predgovor

Daniel Tammet

Roen jednog plavog dana

moj ivot izmeu autizma i genijalnosti
prevela s engleskog
Mirna ubrani

Fraktura

predgovor

naslov izvornika Born on a Blue Day

2006 Daniel Tammet
za hrvatsko izdanje Fraktura 2009.
za prijevod Mirna ubrani i Fraktura 2009.
Sva prava pridrana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem
obliku bez prethodnog doputenja nakladnika.
ISBN 978-953-266-088-3
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u
Zagrebu pod brojem 699862

predgovor

Mojim roditeljima,
jer su mi pomogli da postanem osoba kakva danas jesam,
i Neilu, jer mi je uvijek podrka

predgovor

predgovor

Zahvale
elio bih zahvaliti sljedeim ljudima, bez kojih ova knjiga ne bi bila mogua:
svojim roditeljima, Jennifer i Kevinu, na njihovoj neizmjernoj ljubavi i
strpljenju i na svemu to su me nauili,
svojoj brai Leeju, Stevenu i Paulu te sestrama Claire, Mariji, Natashi, AnnaMarie i Shelley, na njihovoj ljubavi i razumijevanju,
Rehanu Qayoomu svojem najboljem prijatelju iz kolskih dana,
Elfriede Corkhill svojoj najdraoj nastavnici,
Ianu i Elaine Moore, Ianu i Anni Williams te Ollyju i Ash Jeffery svojim
najbliim prijateljima,
Birut Ziliene osobi koje se sjetim svaki put kad pomislim na vrijeme
koje sam proveo u Litvi,
ur Kristinsdttir svojoj uiteljici islandskoga,
Sigrid
Suzy Seraphine-Kimel i Julienu Chaumonu na velikoj pomoi s webstranicom Optimnem.co.uk,
Martinu, Steveu, Tobyju, Danu i Nicoli ekipi koja je snimila dokumentarni lm Brainman,

predgovor

Andrewu Lowniju, svom knjievnom agentu; Roweni Webb, Helen Coyle

i Kerry Hood u nakladnikoj kui Hodder na pomoi i savjetima glede
knjige,
i na kraju svom partneru Neilu, jer je to to jest.

predgovor

Sadraj
Predgovor dr. Darolda Trefferta
Predgovor profesora Simona Baron-Cohena

11
15

Plave devetke i crvene rijei

17

Rane godine

27

Pogoen munjom: epilepsija

39

kolski dani

53

udak

73

Adolescencija

87

Karta za Kaunas

103

Zaljubljivanje

123

Dar jezika

139

Veoma velika krika broja pi

149

Susret s Kimom Peekom

159

Reykjavik, New York, dom

173

Pogovor hrvatskom izdanju

191

dr. sc. Zorana Bujas Petkovi

10

predgovor

plave devetke i crvene rijei

17

Plave devetke i crvene rijei

Roen sam 31. sijenja 1979. jedne srijede. Znam da je bila srijeda jer je
taj datum u mojem umu plav, a srijede su uvijek plave, jednako kao i broj
devet ili zvuk glasne svae. Svia mi se datum mojega roenja zbog naina
na koji vizualiziram veinu brojeva u njemu kao glatke i okrugle oblike,
nalik na oblutke na plai. To je zato to su to prosti brojevi: 31, 19, 197, 97,
79 i 1979, svi djeljivi samo s brojem jedan i sa samim sobom. Proste brojeve do 9973 prepoznajem po tome to nalikuju na oblutak. Tako funkcionira moj mozak.
Imam rijetku bolest poznatu kao sindrom savanta, o kojemu se malo
znalo prije nego to ga je glumac Dustin Hoffman prikazao u Oscarom
nagraenom lmu Kini ovjek 1988. Kao i Raymond Babbitt, lik kojega
tumai Hoffman, i ja osjeam gotovo opsesivnu potrebu za redom i rutinom,
koja zahvaa praktino svaki vid mojega ivota. Na primjer svakoga jutra
za doruak jedem tono 45 grama zobene kae; kako bih bio siguran, izvaem zdjelicu na elektronskoj vagi. Zatim, prije odlaska iz kue, prebrojim
broj odjevnih predmeta koje sam odjenuo. Postanem nervozan ako svoju
alicu aja ne mogu popiti svaki dan u isto vrijeme. Kad god sam pod prevelikim stresom i ne mogu normalno disati, zatvorim oi i brojim. Razmiljanje o brojevima pomae mi da se smirim.
Brojevi su moji prijatelji i uvijek su oko mene. Svaki je jedinstven i ima
vlastitu osobnost. Jedanaest je prijateljski, a pet glasan, dok je etiri istodobno stidljiv i tih etiri je moj najdrai broj, moda zato to me podsjea

18

plave devetke i crvene rijei

na mene. Neki su brojevi veliki 23, 667, 1179 a neki maleni: 6, 13, 581.
Neki su lijepi, kao 333, a neki runi, kao 289. Za mene je svaki broj poseban.
Bez obzira na to kamo idem i to inim, brojevi nikad nisu daleko od
mojih misli. U jednom razgovoru s Davidom Lettermanom, voditeljem
zabavne emisije u New Yorku, Davidu sam rekao da izgleda kao broj 117
visok i mrav. Poslije, vani, na primjereno brojano nazvanom Times
Squareu, pogledao sam divovske nebodere i osjetio se okruen devetkama
brojem koji ponajvie povezujem s osjeajem neizmjernosti.
Znanstvenici moje vizualno, osjeajno doivljavanje brojeva nazivaju
sinestezijom, rijetkim neurolokim mijeanjem osjeta, koje najee rezultira sposobnou vienja slova i/ili brojeva u bojama. Moj oblik sinestezije neobian je i zamren, i u njemu brojeve vidim kao oblike, boje,
teksture i pokrete. Broj jedan na primjer blistav je i sjajnobijel, kao da mi
je netko uperio baterijsku svjetiljku ravno u oi. Pet je prasak groma ili
zvuk valova koji se razbijaju o stijene. Trideset sedam grudast je kao zobena kaa, a osamdeset devet podsjea me na snijeg koji pada.

37

89

Vjerojatno je najuveniji sluaj sinestezije onaj jednog novinara s izvanrednim pamenjem po imenu ereevski, kojega je od 20-ih godina 20.
stoljea trideset godina prouavao i o tome pisao ruski psiholog A. R. Lurija. S, kako ga je nazvao Lurija u svojim biljekama za knjigu Um jednog
mnemotehniara, imao je izrazito vizualno pamenje koje mu je omoguivalo da rijei i brojeve vidi kao razliite oblike i boje. S je ve nakon
trominutnog prouavanja mogao zapamtiti matricu od 50 znamenki, i
sjeao je se jo mnogo godina. Lurija je sinestetiko doivljavanje ereevskoga smatrao temeljem njegova izvanrednoga kratkoronog i dugoronog
pamenja.

