Gianni Rodari

TELEFONSKE PRIE

Paoleti Rodari
i njenim prijateljima
svih boja

Bio jedanput...
...u Vareseu raunovoa Bianchi. Bio je trgovaki predstavnik i est dana
u tjednu putovao je itavom Italijom, na istok, zapad, na jug, na sjever, a i
sredinom Italije, prodajui lijekove. U nedjelju bi se vratio kui da u
ponedjeljak ujutro opet otputuje. No prije negoli bi otputovao, njegova bi
mu kerkica rekla: Ne zaboravi, tata: svaku veer jednu priu.
Jer ta djevojica nije mogla zaspati bez prie, a mama joj je ve ispriala
sve koje je znala i po tri puta. I tako je svake veeri, ma gdje se nalazio,
raunovoa Bianchi tono u devet nazivao Varese da bi ispriao priu
svojoj djevojici. A ova knjiga sadri upravo te prie raunovoe
Bianchija. Vidjet ete da su prilino kratke: nije udo, raunovoa
Bianchi plaao je telefon iz svoga depa, pa nije mogao voditi duge
razgovore. Samo koji put, kad bi zakljuio kakav dobar posao, dopustio
bi sebi koju "jedinicu" vie. Ispriali su mi da su telefonistice iz centrale
prekidale sve razgovore, kad je raunovoa Bianchi zvao Varese, kako bi
mogle sluati njegove prie. Nije udo: neke su zaista lijepe.

LOVAC BEZ SREE

Uzmi puku, Josipe, uzmi puku i idi u lov rekla je jednog jutra
svome sinu neka ena. Sutra se tvoja sestra udaje i htjela bi se najesti
kae i zeevine.
Josip je uzeo puku i otiao u lov. Odmah je ugledao zeca koji je iskoio
iz neke ivice i otrao u polje. Podigao je puku, nanianio i pritisnuo
oroz. No puka je rekla: Pum! pravim ljudskim glasom i, umjesto da
izbaci zrno, polako ga je ispustila na zemlju. Josip ga je podigao i stao ga
zaueno gledati. Zatim je paljivo pregledao puku i inilo mu se da je
ista kao uvijek, pa ipak, umjesto da opali, rekla je "pum" veselim i
svjeim glasiem. Josip je pogledao i u cijev, ali kako je mogue da se
netko sakrije u nju? I zaista, u cijevi nije bilo nikoga i niega.
A mama hoe zeca. A moja sestra hoe zeetine s kaom...
U tom je asu onaj zec od maloprije ponovo proao ispred Josipa. Bila je
to zeica, imala je bijeli veo na glavi, na velu narandino cvijee, a
hodala je sitnim koraiima.
Hm rekao je Josip zeica se udaje. to mogu, pucat u u kakvog
fazana.
I zaista, malo podalje u umi, ugledao je fazana kako ee stazom, nimalo
prestraen, kao da je prvi dan lova, kad fazani jo ne znaju to je puka.
Josip je nanianio, pritisnuo oroz, a puka je rekla: Pam! Zatim:
Bam! Bam! dva puta kao to bi reklo dijete igrajui se svojom pukom.
Metak je pao na zemlju i prestraio neke crvene mrave koji su pobjegli i
sklonili se pod oblinji bor.
Sve ljepe i ljepe rekao je Josip ve pomalo ljutito. Mama nee biti

ba oduevljena ako se vratim prazne torbe.

Fazan, koji je, uvi onaj "bam, bam" pobjegao u gusti, pojavio se opet
na stazi, no sada ga je slijedila njegova mladunad, u redu jedan po jedan,
a svi bi se bili najradije nasmijali. Posljednja je hodala majka, ponosna i
zadovoljna kao da je dobila prvu nagradu.
Ah, ti si zadovoljna, je li? promrmljao je Josip. Ti si se ve odavno
udala. A koga da sad ulovim?
Opet je napunio puku i paljivo se ogledao. Na jednoj grani stajao je kos
i zvudukao kao da bi da kae: pucaj u mene, pucaj.
Ali puka je rekla: Bang! poput djece kad itaju stripove. I zauo se
jo nekakav zvuk iz puke koji je liio smijehu. Kos je zviduknuo jo
veselije nego prije, kao da kae: "Pucao si, uo sam te, a sad nosi se
odatle."
To sam i oekivao rekao je Josip. ini se da danas puke trajkuju.
Jesi li imao sree u lovu, Josipe? upitala ga je majka kad se vratio.
Da, mama. Uhvatio sam tri dobra, debela bijesa. Kako li e biti dobri s
kaom!

PALAA OD SLADOLEDA

Jedanput su u Bolonji sagradili itavu palau od sladoleda ba na

glavnom trgu, i djeca su dolazila iz daleka da je liznu.
Krov je bio od tuena vrhnja, dim to se vijao iz dimnjaka od eera,
dimnjaci od ueerena voa. Sve ostalo bilo je od sladoleda: vrata od
sladoleda, zidovi od sladoleda, namjetaj od sladoleda.
Jedno malecno dijete prihvatilo se nekog stola i polizalo mu noge, jednu

za drugom, dok mu se sto nije sruio na glavu sa svim tanjurima, no i

tanjuri su bili od sladoleda s okoladom, onog najboljeg.
Opinski je straar primijetio da se jedan prozor topi. Stakla su bila od
sladoleda s jagodama, pa su se cijedili ruiasti potoii.
Brzo! uzviknuo je straar. Jo bre! I za tren oka svi su navalili i
stali lizati kako se ne bi izgubila nijedna kap remek-djela.
Naslonjau! molila je neka stariica koja se nije mogla probiti kroz
guvu. Naslonjau za sirotu staricu. Tko e mi je donijeti? S naslonima
za ruke, ako je mogue.
Jedan plemeniti vatrogasac pourio je da joj donese naslonjau od
sladoleda s vanilijom i kikirikijem, a sirota starica poela ju je blaeno
lizati poevi upravo od naslona za ruke.
Bio je to veliki dan i, po lijenikoj naredbi, nikoga nije zabolio trbuh.
Jo i sada, kad djeca trae jo jedan sladoled, roditelji uzdiu:
Eh, da, za tebe bi trebala palaa od sladoleda kao ona iz Bolonje.

ETNJA RASTRESENOG IVICE

Mama, idem malo u etnju.

Idi samo, Ivice, ali pazi kad prelazi preko ceste.
Dobro je, mama. Zdravo, mama.
Uvijek si tako rastresen.
Da, mama. Zdravo, mama.
Ivica je veselo iziao i u poetku je bio veoma paljiv. Svaki bi se as
zaustavio i opipao se.
Jesam li itav? Da i nasmijao bi se.

Bio je tako sretan zbog svoje paljivosti, da je stao skakutati kao vrabac,
zastajati kao ukopan pred izlozima, gledati automobile, oblake i, naravno,
poele su nevolje,
Jedan ga je ovjek veoma ljubazno prekorio:
Kako si ti rastresen. Vidi li? Ve si izgubio ruku.
Uf, istina. Kako sam nepaljiv.
Poeo je traiti ruku, a naao je neku praznu limenku. A je li ba prazna?
Da vidimo. A ta je bilo u njoj prije negoli se ispraznila? Valjda nije bila
prazna od prvog dana...
Ivica je zaboravio da trai ruku, onda je zaboravio i na limenku, jer je
ugledao nekog epavoga psa, i, eto, da bi stigao epavoga psa prije negoli
zakrene za ugao, izgubio je itavu ruku do ramena; no nije niti primijetio
i nastavio je trati.
Jedna ga je dobra ena pozvala: Ivice, Ivice, tvoja ruka!
Ali nije je uope uo.
ta moemo rekla je dobra ena. Odnijet u je njegovoj majci.
I otila je kui Iviine majke.
Gospoo, donijela sam ruku vaeg sina.
Oh, taj rastresenjak. Ne znam vie to u s njim, to da mu kaem.
Eh, da, sva su djeca takva. Poslije nekog vremena dola je jo jedna
dobra ena.
Gospoo, nala sam jedno stopalo. Ne pripada li moda vaem Ivici?
Pa jasno, njegovo je, prepoznajem ga po poderanoj cipeli. Oh, kako je
moj sin rastresen! Ne znam vie to u s njime.
Eh, da, zna se, sva su djeca takva.
Poslije nekog vremena dola je jedna starica, zatim pekarov naunik,
onda neki tramvajac, pa ak i jedna uiteljica u penziji i svi su donijeli po
koji komad Ivice: nogu, uho, nos.

 Postoji li koji djeak rastreseniji od mojega?

Eh, gospoo, sva su djeca takva.
Konano je stigao i Ivica skakuui na jednoj nozi, bez uiju i ruku, ali
veseo kao uvijek, veseo kao vrabac, a njegova je mama odmahnula
glavom, sastavila ga i poljubila.
Ne manjka nita, mama? Jesam li bio dobar, mama?
Da, Ivice, bio si zaista dobar.

PALAA ZA RAZBIJANJE

Jednom su ljudi u Bustu Arsiziju bili zabrinuti, jer su djeca sve razbijala.
Da ne govorimo o potplatima, hlaama i kolskim torbama: razbijala su
stakla igrajui se loptom, razbijala su tanjure za stolom, ae u restoranima, a zidove nisu razbijala samo zato to nisu imala ekie na
raspolaganju.
Roditelji vie nisu znali to e i kako e, pa su se obratili gradskom
naelniku.
Da uvedemo globu? predloio je naelnik.
Ba vam hvala uzviknuli su roditelji a platit emo je krhotinama, je
li?
Na sreu, u tom kraju ivi mnogo raunovoa: Na svaku treu osobu
dolazi po jedan, a svi odlino raunaju. Bolje od svih ostalih raunao je
raunovoa Gamberoni, star ovjek s mnogo unuadi i, prema tome, to
se tie krhotina, imao je bogato iskustvo. Uzeo je papir i olovku i
izraunao tetu koju su djeca iz Busta Arsizija poinila razbijajui sve
one lijepe i dobre stvari. Ispala je strana svota: hiljadu hiljada etrnaest i

trideset i tri.
Polovicom te svote dokazivao je raunovoa Gamberoni moemo
sagraditi palau za razbijanje i prisiliti djecu da je unite: ako ne ozdrave
na taj nain, nee vie nikada ozdraviti.
Prijedlog bi prihvaen, palaa sagraena za tili as. Imala je sedam
katova, devedest i devet soba, svaka je soba bila puna namjetaja, a svaki
komad namjetaja prepun tanjura, zdjela, ukrasnih predmeta, a da se i ne
spominju zrcala i pipe za vodu. Na dan otvorenja svako je dijete dobilo
eki i, kad je naelnik dao znak, vrata palae za razbijanje irom su se
otvorila.
teta to televizija nije stigla na vrijeme da prenese taj prizor. Oni koji su
ga vidjeli svojim oima i uli vlastitim uima tvrde da je bilo kao ne
bilo ga poetak treeg svjetskog rata. Djeca su prelazila iz sobe u sobu
poput Atilinih hordi i razbijala ekiima sve to bi im se isprijeilo na
putu. Udarci su se uli u itavoj Lombardiji i u pola vicarske. Djeca
pedalj visoka navalila su na ormare velike poput krstarica i tako su ih
temeljito raskomadala, da su ostale samo hrpe iverja. Maliani iz djejeg
vrtia, lijepi i draesni u ruiastim i plavim pregaicama, marljivo su
gazili po servisima za kavu, dok ih nisu pretvorili u finu prainu kojom su
zatim praili lice. Na kraju prvog dana nije preostala niti jedna itava
aa. Na kraju drugog dana poeo se osjeati nedostatak stolica. Treeg
su dana djeca navalila na zidove poevi od posljednjeg kata, no kad su
stigla do etvrtog, mrtva umorna i pokrivena prainom kao Napoleonovi
vojnici u pustinji, ostavila su sve i vratila se teturajui svojim kuama, te
otila u krevet bez veere. Zaista su se iskalila i prola ih je elja za
razbijanjem; najednom su postala osjetljiva i njena poput leptiria, te
biste im mogli dopustiti da igraju nogomet na igralitu punom kristalnih
aa, a da ne otkrhnu niti jednu.

Raunovoa Gamberoni je izraunao i dokazao da je grad Busto Arsizio

utedio dva nadmilijuna i sedam centimetara.
Ono to je preostalo od palae za razbijanje opina je ostavila na
raspolaganju graanima. I tada ste mogli vidjeti uglednu gospodu s
konatim torbama za spise i oalima suce, advokate, savjetnike kako
dohvataju ekie i tre da srue jedan zid ili da raskomadaju neko
stepenite, a s takvim su uitkom udarali da bi kod svakog udarca osjetili
kako se podmlauju.
Umjesto da se svaam sa enom veselo bi govorili bolje nego da
razbijam pepeljare i tanjure sobnog servisa, dara tete Mirice...
I udri ekiima.
Raunovoi Gamberoniju je grad Busto Arsizio u znak zahvalnosti
dodijelio orden s rupom od srebra.

ENA KOJA JE BROJILA KIHANJE

U Gavirati je jednom ivjela neka ena koja je provodila dane brojei

koliko puta tko kihne, a zatim bi ispriala prijateljicama rezultate svog
raunanja, pa bi sve skupa nadugo i nairoko o tome naklapale.
Apotekar je kihnuo sedam puta priala je ena.
Ta je li mogue!
Kunem se, nek mi otpadne nos ako ne kaem istinu, uhvatilo ga je
kihanje pet minuta prije podneva.
Brbljale su, brbljale i na kraju zakljuile da apotekar dodaje vode u
ricinusovo ulje.
upnik je kihnuo etrnaest puta priala je ena, crvena od uzbuenja.

 Da se moda nisi zabunila?

Nek mi otpadne nos, ako je i jedanput manje.
Pa to e biti s nama!
Brbljale su, brbljale i na kraju zakljuile da upnik mee previe ulja u
salatu.
Jednog dana ta ena i njene prijateljice, a bilo ih je vie od sedam, skupile
su se pod prozorom gospodina Delija da oslukuju. No gospodin Delio
nije uope kihao, jer nije mrkao duhan i nije bio prehlaen.
Nije ni jedanput kihnuo rekla je ona ena. Tu je neto sumnjivo.
Upravo tako rekle su njene prijateljice.
Gospodin Delio ih je uo, pa je stavio pregrt papra u trcaljku za ubijanje
muha i, pazei da ga ne primijete, posuo ga po onim alapaama to su se
sakrile pod prozorom.
Ap-iha! kihnula je ona ena. Ap-iha! Ap-iha! nastavile su
njene prijateljice. I udri kihati jedna za drugom.
Ja sam kihnula vie puta od vas rekla je ona ena.
Mi smo vie rekle su njene prijateljice. Poupale su se za kosu, stale
se tui uzdu i poprijeko, poderale jedna drugoj odjeu i svaka je izgubila
po jedan zub.
Poslije tog dogaaja ona ena nije vie razgovarala sa svojim
prijateljicama, ve je kupila biljenicu i olovku, stala lunjati sama i, kad
god bi ula da je netko kihnuo, zabiljeila bi to kriiem.
Kad je umrla, ljudi su nali onu biljenicu punu kriia, pa su rekli:
Pogledajte, sigurno je biljeila svoja dobra djela. Koliko li ih je uinila!
Ako ona ne ode u raj, nee nitko!

ZEMLJA BEZ OTRICE

Ivica Zgubidan bio je veliki putnik. Putovao je i putovao i jednoga dana

dospio u neku zemlju gdje su uglovi kua bili obli, a krovovi kua nisu
bili iljati, ve su imali oblik blage grbe. Uz cestu rasla je ivica od rua i
Ivici se prohtjelo da jednu zatakne u zapuak. Berui ruu dobro je pazio
da se ne ubode na trnje, no odmah je primijetio da trnje ne bode, nije bilo
zailjeno, ve tupo i mekano kao od gume, te je kakljalo ruku.
Pazi ovo rekao je Ivica naglas.
Iza ivice nadvirio se opinski straar smijeei se.
Zar niste znali da je zabranjeno kidati rue?
ao mi je, nisam se dosjetio.
Onda ete platiti samo pola globe rekao je straar koji se tako iroko
nasmijeio da je potpuno liio onom ovjeuljku koji je odveo Pinokija u
Zemlju igraaka. Ivica je primijetio da straar zapisuje globu olovkom
bez iljka, pa mu je pobjeglo:
Hoete li biti tako dobri da mi pokaete vau sablju?
Vrlo rado rekao je straar. I, naravno, niti sablja nije imala otrice.
Pa kakva je to zemlja?
To je Zemlja bez otrice odgovorio je straar tako ljubazno, da bi sve
njegove rijei trebalo napisati velikim slovima.
A ta je sa avlima?
Ukinuli smo ih ve odavno, sve radimo pomou ljepila. A sada, molim
vas, dajte mi dvije pljuske.
Ivica je razjapio usta kao da treba progutati itavu tortu.
Ali molim vas, neu da svrim u zatvoru zbog uvrede slubene osobe.
One dvije pljuske moda bih trebao dobiti, ali nikako dati ih.
Tu je takav obiaj prijazno je objasnio straar. itava globa je etiri

pljuske, a pola samo dvije.

Straaru?
Straaru.
Pa to je nepravedno, strano je.
Jasno da je nepravedno, jasno da je strano rekao je straar. To je
tako mrsko da ljudi, kako ne bi bili prisiljeni pljuskati ni krive ni dune
straare, i te kako paze da ne uine neto to se kosi sa zakonom. Hajde,
dajte mi te dvije pljuske, a drugi put malo bolje pazite.
Ali ja neu niti da vam zvrcnem obraz: pomilovat u vas umjesto
pljuske.
Kad je tako zakljuio je straar morat u vas otpratiti do granice.
I Ivica je, posramljen, morao napustiti Zemlju bez otrice. No jo uvijek
sanja kako bi se vratio da ondje ivi to mirnije i njenije u kakvoj lijepoj
kuici s krovom bez iljka.

ZEMLJA SA S

Ivica Zgubidan bio je veliki putnik. Putovao je i putovao dok nije stigao u
Zemlju sa S.
A kakva je to zemlja? zapitao je nekog graanina koji se odmarao u
sjeni jednog stabla.
Graanin je umjesto odgovora izvadio iz depa noi i pokazao ga,
otvorena, na dlanu.
Vidite li ovo?
To je noi.
E, nije. To je "snoi", to jeste noi sa S. Slui za rast olovaka kad se

potroe i jako je koristan u koli.

Divno rekao je Ivica a onda?
Onda imamo "svjealicu".
Valjda mislite vjealicu?
Vjealica malo emu slui, ako nemate kaput koji biste na nju objesili.
Naa "svjealica" posve je drukija. Na nju ne treba nita objesiti, sve ve
visi. Ako vam treba ogrta, idete onamo i uzmete ga. Ako nekome treba
kaputi, ne treba ga kupiti: ide do "svjealice" i uzme ga. Postoje zimske i
ljetne "svjealice", te muke i enske. Tako se utedi mnogo novaca.
Zaista divno. A onda?
Onda imamo "sfotografski aparat" koji, umjesto da fotografira, izrauje
karikature, pa se barem nasmijemo. Onda imamo "stop".
Brrr, strah me hvata.
Ba naprotiv; "stop" je suta suprotnost topu, a slui za razbijanje rata.
A kako radi?
To je barem lako, i dijete moe rukovati "stopom". Ako bukne rat,
zatrubimo u "strubu", opalimo iz "stopa" i rat je odmah gotov.
udesna li je ta Zemlja sa S.

LJUDI OD MASLACA

Ivica Zgubidan, veliki putnik i slavni istraiva, dospio je jednog dana u

Zemlju ljudi od maslaca. Kad bi se nali na suncu, odmah bi se rastopili,
pa su morali uvijek ivjeti na svjeim mjestima i zato su stanovali u
gradu, gdje su hladnjaci zamjenjivali kue. Ivica je prolazio ulicama i
viao ih na prozorima njihovih friidera, a na glavama su drali termofore

s ledom. Na vratima svakog friidera nalazio se telefon za razgovor s

ukuanima.
Halo.
Halo.
Tko govori?
Ja sam kralj ljudi od maslaca. isto vrhnje prvorazredne kvalitete.
Mlijeko vicarskih krava. Jeste li dobro pogledali moj friider?
Ta molim vas, od suha je zlata! Ali, zar nikada ne izlazite?
Zimi, ako je dosta hladno, u automobilu od leda.
A ako sluajno sunce naglo izviri iza oblaka dok je Vae velianstvo u
etnji?
Ne moe, nije dozvoljeno. Moji bi ga vojnici strpali u zatvor.
Bum! rekao je Ivica. I otiao u neku drugu zemlju.

ALISA PADALICA

Ovo je pria o Alisi Padalici koja je padala uvijek i posvuda.

Djed ju je traio da je odvede u park:
Alisa, gdje si, Alisa?
Ovdje sam, djede.
Gdje, ovdje?
U budilniku.
Da, otvorila je poklopac budilnika da vidi to je u njemu, pa je svrila
meu kotaiima i perima i sada je neprestano morala skakati da je ne bi
uklijetila ona mainerija to se pokretala uz tiktakanje.
Jednom ju je djed traio da joj dade doruak:

 Alisa! Gdje si, Alisa?

