truda da sve sredim kako biste se vas
dvojica nali skupa tamo vani, dok svi galame, a ti ga ak i ne lupi! Pa
kakav si ti to Talijan?"
"Nisam ba neki, po svemu sudei", promrmljao je. "Trebalo mi je
biti jasno da si beskimenjak im si doao, a nisi me ni pokuao zgrabiti
za guzicu dok smo bili zajedno u kuhinji."
Zinuo je pa opet zatvorio usta. Benedetta se tek ugrijavala i ne bi trpjela prekidanje.
"Zna to je tvoj problem, Bruno? Menefreghismo19. Boli te dupe za
sve i svakoga osim tvog kuhanja. Nije te briga ni za nju, a jo manje za
mene."
"To nije istina", usprotivio se.
"Nije? Jesi li bar zatraio Lauru da izabere izmeu tebe i onog idiota
od danas?"
"Nisam", priznao je.
"A zato nisi?"
"Jer bi izabrala njega."
"Odakle to zna, ako je nisi pitao?"
"Pogledaj me samo", rekao je bez nade.
"Kako to misli?"
"Samo me pogledaj." Pokazao je na svoje lice u ogledalu. "Taj frajer
s kojim je bila on je zgodan. Tommaso i on je zgodan. Laura je prelijepa. Zato bi izabrala tipa kakav sam ja kad moe imati takve frajere?"
19

Izraz koji stapa "Me nefrego" "Ba me briga" i "machismo":

drugim rijeima, stav da vas nije briga.
W

Nastala je kratka stanka, tijekom koje ga je Benedetta promatrala

kroz suene kapke. "I ti si prekrasna, naravno", sa zakanjenjem je dodao.
"Hvala ti. A zato sam onda ja spavala s tobom?"
"Nemam ni najblaeg pojma", priznao je. "Jako mi je drago to jesi,
ali za mene je to potpuni misterij."
"Santa Cielo!" iznervirano je uzviknula. Dovukla mu je lice blie ogledalu. "Reci mi, Quasimodo," naredila je, "koji je to tono dio tako ruan?"
"Pa..." neodreeno je zamahnuo. "Ja cijeli."
"Budi precizan, molim."
"Moj nos", promrmljao je.
"Tvoje nepce, misli? Tajna tvog uspjeha?"
"Kad sam bio mali, druga djeca su me zezala."
"Kako, na primjer?"
"'Mogu li te ukopati u televizor, tako da moemo gledati utakmicu u
Tokiju?'"
"I to je sve?"
"'Nos ti je tako dug da ne moe zatvoriti putovnicu.'"
"Ha! Jako dobro."
"'Nos ti je tako dug da e njime udariti onoga pokraj sebe ako okrene glavu... Nos ti je tako dug da emo uti jeku ako kihne... Nos ti je
tako dug da bi krepao od gladi kad bi bio ovca'..."
"Dosta o nosu", prekinula ga je Benedetta, podiui ake. "Bruno, ti
ima savreno normalan rimski nos. to jo?"
"Predebeo sam."
"Ne, nisi."
Bila je to istina: naporan rad, ivahan seks i zdrava prehrana u Marchama stesali su s Brune viak kilograma. Slegnuo je ramenima. "Jednostavno nisam dovoljno zgodan. Ne za enu poput Laure."
"Onda imam pitanje za tebe."
"Hajde, pitaj."
"Taj tvoj prijatelj, Tommaso. Kae da je oku ugodan, zar ne?"
"Bez sumnje. ene mu se vjeaju oko vrata."
"Ali on ne zna kuhati?"
"Zaboga, nema pojma."
W

Benedetta je podigla ealj sa svog stolia. "Ovo je arobni tapi.

Pazi sad, jer u ti dati priliku za jednu elju. Jasno?" "Valjda."
"Ako to poeli, moe postati zgodan kao Tommaso ali onda e
postati kao Tommaso u svakom pogledu, i u pogledu Tommasove nadarenosti za kuhanje."
Uvidio je na to cilja i od toga mu je zastao dah.
"Dakle. Samo reci i postat e zgodan i netalentiran, ba kao Tommaso. To eli, zar ne?" Podigla je ealj i ekala odgovor.
"Ne!" Zurio je u nju. "Kad zbog toga ne bih znao kuhati, ne bih poelio biti nalik ni na koga drugoga. Kuhanje je moja bit."
"Upravo tako", tiho je rekla Benedetta. "To si ti. Pa zato prestani aliti to te Bog nije stvorio tono onakvim kakav bi ti zapravo htio biti."
Bacila je ealj natrag na toaletni stoli. "A ako eli biti s Laurom, idi
u Rim i reci joj to. Reci joj i ponavljaj sve dok ne shvati."
Poljubio ju je, omotao je ruke oko nje i grlio je sve dok nije ostala
bez zraka. "Hvala ti", proaptao je. "Hvala ti na svemu." "A sad gibaj.
Kreni. I makni ape s mojih sisa. Vie nisu tvoje."
Sljedeeg jutra je rano ustao, zalupao na Hannijeva vrata i izderao se
da treba svoj kombi.
"Ui", rekao je Hanni, otvarajui vrata taglja. "I ne brini se. Juer
sam shvatio poruku."
Bruni se previe urilo da bi se pitao kako to tono misli. "Popravio
si ga? Napokon si nabavio dijelove?"
"Vie-manje. Naravno, morao sam pomalo improvizirati." Odveo ga
je do sredine taglja, gdje je sad stajalo udno vozilo. Imalo je karoseriju Brunina kombija, prednje kotae traktora i farove sa zaklopcima jako
starog Alfa Romea. U unutranjosti, Bruno je umjesto upravljaa ugledao ruke s mopeda. "Moda ne izgleda ba osobito," nepotrebno je dodao Hanni, "ali mislim da e te odvesti do Rima. Uostalom, uglavnom
ide nizbrdo, zar ne?"

"Po nainu kako se svaki pojedini dio odnosi prema ostalima, talijanski obrok vrlo je slian civiliziranom nainu ivljenja. Ni jedno jelo
ne zasjenjuje drugo, bilo koliinom, bilo okusom, svako ostavlja prostora za novi uitak oka i nepca; svaki nov osjet okusa, boje i grae ispreplie se s jo ivim sjeanjem na prethodni. Pronai vremena da bismo jeli onako kako to ine Talijani, znai podijeliti njihov neiscrpan
dar stvaranja umjetnosti ivljenja."
MARCELLA HAZAN, Osnove klasine talijanske kuhinje

Laura se dogovorila s Judith da se nau na ruku u jednome od njezinih omiljenih restorana, Cecchinu. To ba nije mjesto koje bi ona izabrala, pomislila je Judith kad je ula u dugaku, nisku prostoriju koja je
podsjeala na tunel. Prije svega, manjkalo mu je ono to turistiki vodii nazivaju "ambijentom". Stolovi su bili bez ukrasa i funkcionalni;
svjetiljke, koje su visjele tono nad glavama gostiju, bile su neumoljivo
jake; a konobari, svi, po svemu sudei, bar ezdesetogodinjaci, jedva bi
smogli snage za naznaku osmijeha, ak i za lijepe mlade ene koje ruaju bez muke pratnje. Ali hrana, uvjeravala ju je Laura, nadoknauje
sve te nedostatke.
Judith je zastala kod vrata. Na kolicima, ponosno izloeni kao da se
radi o izboru deserta, koili su se specijaliteti dana: desetak ili vie teleih papaka, uredno posloenih u redove, pokraj nekoliko hrpica neke
bijele, hrskaviaste tvari, iju je funkciju u tijelu Judith mogla samo nagaati. Namrgodila se. A onda je, budui da je na koncu konca ipak ona
ta koja je tijekom protekle godine s radou nosila boicu krvi oko vrata, slegnula ramenima i potraila pogledom svoju prijateljicu.
Laura se smjestila posve otraga, s ve otvorenom bocom vina na stolu. Njezini rukovi s Judith davali su joj priliku da odstupi od Kimovih
prehrambenih ogranienja i zabrana u pogledu koliine konzumiranog
alkohola, pa je Laura ve naela svoju prvu au Sangiovesea.
"Hej, curo", rekla je Judith, poljubivi prijateljicu prije nego to je
sjela. "Kako je bilo na izletu?"
W

"Super. Ali ah, malo krae nego to smo planirali."

Judith je podigla jednu obrvu.
"Kimu je pozlilo. Lagano trovanje gljivama."
Judith je osjetila da joj neto preuuje. Ali, konobar je stigao do njihova stola i rastvorio svoj blok uz izraz takve dosade kao da ve zna to
e naruiti.
Oito nije oekivao da e biti podvrgnut otrom ispitivanju, na talijanskome, o specijalitetima dana. Dovezli su kolica s vrata do njihova
stola pa je poela duga rasprava, tijekom koje je konobar poeo promatrati Lauru u posve drugaijem svjetlu. Raspravljati o hrskavici upueno
i strastveno, u Cecchinu znai smjesta stei potovanje, bez obzira na to
kako izgledate ili odakle dolazite.
Na kraju su se djevojke ipak odluile za svoju narudbu riga-toni
con la pagliata i zampetti za Lauru, bucatini ali' amatriciana i scottadito
za Judith pa je Judith mogla izmamiti od svoje prijateljice malo vie
pojedinosti o Kimovoj nezgodi. Malo-pomalo i Laura je stigla do onoga
dijela prie kad je u Marchama neoekivano naila na Brunu. Judith je
stala loviti zrak i pripremati se da joj izrazi suosjeanje. Znajui koliko
je Lauri mrsko uti ak i Brunino ili Tommasovo ime, shvaala je daje
sluajan susret s njim morao biti vrlo uznemirujue iskustvo. Kako su
Lauri klizile niz jezik daljnje pojedinosti, Judith se sve vie uasavala.
"Dakle, lagali su ti? Sve to vrijeme? To je..." spremala se rei
'poniavajue', ali se odluila za 'uvrnuto'.
"Da", rekla je Laura. "Sve to vrijeme mislila sam da Tommaso kuha,
a to je bio ustvari Bruno." "Ali zato?"
Laura je slegnula ramenima. "Mislim valjda..." zastala je. "Valjda zato to je bio zaljubljen u mene." "Tommaso?"
"Ne. Mislim da Tommaso pa, da nije bilo hrane, bila bi to samo
kratka avanturica. Naravno, ja sam mislila da eli neto vie, kad mi
tako divno kuha. A Bruno, s druge strane..." Oklijevala je. "Brunu vjerojatno ne bih dvaput pogledala, iskreno govorei. I mislim da je on toga bio svjestan. Pa je nastavio kuhati za mene jer je jedino to mogao."
"Dobro je to si ih se rijeila, obojice", rekla je Judith. "A sve je dobro to se dobro svri da nije bilo Brune i Tommasa, nikada se ne bi
spetljala s Kimom."