plave devetke i crvene rijei

19

Sluei se vlastitim sinestetikim doivljajima od ranoga djetinjstva,

stekao sam sposobnost raunanja velikih brojeva u glavi bez imalo svjesnog
napora, ba kao Raymond Babbitt iz lma. Zapravo, taj je dar prisutan kod
jo nekolicine savanta iz stvarnoga ivota (koje ponekad nazivaju munjeviti kalkulatori). Dr. Darold Treffert, lijenik iz Wisconsina i vodei
istraiva sindroma savanta, u svojoj knjizi Iznimni ljudi navodi primjer
slijepca koji ima sposobnost raunanja takvih razmjera da bi se mogla
smatrati udesnom:
Kad su ga upitali koliko bi zrna kukuruza bilo u svakoj od 64
kutije ako je u prvoj jedno zrno, u drugoj su dva, u treoj etiri, u etvrtoj osam i tako dalje, odmah je dao odgovore za
etrnaestu (8192), osamnaestu (121.072) i dvadeset etvrtu
kutiju (8,388.608), a est sekundi poslije i za etrdeset osmu
kutiju (140,737.488,355.328). Takoer je tono izraunao
ukupan zbroj u sve 64 kutije (18,446.744,073.709,551.616)
za etrdeset pet sekundi.
Moja je najdraa raunska operacija mnoenje broja samim sobom odreeni
broj puta. Mnoenje broja samim sobom naziva se kvadriranje; na primjer
kvadrat od 72 jest 72 x 72 = 5184. Kvadrati su uvijek simetrini oblici u
mojemu umu, to ih za mene ini posebno lijepima. Mnoenje istoga broja tri puta naziva se kubiranje ili podizanje na treu potenciju. Kub ili
trea potencija broja 51 jednaka je 51 x 51 x 51 = 132.651. Svaki rezultat
mnoenja nekoga broja samim sobom vidim kao jasan vizualni obrazac u
glavi. Kako brojevi i njihovi rezultati rastu, tako i oblici i boje koje doivljavam u umu, postaju sve zamreniji. Petu potenciju broja trideset sedam 37
x 37 x 37 x 37 x 37 = 69,343.957 vidim kao veliki krug sastavljen od manjih krugova koji se proteu u smjeru kazaljke na satu od vrha nadolje.
Kad jedan broj podijelim drugim, u glavi vidim spiralu koja se okree
prema dolje u sve veim petljama koje kao da se savijaju i iskrivljuju. Razliita dijeljenja proizvode razliite veliine spirala s razliitim krivuljama.
Iz mentalne slike mogu izraunati na primjer 13 : 97 (0,1340206...) do
gotovo stotinu decimalnih mjesta.

20

plave devetke i crvene rijei

Dok raunam, nikad nita ne zapisujem, jer oduvijek raunam u glavi

i mnogo mi je lake vizualizirati odgovor s pomou svojih sinestetikih
oblika nego pokuavati se pridravati onih tehnika jedan pamtim kojima
nas ue u kolskim udbenicima. Dok mnoim, dva broja vidim kao dva
razliita oblika. Slika se promijeni i pojavi se trei oblik toan odgovor.
Taj postupak traje tek nekoliko sekundi i dogaa se spontano. Kao da rauna, a da ne mora razmiljati.

53

131
6943

Na gornjem crteu mnoim broj 53 brojem 131. Oba ta broja vidim kao
jedinstven oblik i prostorno ih smjetam jedan nasuprot drugomu. Prostor
izmeu ta dva oblika stvara trei oblik, koji doivljavam kao novi broj:
6943, rjeenje zadatka.
Razliiti zadaci ukljuuju razliite oblike, a neke brojeve takoer doivljavam kroz osjeaje ili osjete. Uvijek kad mnoim brojem jedanaest, imam
osjeaj da se znamenke rue u mojoj glavi. Od svih brojeva najtee mi je
zapamtiti estice, jer ih doivljavam kao male crne toke, bez jasna oblika
ili teksture. Opisao bih ih kao rupice ili otvore. Na svaki broj do 10.000
imam vizualnu i ponekad osjeajnu reakciju, kao da imam vlastiti vizualni, brojani rjenik. I ba kao to pjesnik odabire rijei, tako su i meni neke
kombinacije brojeva ljepe od drugih: jedinice pristaju uz tamnije brojeve
kao to su osmice i devetke, ali ne tako dobro uz estice. Telefonski broj sa
slijedom 189 mnogo mi je ljepi od broja sa slijedom kao to je 116.
Ta estetska dimenzija moje sinestezije ima svoje prednosti i mane. Ako
na nekom natpisu na trgovini ili na registarskoj tablici automobila vidim
neki broj koji doivljavam posebno lijepim, zadrhtim od uzbuenja i uitka. S druge pak strane ako brojevi ne odgovaraju mojem doivljaju, na

plave devetke i crvene rijei

21

primjer ako je 99p na natpisu u trgovini napisano crvenom ili zelenom

bojom (umjesto plavom), smatrat u to iritantnim i neugodnim.
Nije poznato koliko mnogo savanta ima sinestetike doivljaje koji im
pomau u podrujima u kojima briljiraju. Jedan od razloga jest i taj to su
mnogi, kao Raymond Babbitt, ozbiljno mentalno i/ili tjelesno nesposobni,
pa drugima ne mogu objasniti kako ine to to ine. Sreom, ja ne bolujem
ni od jedne bolesti koje esto prate sposobnosti kao to su moje.
Kao i veina osoba sa sindromom savanta, i ja bolujem od poremeaja
iz autistinog spektra. Imam Aspergerov poremeaj, razmjerno blag, visokofunkcionirajui oblik autizma, koji pogaa otprilike svakog tristotog
ovjeka u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prema jednom istraivanju Nacionalnog drutva za autizam iz 2001., kod gotovo polovine svih odraslih osoba
koje boluju od Aspergerova poremeaja on se dijagnosticira tek nakon njihove esnaeste godine. Meni je naposljetku dijagnosticiran kad mi je bilo
dvadeset pet godina, nakon niza testova i razgovora u Centru za istraivanje autizma u Cambridgeu.
Autizam, ukljuujui i Aspergerov poremeaj, denira se prema oslabjeloj drutvenoj interakciji, komunikaciji i inventivnosti (problemi s apstraktnim ili eksibilnim razmiljanjem i empatijom na primjer). Nije ga lako
dijagnosticirati i dijagnoza se ne moe postaviti na temelju krvne slike ili
snimke mozga; lijenici moraju promatrati ponaanje i prouiti razvojnu
povijest osobe od ranoga djetinjstva.
Ljudi kojima je dijagnosticiran Aspergerov poremeaj esto posjeduju
dobre jezine vjetine i mogu ivjeti razmjerno normalnim ivotima. Mnogi imaju iznadprosjeni kvocijent inteligencije i briljiraju u podrujima
koja podrazumijevaju logino ili vizualno razmiljanje. Kao i drugi oblici
autizma, i Aspergerov poremeaj pogaa mnogo vie mukaraca nego ena
(oko 80% autista i 90% onih kojima je dijagnosticiran Aspergerov poremeaj mukog su spola). Fanatinost je obiljeje koje ih odreuje, kao to je
snana potreba analiziranja pojedinosti i uoavanja pravila i obrazaca u
sustavima. este su specijalizirane vjetine koje ukljuuju pamenje, brojeve i matematiku. Ne zna se pouzdano to izaziva Aspergerov poremeaj,
iako se s njime ovjek raa.