Ovdje sam, djede.
Gdje, ovdje?
Pa upravo ovdje, u boci. Bila sam edna i pala sam u bocu.
Tekom je mukom plivala da bi se odrala na povrini. Srea to je
prijanjeg ljeta u Sperlongi nauila plivati.
ekaj! Sad u te upecati.
Djed je spustio uzicu u bocu, Alisa se uhvatila za nju i spretno se
uspentrala. Bila je dobra gimnastiarka.
Jo je jednom Alisa nestala. Traio ju je djed, traila ju je baka, traila ju
je susjeda koja je uvijek dolazila proitati djedove novine da utedi
etrdeset dinara.
Jao si ga nama, ako je ne naemo prije negoli se vrate s posla njeni
roditelji! prestraeno je mrmljala baka.
Alisa! Alisa! Gdje si, Alisa!
Ovog puta Alisa se nije javila. Nije se mogla javiti. Radoznalo njukajui
po kuhinji pala je u ladicu s ubrusima i stolnjacima, gdje je i zaspala.
Netko je zatvorio ladicu ne primijetivi je. Kad se probudila, Alisa se
nala u mraku, ali se nije prestraila. Jedanput je dospjela u pipu za vodu,
a ondje je bilo mnogo mranije.
"Morat e pripremiti stol za veeru" razmiljala je Alisa. "Tada e
otvoriti ladicu."
No nitko nije niti pomiljao na veeru upravo zato to nisu mogli nai
Alisu. Roditelji su joj se vratili s posla i vikali su na djeda i na baku:
Evo, kako je vi uvate!
Naa djeca nisu padala u pipe za vodu prosvjedovali su djed i baka.
U nae su vrijeme padali samo s kreveta i nabijali koju vorugu na glavi.
Konano je Alisi dozlogrdilo ekanje. Stala je kopati meu stolnjacima,

doprla do dna ladice, te poela udarati nogom. Bum, bum, bum.

Tiina rekao je otac. ujem nekakvu lupu.
Bum, bum, bum zvala je Alisa.
Kakvih li zagrljaja i poljubaca kad su je nali. A Alisa je odmah
iskoristila priliku da padne u depi tatina kaputa i, prije negoli su je
izvukli, stigla je zamazati lice igrajui se kemijskom olovkom.

CESTA OD OKOLADE

Jednom su tri brata iz Barlette, hodajui kroz polja, nala potpuno glatku i
smeu cestu.
to je to? ree prvi.
Drvo nije ree drugi.
Nije ni ugljen ree trei.
Da bi doznali neto poblie, sva su trojica kleknula i liznula.
Bila je to okolada, cesta od okolade. Pojeli su komadiak, zatim jo
jedan, spustila se veer, a tri su brata jo uvijek jela cestu od okolade,
sve dok nisu smazala i posljednji kvadrati. Nije vie bilo ni ceste ni
okolade.
Gdje smo? upitao je prvi.
U Bariju nismo rekao je drugi.
Nismo ni u Molfetti rekao je trei. Nisu znali to e. Na sreu, stigao
je s polja neki seljak sa svojim taljigama.
Ja u vas odvesti kui rekao je seljak. I odvezao ih je u Barlettu, do
kunog praga. Silazei s taljiga, primijetili su da su ove od kolaa. Bez
ijedne rijei stali su jesti taljige i nisu ostavili ni kotae ni glavine.

U Barletti nisu nikada prije ivjela tri tako sretna brata, a tko zna kad e
opet ivjeti.

IZMILJANJE BROJEVA

Da izmiljamo brojeve?
Izmiljajmo ih, ja u poeti. Jedva jedan, jedva dva, jedva tri, jedva
etiri, jedva pet, jedva est.
To je premalo. Sluaj ovo: premilijun, bilijardina, osmetina, hiljadetina,
milijardetina i milijardun.
A ja u izmisliti tablicu mnoenja:
triput jedan budi spreman
triput dva ne boj se psa
triput tri igrajmo svi
triput etiri bocu zaepili
triput pet i je na slet
triput est hajd' na ples
triput sedam konja sedlam
triput osam obr je bostan
triput devet strah i trepet
triput deset bjei u krevet.
Koliko stoji ovaj kola?
Dvije voruge na glavi.
Koliko ima odavde do Milana?
Tisuu novih kilometara, jedan polovni kilometar i sedam okoladnih
bombona.

 Koliko je teka suza?

Kako koja: suza razmaena djeteta laka je od vjetra, a suza gladna
djeteta tea je od itave zemlje.
Koliko je duga ova pria?
Previe.
Onda brzo izmislimo jo neke brojeve, pa da zavrimo. Rei u ih
onako kako se govore kod nas, u Modeni: jeni, dvani, trini, etiri,
etirini, ekspres filimbus, iz lavora voda pljus.
A ja u brojati kako ja znam: jen, dva, tri, tu smo svi, kruka, jabuka,
ljiva, pif, puf, paf i deset.

BRIF, BRUF, BRAF

U nekom tihom dvoritu dva su se djeaka igrala tako da su izmiljala

nov jezik kako bi mogla razgovarati, a da ih ostali ne razumiju.
Brif, braf rekao je prvi.
Braf, brof odgovorio je drugi.
I udarili su u smijeh.
Na balkonu prvoga kata jedan je dobri stari gospodin itao novine, a na
prozoru kue nasuprot bila je neka stara gospoa, niti dobra, a niti zla.
Kako su glupa ova djeca rekla je gospoa.
No, dobri gospodin nije se sloio:
Meni se ne ini.
Neete valjda tvrditi da ste razumjeli to su rekli.
Bogme jesam, sve sam razumio. Prvi djeak je rekao: kako krasan dan.
Drugi je odgovorio: sutra e biti jo ljepi.

Gospoa je uzdigla nos, no nije nita rekla, jer su djeaci opet stali
govoriti svojim jezikom.
Maraski, barabaski, pirimoki rekao je prvi djeak.
Bruf odgovorio je drugi.
I opet su obojica prasnula u smijeh.
Neete valjda tvrditi da ste i sada razumjeli uvrijeeno je uzviknula
stara gospoa.
E, jesam, sve sam razumio nasmijeio se stari gospodin. Prvi je
djeak rekao: kako smo sretni to smo na svijetu. A drugi je odgovorio:
svijet je krasan.
No, je li doista lijep? upitala je stara gospoa.
Brif, bruf, braf odgovorio joj je stari gospodin.

KUPOVANJE TOKHOLMA

Na sajam u Gaviratu dolaze nekakvi ljudi koji prodaju sve i svata, a

boljih trgovaca od njih neete nigdje nai.
Jednog petka doao je neki ovjeuljak koji je prodavao udne stvari:
planinu Mont Blanc, Indijski ocean, Mjeseeva mora, a tako je divno
hvalio svoju robu da mu je poslije jednog sata ostao samo grad tokholm.
Kupio ga je neki brija plativi za njega jedno ianje s masaom.
Brija je pribio izmeu dva zrcala potvrdu u kojoj je stajalo: Vlasnik
grada tokholma. Ponosno ju je pokazivao muterijama i odgovarao na
sva njihova pitanja.
To je grad u vedskoj, tavie, glavni grad.
Ima gotovo milijun stanovnika i, naravno, svi su moji.

 Tu je i more, jasno, no ne znam tko mu je vlasnik.

Brija je malo-pomalo utedio novaca i prole je godine otiao u vedsku
da obie svoj grad. tokholm mu se uinio udesnim, a veani jako
prijazni. Oni nisu razumjeli niti jedne rijei od svega to im je govorio
brija, a on nije razumio niti slova od njihovih odgovora.
Ja sam gospodar grada, znate li vi to? Jesu li vas obavijestili?
veani su se smijeili i kimali glavama, jer nisu razumjeli, ali bili su
ljubazni, a brija je sav sretan trljao dlanove:
Ovakav grad za jedno ianje s masaom! Zaista sam ga jeftino platio.
A nije imao pravo. Platio ga je i preplatio. Jer svako dijete, doavi na
svijet, gospodar je itavoga svijeta i ne treba za njega platiti niti pare, ve
samo zasukati rukave, ispruiti ruke i uzeti ga.

TAKNUTI KRALJEV NOS

Jednom je Ivica Zgubidan odluio da otputuje u Rim i da dotakne kraljev

nos. Njegovi su ga prijatelji odgovarali od tog nauma govorei mu:
Pazi, to je opasno. Ako se kralj razljuti, izgubit e svoj nos sa itavom
glavom.
No Ivica je bio tvrdoglav. Dok se spremao na put, vjebe radi, poao je
posjetiti upnika, naelnika i andara i svoj je trojici dodirnuo nos tako
oprezno i spretno da nisu ni primijetili.
Stigavi u susjedni grad, potraio je guvernerovu, predsjednikovu i
suevu kuu. Posjetio je te vane linosti i dotaknuo im nos jednim ili s
dva prsta. Vane su se linosti poneto uvrijedile, jer im se inilo da je
Ivica pristojan, a znao je o svemu razgovarati. Predsjednik se naljutio i

uzviknuo: Ta zar vi mene vuete za nos?

Ni govora rekao je Ivica. Otjerao sam vam muhu.
Predsjednik se ogledao, no nije vidio ni muhe ni komarca, a Ivica se u
meuvremenu brzo poklonio i iziao ne zaboravivi zatvoriti vrata za
sobom.
Ivica je imao biljenicu u koju je zapisivao sve noseve koje bi uspio
dodirnuti. Bili su to sve vani nosevi.
No u Rimu broj noseva tako je naglo porastao, da je Ivica morao kupiti
deblju biljenicu. Dovoljno je bilo da proee ulicom i ve bi sreo
nekoliko ekselencija, pokojeg zamjenika ministra i desetak glavnih
sekretara.
Direktore da i ne spominjemo: bilo je vie direktora negoli prosjaka. I svi
su ti nosevi bili prilino pristupani. Njihovi su vlasnici mislili da im
Ivica Zgubidan dodiruje nos iz potovanja prema njihovu autoritetu, a
neki su ak poeli zahtijevati od svojih podreenih da ih pozdravljaju na
isti nain. Govorili su:
Od sada dalje, umjesto da mi se klanjate, mogli biste mi dodirnuti nos.
To je modernije i finije.
Podreeni se u poetku nisu usuivali dodirivati noseve svojih starjeina,
no, kako su ih ovi stali bodriti irokim osmijesima, navalili su, te stali
dodirivati, stiskati, opipavati noseve: uzvieni nosevi postali su sjajni i
crveni od uitka.
Ivica nije zaboravio svoj glavni cilj i samo je ekao pogodnu priliku. A ta
mu se pruila za vrijeme jedne povorke. Ivica je primijetio da se s
vremena na vrijeme netko od prisutnih izdvaja iz mase, skae na
stepenice kraljevske koije i predaje kralju kovertu, vjerojatno kakvu
molbu, koju bi kralj, smijeei se, predavao svom prvom ministru.
Kad se koija dovoljno pribliila, Ivica je skoio na stepenicu i, dok mu

se kralj ljubazno smijeio, rekao je: Dopustite pruio ruku i protrljao

vrkom kaiprsta vrh nosa njegova Velianstva.
Kralj je zabezeknuto protrljao svoj nos, zaustio da neto kae, no Ivica se
jednim skokom unatrag ve sklonio na sigurno, meu ljude. Prolomio se
burni pljesak i odmah su i drugi graani oduevljeno pourili da slijede
Iviin primjer: skakali su na koiju, hvatali kralja za nos i drmali ga.
To je novi znak potovanja, Velianstvo aptao je prvi ministar kralju
u uho, smijeei se.
No kralja je prola volja za smijehom: zabolio ga je nos i poeo cijediti, a
on nije imao vremena da obrie svjeicu, jer mu njegovi vjerni podanici
nisu davali predaha, ve su ga i dalje veselo vukli za nos.
Ivica se zadovoljan vratio u svoje mjesto.

UVENA KIA U PIOMBINU

Jedanput su u Piombinu padali bomboni. Padali su krupni poput grada, a

bili su svakojakih boja: zeleni, ruiasti, ljubiasti, plavi. Neki je djeak
stavio u usta bombon zelene boje da ga kua i osjetio da ima okus mente.
Drugi djeak uzeo je ruiasti bombon, a taj je imao ukus jagode.
To su bomboni! Bomboni! I svi su izletjeli na ulice da napune depove.
No nisu stizali niti da ih pokupe, a ve su pali novi.
Kia nije dugo trajala, ali kad je prestala sve su ulice bile prekrivene
sagom mirisnih bombona koji su kripali pod nogama. aci su, vraajui
se iz kole, nali jo dovoljno bombona da napune kolske torbe. Starice
su ih pokupile i napravile velike zaveljaje od svojih marama.
Bio je to velik dan.

I sada jo mnogi ljudi ekaju da s neba stanu padati bomboni, no onaj

oblak nije se vie nadvio nad Piombinom, niti nad Torinom, a moda
nee proi niti nad Cremonom.

VRTULJAK IZ CESENATICA

Jednom je u Cesenatico, na morsku obalu, stigao nekakav vrtuljak. Imao

je samo est drvenih konja i est crvenih dipova, poneto izblijedjelih za
ukus dananje djece. ovjeuljak koji je rukama gurao vrtuljak, bio je
sitan, mrav, tamnoput, a na licu mu se vidjelo da jede jedanput u tri
dana. Jednom rijeju, nije to bio neki naroiti vrtuljak, no djeci kao da se
inilo da je od okolade, jer su se neprestano vrtjela oko njega, divila mu
se i jogunila da se uspnu na nj.
to li je tom vrtuljku, kao da je od meda? govorile su majke. I
predlagale bi djeci: Idemo pogledati dupine u kanalu, poimo jesti u
onu kavanu sa sjedalima-ljuljakama.
Nita od toga. Djeca su htjela vrtuljak.
Jedne se veeri jedan stari gospodin, poto je ukrcao unuka u dip, uspeo
na vrtuljak i uzjahao drvenog konjia. Nije mu bilo udobno, jer je imao
duge noge, pa su mu stopala dodirivala tlo, no svejedno se smijao. Ali
im je ovjeuljak pokrenuo vrutljak, desilo se udo: u tili as stari se
gospodin naao u visini cesenatskog nebodera, a njegov je konji
galopirao zrakom upravivi njuku ravno u oblake. Pogledao je dolje i
vidio itavu Romanju, zatim cijelu Italiju, a onda Zemlju koja se
udaljavala pod kopitama konja i ubrzo se pretvorila u mali plavi vrtuljak
to se vrtio, vrtio pokazujui redom kontinente i oceane kao nacrtane na

zemljopisnoj karti.
"Kamo emo?", pitao se stari gospodin.
U tom asu proao je ispred njega unui za volanom stara izblijedjela
dipa, koji se pretvorio u svemirski brod. Iza njega, u redu, sva ostala
djeca, mirna i sigurna u svojoj putanji poput brojnih umjetnih satelita.
Tko zna gdje je sada bio ovjeuljak iz vrtuljka; no jo se uvijek ula
ploa to je svirala neki runi a-a-a: svaki krug na vrtuljku trajao je
koliko itava ploa.
"U tom grmu lei zec" pomislio je stari gospodin.
Onaj ovjek mora da je arobnjak.
Pomislio je takoer: "Ako za vrijeme jedne ploe obletimo itavu Zemlju,
potui emo Gagarinov rekord."
Sad je svemirska karavana letjela nad Tihim oceanom s mnogo otoia,
nad Australijom gdje su skakali klokani, nad Junim polom s milijunima
pingvina to su ih gledali podigavi noseve, no nije bilo vremena da ih se
prebroji: umjesto njih ve su ameriki Indijanci davali dimne znakove,
zatim evo njujorkih nebodera, onda samo jedan neboder, a bio je to
cesenatski. Ploa je bila gotova. Stari se gospodin zaueno ogledao: opet
je bio na starom, pitomom vrtuljku na obali Jadranskog mora, a tamni
mravi ovjeuljak koio je polako, bez trzaja. Stari je gospodin teturajui
siao.
Sluajte, vi rekao je ovjeuljku. No ovaj nije imao vremena da ga
slua, druga su djeca zauzela konjie i dipove, vrtuljak je opet krenuo na
novi put oko svijeta.
Recite mi opet je pokuao stari gospodin, ve poneto ljutito.
ovjeuljak ga nije ni pogledao. Gurao je vrtuljak. Vesela djeja lica
traila su pogledom svoje roditelje koji su stajali u krugu s ohrabrujuim
smijekom na ustima.

arobnjak, taj bijedni ovjeuljak? arobni vrtuljak, ta smijena maina

to tetura uz zvukove runog a-a-a?
Neka zakljuio je starac bolje da to nikome i ne spomenem. Moda
bi mi se ljudi smijali iza lea i jo bi mi rekli: zar ne znate da je u vaim
godinama opasno ii na vrutljak, moe vas uhvatiti vrtoglavica?

NA PLAI U OSTIJI

Nekoliko kilometara od Rima nalazi se Ostijska plaa, kamo ljeti odlaze

tisue i tisue Rimljana, pa na plai nema mjesta niti da se iskopa rupa
lopaticom, a oni koji posljednji stignu nemaju gdje da pobodu suncobran.
Jednom je na Ostijsku plau stigao neki udni gospodin, zaista duhovit.
Stigao je posljednji, sa suncobranom pod mikom, i nije naao mjesta da
ga pobode. Tada ga je otvorio, namjestio neto na drku, i suncobran se
odmah uzdigao uvis, preletio tisue kupaa i zaustavio se ba na morskoj
obali, ali dva-tri metra iznad ostalih suncobrana. Duhoviti gospodin
otvorio je svoju lealjku, koja je takoer stala lebdjeti; legao je u sjenu
suncobrana, izvadio iz depa neku knjigu i poeo itati udiui morski
zrak, pun soli i joda.
Ljudi ga isprva nisu ni primijetili. Svi su bili pod svojim suncobranima i
nastojali ugledati komadi mora meu glavama onih koji su bili ispred
njih, ili su rjeavali krialjke, no nitko nije gledao uvis. Najednom je neka
gospoa ula kako je neto palo na njen suncobran, pomislila je da se radi
o lopti, izila je da se obrecne na djecu, ogledala se, pogledala uvis i
ugledala duhovitog gospodina kako lebdi nad njenom glavom.
Gospodin je gledao dolje i zamolio onu gospou:

 Oprostite, gospoo, pala mi je knjiga. Hoete li biti tako dobri da mi je

dobacite?
Gospoa je od uda sjela na pijesak, a kako je bila jako debela, nije
mogla ustati. Dotrali su njeni roaci da joj pomognu, a ona im je, bez
rijei, prstom pokazala letei suncobran.
Molim vas ponovio je duhoviti gospodin hoete li mi dobaciti moju
knjigu?
Zar ne vidite da ste prestraili nau tetku?
ao mi je, zaista nisam htio.
Onda siite odanle, to je zabranjeno.
Ni govora, na plai nije bilo mjesta, pa sam se ovdje smjestio. I ja
plaam porez, da znate!
Jedan za drugim, svi Rimljani koji su se zatekli na plai, stali su gledati u
zrak i, smijui se, pokazivati prstom udnog kupaa.
Pazi onoga govorili su. Ima suncobran na mlazni pogon,
Gagarine vikali su mogu li i ja k tebi?
Jedan mu je djeak dobacio knjigu, a gospodin je stao nervozno listati
dok nije naao gdje je stao, zatim je otpuhnuo i nastavio itati. Malopomalo pustili su ga na miru. Samo su djeca s vremena na vrijeme
zavidno pogledavala u zrak, a oni najhrabriji bi i poviknuli:
Gospodine, gospodine!
to hoete?
Zato nas ne nauite kako se lebdi?
No gospodin bi samo otpuhnuo i nastavio itati. U suton suncobran je
poletio uz lagani zviduk, duhoviti gospodin spustio se na cestu pokraj
svog motorkotaa, zajahao ga i otiao. Tko zna tko je bio i tko zna gdje je
kupio onaj suncobran.

MI IZ STRIPOVA

Jednom miiu iz stripova dojadilo je ivjeti meu stranicama asopisa,

pa je, eljan da zamijeni okus papira za okus sira, skoio i naao se u
svijetu pravih mieva od krvi i mesa.
Skva! odmah je uzviknuo osjetivi miris make.
Kako ste rekli? proaptali su drugi mievi, zbunjeni tom udnom
rijeju.
Splum, bang, gulp! rekao je mii koji je govorio samo jezikom
stripova.
Mora biti Turin primijetio je neki stari brodski mi koji je, prije
negoli je otiao u penziju, plovio po Sredozemlju. I pokuao mu se
obratiti na turskom. Mii ga je zaueno pogledao i rekao:
Ziip, fiii, bronk.
Nije Turin zakljuio je stari moreplovac.
A to je onda?
Tko bi ga znao.
I tako su ga prozvali Tkobigaznao, a drali su ga pomalo za seosku ludu.
Tkobigaznao pitali bi ga to vie voli parmezan ili grojer?
Spliit, grong, ziziziiir odgovorio bi mii iz stripova.
Idi bestraga smijali su se mievi. A oni manji vukli su ga za rep ne bi
li uli gdje onako smijeno prosvjeduje: Zoong, spla, skvarr!
Jednom su poli u lov u neki mlin pun vrea bijelog i utog brana.
Mievi su zagrizli u tu blagodat i stali vakati kao za okladu: krik, krik,
krik, kako ve rade mievi kad vau. Ali mi iz stripova je vakao:
Krek, skrek, skererek.