"Apsolutno", rekla je Laura. Ali u njezinu se glasu osjeala sumnja, a

njezina prijateljica je to odmah primijetila. "S Kimom sve timal"
"Oh, naravno", uvjeravala ju je Laura. "S Kimom je sjajno." Jer, iako
su ona i Judith sad ve postale dobre prijateljice, postoje neke stvari
neke sitne sumnje koje ne moe povjeriti ak ni najboljim prijateljima a da pri tome ne ispadne hm, pomalo nelojalna.
Hanni je bio djelomino u pravu: put prema Rimu ide nizbrdo sve do
doline i dugakog tunela kroz klanac Furlo, ali poslije slijede planinski
usponi zastraujue visoki sibilski vrhunci, prekriveni snijegom ak i
u ovo doba godine. Kombi je tekom mukom disao, a Bruno je isto jedva disao od hladnoe, jer Hanni nije smatrao vrijednim truda pobrinuti
se za takav luksuz kao to je grijanje. Maksimalna brzina mu je bila jedva vea od brzine traktora, zahvaljujui raznoraznim modifikacijama,
a iscrpljujua vonja potrajala je dan i pol, i tek tada su se ukazali putokazi prema poznatim gradovima kao to su Frascati, Nemi i Marino.
Zaustavljao se to je rjee mogao. Prije nego to je krenuo, Gusta mu je
dala koaru s hranom: malopiadina i salame da pojede putem, a druga
kulinarska blaga za zadatak koji mu predstoji: dva velika bijela tartufa,
njihovi najbolji, iskopani izmeu korijenja oraha i sad umotani zasebno
u foliju, kako bi sauvali aromu; ovji sir sazrio u hladnim vapnenakim peinama ispod sela i vri dragocjenog obiteljskog aceta balsamica. Na samome dnu koare, umotane u komad starog smeeg platna,
otkrio je kuharske noeve, prastarih otrica koje su izgubile boju, ali
naotrenih da blistaju.
Kad je napokon stigao u Rim, Brunin prvi zadatak, meutim, nije bio
pronai Lauru, nego popraviti jedan drugi prekinuti odnos. Polako se
vozio po gradskoj periferiji, ne marei za zviduke i trubljenje drugih
vozaa i napokon se dovezao do malene zgrade u kojoj je nekad bio
Cuoco. Teka srca, gurnuo je vrata.
Stao je, zapanjen. Sve je bilo puno. Vie nego puno: bilo je ljudi koji
su strpljivo ekali za ankom da dobiju stol. Dugaki podrum u kojem
su prije boce vina skupljale prainu sada je otvoren da bi bilo vie prostora; zid izmeu kuhinje i glavne blagovaonice bio je probijen; a tu je
bio i Tommaso, koji je veselo kuhao uz pratnju zagluujue rockglazbe...

Pizza. Za svakim stolom, sad je tek vidio Bruno, jeli su pizzu. Glasno se nasmijao. Naravno! Dok je promatrao, njegov stari prijatelj bacio
je u zrak veliku loptu tijesta, nonalantno je zavrtio iznad glave da se
prozrai, a zatim je nabio na pult i zgrabio valjak kojim ga je izmlatio
dok se nije stanjilo, bjesomuno brzim pokretima, poput bubnjara. Prolomili su se zviduci i pljesak gostiju koji su ekali, to je Tommaso
doekao irokim osmijehom i vrtnjom ramenima, da bi zatim zavitlao
pizzu preko kuhinje u krunu pe, nehajno kao da baca frizbi. Kad je
sad Bruno bolje pogledao, shvatio je da te oboavatelje velikim dijelom
ine mlade ene i da ih bar ne zanima toliko koliko kuhinja, pa se njiu
u ritmu glazbe koja dopire iz nje.
Jo jedan poznati lik projurio je pokraj njega. Bila je to Marie. Ako
je Tommaso dobivao obilje enskog oboavanja, isto je vrijedilo za Marie, ali od mukaraca u toj prostoriji. Na sebi je imala najkrai topi koji
je Bruno ikada vidio, tako da su joj struk i trbuh bili razgolieni, a nije
imala blok za narudbe, nego ih je zapisivala izravno na svoje ruke, noge, pa ak i trbuh, koji su bili prekriveni raznobojnim rkarijama. Sa
svojom probuenom obrvom, to je bilo novo, trapericama nisko na bokovima i u kaubojskim izmicama, vie je sliila rockerici nego konobarici. Takoer je zapazio da je po svemu sudei dolo do rasapa normalnih pravila posluivanja u restoranu: kad bi pizza prolazila pokraj
vas, zgrabili biste kriku, a onda tek proslijedili tanjur dalje.
Nekako se progurao kroz to mnotvo do kuhinje. Na puhu ispred
njega nalazila se pizza, pa je odlomio komadi da je kuSa Bila je zaista
jako dobra tanka rimska korica, premaz od mcs;i svjee rajice, nekoliko komada kremaste mozzarelle, morska sol i dva lista svjeeg bosiljka, nita drugo. Dok je gledao, Tommaso sina onu koju je radio potpisao urkom maslinovog ulja. Bruno je s;i zadovoljstvom primijetio da
je ulje s istog onog imanja s kojeg ga je i on nabavljao dok je ovdje kuhao iako, on ga nikad nije znao izlijevati preko glave, poput barmena
koji spravlja koktel, kao to je Tommaso upravo inio.
"Tommaso", povikao je da nadjaa buku.
Tommaso ga je ugledao i na tren se sledio. Onda je obrisao ruke o
pregau i pljesnuo Brunu po ramenu. "Kako si? Nisam ti se ovdje nadao, prijatelju stari."

"Nisam ni ja. Tommaso, oprosti to sam onako otiao." "Ja sam kriv.
Pretjerao sam zbog one cure. to kae na ovo izdanje lokala?" Ponosno
je rairio ruke.
"Pa, prvi put vidim restoran u kojem se plee kao na rock-koncertu."
"Zar nije sjajno?" Na trenutak je Tommasovo lice poprimilo zabrinut
izraz. "Sigurno hoe natrag svoj posao. Ali moram te upozoriti, naa
nova klijentela nije luda za juneim iznutricama i takvim sranjima."
"U redu je, ne elim posao", uvjeravao ga je Bruno. "Doao sam potraiti Lauru." Zapazio je kako Tommaso vodi brigu o pet-est pizza ak
i dok razgovara s njim: jednoj je mlatio tijesto, drugu je izvukao iz penice, treu je otklizao niz pult konobarici i jo je stigao pretvarati se da
svira gitaru na svom valjku za tijesto u ritmu Caroline Statusa Quo.
"Je li ova glazba ironija?" zavikao je. "Ironija? Nikad uo za njih.
Ovo je Status Quo." Bruno je odustao. "Sluaj, vidimo se poslije. E, da,
ovo je za tebe." Izvukao je jedan zamotuljak folije iz depa.
"Vie ne trebamo takve stvari", galamio je Tommaso.
"To je tartuf. Samo ga naribaj na pizze." Pokazao je na mnotvo. "Bit
e im to najbolja pizza u ivotu."
Odvezao se do Residencije Magdalene. Ali Laurino ime nije bilo ni
na jednom zvonu. Na kraju je zaustavio nekoga tko je izlazio i upitao
zna li koji je njezin stan.
"Mislim da nije ovdje", objasnio je ovjek. "Ovo je ljetni teaj o etruanskoj povijesti. Mislim da su se redoviti studenti morali iseliti."
"Znate li kamo je otila?"
"alim." ovjek je slegnuo ramenima. "Moete pokuati u uredu
sveuilita. Moda oni imaju njezinu adresu."
Vozikao se po ulicama Trasteverea traei je. Znao je da je to beznadno, ali nije mogao samo sjediti prekrienih ruku. Na kraju, dobrano
nakon ponoi, vratio se u pokrajnju uliicu koja je vijugala nizbrdo od
Viale Glorioso. Sinulo mu je da Tommasa zapravo nije upitao hoe li
mu smetati ako tamo prespava: bilo je sasvim mogue da njegov prijatelj sad ima drugog cimera.
Uspeo se stepenicama do najgornjeg stana i otkljuao vrata. Bilo je
tiho i mrano. A onda, iz smjera Tommasove sobe, zauo je poznati
zvuk.
"Oh...ah... oh... oh..."
W

Laura.
uo je jo jedan enski uzdah i Tommasov grleni smijeh kao odgovor. Krv mu je prokljuala. Tresnuo je nogom vrata spavaonice i kresnuo svjetlo.
"Scusi", ispriao se kad su Tommaso i Marie prekinuli svoje djelatnosti i zablenuli se u njega. "Mislio sam... ah, to jest... idem sad."
"Lijepo to si se vratio", doviknuo je Tommaso dok se Bruno uurbano povlaio.
Gennaro je bio tako oduevljen to ponovno vidi svoj kombi da ga je
htio otkupiti po istoj cijeni koju je Bruno platio njemu, plus besplatni
espresso i cornetti, to je Bruno smatrao vrlo velikodunom ponudom.
"Dojmljivi su ovi prepravci i dodaci", objasnio je Gennaro. "A da i
ne govorimo kakav navigacijski instinkt ima ta stara kanta."
Kad bih bar ja imao navigacijski instinkt za Lauru, sumorno je pomislio Bruno. Ve je nazvao sveuilini ured, samo da bi mu automatska
tajnica objavila da su zatvoreni do poetka novoga semestra sljedeeg
tjedna.
"Ali tjedan dana nije tako dugo da se ovjek strpi, zar ne?" pitala je
Marie, ruke leerno provuene ispod Tommasove pri ispijaju kavu.
"Ne, ali za tjedan dana, koji dan vie ili manje, i Lauri e poeti semestar u Sjedinjenim Dravama. Ako nita ne uspijem do tada, bit e
prekasno. Otii e kui." Uzdahnuo je, a onda mu je sinula zamisao.
"Tommaso broj njezina mobitela. Umemoriran je u tvoj!"
"Ah. Bio je, da. Ali Marie je izbrisala sve stare brojeve s moje kartice."
"Sluajno", ravnoduno je rekla Marie.
"Kvragu. Pa to da radim?"
Pokraj njih je protutnjala djevojka na mopedu, bez kacige, a njezina
tamna kosa lelujala je za njom poput plata. Bez razmiljanja, Tommaso
je okrenuo glavu da je pogleda. Kad je vratio pogled na ostale, Marie ga
je pljusnula po licu, jedanput, vrlo snano. Tommaso je nastavio, kao da
to nema smisla komentirati: "Vjerojatno bi ti Carlotta mogla dati njezin
broj."
"Ovo je kao kad dresira psa", Marie je ispod glasa objasnila Bruni,
primijetivi njegov zbunjeni pogled. "Mrkva i tap. Ovo je tap."
"to je mrkva?"
W

Nasmijeila se i pomilovala svoje grudi.