22

plave devetke i crvene rijei

Otkad znam za sebe, brojeve doivljavam vizualno, sinestetiki. Brojevi

su moj prvi jezik, jezik na kojemu esto razmiljam i osjeam. Ponekad mi
je teko shvatiti osjeaje ili znati kako reagirati na njih, pa zato esto traim
pomo od brojeva. Ako mi neki prijatelj kae da je tuan ili potiten, zamislim se kako sjedim u mranoj upljini broja est kako bih i sam osjetio isti
osjeaj i shvatio ga. Ako u novinskom lanku proitam da je neku osobu
neto prestrailo, zamiljam se kako stojim pokraj broja devet. Kad god
netko opisuje obilazak nekog lijepog mjesta, sjetim se svojih krajolika
brojeva i kolikom me sreom ispunjaju. Time mi brojevi doista pomau da
to bolje shvatim druge ljude.
Ponekad me ljudi koje prvi put vidim podsjete na neki odreeni broj i
to mi pomae da se u njihovu drutvu osjeam ugodno. Moda su veoma
visoki, pa me podsjeaju na broj devet, ili okrugli, pa me podsjeaju na broj
tri. Ako sam nesretan ili nervozan, ili se nalazim u situaciji u kakvoj nikada prije nisam bio (kad je mnogo vea vjerojatnost da u biti pod stresom i
osjeati se nelagodno), brojim u sebi. Dok brojim, brojevi stvaraju slike i
obrasce u mom umu koji su dosljedni i ohrabruju me. Tada se mogu opustiti i djelovati u situaciji u kojoj jesam.
Dok razmiljam o kalendarima, uvijek se osjeam dobro, sa svim onim
brojevima i uzorcima na jednome mjestu. Razliiti dani u tjednu izazivaju
u mojoj glavi razliite boje i osjeaje: utorci su tople boje, dok su etvrci
pahuljasti. Kalendarsko raunanje sposobnost da odredi kojega je dana
u tjednu bio ili e biti neki odreeni datum uobiajeno je mnogim savantima. Mislim da je to tako vjerojatno zahvaljujui injenici da su brojevi na
kalendarima predvidljivi i da stvaraju sisteme izmeu razliitih dana i
mjeseci. Na primjer trinaesti je dan u mjesecu uvijek dva dana prije onoga
dana u tjednu kad pada prvi, a neki mjeseci oponaaju ponaanje drugih,
na primjer sijeanj i listopad, rujan i prosinac, te veljaa i oujak (prvi dan
sijenja isti je kao i prvi dan listopada). Dakle ako je prvi sijenja neke
odreene godine u mojoj glavi pahuljaste teksture (etvrtak), trinaesti listopada bit e tople boje (utorak).
U svojoj knjizi ovjek koji je enu zamijenio eirom pisac i neurolog Oliver Sacks spominje sluaj tekog oblika autizma blizanaca Johna i Michaela kao primjer koliko su neki savanti vjeti u kalendarskom raunanju.

plave devetke i crvene rijei

23

Iako se nisu mogli brinuti za sebe (od sedme godine ivota bili su u raznim
institucijama), blizanci su mogli izraunati dan u tjednu za svaki datum u
rasponu od 40.000 godina.
Sacks takoer opisuje kako su John i Michael satima igrali igru meusobne zamjene prostih brojeva. Jednako kao njih, i mene su oduvijek
opinjavali prosti brojevi. Svaki prosti broj vidim kao oblik glatke teksture,
razliit od sloenih brojeva, koji su hrapaviji i manje jasni. Kad god neki
broj identiciram kao prosti, u glavu mi (posred ela) nagrne osjeaj koji
je teko izraziti rijeima. Poseban je to osjeaj, poput nenadanih maraca.
Ponekad sklopim oi i zamiljam prvih trideset, pedeset, stotinu brojeva, doivljavajui ih prostorno, sinestetiki. Tada u mislima vidim koliko
su lijepi i posebni prosti brojevi po tome kako i koliko uoljivo odskau
meu oblicima drugih brojeva. Upravo ih zbog toga uvijek i iznova promatram; svaki je toliko razliit od svoga prethodnika i svoga sljedbenika.
Njihova ih osamljenost meu drugim brojevima ini tako uoljivima i
zanimljivima.
Postoje trenuci, naveer dok tonem u san, u kojima se moj um iznenada ispuni jakim svjetlom i jedino to vidim jesu brojevi na stotine, tisue
njih koji brzo plivaju pred mojim oima. To mi je iskustvo lijepo i utjeno.
Ponekad, kad ne mogu zaspati, zamiljam kako prolazim svojim krajolikom
brojeva. Tad se osjeam sigurnim i sretnim. Nikad se ne osjeam izgubljenim, jer su oblici prostih brojeva za mene putokazi.
I matematiari provode mnogo vremena razmiljajui o prostim brojevima, djelomice zato to ne postoji brza i jednostavna metoda testiranja
broja kako bi se utvrdilo je li prosti ili nije. Najbolja se naziva Eratostenovo sito, po drevnome grkom znanstveniku Eratostenu iz Kirene. Metoda
sita djeluje na sljedei nain: ispiite brojeve koje elite iskuati, na primjer
1100. Zaponite sa 2 (1 nije ni prosti ni sloeni broj), prekriite svaku
drugu brojku: 4, 6, 8... do 100. Zatim prijeite na 3 i prekriite svaku treu
brojku: 6, 9, 12... zatim prijeite na 5 i prekriite svaku petu brojku: 10, 15,
20... i tako dalje, dok vam ne ostane samo nekoliko brojki koje nikad ne
prekriite: 2, 3, 5, 7, 11, 13, 17, 19, 23, 29, 31... To su prosti brojevi; graevni
blokovi mojega svijeta brojeva.

24

plave devetke i crvene rijei

1
11
21
31
41
51
61
71
81
91

2
12
22
32
42
52
62
72
82
92

3
13
23
33
43
53
63
73
83
93

4
14
24
34
44
54
64
74
84
94

5
15
25
35
45
55
65
75
85
95

6
16
26
36
46
56
66
76
86
96

7
17
27
37
47
57
67
77
87
97

8
18
28
38
48
58
68
78
88
98

9
19
29
39
49
59
69
79
89
99

10
20
30
40
50
60
70
80
90
100

Moja sinestezija utjee i na nain na koji doivljavam rijei i jezik. Rije

ljestve na primjer plava je i sjajna, dok je obru mekana, bijela rije.
Isto se dogaa i kad itam rijei na drugim jezicima: jardin, francuska rije
za vrt, zamagljeno je uta, dok je hnugginn islandska rije za tuan
bijela s mnotvom plavih tokica. Znanstvenici koji prouavaju sinesteziju izvijestili su da obojene rijei najee dobiju boju po poetnom slovu,
i to je openito istina u mom sluaju: jogurt je uta rije, video ljubiasta (moda povezana s ljubiicom), a vrata su zelena. Promjenu boje
neke rijei mogu izazvati kad im u mislima dodam poetna slova kako bih
tu rije pretvorio u neku drugu: at je crvena rije, ali ako dodamo slovo
H i dobijemo hat, postat e bijela. Ako zatim dodam slovo T i dobijem
that, boja te rijei sad je naranasta. Ne uklapaju se sve rijei u pravilo
poetnog slova: rijei koje poinju slovom A na primjer uvijek su crvene,
a one koje poinju slovom W tamnoplave.
Neke rijei savreno odgovaraju onomu to opisuju. Malina je i crvena
rije i crveno voe, dok su trava i aa zelene rijei koje opisuju zelene
stvari. Rijei koje poinju slovom T uvijek su naranaste, kao tulipan ili
tigar ili stablo (na engleskome tree) ujesen, kad mu lie postane naranasto.
Za razliku od toga, za neke mi se rijei ne ini da pristaju onomu to
opisuju: rije guske zelena je, ali opisuje bijele ptice (meni bi se boljim
inilo heese), rije bijel plava je, dok je naranast jasna i blistava kao
led. etiri je plava rije, ali iljast broj, barem meni. Boju vina (plava rije)
bolje opisuje francuska rije vin, koja je grimizna.