 Naui barem jesti kao pristojan ovjek promrmljao je mi

moreplovac. Da smo na brodu, ve bismo te bili bacili u more. Je li ti
doprlo do mozga da proizvodi odvratne zvukove?
Kreng rekao je mi iz stripova i ponovno se uvukao u vreu utoga
brana.
Moreplovac je namignuo ostalima i svi su tiho otili i ostavili stranca
njegovoj sudbini, uvjereni da nee nikada vie pronai put do kue.
Mii je jo neko vrijeme nastavio grickati. Kad je konano primijetio da
je ostao sam, bio je ve pregusti mrak, a da bi potraio put, te je odluio
da prenoi u mlinu. Upravo je poeo drijemati, kad se u tami upale dva
uta semafora i zau se straan uanj lovevih apa. Maka!
Skva! rekao je mii drhtei.
Gragrranjau! odgovorila je maka. O uda, bila je to maka iz
stripova! Pleme pravih maaka otjeralo ju je, jer nije znala mijaukati kako
se prilii.
Dvoje se otpadnika zagrlilo, zaklelo jedno drugome na vjeno
prijateljstvo, te provelo itavu no razgovarajui na udnom jeziku
stripova. Divno su se razumjeli.

PRIA
O KRALJEVSTVU PRODRLJIVIJI

U dalekoj, drevnoj zemlji Prodrljiviji, istono od Dobropijske vojvodine,

prvi je kraljevao Prodrljivko Probavlja, a tako su ga zvali jer, kad bi
pojeo rezance, progutao bi i tanjur i divno ga probavio.
Naslijedio ga je na prijestolju Prodrljivko Drugi kog su nazivali Tri

lice, jer je jeo rezance u juhi sluei se istovremeno trima srebrnim

licama: dvije je drao svojim rukama, a treu je drala kraljica i jao si ga
njoj, ako lica ne bi bila puna.
Poslije njega su se izredali na prijestolju Prodrljivije, koje se nalazilo na
elu trpeze, prostrte danju i nou:
Prodrljivko Trei, zvan Predjelo.
Prodrljivko etvrti, zvan Kotlet na parmski nain.
Prodrljivko Peti, zvan Izjelica.
Prodrljivko esti, zvan Smaipuran.
Prodrljivko Sedmi, kog su zvali "Ima li jo?", a progutao je ak i krunu,
iako je bila od kovanog eljeza.
Prodrljivko Osmi, zvan "Kora od sira", nije naao na stolu vie nita za
jelo pa je progutao stolnjak.
Prodrljivko Deveti, zvan elina vilica, pojeo je prijestolje sa svim
jastucima.
I tako je dinastija nestala.

ALISA JE PALA U MORE

Jedanput je Alisa Padalica otila na more, zaljubila se u njega, pa se

nikako nije dala iz vode.
Alisa, van iz mora! zvala ju je mama.
Odmah, evo me odgovorila bi Alisa, a ujedno bi mislila: Ostat u u
vodi dok mi ne narastu peraje i ne pretvorim se u ribu.
Naveer, prije negoli je ila u krevet, pogledala bi u zrcalo rastu li joj na
leima peraje ili barem koja srebrna ljuska. No nalazila je samo zrnca

pijeska, kad se ne bi dobro istuirala.

Jednog je jutra sila na plau ranije nego inae i srela nekog djeaka koji
je skupljao koljke i morske jeeve. Bio je ribarev sin i znao je mnogo o
moru.
Zna li kako se postaje riba? upitala ga je Alisa.
Odmah u ti pokazati odgovorio joj je djeak.
Poloio je na hrid rubac s jeevima i koljkama i skoio u more. Proao je
jedan minut, prola su dva, a djeak se nije pojavio na povrini. No evo,
umjesto njega izronio je dupin, stao se prevrtati meu valovima i veselo
trcati vodu uvis. Dupin se poeo igrati oko Alisinih nogu, a ona ga se
uope nije bojala.
Poslije nekog vremena dupin se, uz elegantan udarac repom, uputio
prema puini. Umjesto njega izronio je djeak i nasmijeio se:
Jesi li vidjela kako je lako?
Vidjela sam, ali ne znam hou li i ja moi.
Pokuaj.
Alisa je skoila u more arko elei da se pretvori u morsku zvijezdu, a
kad tamo, pala je u neku koljku to je upravo zijevala, da se naglo
zatvori zarobivi Alisu i njene sanje.
"Opet sam u nevolji", pomislila je djevojica. Kakva tiina, kakva
svjeina ondje dolje, u koljci. Bilo bi lijepo ostati ondje zauvijek, ivjeti
na dnu mora kao nekada morske vile. Alisa je uzdahnula. Sjetila se mame
koja je mislila da Alisa jo uvijek spava; sjetila se tate koji je upravo te
veeri trebao doi iz grada, jer je bila subota.
Ne mogu ih ostaviti same, previe me vole. Ovog puta vratit u se na
zemlju.
Uprla se rukama i nogama i uspjela toliko rastvoriti koljku, da je mogla
iskoiti iz nje i isplivati na povrinu. Djeak sa koljkama bio je ve

daleko. Alisa nije nikada nikome ispriala to joj se dogodilo.

RAT ZVONA

Bio jedanput jedan rat, veliki i strani rat, u kom su umirali mnogi vojnici
na jednoj i na drugoj strani. Mi smo bili ovdje, a nai neprijatelji ondje, i
pucali smo jedni na druge danju i nou, ali rat je tako dugo trajao da je na
kraju ponestalo bronze za topove, nismo vie imali eljeza za noeve i
tako dalje.
Na zapovjednik, Nadgeneral Bomba Puca Tutanjava, zapovjedio je da
se sva zvona skinu sa zvonika i da se rastale da bi se od njih iskovao
ogroman top: samo jedan, ali tako velik da se njime moe dobiti rat samo
jednim pucnjem.
Trebalo je sto tisua dizalica da se podigne taj top; za prijevoz na front
bilo je potrebno dvadeset i sedam vlakova. Nadgeneral je trljao dlanove
od zadovoljstva i govorio: Kad moj top opali, neprijatelji e pobjei ak
na Mjesec.
Kucnuo je veliki trenutak. Top je upravljen na neprijatelja. Mi smo
zaepili ui da nam tutanj ne probije bubnjie.
Nadgeneral Bomba Puca Tutnjava naredio je: Pali!
Jedan je artiljerac pritisnuo dugme. I najednom, s jednog kraja fronta na
drugi, razlegla se zagluujua zvonjava: Din! Don! Dan! Mi smo
izvukli pamuk iz uiju da bolje ujemo.
Din! Don! Dan! Grmjela je topina. A sto tisua jeka ponavljalo je
brdima i dolinama: Din! Don! Dan!
Pali! dreknuo je Nadgeneral po drugi put: Pali! Hajd!

Artiljerac je ponovno pritisnuo dugme i opet se veseli koncert zvona

razlegnuo iz rova u rov. Kao da su najednom poela zvoniti sva zvona
nae domovine. Nadgeneral je upao kosu od bijesa i nastavio je upati,
dok mu nije preostala samo jedna jedina vlas.
Onda je nastalo zatije. Kad evo, s one strane fronta, kao da je netko dao
znak, zauo se veseli, zagluujui odgovor: Din! Don! Dan!
Jer morate znati da je i neprijateljskom zapovjedniku, Smrtiralu Von
Bomben Pucen Tutnjavenu, palo na pamet da izradi topinu od svih zvona
njegove zemlje.
Din! Dan! grmio je sada na top.
Don! odgovarao je neprijateljski top. A vojnici dviju vojski iskakali
su iz rovova, trali jedni u susret drugima, plesali i vikali: Zvona,
zvona! Praznik je! Buknuo je mir!
Nadgeneral i Smrtiral ukrcali su se u svoje automobile i odjurili daleko,
potroili sav benzin, no zvuk zvona ih je i dalje pratio.

LJUBIICA NA SJEVERNOM POLU

Jednog je jutra na Sjevernom polu bijela medvjedica nanjuila neki udan

miris, pa je rekla velikom medvjedu (mali medvjed bio joj je sin):
Da nije stigla kakva ekspedicija?
Ljubiicu su nali medvjedii. Bila je mala i drhtala je od hladnoe, no i
dalje je hrabro mirisala, jer joj je to bila dunost.
Mama, tata! uzviknuli su medvjedii.
Ja sam odmah rekla da se radi o neem udnom rekla je bijela
medvjedica svojoj obitelji. A po mom miljenju, to nije riba.

 Sigurno ne rekao je veliki medvjed. No, nije niti ptica.

I ti ima pravo rekla je bijela medvjedica, poto je razmislila.
Jo prije veeri vijest se pronijela itavim Polom: malo, udno, mirisavo
stvorenjce ljubiaste boje pojavilo se u ledenoj pustinji, stajalo na jednoj
nozi i nije se micalo. Ljubiicu su doli pogledati foke i tuljani, iz Sibira
su stigli sobovi, iz Amerike polarni volovi, a iz jo veih daljina doli su
bijele lisice, vukovi i morske svrake. Svi su se divili nepoznatom cvijetu,
njegovoj drhtavoj peteljci, svi su udisali njegov miris, no jo uvijek ga je
bilo dovoljno i za one koji su posljednji stigli da ga ponjue.
Ako ima toliko mirisa, znai da mu je zaliha pod ledom rekla je neka
foka.
Ja sam odmah rekla uzviknula je bijela medvjedica da se tu neto
krije.
Nije ba sasvim tako rekla, ali nitko se vie nije sjeao.
Jedan galeb, kog su poslali na jug da skupi podatke, vratio se s vijeu da
se malo mirisavo stvorenje zove ljubiica i da ga u nekim zemljama i
ondje dolje ima na milijune.
Sada znamo koliko i prije primijetila je foka. Kako to da je ova
ljubiica dospjela upravo ovamo? Rei u vam to mislim: sve mi se to
ini prilino zakuasto.
Kako je rekla da joj se ini? upitao je veliki medvjed svoju enu.
Zakuasto. To jest, nita ne shvaa.
Eto uzviknuo je veliki medvjed ba tako i ja mislim.
Te se noi itavim Polom zaula strana kripa. Vjeni led tresao se poput
stakla, a mjestimice se i raspucao. Ljubiica je jo jae zamirisala kao da
je odluila da najednom rastopi beskrajnu ledenu pusto i da je pretvori u
plavo i toplo more, ili zelenu, barunastu livadu. Napor ju je iscrpio. U
praskozorje su je vidjeli kako vene, svija se nad peteljkom, gubi boju i

ivot. Prevedena na nae rijei i na na jezik njena posljednja misao

vjerojatno bi glasila ovako: Eto, ja umirem... No netko je morao
poeti... Jednog e dana ovamo stii milijuni ljubiica. Vjeni e se led
otopiti, a tu e biti otoci, kue i djeca.

MLADI RAK

Jedan je mladi rak pomislio: "Zato svi u mojoj obitelji hodaju natrake?
Hou da nauim hodati naprijed poput aba i neka mi otpadne zadak, ako
ne uspijem."
Kriomice je poeo vjebati meu kamenjem rodnog potoka i prvih ga je
dana taj pothvat stajao velikih napora. Udarao je na sve strane, ulubljivao
oklop i gazio jednom nogom po drugoj. No malo-pomalo krenulo je
nabolje, jer sve se moe nauiti samo ako se hoe.
Kad je postao potpuno siguran, doao je svojoj obitelji i rekao:
Gledajte! I prekrasno je potrao naprijed.
Sine moj! udarila je u pla majka. Jesi li poludio? Doi k sebi, hodaj
kao to su te otac i majka nauili, hodaj kao tvoja braa koja te toliko
vole!
A braa su se podrugljivo smijuckala.
Otac ga je neko vrijeme strogo gledao, a onda ree:
Dosta. Ako hoe da ostane s nama, hodaj kao i drugi rakovi. Ako
hoe po svojoj volji, potok je velik: idi i ne vraaj se vie.
Dobri rai volio je svoju obitelj, no bio je i suvie uvjeren da je u pravu,
a da bi se predomislio: zagrlio je majku, pozdravio oca i brau i krenuo u
svijet.

Njegov nain hodanja odmah je izazivao uenje skupine aba koje su se,
kao prave klepetue, sastale oko nekog lopoevog lista da malo
proavrljaju.
Svijet se okrenuo naopake rekla je jedna aba. Pogledajte onog
raka i recite mi da nisam u pravu, ako moete.
Vie niko nikog ne potuje u ovom svijetu rekla je druga aba.
Jao, jao! zajaukala je trea.
No rai je proslijedio ravno svojim putem, to se u njegovu sluaju
zaista moe rei. Najednom je zauo kako ga zove neki stari rak tuna
lica, to je sam samcat stajao pored jednog kamena.
Dobar dan rekao je rai.
Starac ga je dugo promatrao, a onda rekao: to misli uiniti? I ja sam,
kad sam bio mlad, namjeravao nauiti rakove da hodaju naprijed. I evo
ta sam doekao: ivim potpuno sam, a ostali bi prije odgrizli jezik, nego
da progovore sa mnom. Posluaj me, dok je vrijeme: pomiri se s time da
hoda kao i drugi i jednog e mi dana biti zahvalan na savjetu.
Mladi rak nije znao ta da odgovori, pa je utio. No mislio je: "Ja imam
pravo."
I poto je prijazno pozdravio starca, ponosno je nastavio put.
Hoe li daleko stii? Hoe li mu se nasmijetiti srea? Hoe li ispraviti
sve krive stvari na svijetu? Mi to jo ne znamo jer on jo uvijek hoda
odluno i hrabro kao i prvog dana. Moemo mu samo poeljeti svim srcem: Sretan put!

DIVOVA KOSA

Jednom su ivjela etiri brata. Trojica su bila mala, ali jako lukava, a
etvrti je bio div neizmjerne snage, no mnogo naivniji od ostalih. Snaga
mu je bila u akama i miiima, a pamet mu se nalazila u kosi. Njegova
lukava braa iala su mu kosu kratko-kratko, kako bi uvijek bio donekle
bedast, i morao je obavljati sve poslove budui da je bio jak, dok su ga
oni gledali i ubirali zaradu.
Morao je orati njive, cijepati drva, okretati mlinski kamen, vui kola
umjesto konja, a njegova su mudra braa sjedila na kolima i vodila ga uz
fijuk bia.
I dok su sjedili na kolima promatrali su mu glavu i govorili:
Kako ti lijepo stoji kratka kosa.
Ah, prava ljepota nije u uvojcima.
Pogledajte onaj pramen kako je narastao: veeras emo ga malo
potkratiti.
I usput su jedan drugome namigivali, veselo se gurali laktom pod rebra;
na sajmu bi zaradili novaca, otili u gostionicu, a orijaa ostavili da uva
kola.
Davali su mu dovoljno hrane kako bi mogao raditi; i piti su mu davali kad
god je bio edan, ali samo vina iz bunara.
Jednog se dana orija razbolio. Njegova braa, bojei se da ne umre dok
je jo mogao raditi, pozvala su najbolje lijenike u zemlji da ga lijee,
davala mu da pije najskuplje lijekove i donosila mu doruak u krevet.
Jedan mu je namjetao jastuke, drugi popravljao pokrivae. Uz to su
govorili:
Vidi li koliko te volimo? Ti, dakle, nemoj umrijeti, nemoj nam nanijeti

takvu nepravdu.
Toliko su se brinuli za njegovo zdravlje, da su zaboravili na kosu. I kosa
je imala vremena da naraste duga kao nikada prije, a s njom se orijau
vratila i njegova pamet. Poeo je razmiljati, promatrati svoju brau,
zbrajati dva vie dva i etiri vie etiri. Konano je shvatio koliko su mu
braa pokvarena, a on glup, no nije nita rekao. Priekao je da mu se vrati
snaga i jednog jutra, dok su mu braa jo spavala, ustao je, zavezao ih
poput slame i ukrcao na kola.
Kamo nas vozi, dragi brate? Kamo vozi svoju ljubljenu brau?
Sad ete vidjeti.
Odvezao ih je na eljezniku stanicu, ubacio ih u vlak onako zavezane, a
za pozdrav im je rekao: Idite i da vas vie nisam ovdje vidio! Sad sam
ja gazda.
Vlak je zazvidio, kotai su se pokrenuli, a tri brata utke su ostala na
svom mjestu i vie ih nikada nitko nije vidio.

ODBJEGLI NOS

Nikolaj Gogolj ispriao je priu o nekom lenjingradskom nosu koji je

etao koijom i stvarao svakakve vragolije.
Slina se pripovijest dogodila u Lavenu, na jezeru Maggiore. Jednog jutra
neki ovjek, koji je stanovao ba nasuprot pristanu za posuivanje
amaca, ustao je, otiao u kupaonicu da se obrije i, pogledavi se u zrcalo,
uzviknuo:
U pomo! Moj nos!
Posred lica nije bilo nosa, umjesto njega sve je bilo ravno. Onaj je ovjek

u kunom haljetku potrao na balkon taman na vrijeme da vidi nos kako

izlazi na trg i brzim se koracima udaljuje prema pristanu promiui
izmeu automobila koji su se ukrcavali na trajekt za Verbaniju.
Stoj! Stoj! vikao je ovjek. Moj nos! Dr' lopova! Dr' lopova!
Ljudi su gledali i smijali se.
Ukrali su vam nos, a ostavili tikvu? Strano!
Onom ovjeku nije preostalo drugo, doli da sie na ulicu i pojuri za
bjeguncem, a pred licem je drao rupi kao da je prehlaen.
Naalost, stigao je jedva na vrijeme da vidi kako se trajekt udaljuje od
pristana. Hrabro je skoio u vodu da ga stigne, praen povicima putnika i
turista: "Naprijed! Naprijed!" No brod je ve brzo plovio, a kapetanu nije
ni na pamet palo da se vrati i da ukrca one koji su zakasnili.
Priekajte drugi trajekt vikao je jedan mornar onome ovjeku. Vozi
svakih pola sata.
ovjek se obeshrabreno vraao na obalu, kad je ugledao svoj nos kako,
prostrijevi kaput na vodi, polako plovi poput splavi.
Dakle, nisi se odvezao brodom? Prevario si me? uzviknuo je.
Nos je gledao ravno preda se poput starog jezerskog vuka i nije se
udostojio ni da se obazre. Kaput se talasao lagano, poput meduze.
Kamo ide? uzviknuo je ovjek.
Nos nije odgovorio, i njegov nesretni gospodar morao se vratiti u
Lavensku luku i proi kroz gomilu znatieljnika na povratku kui, gdje se
zabarikadirao i naredio kunoj pomonici da nikoga ne puta unutra, a
vrijeme je provodio promatrajui u zrcalu svoje lice bez nosa.
Nekoliko dana kasnije jedan je ribar iz Ranca, izvukavi mreu, naao u
njoj odbjegli nos koji je doivio brodolom posred jezera, jer je kaput bio
pun rupa. Ribar je odluio da odnese nos na trnicu u Laveno.
Kuna pomonica onog gospodina pola je na trnicu da kupi ribu i

odmah je ugledala nos meu linjcima i tukama.

Ta to je nos moga gospodara! uasnuto je uzviknula: Dajte mi ga
odmah da mu ga odnesem.
Ja ne znam iji je izjavio je ribar. Ja sam ga upecao i prodajem ga.
Poto?
Teina u zlatu, jasno. To je nos, nije valjda grge. Kuna pomonica je
odjurila da obavijesti svoga gospodara.
Daj mu koliko trai! Hou svoj nos!
Kuna pomonica je izraunala da je potrebno jako mnogo novaca, jer je
nos bio prilino velik: trebalo je pedest hiljada lira, trinaest trinaestica i
po. Da bi skupila tu svotu, morala je prodati i svoje naunice, no kako je
voljela svoga gospodara, rtvovala ih je uzdahnuvi.
Kupila je nos, umotala ga u rubac i odnijela kui. Nos je dopustio posve
mirno da ga odnesu kui, a nije se pobunio ak ni kad ga je njegov
vlasnik primio drhtavim rukama.
Ta zato si pobjegao? to sam ti skrivio?
Nos ga je poprijeko pogledao, otpuhnuo od gaenja i rekao: Sluaj,
nemoj vie nikada kopati u nosu. Ili, barem odrei nokte.

CESTA KOJA NIJE NIKAMO VODILA

Na izlazu iz sela ravale su se tri ceste: jedna je vodila prema moru, druga
prema gradu, a trea nije vodila nikamo.
Martin je to znao, jer je ve pitao gotovo sve ljude i svi su mu jednako
odgovorili:
Ona cesta? Ne vodi nikamo. Uzalud je uputiti se njome.

