Budo Simonovi: KRVAVA VEERA U SELU ZAVRH KOD NIKIA

Partizanska trojka je za trpezom ubila kapetana Stanka Radulovia i njegovog oca Spasoja, a Stankova
kerka Milosava potom ubila jednog od ubica i drugog ranila, ali je zatim i sama glavom platila

Krsto Radulovi
Da se ni u ratu ne ponovi
U romanu Mihaila Lalia Odluan ovjek, koji je ostao nekako u sjenci veine ostalih njegovih djela,
glavni junak Bojo anevi, nekadanji svemoni revolucionar, do bezdunosti i bezumlja slijepi partijski
vojnik (mnogi tvrde da je rije o jednom od vodeih crnogorskih ratnih rukokovodilaca, koji se posebno
proslavio i ostao po zlu upamen u poslijeratnim nemilosrdnim obraunima sa politikim neistomiljenicima, naroito sa informbirovcima), pritisnut griom savjesti, u svojoj pokajnikoj ispovijesti na jednom mjestu veli:
Kad se erpaju dvije ale, kao, na primjer, revolucija i reakcija to je veliko erupanje gdje niko nevin
ne ostane. Ni djeca u kolijevci nijesu sasvim bez krivice, ni starci...
ta moe da ini ovjek kao ja pita se dalje anevi kad mu dovedu djevojku, mladu i lijepu, oficirsku kerku: ubila nam borca, ranila drugoga, ubila bi i treega da nije mrak iskoristio i mugnuo. Priznaje,
ne kaje se, ponosi se... Ima razlog: upali im nai u kuu kao toboe na razgovor i ubjeivanje, ubili joj

oca, samovoljca, neutralca, tvrdoglavu oficirinu kralja Nikole. Jeste da nije imao veze s okupatorom, ali
ko ti garantuje da bi tako ist ostao i sledeih mjesec dana?.. Nijesam mogao da je zatvorim: mi smo, u
ono vrijeme, bili protiv zatvora. Ni da je pustim nijesam mogao nali bi nai drugog sudiju, a mene bi
odmah sjurili na dno stepenica, i moglo bi biti i gore. Osudio sam je na strijeljanje...
Ako slavni pisac ak i nije ovaj lik gradio po uzoru na nekog konkretnog, stvarnog partizanskog rukovodioca, revolucionara koji je vedrio i oblaio u Crnoj Gori u godinama ustanka i Narodnooslobodilake
borbe, Nikiani su u ovoj prii prepoznali tragediju koja se martovskih dana 1942. godine zaista dogodila u selu Zavrh na desnoj obali Zete, naspram Brezovika, uvenog sanatorijuma za plune bolesti kod
Nikia. Prepoznali su jednu od najkrvavijih, takozvanih lijevih greaka, koje su komunisti, kovai novog drutvenog poretka, posebno u Crnoj Gori, napravili u tim prvim revolucionarnim danima. Prepoznali
su stradanje na bojoj pravdi glasovite porodice Radulovi, jednu od onih pria-opomena koja se nikad ne
smije zaboraviti kako se nikad i nigdje ak ni u ratu ne bi ponovila.
Glava porodice
Glava i u neku ruku rodonaelnik porodice Radulovi iz Zvarha bio je Krsto, glasoviti barjaktar sa Vujeg
dola, pukonoa i uesnik svih bojeva i oslobodilakih ratova koje je Crna Gora vodila u drugoj polovini
19. i prvim decenijama dvadesetog vijeka. Roen je, po prilici, 1832. godine i u svojim kazivanjima je isticao da je dobro zapamtio kad su Moraani, Uskoci i Drobnjaci odrubili glavu zloglasnom turskom haraliji Smail-agi engiu i prie o stranom pogromu koji je potom u tim krajevima za osvetu poinio njegov sin Dedaga.
Iako ve na pragu devete decenije ivota, nije uzmakao ni pred krvavim icama na Brdanjolu ve je rame
uz rame sa sinom Spasojem i unukom Stankom juriao na Skadar 1912. godine, a kad je 1940, u 108. godini ivota, zanavijek sklopio umorne starake oi, na njegovim grudima je sijalo vie od deset visokih
odlija za hrabrost i vojnike zasluge i vrline, meu kojima je bio i Danilov krst.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=478690&datum=2015-02-28
Nije htio pod skut okupatora
Za minulih 73 godine od te stravine noi u selu Zavrh, ova pria je doivjela nebrojene interpretacije irom svijeta. Od Nikia i Crne Gore tokom rata, do zapadnoevropskih metropola i centara, do June
Amerike i Australije na jednoj i Sjedinjenih Amerikih Drava i Kanade na drugoj strani, poslije Drugog
svjetskog rata, gotovo da i nije bilo emigrantskog ili antikomunistiki raspoloenog glasila koje se nije
bavilo ovim sluajem.
U novije vrijeme, kad se zaljuljalo carstvo komunizma, ta pria je iznova vaskrsnula u novinskim napisima, guslarskim pjesmama i televizijskim emisijama i ve pomalo prerasla u predanje koje svako dosoljava, ve prema svom raspoloenju i sklonostima, politikim i drugim uvjerenjima.
Porodica Radulovi je sauvala jedan video-zapis, ispovijest Radomira Radulovia (umro prije sedam godina), poslednjeg ivog svjedoka i uesnika drame koja se te strane noi odigrala u njegovoj kui. Uprkos potpuno razumljivoj subjektivnosti i ozlojeenosti koja gdjekad izbija i iz njegove prie, ini se da je
ona ipak najvjerodostojnija i najblia istini:
Kad se zaratilo 1941. godine, ja bio ak etvrtog razreda gimnazije u Nikiu bila mi petnaesta godina
kazuje Radomir Radulovi. Poslije kapitulacije i sloma Jugoslavije, kad je dolo do potpunog rasula,
svi smo se vratili i porodica se okupili ovdje u Zavrhu: ed Spasoje (imao je tada ve 86 godina, prim.
B,S), baba Stana, otac mi Stanko (kapetan prve klase, rat ga zatekao na mjestu zamjenika komandanta
Nikia bila mu pedeset i trea godina, napomena B.S), majka Novka, sestre Milosava (bila najstarija,