plave devetke i crvene rijei

25

Vienje rijei u razliitim bojama i teksturama olakava mi da zapamtim

injenice i imena. Na primjer sjeam se da biciklist koji pobijedi u svakoj
etapi utrke Tour de France, dobiva uti gornji dio dresa (ne zeleni ili crveni
ili plavi), jer je rije dres za mene uta. Slino tome, pamtim da nska
zastava ima plavi kri (na bijeloj pozadini) jer je rije Finska plava (jednako kao to su plave sve rijei koje poinju slovom F). Kad se s nekim
upoznam, esto toj osobi zapamtim ime prema boji imena: Richardi su
crveni, Johnovi uti, a Henriji bijeli. Takvo mi vienje rijei ujedno pomae da brzo i jednostavno nauim druge jezike. Trenutano znam deset jezika: engleski (svoj materinji jezik), nski, francuski, njemaki, litavski,
esperanto, panjolski, rumunjski, islandski i velki. Razliite boje i osjeaji koje doivljavam uz pojedine rijei i povezujem s njihovim znaenjem
pomau mi oiviti rijei. Na primjer nska je rije tuli za mene naranasta
i znai vatra. Kad proitam ili pomislim na tu rije, u glavi odmah vidim
boju, koja prizove i znaenje. Drugi je primjer velka rije gweilgi, koja je
zelene i tamnoplave boje te znai more. Mislim da je to izvanredno dobra
rije za opisivanje boje mora. Tu je i islandska rije rkkur, koja znai sumrak ili suton. Ta je rije grimizna i kad je vidim pomislim na krvavocrveni zalazak sunca.
Sjeam se da sam kao malen djeak, tijekom jednog od estih posjeta lokalnoj knjinici, proveo sate i sate gledajui jednu knjigu za drugom, uzaludno nastojei pronai jednu na kojoj e pisati moje ime. Budui da je u
knjinici bilo toliko mnogo knjiga, na kojima je bilo toliko mnogo razliitih
imena, pretpostavio sam da jedna od njih negdje mora biti moja. Tada
nisam shvaao da se ime osobe na knjizi pojavljuje zato to ju je ta osoba
napisala. Sad kad mi je dvadeset est godina znam da je tako. Ako elim
ikad pronai svoju knjigu, najprije u je morati napisati.
Pisanje o vlastitom ivotu pruilo mi je priliku da steknem uvid u to
koliko sam daleko dogurao i slijedim lk svojega putovanja do sadanjeg
trenutka. Da je netko prije deset godina mojim roditeljima rekao da u
ivjeti posve neovisno, imati vrstu vezu i posao, mislim da mu ne bi vjerovali, a nisam siguran ni da bih mu i sam vjerovao. Ova e vam knjiga rei
kako sam to postigao.

26

plave devetke i crvene rijei

Momu mlaem bratu Stevenu nedavno je dijagnosticiran isti oblik visokofunkcionirajueg autizma kao i meni. S devetnaest godina suoava se
s mnogim izazovima s kojima sam se i ja suoavao dok sam odrastao, od
problema tjeskobe i osamljenosti do neizvjesnosti glede budunosti. Kad
sam bio dijete, lijenici nisu znali za Aspergerov poremeaj (kao zasebni
poremeaj priznat je tek 1994.) i zato sam mnogo godina rastao ne shvaajui zato se osjeam toliko drukije od svojih vrnjaka i tako odvojeno od
svijeta oko sebe. Piui o vlastitim iskustvima odrastanja u autistinom
spektru, nadam se da u drugim mladim ljudima s visokofunkcionirajuim
autizmom, kao to je moj brat Steven, pomoi da se osjeaju manje izolirano i da imaju povjerenja u spoznaju da je u konanici mogue ivjeti
sretnim i produktivnim ivotom. Ja sam ivui dokaz.

rane godine

27

Rane godine
Bilo je nemilo hladno sijeanjsko jutro u istonom Londonu. Moja majka
Jennifer, tad ve u visokoj trudnoi, sjedila je i kroz jedini veliki prozor u
stanu nijemo promatrala usku, zaleenu cestu ispred kue. Moj otac Kevin,
koji se uvijek rano budio, iznenadio se zatekavi je budnu kad je uao u stan
nosei dnevne novine iz lokalne trgovine. Zabrinut da neto moda nije u
redu, tiho joj se pribliio i uhvatio je za ruku. Djelovala je umorno, jednako
kao proteklih nekoliko tjedana, i ostala nepokretna i nijema, pogleda prikovana uz cestu. Zatim se polako okrenula prema njemu, lica preplavljena
osjeajima, dok su joj ruke njeno lebdjele iznad trbuha, i rekla: to god
da se dogodi, voljet emo ga, jednostavno emo ga voljeti. Majka se rasplakala, a otac joj je stisnuo ruku i nijemo kimnuo.
I ona se kao dijete uvijek smatrala autsajderom; njezina su najranija
sjeanja ona o brai, koja su bila prestara da bi se igrala s njom (otila su od
kue dok je jo bila djevojica) te o majci i ocu kao prilino ukoenim i
suzdranim ljudima. Nedvojbeno, bila je voljena, ali je to odrastajui rijetko osjeala. Njezina sjeanja iz djetinjstva bila su puna emotivne dvosmislenosti ak trideset godina poslije.
Moj je otac bio odan mojoj majci od trenutka kad ju je upoznao, preko
zajednikih prijatelja. Strastveno su se zaljubili i osnovali dom. Smatrao je
da joj ima malo to ponuditi, osim svoje privrenosti.
Kao dijete sm je odgajao mlau brau i sestre dok je njegova majka,
rastavljena od mog djeda, u duljim razdobljima radila daleko od kue. U