 A kuda prolazi?
Nikuda.
A zato su je onda sagradili?
Niko je nije sagradio, uvijek je bila tu.
Ali zar nikada nitko nije poao pogledati kamo vodi?
Ti si zaista tvrda glava: kad ti kaemo da nema to da se vidi...
Ne moete znati, kad niste ondje nikada bili.
Bio je tako tvrdoglav da su ga prozvali Martin Tvrdaglava, no on se nije
ljutio, ve je i dalje mislio na cestu koja nikamo ne vodi.
Kad je ve bio dovoljno velik da prijee preko ceste, a da ga djed ne vodi
za ruku, jednog je jutra rano ustao, iziao iz sela i bez oklijevanja uputio
se tajanstvenom cestom hodajui neprestano naprijed. Cesta je bila puna
rupaga i korova, no na sreu ve odavno nije kiilo, pa nije bilo lokvi.
Desno i lijevo rasla je ivica, a ubrzo je poela i uma. Granje se
ispreplitalo nad cestom i tvorilo taman i svje tunel u koji je tek tu i tamo
prodirao koji zraak sunca da osvijetli put.
Martin je hodao i hodao, a tunelu nikad kraja; boljele su ga noge i ve je
poeo pomiljati na povratak, kad ugleda nekog psa.
"Gdje je pas, tu je i kua ili barem ovjek", pomisli.
Pas mu je dotrao u susret maui repom, polizao mu je ruke, a zatim se
uputio dalje cestom. Pri svakom bi se koraku okrenuo da vidi slijedi li ga
Martin jo uvijek.
Idem, idem govorio je Martin pun znatielje.
Konano se uma prorijedila, gore se pojavilo nebo, a cesta je zavrila
pred velikim vrtnim vratima od eljeza.
Kroz reetke Martin je ugledao dvorac otvorenih vrata i prozora, dim je
izlazio iz svih dimnjaka, a na jednom balkonu stajala je neka krasna
gospoa, mahala mu rukom i dozivala ga:

 Naprijed, naprijed, Martine Tvrdaglavo!

Oho razveselio se Martin. Ja nisam znao da u stii, ali ona jest.
Gurnuo je vrtna vrata, proao kroz park i uao u salon dvorca, te se
poklonio lijepoj gospoi koja je silazila stepenitem. Bila je lijepa,
obuena jo ljepe od vila i princeza, a, osim toga, bila je vesela i smijala
se.
Znai, nisi povjerovao?
U to?
U priu o cesti koja ne vodi nikamo.
Bila je preglupa. A, po mom miljenju, ima vie naselja negoli cesta.
Jasno, dovoljno je da ovjek poeli i da krene. A sada doi, pokazat u
ti dvorac.
U dvorcu je bilo vie od stotinu soba punih svakovrsnog blaga kao u
dvorcima u priama, gdje spavaju zaarane ljpotice, ili gdje divovi
gomilaju svoje bogatstvo. Bilo je dijamanata, dragog kamenja, zlata,
srebra, a lijepa je gospoa svaki as govorila: Uzmi, uzmi sve to hoe.
Posudit u ti kola da odveze teret.
Budite uvjereni da Martin nije dopustio da ga moli.
Kola su bila dobrano puna, kad je odlazio. Na koijaevu mjestu sjedio je
pas, jer to je bio obueni pas i znao je drati uzde i lajati na konje kad bi
zadrijemali ili skrenuli s puta.
U selu, gdje su ve smatrali da je Martin Tvrdaglava mrtav, njegov je
povratak izazvao veliko uenje. Pas je iskrcao na trgu sve njegovo
blago, dvaput odmahnuo repom u znak pozdrava, popeo se na kola i,
tjeraj, nestao u oblaku praine. Martin je lijepo obdario sve suseljane,
prijatelje i neprijatelje, i morao je stotinu puta ispriati to mu se
dogodilo, a svaki put kad bi svrio priu, netko bi otrao kui po kola i
konja i odjurio cestom koja nije vodila nikamo.

No one iste veeri vratili su se jedan za drugim objeena nosa od jada: za

njih je cesta svravala posred ume, pred gustim zidom stabala, u moru
trnja. Nije vie bilo ni vrtnih vrata, ni dvorca, niti lijepe gospoe. Jer
izvjesna blaga postoje samo za one koji prvi pou nekim putem, a prvi je
bio Martin Trvdaglava.

STRAILO ZA PTICE

Gonario je bio najmlai od sedmoro brae. Njegovi roditelji nisu imali

novaca da ga poalju u kolu, pa su ga poslali na rad na neko veliko
poljoprivredno imanje. Gonario je postao strailo i tjerao je ptice s polja.
Svakog jutra dali bi mu vreicu baruta, a Gonario je satima i satima
hodao gore-dolje poljima zaustavljajui se s vremena na vrijeme da zapali
pregrt baruta. Prasak bi prestraio ptice i one bi pobjegle bojei se
lovaca.
Jednom je vatra zahvatila Gonarijev haljetak i, da se djeak nije brzo
bacio u jarak, sigurno bi poginuo u plamenu. Njegov je skok prestraio
abe koje su buno pobjegle, a njihovo je kreketanje preplailo zrikavce i
cvrke, te su naas prestali pjevati.
No najprestraeniji od svih bio je Gonario; sam samcat plakao je sjedei
na rubu jarka, mokar poput runa paeta, malen, odrpan i gladan. Plakao
je tako oajno da su vrapci zastali na stablu gledajui ga i stali pijukati od
samilosti ne bi li ga utjeili. Ali ptice ne mogu utjeiti strailo za ptice.
Ta se pripovijest dogodila u Sardiniji.

IGRA TAPOM

Jednog se dana mali Klaudije igrao pred kunom veom, a ulicom je

prolazio lijepi starac sa zlatnim naoarima, hodajui pognuto i oslanjajui
se o tap koji mu je pao iz ruke ba ispred vee.
Klaudije ga je spremno podigao i pruio starcu koji se nasmijeio i rekao
djeaku:
Hvala, ne treba mi. Mogu izvrsno hodati i bez njega. Ako ti se svia,
uzmi ga.
I udaljio se i ne saekavi odgovora, a inilo se da je manje pognut negoli
prije. Klaudije je stajao sa tapom u rukama i nije znao to e. Bio je to
obini drveni tap savijene ruke, na kraju je imao eljezni vrak i nita
drugo to bi bilo vrijedno spomena.
Klaudije je dva-tri puta udario iljkom o tle, a zatim bez razmiljanja
zajahao tap i evo, to vie nije bio tap, ve divan crni konj s bijelom
zvijezdom na elu, koji je poletio u galopu oko dvorita njitei i
izbijajui kopitama iskre iz ljunka.
Kad je zaprepaten, a i poneto preplaen, Klaudije ponovno stao na
zemlju, tap je opet bio tap i nije vie imao kopita, ve obini zarali
iljak, a umjesto grive obini savijeni drak.
Pokuat u jo jednom odlui Klaudije, im se povratio od uda.
Opet je zajahao tap, no sada to nije bio konj, ve dostojanstvena dvogrba
deva. Dvorite se pretvorilo u beskrajnu pustinju koju je trebalo prijei,
no Klaudije se nije bojao. Zagledao se u daljinu gdje se trebala pojaviti

oaza.
"To je sigurno arobni tap", rekao je Klaudije u sebi, zajahavi ga po
trei put. Sad je to bio potpuno crven trkai automobil, na poklopcu
motora pisao je broj; dvorite se pretvorilo u tutnjeu trkau stazu, a
Klaudije je uvijek stizao prvi na cilj.
Zatim je tap postao motorni amac, a dvorite mirno i zeleno jezero,
onda svemirski brod koji je jurio kroz svemir ostavljajui za sobom
zvjezdani trag.
Svaki put kad bi Klaudije stao nogom na zemlju, tap bi opet poprimio
svoj pitomi izgled, sjajni drak, stari iljak.
Poslijepodne je brzo prohujalo u igri. Kad se spustila veer, Klaudije je
sluajno bacio pogled na ulicu i ugledao starca sa zlatnim naoarima koji
se vraao. Klaudije ga je radoznalo promatrao, no nije mogao primijetiti
na njemu nita naroito: bio je to obian starac, poneto umoran od etnje.
Svia li ti se tap? upitao je smijeei se Klaudija.
Klaudije je mislio da starac hoe da mu ga vrati, pa ga je pruio
porumenjevi.
No starac je odmahnuo glavom.
Dri ga, dri rekao je. to e meni tap? Ti moe i letjeti s njime, a
ja se mogu samo osloniti na nj. Oslonit u se na zid i bit e isto.
I otiao je smijeei se, jer na svijetu nema sretnijeg stvora od starca koji
moe neto pokloniti djetetu.

STARE POSLOVICE

Nou su sve make crne propovijedala je jedna Stara Poslovica.

 A ja sam siva rekla je jedna maka to je prelazila preko ulice.

Nije mogue: Stare Poslovice imaju uvijek pravo.
Ali ja sam svejedno siva ponovila je maka.
Neka druga Stara Poslovica pola je na nogometnu utakmicu, pribliila se
jednom igrau i apnula mu u uho: Uzdaj se u se i u svoje kljuse!
Nogometa je pokuao igrati nogomet sam, no bilo mu je uasno dosadno
i nikada nije mogao pobijediti, pa se vratio u momad. Stara Poslovica se
razboljela od muke i morali su joj izvaditi krajnike.
Jedanput su se sastale tri Stare Poslovice i tek to su zaustile, ve su se
poele svaati:
Tko rano rani dvije sree grabi rekla je prva.
Bolje ikada, nego nikada rekla je druga.
Govoriti je srebro, a utjeti zlato uzviknula je trea.
Poupale su se za kosu i jo uvijek se tuku.
Tu je jo i pripovijest o onoj Staroj Poslovici kojoj se prohtjelo jesti
kruke, pa je stala pod stablo razmiljajui: "Zrelo voe samo pada."
No kruka je otpala tek kad je potpuno sagnjilila i zgnjeila se na tikvi
Stare Poslovice koja je od alosti predala ostavku.

APOLONIJA I NJENE MARMELADE

U Sant'Antoniju, na jezeru Maggiore, ivjela je neka ena koja je znala

kuhati jako dobre marmelade, ali tako dobre, da su njene usluge traili
ljudi iz Valcuvije, Valtravaglie, Val Dumentine i iz Val Sirotice. Ljudi su,
kad je bilo vrijeme ukuhavanja, stizali iz svih krajeva. Sjeli bi na zidi i
gledali jezero, ubrali bi koju malinu s grma, a zatim pozvali onu enu:

 Apolonijo!
to je?
Hoete li mi skuhati marmeladu od borovnica?
Evo me!
Hoete li mi pomoi da skuham dobru marmeladu od ljiva?
Odmah.
A ta ena Apolonija imala je zaista zlatne ruke i ukuhavala je najbolje
marmelade od Varesea do Kantona Ticina.
Jednom je k njoj dola neka ena iz Arcumeggije, a bila je tako siromana
da nije imala niti vreice breskvinih kotica, pa je putem pokupila u
pregau bodljikavih kestenovih kora.
Apolonijo, hoete li mi skuhati marmeladu?
Od kestenovih kora?
Nita drugo nisam nala...
Pokuat u.
I Apolonija se toliko potrudila da je od kestenovih kora ispala marmelada
nad marmeladama.
Jednom ona ena iz Arcumeggije nije nala niti kestenovih kora, jer ih je
pokrilo suho lie; i tako je donijela pregau punu kopriva.
Apolonijo, hoete li mi skuhati marmeladu?
Od kopriva?
Nita drugo nisam nala...
Pa dobro, vidjet emo.
I Apolonija je uzela koprive, poeerila ih, pripremila ih kako je samo
ona znala i skuhala marmeladu da oblizne prste.
Jer je ta ena Apolonija imala zlatne i srebrne ruke i bila bi skuhala
marmeladu i od kamenja.
Jednom je onuda prolazio car i htio je i on okusiti Apolonijinu

marmeladu; Apolonija mu je dala tanjuri marmelade, ali se caru nakon

prve liice zgadila, jer je u nju pala muha.
Gadi mi se rekao je car.
Da nije bila dobra, muha ne bi u nju pala rekla je Apolonija.
No car se naljutio i naredio svojim vojnicima da odreu Apoloniji ruke.
Tada su se ljudi pobunili i poruili caru da, ako on odree Apoloniji ruke,
oni e njemu odrezati krunu skupa s glavom, jer glava za careve ima na
svakom uglu, a zlatne ruke kao Apolonijine mnogo su skupocjenije i
rjee.
I car se morao povui.

STARA TETKA ADA

Kad je stara tetka Ada jako ostarjela, otila je u staraki dom, u sobicu s
tri kreveta, gdje su ve stanovale dvije stariice, stare kao i ona. Stara
tetka Ada odmah je zauzela stolicu pokraj prozora i razmrvila stari kola
na prozorskom naslonu.
Krasno, ovako e nam doi mravi rekle su ljutito ostale dvije starice.
A kad tamo, iz domskog vrta dola je ptiica, veselo pozobala kola i
odletjela.
Evo prigovorile su starice to sad imate od toga? Pojela je i
odletjela. Ba kao i naa djeca koja su otila u svijet, tko zna kamo, a nas,
koje smo ih othranile, vie se i ne sjeaju.
Stara tetka Ada nije nita odgovorila no svakog je jutra mrvila kola na
prozoru, a ptiica bi dolazila da ga pojede uvijek u isto vrijeme, tana kao
da je pretplaena, a ako kola nije bio tu, trebali biste vidjeti kako se

ljutila.
Poslije nekog vremena ptiica je dovela i svoje mlade, jer je savila
gnijezdo i izlegla su se etiri ptia, pa su sada i oni pohlepno jeli kola
stare tetke Ade; dolazili su svakog jutra, a ako ne bi nita nali, stali bi
glasno cvrkutati.
Tu su vae ptice rekle bi tada pomalo zavidno dvije starice staroj tetki
Adi. A ona bi potrala, ako se to moe tako nazvati, sitnim koraiima do
svoje komode, nala bi koji stari kola izmeu vreice s kavom i vreice s
bombonima, a usput je govorila:
Strpite se, strpite se, evo me, dolazim!
Eh mrmljale su ostale dvije starice kad bi barem bilo dovoljno
staviti malo kolaa na prozor, pa da se vrate naa djeca. A vaa djeca,
tetka Ado, gdje su vaa djeca?
Stara tetka Ada nije znala gdje su: moda u Austriji, moda u Australiji;
no ne bi se zbunila, mrvila bi kola za ptice i govorila im:
Jedite, hajde, jedite, jer inae neete dovoljno ojaati za let.
A kad bi pozobale mrvice:
Hajde, hajde, idite! to jo ekate? Krila su zato da se leti.
Starice su klimale glavama i mislile da je stara tetka Ada malo luda, jer je
onako stara i siromana jo uvijek neto darivala, a nije ak ni zahtijevala
da joj se kae hvala.
Onda je stara tetka Ada umrla, a njena su djeca doznala za njenu smrt tek
mnogo kasnije i vie se nije isplatilo putovati zbog pogreba. No ptiice su
itave zime svakog jutra dolazile na prozor i prosvjedovale, jer im stara
tetka Ada nije pripremila kola.

SUNCE I OBLAK

Sunce je putovalo nebom, veselo i ponosno na svojim platnenim kolima, i

bacalo na sve strane svoje zrake zbog ega je bjesnio i prigovarao neki
oblak olujna raspoloenja:
Rasipnice, vreo bez dna, bacaj, bacaj svoje zrake, vidjet e koliko e
ti ih ostati.
U vinogradima je svako zrno groa, koje je dozrijevalo na trsovima,
ukralo po jednu zraku u minuti, a poneko ak i dvije; i nije bilo vlati
trave, pauka, cvijeta ili kapi vode koji nisu uzeli svoj dio.
Pusti, pusti neka te svi okradu; vidjet e kako e ti biti zahvalni kad
vie ne budu imali to da ti uzmu.
Sunce je veselo nastavilo svojim putem poklanjajui zrake na milijune,
milijarde, ne brojei ih.
Tek na zalazu prebrojilo je preostale zrake: i, gledaj uda, nije mu
manjkala niti jedna. Oblak se od zaprepatenja pretvorio u tuu. Sunce se
veselo bacilo u more.

KRALJ KOJI JE MORAO UMRIJETI

Jedanput je neki kralj morao umrijeti. Bio je to jako moan kralj, no bio
je smrtno bolestan, pa je oajavao: Je li mogue da tako moan kralj
mora umrijeti? to rade moji vrai? Zato me ne spasu?
No vraevi su pobjegli od straha da ne izgube glavu. Ostao je samo jedan,
neki stari vra koga nitko nije sluao jer je bio prilino budalast, a moda
ak i malo lud. Ve mnogo godina kralj ga nije pitao za savjet, no sada ga

je pozvao.
Moe se spasiti rekao je vra ali pod jednim uvjetom: mora
prepustiti na jedan dan prijestolje ovjeku koji ti najvie slii. On e
zatim umrijeti umjesto tebe.
Odmah je izdan proglas u itavom kraljevstvu: Oni koji su nalik na
kralja neka se prijave u Dvoru u roku od dvadeset i etiri sata, u
protivnom bit e smaknuti.
Javili su se mnogi: neki su imali bradu jednaku kraljevoj, ali im je nos bio
neto dulji ili krai, i vra bi ih odbacio; drugi su sliili kralju kao jaje
jajetu u koari jaja, no vra bi ih odbio, jer im je manjkao koji zub, ili su
imali mlade na leima.
Pa ti ih sve odbacuje prigovarao je kralj svome vrau. Pusti me da
pokuam s nekim od njih, za poetak.
To ti ne bi pomoglo odgovarao je vra.
Jedne su veeri kralj i njegov vra etali gradskim zidinama, kad vra
najednom uzvikne: Evo, evo ovjeka koji ti je najvie slian.
I uz te rijei pokazivao je prosjaka, iskrivljena, grbava, poluslijepa,
prljava i puna krasta.
Ta nije mogue prosvjedovao je kralj. Izmeu nas dvojice je ponor.
Kralj koji mora umrijeti nastavio je vra slii samo
najsiromanijem, najbjednijem ovjeku u gradu. Brzo, zamijeni svoje
odijelo s njegovim za jedan dan, postavi ga na prijestolje i bit e spaen.
No kralj nije htio priznati da slii prosjaku. Uvrijeen se vratio u palau i
umro s krunom na glavi i sa ezlom u ruci.

AROBNJAK S REPATICAMA

Jedanput je jedan arobnjak izmislio stroj za izradu repatica. Liio je

donekle stroju za rezanje rezanaca, no nije bio jednak. Sluio je za izradu
repatica u neogranienom broju, velikih i malih, jednostruka ili dvostruka
repa, utih ili crvenih, i tako dalje.
arobnjak je obilazio sela i gradove, nije proputao niti jedan sajam,
dolazio je i na Milanski velesajam i na sajam konja u Veroni, i posvuda je
pokazivao svoj stroj i tumaio kako je jednostavan za rukovanje. Repatice
su izlazile male, privrene koncem, a onda bi malo-pomalo, penjui se,
narasle do eljene veliine, a i onim najveima bilo je lake upravljati,
negoli zmajevima. Ljudi su se skupljali oko maioniara, kao to se
uvijek okupiljaju oko onih koji na sajmu pokazuju neki novi stroj za
izradu tanjih rezanaca ili za guljenje krumpira, no nitko nije kupio niti
najmanju repaticu.
Kad bi bio balon, onda da rekla je neka ena. Ali, ako svome djetetu
kupim repaticu, tko zna to e sve s njome uiniti.
A arobnjak: Nemojte se bojati! Vaa e djeca ii na zvijezde, pa je
bolje da se naviknu dok su jo mala.
Ne, ne, hvala! Na zvijezde e ii netko drugi, ali moj sin sigurno ne.
Repatice! Repatice! Tko eli repatice!
No nitko ih nije htio.
Ubogi se arobnjak pretvorio u kost i kou od puste gladi, jer nije zaradio
niti jedne pare. Jedne veeri, kad je osjeao veu glad negoli inae,
pretvorio je svoj stroj za izradu repatica u toskanski sir i pojeo ga.