imala 21 godinu, prim.B.S), Ljubica, Jovanka i Danica. Imao sam i brata Mihaila, umro prije rata u Beogradu kao pitomac vojne akademije.
Ve u toku priprema ustanka 1941. godine, bilo je odreenih prijetnji mome ocu, oficiru koji je elio da
ostane po strani, ali nije htio da se sklanja u Niki, u italijanski blok, jer nikad nije volio okupatore, a i
glavninu ivota je praktino proveo na frontu i u borbama protiv okupatora. Sa ocem Spasojem i edom
Krstom krvario je u bici za Skadar 1912, stizao do Bregalnice, a onda u odredu Janka Vukotia ostao sve
od Drine i Glasinca do slavne Mojkovake bitke. Kasnije, sve do kraja Prvog svjetskog rata vapski okupatori su ga proganjali i hapsili, a ni Italijani mu nijesu dali mira poslije kapitulacije 1941, jer su oigledno znali da je on bio glavnokomandajui oko spasavanja novca propale jugoslovenske drave i pokuaja
njegovog unitavanja i spaljivanja u poznatoj Trebjekoj peini.
Partizani su, kad je poeo ustanak, vrili pritisak da dajemo hranu za njihovu vojsku, ali je otac i to odbijao i nije elio da se mijea i aktivira na bilo kojoj strani. Muke su nastale poetkom 1942. godine kada su
pojaani partizanski pritisci, posebno na imunije porodice i naroito na oficire bive jugoslovenske vojske istie Radomir Radulovi.
Amanet
Jednog dana bilo to prije tragedije dvije mi sestre i ja uvali ovce u Pragi sjeao se Radomir Radulovi i naiemo sa stokom pored Glavnog partizanskog taba. Tu nas zaustavie i meni uzee puku lovaku kao, ti si mlad, ne treba tebi puka. Ja se vratim, ispriam ocu, a on planu, uze pitolj i puku i
pravo u tab kod Save Kovaevia. Poslije nam je priao Jevto Pavi, poznati advokat, koji se zatekao u
tabu kad je moj otac banuo... Sve se, ipak, dobro zavrilo, vratili mu puku, ali se on od tada pripaavao,
ponekad noivao i kod roaka i stalno bio na oprezu. Nije se odvajao od pitolja i zborio je da e pokuati
barem da se zamijeni ako neko krene na njega, a nama je ostavio amanet da, i ako pogine, niko ne pokuava da pravi kakvu osvetu, jer bi tako ispalo da je on bio neki agent i saradnik okupatora...
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=478912&datum=2015-03-01
Nezvanci su odmah pucali
Te noi, 8. marta 1942, svi smo bili na okupu u kui, kazuje dalje Radomir Stankov Radulovi u svom
sjeanju na tragediju koja je te noi zadesila njegovu porodicu.
Bilo se ve uveliko smrklo i bila je postavljena veera kad su trojica s pukama na gotovs rupila na vrata, gotovo ih izvalie iz arki:
Ko je kapetan Radulovi? pita jedan.
Ja sam kapetan Radulovi! ustade moj otac.
Ja sam u tom trenutku sunuo pored njih na vrata; shvatio sam ta se sprema i pourio da obavijestim roake. Oko kue su ekale tri-etiri zasjede, nalijetao sam na njih, vikali su na mene da stanem, ali se ja nijesam zaustavljao, niti su uspjeli da me uhvate i zadre.
Daba sam urio i rizikovao, prije nego to sam ja stigao do roaka, u kui je sve bilo gotovo.
Poslije mi ispriali kako je bilo. Nezvanci ocu rekli da mora da krene sa njima u tab. On im odgovorio da
na takvoj karamlunoj noi nee nikud iz kue, a kad svane, doi e sam. Nije bilo mnogo ubjeivanja
oni odmah pucali. Ve od prvog pucnja ugasila se lampa i u mraku je nastao pakao...
Na zidu, u visini oeve glave, ostala su etiri zrnita, tragovi etiri metka, od kojih ga je jedan pogodio u
vilicu, a zrno je izalo na potiljak bijae mu i ajkaa probijena na potiljku...
ed Spasoje je sjedio iza poreta i, iako mu je bila ve osamdeset i esta godina, onako goloruk je skoio
i uhvatio se u kotac sa jednim od delata. Pokosio ga je rafal imao je sedam prostrelnih rana u predjelu
stomaka, ali ipak nije odmah klonuo, u polumraku je iznad ve mrtvog sina Stanka glasno zalelekao, a on-