"Vidim", rekao je Bruno. "Reci mi, zna li za ormar?"
"Sad sam ja jedina cura u ormaru."
"Svaka ast, Marie", rekao je, impresioniran. "A nezgoda s telefonskim brojevima...?"
Marie je zagonetno slegnula ramenima.
"Hoete li me vas dvoje sasluati?" alio se Tommaso. "To je dobra
ideja. Nazovemo Carlottu i ona nam kae gdje je Laura."
"Samo to nemamo Carlottin broj."
"Moda ne, ali znamo ovjeka koji ga ima."
Bruno ga je zbunjeno gledao. "Doktor Ferrara", objasnio je Tommaso. "Sjea se? Moj investitor, koji sluajno misli da sunce sja iz mojeg
ula"
Ali kad su nazvali doktora Ferraru, ustanovili su da nije u gradu.
"Morat emo je sami potraiti", zakljuila je Marie. "Gdje se voli
motati, Bruno?"
Slegnuo je. "Po umjetnikim galerijama, uglavnom."
"Onda emo pogledati tamo."
"Po umjetnikim galerijama?" Tommaso je bio na muci. Marie ga je
munula u rebra.
"Da, u umjetnikim galerijama. I nemoj misliti da e se izvui jer
nee."
U Rimu ima vie od pet stotina umjetnikih galerija. Do veeri tog
dana, njih troje uspjelo je posjetiti njih dvadeset pet.
"Ovo je beznadno", stenjao je Tommaso. "Veeras jo moram raditi,
a ve sam iscrpljen."
"Ja u ti doi pomoi u restoranu", ponudio se Bruno. "Bar toliko
mogu uiniti."
Tommaso ga je strogo pogledao. "OK ali zapamti, moji gosti dolaze na pizzu, ne na neke fine kerefeke."
Bruno bi se nasmijao da nije bio toliko zabrinut to ne pronalazi Lauru. "I to to sad znai? Da ne smijem pustiti kreativnosti na volju?"
"Upravo to. Imamo margheritu, marinaru, romanu i lunghi. Naa krilatica glasi: ako elite neto drugo, jedite negdje drugdje.'1
"To je sasvim u redu to se mene tie. Radit u kako mi ti kae",
obeao je Bruno.
W

Dok je Tommaso svoje oboavateljice oduevljavao mijesei tijesto

irokim, kienim pokretima, vrtei ga u zraku kao laso ili prebacujui
ga iz ruke u ruku, Bruno se u tiini bavio nadjevima. Bio je to jednostavan posao, pa se mogao prepustiti razmiljanju o tome kako e pronai
Lauru. Znao je da ide u dvoranu za vjebanje, ali nije se mogao sjetiti u
koju, a stvar se dodatno komplicirala jer je pretpostavljao da mu ne bi
dopustili da se cijeli dan mota oko dvorane i promatra vjebae. to je
jo ostalo? Kafii, mislio je. Shvatio je da nema pojma gdje se u Rimu
okupljaju Amerikanci. Podigao je glavu jer je pomislio da u mnotvu
koje eka na pizzu mora biti nekih Amerikanaca. Pitat e ih gdje bi trebao pogledati.
Podigao je pogled, ravno u Laurine oi.
Pokraj ulaza nalazila se jedna skupina koja je ispijala piva. Laura je
stajala s bocom u ruci i odsutno puhala preko grlia, kao da slua neto
to pria netko od njezinih prijatelja. A onda je podigla pogled, ugledala
Brunu kako zuri u nju i Tommasa koji stoji pokraj njega i lice joj se
smrailo. Rekla je neto osobi do sebe i okrenula se prema vratima.
Odlazi, pomislio je Bruno. Odlazi i nikad je vie neu vidjeti.
Skoio je na pult. Mnotvo je odobravajui zagrajalo, mislei da je i
to dio predstave. Bruno je doskoio na drugu stranu i pokuao se provui kroz guvu. Bilo je to nemogue. Bili su pregusto nagurani, a kako su
mislili da e im netko u bijelom kaputiu sigurno donijeti pizzu, nastojali su mu prii to blie, a ne propustiti ga. Gurao se i proguravao, ali
bilo je to kao da pokuava plivati kroz gusti sirup, nije mogao naprijed.
Sinula mu je zamisao. Okrenuo se natrag prema pultu i ponovno se
popeo. Kad je mnotvo opet zagrajalo, jednostavno je pao naprijed u
njihove ruke, kao kad se rock-pjeva baci s pozornice.
U jednom asu s grozom je pomislio da e ga pustiti da padne, a onda je osjetio kako se opet uzdie i kako ga nose prema stranjem dijelu
prostorije, kao na pokretnoj traci ruku. Lauri, meutim, nije bilo ni traga.
Istrao je na ulicu i uinilo mu se da vidi jedan obris kako urno zamie za ugao. Potrao je za njim. Da, bila je to ona: hodala je brzo, sputene glave. Viknuo je, ali nije ga ula. A onda joj je u susret doao taksi s upaljenim svjetlom to je znailo da je slobodan i usporio kad mu je
mahnula. Ula je u njega i, premda je sprintao za njom iz svih svojih
W

snaga, voza je u retrovizoru ugledao samo jo jednog Talijana koji vie

na cesti.
Izgubio ju je.
Umorno se odvukao natrag u Cuoco. Moja jedina ansa, mislio je, a
ja je uprskam. A od te misli jo je gora bila spoznaja da ga je vidjela i
da mu je okrenula lea. Nije ak htjela ni porazgovarali.
"Bruno?"
Podigao je pogled. "Oh. Judith."
"To si stvarno ti. Uinilo mi se da jesi."
"Misli, budui da je Laura onako otrala?" promrsio je. "Da, mislim
da sam ja jedina osoba koja tako djeluje na nju."
Kratko je utjela, a onda je rekla: "Ja ne bih bila tako uvjerena u to."
"Aha, misli, ima i drugih? Ba prava utjeha."
"Vjerojatno ti ovo ne bih trebala rei," polako je rekla Judith, "ali
puno pria o tebi otkad se vratila s onog izleta."
"A to pria?"
"Nita odreeno. Tako, pria. Ali malo previe, ako zna na to mislim. Mislim da je to razlog to se ne eli susresti s tobom, Bruno. Jer
sad ne moe vratiti vrijeme. Zato da svima bude ao kad ona pria koliko bi sve bilo bolje da ti nisi bio takav seronja?"
"Moram je pronai, molim te, Judith. Mora mi rei gdje je."
"Ne znam gdje je sada. Ali znam gdje e biti sutra. Ima neki restoran, zove se Templi..."
"Znam."
"Sutra je tamo sveana veera. Doi e svi s faksa koji su jo ovdje, i
svi profesori. Proslavit emo svoju posljednju veer u Italiji."

Sljedeeg jutra Bruno se otputio u restoran na vrhu Monte-spaccata i

zatraio Alaina Dufraisa. Kad su ga odveli u ured velikog kuhara, zatraio je opet svoj stari posao.
Alain se smijuljio. "Znao sam da e se vratiti. Tvoj lokal sad radi
pizze, koliko ujem."
"Da", pokorno je rekao Bruno. Preutio je Alainu da on tamo ne radi
ve neko vrijeme.
W

"Pa, razmislit u. Vrati se za otprilike tjedan dana." "Posao trebam

odmah."
Alain je podigao jednu obrvu. "Nisi postao nita razboritiji dok te nije bilo, zar ne? Ne mogu samo tako zaposliti jo jednog kuhara."
Umjesto odgovora, Bruno je posegnuo u dep i izvadio boicu i paketi umotan u foliju. Odepio je boicu. Bez rijei ju je gurnuo velikom kuharu pod nos.
Alainu su se rairile nosnice. Primio je posudicu, namoio vrh prsta s
nekoliko kapi sto godina starog aceta balsamica i dotaknuo njime jezik.
Oi su mu se sklopile i nekoliko trenutaka kao da nije bio u stanju govoriti. A onda je rekao: "Izvrsno."
Bruno je odmotao bijeli tartuf koji mu je ostao. Nije bilo potrebe da
ga Alain prinese nosu. Miris je navro u mali ured, preplavljujui svaki
kut i zakutak, a obojici mukaraca mozak je usrkao uitak, poput kruha
koji upija ulje.
"Koliko trai za to?" promuklo je upitao Alain.
"Nita pod uvjetom da ih mogu koristiti za kuhanje, ovdje, veeras."
"Dogovoreno", sloio se Alain i brzo pospremio tartuf natrag u foliju
da ne gubi dragocjenu aromu. "Ali ne moe biti chef de partie ve
sam sve podijelio. Vratit e se ovamo kao podreeni ili se ne vraa."
Poput Alaina, i drugi kuhari su pretpostavljali da se Bruno vratio u
Templi podvijenoga repa. Hugo Kass, vie od svih, nije proputao priliku pokazati Bruni gdje mu je mjesto.
"Idi narezati one feferone, kuharu."
"Da, efe."
"Sad iskoi onaj luk."
"Da, efe."
Netko se nasmijao. Shvaali su to Hugo radi: ako Bruno obrie oi
dok bude kosao luk, nadrait e ih feferonom.
Bruno je narezao feferone i luk, zatim je oprao ruke i priao Hugu,
koji je pripremao okrutno komplicirani gratin od mesa raka i ruiastog
grejpa. Bez rijei, Bruno je uzeo jednog raka i poeo oponaati njegove
pokrete.
"to to radi?" ledeno je upitao Hugo Kass. Bruno nije odgovorio.
Samo je poeo raditi jo bre. Kad je Hugo bio gotov s prvim rakom,
W

Bruno je ve radio drugoga. Hugo je zareao i bacio se na svoj posao.

