PRIREDIO: protojerej stavrofor hadi DRAGAN KRUI

JUNATVO I STRADALNITVO BLAGOJA KRUIA IZ BANJANA

Iako je odlukom nikog Okrunog suda 2007. godine rehabilitovan, Blagoju Kruiu, nosiocu
petnaest odlikovanja za hrabrost, ni do danas se ne zna grob

Blagoje (Mikov) Krui

Stradao od bratske ruke
Moj predak Blagoje Mikov Krui kao srpski vojnik i junak proao je kroz etiri rata sva srpska
ratita i stratita. Ratovao je svuda gdje su bile srpske zemlje, poev od Cera, preko Drine, Kosmaja, Kolubare, Carevog sela, Prizrena, Pikopeje, Struge, Elbasana, Tirane, Valone, pa sve do
Krfa. Za junatvo i ratne zasluge odlikovan je sa petnaest odlikovanja, a marta 1917. godine kod
Crne Reke Aleksandar Karaorevi je sa svojih grudi skinuo Karaorevu zvijezdu sa maevima i okaio je o Blagojeva prsa. Sva ta odlikovanja opljakana su mu kada su ga pripadnici nove narodne vlasti avgusta 1944, uz lanu optubu, bez suda i ikakave mogunosti da se odbrani,

likvidirali u rejonu Gornje Toponice, nedaleko od Nia.

Trebalo je da proe skoro est i po decenija da se ta strana nepravda ispravi to je 2007. uinio
Okruni sud u Niu, koji je utvrdio da je pokojni Blagoje stradao bez ikakva grijeha, na pravdi
Boga, i da je bio samo rtva progona i nasilja proizalog iz politikih i ideolokih razloga.
Ovo 2014. ljeto Gospodnje, u kome se navrava sto godina od poetka Prvog svjetskog rata i sedamdeset godina od Blagojeve muenike konine, kojom je uao u Vidovdansku knjigu srpskog
naroda, dalo mi je povoda da na stranicama cijenjenog Dana podsjetim na njegov krsto-vaskrsni put.
O Blagojevoj hrabrosti i junatvu sluao sam prie jo u djetinjstvu. Znalo se poneto o njegovom
ratovanju, a o njegovoj smrti i grobu skoro nita. Moj otac Obrad je sa divljenjem priao o njemu,
ali kako je mlad umro u 50. godini ivota, a ja ostao djeak od 13 godina, prie o Blagoju su utihnule. ivot nam je nametnuo druge teme. Nas estoro djece i majka Stanojka brinuli smo se o goloj egzistenciji.
Dvanaest godina kasnije, milou Bojom, postajem svetenik. Uporedo sa pastirskim radom bavim se i istraivanjem Blagojevog ratnog puta i njegove muenike konine. Imao sam nadu da
u molitvama Svetog Vasilija Ostrokog doi do potpune istine o njemu. elja mi se ispunila uz
pomo gospodina Dobrosava Turovia iz Leskovca, novinara, publiciste i istoriara, koji mi je
poslao dragocjene podatke o mom pretku iz knjige Milana antia Vitezi slobode odjeljak:
Junak Blagoje, kao i iz knjige Tomislava Vlahovia Vitezovi Karaoreve zvijezde sa maevima, zatim njegov vojniki karton parafiran njegovom rukom i niz fotografija. estiti Dobrosav
Turovi me je uputio na Vojno-istorijski institut i na Vojni arhiv u Beogradu, gdje sam takoe
pronaao dosta znaajnih podataka o njegovom ratovanju i zaslugama, kao i pojedine ukaze o odlikovanjima koja su mu dodjeljivana.
Kasnije sam kontaktirao i gospodina eljka Zirojevia, penzionisanog oficira VJ, koji mi je
umnogome pomogao, pa smo zajedno sakupljene podatke objavili u knjizi Istina o vitezu, koja
je ugledala svjetlost dana 2005. godine. U samoj knjizi po prvi put su rasvijetljeni neki znaajniji
momenti Blagojevog ivota do kojih se dolo istraivanjem arhiva, a takoe i kontaktom sa pojedinim ljudima koji su svakako bili dobro upueni i imali ta da kau o njemu kao linosti i njegovom nimalo lakom ratnom putu.
Inae, autor pomenute knjige eljko Zirojevi bavio se dogaajima vezanim za stradanja Srba od
vremena Balkanskih ratova pa sve do Drugog svjetskog rata. Najvei broj njegovih knjiga posveen je stradnju Srba od bratske ruke tokom 1944/45. godine. U ovoj knjizi je opisan Blagojev ivotni put, ratne borbe, kao i veze sa komitskim pokretom vojvode Voja Tankosia, kao i niz dokumenata o njegovoj muenikoj smrti. On je istraivanjem uspio da doe do nekih ljudi za koje
se smatra da su vjerovatno u svemu tome i uestvovali. Tako smo skoro poslije ezdeset i vie
godina doli do dijela istine o Blagojevom ivotu i stradanju, mada samo Bog zna kroz kakve je
sve muke i golgotu proao na kraju svog ivota. Dovoljno je pomenuti da su dva njegova sina,
Petra i Dragutina, Njemci odveli u zloglasne logore, a on, kao poluslijepi starac, zadojen starom
eljom za uvanje otadbine, pristupa pokretu enerala Dragoljuba Mihailovia. Dosadanji pisci
u svom istraivakom radu nijesu mogli doi do ovog podatka i svi su bili jednoduni u miljenju
da je Blagoje Drugi svjetski rat sve do svoga stradanja mirno provodio u Niu kao penzioner, sta-

ri ratnik i Solunac. Meutim, pokazalo se da njegov ratniki duh nije mogao mirovati.
O Blagojevom angaovanju u etnikom pokretu govori profesor istorije Aleksandar Dini iz
Nia u svom neobjavljenom rukopisu Ni i okolina u etnikom Ravnogorskom pokretu za vrijeme Drugog svjetskog rata od 19411945. godine, ili, bolje reeno, u Monografiji etnitva nikog kraja, u odjeljku Spisak poginulih boraca i saradnika koji su uestvovali u vojno-etnikim
odredima jugoslovenske vojske i etnikom Ravnogorskom pokretu 19411945, gdje je rtva
Blagoje Krui upisan pod slovom K.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=433203&datum=2014-05-07
Uesnik bitke na Kajmakalanu