da se sruio na postelju pored koje je Stanko pao. Izdahnuo je tek ispred zore...
U optem meteu ja nikad nijesam saznao kako najstarija mi sestra Milosava je sauvala prisebnost:
da li je dograbila edov pitolj ili puku u kui je bio jedan prekraeni karabin tek pucala je pribrano i
na pragu ubila jednog od napadaa, drugoga ranila, a trei je po mraku uspio da umakne napolje...
Sjutradan po zori kua je opkoljena bilo je, mislim, vie od pedeset vojnika jer su se, izgleda, plaili da
bi nai roaci mogli pruiti otpor. Ponijee tog poginulog partizana i zaprijetie da se otac mi i ed ne
smiju sahraniti u groblju nego tu na imanju, a mene i sestre mi Milosavu i Ljubicu odvedoe u Gornje Polje u zatvor ostali smo jedno deset dana.
Kad su mene doveli na sasluanje, pitaju ko je pobio partizane. Ja velim ed, a Radoje Daki Brko kae:
ma kakav ed, taj da je imao oruje pri ruci, kakav je junak bio, nijedan ivu glavu iz kue ne bi iznio.
Jedne noi, tri-etiri dana kasnije, doe patrola u zatvor i jedan pita koje je starija er kapetana Radulovia. Milosava se javi i krenu da se oblai i obuva, a taj veli da ne treba, nee daleko.
Delati
Radomir Radulovi tvrdi da se partizan kojeg je ubila njegova sestra zvao Mijat Bulatovi i da je taj ubio
njegovog oca Stanka, a da je u patroli bio i Vojo Mijukovi, kojeg je Milosava ranila na pragu kue, i jo
jedan, koji je umakao bez rane. Njegova sestra Ljubica, meutim, tvrdi da se glavni delat, kojeg je ubila
Milosava, zvao Jozo Vujii, da je Bulatovia ranila, a da je Mijukovi uspio da pobjegne bez rane.
Konfiskacija
Poslije tragedije koja se desila u naoj kui, poslije ubistva eda i oca i strijeljanja sestre Milosave, veli
Radomir Radulovi, konfiskovali su nam 40 ovaca, est krava i konja. Dali su nam za utjehu potvrdu na
kojoj je pisalo da je imovina oduzeta unitenim narodnim neprijateljima Spasoju i Stanku Raduloviu.
Ostavili su nam samo est ovaca i kravu...
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=479093&datum=2015-03-02
Ostao iroki trag
Kako su nam kasnije priali nastavlja svoju neveselu priu Radomomir Radulovi te noi su dugo muili i premlaivali moju sestru Milosavu, primoravali je da neto prizna i kae neki vele da su joj ak i
ruku slomili, da su je navodno na kraju doveli i pred Savu Kovaevia i da joj je on lino, kad ga je pljunula i nazvala kukavicom, ispalio tri-etiri metka u glavu (ta pria, ipak, poiva na staklenim nogama jer
se pored ostalog prilikom nedavnog prenosa i konane sahrane njenih posmartnih ostataka pokazalo da na
njenoj lobanji postoji samom jedno zrnite, prim.B.S).
Poto mi je sestra Milosava strijeljana, sestru Ljubicu i mene pustili su iz zatvora, a Sava Kovaevi je mi
je rekao: Radulovii nijesu izdajnici, oni su junaci, i vjeruj da mi je ao zbog toga to smo ti sestru ubili... Oigledno mu je neko kazao ko smo i kakva porodica, da smo mi patriote od iskona, potomci glasitog Krsta Radulovia koji je nosio barjak na Vujem dolu i da u naoj kui ima vie od trideset najrazliitijih odlija koja su krasila prsi i moga praeda Krsta, ali i i eda Spasoja i oca Stanka...