Ali Bruno je ve zavrio i svog drugog raka i sad je uzimao treega. Za
razliku od dvoboja koji su imali kad je Bruno prije radio u Templiju,
ovo nadmetanje je bilo beznadno neizjednaeno. Na Hugovu elu pojavile su se kaplje znoja, kad se vrelina plamenika urotila s ponienjem.
Uz kletvu je posegnuo za otrijim noem i pri tome ispustio raka, koji
mu je ispao na pod.
U kuhinji je nastao tajac. Bruno se mirno udaljio od pulta i napravio
si mjesta izmeu druge dvojice kuhara. Znao je da ga Hugo vie nee
gnjaviti. Ali sad je Bruno imao vanijeg posla, na primjer smisliti to e
skuhati za Lauru.
U meuvremenu, ispred malenog kafia pokraj Viale Glorioso, barista Gennaro veselo je pjevuio rastavljajui na dijelove motor svoga
kombija. ini se da gaje Bruno popravio, a Gennara je ivo zanimalo
moe li neki od njih ugraditi u smiju Gaggiju i tako jo jedanput pokuati jo vie pojaati pritisak. Niko i od njih, mislio je, prilino obeavaju.
Kao i Bruno, Kim Fellowes i Laura spremali su se za veliku veeru u
Templiju. Ali dok je Bruno rezuckao, sjeckao, gulio i posijavao, Kim i
Laura su se prali i odijevali.
Kim je imao svoj posebni ritual volio je sam odijevati Lauru. Stajala je gola pred zrcalom u njegovu stanu, a on joj je preko glave navlaio
crvenu chenille haljinu, a onda joj je polako ietkao kosu tako da pada
na ovratnik.
"Ova haljina je pomalo teka", promrmljala je, upola se nadajui da
e ga nagovoriti da joj dopusti presvui se u neto laganije.
"Ali u njoj izgleda kao Botticellijeva rmema", rekao je Kim, stojei
do nje. Stavio je ruku na njezin trbuh i opipao kroz tkaninu kako je tvrd,
zahvaljujui vjebanju u dvorani. "A ispod ne mora imati nita."
Osmjehnula se odrazu njegova smijeka u zrcalu.
"Osim toga", promrmljao je. "Ovo e biti posebna veer. Bit e ti
drago to si u svojem najboljem izdanju." "Znam. Veselila sam se tome." "Ne mislim na to, Laura."
"I naravno, ovo nam je posljednja no. Veeras emo posljednji put
vidjeti svu kvadru." Jer, i Kim je odlazio iz Rima, na sjajno novo mjesto na svom starom faksu.
W

"Nisam ni na to mislio."
Dobacila mu je zbunjeni pogled. Na trenutak je zatvorio oi, kao da
se pita to bi joj sve trebao rei, a onda je kazao: "U mojem depu je
prsten." Dodirnuo je bok svojeg veernjeg sakoa. "Vjerna kopija onoga
koji se nalazi na portretu Marije Magdalene koji je naslikao Michelangelo di Merisi. Dao sam da ga izradi glavni zlatar kod Bulgarija. Mislio
sam da bi to trebala znati, tako da bude spremna kad neto kaem kasnije. Znam da bi ti bilo mrsko toliko
se iznenaditi da to pokvari savreni trenutak. A vjeruj mi, sve sam
sredio tako da bude savreno."
"Kim, to to govori?"
"Jednostavno, elim da bude spremna, jer e se veeras dogoditi neto posebno, Laura. Ali kad kaem nekoliko rijei, kasnije, hoe li uiniti neto za mene? Govorit u talijanski i puno bi mi znailo kad bi i ti
uinila isto. Tako e zvuati mnogo bolje, a ja elim da sve, i najmanji
detalj, da sve bude ba onako kako treba." Oglasilo se zvono na ulaznim
vratima. "Evo. To je na prijevoz."
"Naruio si taksi?"
"Ne ba. Kao to sam rekao, veeras e ba sve biti posebno."
Naruio je koiju; a straga u koiji ekala ih je mala boca ampanjca
na ledu. Dok joj je pomagao da se popne na sjedalo, sve joj je postalo
jasno: njezine posljednje veeri u Italiji, u Rimu, Kim e je zaprositi.
Bilo je to toliko neoekivano da je bila potpuno oamuena.
Sunce je postajalo naranasto iza crkvenih tornjeva, a jato grlica preletjelo je preko Santa Marije de Trastevere. "Sljedeeg tjedna opet emo
biti okrueni nervoznim Amerikancima, psihotinim prosjacima i crvenim svjetlima na semaforu", rekla je Laura.
"Grozno. Nemojmo misliti na to." Grozno, tu rije je esto koristio
ovih dana.
Koija je iznenada cuknula pa stala. Maleni Fiat kombi natrake je
bez gledanja uao u ulicu i sad ju je zaprijeio jer se pokuavao nekako
ispraviti. Koija je neto dovikivao; prozor na Fiatu bio je sputen, a
mladi za upravljaem odgovorio je da mu treba samo trenutak, a dok
eka, koija moe poeviti svoju kobilu, koja mu je vjerojatno i majka.
Laura se nasmijala. Kim ju je primio za ruku. "Hvala ti to ne zamjera", tiho je rekao.
W

"Zamjeram? Zato bih zamjerala? To je..." Htjela je rei: To je najbolje od svega', ali se predomislila. "To se ponekad dogodi", taktino je
rekla.
Koija se oito dosjetio primjereno matovitom odgovoru, jer je sad
voza Fiata potpuno odustao od pokuaja da ukloni vozilo i stao objanjavati koijau to je prije toga radio s njegovom sestrom, koja je, ini
se, bila poznata u cijelome Rimu po oduevljenju kojim pui potpunim
neznancima. U sluaju da koija ne zna kako to ona radi, voza Fiata si
je dao truda i pokuao to odglumiti.
"Zna to?" rekla je Laura. "Ovo bi moglo potrajati." I drugi su se
pridruili raspravi. Pojavio se ovjek iz ijeg je dvorita voza Fiata natrake izaao i poeo nagovarati koijaa da se odmakne nekoliko metara kako bi Fiat imao prostora za okret. Koija se odbijao pomaknuti. S
prozora iznad njihovih glava neka ena se alila na galamu, iz svega
glasa. Voza Fiata je na to odgovorio tako to je iz sve snage zatrubio,
da ne slua njezine rijei. Konj se ni najmanje nije prestraio, nego se
inilo da spava. A onda je odjednom otvorio oi i sagnuo glavu te pojeo
jednu od geranija koje su u loncima obrubljivale ulaz i tako izazvao jo
vie prosvjeda vozaeva prijatelja.
"Grozno", ponovio je Kim. "Rim zaista nije za ovakve ljude."
"Proetajmo se do kraja ulice, a onda moemo uzeti taksi", predloila
je Laura.
Kimu se vratilo dobro raspoloenje im ih je taksi iskrcao pred vratima Templija. Alainov lokal i dalje je bio otmjen, a od trenutka kad im
je ovjek iji je jedini posao bio otvarati vrata otvorio vrata, Kim je bio
na sedmome nebu. A ugaanje koje Templi priuti svojim gostima nije
bilo jedini umirujui faktor. Kim se potpuno otkvaio. Dok su u baru
pozdravljali svoje prijatelje, kvartet odjeven u veernje kaputie pjevao
je Puccinijeve arije, a njihovi milozvuni glasovi mijeali su se s tihim
amorom razgovora.
Laura je odjednom imala osjeaj kao da se budi iz sna. San je bio sasvim ugodan, ali poput mjesearke koja se iznenada probudi i zna gdje
je, ali ne zna kako je tamo stigla, Lauri je bilo potpuno nejasno kako je
njezin ivot stigao do ove toke.
"Kime", obzirno je rekla. "Neto ti moram rei."
"to je, cara?"
W

"Ono to e me kasnije pitati ako se radi o onome to ja mislim da

e me pitati jako sam polaskana i jako mi je drago, ti si za mene zaista netko poseban, ali pa, trebam jo vremena da bih bila spremna na
neto tako..."
Kim je bljesnuo oima, ali je blago odgovorio: "Ve sam ti rekao,
Laura, mora nauiti biti spontanija. Nemoj biti takva Amerikanka. Posluaj svoje srce."
"Da, ali..."
"Ovo je tvoja posljednja no u Vjenome gradu. Zar postoji bolje
mjesto da nekome obea vjenu ljubav? Ah, evo cvijea koje sam naruio."
Konobar je prema njima nosio najvei buket rua koji je Laura ikada
vidjela. Bile su, zapazila je, tono iste boje kao i njezina haljina. Drugi
gosti sad su ve shvatili da se dogaa neto posebno, pa su se poeli
gurkati i gledati s iekivanjem. Laura je, sad crvena koliko i rue, nastojala prihvatiti cvijee tako da djeluje zahvalno, ali ne zarueno. Sasvim sigurno ne zarueno.
Teko je nositi buket od trideset est crvenih rua na dugakim stapkama i pri tome razgovarati. Dok je ekala da napokon sjedne za stol sa
studentima i predavaima, Laura se osjeala kao kip Dafne u Villi Borghese, ulovljena ba u onome trenutku kad se pretvorila u drvo. Napokon je uspjela nagovoriti jednog simpatinog konobara da odnese cvijee, pod izlikom da ga treba staviti u vodu. Kim i neki drugi iz drutva
ve su vodili ivu raspravu o tome koje vino odabrati, pa se mogla
osvrnuti oko sebe.
"Izgleda da je veeras tvoja velika no", zavjereniki je rekao mukarac s njezine desne strane. "Kim je pravi sretnik."
Lauri je sinulo da je Kim ve ispriao nekim svojim kolegama to
namjerava uiniti. Sigurno je to pripremao danima, ak tjednima, a da
njoj nije nita rekao. Ako ga odbije pred svim ovim ljudima, njegova
tatina ne ba zanemariva bit e strano povrijeena. Zapravo, potpuno e ga poniziti. eli li mu uistinu prirediti tako neto? Ili postoji
neka trea mogunost, na primjer da kae da e razmisliti, ili da pristane, a onda se nekoliko dana kasnije predomisli?