Ostaci Blagojeve rodne kue u

Prigradini (Banjani)
Profesor Aleksandar Dini u ve pomenutoj monografiji za Blagoja Kruia pie da je poslije
kapitulacije jugoslovenske vojske aprila 1941. otiao u umu i pristupio etnicima Koste Peanca.
Meutim, starost, a prije svega kasniji dogaaji, presudno e uticati da se vrlo brzo vrati u Ni.
Krajem 1943. godine poao je da se prikljui jugoslovenskoj vojsci u nikom kraju, bjeei od saveznikog bombardovanja i komunista, koji su ga proganjali i prijetili mu. Naao je porunika
Mirka irkovia i rekao mu: Gospodine porunie, Blagoje Krui, nosilac Karaoreve zvijezde, stari ratnik, stavlja se na raspolaganje Vama, poto sam uo da Vi komandujete na ovom
podruju. Zbog svojih godina nije odmah uvrten u vojne formacije. Radio je jedno vrijeme kao
povjerljivi etniki kurir na terenu. Njegov ugled i popularnost dodatno su smetali komunistima,
koji su gledali da ga uklone, ali im je nekoliko puta bjeao iz postavljenih zasjeda. Poetkom avgusta 1944. godine douli su da je odsjeo u Gornjoj Toponici, opkolili su kuu, razoruali ga, a
potom i uhapsili. Sasluavan je inkvizitorskim metodama tako to su mu noge stavljali u vru lonac, to su mu upali bradu i gazili odlikovanja. Na kraju su ga izveli iz kue i strijeljali prema

groblju.
Ovaj autor pominje i da je Blagoja Kruia niki Okruni sud rehabilitovao 13. jula 2007. godine,
kao rtvu politikog progona, ubijenu bez suda i presude. Ovo je bila jedna od prvih rehabilitacija
u Srbiji od zavretka Drugog svjetskog rata. Ne moemo zanemariti znaaj koji je u tome imao i
gospodin Zirojevi; njegovs bogata istorijska graa pokazala je i dokazala o kakvom se ovjeku
radi. Ali, ni do danas mu se ne zna grob, kao to se ne zna ni hiljadama Srba koji su postradali od
komunista od Makedonije, koju je Blagoje kao komita i etnik dobrovoljac dva puta oslobaao,
do Koevja i Julijskih Alpi.
O mom junakom pretku mnogi su pisali u dnevnim listovima, novinama, asopisima i revijama
(izmeu ostalih, pisali su i Dan i Revija D) i na tome sam autorima brojnih novinskih stubaca
zahvalan. Prije tri godine priredio sam i zbornik u kome su sabrani ti i ostali tekstovi, koje u u
daljem dijelu feljtona koristiti, tako to u neke djelimino citirati, a neke u potpunosti.
Ono to me je navelo da i na ovaj nain piem o svom pretku jeste njegova muenika konina,
jer je pod stranom torturom muen, bezmalo kao i prvi muenici Crkve. elio sam, koliko mi to
mogunosti dozvoljavaju, da rasvijetlim ta se to desilo sa njim, ni jednog trenutka ne zaboravljajui da ima na stotine tako ubijenih rodoljuba, bez suda i presude, a Gospod Bog sveznajui pamti njihova imena u svom vjeitom pomeniku.
Zanimljiv i iscrpan tekst o Blagoju Kruiu napisao je dr Budimir Aleksi. U tekstu koji je objavila Svetigora 1995, Aleksi je, izmeu ostalog, zapisao: Roen je 1880. u Staroj Hercegovini, u Banjanima, u selu Prigradina, gdje se i danas nalaze omeine njegove rodne kue pa su tu
lokaciju u zaseoku Kljetina kasnije po njegovom ocu Miku prozvali Mikovina. Kada je Blagoje
bio devetogodinji djeak (1889), njegov otac Miko etkov je sa svojom porodicom odselio u
Dabinovac, zaseok Cerovo, Kurumlija, gdje su se tokom prolog vijeka neprekidno naseljavali
Srbi iz Stare Hercegovine (dananje tzv. crnogorske Hercegovine). Iz svog zaviaja koji je bio
kolijevka guslara i srpske narodne poezije, gdje se vjekovima njegovao kult junatva, mladi Blagoje je odnio sve neophodne duevne i moralne pretpostavke na kojima e se formirati kao istinski junak i veliki ovjek. A o kakvom je junaki rije govore sljedee injenice.
Do 1912. g., tj. do poetka balkanskih ratova, est godina je kao etnik-dobrovoljac ratovao po
neosloboenim srpskim krajevima Kosovu i Makedoniji, odnosno po staroj i junoj Srbiji. Tako
je etovao sa etnicima uvenog vojvode Voje Tankosia, stiui ratno iskustvo koje e mu kasnije koristiti kao komandantu u mnogim borbama u tri teka otadbinska rata od 1912. do 1918.
godine. Izmeu dva rata (Balkanskog i Prvog svjetskog) bio je na slubi u Pritini kao titularni
kaplar. Tu je doekao Prvi svjetski rat, u kome je uestvovao u skoro svim bitkama. Iz njegovih
iskaza objavljenih u knjizi Milana antia Vitezovi slobode (Beograd, 1938, str. 163-172) vidimo da je najprije uestvovao u borbama na Kosmaju i oko Beograda, sve dok vabe nijesu proerane preko Save i Dunava i dok nije nastalo zatije od marta 1915. Odatle je njegov bataljon
prebaen na bugarsku granicu, gdje je doekao sveopti napad na Srbiju 1. oktobra 1915, kada su
morali da odstupaju.
Golgotski put ih je vodio preko Kaanika, Prizrena, Pikopeje, Struge, Elbasana, Tirane, Valone
i, najzad, do Krfa. Nakon reorganizacije vojske na Krfu, 3. aprila 1916. stigli su u Solun. Tu su
ostali sve do 20. avgusta, kada su otili pravo na poloaje. Uslijedila je zatim uvena bitka na
Kajmakalanu, u kojoj je Blagoje uestvovao i pokazao izuzetno junatvo. Za pokazanu hrabrost,
ali i za umijee ratovanja i vjetinu komandovanja jurinim jedinicama, Blagoje je vie puta odlikovan i pohvaljivan, o emu najbolje svjedoi naredba naelnika taba, generala a kasnije vojvode Petra Bojovia.
Blagoje je bio nosilac mnogobrojnih odlikovanja, tako da je, pored Karaoreve zvijezde, nosio i
Georgijevski krst, francusku vojnu medalju poznatu pod imenom Legija asti, dvije Obilia me-