28

rane godine

dobi od deset godina, kad se obitelj preselila u hostel za beskunike, moj je

otac preuzeo na sebe brigu za mlau djecu. Imao je malo vremena za kolu
ili uobiajene djetinje nade i snove. Poslije e se dana kad je upoznao moju
majku sjeati kao najsretnijega u ivotu. Iako su veoma razliiti, jedno uz
drugo osjeali su se posebnima i, usprkos svim potekoama u vlastitome
odgoju, i za mene su eljeli to isto.
Nekoliko dana nakon tog razgovora punog osjeaja majka je dobila trudove. Kad se te veeri otac vratio s posla, zatekao ju je shrvanu bolovima.
ekala ga je, bojala se otii u bolnicu bez njega. On je pozvao vozilo hitne
pomoi i, jo uvijek u radnom odijelu skorenom od ulja i masti od limarskih
poslova, pohitao s mojom majkom u bolnicu. Poroaj je bio brz i ja sam
stigao na svijet, teak samo dva i pol kilograma.
Kau da dolazak bebe na svijet sve mijenja, pa je i moje roenje svakako zauvijek promijenilo ivote mojih roditelja. Bio sam im prvo dijete te
je stoga moda prirodno da su u mene, i prije nego to sam se rodio, uloili
toliko svojih nada za budunost. Majka je mjesecima prije mojega roenja
gorljivo proeljavala popularne enske asopise i njihove rubrike sa savjetima o brizi za dijete i zajedno s ocem tedjela za zipku.
No majini prvi dani sa mnom u bolnici nisu bili onakvi kakvima ih je
zamiljala. Stalno sam plakao, satima. inilo se da nije nimalo vano grli li
me, miluje li mi lice prstima; ja sam samo plakao i plakao.
Stan u kojemu su ivjeli moji roditelji bio je malen i trebao sam spavati
u zipci u kutu njihove spavae sobe. Po mom dolasku iz bolnice roditelji su
uvidjeli da me nee staviti u nju; nisam htio spavati i nastavio sam neprekidno plakati. Sljedeih sam osamnaest mjeseci sisao; izmeu ostaloga i
zato to je to bila jedna od rijetkih uspjenih metoda kojima bi me majka
smirila. Za sisanje se ve dugo zna da je dobro za djecu, da pomae kognitivnom razvoju i osjetilnim vjetinama, kao i imunolokom sustavu djeteta. Takoer se smatra korisnim za emocionalni razvoj djece iz autistinog
spektra jer prua posebnu priliku stvaranja bliskoga tjelesnoga i emocionalnoga kontakta izmeu majke i djeteta. Istraivanja pokazuju da su autistina djeca koja su dojena prijemljivija, bolje drutveno prilagoena i
srdanija od svojih vrnjaka hranjenih na boicu.
Drugi nain koji su moji roditelji otkrili da smire moj pla bio je osjeaj

rane godine

29

kretanja. Otac me redovito ljuljao na rukama, ponekad i dulje od sat vremena u komadu. Nije bilo neobino da mora jesti jednom rukom, a u drugoj drati mene i ljuljukati me. Nakon posla vodio me u duge etnje u
kolicima, esto rano ujutro. im bi se kolica zaustavila, ponovno bih poeo
urlati.
Uskoro vie nije bilo nimalo vano je li dan ili no, jer se ivot mojih
roditelja brzo poeo vrtjeti oko mojega plaa. Mora da sam ih izludio. Oajni, esto bi me stavili u dekicu, majka bi uhvatila jedan kraj, a otac drugi, i
ljuljali me s jedne na drugu stranu. Ponavljanje pokreta kao da me smirivalo.
Tog sam ljeta krten. Iako moji roditelji nisu odlazili u crkvu, bio sam
im prvoroenac i smatrali su ispravnim krstiti me. Okupili su se svi roaci,
prijatelji i susjedi, vrijeme je bilo toplo i vedro. Ali ja sam sve vrijeme obreda samo plakao, nadglasavajui izgovorene rijei. Roditeljima je bilo strano neugodno.
Posjetili su nas majini roditelji i udili se zato sam tako nemogua
beba. Predloili su majci da me ne uzima u naruje kad ponem plakati.
Brzo e se umoriti, rekli su. No kad je majka posluala njihov savjet, moj
je pla samo postajao sve glasniji.
Roditelji su mnogo puta pozvali lijenika, ali bi on uvijek rekao da patim
od greva i da e mi ubrzo biti bolje. O kolikama se esto govori kao o neobjanjivom plau, kad dijete plae dulje i glasnije nego prosjeno i tee
ga je utjeiti. Otprilike svako peto dijete plae dovoljno dugo da zadovolji
deniciju kolika. Lijenici i znanstvenici ve desetljeima pokuavaju pronai uzrok tog prekomjernog plaa malih beba. Najnovija je ideja da je
veina oblika kolika razvojna i neuroloka te da nastaju u mozgu, a ne u
djetetovu probavnom sustavu kako mnogi roditelji pretpostavljaju. Na
primjer djeca koja pate od kolika uglavnom su neobino osjetljiva na podraaje i osjetilnu preoptereenost.
Trajanje moga pretjeranog plaa plakao sam jo dugo nakon prvog
roendana neobino je ak i za djecu sklonu kolikama. Nedavno su znanstvenici koji su prouavali razvoj djece s povijeu produljenog plaa u
najranijem djetinjstvu utvrdili da bi on mogao biti znak buduih problema
u ponaanju. U usporedbi s djecom koja su kao bebe plakala uobiajeno,

30

rane godine

djeca koja su pretjerano plakala imala su u dobi od pet godina slabiju koordinaciju ruka-oko i bila sklona hiperaktivnosti ili problemima s disciplinom.
Sreom, u drugim sam se podrujima lijepo razvijao: prohodao sam i
progovorio nedugo nakon prvog roendana. Jedan je od kriterija za dijagnozu Aspergerova poremeaja odsutnost znaajnoga kanjenja u razvoju
govora (za razliku od jaih oblika autizma, u kojima dolazi do znatnoga
kanjenja u razvoju govora ili dijete nikad ne progovori).
Nakon toga se dogodio niz upala uha koje su se stalno ponavljale i zbog
kojih sam dobivao antibiotike. Zbog bolova uzrokovanih upalama, i u drugoj godini ivota ostao sam muiavo, boleljivo i plaljivo dijete. Sve to
vrijeme roditelji su me, iako bih ih esto iscrpio, nastavili svakodnevno
ljuljukati u dekici i njihati u naruju.
A onda je, usred tog stalnog plaa i bolesti, moja majka otkrila da je
trudna. Roditelji su od lokalnog vijea zatraili vei stan i ubrzo smo se
preselili u stan u blizini. Moj brat Lee rodio se jedne svibanjske nedjelje i
bio je suta suprotnost meni: sretan, miran i tih. Mora da je za moje roditelje to bilo neizmjerno olakanje.
Moje se ponaanje meutim nije popravilo. U dobi od dvije godine poeo
sam prilaziti uvijek istom zidu u dnevnom boravku i lupati glavom o njega.
Njihao sam se naprijed-natrag i snano udarao glavom, ritmino i opetovano. Ponekad bih udario tako snano da sam imao modrice. Kad god bi uo
poznati zvuk udaranja, otac bi me silom odvukao od zida, ali ja bih otrao
natrag i poeo sve iznova. Ili bi me uhvatili siloviti napadaji bijesa, pa bih
se pljuskao rukom po glavi i vritao iz sve snage.
Roditelji su pozvali patronanu sestru. Ona ih je umirila rekavi da je
udaranje glavom djetetov nain da se smiri kad osjeti neku tjeskobu. Zakljuila je da sam frustriran i nedovoljno stimuliran i obeala im je pomoi
da pronau mjesto za mene u lokalnome djejem vrtiu. Tad su mi bile
dvije i pol godine. Kad su nekoliko tjedana poslije primili telefonski poziv
u kojemu im je reeno da sam primljen u djeji vrti, roditeljima je laknulo.
S novim djetetom u kui moji su roditelji morali promijeniti dnevne
navike koje su zajedno stekli u prethodne dvije godine. Djeji vrti postao