Sjedila je tamo, s osjeajem munine od ivanosti i nastojala smisliti kako da se izvue. A zbog toga, jedino ona nije kuala amuse-gueules
koje su kruile oko stola i kojima su se svi divili glasnim uzvicima.
U kuhinji, drugi tanjur amuse-gueulesa ekao je da ga odnesu u blagovaonicu, kad je Alain odjednom priao bolje pogledati.
"to je ovo?" zahtijevao je. Nitko nije odgovorio.
Sagnuo se i kuao jednu. Dok je jeo, cijelu malu vjenost, lice mu je
izgledalo poput lica ovjeka koji je napustio svijet smrtnika i ugledao
serafina. Okrenuo se Bruni. Nije bilo potrebe ita rei. Samo jedna osoba u cijeloj kuhinji mogla je biti odgovorna za sadraj tog tanjura.
Alain je zurio u Brunu. A onda je primio tanjur i izvrnuo ga u kantu
za smee. "Napravi ovo iznova", tiho je rekao. "Ne, ne ti", brzo je dodao kad se Bruno maio noa za tijesto. "Ti." Kimnuo je prema Hugu,
koji je slegnuo ramenima i krenuo uiniti to mu je naloeno.
"Narudbe za stol dvanaest", izviknuo je Karl. "Jednom losos..."
Stol dvanaest. To su Amerikanci. "... jedanput jakobove kapice, jedanput juha veloute, jedanput kavijar..."
"Oui, efe, oui, efe, oui, efe", izvikivao je Bruno, jagmei se da
prigrabi sve narudbe.
U dva duga koraka Alain se naao pred njim. "to, zaboga, sad izvodi?" zareao je.
"Kuham", rekao je Bruno, jer njemu je odgovor bio oit.
"Ali ne u mojoj kuhinji, tu ne. Van."
"Ali rekli ste..."
"Nisam nita rekao o tome da smije doi ovamo i unititi disciplinu
u mojem odredu. Gubi se, dok nisam pozvao nekoga da te izbaci."
Zaprepaten, Bruno je pokupio svoje noeve i poao. Nije mogao
vjerovati. Ba kad je napokon sve organizirao, sve je polo po zlu.
Isteturao je kroz stranja vrata i naletio ravno na jednog konobara.
"Scusi", promumljao je, jo uvijek pognute glave.
"to je, Bruno?"
Osvrnuo se. Bio je to Tommaso, odjeven u svoju staru odoru iz
Templija. "Vidi? Jo mi pristaje", rekao je njegov prijatelj, poteui
rukave kaputia. "Ali ne tako dobro kao njoj njezina." Pokazao je na
Marie, koja je upravo izlazila iz svlaionice i pokuavala nekako postii
da uniforma u koju se uvukla izgleda kao da pripada njoj, a ne niskome
W

Talijanu nekoliko brojeva manjem od nje. "to vas dvoje radite ovdje?"
upitao je Bruno.
"Donijeli smo ti pizzu. Mislili smo da si moda ogladnio." A onda je
dodao, kad je shvatio da Bruni nije do ale: "To jest, mislili smo da bi ti
dobro dola naa pomo."
Bruno je%uzdahnuo. "Hvala, ali nema koristi. Izbacili su me iz kuhinje." Ukratko je objasnio to se dogodilo s Alainom. "A gdje je sad taj
pizdun?" "U kuhinji, nadgleda pripremu veere." "Moemo li ga nekako
izmamiti odande?"
"Apsolutno ne. Nikad ne odlazi iz kuhinje dok se sprema veera. Nipoto." Jedna misao se pojavila u Bruninoj glavi. "To jest, osim kad nekoga izbacuje."
"Odlino." Tommaso je prokopao po depu svog konobarskog kaputia i izvukao blok za narudbe. Neto je nakrabao po njemu. "Ti ekaj
ovdje i pripremi se da ga zakljua u ormar za kapute im izae."
Tommaso je uao u hodnik za jela koja treba iznijeti u blagovaonicu
i predao papiri Karlu. Ovaj ga je pogledao i sledio se. "to je?" kljocnuo je Alain.
"Stol dvanaest. Jedan od Amerikanaca je zatraio", Karl je utiao
glas, "odrezak s keapom."
"Zaista, je li?" ledeno je rekao Alain. "Hugo, doi sa mnom. Vi drugi, nastavite svoj posao. Ovo nee trajati dulje od minute. I otkaite sve
narudbe za stol dvanaest", doviknuo je preko ramena dok je iao prema
vratima.
Nekoliko sekundi kasnije, Alain i Hugo bili su vrsto zatvoreni u
ormaru za kapute. "to sad?" pitao je Tommaso.
"Sad moram razgovarati s drugima." Bruno se vratio u kuhinju. "Sluajte ovamo, svi vi", viknuo je.
Istoga trena imao je potpunu panju. Ali sad kad su ga svi gledali,
vie nije bio siguran to treba rei.
"Evo, ovako", poeo je. "Ovdje je veeras jedna djevojka, za stolom
dvanaest, i ja joj elim skuhati najbolje jelo u ivotu. To znai da moramo promijeniti jelovnik, jer ja poznajem tu djevojku i kakvu hranu
ona zaista voli, a to nije Alainova hrana, koliko god bila dobra. To je
rimska hrana, onakva hrana kakvu ja volim kuhati. Ali ja to ne mogu

sam, ne na ovoj razini. Morat emo od samoga poetka pripremiti drugi

jelovnik, odmah sada, a to znai da trebam pomo svih vas."
Nastala je duga stanka. Onda je Karl rekao: "Gdje je glavni kuhar?"
"Zakljuan u ormaru za kapute."
Nastala je jo jedna duga stanka. "Otpustit e nas", rekao je netko
nervozno.
Bruno je odmahnuo glavom. "Ne, nee. Ako svi pristanete pomoi,
kako e izabrati jednoga? A ako vas sve otpusti, sutra nee moi otvoriti restoran, kao to ni ja veeras ne mogu kuhati bez vae pomoi. U
stvari, on treba vas vie nego to vi trebate njega."
Karl je rekao: "Svidjelo mi se ono rimsko jelo koje si me nauio kuhati kad su se pojavili mafijai. A i tako ve predugo izvikujem narudbe za tog idiota. Vrijeme je da se malo zabavimo. Ja u ti pomoi."
"A vi drugi?" upitao je Bruno, prelazei pogledom po prostoriji.
Jedan po jedan, uz razne stupnjeve oduevljenja ili oklijevanja, kuhinjski je odred zakimao glavama.
"Dobro", rekao je Bruno. "Na posao. Ti," pokazao je na sousa koji
mu je bio najblii, "donesi mi bijelu odoru."
"Da, efe."
"Vi ostali, paljivo sluajte."
"Bok", Marie je vedro pozdravila stol dvanaest. "Jesu li vam, kvadro, ispriali to su specijaliteti?"
"Ve smo naruili", upozorio je netko. "Bojim se da je vaa narudba
nee ii." "Ba nita?"
"Gotovo nita. Ali zato imam, uf, carpaceio od capretta peenog u
tavi s umakom pospana margherita i svjee ubranim radicehiom", odverglala je na brzinu, jer zapravo nije imala pojma io Bruno namjerava
skuhati.
"Meni to dobro zvui", rekao je mukarac najblii Marieinim grudima.
"I meni", rekla je djevojka do njega, koja se i tako nije mogla sjetiti
to je prije naruila.
"Dobro. Kuharov specijalitet za sve. I da vam donesem jo ovoga vina", brzo je rekla Marie i duboko se prignula preko stola da bi istoila
ostatak iz boce u au Kima Fellowesa.

"Ima li ugljikohidrata u tom kuharovu specijalitetu?" sumnjiavo je

upitao.
"Nimalo", uvjeravala gaje. "Sto postoje organski." Izgubila se prije
nego to je stigao zatraiti objanjenje. Tommaso je takoer bio zauzet
objanjavajui gostima za susjednim stolom da je jelovnik morao biti
izmijenjen u posljednji as.
Kuhinjsko osoblje pod Alainovom diktaturom jo nikada nije radilo
tako naporno kao sada za Brunu. Jela koja bi trebalo pripremati satima
sada su zgotovljena za nekoliko minuta.
"Sjajno ide", potvrdio je Tommaso kad se vratio po jo tanjura. "Samo dalje alji hranu."
"Dajem sve od sebe", promrmljao je Bruno.
"To i traim, ali bre. Vani su ljudi koji e ogladnjeti za deset minuta."
Bruno je kuhao bre. Ubrzo je u blagovaonicu tekla rijeka jela na tanjurima, ali on nije imao vremena za odmor. Odmah je zaposlio kuhinju
pripremom seconda.
U blagovaonici se dogaalo neto neobino. Kuhinjsko osoblje primijetilo je neko neuobiajeno brujanje, kao da zuji roj pela, koje je dopiralo kroz pokretna vrata. Jedan ili dvojica njih, koji su bili prisutni
kad se dogodio incident s jeguljama, sa strepnjom su pogledavali. A
onda je konobar gurnuo vrata i do tada mukao zvuk se izotrio. Bilo je
to brujanje ivahnog razgovora. I to ne samo razgovora. Bilo je tu i smijeha, svakakvog smijeha vedroga, raskalaenoga, kretavoga, aljivoga, pa ak i onakvoga kakav je imala jedna nesretna gospoa, koja se
smijala kao da gae guska.
Za stolom dvanaest samo su dvije osobe i dalje bile imune na promjenu raspoloenja. Laura, potpuno ivana, uope nita nije jela. A Kim,
kruto privren svojoj dijeti, sa sve veim je uenjem gledao kako njegovo drutvo postaje sve veselije.
Kimov kvartet ispunio je stanku izmeu jela vlastitom melodioznom
obradom jedne Rossinijeve teme. Ali Tommaso to nije kanio trpjeti.
Izvadio je CD iz depa, a sljedeeg trena prostorijom su se prolomili
uvodni akordi pjesme Rocking Over The World. Pjevai su ubrzo,
zgroeni, odustali.