RIBAR IZ CEFALUA

Jednom je jedan ribar iz Cefalua, vukui mreu osjetio da je jako teka,

pa je pomislio da e u njoj nai tko zna to. A kad tamo, naao je ribicu
ne veu od malog prsta; bijesno ju je zgrabio i zamahnuo da je baci u
more, kad se zau tihi glasi:
Joj, nemoj me tako jako gnjeiti.
Ribar se ogledao, no nije bilo nikoga ni blizu ni daleko, a glasi se
ponovno javio:
Nemoj me baciti, nemoj me baciti!
Tada je ribar shvatio da glasi izlazi iz ribe, pa ju je rasporio i u njoj
naao malecnog djeaia, ali lijepo graena; imao je ruke, noge, lice, sve
na svom mjestu, samo to su mu na leima bile dvije peraje kao u riba.
Tko si ti?
Ja sam morski djeak.
A to hoe od mene?
Ako me zadri, donijet u ti sreu.
Ribar je uzdahnuo:
Ve moram hraniti toliko vlastite djece, ba je mene morala zadesiti ta
srea da naem jo jedno.
Vidjet e rekao je morski djeak.
Ribar ga je odnio kui, gdje su mu saili kouljicu da sakrije peraje, a
zatim su ga poloili u kolijevku najmlaeg djeteta. Djeak nije zauzimao
niti pola jastuka i kad bi se ispruio.
Ali koliko je jeo?! Da se zgrozi: vie bi pojeo on sam, negoli svi ostali
ribarevi sinovi, a bilo ih je sedam, ne zna se koji vea gladnica.
Zaista, divne li sree! uzdisao je ribar.
Idemo na ribe? rekao je idueg jutra morski djeak svojim tankim
glasiem.
Poli su, a morski je djeak rekao: Veslaj ravno dok ti ne kaem da

stane. Evo, stigli smo. Baci mreu ovdje.

Ribar je posluao, a kad je izvukao mreu, vidio je da je puna kao to
nikada ranije nije bila, i to samo prvorazredne ribe.
Morski djeak pljesnuo je rukama: Jesam li ti rekao, ja znam gdje su
ribe.
U kratko vrijeme ribar se obogatio, kupio jo jedan amac, zatim jo
jedan i onda jo mnogo amaca i svi su ili na more i za njega bacali
mree, a mree su se punile finom ribom, i ribar je zaraivao toliko
novaca da je jednoga od sinova poslao da izui raunovodstvo kako bi ih
mogao izbrojiti.
Ali postavi bogat, ribar je zaboravio kako mu je bilo teko dok je bio
siromaan. Zlostavljao je svoje mornare, loe ih plaao, a ako su
prosvjedovali, otpustio bi ih.
Kako emo prehraniti svoju djecu? jadikovali su.
Dajte im kamenja, vidjet ete da e ga probaviti odgovarao je.
Morski djeak je sve to vidio i uo, pa mu je rekao jedne veeri:
Pazi, ono to je nastalo, moe i nestati.
No ribar se nasmijao i nije ga posluao. tavie, uhvatio je morskog
djeaka, zatvorio ga u neku veliku koljku i bacio u more.
I tko zna koliko e vremena proi prije negoli se morski djeak opet
oslobodi. to biste vi uinili na njegovu mjestu?

KRALJ MIDA

Kralj Mida bio je veliki rasipnik, svake je veeri prireivao zabave i

plesove, dok nije ostao bez prebijene pare. Poao je arobnjaku Apolonu,

ispriao mu svoje nevolje, i Apolon ga je zaarao:

Sve to tvoje ruke dotaknu mora se pretvoriti u zlato.
Kralj Mida poskoio je od sree i trkom se vratio do svog automobila, no
tek to je dotaknuo kvaku vratnice, automobil se pretvorio u suho zlato:
zlatni kotai, zlatna stakla, zlatni motor. Pretvorio se u zlato ak i benzin,
pa auto nije mogao krenuti, i tako su morali pozvati kola s volovima da
ga odvuku.
Stigavi kui, kralj Mida stao je juriti sobama i doticati to vie stvari,
stolove, ormare, stolice, i sve se pretvaralo u zlato.
No uhvatila ga je e, naredio je sluzi da mu donese au vode, ali aa je
postala zlatna, voda se takoer pretvorila u zlato i, ako je htio piti, morao
mu je sluga stavljati licom vodu u usta.
Dolo je vrijeme veeri. Dodirnuo bi viljuku, i ona bi postala zlatna, a
svi bi uzvanici zapljeskali govorei: Velianstvo, dodirnite mi dugmad
na kaputu, dodirnite mi ovaj kiobran.
Kralj Mida udovoljavao je njihovim eljama, no kad je uzeo kruh da ga
pojede, i kruh se pretvorio u zlato, pa, ako je htio utaiti glad, morala ga
je hraniti kraljica.
Uzvanici su se skrivali pod stol i smijali se, a kralj Mida se razljutio,
uhvatio jednoga za nos i pretvorio mu ga u grumen zlata, pa ga uzvanik
vie nije mogao brisati.
Dolo je vrijeme spavanju, no kralj Mida nehotice je dotaknuo jastuk,
dotaknuo plahte i stroak, i sve se pretvorilo u zlato i postalo pretvrdo za
spavanje. Morao je provesti no u naslonjai uzdignutih ruku da ne bi
neto dodirnuo, pa je drugog jutra bio mrtav umoran. Odmah je odjurio
arobnjaku Apolonu da mu skine ari, i Apolon je udovoljio njegovoj
elji.
Dobro je rekao mu je. Ali dobro pazi, jer prije negoli nestane

arolije, mora proi tano sedam sati i sedam minuta, a sve to u

meuvremenu takne pretvorit e se u kravlju izmetinu.
Kralj Mida otiao je utjeen i dobro je pazio na sat da ne bi neto
dotaknuo prije negoli proe sedam sati i sedam minuta.
Naalost, njegov je sat iao bre nego to bi trebalo, iao je naprijed jednu
minutu na sat. Kad je izbrojio sedam sati i sedam minuta, kralj Mida
otvorio je automobil i uao u njega i odmah se naao sjedeke posred
velike hrpe kravlje izmetine, jer je manjkalo jo sedam minuta do
prestanka arolije.

PLAVI SEMAFOR

Jedanput je semafor to stoji na glavnom trgu u Milanu uinio neto

udno. Sva su svjetla najednom postala plava, i ljudi nisu znali to e.
Hoemo li prijei ili ne? Hoemo li ekati ili ne?
Iz svih svojih oiju, u sve pravce, semafor je slao neobini plavi signal,
tako jasne plave boje, kakvo nije niti milansko nebo.
ekajui ne bi li to shvatili, automobilisti su buili i trubili, motociklisti
su grmjeli ispusima, a najdeblji su pjeaci vikali: Vi jo ne znate tko
sam ja!
Oni duhoviti zadirkivali su: Zeleno svjetlo je vjerojatno pojeo direktor
da izgradi vilu na ladanju.
Crvenim su obojili ribe u parku.
A znate li emu im slui uti? Kao dodatak maslinovom ulju.
Konano je stigao saobraajac i stao nasred raskra da sredi promet.
Drugi saobraajac potraio je komandni sandui da popravi kvar, i

iskljuio je struju.
Prije negoli se ugasio, plavi je semafor jo stigao pomisliti:
"Siromasi! Ja sam im dao znak 'slobodno' u nebo. Da su me razumjeli,
sada bi svi znali letjeti. No moda im je uzmanjkalo hrabrosti."

MI KOJI JE JEO MAKE

Jedan stari knjiki mi poao je u posjetu svojim roacima koji su ivjeli

na tavanu i veoma su malo znali o svijetu.
Vi slabo poznajete svijet govorio je svojim bojaljivim roacima.
Vjerojatno ne znate ni itati.
Ah, ti zna mnogo toga uzdisali su oni.
Na primjer, jeste li ikada pojeli maku?
Ah, kako si ti pametan. Ali kod nas make jedu mieve.
Jer ste neznalice. Ja sam ih ve nekoliko pojeo i jamim vam da nisu
rekle ni: joj!
A kakva su okusa?
Okus papira i tinte, po mom miljenju. No to nije nita. Jeste li ikada
pojeli psa?
Ni govora.
Ja sam ba juer pojeo jednog psa. Vujaka. Imao je takve zube da...
Uglavnom, pojeo sam ga, a nije izustio ni: joj!
A kakva je bio okusa?
Papir, papir. A jeste li ikada pojeli nosoroga?
Ah, ti si mudar. Ali mi nismo nikada niti vidjeli nosoroga. Slii li
parmezanu ili gorgonzoli?

 Slii nosorogu, naravno. A jeste li ikada pojeli slona, fratra, princezu,

novogodinje drvce?
U tom je asu maka, koja ga je sluala skrivena iza nekog kovega,
skoila i prijetei zamijaukala. Bila je to prava maka, od kosti i mesa, s
brkovima i pandama. Svi su miii pojurili da se sklone, osim knjikog
mia koji se skamenio od zaprepatenja i ostao na mjestu poput kipa.
Maka ga je uhvatila i stala se s njim igrati.
Onda, ti si taj mi koji jede make?
Ja, vaa Visosti... Morate me shvatiti... Kako sam uvijek u knjinici...
Shvaam, shvaam. Jede ih naslikane, natampane u knjigama.
Koji put, no samo zbog naunog istraivanja.
Jasno. I ja cijenim knjievnost. No ne ini li ti se da bi ipak neto trebao
nauiti i iz zbilje? Nauio bi da ima maaka koje nisu od papira i da
mievi ne mogu oglodati ba sve nosoroge.
Na sreu bijednog zarobljenika maak je naas obratio panju na nekog
pauka to je hodao po podu. Knjiki se mi u dva skoka vratio meu svoje
knjige, a maak se morao zadovoljiti paukom.

DOLJE DEVET

Jedan je uenik dijelio:

Tri u trinaest ide etiri puta, ostaje jedan. Piem etiri u rezultatu. Tri
puta etiri dvanaest, do trinaest jedan. Dolje devet...
A, ne! uzviknuo je tada devet.
Molim? upitao je uenik.
Ti si protiv mene: zato si viknuo "dolje devet"? to sam ti uinio?

Jesam li moda narodni neprijatelj?

Ali ja...
Da, znam, ve ima spremnu izliku. Ali ja to neu otrpjeti. Vii "dolje
juha u kockama","dolje erif", ako ba hoe i "dolje preni zrak", ali
zato upravo "dolje devet"?
Oprostite, ali zaista...
Ne prekidaj me, to je nepristojno. Ja sam jednocifreni broj i svaki
dvocifreni bolji je od mene, ali i ja imam svoje dostojanstvo i hou da me
se potuje. Prije svega da me potuju balava djeca. Ukratko, spusti svoj
nos, spusti i rolete ako hoe, ali mene ostavi na miru.
Djeak se zbunio i preplaio, pa nije spustio devet, pogrijeio je dijeljenje
i dobio lou ocjenu. Eh, koji put ovjek zaista ne smije biti isuvie
osjetljiv.

NEVIDLJIVI TONI

Jedanput je neki djeak po imenu Toni otiao u kolu, a nije znao

zadau, pa se jako bojao da ga uitelj ne pita.
"Ah" govorio je u sebi "kad bih barem postao nevidljiv..."
Uitelj je prozivao ake i, kad je doao do Tonieva imena, djeak je
rekao "ovdje", no nitko ga nije uo, a uitelj je rekao: teta to Toni
nije doao, ba sam ga namjeravao ispitati. Ako je bolestan, nadajmo se
da nije nita ozbiljno.
I tako je Toni shvatio da je postao nevidljiv kao to je elio. Od sree
iskoio je iz klupe i odletio u korpu za otpatke. Ustao je i stao obilaziti
razred, vui za kosu sauenike i prevrtati im tintarnice. Uenici su krivili

jedan drugog za te pakosti, jer nisu mogli niti posumnjati na nevidljivog

Tonia.
Kad se umorio od te igre, Toni je iziao iz kole i popeo se na trolejbus,
naravno, ne plativi kartu, jer ga kondukter nije mogao vidjeti. Naao je
slobodno mjesto i sjeo. Na slijedeoj stanici ula je neka gospoa to se
vraala s trnice s punom torbom; htjela je sjesti upravo na ono sjedalo,
jer joj se uinilo da je prazno. A kad tamo, sjela je Toniu na koljena:
Kakva je ovo neslana ala? Zar se vie ne moe niti sjesti? Pogledajte,
stavila sam torbu na sjedalo, a torba lebdi!
Torba je bila poloena na Tonievim koljenima. Nastala je velika
prepirka i gotovo svi putnici stali su buno grditi tramvajsko poduzee.
Toni je siao u centru grada, uao u neku slastiarnicu i poeo jesti sve
to mu se prohtjelo. Grabio je obim rukama kolae s kremom,
okoladom, uglavnom sve to bi mu dolo pod ruku. Prodavaica je
vidjela kako kolai nestaju, pa je optuila nekog dostojanstvenog starog
gospodina koji je kupovao bombone s rupom za svoju staru tetku.
Gospodin se uzbudio: Ja, tat? Vi ne znate s kim govorite! Vi ne znate
tko je bio moj otac! Vi ne znate tko je bio moj djed!
I neu da znam! odgovorila je prodavaica.
Kako, vi se usuujete vrijeati mog djeda!
Rasplamsala se strana svaa. Doli su straari. Nevidljivi Toni
provukao se izmeu porunikovih nogu i uputio se prema koli da vidi
svoje sauenike kako izlaze. I vidio ih je kako izlaze, dapae, kako
kuljaju poput lavine kolskim stepenitem, ali oni nisu vidjeli njega.
Toni je uzaludno trao sad za ovim sad za onim, vukao za kosu svog
prijatelja Roberta, nudio bombone svom prijatelju Gviskardu. Nisu ga
vidjeli, niti obraali panju na njega, njihovi su pogledi prolazili kroz
njega kao da je od stakla.

Toni se vratio kui umoran i poneto obeshrabren. Majka ga je ekala

na balkonu. Tu sam, mama! uzviknuo je Toni. No ona ga nije ni
ula ni vidjela; i dalje je zabrinuto promatrala ulicu iza njegovih lea.
Evo me, tata! uzviknuo je Toni kad se vratio kui i sjeo na svoje
uobiajeno mjesto. No otac je zabrinuto mrmljao: Tko zna zato jo
nema Tonia. Da mu se nije dogodila kakva nesrea?
Pa ja sam ovdje, ovdje sam! Mama, tata! vikao je Toni. Ali oni nisu
uli njegov glas.
Toni je stao plakati, ali emu slue suze, kad ih nitko ne moe vidjeti?
Neu vie da budem nevidljiv jadikovao je Toni slomljena srca.
Hou da me moj tata vidi, da mama vie na mene, da me uitelj pita!
Hou da se igram sa svojim drugovima! Runo je biti nevidljiv, runo je
biti sam!
Iziao je na stubite i polako siao u dvorite.
Zato plae? upitao ga je neki stari koji je sjedio na klupi i sunao
se.
Zar me vi vidite? upitao je Toni sa strepnjom.
Jasno da te vidim. Vidim te svaki dan kad ide u kolu i kad se vraa.
Ali ja vas nisam nikada vidio.
Eh, znam. Mene nitko ne primjeuje. Zato bi djeaci trebali vidjeti
starog, osamljenog penzionera? Ja sam za vas kao nevidljivi ovjek.
Toniu! uzviknula je u taj as mama s balkona.
Mama, zar me vidi?
Ah, bolje bi bilo da te ne vidim. Doi, doi gore, pa e uti oca!
Evo me odmah, mama veselo je uzviknuo Toni.
Zar se ne boji batina? nasmijao se starac. Toni mu se obisnuo oko
vrata i poljubio ga.
Vi ste me spasili! rekao mu je.

 Eh, ne pretjeruj odgovorio je stari.

MNOGO PITANJA

Bio je jedanput neki djeak koji je uvijek postavljao pitanja to, naravno,
nije loe, ve, tavie, dobro. Ali na pitanja onoga djeaka bilo je veoma
teko odgovoriti.
Tako je, na primjer, pitao:
Zato ladice imaju stolove?
Ljudi bi ga pogledali i odgovorili:
Ladice slue za to da se u njih spremi pribor za jelo.
Znam ja emu slue ladice, ali ne znam zato ladice imaju stolove.
Ljudi bi odmahnuli glavom i otili. Drugi put bi djeak pitao:
Zato repovi imaju ribe?
Ili:
Zato brkovi imaju make?
Ljudi bi odmahivali glavom i otili za svojim poslom.
Djeak je rastao, ali nije prestao postavljati pitanja. I kad je potpuno
odrastao, pitao je ljude i ovo i ono. Kako mu nitko nije odgovarao,
povukao se u kuicu na vrh planine i neprestano izmiljao pitanja i
zapisivao ih u biljenicu, a zatim razmiljao da im nae odgovore, no ne
bi ih naao.
Zapisivao je na primjer:
"Zato sjena ima bor?"

"Zato oblaci ne piu pisma?"

"Zato marke ne piju pivo?"
Od pisanja tolikih pitanja zaboljela bi ga glava, no on se nije na to
obazirao. Narasla mu je i brada, ali je nije obrijao. tavie, pitao se:
"Zato brada ima lice?"
Jednom rijeju, bio je udan. Kad je umro, jedan se uenjak bacio na
prouavanje njegova ivota i otkrio je da se taj ovjek jo kao dijete
navikao navlaiti arape naopako i niti jedanput mu nije uspjelo da ih
navue na pravu stranu, pa tako nije nikada mogao nauiti kako se
postavljaju prava pitanja.
Mnogim se ljudima dogaa kao i njemu.

DOBRI GILBERT

Dobri je Gilbert bio edan znanja i zato je uvijek pozorno sluao sve to
su govorili stariji.
Jedanput je uo neku enu kako govori: Pogledajte Filomenu kako voli
svoju mamu: donijela bi joj vode u uhu.
Dobri Gilbert je pomislio: "Divne rijei, ba ih moram nauiti napamet."
Poslije nekog vremena majka mu je rekla: Gilberte, idi i donesi mi
kabli vode sa esme.
Odmah, mama rekao je Gilbert i pomislio: "Hou da pokaem mami
koliko je volim. Umjesto u kabliu, donijet u joj vode u uima."
Poao je na esmu, prignuo glavu i napunio uho vodom. Bilo je vode
koliko bi stalo u naprstak, a da bi je donio kui, dobri je Gilbert morao
potpuno iskriviti glavu.

 Stie li ta voda? prigovorila je mama, jer joj je voda trebala za pranje

rublja.
Odmah, mama odgovorio je Gilbert bez daha. No, da bi odgovorio,
ispravio je glavu, voda mu je istekla iz uha i slila se niz vrat. Potrao je
do esme i napunio drugo uho: bilo je vode taman koliko i u prvom uhu, i
dobri je Gilbert morao iskriviti glavu na drugu stranu, ali prije negoli je
stigao kui, sva se voda prosula.
Stie li ta voda? ljutite je upitala mama.
"Moda imam premale ui", alosno je pomislio dobri Gilbert. No, u
meuvremenu je njegova majka izgubila strpljenje, jer je mislila da se
Gilbert igra oko esme, pa mu je opalila dvije zaunice, jednu po svakom
uhu.
Ubogi, dobri Gilbert.
Mirno je otrpio one dvije zaunice i odluio da drugi put donese vode u
kabliu.

RIJE PLAKATI

Ova se pria jo nije dogodila, no sigurno e se dogoditi sutra. Evo to

nam pripovijeda:
Sutra je jedna dobra, stara uiteljica odvela svoje ake u redu po dvoje da
posjete Muzej Prolog Vremena, gdje su izloeni predmeti koji vie
niemu ne slue kao, na primjer, kraljevska kruna, kraljiin plat, tramvaj
iz Monze, i tako dalje. U jednom, poneto pranjavom ormariu, nalazila
se rije "Plakati".
Uenici sutranjice proitali su natpis, no nisu nita shvatili.

 Gospoo, to je to?
Je li to starinski nakit?
Je li moda pripadao Etruanima?
Uiteljica je rastumaila da se nekada ta rije mnogo upotrebljavala i da
je boljela. Pokazala im je staklenku u kojoj su se uvale suze: tko zna,
moda ih je prolio neki rob kog je gospodar tukao, moda neko dijete bez
doma.
ini se voda rekao je jedan uenik.
Ali suze su pekle i palile rekla je uiteljica.
Moda su ih zagrijavali do kljuanja prije upotrebe.
aci nisu nita shvaali, ak su se poeli i dosaivati: Tada ih je dobra
uiteljica povela da razgledaju ostale muzejske odjele, gdje su bili
izloeni jednostavniji predmeti, kao: reetka nekog zatvora, pas uvar,
tramvaj iz Monze, i tako dalje, sve predmeti koji u sretnoj zemlji
Sutranjice nisu vie postojali.

GROZNICA-IZJELICA

Kad je djevojica bolesna, i njene se lutke moraju razboljeti da bi imala

drutvo, a djed ih pregledava, propisuje lijekove, ve prema bolesti, i daje
im mnogo injekcija kemijskom olovkom.
Ovo dijete je bolesno, doktore?
Da vidimo. Eh, da, pa da. ini mi se da ima jaki brbljavitis.
Je li opasno?
Jako opasno. Dajte mu piti ovaj sirup od plave olovke i masirajte ga
papirom kojim se zamataju bomboni.

 A ovo drugo dijete, ne ini li vam se da je takoer blijedo?

Jako je bolesno, to se vidi i bez dalekozora.
A ta mu je?
Ima malo prehlade, malo prehladiice i dvadeset deka jakog jagoditisa.
Jao meni, hoe li umrijeti?
Ne bojte se! Dajte mu ove tablete bedastoice rastopljene u ai prljave
vode, ali neka bude zelena aa, jer bi ga od crvene zaboljeli zubi.
Jednog jutra djevojica se probudila zdrava, doktor je rekao da moe
ustati, ali djed hoe da je i on pregleda, dok joj majka priprema odjeu.
Da ujemo malo... recite aaaa ... recite uuuu... pokuajte zapjevati... sve
je u redu: divna groznica-izjelica.