rane godine

31

je velik dio te promjene. Njihovi se dani vie nisu vrtjeli gotovo u cijelosti
oko mene. Uvijek sam imao lagan san, budio se nekoliko puta nou i bez
iznimke ustajao veoma rano ujutro. Kad bi bilo vrijeme doruku, otac bi
me nahranio, oprao i odjenuo, dok se majka brinula za moga mlaeg brata.
Vonja u kolicima do vrtia bila je dugaka jednu zakuastu milju, putem
uz kvekersko groblje na kojemu je pokopana reformatorica zatvorskoga
sustava iz devetnaestoga stoljea Elizabeth Fry, i uz skupinu velikih stanova, prije no to bismo doli do arkade koja je vodila na nogostup i do
niza ulinih uglova.
Djeji vrti bio je moje prvo iskustvo izvanjskoga svijeta i moja sjeanja
na to doba malobrojna su, ali snana, poput uskih krhotina svjetla to prodiru kroz maglu vremena. Bio je ondje pjeanik, u kojemu bih satima
eprkao po pijesku, opinjen pojedinanim zrncima. Zatim je dola opsesija pjeanim satovima (u vrtiu ih je bilo nekoliko razliitih veliina) i
sjeam se da sam netremice promatrao curenje pijeska, posve nesvjestan
djece koja su se igrala oko mene.
Roditelji mi kau da sam bio samotnjak, da se nisam druio s drugom
djecom i da su me odgajatelji opisivali kao zaokupljenog vlastitim svijetom.
Opreka mojih najranijih godina i toga vremena mora da je bila itekako ivopisna mojim roditeljima, jer sam se od vritavog, uplakanog djeteta koje lupa glavom o zid razvio u tihog, suzdranog djearca zaokupljenog
samim sobom. Sad kad razmiljaju o tome, shvaaju da ta promjena nije
nuno bila znak poboljanja kakvom su je tada smatrali. Postao sam gotovo
predobar previe tih i premalo zahtjevan.
U to je doba autizam kao kompleksan razvojni poremeaj bio slabo
poznat u iroj javnosti, a moje ponaanje nije bilo takvo da bi ga mnogi
smatrali tipino autistinim nisam stalno njihao tijelom, govorio sam i
pokazivao barem malo sposobnosti interakcije s okolinom oko sebe. Proi
e jo desetljee prije nego to visokofunkcionirajui autizam, a s njime i
Aspergerov poremeaj, bude priznat u medicinskoj zajednici i postupno
postane poznatiji u irokoj javnosti.
Postojalo je jo neto. Moji me roditelji nisu eljeli etiketirati, nisu eljeli da osjeam da me na bilo koji nain sputavaju. Vie i od ega drugoga
eljeli su da budem sretan, zdrav i sposoban voditi normalan ivot. Kad

32

rane godine

bi se prijatelji, roaci i susjedi redovito raspitivali za mene, moji bi im roditelji rekli da sam veoma stidljiv i osjetljiv. Mislim da su se moji roditelji
ujedno bojali i mogue ljage koja bi pala na obitelj s djetetom s tekoama
u razvoju.
Drugo od mojih sjeanja na prve mjesece u djejem vrtiu sjeanje je
na razliite teksture poda neki su dijelovi bili prekriveni prostirkama,
drugi sagovima. Sjeam se kako sam sporo koraao, nepokolebljivo pognute glave, i promatrao svoja stopala gazei po razliitim dijelovima poda,
doivljavajui razne oute pod tabanima. Budui da mi je glava uvijek bila
pognuta dok sam hodao, ponekad bih se zabio u drugu djecu ili odgajateljicu, ali kako sam hodao veoma polako, sudar bi uvijek bio tek neznatan i
ja bih se samo malo okrenuo i nastavio dalje.
Kad je vani bilo suho i toplo vrijeme, odgajatelji bi nam dopustili da se
igramo u malom vrtu pripojenom vrtikoj zgradi. U njemu je bio tobogan
i nekoliko ljuljaki, uz malobrojne igrake na travi: lopte jarkih boja i udaraljke. U podnoju tobogana i ispod ljuljaki bili su otirai obloeni plastikom, u sluaju da neko dijete padne. Volio sam hodati bos po tim otiraima.
Kad je bilo vrue, stopala bi mi se oznojila i lijepila na otirae, a ja bih podigao nogu i ponovno je spustio kako bih iznova stvorio osjeaj ljepljivosti
na tabanima.
to li su druga djeca mislila o meni? Ne znam, jer ih se uope ne sjeam.
Za mene su ona bila pozadina mojih vizualnih i taktilnih doivljaja. Igru
uope nisam smatrao interaktivnom aktivnou. ini se da su odgajatelji
u vrtiu ugaali mom neobinom ponaanju, jer me nikad nisu nastojali
prisiliti da se igram s drugom djecom. Moda su se nadali da u se s vremenom priviknuti na djecu oko sebe i poeti druiti s njima, ali nisam.
Otac bi me uvijek vodio u vrti i ponekad bi doao po mene. Doao bi
ravno iz tvornice, esto jo odjeven u radno odijelo. Nije bio nimalo optereen izgledom. Silom prilika, bio je ovjek s mnogim talentima. Kad bi
doao kui, preodjenuo bi se i poeo pripravljati veeru. Uglavnom je on
kuhao; mislim da mu je to pomagalo da se opusti. Bio sam izbirljiv i uglavnom jeo itarice, kruh i mlijeko. Natjerati me da pojedem povre bila je
prava borba.
I odlazak na spavanje uvijek je bio muenje esto sam trao naokolo