dalje za hrabrost i sve etiri spomenice iz oslobodilakih ratova od 1912. do 1918. godine. Tako
je Blagoje M. Krui dijelio sudbinu sa svojim narodom u najteem periodu njegove dotadanje
istorije. Bio je njegov sluga i brani vojnik bezinteresno i bez ostatka odan zavjetima i interesima vjere, nacije i krune, zajedno sa desetinama hiljada onih koji su Padali od zrna, od gladi i ei/raspinjani na krst, na Golgote visu,/ali tvrdu vjeru u pobjedu krajnju/nikad ni za asak izgubili
nisu, zakljuuje dr Budimir Aleksi.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=433312&datum=2014-05-08
Potomak vojvoda i harambaa
Sjeanje na Blagoja i dalja pria o njemu ne bi bila potpuna ukoliko se kratko ne bih osvrnuo i na
porijeklo naeg bratstva Krui.
Po ivo ukorijenjenom narodnom predanju, koje se prenosilo sa koljena na koljeno, bili su mu i
ena Mato i Kruna ili Krua koji su imali etiri sina. Meu njima je dolo do nesloge pa su se razdvojili i podijelili sinove. Dvojica su pola s Matom, a dvojica sa svojom majkom Krunom ili
Kruom. Od Mata su postali Matovii, a od Krune (Krue) Kruii.

Blagoje iz mlaih dana

To predanje je isticao stric moga oca Radovan, umni i razboriti ovjek naeg bratstva i poznati
plemenik plemena Banjskog. Treba uzeti u obzir da je djed Radovan doivo puni vijek i umro u

stotoj godini ivota, i puno ega uo i zapamtio. Zatim paljivo sluao i pamtio priu svoga oca
Vidaka, kao i djeda Aima.
Ovdje je vano istai i pripovijedanje Perka Mitrova Kruia, vrlo pismenog ovjeka svoga vremena i poznavaoca narodnog epa i istaknutog ratoborca, nosioca srebrne medalje za hrabrost koji
se upokojio 1945. godine i tada imao osamdeset pet godina. Ono to je uo i upamtio od svoga
oca Mitra (Simova), takoe poznatog pamtie i vrlo hrabrog borca sa Grahovca, dostojno je hvale
i velikog potovanja i identino je sa Radovanovim prianjem.
Predanje kojim se slue pojedini Matovii, a naroito pisci rodoslova Tomovia Matovia, oro i Jovan Matovi, da su Kruii od odive Matovia ne zavreuje dostojnu panju i nema ukorijenjenost ni u narodnom predanju, a kamoli u istorijskoj nauci koja jasno kae da su bratstva-prezimena nastala od jednog od naih rodonaelnika, vojvode Banjskog Peja Slavujevia, to jest njegovog sina Jova.
Iz novijeg vremena u istai finu i ljudsku priu takoe estitog ovjeka i domaina Damjana
(Pejovog) Matovia koji je znao da kae da niko do danas ne moe valjano da dokae da li su
Kruii od Matovia ili Matovii od Kruia. Vano je da smo jedno i da smo isti rod. Zajedniki
su nam preci Slavujevii u svom vremenu prvaci Banjskog plemena, kneevi, vojvode i harambae, zajednika zadubina naih predaka Hram Sv. Save na Poivalima, zajednika krsna slava i
prisluga, zajedniko groblje na kome emo svi poinuti. Ova pria je zaista za mene i za svakog
normalnog ovjeka intelektualca dostojna ljudskog potovanja, a samim tim i najprihvatljivija.
A ta o Slavujeviima, precima Matovia i Kruia, kae istorijska nauka i njeni izvori?
U tekstu Freske otkrivaju tajnu, autora Branka Koprivice, objavljenog u Nikikim novinama
9. maja 2002. godine, na strani 35, izmeu ostalog se kae: Od Grba Slavujevia porijeklo vode
Matovii i Kruii. Od Matovia su bili plemenski kneevi i starjeine, sa kojih je prelo na Petra
ora (sredinom 18. vijeka-B.K.), na pretke dananje glasite i junake kue Baovia. Kua je
Matovia imala tri carska fermana kao priznanje, i da Turskoj danke ne plaa i araa. Fermani su
izgorjeli prilikom kunjega poara. Za Grbu Slavujevia u predanju stoji da je u boju na Kosovu
bio ranjen i presjeena mu donja vilica hrptenica (hrptenjaa) te je ostao krbav i grbav, otuda je i
dobio naziv grbo, a imao je i jednog brata koji se docnije poturio.
Uz ovo u sporedno istai i jednu istorijsku crticu za Peja Slavujevia, Grbova potomka, o emu
u narodu postoji ivo predanje. Pejo Slavujevi jedanput je otiao na Cetinje preko Bokekog primorja kod ondanjeg crnogorskog gospodara mitropolita Danila Petrovia, i u svome povratku
namisli pohoditi svoju tazbinu na evu. Idui preko eklia, eklii ga doekaju pod brdom Pjeivcem i ubiju ga i posijeku, mislei da je Turin, budui da Pejo po ercegovakome obiaju na
sebe imae turske haljine: fes, crvene gae od ohe sa tozlucima, demadan sa fermenom i crvenu
ohajli kabanicu, koja je nonja po ercegovakijem plemenima do skora bila u obiaju. Sa Pejom
je bila i njegova ena Senija, koja je rodom bila od Vukotia. Ona kad Pejo pogine, utee put eva, kukajui. Njezin rod kad uje za Pejovu pogibiju, digne Ozrinie da ga osvete; udare na Pjeivac i sve sagore; i od tada se to mjesto prozvalo Kuite, budui da ostae sagorjele kuitine (zidine), pa se tako i danas to selo zove. Pejova se ena Senija, docnije udala za kneza Rogana. Od
Peja je u Banjanima ostao sin Jovo, a od njega su dananji Matovii i Kruii.
Pejo Slavujevi bio je po ocu Sladojev, njegovoj eni Seniji krteno ime bilo je Rizna, a bila je
kerka Vukote Vukainova, rodonaelnika Vukotia. Nakon Pejove pogibije Senija se obeala
Begler begu Ljuboviu iz Nevesinja, a ubrzo potom udala sa Staniu Turinova (to jest cuckog
kneza Rogana) sa kojim je imala sinove: Mrguda, Baa i Jova. Jovo je poginuo u Banjanima
1737. godine, a njegovi direktni potomci su mitropolit Ilarion Roganovi i pjesnik Radoje Roganovi Crnogorac iz Progonovia.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=433483&datum=2014-05-09
Odseljenje u Kurumliju