NEDJELJNO JUTRO

Gospodin Cezar imao je vrsto ukorijenjene navike. Svake nedjelje ujutro

kasno bi ustao, zatim bi obilazio stanom u pidami, a u jedanaest bi se
stao brijati ostavivi otvorena vrata od kupaonice.
To je bio as koji je Franjo ekao. Bilo mu je samo est godina, no ve je
pokazivao veliko zanimanje za medicinu i kirurgiju. Uzeo bi paket
pamuka, boicu alkohola, paketi flastera, zatim bi uao u kupaonicu,
sjeo na stoi i stao ekati.
to je? pitao je gospodin Cezar sapunajui lice. Franjo bi se stao
izvijati na stoiu, veoma ozbiljan, bez rijei.
Dakle?
Pa rekao bi Franjo moda e se porezati. Onda u te ja poviti.
Aha rekao bi gospodin Cezar.

 Ali nemoj se namjerno porezati kao to si uinio prole nedjelje, jer

inae ne vrijedi strogo bi rekao Franjo.
Ne brini odgovorio bi mu gospodin Cezar.
No nije mu nikako uspijevalo da se poree, ako ne namjerno. Nastojao je
pogrijeiti nehotice, ali bilo je teko, gotovo nemogue. Pokuavao je na
sve naine da bude nepaljiv, no nije mogao. Konano bi se ipak tu i
tamo malo porezao i Franjo bi odmah stupio u akciju. Obrisao bi kap
krvi, dezinficirao ranu, nalijepio flaster.
I tako je gospodin Cezar svake nedjelje poklanjao po kap krvi svome
sinu, a Franjo je sve vre vjerovao da ima rastresenog oca.

SPAVANJE, BUENJE

Bila je jednom neka djevojica koja je svake veeri, kad je trebalo ii u

krevet, postajala majuna, majuna.
Mama govorila je ja sam mrav. I mama bi shvatila da je dolo
vrijeme spavanju. Kad bi granulo sunce, djevojica bi se probudila, ali
bila je jo jako mala, jastuk joj je bio velik i prevelik.
Ustaj rekla bi joj mama.
Ne mogu odgovorila bi djevojica jo sam premala. Sad sam kao
leptir. ekaj da opet narastem.
Poslije nekog vremena uzviknula bi: Evo, sad sam narasla!
Kliknula bi i skoila iz kreveta da zapone novi dan.

JAKOV OD KRISTALA

Jedanput se u nekom dalekom gradu rodio proziran djeak. Kroz njegovo

tijelo moglo se vidjeti kao kroz zrak ili vodu. Bio je od kosti i mesa, a
inilo se kao da je od stakla; kad bi pao, ne bi se razbio, ve bi mu u
najgorem sluaju izbila prozirna voruga na elu.
Moglo se vidjeti njegovo srce kako kuca, misli kako se praakaju poput
arenih ribica u akvariju.
Jedanput je djeak zabunom rekao neku la, a ljudi su odmah ugledali
neto slino plamenoj lopti iza njegova ela: rekao je istinu, i plamena
kugla je nestala. Kroz itav ivot nije vie nikada lagao.
Drugi put se dogodilo da mu je prijatelj povjerio jednu tajnu, a svi su
odmah vidjeli neto slino crnoj lopti kako se neprestano valja po
njegovim prstima, i tako je tajna prestala biti tajna.
Djeak je narastao, postao je mladi, zatim odrasli ovjek, a svi su mu
mogli itati misli, pogaati njegove odgovore jo prije negoli bi zaustio
da odgovori na njihova pitanja.
Zvao se Jakov, ali ljudi su ga zvali "Jakov od kristala", i voljeli su ga
zbog njegove iskrenosti, i pored njega svi su postajali dobri.
Naalost u onoj se zemlji popeo na vlast okrutni diktator, i za narod je
poelo doba nasilja, nepravde i bijede. Oni koji su se usudili suprotstaviti
se, netragom su nestali. Oni koji su se bunili, bili su strijeljani. Siromahe
su progonili, vrijeali i poniavali na sijaset naina. Ljudi su utjeli i
trpjeli bojei se posljedica.
Ali Jakov nije mogao utjeti. Ako i nije otvarao usta, njegove su misli
govorile umjesto njega: bio je proziran, i svi su itali kroz njegovo elo
misli o preziru i osudi, nepravdi i nasilju koje je vrio tiranin. Ljudi su
kriomice ponavljali Jakovljeve misli i tjeili se nadom.

Tiranin je dao uhapsiti Jakova od kristala i naredio da ga bace u najdublju

tamnicu.
No tada se dogodilo neto udesno. Zidovi elije u kojoj je Jakov amio
postali su prozirni, zatim i zidovi zatvora i, na kraju, i vanjske zidine.
Ljudi koji su prolazili pokraj tamnice vidjeli su Jakova kako sjedi na
svojoj stolici kao da je u tamnici od kristala, pa su i dalje itali njegove
misli. Nou bi se iz tamnice rasula jaka svjetlost i tiranin je u svojoj
palai navlaio sve zavjese da je ne vidi, no svejedno nije mogao spavati.
Jakov od kristala bio je jai od njega i u lancima, jer je istina jaa od
svega, sjajnija od dana, strasnija od oluje.

MAJMUNSKO PUTOVANJE

Jedanput su majmuni iz zoolokog vrta odluili da odu na nauno

putovanje. Hodali su i hodali, onda su se zaustavili i jedan je upitao:
ta se vidi?
Lavlji kavez, bazen s fokama i irafina kua.
Kako li je velik svijet i kako je pouno putovati. Nastavili su put i
zaustavili se tek u podne.
ta se sada vidi?
irafina kua, bazen s fokama i lavlji kavez.
Kako li je udan svijet i kako je pouno putovati. Opet su krenuli i
zaustavili se tek kad je sunce poelo zalaziti.
ta se vidi?
Lavlji kavez, irafina kua i bazen s fokama.
Kako li je dosadan svijet! Uvijek iste stvari. Putovati ama ba niemu

ne slui.
Jasno: putovali su i putovali, ali nisu izili iz kaveza, ve su neprestano
hodali u krugu kao konji na vrtuljku.

GOSPODIN NINAJ-NANAJ

Gospodin Ninaj-nanaj bio je jako osjetljiv, tako osjetljiv da ne bi mogao

spavati od buke koju je stvarala stonoga hodajui po zidu, a ako bi mrav
ispustio zrnce eera, on bi prestraeno skoio na noge i uzviknuo: U
pomo! Potres!
Naravno, nije podnosio djecu, oluje i motorkotae, ali najvie mu je
smetala praina pod nogama, pa zato nije nikada hodao, ak niti u kui,
ve ga je nosio jedan veoma snaan sluga. Taj se sluga zvao Vilim, i
gospodin Ninaj-nanaj vikao je na njega od jutra do mraka:
Polako, Vilime, daj polake, razbit u se!
Kako nije nikada hodao, postajao je sve deblji, a to je bio deblji, postajao
je sve osjetljiviji. Smetali su mu ak i uljevi na Vilimovim rukama.
Ali, Vilime, koliko li sam ti puta rekao da mora navui rukaviice kad
me nosi?!
Vilim bi otpuhnuo i s mukom navukao rukavice, tako velike, da bi bile
preiroke i vodenom konju.
Ali gospodin Ninaj-nanaj postajao je svakim danom sve tei i ubogi se
Vilim znojio zimi i ljeti, i jedanput mu je palo na pamet:
to bi se dogodilo kad bih bacio gospodina Ninaj-nanaja s balkona?
Ba tog dana gospodin Ninaj-nanaj obukao je bijelo laneno odijelo i, kad
ga je Vilim bacio s balkona, pao je na neku miju izmetinu, od koje mu je

ostala sitna mrljica na hlaama. Trebalo je povealo, ako ju je ovjek htio

primijetiti, no Ninaj-nanaj bio je toliko osjetljiv, da je umro od alosti.

JEDAN I SEDAM

Poznavao sam jednog djeaka koji je bio sedam djeaka.

Stanovao je u Rimu, zvao se Paolo, a tata mu je bio tramvajac.
Ali stanovao je i u Parizu, zvao se Jean, a otac mu je radio u tvornici
automobila.
No stanovao je i u Berlinu, i ondje gore zvao se Kurt, a otac mu je bio
profesor violonela.
Stanovao je i u Moskvi, zvao se Jurij, kao Gagarin, a otac mu je bio zidar
i studirao je matematiku.
Ali stanovao je i u Njujorku, zvao se Jimmy, a otac mu je bio vlasnik
benzinske pumpe.
Koliko sam ih nabrojao? Pet. Manjkaju jo dvojica.
Jedan se zvao u, ivio je u angaju, a otac mu je bio ribar; posljednji se
zvao Pablo, ivio je u Buenos Airesu, a tata mu je bio soboslikar.
Paolo, Jean, Kurt, Jurij, Jimmy, u i Pablo bili su sedmorica, no to je bio
jedan isti djeak koji je imao osam godina, ve je znao itati i pisati i
voziti bicikl ne drei volan.
Paolo je bio tamnoput, Jean plav, Kurt je imao smeu kosu, ali bio je to
isti djeak. Jurij je imao bijelu kou, u utu, ali bio je to isti djeak.

Pablo je iao u kino gdje se govorilo panjolski, a Jimmy gdje se govorilo

engleski, ali bio je to isti djeak i obojica su se smijala istim jezikom.
Sada su ve svi odrasli i nee vie moi ratovati jedan protiv drugoga, jer
su sva sedmorica jedan te isti ovjek.

OVJEK KOJI JE KRAO KOLOSEUM

Jednom se neki ovjek zainatio da ukrade rimski Koloseum, htio je da

bude samo njegov, jer mu se nije mililo dijeliti ga s drugim ljudima. Uzeo
je torbu, poao do Koloseuma, priekao da uvar pogleda na drugu stranu, a onda je uurbano natrpao u torbu starog kamenja i odnio ga kui.
Idueg dana uinio je isto tako, i svakog je jutra, osim nedjelje, odlazio
nekoliko puta, najmanje u tri navrata, do Koloseuma dobro pazei da ga
uvari ne otkriju. Nedjeljom bi se odmarao i brojio ukradeno kamenje
koje je gomilao u podrumu.
Kad se podrum napunio, ovjek je stao spremati kamenje na tavan, a kad
je i tavan bio pun, poeo ga je spremati pod divane, u ormare i u koaru
za prljavo rublje. Svaki put kad bi doao do Koloseuma, dobro bi ga
odmjerio sa svih strana i zakljuio: "ini se jednak, no ipak se primjeuje
izvjesna promjena. Ondje je ve neto nii." I briui znoj, ogrebao bi
komadi cigle sa stepenice, otkinuo kameni s luka i napunio torbu.
Pokraj njega neprestano su prolazili turisti otvorenih ustiju od uda, a on
se s uitkom smijao, mada kriomice: Ah, a kako ete tek raskolaiti oi
onog dana, kad vie ne bude Koloseuma!
Kad bi iao u trafiku, dopisnice u boji sa slikom Koloseuma izazvale bi
ga na smijeh, morao se pretvarati da brie nos, kako ljudi ne bi vidjeli da
se smije: Ih, ih! Ilustrirane dopisnice! Jo malo, pa ete morati gledati

dopisnice, ako budete htjeli vidjeti Koloseum!

Proli su mjeseci i godine. Ukradeno kamenje bilo je ve naslagano pod
krevetom, bila ga je puna kuhinja, gdje je ostao samo uzak prolaz izmeu
plinskog kuhala i praonika, bila ga je puna kada, hodnik se pretvorio u
anac. Ali Koloseum je jo uvijek bio na svome mjestu, nije mu manjkao
niti jedan luk: ne bi bio cjelovitiji niti da se komarac trudio da ga razori
svojim noicama. Sirotog je kradljivca u starosti obuzeo oaj. Mislio je:
"Moda sam loe procijenio? Moda bi bilo bolje da sam krao kupolu
Svetog Petra? Hajde, hajde, dr' se: kad ovjek neto odlui, mora ii do
kraja."
Svaki mu je put postajalo sve tee i bolnije. Torba mu je kidala ruke,
dlanovi su mu krvarili. Kad je osjetio da e umrijeti, po posljednji se put
dovukao do Koloseuma, tekom se mukom uspeo od jednog stepenita do
drugog, dok nije stigao do najvie terase. Sunce na zalazu pozlatilo je,
obojilo purpurom i ljubiastom bojom drvene ruevine, ali ubogi starac
nije mogao nita vidjeti, jer su mu suze i umor zamaglili oi. Nadao se da
e ostati sam, ali ve su se turisti skupili na terasi i stali vikati na raznim
jezicima izraavajui svoje divljenje. I evo, izmeu tolikih glasova, stari
je kradljivac razaznao srebrni glasi nekog djeteta koje je vikalo: Moj!
Moj!
Kako li je bilo neugodno uti ovu runu rije ondje gore, pred tolikom
ljepotom. Starac je tek sada shvatio i elio je rei djetetu, htio ga je
nauiti da kae "na" umjesto "moj", no vie nije smogao snage.

DIZALO ZA ZVIJEZDE

Kad je Romulu bilo trinaest godina, primili su ga za pomonog konobara

u baru "Italija". Obavljao je dostave kuama, pa je itav dan trao
ulicama i stepenicama gore-dolje nosei posluavnike opasno nakrcane
alicama, aliicama i aama. Najvie su mu smetale stepenice: u Rimu,
kao, uostalom, posvuda, vratarice jako paze na svoja dizala i zabranjuju
lino ili natpisima da se njima slue konobari iz bara, mljekari, piljari i
njima slini.
Jednog jutra je u bar telefonirao stan broj etrnaest iz kue broj sto i tri, a
htio je etiri boce piva i jedan hladni aj "ali odmah, ili u ih baciti kroz
prozor", dodao je grubi glas starog markiza Venancija koji je bio strah i
trepet svih prodavaa.
Dizalo kue broj sto i tri bilo je od onih jako zabranjenih, ali Romul je
znao kako e odvratiti panju vratarice koja je drijemala u svojoj loi:
neopazice se uvukao u kabinu, ubacio pet lira u aparat, pritisnuo dugme
petog kata i dizalo se pokrenulo kripei. Evo prvog kata, drugog, treeg.
Poslije etvrtog kata, umjesto da uspori, dizalo se stalo sve bre dizati,
projurilo je pored kata markiza Venancija bez zaustavljanja i, prije negoli
je Romul imao vremena da se snae, itav mu je Rim leao pod nogama,
dok se dizalo uspinjalo brzo poput rakete prema nebu, koje je bilo tako
plavo da se inilo crno.
Zbogom, markie Venancije promrmljao je Romul i protrnuo.
Lijevom je rukom jo uvijek drao posluavnik s naruenim piima, to je
bilo prilino smijeno s obzirom da se oko dizala sad ve irio na sve
strane meuplanetarni prostor, a Zemlja se duboko dolje, na dnu plavog
bezdana, okretala sama oko sebe nosei u svojoj vrtnji i markiza
Venancija koji je ekao etiri piva i hladni aj.
"Barem neu stii meu Marsovce praznih ruku", pomislio je Romul i
zamirio. Kad je otvorio oi, dizalo se upravo poelo sputati i Romul je

odahnuo od olakanja:
No, aj e ipak stii leden.
Naalost, dizalo se spustilo u srce divlje tropske dungle i Romul je,
pogledavi kroz staklo, vidio da je okruen udnim bradatim majmunima
koji su uzbueno pokazivali na njega i neobino brzo brbljali nekim
nerazumljivim jezikom. "Moda smo dospjeli u Afriku", pomislio je
Romul. No tada se krug majmuna rastvorio da bi mogla proi
neoekivana linost: majmun u plavoj uniformi koji je jahao na
ogromnom triciklu.
Straar! Bje', Romule!
I, ne asei asa, pomoni konobar iz bara "Italija" pritisnuo je prvo
dugme koje mu se nalo pod rukom. Dizalo je krenulo nadzvunom
brzinom i tek kad se popelo prilino visoko, Romul je pogledao dolje i
shvatio da planet s kog je pobjegao ne moe biti Zemlja: mora i
kontinenti bili su posve drukijeg oblika i, dok je prostor oko Zemlje bio
lijep, njeno plav, boje oko ove kugle prelazile su iz zelene u ljubiastu,
Valjda je to bila Venera pomislio je Romul. Ali to u rei markizu
Venanciju?
Dotaknuo je zglavcima prstiju staklenke na posluavniku. Bile su ledene
kao kad je iziao iz bara. Dakle, vjerojatno je prolo tek nekoliko minuta.
Poto je prelo nevjerojatnom brzinom ogroman pusti prostor, dizalo se
stalo ponovno sputati, Romul je ovog puta bio posve siguran:
Pazi ovo! uzviknuo je. Sputamo se na Mjesec. A to u ja ovdje?
uveni Mjeseevi krateri brzo su se pribliavali. Romul je primaknuo
prste slobodne ruke ploici s dugmadi, ali:
Stoj! zapovjedio je samome sebi, prije negoli je pritisnuo prvo dugme
koje mu se nalo pod rukom. Promislimo asak!
Pregledao je red dugmadi. Na posljednjem dugmetu dolje stajalo je P to

znai prizemlje.
Pokuajmo uzdahnuo je Romul.
Pritisnuo je dugme prizemlja i dizalo je opet promijenilo pravac.
Nekoliko minuta kasnije letio je rimskim nebom, zatim proao kroz krov
kue broj sto i tri, kroz stepenite i konano aterirao pokraj vratarice koja
nije nita znala o meuplanetarnoj drami, ve je i dalje mirno drijemala.
Romul je izletio iz dizala i nije se niti okrenuo da zatvori vrata. Ovog se
puta pjeke uspeo stepenicama. Pokucao je na vrata stana broj etrnaest i
odsluao pognute glave, i ne pisnuvi, prigovore markiza Venancija:
Ha, gdje si bio do sada? Zna li ti da je, otkad sam naruio to prokleto
pivo i taj dvostruko prokleti hladni aj, prolo etrnaest minuta? Na tvom
mjestu Gagarin bi ve bio na Mjesecu!
"I jo dalje", pomislio je Romul, ali nije ni pisnuo. No, na sreu, napitci
su jo uvijek bili ledeni kao to treba.
Eh, koliko mora trati pomoni konobar iz bara "Italija" zaduen za
dostave u kue...

TROLEJBUS BROJ 75

Jednog je jutra trolejbus broj 75 krenuo sa starog Monteverdea prema

trgu Fiume, ali, umjesto da se spusti prema Trasteveru, okrenuo je u
pravcu gradske etvrti Gianicolo, zatim nastavio starom Aurelijanskom
cestom i ve poslije nekoliko minuta jurio je livadama izvan Rima kao
zec na godinjem odmoru.
Putnici koji se voze u to vrijeme mahom su slubenici; svi su itali
novine, pa i oni koji ih nisu kupili, jer su ih itali preko ramena svojih

susjeda. Jedan je gospodin, okreui stranicu, podigao naas glavu,

pogledao naas van i stao vikati:
Kondukteru, ta se dogaa? Izdaja! Izdaja!
I ostali su putnici podigli oi s novina i nadali u stranu dreku:
Pa ovuda se ide u Stari grad!
to radi voza?
Poludio je, zaveite ga!
to li ovi rade!
Sada je devet manje deset, a tano u devet moram biti u Sudu
uzviknuo je jedan advokat. Ako izgubim proces, tuit u trolejbusno
poduzee!
Kondukter i voza nastojali su se obraniti izjavljujui da oni nisu nita
krivi, da ih trolejbus ne slua i da radi po svojoj volji. I zaista, trolejbus je
u tom asu siao sa ceste da se zaustavi pored mirisave i svjee umice.
Oh, ciklame! veselo je uzviknula jedna ena.
Ba ste izabrali pravi as da mislite na ciklame! odvratio je advokat.
Nije vano rekla je ena zakasnit u u Ministarstvo, izgrdit e me,
no svejedno mi je i, kad sam ve ovdje, nabrat u ciklame. Ve je prolo
barem deset godina kad sam ih posljednji put brala.
Izila je iz trolejbusa udiui rastvorenim ustima zrak tog udnog jutra i
stala brati ciklame i slagati ih u struak.
Videi da trolejbusu ni ne pada na pamet da se vrati, putnici su sili jedan
za drugim da protegnu noge i popue cigaretu, a istovremeno se njihova
zlovolja stala rasplinjavati poput magle na suncu. Netko je ubrao tratinicu i zadjenuo je u zapuak, drugi je naao zelenu jagodu i uzviknuo:
Ja sam je naao! Sad u je oznaiti svojom posjetnicom i, kad dozrije,
doi u je ubrati i jao si ga krivcu, ako je ne naem.
I zaista, izvadio je posjetnicu iz lisnice, nadjenuo je na akalicu koju je

zatim usadio pokraj jagode. Na posjetnici je stajalo: Dr Julije Biljegi.