Radomir Radulovi je potom jedno vrijeme naravno po nareenju bio i skojevac, kurir partizanski, nosio potu i samom Savi Kovaeviu, ali je posle ostao pasivan i nije odstupio sa partizanima u Bosnu
1942. Godinu dana kasnije, sa nekim roacima se ipak prikljuio etnicima i u jednoj borbi je teko ranjen od partizanske granate gotovo izgubio oko. Odmah po osloboenju Nikia, u jesen 1944. godine,
on je uhapen, a dok su ga sprovodili masa je za njim urlala:
Dolje izdajnici! Na vjeala s njima...!
Osudie me na est mjeseci, tobo zbog vrijeanja Narodnooslobodilake borbe i zato to sam bio pasivan tokom NOB-a sjea se dalje Radomir Radulovi. Onda su uvidjeli da sam slabog zdravlja, da me
naela tuberkuloza, a neko je valjda i procijenio da su dosta jada uinili naoj kui pa me poslije jedno
dva mjeseca pustie i prebacie u takozvani radni bataljon. Putili su me konano tek kad sam krv propljuvao...
Bilo je i kasnije zadugo pritisaka na njega i njegovu porodicu, hapenja i podozrenja. Pored ostalog, sumnjiili su ih da jatakuju sa etnikim odmetnicima i kriparima sestra mu je
Ljubica i u zatvoru odleala pola godine, a bila osuena na tri.
Radomir se konano oenio i Anom, rodom od Pavlovia, formirao porodicu.
Zaposlio sam se ovdje u bolnici u Brezoviku, radio i zaradio i malo penzije, ali sam zadovoljan. Koliko
sam volio ovu dravu i ovu vlast, taman mi je i penzija prema tome esto se, sve do smrti 2008. godine,
alio na svoj raun.
Pjesma
U pjesmi, odi zmaj-ptici, maturantkinji nikike gimnazije, Milosavi Radulovi, koju je u dalekoj
Australiji odmah poslije Drugog svjetskog rata sroio neki anonimni pjesnik, a u Niki je svojevremeno
nekako prokrijumarila neka ena, pored ostalih stoje i ovi stihovi:
Ptica krasna, da joj nema ravne,
Od Orjena sve do Gore Ravne,
I Rumije, sve do Romanije,
Jer se takva sokolica prije
I zmaj-prica ni raala nije...
Velika radost na dan tragedije

Iza Radomira Radulovia je ostao irok trag. U braku sa suprugom Anom dobio je sinove eljka i Zdravka i erku Mirjanu i od njih doekao sedmoro unuadi. eljko je bio vrstan sportista, reprezentativac Jugoslavije, odnosno Dravne zajednice Srbije i Crne Gore u dudou (kao veteran bio i evropski prvak), a
njegovim sportskim stopama krenuli i sinovi Mihailo i Stanko. Zanimljivo je da se Mihailo rodio i donio
veliku radost u porodici ba 8. marta, na dan kad je ova porodica 1942. godine doivjela neuvenu tragediju.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=479231&datum=2015-03-03

(Kraj)