Blagojeva supruga Zorka (lijevo)

i kerka Slavka
ivot u Banjanima i selu Prigradini, u kome je 1880. godine Blagoje roen, bio je teak i siromaan, kao uostalom u cijeloj Crnoj Gori toga doba. U svemu se oskudijevalo, a problem je dodatno
oteavala sua, naroito 1881. godine Zato se i knjaz Nikola srpskom knezu Milanu Obrenoviu
1. avgusta te godine obratio sa molbom da se nekoliko stotina upropaenih crnogorskih porodica naseli u Srbiju o njenom troku. Meu tim porodicama nala se i porodica Blagojevog djeda
etka Simova Kruia. Ali prije nego to opiemo preseljenje Blagojeve porodice u selo Dabinovac, zaseok Cerovo, kod Kurumlije, red je da se ukratko osvrnemo i na Banjane i selo Prigradinu
odakle su poli na taj put.
Banjani su srpsko, dinarsko pleme Stare Hercegovine i savremene Crne Gore u koju su uli, neznatnim dijelom 1860, a konano 1878. godine. Prvi put se pominju 1319. godine, u vrijeme kralja Milutina, ijoj su dravi i pripadali. Taan naziv za Banjane je jo uvijek nepoznanica, poto
postoji razliitih miljenja o nazivu plemena od kojih je jedno da su ime dobili po banu, zvanju
srednjovjekovnih oblasnih gospodara. Smatra se da je eponim plemena bio legendarni ban Rusen.
Ovo se vjerovanje sauvalo u Gornjim Banjanima, gdje se nalazi i zaselak koji je dobio ime po
imenu bana Rusenovii. Najblie bi, meutim, odgovaralo istini da su Banjani dobili ime po nazivu mjesta Banjska (nalazi se u blizini Kosovske Mitrovice) odakle su se poslije Kosovskog boja
1389. godine naselili u ove krajeve. Konstantin Jiriek navodi da je ime ovog plemena izvedeno
od imenice banja.
Sve su prilike da je Blagojevo selo Prigradina, kao dio podruja Velimlja ve u srednjem vijeku
imalo nekog od feudalne gospode. Ako ovo za sad ne mogu potvrditi pisani izvori, mogu dvije
crkve u selu: Svetoga Save na Poivalima i Saborna crkva Svetog Arhangela Mihajla (Aranelova crkva), kao i one sanduaste masivne grobne ploe i nekoliko preostalih lijepo uraenih steaka. Nema govora da je crkve podizao prosti narod niti su pod stecima ljudi nieg stalea, ve je
rije o ljudima plemikog porijekla. Ovome ide u prilog da je hram u Poivalima freskopisan u

17. vijeku, u vrijeme obnove Peke patrijarije. Po predanju u Prigradini ve od prije Kosova ive
preci istorodnih bratstava Kruia i Matovia.
Odlazak iz Prigradine u okolinu Kurumlije, sudbinu porodice Blagojevog djeda etka Simova
Kruia, Blagojevo odrastanje i snalaenje u novoj sredini, stupanje u andarmerijsku slubu i
sve to se kasnije sa njim deavalo, najbolje je opisao u svojoj knjizi Istina o vitezu (Beograd,
2005), eljko Vidakov Zirojevi. Zato emo se o svemu tome upoznati, tako to u citirati podui
zapis gospodina Zirojevia, smatrajui da je to najbolji nain da se sa najvie vjerodostojnosti
osvijetli Blagojev ivotni, ratniki, junaki, mueniki i, na kraju, stradalni put:
etajui niz Prigradinu, etko Simov Krui (Blagojev djed prim. D.K.) je zavijao cigar za cigarom, duboko uzdisao i pogledom arao po okolnim brdima, dolovima i umarcima. Na dui mu
je leao ogroman teret, tei i vei od svakog kamena iz Banjana. uo je glase da se jedan broj familija iz Banjana mora seliti nee u Junu Srbiju, tamo gdje se nalazi nekakva granica sa Arnautima. Tako su se dogovorili srpski i crnogorski knjaz. Crnogorski knjaz je elio da iz bijede i nematine izvue ovaj dio Stare Hercegovine, zapravo novoosloboene krajeve Crne Gore koji su
joj pripali odlukama Berlinskog kongresa 13. jula 1878. godine, a srpski knjaz da zatiti svoje june dijelove od arnautskih upada i ujedno, kada za to doe vrijeme, krene ako ne on, onda njegovi naljednici u oslobaanje Kosova i Metohije. Znao je etko ta Kosovo znai za Srbina, koliko
mu je ono vano. Jer Srbin se sa tom rijeju budio, snivao i noivao.
Dodue, nee biti Kruii amo sami, govorio je sam za sebe. Jo familija e krenut tamo: Matovii, Miovii, Erakovii, Koprivice, Baovii, Luii, Tomaevii i dr. Neemo ostati sami. Pa
ipak...!
etku se kroz glavu vrati film unazad. Prisjetio se jednog dogaaja koji mu je ostao duboko urezan u pameti. Dok je nekolicina ljudi sjedila ispod Razvrlja i razgovarala pred njih se ba kao da
je iz zemlje izniko pojavi Mato Gluac, poznati hercegovaki i crnogorski zduha (vidovnjak).
Bio je bos, u suknenim akirama, sa torbom prtenicom preko ramena i svojim nadaleko poznatim tapom u obliku krsta. Kada ga ljudi vidjee skoie na noge i poklonie mu se. Znali su oni
dobro da je Mato mnogo toga vidio, da je znao da prorekne i vidi ono to niko nije ni u snu mogao da snuje. Mato im se blago nasmijei, pozdravi se sa svakijem od njih ponaosob i ree: Neka
ljudi, nemojte vi obraati panju na mene. Brzo u ja oti. No vi, moja brao Starohercegovci, neto moram rei: - Nee proi mnogo vremena vi ete krenut u neki za vas nepoznat ali na kraj.
Tamo e vi biti lijepo ali bogami i teko. Neki e nerazumljivi ljudi kidisati na vas, vae kue, eljad, a posebno na ene. Klaete se sa njima dugo. Pa opet ete ih suzbit. A iz vaega e se kraja
rodit ovjek koji e biti i junak i etovoa, za njega e mnogi u svijetu uti, darivae ga najveim
medaljama, onijem to svijetle i nose se na prsi. Bie taj Banjanin gledan i poznat, neustraiv. Pa
opet ni on nee imati sree da u svoj kraj poine. Nee mu dat nekakvi novi ljudi i vrijeme. Pa
opet do e novo vrijeme i on e se u pjesme uz gusle i nekakve knjige spominjat. To vidim kao
to vas gledam, zapisao je Zirojevi.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=433652&datum=2014-05-10
Odlazak u komite
Zirojevi dalje u svoj knjizi Istina o vitezu kae: Htjedoe ljudi da ga neto zapitaju, ali Mato
Gluac ve nestade. Ljudi se zgledae i bez rijei odoe kud koji. Svaki sa svojim mislima.
etko se ponovo zamisli: Koji li e to junak biti. Iz Banjana je mnogo poznatih junaka kao to
su Miljanii, Baovii, Erakovii i dr. Sve pukonoe i bastani ljudi. Nikada Mato nije bez razloga nita govorio. Bie kako je ba on rekao.