Dva inovnika Ministarstva kolstva zgnjeili su svoje novine i zapoeli
igrati nogomet. Svaki put kad bi opalili loptu, uzviknuli bi: K vragu!
Jednom rijeju, inilo se da to vie nisu oni isti inovnici koji su as prije
htjeli linovati tramvajce. Tramvajci su pak podijelili sendvi s prenim
jajem i stali dorukovati na travi.
Pazi! najednom je uzviknuo advokat.
Trolejbus je, uz trzaj, polako krenuo sam od sebe. Jedva su stigli da
uskoe u njega, posljednja ona ena sa ciklamama. Bunila se: Ali ovako
ne vrijedi. Jedva sam se poela zabavljati!
Koliko je sati? upitao je netko.
Tko zna kako je ve kasno.
I svi su pogledali na sat. No desilo se udo: satovi su jo uvijek
pokazivali devet manje deset. Kao da su za vrijeme itave etnje satovi
stajali. Bilo je to poklonjeno vrijeme, mali neoekivani dar, kao kad
kupite praak za pranje, a u kutiji naete i igraku.
Pa to je nemogue! udila se gospoa sa ciklamama, dok se trolejbus
vraao na svoju liniju i jurio niz ulicu Dandolo.
Svi su se udili. A imali su novine pred oima, na vrhu prve stranice
jasno je bio otisnut datum: 21. oujak. Prvog dana proljea sve je
mogue.

PASJE SELO

Bilo jednom jedno udno malo selo. Sastojalo se od samo devedeset i

devet kuica, oko svake kuice bio je vrti s vratima, a iza svakih vrtnih

vrata lajao je pas.

Da uzmemo koji primjer. Fido je bio pas kuice broj jedan i ljubomorno
je uvao ukuane, pa je zato zduno lajao kad god bi prolazio netko tko je
stanovao u ostalih devedeset i osam kuica, bilo mukarac, ena ili dijete.
To isto radilo je i devedeset i osam ostalih pasa; lajali su itav dan i
itavu no, jer je uvijek netko prolazio cestom.
Evo jo jedan primjer. Gospodin koji je stanovao u kui broj 99, vraajui
se s posla, morao je proi pokraj devedeset i osam kua, dakle pored
devedeset i osam pasa to su lajali za njim razjapljenih ralja jasno
nagovjetavajui da bi mu rado zabili zube u hlae. Isto se dogaalo i
stanovnicima ostalih kua, i na cesti je uvijek bio pokoji prestraen
prolaznik.
Zamislite tek kad bi doao kakav stranac! Tada je devedeset i devet pasa
jednoglasno lajalo, devedeset i devet domaica izilo bi da vidi to se
dogaa, da zatim brzo uu u kuu, zakraunaju vrata, hitro spuste rolete i
da se onda pritaje iza prozora i virkaju dok stranac ne proe.
Kako su neprestano sluali pasji lave, svi su stanovnici tog mjesta
pomalo ogluili i gotovo prestali razgovarati. Uostalom, nikada nisu niti
imali neto vano da kau ili uju.
I kako su uvijek utjeli i durili se, malo-pomalo odvikli su se od govora.
Na kraju su i gospodari stali lajati poput njihovih pasa. Oni su moda
mislili da govore, no im bi otvorili usta, zauo bi se nekakav "vau, vau"
od kog se jeila koa. I tako su lajali psi, lajali su mukarci i ene, lajala
su djeca dok su se igrala, devedeset i devet kuica kao da se pretvorilo u
devedeset i devet psetarnica.
A bile su draesne, iza stakala visile su iste zavjese, a na balkonima su
bile vaze s geranijima i kaktusima.
Jednom je u to selo dospio Ivica Zgubidan prilikom jednog od svojih

najuvenijih putovanja. Doekalo ga je devedeset i devet pasa takvim

koncertom, da bi unitili ivce i tenku. Ivica se neto propitao kod neke
ene, a ona mu je odgovorila lajanjem. Rekao je lijepu rije jednom
djetetu, a ono mu je odgovorilo zijevajui.
Shvatio sam zakljuio je Ivica. To je epidemija.
Zamolio je naelnika da ga primi i rekao mu: Imam siguran lijek. Prije
svega, odstranite sve ograde, vrtovi e dobro uspijevati i bez reetki.
Drugo, poaljite pse u lov, bolje e se zabavljati i postat e prijazniji.
Tree, priredite veliki ples i poslije prvog valcera opet ete znati govoriti.
Naelnik mu je odgovorio: Vau! Vau!
Jasno mi je rekao je Ivica. Najtei bolesnik je onaj koji vjeruje da je
zdrav.
I otiao je za svojim poslom.
Ako nou ujete kako u daljini laje mnogo pasa, moda se radi o pravim
psima, ali mogli bi biti i stanovnici onog udnog, malog mjesta.

PULINELIN BIJEG

Pulinela je bio najnemirniji lutak u itavom starom kazalitu. Uvijek je

neto prigovarao, bilo da mu se za vrijeme predstave ilo u etnju, bilo da
mu je gazda dodijelio kominu ulogu, kad je on elio neto dramatino.
Zbrisat u jednog lijepog dana povjeravao se Harlekinu. Tako je i
uinio, ali se to nije dogodilo danju. Jedne noi uspjelo mu je dokopati se
kara koje je lutkar zaboravio, prerezao je jednu za drugom uzice kojima
su mu bile vezane ruke, glava i noge, a onda je predloio Harlekinu:
Poi sa mnom!

Harlekin nije htio ni uti da se rastane od Kolombine, a Pulinela nije

imao nikakve namjere da vue sa sobom tu hirovitu lutku koja mu je u
kazalitu tisuu puta napakostila.
Ii u sam odluio je. Hrabro je skoio na zemlju i bje', dao je
petama vjetra.
Trao je i razmiljao: "Kako li je divno ne osjeati vie kako te vuku na
sve strane one proklete uzice. Kako li je divno to mogu poloiti nogu ba
tamo kamo elim!"
Za usamljena lutka svijet je ogroman i straan, nastanjen, osobito nou,
grabeljivim makama koje su spremne da sve to tri zamijene za mia
kojeg moraju uloviti. Pulinela je uspio uvjeriti make da imaju posla s
pravim umjetnikom, no za svaki sluaj sklonio se u neki vrt, naslonio se
na zidi i zaspao.
Kad je granulo sunce, probudio se gladan. No oko njega, dokle mu je
pogled dosezao, bilo je samo karanfila, tulipana, cinija i hortenzija.
to se moe rekao je Pulinela, ubrao jedan karanfil i stao grickati
latice s izvjesnim nepovjerenjem. Nije to bilo kao biftek na aru ili kao
riba: cvijee obiluje mirisom, ali je neukusno za jelo. No Pulineli se
uinilo da je to okus slobode i kod drugog zalogaja bio je siguran da
nikada nije okusio bolje hrane. Odluio je da ostane zauvijek u tom vrtu,
pa je tako i uinio. Spavao je u zaklonu to mu ga je pruala velika
magnolija ije se tvrdo lie nije bojalo ni pljuska ni tue, a hranio se
cvijeem: danas karanfil, sutra rua. Pulinela je sanjao brda rezanaca i
doline sira, ali se nije predavao. Postao je mrav, mrav, no tako mirisav,
da bi koji put sletile na njega pele da isiu nektar; razoarano bi se
udaljile poto bi uzaludno pokuale da zabiju rilce u njegovu drvenu
glavu.
Dola je zima, opustjeli vrt oekivao je prvi snijeg, i ubogi lutak vie nije

imao niega za jelo. Nemojte rei da je mogao nastaviti put! Njegove

uboge drvene noge ne bi ga daleko odnijele.
"to mogu, umrijet u ovdje" mislio je Pulinela. "Ovo nije runo
mjesto za umiranje. Osim toga, umrijet u slobodan. Vie nitko nee moi
privezati uzicu za moju glavu i prisiliti me da kaem da ili ne."
Prvi ga je snijeg pokrio mekim bijelim pokrivaem.
U proljee, na tom istom mjestu, niknuo je karanfil. Pod zemljom je
miran i sretan Pulinela mislio: "Eto, nad mojom je glavom narastao
cvijet. Tko je sretniji od mene?"
No nije umro, jer drvene lutke ne mogu umrijeti. Jo je ondje, a nitko ne
zna za njega. Ako ga vi naete, nemojte mu privezati uzicu za glavu:
kraljevima i kraljicama u kazalitu ta uzica ne smeta, ali on je zaista ne
moe podnijeti.

ZIDAR IZ VALTELLINE

Jedan je mladi iz Valtelline, ne naavi posla u domovini, otiao u

Njemaku i zaposlio se upravo u Berlinu kao zidar na nekom gradilitu.
Mario tako se zvao mladi bio je veoma zadovoljan: zduno je radio,
malo jeo, a ono to je zaraivao, tedio je da bi se mogao oeniti.
No jednog dana, dok su radili temelje za neku novu kuu, sruila se skela,
Mario je pao u itku betonsku masu i umro. Nije bilo mogue izvui mu
tijelo.
Mario je bio mrtav, ali nije osjeao nikakve boli. Bio je zatvoren u
jednom od stupova na kojima je poivala kua u gradnji, i bilo mu je
poneto tijesno, no osim toga, mogao je misliti i osjeati kao i prije. Kad

se navikao na svoj novi poloaj, mogao je ak i otvoriti oi i gledati kuu

kako raste oko njega. Bilo mu je kao da on nosi teret nove zgrade i to mu
je olakalo tugu to ne moe vie pisati kui, svojoj ubogoj zarunici.
Onako skrivena u zidu, u srcu zida, nitko ga nije mogao vidjeti, pa ak ni
naslutiti da je ondje, ali Marija za to nije bilo briga.
Kua je narasla do krova, uglavili su vrata i prozore, stanovi su prodani i
kupljeni, namjeteni i, na kraju, uselile su se brojne obitelji. Mario je
upoznao sve stanare, odrasle i male. Kad su djeca teturala po podu uei
prve korake, kakljala su ga po ruci. Kad bi djevojke izile na balkone ili
se naslonile na prozore da vide svoje dragane, Mario je osjeao na svom
obrazu dodir njihove meke plave kose. Naveer je sluao razgovore
obitelji koje su se skupljale oko stola, nou kaalj bolesnika, a u praskozorje zvonjavu budilnika nekog pekara koji je prvi ustajao. ivot kue bio
je Marijev ivot, radosti kue od kata do kata, njene boli od sobe do sobe,
bile su njegove radosti i njegove boli.
Ali eto, jednog dana buknuo je rat. Poela su bombardiranja po itavom
gradu i Mario je osjetio da se i njemu pribliava kraj. Jedna je bomba
pogodila njegovu kuu i sruila je do temelja. Ostala je samo hrpa
bezoblinih ruevina, slomljenog namjetaja, razbijenog posua, pod
kojima su zauvijek spavali ene i djeca koje je smrt zatekla u snu.
Tek je tada Mario zaista umro, jer je umrla kua koja se rodila iz njegove
rtve.

VOJNIKOV POKRIVA

Kad su svrili svi ratovi, vojnik Vinko Jakovi vratio se kui s poderanom

uniformom, jakim kaljem i jednim vojnikim pokrivaem. Kaalj i

pokriva bili su sve to je zaradio u onim dugim godinama rata.
Sad u se odmoriti rekao je svojoj obitelji. No kaalj mu nije dao mira
i za nekoliko mjeseci odveo ga je u grob. eni i djeci ostao je za
uspomenu samo pokriva. Bila su tu tri sina, a najmlai, koji se rodio
izmeu dva rata, imao je pet godina. I njemu su dali vojniki pokriva.
Kad bi se umotao u njega za spavanje, mama bi mu ispriala dugu priu,
a u prii je bila vila koja je tkala tako veliki pokriva, da su se njime
mogla pokriti sva djeca na svijetu kojoj je bilo hladno. No uvijek bi se
nalo poneko dijete koje bi ostalo vani, te bi plakalo i uzalud trailo
komadi pokrivaa da se zagrije. Tada bi vila morala oparati itav
pokriva i ponovno ga istkati da bude malo vei, jer je morao biti od
jednog jedinog komada, istkan najedanput, i nije smjelo biti dodavanja.
Dobra vila radila je danju i nou, parala i tkala, i nikada se ne bi umorila,
a djeai bi uvijek zaspao prije zavretka prie i nikada nije doznao
kakav je kraj.
Djeai se zvao Jerko, a obitelj mu je ivjela u blizini Cassina. Zima je
bila jako otra, nisu imali to jesti, i Jerkova je majka oboljela. Jerka su
povjerili susjedima koji su bili pokuarci; imali su velika kola i obilazili
su sela traei milostinju, svirajui harmoniku ili prodajui koare od
vrbova prua koje su pleli za odmora du puta. Jerku su dali kavez s
papigom koja je kljunom birala ceduljice s brojevima za lutriju. Jerko je
morao pokazivati papigu ljudima i, ako su mu dali neto sitnia, papiga bi
izvukla broj. Dani su bili dugi i dosadni. esto bi se obreli u mjestima
gdje su ljudi bili siromani i nisu imali to da im udijele, i tada bi djeak
dobio jo tanju kriku kruha i jo manje juhe, negoli inae. Ali kad bi se
spustila no, Jerko bi se uvalio u pokriva tate vojnika, koji je bio sve
njegovo bogatstvo, te bi zaspao u njegovoj mirisnoj toplini i sanjao kako

mu papiga pria prie.

Jedan od pokuaraca bio je u vojsci sa Jerkovim ocem, zavolio je Jerka,
tumaio mu stotinu stvari koje bi usput vidjeli i, za zabavu, uio ga da
ita oznake na kojima su pisala imena gradova i sela.
Vidi li? Ono je A. Ono drugo, mravo mravo, to se ini kao tap bez
drka, ono ti je I. Onaj tap s grbom je P.
Jerko je brzo uio. Pokuarac mu je kupio biljenicu i olovku i nauio ga
da prepisuje imena gradova. Jerko je punio stranice i stranice imenom
ANCONA, zatim PESARO, a jednog dana uspio je sam napisati svoje
ime, slovo po slovo, bez ijedne greke. Kako li su bili divni snovi one
noi, pod pokrivaem tate vojnika.
I kako li je to lijepa pria, mada nije gotova, ve svrava ovako, bez
zakljuka, poput upitnika bez odgovora.

BUNAR U CASCINI PIANI

Na pola puta izmeu Saronna i Legnana, na rubu velike ume, nalazila se

Cascina Piana koja je brojila samo tri dvorita. ivjelo je tu jedanaest
obitelji. U Cascini Piani postojao je samo jedan bunar iz kog su vadili
vodu, a bio je to udan bunar, jer je na njemu bio ekrk za namatanje
konopca, ali nije bilo ni konopca ni lanca. Svaka je od jedanaest obitelji
drala u kui konopac, objeen pored kablia, a oni koji su ili po vodu,
uzeli bi ga, omotali oko ruke i odnijeli do bunara; kad bi podigli kabli,
otkvaili bi konopac sa ekrka, i ljubomorno ga odnijeli natrag kui.
Jedan bunar i jedanaest konopaca. Ako ne vjerujete, poite i raspitajte se,
pa e vam ispriati, kao to su i meni, da se onih jedanaest obitelji nije

slagalo; neprestano su se inatile i bile bi radije ispunile bunar korovom i

zemljom, negoli da zajedniki kupe lijep lanac i privrste ga o ekrk da
slui svima.
Buknuo je rat, i mukarci iz Cascine Piane poli su pod oruje i
preporuili svojim enama mnogo toga, a izmeu ostalog i da pripaze da
im netko ne ukrade konopac.
Onda je dola njemaka invazija, mukarci su bili daleko, ene su se
bojale, ali je jedanaest konopaca uvijek visilo na sigurnom mjestu u
jedanaest kua.
Jednog je dana neko dijete iz zaseoka polo u umu da skupi sveanj drva
i ulo kako netko zapomae u grmlju. Bio je to partizan, ranjen u nogu, i
dijete je otralo da dozove majku. ena se prestraila, krila je ruke, no
ipak je rekla: Odnijet emo ga kui i sakriti. Nadajmo se da e netko
pomoi i tvom ocu vojniku, ako mu je potrebno. Mi i ne znamo gdje je i
je li jo iv.
Sakrili su partizana na sjenik i poslali po lijenika govorei da treba za
staru baku. No ostale ene iz Cascine Piane vidjele su baku tog istog jutra
ilu i zdravu, pa su se dosjetile da se tu neto skriva. Prije negoli su prola
dvadeset i etiri sata, itava je Cascina znala da je na sjeniku ranjeni
partizan. Neki je stari seljak rekao: Ako doznaju Nijemci, doi e
ovamo i pobit e nas. Loe emo proi.
Ali ene nisu tako mislile. Mislile su na svoje mueve i brau u dalekom
svijetu, i mislile su da su moda i oni ranjeni i da se moraju kriti, pa su
uzdisale. Treeg je dana jedna ena uzela kobasice od svinje koju je
upravo zaklala, te je odnijela Katarini, tako se zvala ena koja je sakrila
partizana, i rekla joj: Onaj siromaak mora ojaati. Dajte mu ovu
kobasicu.
Nedugo zatim dola je druga ena s bocom vina, onda trea s vreicom

brana, pa etvrta s komadom slanine, i prije veeri sve su ene iz

Cascine Piane obile Katarinu, vidjele partizana i donijele dar, briui
suze.
I kroz itavo vrijeme koje je bilo potrebno da rana zacijeli, svih jedanaest
obitelji iz Cascine vladalo se prema partizanu kao da im je sin pazei da
mu nita ne uzmanjka.
Partizan je ozdravio, iziao u dvorite da se suna, ugledao bunar bez
konopca i jako se zaudio. ene su mu, crvenei se, objasnile da svaka
obitelj ima svoj konopac, no nisu mu to mogle ba jako dobro objasniti.
Bile bi mu morale rei da ive u neprijateljstvu, ali to vie nije bila istina,
jer su skupa trpjele i skupa pomogle partizanu. Dakle, jo nisu znale, ali
postale su prijateljice i sestre, i vie nije bilo razloga za jedanaest
konopaca.
Tada su odluile da kupe lanac novcem svih obitelji i da ga privrste na
ekrk. Tako su i uinile. I partizan je izvukao prvi kabli vode, a bilo je to
kao otkrivanje spomenika.
Iste je veeri partizan, potpuno oporavljen, opet otiao u planinu.

KUE I PALAE

Poao sam u staraki dom da posjetim nekog starog zidara. Prolo je

mnogo godina od naeg posljednjeg vienja.
Jesi li putovao? upitao me.
Eh, bio sam u Parizu.
U Parizu, ha? I ja sam ondje bio prije mnogo godina. Gradili smo lijepu
palau ba na obali Sene. Tko zna tko u njoj stanuje?! A gdje si jo bio?

 Bio sam u Americi.

U Americi, ha? I ja sam bio u Americi prije mnogo godina, tko zna
koliko. Bio sam u Njujorku, u Buenos Airesu, Sao Paolu, u Montevideu.
Neprestano sam gradio kue i palae i pobadao zastave u krovove. A jesi
li bio u Australiji?
Ne, jo ne.
A, ja sam i ondje bio. Bio sam jo mlad, jo nisam zidao, nosio sam
vedro sa bukom i prosijavao pijesak. Gradili smo vilu za jednog
ondanjeg gospodina. Dobar gospodin. Sjeam se da me jedanput pitao
kako se pripremaju rezanci, i zapisao je sve to sam mu rekao. A jesi li
bio u Berlinu?
Jo nisam.
Oh, ja sam bio jo prije negoli si se ti rodio. Gradili smo krasne palae,
divne, vrste kue. Tko zna to je li jo na nogama? A jesi li bio u Aliru?
Jesi li bio u Kairu, u Egiptu?
Upravo namjeravam ii ovoga ljeta.
Eh, vidjet e posvuda krasnih kua. Ne da se hvalim, ali moji su zidovi
uvijek ravno rasli, a kroz moje krovove nije se nikada probila niti kap
vode.
Mnogo ste vi kua sagradili...
Pa, pokoju, tu i tamo po svijetu.
A za sebe?
Eh, gradei kue za druge, ostao sam bez krova. Sad sam u starakom
domu, vidi li? Eh, tako ti je to. Da, tako je to, ali nije pravo.

UITELJ GARONE

Novosti, novosti: posvuda novosti.

Djed Mraz stigao je ove godine raketom od sedamnaest faza, a u svakoj
fazi bio je ormar pun darova, a pred svakim ormarom elektronski robot s
adresama djece. Ne samo dobre, ve sve djece: jer nema zloeste djece, a
djed Mraz je to konano shvatio.
Novosti za Karneval: stari lutak Pulinela navukao je svemirsko odijelo,
anduja (Narodna maska iz Piemonta) je bacio korijandole iz srebrnog
sputnjika, Rokoko damice i Plava Vila slijedile su maskiranu povorku
helikopterom.
Novosti za Uskrs. Razbili smo uskrnje jaje, a tko je iskoio? udo!
Marsovsko pile s antenom na kapici. To je bilo letee jaje. Novosti
posvuda. Zato je, dakle, uitelj Garone (unuk onog dobrog Garonea iz
knjige "Srce") tako sjetan?
Dragi gospodine ani rekao mi je i meni se sviaju novine. Kako li
su krasni strojevi u tvornicama, kako su divni svemirski brodovi na nebu!
A i friider je krasan. Ali jeste li vidjeli moju kolu? Potpuno je ista
kakva je bila u vrijeme mog djeda Garonea i njegovih drugova
Muratorina, De Rossija i onog vragoljana Frantija. Ondje unutra ni traga
lijepim strojevima. Iste izgrebene i neudobne klupe iz onog vremena.
Htio bih da moja kola bude lijepa kao lijep televizor, kao lijep
automobil. No tko e mi pomoi?