rane godine

33

ili skakutao i trebalo mi je dugo da se smirim i zaspim. Uvijek sam zahtijevao istu igraku, malog crvenog zeca, s kojim sam spavao u krevetu.
Ponekad ne bih uope spavao i plakao bih dok roditelji ne bi popustili i
dopustili mi da spavam s njima u njihovu krevetu. Kad bih zaspao, esto
sam imao none more. Jednu od njih pamtim do dananjega dana. Probudio
sam se nakon sna o golemom zmaju koji stoji iznad mene. U usporedbi s
njime bio sam majuan. Taj se isti san ponavljao iz noi u no. Uasavao
sam se spavanja od straha da e me zmaj pojesti. Onda je jedne noi zmaj
nestao jednako nenadano kao to se pojavio. Iako sam i nadalje imao none
more, s vremenom su postale manje uestale i manje zastraujue. Na
odreeni nain pobijedio sam zmaja.
Jednoga jutra na uobiajenom putu do djejeg vrtia otac je odluio
skrenuti na drugome mjestu. Na njegovo iznenaenje, poeo sam urlati u
kolicima. Nisu mi bile jo ni tri godine, ali sam zapamtio svaku pojedinost
puta od kue do vrtia. Jedna je starica u prolazu zastala, zagledala se u
mene i zamijetila: Svakako ima dobra plua. U nelagodi, otac se okrenuo
i nastavio uobiajenim putem. Odmah sam prestao plakati.
Iz dana provedenih u vrtiu sjeam se i kad je jedna odgajateljica puhala balone od sapunice. Mnoga su djeca pruala ruke kako bi ih uhvatila dok
im lebde iznad glave. Ja nisam ispruio ruke kako bih ih dodirnuo, ali sam
netremice promatrao njihov oblik, kretanje i nain na koji se svjetlo odraava od njihove blistave, vlane povrine. Posebice mi se svialo kad bi
odgajateljica jako puhnula i proizvela dugi niz manjih balonia, jedan za
drugim u brzom slijedu.
U vrtiu i kod kue nisam se igrao s mnogo igraaka. Kad bih drao
igraku u ruci, na primjer svog zeca, kruto bih ga uhvatio za rubove i okretao s jedne na drugu stranu. Nisam ga pokuavao zagrliti ni privinuti uza
se, ili uiniti da zeko skoi. Jedna od mojih omiljenih zanimacija bila je
zavrtjeti kovanicu na podu i zatim je promatrati kako se okree. inio bih
to uvijek iznova i kao da mi nikad ne bi dojadilo.
Roditelji pamte da sam uporno bacao majine cipele na pod, jer mi se
sviao zvuk koji su proizvodile padanjem. ak sam ih poeo obuvati i oprezno u njima hodati po sobi. Moji su ih roditelji zvali klip-klop-cipele.
Prilikom jedne etnje u kolicima s ocem, uzviknuo sam dok smo prola-

34

rane godine

zili pokraj jednog izloga. Otac nije bio voljan uvesti me u trgovinu. Inae
me roditelji nikad ne bi vodili u trgovine jer sam u onih nekoliko prigoda
kad su to uinili briznuo u pla i dobio napadaj. Svaki su se put morali
ispriavati: Silno je osjetljiv, objasnili bi i urno izili. Ovaj je put moj
pla bio drukiji, odluan. Kad me otac uveo u trgovinu, zamijetio je veliko
mnotvo knjiga Mr. Men. Bio je tu jarkouti oblik Mr. Happyja i ljubiasti
trokut Mr. Rusha. Uzeo je jednu i dao mi je. Budui da je nisam elio pustiti
iz ruke, kupio mi ju je. Sutradan smo proli pokraj iste trgovine i ja sam
ponovno zavikao. Otac je uao u trgovinu i kupio jo jednu knjigu Mr.
Mena. To se ubrzo pretvorilo u rutinu, dok mi nije kupio sve junake u seriji.
Moje knjige Mr. Men i ja ubrzo smo postali nerazdvojni. Nisam elio
izii iz kue bez knjige u ruci. Naveer bih satima leao na podu s knjigama
u rukama te promatrao boje i oblike na ilustracijama. Roditelji su bili sretni to me mogu prepustiti opsjednutosti likovima Mr. Mena. Prvi se put
inilo da sam sretan i spokojan. To se takoer pokazalo korisnim nainom
poticanja boljeg ponaanja. Ako bih izdrao itav dan bez napadaja muiavosti, obeali bi mi kupiti novu knjigu Mr. Mena.
U svoju prvu kuu preselili smo se kad su mi bile etiri godine. Nalazila se
na uglu Blithbury Roada. Kua je bila neobina oblika, sa stubama do kojih
se moglo doi samo iz zasebnoga uskoga hodnika uz dnevni boravak. Kupaonica je bila u prizemlju, nedaleko od ulaznih vrata. Ponekad kad bi nas
posjetio neki roak ili prijatelj, uavi u kuu iznenadio bi se oblacima
pare koji su leprali iz kupaonice u vrijeme kupanja.
Sjeanja mojih roditelja na Blithbury Road nisu lijepa. U kuhinji je uvijek bilo vlage, a kua je zimi uvijek bila hladna. Bez obzira na to imali smo
dobre susjede, ukljuujui i jedan vremeni par koji je posebno zavolio
mojega brata i mene te nas zasipao slatkiima i limunadom kad smo bili u
vrtu.
Vikendom bi se otac zabavljao povrtnjakom ispred kue, koji je brzo
postao pun krumpira, mrkve, graka, luka, korabice, rajice, jagoda i rabarbare. Nedjeljom poslijepodne uvijek smo za desert jeli rabarbaru i kremu
od jaja.

rane godine

35

Sobu sam dijelio s bratom. Bila je malena, pa smo, kako bismo utedjeli prostor, imali krevete na kat. Iako je bio dvije godine mlai od mene, moj
je brat spavao na gornjem krevetu. Roditelji su se bojali da bih se tijekom
noi mogao uznemiriti i pasti s kreveta.
Prema bratu nisam gajio snane osjeaje i ivjeli smo usporednim ivotima. On se esto igrao u vrtu, dok bih ja ostajao u sobi. Jedva da smo se
ikad igrali zajedno. Ako i jesmo, nije to bila zajednika igra ja nikad nisam
osjetio poriv da s njim podijelim svoje igrake ili doivljaje. Sad kad razmiljam o tome ti mi se osjeaji ine poneto tuima. Sad shvaam pojam
uzajamnosti, zajednikog iskustva. Iako mi je ponekad jo uvijek teko
otvoriti se i dati od sebe, osjeaji koji su za to potrebni denitivno se nalaze u meni. Moda su se uvijek i nalazili, ali trebalo mi je vremena da ih
pronaem i shvatim.
Postajao sam sve mirniji i veinu vremena provodio u svojoj sobi sjedei sam na posebnome mjestu na podu, zaokupljen tiinom. Ponekad bih
gurnuo prste u ui kako bih se jo vie pribliio tiini, koja u mojem umu
nikada nije bila statina, nego svilenkasto, kapavo kretanje oko moje glave
nalik na kondenzaciju.
Kad bih zatvorio oi, zamiljao bih je mekom i srebrnastom. Nisam
morao razmiljati o tome; jednostavno bi se dogodilo. Ako bih zauo iznenadnu buku, kao to je kucanje na vratima, osjetio bih bol, kao da se taj
doivljaj razmrskava.
Dnevni boravak u prizemlju uvijek je bio pun knjiga. Moji su roditelji
bili strastveni itai i jo uvijek se sjeam kako sam sjedio na podu i promatrao ih s njihovim knjigama, novinama i asopisima u ruci. Ponekad,
kad sam bio dobar, dopustili bi mi da im sjedim u krilu dok itaju. Volio sam
zvuk okretanja stranica. Knjige su mi postale veoma posebne, jer kad god
bi moji roditelji itali prostoriju bi ispunila tiina. To me smirivalo i inilo
zadovoljnim.
Poeo sam stvarati zalihe roditeljskih knjiga i jednu po jednu u rukama
ih odnosio do svoje sobe. Stube su mi predstavljale problem i svladavao sam
ih korak po korak. Ako bi knjiga koju sam nosio bila teka ili velika, znala
mi je biti potrebna itava minuta da se uspnem desetak stuba. Neke su
knjige bile prilino stare i mirisale na plijesan.