Pogledavi uokolo, Tommaso je ustanovio da jo uvijek ima previe

ljudi bez ikakve hrane pred sobom. Trenutno je sve bilo u redu, ali prije
ili kasnije poet e se pitati to je sljedee jelo.
"Netko bi trebao pogledati kako je Alain", promrmljao je Bruno
Tommasu. "Provjeriti da nije dobio srani udar."
"Ne brini se ti za njega. Dat u mu jo malo tvojih amuse-gueulesa.
rekao je Tommaso.
Otiao je do ormara za kapute, otkljuao ga i odkrinuo vrata da zaviri unutra. Alainu je pala kuharska kapa, a svoje usne je strastveno pritiskao uz usnice Huga Kassa.
Tommaso se u sebi nasmijao i tiho opet zatvorio i zakljuao vrata.
Secondi su napokon bili organizirani pa se Tommaso, dok je nadgledao tijek hrane izmeu kuhinje i blagovaonice, poeo naputati.
"Sad se moe baciti na kuhanje za Lauru", obavijest me o Brunu.
Bruno je gurnuo u stranu jelo na kojem je radio i uzeo nove namirnice.
Svuda oko sebe Kim je vidio goste koji su izgledali kao opijeni. Nisu
ak ni sjedili na mjestu, s uasom je ustanovio. Ljudi su etali okolo,
avrljali s potpunim strancima, smijali se i alili. Donio je odluku. Bolje
da to uini odmah, prije nego to ti buni Talijani unite savrenu atmosferu koju se toliko namuio organizirati.
"Ugasite tu glazbu, molim", rekao je konobaru izmuena izgleda.
Napokon, Status Quo je utihnuo. Kirnje ustao. Jedan po jedan, ostali
gosti su prekinuli svoje aktivnosti i okrenuli se da vide to se zbiva.
Kirnje kimnuo svom kvartetu, koji je poeo pjevati. amor smijeha je
zamro, a zamijenila ga je tiha, sveana harmonija Allegrijeve Miserere.
"Laura, draga moja", poeo je Kim na talijanskome. "Ba u ovome
gradu Petrarca je napisao neke od svojih najljepih pjesama o djevojci
po imenu Laura. Sada, pet stoljea kasnije, i ja sam se u nju zaljubio..."
Evo ga, pomislila je Laura dok se etrdeset osam pari oiju okretalo
prema njoj. to u, zaboga, uiniti?
"Katastrofa", viknuo je Tommaso Bruni kad je ujurio u kuhinju.
"Amerikanac je upravo prosi."
"to?
"Si. Bolje bi ti bilo da odmah ode tamo."

Bruno je pogledao ispremijeane namirnice na svojoj radnoj plohi.

"Ali nije spremno."
"Ba teta. Kad ti bude spreman, bit e prekasno."
Kim se bliio kraju svojeg govora. Bio je lijep i otmjen i duboko dirljiv; mukarci, ne samo ene, bez ustezanja su otirali suze kad je Kim
napokon kleknuo na jedno koljeno, izvadio kutijicu i otvorio je. Svima
je zastao dah od bljeska prstena na veernjoj svjetlosti.
"Laura bellissima hoe li biti moja ena?" rekao je, ba kad su i
pjevai stigli do kraja izvedbe.
Posvuda u prostoriji, ljudi su u iekivanju podigli ruke, spremni za
pljesak. Trebalo je priekati jo samo jednu sitnicu, Laurin odgovor
koji e, bez sumnje, biti jednako lijep i jednako dirljiv a onda se mogu
prepustiti veselju.
Laura je duboko udahnula.
"Kime, postavio si mi to pitanje pred svim ovim ljudima pa tako ti i
ja moram odgovoriti pred svima njima. Ti si prekrasna, inteligentna,
osjeajna osoba i ja sam zaista uivala u vremenu koje smo proveli zajedno. Ali odgovor glasi 'ne'. Objanjenje moe zatraiti sada ili ti mogu objasniti kasnije, ali ao mi je, vrsto sam odluila."
Tiina se dala rezati noem. Kim je brzo rekao: "Laura, znam da ti je
sve ovo malo previe. Da, porazgovarajmo o tome. Naravno da moramo
razgovarati o tome. Popila si malo vina, dobro si pojela zna kako
otupi od ugljikohidrata pa u taj odgovor uzeti kao 'moda', a ti samo
uzmi koliko god treba vremena..."
"Ne slua me", prekinula ga je. "'Ne' nije neto o emu treba pregovarati, Kime. Ti si me puno toga nauio, ali ti si uvijek bio samo moje
utoite nakon nakon neega prije, to je otilo u uasno pogrenom
smjeru. Ne elim provesti ivot tako da mi ti stalno govori to moram
raditi i ne elim da mi kae da se moram udati za tebe."
U pozadini prostorije Tommaso je gurnuo Brunu naprijed. "Sad ili
nikad, prijatelju moj", proaptao je.
Bruno je drao tanjur s komadiima kruke i malo zabaione kreme
samo to je imao vremena pripremiti. Dok je hodao prema Lauri, drugi
gosti, koji su naslutili da zabava jo nije zavrena, odjednom su se okrenuli prema njemu. Netko se poeo cerekati. Bruno je osjetio kako mu
obraze prelijeva rumenilo.
W

Napokon je stajao pred njom. Nita nije mogao razabrati iz njezinih

oiju, nikakav izraz koji bi ga utjeio ili bacio u oaj.
"Ovo je za tebe", poeo je, stavljajui pred nju tanjur.
Laura je pogledala kruku koja je kao otoi plivala u zabaione kremi. Odjednom je Bruno postao svjestan da to nije dovoljno. Nastala je
duga, strana tiina.
"Namjeravao sam ti rei da ovo izraava to osjeam prema tebi bolje nego to bih ja mogao", bespomono je rekao. "Ali to nije istina, zar
ne? Ne izraava nita. Ponekad je hrana samo hrana." Bacio je pogled
na Kima, koji je buljio u njega s uoljivim omalovaavanjem. "On ti je
bar imao petlje rei to eli. A ja sam uvijek mislio da e moja utnja,
moje kuhanje, nekako biti dovoljno."
Laura je polako kimnula glavom.
"Kad pomislim na sva jela koja sam pripremio za tebe," rekao je,
"prisjetim se jela koja su te trebala impresionirati, jela koja su te trebala
zabljesnuti, uzbuditi te, utjeiti te, ak i zavesti te. Ali ne postoji jelo ili
recept kojima moe izrei jednostavnu istinu."
Nita nije rekla.
"Istina je", poeo je. Stao je, svjestan da u njega bulji svaka osoba
prisutna u toj prostoriji, neki zabavljeni, a neki ne razumijevajui. Tiina se protegnula unedogled. Ispunjavala mu je usta kao sirovo tijesto,
ljepljiva i sladunjava, nije od nje mogao govoriti...
"Istina je da te ja volim", tiho je rekao. "Uvijek sam te volio. Uvijek
u te voljeti. A elim, vie od svega na svijetu, voljeti te i dalje."
"Ja se sutra vraam kui", rekla je Laura.
"Znam", jednostavno je odgovorio. "Ali ostaje nam jo ova veer."
Dok je ustajala, uzela je komadi kruke i gurnula je u njegova usta.
"U tom sluaju," rekla je, "provedimo je negdje drugdje."
U malenom kafiu u pokrajnjoj uliici blizu Viale Glorioso, Gennaro
je napokon okonao modifikacije na svojoj Gaggiji.
Ugradio je osnovni turbo punja, sloen od dijelova traktora koje je
pronaao u svojem kombiju, i pomonu crpku za pritisak, koja je pak
bila preraeni hladnjak motora, a bilo je tu i raznih drugih poboljanja
za koje je bio uvjeren da e biti od presudnog znaenja. Napunio je posudice samljevenom kavom, ukljuio pogon i odmaknuo se.

Neko vrijeme nije se dogaalo nita. A onda je odjeknuo glasan zveket udarca kojim se golemi stroj pokrenuo i stao prikupljati pritisak.
Na drugoj strani ulice, u stanu na najgornjem katu, Bruno i Laura nisu uli brektanje Gennarova aparata za kavu. Uostalom, nisu primjeivali nita osim slatkoga okusa tijela koja su meusobno kuali, nakon
tako dugog iekivanja.
Motrei kako se kazaljka na mjerau pritiska blii maksimumu,
Gennaro je zadovoljno ispustio zrak. Radi. Ostvario je svoju ivotnu
ambiciju savrenu alicu kave. Posegnuo je prema ventilu kojim se
nakupljena voda isputa preko mljevene kave. Ali posegnuo je trenutak
prekasno.
Eksplozija se ula sve do suprotne strane Tibera, a nebo iznad Trasteverea nakratko je zasvijetlilo.
"to je to bilo?" upitao je Bruno, zastavi na trenutak. A onda je, budui da Laura nije odgovorila, nastavio raditi ono to je radio prije toga.

"Okus koji je cilj [tih recepata] ne eli osupnuti, nego umiriti. Njegovo ishodite je kulturno pamenje, svijet talijanskih kuhara koji
uporno opstaje, jer svaka generacija za stolom postavlja mjesto na kojem e se ona sljedea osjeati oputeno i kod kue."
MARCELLA HAZAN, Osnove klasine talijanske kuhinje

To: Bruno
From: Laura
Re: Pa, tu sam.
A ti si tamo. Daleko odavde. Tu sve izgleda veliko i stresno nakon
Rima. Ali faks je isti kao i prije. udno je to, kad toliko toga doivi,
vratiti se kui i ustanoviti da isti ljudi rade tono iste stvari kao i prije
tvog odlaska.
Za deset tjedana nam poinju praznici, a ja istoga trena kreem tebi u
posjet (hvala ti, Boe, na jeftinim letovima). U meuvremenu... danas
popodne otila sam u Malu Italiju i otkrila jednu prodavaonicu delikatesa. Dobro, nije to Gigliemi, ali ima tu dosta toga to bi ti bilo poznato. I
pogodi to ima novo? Ima jedan teaj kuhanja na koji se mogu upisati.
Pazi se da ti ne otmem lovorike, deko.
voli te,
L.
PS. S ime bih trebala poeti?

To: Laura
From: Bruno
Re: re: Pa, tu sam.
Spaghetti ajo e ojo.
Ovo je jednostavno da jednostavnije ne moe biti...