Blagojev brat, Stevan

I krenu polako kui. Tamo su ga ekali Andrija, Miko, Jovana, Cvijeta, eva, epan i Todor.
Sa njima osam glava. Dodue ekala se jo jedna prinova kod Mika: Dae Bog da se rodi muka glava. Jedna puka vie. Jatagan. A bie kako je Gospodar reka, ii e se e treba.
etko nije ni slutio ko e biti taj vitez koga je odsklikao i vidio prorok Mato Gluac.
U Kurumlijski kraj, u selo Dabinovac (zaseok Cerovo) stigao je Miko, sin etkov, sa dva sina:
Blagojem i Stevanom i tri keri. Iza njega je ostalo selo Prigradina, hram Svetog Save na Poivalima, kua oca etka a kasnije zidine njegove kue po kojima narod i dan-danas taj dio naziva
jednostavno Mikovina.
Blagoje je po dolasku u novi kraj imao devet godina, a Stevan koju manje. Miko je nastojao da
djecu vaspita u duhu svog starog kraja, zapravo da ne zaborave jezik, obiaje, ojstvo i junatvo,
pretke, svoje bratstvenike. U dugim zimskim noima kada bi se seljani skupljali na sijela, zapjevali bi koju pjesmu da bi se podsjetili na svoj zaviaj, a esto su Cerovom znali odjekivati divni
zvuci svijetlih gusala. Mali Blagoje je svaku rije upijao i kada bi se ljudi razili jo dugo je on uz

ognjite u svojoj viziji dozivao usnule srpske vitezove. ak je i sebe zamiljao kao jednog od ratnika, onih koji e sa pukom u ruci krenuti u borbu protiv turskog zuluma. Ali, nije slutio, ni pretpostavljao, da e ba ono proroanstvo koje je izgovorio veliki Mato Gluac o nekom ko e junatvom proslaviti Banjane biti ba Blagoje Mikov Krui.
Dodue, novi kraj koji su naselili ovi gortaci takoe je, kao i Banjani prema Hercegovini, bio
granica prema Kosmetu. Upadi Arnauta su bili esti, pa je rijetko bilo dana kada se nije pukaralo. Arnauti su uspjeli da doznaju da su u ove krajeve naseljeni ljudi vini puci, jataganu, da su
veliki slobodari i ratnici, pa su izbjegavali sukobe sa njima, jer u prvim sukobima naili su na jak
otpor i imali velike gubitke.
Blagoje je sa uivanjem u ruke uzimao kolt nagan donijet iz Crne Gore, milovao ga kao da je neto lijepo, ljepe od svake igrake. Ostala eljad su ga samo posmatrala i udila mu se. Pa ipak bilo im je drago to neko nastavlja tradiciju kue i plemena.
Sa godinama stasao je i Blagoje u naoitog mladia, glednog, odvanog. U sebi je imao i ljutinu,
nije trpio nepravdu. Gledao je da brani slabije od jaih, da starijim pripomogne. Zato su ljudi govorili: Vii oni Blagoje Mikov, ma ljudska je pea! To je Miku bilo milo. Ponosio se sa tim.
Zlo vrijeme, kao da nije htjelo da mimoie ni ovaj kraj. I turski, bugarski i arnautski zulumi. I ba
kada su ti zloini postali nepodnoljivi u ove krajeve stigli su ljudi koji su preko prsi nosili redenike, kame, bombe. Zvali su ih komiti. Oni su bili bez mane i straha, nijesu znali za predaju, junaki su se borili i jo hrabrije ginuli. Prvi susret sa njima Blagoje je imao ba tu, u selu Cerovu.
Naila je jedna grupa kojoj je na elu bio mlad ovjek, sa briima, u uniformi srpskog oficira.
Bio je to kasnije crnorukac, zavjerenik, major Vojislav Vojo Tankosi.
Oko grupe komita koja je zastala kraj esme da predahne odmah se okupi grupa mjetana. Neko
im je nudio rakiju, neko komad hljeba, pare slanine, malo skorupa. Koliko je ko ta u tom momentu imao. Tankosi je poveo razgovor sa starijim ljudima, govorio im o ugroenosti srpskog
naroda, turskim zloinima, zvjerstvima iptara na Kosmetu. Znao je on da ih svojim vatrenim govorom pridobije za sebe, za svoje ideje. Njegove rijei je upijao kao suner vodu Blagoje Mikov. Vojvodine rijei su mu dole kao melem na ranu.
U jednom trenutku priao je Tankosiu i rekao mu: Ja u sa vama, nieg se ne bojim, kako bude
vama nek bude i meni! Vojo, koji je bio veoma odmjeren, za trenutak je zastao. Svidio mu se
ovaj naoit mladi. Zapitao ga je: A ta ti zna? Na ove rijei Blagoje tre pitolj i sa jednim
metkom pogodi kroz sredinu jabuku koja je stajala na ivici prozora. Tankosi se nasmija a njegovi pratioci mu rekoe: Primi ga, vojvodo, ovaj je za nas. Vojvoda se nasmija i ree: Kako da
ne primim ovakvog ovejka. Nek ti je sa sreom, zapisao je eljko Zirojevi.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=433832&datum=2014-05-11
Brz na pitolju i bombi
U svoj knjizi Istina o vitezu, eljko Zirojevi je o Blagoju dalje zapisao:
Prije nego e grupa krenuti, jer je postojala mogunost da se odnekud pojave potjerne ete,
Blagoju prie otac Miko, zagrli ga, triput poljubi i ree mu: Sine, sretni ti veliki put, ne moglo ti
zrno dumansko nita, ruka ti se posvetila, jatagan te proslavio, nemoj zaboraviti da si iz malog
ali estitog bratstva Kruia iz Prigradine, iz Stare Hercegovine, plemena Banjana, da uva ast i
obraz nae kue i naih bratstvenika. Da se zna da i mi nijesmo ba bilo ko ve potomci viteza
Peja Slavujevia. Sretni vam put e god ili i to inili. Neka vas Bog i svi sveti uvaju i za vama se
zlatni trag slobode irio.