PLANETA ISTINE

Slijedea je stranica prepisana iz udbenika povijesti koji se upotrebljava

u kolama na planeti Mun, a govori o velikom uenjaku po imenu Brun

(op. ondje gore sve rijei zavravaju na ,,un": na primjer, ne kae se
"mjesec", ve "mjesecun", ne kae se "proja", ve "projun", i tako dalje).
Evo: "Brun, pronalaza, ivio je pred dvije hiljade godina, sad spremljen
u friideru, probudit e se za 49.000 stoljea da opet zapone ivjeti. Jo
kao dijete u povojima izumio je stroj za pravljenje dge, koji je
funkcionirao pomou vode i sapuna, no umjesto obinih balona od
sapunice, iz njega su izlazile dge svih veliina, a mogle su se protegnuti
s jednog kraja neba na drugi, i imale su svakovrsnu primjenu, sluile su
ak i za vjeanje rublja i suenje. U djejem vrtiu, igrajui se s dva
tapia, izmislio je svrdlo za pravljenje rupa na vodi. Izum su burno
pozdravili ribii, koji su se njime zabavljali, kad riba nije grizla."
"U prvom razredu osnovne kole izumio je: stroj za golicanje kruaka,
tiganj za prenje leda, vagu za mjerenje oblaka, telefon za razgovor s
kamenjem, 'muziki' eki koji je svirao dok je zabijao avle i tako dalje."
"Previe bi prostora zauzelo, kad bismo htjeli nabrojati sve njegove
izume. Navest emo samo najuveniji izum, to jest stroj za laganje koji je
funkcionirao na etone. Za svaki eton moglo se odsluati etrnaest tisua
lai: one ve izreene, lai koje su ljudi ba u tom asu izmislili i sve
ostale koje bi kasnije mogle biti izmiljene. Kad bi stroj izrekao sve
mogue lai, ljudi su bili prisiljeni da uvijek govore istinu. Zato se
planeta Mun zove i Planeta istine."

POKRETNI PLONIK

Na planeti Beh izumili su pokretni plonik koji krui oko grada. Neto

poput pokretnih stepenica, samo to se ne radi o stepenicama, ve o

ploniku, a kree se polako, kako bi ljudi imali vremena da gledaju izloge
i da oni, koji moraju stupiti na nj ili sii, ne izgube ravnoteu. Na
ploniku ima i klupa za one koji ele putovati sjedei, naroito starci i
ene s punim torbama. Kad stariima dojadi sjediti u gradskom parku i
gledati uvijek jedno te isto stablo, pou na krstarenje plonikom. Udobno
im je i lijepo. Neki itaju novine, drugi pue cigaru, odmaraju se.
Zahvaljujui tom ploniku ukinuti su tramvaji, trolejbusi i automobili.
Ulica jo uvijek postoji, ali je prazna i slui djeci za igru loptom, a ako
koji straar hoe da im je oduzme, mora platiti globu.

SVEMIRSKI JELOVNIK

Jedan moj prijatelj astronaut bio je na planeti X 213 i donio mi za

uspomenu jelovnik iz jednog ondanjeg restorana.
PREDJELA
Rijeni obluci u umaku od epova
Pohani listovi bugaice
Narezak od ugljena.
TOPLA PREDJELA
Ujuak od rua
Sueni karanfili u umaku od tinte
Peene noge od stolia
Rezanci od ruiastog mramora na maslacu od mljevenih arulja
Valjuci od olova.
GOTOVA JELA

 Biftek od armiranog betona

Tristek na aru
Trikotaa na aru
Peenje od cigala sa salatom od crepova
Peeni semafori s prilogom od zelenog svjetla
Automobilske gume ukuhane s klipovima
Prene pipe za vodu (tople i hladne)
Tipke pisae maine (u stihovima ili prozi).
JELA PO NARUDBI
Po elji
Da bude jasnija ova posljednja stavka, poneto openita, dodat u da je,
kako se ini, itava planeta X 213 jestiva: ondje gore svaka se stvar moe
pojesti i probaviti, ak i asfalt na ulicama. I planine? I planine. Stanovnici
planete X 213 pojeli su ve itave planinske lance.
Na primjer netko ide na izlet biciklom: ogladni, sie s bicikla, pojede
sedlo ili pumpu. Djeca su jako lakoma na zvonca.
Doruak je, po prilici, ovakav: zvoni budilnik, ti se probudi, zgrabi
budilnik i pojede ga u dva zalogaja.

POUNI BOMBONI

Na planeti Bih nema knjiga. Nauka se prodaje i troi u bocama.

Povijest je crvena tekuina, slina malinovcu, zemljopis je zelene boje
poput mente, gramatika je bezbojna i ima okus mineralne vode. Nema
kola, ui se kod kue. Svakog jutra djeca, ve prema uzrastu, moraju
popiti au povijesti, koju liicu rauna i tako dalje.

Neete mi vjerovati, ali djeca se svejedno jogune.

Hajde, budi dobar, vidjet e kako je dobra zoologija govori mama.
Slatka je kao med. Pitaj Karolinu! (Karolina je kuni elektronski robot.)
Karolina se velikoduno ponudi da prva okusi sadraj boce. Naspe prst
tekuine u au, popije, cokne jezikom: "Krava je etvorononi preiva,
hrani se travom i daje nam mlijeko sa okoladom."
Jesi li vidio? pobjedonosno uzvikuje mama.
ai se ustruava. Jo uvijek sumnja da se moda ne radi o zoologiji,
ve o ribljem ulju.
Naravno, ima i marljivih uenika koji rado ue: tavie, lakomi su. Diu
se nou da ukradu malo povijesti malinovca, te poliu i posljednju kap
iz ae. Postanu jako ueni.
Za djecu iz djeijeg vrtia upotrebljavaju se pouni bomboni: imaju okus
jagode, ananasa, narande, a sadre nekoliko laganih pjesmica, imena
dana u tjednu i brojeve do deset.
Moj prijatelj astronaut donio mi je za uspomenu jedan od tih bombona.
Dao sam ga svojoj djevojici, a ona je odmah stala recitirati neku
smijenu pjesmicu na jeziku planete Bih. Pjesmica je glasila po prilici
ovako:
Anta anta pero pero
penta pinta pim i pero,
a ja nisam nita razumio.

SVEMIRSKO PILE

Prole godine za Uskrs, u kui profesora Tibolle, znate li to je iskoilo iz

jaja od okolade? Pravo udo: svemirsko pile, posve slino zemaljskoj

piladi, ali s kapetanskom apkom na glavi, i na apki televizijska antena.
Profesor, gospoa Lujza i djeca uzviknuli su ujedan glas: Oh! a
poslije toga ostali su bez rijei.
Pile se nezadovoljno ogledalo.
Kako li ste zaostali na ovoj planeti primijetilo je. Ovdje je tek
Uskrs; kod nas, na Marsu Osmom, ve je srijeda.
U ovom mjesecu? upitao je profesor Tibolla.
Jo bi i to trebalo! Srijeda u iduem mjesecu. A preli smo vas za
dvadeset i pet godina.
Svemirsko pile stalo je etati sobom da protegne noge, a usto je
rogoborilo: Kakva nevolja! Kakva gadna nevolja!
to vas to brine? upitala je gospoa Lujza.
Razbili ste letee jaje i neu se vie moi vratiti na Mars Osmi.
Ali mi smo kupili jaje u slastiarnici.
Vi nita ne shvaate. Ovo je jaje zapravo svemirski brod preruen u
uskrnje jaje, a ja sam mu komandant preruen u pile.
A posada?
Ja sam i posada. Ali sada e mi skinuti in. Postat u u najmanju ruku
pukovnik.
Pa pukovnik je vie od kapetana.
Kod vas, jer su vam inovi naopako okrenuti. Kod nas je najvii in
obini graanin. No, nije vano. Moj je zadatak propao.
Mogli bismo vam rei da nam je ao, ali ne znamo o kakvom se zadatku
radi.
A, to ne znam niti ja. Trebalo je samo da ekam u onome izlogu, dok
mi se ne javi na tajni agent.
Zanimljivo rekao je profesor imate i tajnih agenata na Zemlji. A da

to javimo policiji?
Samo idite i ispriajte ljudima o svemirskom piletu, pa e vam se
nasmijati u brk.
I to je tano. Pa onda, kad smo ve tu, ispriajte nam neto vie o tajnim
agentima.
Njihov je zadatak da pronau stanovnike Zemlje koji e se iskrcati na
Marsu Osmom za dvadeset i pet godina.
To je prilino smijeno. Mi jo zasad i ne znamo gdje se nalazi Mars
Osmi.
Vi zaboravljate, dragi profesore, da smo mi dvadeset i pet godina pred
vama. Na primjer, mi ve znamo da e se kapetan svemirskog broda, koji
e se spustiti na Mjesec, zvati Gino.
Hm rekao je stariji sin profesora Tibolle ba kao ja.
ista sluajnost nastavilo je svemirsko pile. Zvat e se Gino i bit e
mu trideset i tri godine. Dakle, u ovom asu na Zemlji ima tano osam
godina.
Pazi, pazi rekao je Gino ba moje godine.
Nemoj me neprestano prekidati! strogo je uzviknuo zapovjednik
svemirskog jajeta. Kao to sam rekao, mi moramo pronai tog Gina i
ostale lanove budue posade da bismo ih nadzirali, a da ne primijete, i
da ih odgojimo kako treba.
Kako, kako? rekao je profesor. Zar mi ne odgajamo svoju djecu
kako treba?
I ne ba jako. Prije svega, ne privikavate ih na pomisao da e putovati
meu zvijezdama; drugo, ne uite ih da su stanovnici Univerzuma; tree,
ne uite ih da rije 'neprijatelj' ne postoji izvan Zemlje; etvrto...
Oprostite, zapovjednie prekinula ga je gospoa Lujza kako je
prezime onom vaem Ginu?

 Molim, vaem, a ne naem. Zove se Tibolla. Gino Tibolla.

Pa to sam ja! skoio je profesorov sin. Hura!
Kakav hura? uzviknula je gospoa Lujza. Valjda ne misli da emo
ti tvoj otac i ja dopustiti... No svemirsko pile ve je dolepralo Ginu na
ruku.
Hura! Zadatak je izvren! Za dvadeset i pet godina moi u se i ja
vratiti kui.
A jaje? upitala je uzdiui Ginova sestrica.
Pa naravno, odmah emo ga pojesti. Tako su i uinili.

SUENJE NEAKU

SUDAC: Optueni, ustajte! Kako se zovete?

OPTUENI: Rossi Albert, neak Rossi Pija.
SUDAC: Poznajem gospodina Rossi Pija: divan ovjek u svakom
pogledu. ime vas tereti optunica?
JAVNI TUILAC: Gospodine sue, optueni je teko uvrijedio svog
ujaka. Zamislite, u kolskoj zadai je napisao "...Pio je kao dga i nije ga
stid!"
UJAK: Shvaate li? A ja nisam nikada bio u gostionici.
JAVNI TUILAC: Svi se svjedoci slau. Gospodin ujak je uzor svih
vrlina. Ne pije, ne pui, ne igra sportsku lutriju, ne dere pete na cipelama,
ne brie noge u runik za ruke, ne uzima sol prstima, ne kopa u nosu, ne
tura nos u tue poslove.
SUDAC: Je li sve to istina? Optueni, odgovorite!
OPTUENI: Istina je, gospodine sue.
SUDAC: I vi ste se usudili ocrniti vaeg ujaka Pija? Usudili ste se

napisati u vaoj zadai da je ovaj primjerni graanin pijanica i da je,

prema tome, rasipnik, neradnik, prljav, prost, nabusit i tko zna to sve
jo?
OPTUENI: Ali, gospodine sue, za sve je krivo jedno slovo.
SUDAC: Koje slovo? Ja tu ne vidim nikakvih naroitih slova.
OPTUENI: To je ba ono, napisao sam veliko slovo umjesto malog.
SUDAC: Aha, shvaam, nedozvoljena zamjena linosti. Kao da se radi o
gangsterima.
BRANILAC: Gospodine sue, optueni Rossi Alberto htio je napisati u
nastavku reenice "...pio je kao dga i napio se". No veliko slovo P,
moda pod utjecajem loeg drutva, otelo je malo slovo p i stalo na
njegovo mjesto.
UJAK: Da, gospodine sue, uvjeren sam da je moj neak u biti dobar
djeak.
SUDAC: Dobar djeak? Radije recite da zasluuje zatvor.
UJAK: Shvaam vas, gospodine sue, ali bilo bi mi jako ao, kad bi
zavrio u zatvoru. Vidite, ja mislim na njegovu budunost. Vlasnik sam
lijepog duana, gdje prodajem kune elektrine aparate. Dajem na rate, a
stalne muterije uivaju veliki popust.
SUDAC: Ne upliite u to kuanske aparate.
UJAK: Eto, htio sam zaposliti svog neaka kao prodavaa, im zavri
kolu. Nemam svoje djece: ako ne pomognem Albertu, kome u?
SUDAC (dirnut): Vi ste zaista dobra srca. Uinit emo kako ste rekli.
Optueni, jeste li uli?
OPTUENI: Da, gospodine sue.
SUDAC: Dobro je, ovog vam puta opratamo.
Ujak i neak se Grle. Ne, grle se s malim g.

ISKRIVLJENE PRIE

Bila jedanput djevojica koja se zvala utakapica.

Ne, Crvenkapica!
Ah, da, Crvenkapica. Mama ju je pozvala i rekla joj: Sluaj,
Zelenkapice...
Ne, Crvenkapice!
Ah, da, Crvenkapice. Poi do tetke Diomire i odnesi joj ovu koru od
krumpira.
Ne, idi baki i odnesi joj ovu pogau.
Dobro. Djevojica je otila u umu i srela irafu.
Kakva zbrka! Srela je vuka, a ne irafu!
A vuk ju je zapitao: koliko je est puta osam?
Nije istina. Vuk ju je zapitao: kamo ide?
Ima pravo. A Crnakapica je rekla...
Bila je Crvenkapica, crvena, crvena!
Da, i odgovorila je: idem na trnicu kupiti umak od rajica.
Ni govora! Idem baki jer je bolesna, ali zalutala sam.
Tako je. A konj je rekao...
Koji konj? Bio je vuk!
Naravno. I rekao je ovako: idi tramvajem broj sedamdeset i pet, sii na
glavnom trgu, skreni desno, nai e tri stepenice, pokupi novi i kupi
gumu za vakanje.
Djede, ti uope ne zna priati prie, sve krivo pria. Ali gumu za
vakanje mora mi svejedno kupiti.
Dobro je, evo ti novaca.

I djed je opet stao itati novine.

PROLAZNA OCJENA VIE DVA

U pomo, u pomo! vikala je bjeei jedna uboga Desetica.

to je, to se dogaa?
Zar ne vidite, goni me Oduzimanje?! Ako me uhvati, nastradala sam.
Hajde, hajde, ta nije valjda...
Kad evo, gotovo je: Oduzimanje je uhvatilo Deseticu i skoilo na nju
mlatarajui svojom britkom sabljom. Uboga je Desetica izgubila jedan
prst, zatim jo jedan. Na njenu sreu u taj je as prolazio neki jako
dugaak strani automobil, Oduzimanje se naas okrenulo da vidi ne bi li
ga moglo malo potkresati, a dobra Desetica iskoristila je priliku i
pobjegla, da se zatim sakrije u nekoj vei. No nije vie bila Desetica:
samo Osmica, a osim toga tekla joj je krv iz nosa.
Sirotice, to su ti uinili? Potukla si se s drugaricama, je li?
U pomo, spaavaj se tko moe! Glas je sladak i tugaljiv, ali pripada
glavom Dijeljenju. Nesretna Osmica apnula je jedva ujno "dobar veer"
nastojei da se vrati na ulicu, ali Dijeljenje je bilo bre, i jednim
zamahom kara, ak, razdijelilo je Osmicu na pola: etvorka i etvorka.
Jednu je stavilo u dep, a druga je to iskoristila i pobjegla, trkom se
vratila na ulicu, uskoila u tramvaj.
Maloas sam bila Desetka, a pogledajte me sada! plakala je.
etvorka (U talijanskim kolama od l do 5 ocjene su neprolazne, a od 6
do 10 prolazne.) Uenici uurbano uzmiu, nee da imaju posla s njom.
Tramvajac prigovara:
Neki ljudi trebali bi imati barem toliko obzira da idu pjeke.

 Pa nisam ja kriva! vie jecajui biva Desetka.

Da, maka ti je kriva! Svi tako kau.
etvorka je sila na prvoj stanici, crvena kao crveni naslonja.
Jao, opet se uvalila u nevolju: stala je nekome na nogu.
Oprostite, oprostite mi, molim vas.
No ta se osoba nije naljutila, tavie, nasmijeila se. Pazi, pazi, pazi, pa to
je Mnoenje! Srce mu je puno dobrote i ne moe gledati nesretna
stvorenja: isti tren pomnoila je etvorku s tri i evo ti divne Dvanaestice,
spremne da izbroji tuce jaja.
Hura! uzviknula je Dvanaestica. Prola sam! Prola vie dva!

OVJEULJAK NI OD EGA

Bio jedanput neki ovjeuljak ni od ega. Nos mu je bio ni od ega, usta

ni od ega, bio je obuen ni u to, i bio je obuven ni u to. Poao je na put
cestom ni od ega koja nije nikamo vodila. Sreo je mia ni od ega i
upitao ga: Ne boji se make?
Zaista, ne odgovorio je mi ni od ega. U ovoj zemlji ni od ega ima
samo maaka ni od ega, koje imaju brkove ni od ega i pande ni od
ega. Osim toga, ja potujem sir. Jedem samo rupe. Nemaju nikakva
okusa, ali su slatke.
Vrti mi se u glavi rekao je ovjeuljak ni od ega.
Glava ti je ni od ega: ako i lupne njome o zid, nee te boljeti.
ovjeuljak ni od ega htio je provjeriti tu tvrdnju, potraio je zid da
lupne glavom o njega, ali zid je bio ni od ega, pa, kako se ovjeuljak
prejako zaletio, pao je na drugu stranu. No niti ondje nije bilo ama ba

niega.
ovjeuljak ni od ega toliko se umorio od sveg tog nitavila, da je
zaspao. I, dok je spavao, sanjao je da je bio ovjeuljak ni od ega, da je
hodao cestom ni od ega, sreo mia ni od ega i da je i on jeo rupe u siru,
a da je mi ni od ega imao pravo: nisu imale zaista nikakva okusa.

OPA POVIJEST

U poetku je itava Zemlja bila pogreno zamiljena i, da bi postala

udobnija za ivot, trebalo je utroiti mnogo napora. Nije bilo mostova
preko rijeka. Nije bilo staza za uspinjanje na brda. Poelio si sjesti? Ni
traga kakvoj klupici. Padao si od sna? Nije bilo kreveta? Nije bilo ni
cipela ni izama da ne izbode noge. Ako nisi dobro vidio, nije bilo
naoala. Za utakmicu nije bilo lopti. Nije bilo ni lonca ni vatre da skuha
makarone, tavie, nije bilo ak ni bilo kakvih rezanaca. Nije bilo ama
ba niega. Nita i nita, pa gotovo! Bili su samo ljudi s dvije ruke
stvorene za rad, pa su mogli otkloniti barem najvee greke. No, ima ih
jo uvijek mnogo koje treba ispraviti: zasuite rukave, ima posla za sve!

BILJEKA O PISCU

Gianni Rodari (itaj ani Rodari), talijanski djeji pisac, rodio se 1920.
godine u radnikoj obitelji. Zavrio je uiteljsku kolu a poslije postao
novinar.

Rodarijeve knjige prevedene su na mnoge jezike i stvorile veliku

popularnost svome autoru. I naa djeca poznaju Rodarijeva djela.
"Mladost" je objavila njegove knjige: "Cipolino", "Putovanje Plave
strijele" i "elsomino u zemlji laljivaca".
U "Telefonskim priama" sakupljene su prie to ih je neki trgovaki
putnik, svake veeri po jednu, priao svojoj kerkici preko telefona. Bez
tatine prie djevojica nije mogla zaspati. Prie su neke krae, neke
dulje ve prema tome koliko je tata imao novaca za plaanje
telefonskog rauna. Veoma su raznolike, a pripovijedaju o djeci i svemu
onome to djecu zanima: o svemiru, raunima, bakama, igrama.