U stvari, spaghettini oni jako tanki vjerojatno zadravaju ulje bolje od pageta. Ako ih ne moe nabaviti, pokuaj s linguinima ili ak
vermicellima.
Narei eanj enjaka to tanje moe i pri ga na malo dobroga ulja
sve dok ne omeka (ali ne smije posmeiti). Dodaj malo suenih feferona u prahu. Makni enjak. U meuvremenu, u slanoj vodi skuhaj tjesteninu, ocijedi je i ubaci u tavu na minutu, da se malo prepri. Posoli,
popapri i stavi puno naribanog sira pecorino romano.
Alternativa:
Tagliatelle con ragu bolognese
Bolonjezi su poznati po tome da svata stavljaju u usta, a ba zato
Bolognese takoer znai "puiti kurac". Ali klasini ragu im nije lo.
Prepri malo narezanog povra luk, mrkvu, celer, moda malo
gljiva. Trebat e ti oko 115 grama pancete ili narezane slanine na 325
grama mljevenoga mesa. (Svinjetina je najbolja.) Pri sve dok meso ne
postane sivo, onda dodaj malo vina; ekaj dok ne ispari, zatim dodaj
etiri june lice rajice iz tube i posoli i popapri. Nije loe staviti i malo feferona. Postupno dodaj sve iz boce i oko dva i pol decilitra temeljca. Prema tradiciji, trebala bi to kuhati "od zore do sumraka", ali dovoljno e biti oko dva sata. Onda umijeaj malo vrhnja i kuhaj, nepokriveno, dok ne postane gusto i ljepljivo.
Ili, ako si ba jako hrabra:
Pappardelle con sugo de lepre
Prepri malo narezane slanine ili pancete, dodaj zeca (prilino malenog) u komadima i ekaj dok sav ne postane sme, makni ga i dri na
toplome. Lagano prepri narezani luk i malo enjaka dok ne omekaju,
ali nikako ne smiju posmeiti. Umijeaj aku brana (postupno), onda
dodaj tri etvrtine boce vina. Ostatak popij. Vrati zeca u posudu, posoli
i popari, dodaj klini i puno majine duice (ne peteljke) i kap paprenog umaka. Pirjaj dva sata, onda skini meso s kostiju i narei na trake,
pa opet vrati u umak. Pojaaj plamen da se meso jo stisne. (Ako ima
jetra od zeca, ispri ih i pomijeaj s umakom, da bude jo gui.)
Poslui s pappardellama i naribanim parmezanom. Jesam li ti ve rekao da te volim?
B
W

To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: Pa, tu sam.
jesi, vie puta.
Sino iskuala ragu na svojoj novoj cimerici, Lucv. I tako je, naravno, cijela pria dola na vidjelo, dio po dio, tijekom veere... Zaplakala
je, vjeruj mi. I tako, da skratim priu, proglasila se tvojom slubenom
zastupnicom koja e me braniti od iskuenja, barova za osamljena srca i
sredovjenih predavaa. Ipak, mislim da bih joj mogla izmigoljiti. (alim se.)
Sutra imam prvi sat kuhanja. Mislim da emo uiti kako se ree. Ha!
Ubrzo u biti vjete ruke s otrim noem, pa me se uvaj, ljubavnice.
Znam ja kakvi ste vi Talijani, upamti to.
Laura
P.S. Ako zaista misli da ovdje moemo nabaviti zeeve...

To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: Pa, tu sam.
Hvala ti na zecu. Ba si sladak. Ipak, dostavlja iz FedExa djelovao
je malo zbunjeno.
Martha, moja uiteljica kuhanja, kae da imam devet okretnih prstiju!

To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: re: Pa, tu sam.
U stvari, jako se dobro sjeam tih okretnih prstiju...

To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: re: re: Pa, tu sam.
Kad smo ve kod toga... telefonski seks, veeras, oko dvadeset dva
sata, po mojem vremenu?

To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam.
Mmmmmm. To je bilo fino. Lijepo spavaj.

To: Bruno
From: Laura.
Re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam.
Zar ne? I hou.
to ima za doruak?

To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam.
Zabaglione
Jede se za doruak ovdje kod nas na selu, tek toliko da zna.
Istui 6 svjeih utanjaka s 3 june lice eera u prahu sve dok ne
postanu blijedi, zatim umijeaj au suhog bijelog vina. Izlij u zdjelu
koju si stavila u tavu za umake, a u kojoj ti lagano kljua voda, i tuci.
Narast e i postati gusta pjena. Krasno.
Poslui na parogama, tostu, muffinima, desertima, dojkama...

To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam.
Taj zabaglione... apsolutno boanstveno. Lucy kae: ako te ja ikada
prevarim, moe li te ona uzeti?
U meuvremenu, to je za veeru?

To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam.
Saltimbocca
E, to je pravo rimsko jelo.
Za dvije osobe treba etiri telea odreska. Umotaj ih u votani papir
i istui valjkom za tijesto dok ne postanu jako tanki. Preko svakoga stavi kriku pruta, a zatim dva svjea lista kadulje. Prema tradiciji, trebala
bi sve to privrstiti tapiem za koktele, ali ja mislim da je lake samo
presavinuti teletinu i lupiti onim istim valjkom tako da se dri na mjestu. Uvaljaj u mjeavinu brana, papra i moda pokoje mrvice feferona.
Zatim oko minute prepri s obje strane. Makni s vatre i dri na toplome.
Natoi au bijelog vina ili marale u sok od mesa i brzo smanji plamen. Dodaj malo maslaca i samo stisak limunovog soka, a zatim prelij
preko mesa.

To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam.
Sad znam napraviti beamel umak. Martha kae da mi ide... Hoemo
li sutra zajedno veerati?

To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam.
Moe. Isto vrijeme, razliiti kontinenti, isto jelo.
Ovo sada ima malo duu pripremu, ali vjeruj mi, itekako vrijedi truda.
Coda alla vaccinara
Trebat e ti volovski rep, oko 1,8 kg, opran i narezan po zglobovima.
Kuhaj oko deset minuta i poberi sve gadno (oberi svu pjenu). Dodaj jednu mrkvu, jedan poriluk, jednu peteljku celera & malo perina ili majine duice. Pirjaj oko tri sata. Ako moe nabaviti volovsku ili svinjsku
obrazinu, stavi i to. Sauvaj tekuinu.
Zatim u drugoj posudi ugrij malo masti ili ulja i lagano prepri narezani luk, mrkvu, narezanu svinjsku obrazinu (ili slaninu ako nisi uspjela
nabaviti obrazinu) i kosani reanj enjaka. Dodaj malo kosanog perina i volovski rep. Nalij pola boce suhog bijelog vina i pusti neka djelomino ishlapi. Zatim dodaj est narezanih rajica (tj. oko jednu i pol
limenku) i veliku licu koncentrata od rajice. Mukatni orai i cimet
takoer ne bi kodili. Pirjaj dva sata, dodajui malo temeljca iz prve posude kad god presui.
Mogla bi dodati i kuhanog, narezanog korijena celera, groice, pinjole, ak i malo gorkoga kakaa u prahu. Ako se odlui na to, dodaj na
kraju i kuhaj jo deset minuta.
B.

To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: re: Pa, tu sam.
"Poberi sve gadno", ha? Moja ivotna pria. Uspjela sam ui u trag
volovskom repu beskonano dugo je trebalo, a kad sam ga konano
nala, mesar me pitao je li to za moga psa! Kako bilo da bilo, sad se kuha. Za minutu idem provjeriti treba li podliti.
W

A sluaj ovo, ovo je legendarno: na teaju su nam rekli neka kupimo

svoju prvu talijansku kuharicu, golemu knjiurinu koju je, uvjerena
sam, napisala prava nonnina na primjer, ovo pie o tome kako se priprema tjestenina:
"Ne poputajte iskuenju da nabavite onu groznu spravu koja na jednoj strani guta i melje jaja i brano, a na drugoj isputa odabrane oblike
tjestenine. Tako ete dobiti mukusni i potpuno nedostojan proizvod, a
to je jo gore, pobjesnit ete od muke kad napravu budete trebali oistiti."
Isprva sam mislila da je "mukusni" rije na talijanskome, ali moj rjenik tvrdi da to znai "koji ima svojstva guste, viskozne ivotinjske sekrecije". U svakom sluaju, gospoa zna s rijeima.
Jesam li ti rekla da sam vrsto odluila runo ti izraditi tjesteninu?
Onda u biti prava talijanska domaica.
Nazovi veeras kad veera bude spremna. Jest u u krevetu. L

To: Laura
From: Bruno
Re: sino
Znam da sam ti to ve rekao, ali pomislio sam da bi ti moda bilo
drago imati to i napismeno: volim te.
B

To: Bruno
From: Laura
Re: re: sino
I ja tebe. U stvari, stalno sam mukusna, i to u najnezgodnijim moguim trenucima.
Pusa, L

To: Bruno
W

From: Laura
Re: re: re: sino
... kao na primjer danas kad smo radili povre, a ja pronaem tikvicu
koja izgleda ba kao tvoj. Dala sam joj pusu dok nitko nije gledao.

To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: re: sino
Blago tikvici.
Ovo je zgodan recept za antipasto:
Preni cvjetovi tikvice
Pazi da dobije muke cvjetove (sa stapke), a ne enske (s ploda)
muki ostaju hruskaviji. Moraju biti svjei i tvrdi. U Rimu ponekad prije prenja nadjenu cvjetove s malo mozzarelle i inuna.
Uzmi 135 grama brana, sol, papar, mukatni orai, dvije june lice ulja i dva umanjka (sauvaj bjelanjke) i istui tijesto za pohanje.
Postupno ulupaj 6 junih lica bijeloga vina i 6 junih lica vode, moda malo vie koliko treba da tijesto bude gusto ali tekue. Neka odlei
30 minuta. Zatim istui bjelanjke dok ne budu vrsti i umijeaj u smjesu. Ukloni pranike, uvaljaj cvjetove u smjesu, a zatim ispri u tavi u
puno vreloga ulja. Prebaci na papir koji dobro upija, posoli i popapri i
odmah poslui. Ide dobro uz:
Paprike punjene kuniem (recept sa sela)
Odrei vrhove s etiri paprike i spremi ih za kasnije. Sastrui sjemenke iz unutranjosti paprika. Peci u plinskoj penici na 4 (35OC) 20
minuta, ne dulje. U meuvremenu ispri kunia, narezanog na komadie, na maslacu. Dodaj dvije ake narezanih gljiva i au suhog bijelog
vina; neka polako ispari. Dodaj onoliko pileeg temeljca koliko je bilo
vina i malo koncentrata od rajice. Paljivo kuhaj jo 10 minuta, zatim
licom time napuni paprike. Vrati vrhove i peci u penici jo 15 minuta.
B
W

To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: re: re: sino
Eh, pa sad si poeo pretjerivati. A da mi poalje neki jednostavan
recept? Za desert, na primjer?
(Iz mog udbenika za teaj kuhanja: "Sokovi tih dvaju kvintesencijalno mediteranskih plodova, masline i limuna, dodaju oaravajue mirisni dojam poiranome mozgu..." sad shvaam to mi se to dogodilo
u Italiji. Vruina mi je poirala mozak pa sam bila oarana. A i mirisna,
podrazumijeva se. A ti si kriv za sve.)