Poslije ovoga eta krenu. Sa njima i novi lan, kasnije proslavljeni vitez bez mane i straha, Blagoje Mikov Krui, naglaava Zirojevi i nastavlja sa opisom Blagojevog daljeg ratnikog puta:
Vodei stalne borbe sa turskim i arnautskim snagama, u selu Sekirai kod Podujeva grupu komita u kojoj se nalazio i Blagoje Mikov opkolie jake snage neprijatelja. Maltene tri na jednoga.
Blagoje je vjeto gaao i obarao neprijateljske vojnike koji su arlaukali kao izladnjele zvijeri. Mislili su da je komitima odzvonilo. Padale su rtve i sa jedne i sa druge strane. A komitima pomoi
niotkud.
U kratkom predahu borbe, Blagoje se dogovorio sa svojim saborcima da se izvri proboj: Pa,
kom obojci, kom opanci. Nezadrivo je grupa krenula u juri. To je pokolebalo neprijatelje koji
su za trenutak stali. To su vjeto iskoristili komiti i uz manje gubitke se probili iz obrua. Ali Jovan
Srbijanac, kako su zvali jednog od komita, ostao je na poloaju teko ranjen. Kada je to uo Krui uzviknuo je: Ranjenik se ne ostavlja, idemo nazad po njega! I krenuo je nazad, urno, okrvavljena i garava lica. Kada se pribliio mjestu gdje je leao ranjeni Jovan, ve su oko njega bila tri
zaostala turska vojnika. Ostali su ve bili otili. Blagoje se ustremio kao munja na njih. Svu trojicu
je na onaj svijet poslao. Na lea je metnuo Jovana i polako se vraao ka mjestu gdje su bili preostali komiti. Kada je stigao meu njih nekolicina mu ree: E Blagoje, Blagoje, a mi te ve prealili. Koja li te to sila Boja uva od zla i turskih zrna? Krui se nasmija i ree: Vie srea i Bog koji
me ne naputa.
Komiti su odmah, zapisao je Zirojevi, prihvatili Blagoja kao najroenijeg. Svidjela im se njegova hrabrost, odvanost, sranost. Bio je izuzetno brz na pitolju i bombi. Vjeto se prikradao neprijatelju, uspjeno dovodio ivi jezik, likvidirao osmatrae. U jednom zapisu koji je u svom
dnevniku (notes bloku) koji je ostavio eneraltabni pukovnik Boa Tucakovi, koji nije volio Tankosia, stoji: Ima jedan u komitskoj eti onog Tankosia kome se mora priznati hrabrost, odvanost i junatvo. Taj je neki Blagoje Krui, seljak, nema vojnih kola ni znanja, ali je junak. To se
ne moe nikako preutati. I vole ga komiti.
Zirojevi navodi i ovu interesantnu pojedinost: O Kruiu i njegovom junatvu se ve mnogo toga ulo. Ve est godina, od 1903. godine on orujem bije bitku sa dumanima. I za njih predstavlja strah i trepet. A da ga upozna elio je i eneral Boa Jankovi, te Dragutin Dimitrijevi Apis,
eneral Stepa. Jednog dana pred njih je Vojo doveo Blagoja. Kada ih je propisno, vojniki pozdravio, oni su se sa njim srdano rukovali a zatim sjeli. Nasuli su aice rakije, nazdravili i eneral Stepa mu je rekao: ujem od Tankosia da si izvanredan borac, bez mane i straha, i da se niega, pa ak ni smrti ne plai. Drago mi je da imamo takve junake. ao mi je to se ne koluje u
nae vojne kole, ali se nadam da e biti prilike. im se ovi ratovi zavre. ta ti o tome misli?
Krui pogleda upitno u Tankosia i kada ovaj klimnu glavom Blagoje ree eneralu: Gospodine
enerale, ini mi ast to stojim pred vama. Kada se zemlja bude oslobodila od dumana onda
e biti prilike za kole. Do tada samo borba. Stepa se nasmija i upita Voju: Jesu li ti svi ovakvi
komiti kao Krui?
enerale, nastavi priu Tankosi, opisau vam jedan dogaaj koji se zbio u okolini Kumanova.
Ili smo ja i moji komiti u predveerje kroz jedno selo kad nam na putu turski askeri. Postavili se
tako da osim kroz njih ne moe nigdje proi. Ako ih napadnemo otvorie se borba i stii e im
pomo. Zastali smo da vidimo kako emo dalje. I dok smo vijeali iz nae se grupe izdvoji Blagoje
pravo pred njih. Ispade onako dobro naoruan, sa redenicima preko prsi, sa pitoljem i bombom
u ruci i kada ga turski vojnici vidjee, u paninom strahu pobjegoe glavom bez obzira. Ostavie i

puke i konje i hranu. Eto takav ti je ovaj moj Krui. Stepa potapa Blagoja po ramenu i ree:
Blago majci Srbiji kad ima takvih junaka, stoji u Zirojevievom zapisu.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=433985&datum=2014-05-12
Vitez Gvozdenog puka