36

rane godine

U sobi bih razvrstao knjige u hrpe na podu dok ne bih sa svih strana bio
okruen njima. Mojim je roditeljima bilo teko ui u sobu jer su se bojali
da e na mene sruiti jednu od tih hrpa. Ako bi ijednu knjigu pokuali odnijeti, rasplakao bih se i razbjesnio. Svaka stranica mojih knjiga bila je
obiljeena brojkama i osjeao sam se sretan okruen njima, kao da sam
umotan u dekicu brojeva. Mnogo prije nego to sam znao proitati reenice na stranicama, znao sam brojiti. A kad bih brojio, brojevi bi se u mojem
umu pojavili kao kretnje ili obojeni oblici.
Prilikom jedne ekspedicije stubama, ruku vrsto ovijenih oko posebno
teke knjige, poskliznuo sam se i pao. Osjeaj padanja kao da je ispunio moj
um brzim bljeskovima jake i povrne boje, kao ratrkano sunano svjetlo.
Samo sam sjedio u podnoju stuba, oamuen i u bolovima. Nisam se sjetio
zazvati u pomo, nego sam ekao da otac doe provjeriti kakva je to bila
buka. Rijetko sam govorio, gotovo nikad, ako mi se netko ne bi obratio.
Nakon toga moji su roditelji poeli skrivati vee i tee knjige bojei se da
u ponovno pasti i gadno se ozlijediti.
Vikendom smo najee pjeaili u oblinji park. Roditelji bi mi razmrvili
krike kruha kako bih njime hranio patke. Obino su nas vodili rano ujutro
kad u parku nije bilo mnogo ljudi. Znali su da me prisutnost mnotva ljudi
plai. Dok je moj brat trkarao naokolo, ja sam sjedio sm na zemlji, izvlaio vlati trave i upkao latice s tratinica.
Moj najdrai doivljaj iz parka bio je odlazak na ljuljake. Otac bi me
podigao, posjeo na ljuljaku i lagano ljuljao. Kad bi se umorio i prestao me
ljuljati, vikao bih Jo... jo dok me ne bi ponovno poeo ljuljati. U parku
se nalazio i vrtuljak, i ja bih sjeo u sredinu vrtuljka, a moji roditelji stali bi
svaki s jedne strane i polako ga okretali. Dok se vrtuljak vrtio, zatvorio bih
oi i smjekao se. Osjeao sam se dobro.
Kad smo se vraali kui, cesta uz park ponekad bi bila buna. Ako bi
automobil u prolazu proizveo neki iznenadni, glasan zvuk na primjer
zatrubio zaustavio bih se, podigao ruke i vrsto priljubio dlanove uz ui.
esto je ta buka bila vie nenadana nego glasna. Upravo zato to je bila
neoekivana, silno me pogaala. Zbog toga sam mrzio i balone i uvijek bih

rane godine

37

ustuknuo kad bih vidio nekoga s balonom u ruci. Bojao sam se da e eksplodirati i proizvesti glasnu, silovitu buku.
Nakon preseljenja u Blithbury Road do svoje pete godine nastavio sam
pohaati djeji vrti u lokalnoj koli nazvanoj po Dorothy Barley, nadstojnici enskog samostana iz esnaestoga stoljea koja je ivjela u tom kraju
u doba vladavine Henrika VIII. esto smo dobivali papire i bojice i odgajatelji su nas poticali da crtamo i bojimo. Uvijek sam uivao u tome, iako mi
je bilo teko drati bojicu meu prstima, pa bih je vrsto uhvatio dlanom.
Volio sam crtati krugove razliitih veliina. Krug mi je bio najdrai oblik i
neumorno sam ga crtao.
U kutu prostorije nalazila se kutija prepuna stvarica za igranje. Omiljene su mi bile arene perlice koje sam pronaao; drao bih ih u rukama i
tresao kako bih ih mogao gledati dok podrhtavaju na mojim dlanovima.
Kad bismo za igru dobili kartonske valjke (kako bismo od njih nainili
dalekozor ili teleskop na primjer), ispustio bih perlice kroz valjak, oparan
injenicom da ulaze kroz jedan, a izlaze kroz drugi kraj valjka. Kad bih
pronaao staklenku ili kakvu posudu, ubacio bih perlice u nju i zatim je
ispraznio, i tako stalno.
Na jednome zidu nalazila se polica s odabranim knjigama. Najdraa mi
je bila The Very Hungry Caterpillar (Veoma gladna gusjenica). Volio sam
rupe na stranicama i vedre, okrugle ilustracije. U blizini se nalazio kutak
za itanje, gdje su djeca sjedila na velikoj prostirci na podu oko odgajateljice koja im je itala knjigu. Jednom takvom prigodom sjedio sam straga
prekrienih nogu i pognute glave, zaokupljen vlastitim svijetom. Nisam
uo ni jednu jedinu proitanu rije. Umjesto toga, i ne shvativi, poeo sam
pjevuiti. Kad sam podigao pogled, odgajateljica je prestala itati i svi su
zurili u mene. Prestao sam pjevuiti, pognuo glavu i itanje se nastavilo.
Ne sjeam se da sam se u vrtiu osjeao osamljeno, vjerojatno zato to
sam bio posve zaokupljen svojim knjigama, perlicama i krugovima. Mislim
da me polako obuzimao osjeaj da sam drukiji od ostale djece, ali mi to iz
nekog razloga nije nimalo smetalo. Jo nisam osjeao nikakvu elju za
prijateljima; bio sam posve sretan igrajui se sm.
Kad bi bilo vrijeme za drutvene igre kao to je na primjer ples oko

38

rane godine

stolaca, odbijao sam prikljuiti se. Uasavao sam se pomisli da e me ostala djeca dodirnuti naguravajui se do preostalih stolaca. I nije upalilo ni
neizmjerno njeno uvjeravanje odgajateljica. Umjesto muzikih stolaca
dopustile su mi da stojim uza zid i promatram djecu koja se igraju. A ja sam
bio sretan, samo da me ostave na miru.
im bih se vratio kui iz vrtia, uvijek bih otiao u svoju sobu. Kad sam
bio umoran ili uzrujan, zavukao bih se u mrak ispod kreveta i leao ondje.
Moji su roditelji nauiti lagano kucnuti na vrata prije no to uu provjeriti kako sam. Majka je uvijek eljela da joj priam to sam radio u vrtiu.
eljela me potaknuti da govorim jer sam veinu vremena bio veoma tih.
Moja soba bila je moje utoite, moj osobni prostor u kojemu sam se
osjeao najugodnije i najsretnije. U njoj sam provodio toliko vremena da
su roditelji poeli dolaziti onamo kako bi bili sa mnom. Nikad nisu izgledali nestrpljivi.
Dok sad sjedim ovdje i piem o tim prvim godinama ivota, zadivljen
sam kad pomislim koliko su moji roditelji uinili za mene, iako su tada
zacijelo dobivali veoma malo zauzvrat. uti njihova sjeanja na moje prve
godine za mene je bilo arobno iskustvo; vidjeti u retrospektivi koliko su
presudnu ulogu odigrali u tome da danas budem osoba kakva jesam. Unato
svim mojim mnogobrojnim problemima, svim suzama, napadajima muiavosti i drugim potekoama bezuvjetno su me voljeli i posvetili se tome
da mi pomognu malo-pomalo, dan po dan. Oni su moji junaci.