To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: re: re: re: sino
Stiu dva deserta. Pripremi ih i ponesi, s telefonom, u krevet. Zvat u
te oko jedanaest po tvom vremenu...
Tiramisu
Tuci 5 utanjaka sa 180 g (oko 3/4 alice) eera sve dok se eer ne
rastopi a smjesa ne postane lagana i pjenuava. (Treba ostaviti trag urka kad kapne s mlatilice.) Dodaj 250 g mascarponea i tuci dok ne postane glatko. Istui bjelanjke u drugoj staklenoj zdjeli dok se ne stvore
iljasti breuljii. Umijeaj u smjesu s mascarponeom.
Ulij u iroku posudu 250 ml vrlo jakog ristretta i 3 june lice
brandyja/marsale. Namai u tome oko 40 komadia usko narezanog biskvita, ali pazi da se biskvit ne raspadne. Priblino pola toga poloi na
dno posude za posluivanje. Zatim dodaj sloj smjese s mascarponeom,
pa sloj biskvita, pa opet mascarpone. Dri u hladnjaku bar dva sata. Prije posluivanja pospi naribanom okoladom.
A evo i omiljenog rimskog deserta, koji je jo jednostavniji... Breskve u crnom vinu.
W

Samo prelij breskve kipuom vodom da ih lake oguli, narei ih u

zdjelice, pospi ih eerom i prelij crnim vinom. Moe ih jesti nakon to
su odstajale otprilike jedan sat u hladnjaku.
ujemo se kasnije u krevetu. I da lica ti nee trebati. B.

To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: re: re: re: re: sino
Ljepljivo...!
voli te L xxx :)
P.S. to e mi skuhati za moju prvu no kad se vratim u Rim?

To: Laura
From: Bruno
Re: vraa se?
Eh, to je teko pitanje.
A da neto skuhamo zajedno?
B

To: Bruno
From: Laura
Re: re: vraa se?
A, ne, maestro ne zaboravi, ja se time bavim jako, jako kratko. A
znam kakvi ste vi kuhari. Vikat e na mene ako u neemu pogrijeim,
zar ne? Vjerojatno e me rasplakati.

To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: vraa se?
W

Vikati na tebe? Prije bih si izvadio srce i isprio ga. A podijeliti kuhinju s tobom neto je najprekrasnije to mogu zamisliti... a to me podsjea, bilo je neto netko prije nego to smo se ti i ja nali, o emu
bih ti vjerojatno trebao rei. Nazovi me kasnije ali tek nakon to si
zaklopila oi i pomislila na:
Abbacchio alla cacciatora
Sjea se?
Jelo koje ne treba pripremati sve dok ne bude prvih malih janjaca.
Treba otprilike kilogram ili malo vie od lopatice i slabina, nasjeckano sjekiricom na komadie veliine zalogaja. Dobro prepri dok ne
postanu smei, po mogunosti na masti. Dodaj sol, papar, kosani enjak, veliku aku natrgane kadulje i malo rumarina. Kuhaj i minutu, uz
mijeanje, onda kroz fino sito posipaj janjetinu branom. Okreni komadie jedanput, zatim dodaj 8 junih lica dobrog vinskog octa. Nakon
pola minute smanji vatru tako da samo krka i polij s malo vode. Zaklopi lonac, ali ostavi poklopac malo nakoso i dodaj jo vode ako presui. Gotovo je kad se janjetina pone odvajati od kostiju nakon sat
vremena otprilike.
Neposredno prije posluivanja, zgnjei 4 inuna i pomijeaj sa sokom od janjetine i malo vode. Dodaj to janjetini i promijeaj.
Porchetta
Odojka moe nabaviti u svako doba godine. (Pa, moda 1 ne moe,
tamo gdje si ti.)
Ovo moe pripremiti na bezbroj naina. Ja sam jednom kuao jednoga nadjevenog kaduljom i divljim komoraem, bio je nevjerojatno
dobar. Ali meni se vie svia ovaj recept, jer je vie rimski:
Uzmi svinjske iznutrice srce, plua, jetra itd. i fino ih narei i
prepri na jedva neto masti ili ulja. Dodaj puno rumarina, enjaka i
kadulje. Izvadi kosti i nadjeni mjeavinom, a zatim saij, ali narei koicu i onda pet sati peci u penici na drva. Ako nema takvu penicu,
posluit e i kruna pe u kojoj se radi pizza.
Razgovarat emo kasnije, B

To: Bruno
From: Laura
Re: sinonji razgovor
Pa, valjda bih joj trebala zahvaliti. Oito te puno toga nauila. (Govorim o kuhanju, naravno.)

To: Laura
From: Bruno
Re: re: sinonji razgovor
Naravno.
Ovdje je sada ve skoro zima. isprva sam to primijetio samo zato to
su se na trnici pojavili kesteni, a restorani su na jelovnik stavili Monte
Bianco...
Monte Bianco
Sezonski desert sa sjevera. Prije nego to pone, stavi zdjelu za
miksa-nje u zamrziva.
Natopi 500 g svjeih kestena u vodi, zatim obrei oko ljuske da olabavi nai e kako se to radi u svojoj kuharici. Kuhaj u vreloj vodi 25
minuta i oguli dok su topli.
Stavi u tavu i prekrij mlijekom. Neka lagano prokuha. Nakon otprilike 15 minuta upit e mlijeko. Istui pire elektrinim mikserom. Dodaj
200 g okolade, otopljene na pari, i malo ruma. Prekrij tankom prozirnom folijom i dri u hladnjaku jedan sat. Uzmi mlinac za meso ili probuenu mjeinu i napravi od smjese male komade, neka izgledaju kao
crvii ili mljeveno meso. Sve stavi na tanjur. Pomijeaj 300 ml vrhnja
za lag s ajnom liicom eera u prahu i tuci sve dok ne postane vrsto, a onda izlij preko deserta tako da izgleda kao Mont Blanc koji mi
zovemo Monte Bianco prekriven snijegom.
Sad kad je zahladnjelo, krevet mi djeluje jako prazno.
B

To: Bruno
From: Laura
Re: hladno
Hladno? U Rimu? Pa ti se ali. Ovdje je minus deset.
Kakvo je ulje ove sezone? Prema kuharici moje gospoe Talijanke:
"U tim prohladnim danima koji premouju prijelaz iz jeseni u zimu i
oznaavaju dolazak ovogodinjeg svjee preanog maslinovog ulja,
prepei kruh nad vatrom s puno dima i umoiti ga u pikantno, prozirno
zeleno, upravo proizvedeno ulje obiaj je star vjerojatno koliko i sam
Rim..."

To: Laura
From: Bruno
Re: re: hladno
Da ona opisuje bruschettu. Samo stavi na reetku malo dobrog talijanskog kruha, po mogunosti na plamen (bit e dobar i plinski plamenik). Istrljaj zgnjeenim renjiem enjaka i prelij urkom mladoga
maslinovog ulja, koje ti je tvoj ljubavnik iz daljine upravo poslao
FedExom. Posoli. Ako eli antipasto koji malo bolje zasiti, stavi na to
rajicu narezanu na kockice i svjei bosiljak.
Volim te, B

To: Bruno
From: Laura
Re: taj recept za bruscettu
Vidi, izgleda da to nikako ne mogu napraviti kako treba. Jednostavno je, a teko, kako bi vjerojatno rekao Tommaso. Svaki put kad pokuam, neto ne valja. Zna to mislim da mi netko treba pokazati kako
se to radi...

From: Bruno
To: Laura
Re: re: taj recept za bruschettu
Ne kuim.

From: Laura
To: Bruno
Re: re: re: taj recept za bruschettu
Aha! Ne, ne kui. U tome i je cijeli tos.

To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: re: taj recept za bruschettu
Mislio-sam, ne shvaam. Kako je mogue da ne zna pripremiti
bruschettu, a zna sve one druge stvari? A to si mislila kad si rekla da
ti netko treba pokazati?
B

To: Bruno
From: Laura
Re: re: re: re: re: taj recept za bruschettu
Pa, ovako...
Neki dan sam razgovarala sa svojom uiteljicom kuhanja. Ona kae
da zna za najmanje desetak talijanskih restorana ovdje kod nas u kojima
bi netko tko je kuhao za Templi mogao dobiti posao...
to misli?

To: Laura
From: Bruno
Re: re: re: re: re: re: taj recept za bruschettu
Mislim da stiem. Poalji mi popis za nabavu

"... to je nain spravljanja hrane u kojem ima mjesta za improvizaciju i nove intuitivne uvide svaki put kad ga primijenimo, pod uvjetom da
i dalje uva poznate obrasce; sve dok nas oblici koji iz takvog pristupa
nastanu umiruju onim osnovnim svojstvom civiliziranog ivljenja, prepoznatljivou."
MARCELA HAZAN, Osnove klasine talijanske kuhinje
www.thefoodoflove.com
elio bih zahvaliti Nicku Harrisu iz A. R Watta to je stavio lonac na
vatru; Caradocu Kingu i Lindi Shaughnessv to su zakuhali; Bobbvju
Thomsonu to je kuao; Peteru Beggu to mi je pokazao kako to radi
pravi kuhar; Alessandri Lusardi to je dodala talijanske arome; Ursuli
Mackenzie i Clare Ferraro to su naruile; Tari Lawrence i Carole DeSanti to su vratile u kuhinju i, naravno, svojoj obitelji, koja je dodala
nuan prstovet soli.
Ovu knjigu posveujem uspomeni na Nunca Willcoxa, dobrog ovjeka i dobrog prijatelja.