Obilia medalja za hrabrost

eljko Zirojevi u knjizi Istina o vitezu zapaa i to da je o junatvu Blagoja Mikova Kruia,
andarmerijskog narednika 1. ete 2. bataljona 2. pjeadijskog puka knjaza Mihaila jo nedovoljno reeno. Prvi pravi pokuaj, kae on, uinio je Milan anti u svoj knjizi Vitezi slobode, izdatoj u Beogradu. Kao novinar i publicista anti je 1938. godine razgovarao sa Blagojem.
Tako je nastao i zapis, koga je Zirojevi doslovno citirao u svojoj knjizi. A u njoj je, kae Zirojevi, morao da istakne i sledee:
uveni Gvozdeni puk `knjaz Mihailo`, ije je sjedite bilo u Niu a mobilizacijsko mjesto u Prokuplju, sainjavali su i popunjavali iskljuivo Topliani i Jablaniani, naseljeni tokom 1889. i ranijih godina sa teritorije Crne Gore (Stare Hercegovine). Na sve pozive starog kralja Petra Prvog
svi su se odazivali i prosto se utrkivali ko e prije stii na zborno mjesto. Niko nije htio da zaostane. A posebno da ne bude primljen u stroj takve jedinice koja je pronijela slavu srpskog oruja i
proslavila se na Bakarnom gumnu, Krivolaku, na planini Babuni, kod Crne reke, na Kitki, Orlovom kamenu, Kalimancima, Glenskim visovima, Bregalnici, Drini. Posebnu ast ovaj puk je
imao kada je preko snijegom i ledom okamenjenih albanskih vrleti i gudura pratio starog kralja
Petra I Karaorevia velikog ika Peru. I da bude odlikovan Takovskim krstom, Karaorevom zvijezdom sa maevima VI i III stepena, Zlatnom medaljom za hrabrost `Milo Obili`, Bijelim orlom, francuskom Legijom asti, ruskim Krstom Svetog ora i mnogim drugim odlikovanjima naim i stranim. Iz njegovog sastava iznjedrene su i dvije heroine Milunka Savi i
kotlananka Flora Sanders poasni kapetan Srpske vojske. A meu tim vitezovima i on, Blagoje Mikov Krui, ije je ime decenijama bilo sklanjano. Da se zna da je on vitez Gvozdenog
puka sin Mikov i Cvetin, otac Dragutinov i Petrov, Smiljanin i Slavkin, ranjen 29. septembra
1912. godine u bici na Merdaru prilikom osloboenja Kosova i Metohije, 28. juna 1913. godine u
borbi na Pljakovici, 26. novembra 1914. godine prilikom odbrane Beograda, 6. septembra 1916.

godine na Crnoj reci i 29. oktobra 1916. godine u borbi sa Bugarima na koti 1212.
Da je odlikovan sledeim odlikovanjima: Zlatnom Karaorevom zvijezdom sa maevima; Zlatnom Obilia medaljom za hrabrost; Srebrnom Obilia medaljom za hrabrost; Albanskom spomenicom; Spomenicom za rat 1912. godine; Spomenicom za rat 1913. godine; Spomenicom za rat
1914. godine; Zlatnom medaljom za revnosnu slubu Kralju; ruskim Krstom svetog ora; francuskom Legijom asti; francuskom Vojnom medaljom.
Gospodin Zirojevi u svom tekstu je iznio i napomenu u kojoj kae: U dokumentaciji koja se uva u Arhivu Srbije i Crne Gore stoji upisano da je imao jo jednu Karaorevu zvijezdu, kao i
Zlatni krst takoe dobijen od Rusa. Sve ukupno petnaest odlikovanja. Dodue, spominju se i upisane su u njegov karton nosioca Zlatne Karaoreve zvijezde s maevima br. 18311 od
18.3.1917. jo dvije medalje za hrabrost. Takav ovjek, junak i vitez o ijim e se djelima i podvizima sada mnogo vie uti i saznati zavreuje i panju i mjesto u junakoj epici naeg naroda,
zakljuio je eljko Vidakov Zirojevi u svojoj knjizi Istina o vitezu (Beograd, 2005).
Kao to je zapisao gospodin Zirojevi, najbolje osvjetljavanje Blagojeve linosti, njegovog junatva, ali i potenja i humanosti, to je uspio da sauva cijelog ivota, potenja koje je ispoljavao i
prema samim neprijateljima, uradio je Milan anti u svojoj knjizi Vitezovi slobode (Beograd,
1938). U njoj je dato i Blagojevo svjedoenje, koje je lino razgovarajui sa njim 1938. zabiljeio
anti, kao tadanji novinar i publicista. Iz tih razloga i zbog toga to se radi o Blagojevim rijeima koje se ne mogu osporavati, poto je istina Blagoju, kao i junatvo, bila svetinja, njegovo sjeanje prenijeemo ovdje integralno, kao to je u svojoj knjizi uradio gospodin Zirojevi. Evo tog
Blagojevog svjedoenja:
Kada je zakljuen mir poslije Balkanskog rata, vojnici su puteni kuama. Ja nisam imao kud.
Od 1906. godine uvijek sam nosio puku, pa za drugi posao i nisam ni bio. etovao sam dolje po
Staroj Srbiji sa pokojnim vojvodom Tankosiem. To je dugaka pria, ne bi se to moglo napisati
za stotinu dana. 15. septembra 1913. stupio sam u andarmeriju, jer, rekoh, ja nisam bio za drugi
posao. Uao sam u takozvani Kosovski odred i kao titularni kapetan sluio u Pritini. Tu me je
zatekla i nova mobilizacija, kada je buknuo veliki rat. Mi, andarmi, u mjesecu oktobru, to jest
svi oni koji su bili podoficiri i kaplari prije rata, pozvani smo za starjeine u borake jedinice. Tako sam ja dopro u prvu etu drugog bataljona Drugog pjeadijskog puka. Komandir ete bio je
Marjan ei, rezervni kapetan, komandant bataljona Dragutin Stamenkovi, a komandant puka
pokojni Mili, koji pogibe na Grunitu.
Uestvovao sam u borbama na Kosmaju i oko Beograda sve dok vabe nisu protjerane preko Save i Drine i dok nije nastalo ono zatije do marta 1915.
Na drugi bataljon tada je prebaen na bugarsku granicu kod Careva Sela. Poloaj se zvao Baljice. Tu smo ostali do 1. oktobra kada je ono Srbija napadnuta sa svih strana i kad smo morali da
odstupamo. To su bili crni dani.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=434119&datum=2014-05-13
Uvijek prvi od svih
Dalji borbeni put sebe i svojih saboraca, Blagoje je ovako objasnio:
Od Skoplja udarismo na Kaanik, pa preko Prizrena, Pikopeje, Struge, Elbasana, pa onda Tirane,
Valona i najzad Krf. Znate kako je sve to bilo. Na Krfu je vojska reorganizovana, pa smo 3. aprila prebaeni u Solun. Tu smo vjebali novim francuskim orujem sve do 20. avgusta i onda pravo
na poloaje. Na Kouh, od Kouha na Ostrvo. Otpoe i borba na Kajmakalanu, i neprijatelj lagano odstupa do Crne Reke.

Tu smo se zatekli 26. septembra 1916. Bugari su bili ukopani na tri stotine metara daljine. Zagazili mi u Crnu Reku, u vodu do koljena. Ne moe nikud mai. Sipaju oni mitraljezima i artiljerijom. Tri dana i tri noi nismo mogli da se pomjerimo. Ja sa svojom desetinom uhvatio obalu, a
oni u jednoj njivi, malo navie, povrh nas. Sam od sebe namee mi se juri sa vojnicima. Inae
emo svi izginuti. I ja uzviknem Juri! pa kud puklo da puklo. Trali smo dvije stotine metara
kao bijesni. Oni otvorili brzu vatru. Ja izbio malo naprijed od svoje ete, ispao na bugarski rov,
osuo bombama. Bacao sam ih kao zrele kruke. Nemaju kud, pritijesnilo ih. Bogami, okrenue lea. Gonili smo ih do sela Slavice. Zarobili smo tu gotovo itav njihov Deseti puk, oko osam stotina ljudi. Ne ja, nego cijela naa kolona, na Sedamnaesti puk. To je bio opti juri, a ja sam samo
komandovao sa svojom desetinom.

Blagojevo vjenanje sa suprugom

Zorkom
Kad smo malo odmakli od Crne Reke, oni uhvatili kosu i utvrdili se pod kamenom. Ne moe im

nita. Treba im podii. I mi se onda povuemo. Priemo im tako na pedeset metara. Bilo nas petnaestak ljudi. Uhvatili se oko onog kamena i ekamo na streljaki stroj. Nismo bili dalje nego
sto dvadeset metara od njih. Njihova kosa navie. Utvruju se oni, a utvrujemo se i mi.
Nai se malo pribrali. Nekoliko puta pokuali smo juri. Htjeli smo da ih otjeramo sa glavne kose.
Ali ne ide nikako. To je bio jedan vrh, jedan iljak i u njemu se uvrijeilo oko devedeset Bugara i
jedan oficir. To je bio glavom i bradom Tanev Bokov.
Biju nas u perin. Izmeu nas i njega nema vie od pedeset metara daljine. Sve brisani prostor.
Pokuavali mi napad nekoliko puta, ali uvijek nas vraali. I to sa tekim gubicima. Francuska artiljerija bije, mislite nigdje nije ostala boija muica. Biju pravo u kamen i mi mislimo da nijednog ivog nema. Pojurimo, a oni zaspu bombama i mitraljezima.
Pukovnik Mili i ostali oficiri vide da je nemogue zauzeti na taj nain njihove poloaje. Treba
neko da se rijei i krene u smrt sa svojom desetinom, pa to ti je. A ako uzmemo onaj vis, onda cio
jedan front od dva-tri kilometra ima da pukne, da se skrha.
Prie komandir:
Ko e, junaci, da se rtvuje. Ko e da zauzme onaj iljak i da stee najvie odlikovanje? Onaj
poloaj moe se zauzet samo na prepad, bombama.
Podoficiri i vojnici, bogami, zgledae se. Treba neko da je lud kao ja, a ja sam cijelog ivota bio
lud.
Ja u, javih se komandiru.
Sluaj, Kruiu, ja znam da si ti stari etnik, odgovori komandir. Malo smo se i kosili, jer ti si
plahovit. Nego, pazi kako e ih iznenaditi.
Gospodine kapetane, molim vas lijepo, ja znam da Bugari nisu spremili meni tamo vino i rakiju. Ja u ih ili pobiti, ili poginuti. Bolje da poginem to prije, jer manje u grijeha odnijeti na onaj
svijet. Samo molim da uzmem vojnike koje ja hou, koji su ludi ovako ko i ja.
I uzmem ja dvanaest vojnika. Svaki je nosio po pet bombi. Mislim kako u ih iznenaditi. uti, to
je moja stvar. Javio se tu neki Jovan, zvani Poljak, i neki Stojan. Bilo ih je jo koji su htjeli sa
mnom. Odvojilo se njih dvanaest, uzeli bombe, zna, one okrugle to lie na lopte. I svaki ponio
po jednu malu sa zaguljivim gasom.
Lijepo. Rasporedio ja tih dvanaest ljudi. Bilo pred zoru. Na nebu zornjaa, po zemlji magla. Poe
magla postepeno da se die. Razvili smo se i poli. Znali smo gdje je odvojen jedan bugarski straar. Ja i podnarednik Stevan orevi stanemo iza jednog ravastog kamena, na desetinu metara
ispred njine objavnice... Jo prije sam rekao vojnicima, da ne smije da se uje ni zemlja koju gazimo, a kamoli da neki pripuca. Jer ako nas opaze Bugari, svi smo svrili.
Kad pukne moja puka, rekao sam im, ujete komandu, onda svi poviite: Ura i bacajte bombe. Tako emo stvoriti zabunu. Moda ih je tu tri stotine svi e da zavre. Navaliemo na njih
kao meava, davao je Blagoje uputstva svojim vojnicima pred konani obraun sa Bugarima.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=434433&datum=2014-05-14
Spasio bugarskog vojnika
Akciju koju je predvodio u napadu na Bugare, Blagoje je u nastavku svoje prie, dalje ovako opisao:
Doli mi tako do straara na etiri-pet metara. Vidim, gleda me. Ali srce mu spava. Umoran bio
nesrenik. Moj podnarednik me uhvatio za ruku. Zaudo, bio sam vrlo hladan. Nikad nisam osjeao strah. Tako straar gleda, a ne vidi... I oni su se ve za ovih pet-est dana, otkako borba traje,
iscrpili pa im ni do ega nije. Svi ekaju da pucam, ali ja idem blie. Tri koraka izmeu nas. A

onaj spava. Kao da smo jednim prstom okinuli grunue dvije puke. Nesrenik se srui.
Naprijed! Ura!
Zagrmjee naih dvanaest bombi, a vojnici viu naprijed ova, naprijed ona eta, naprijed taj i taj
bataljon! Zavaravamo ih, kao da nas mnogo ima. Od bombi se prolomi kao grmljavina i nita se
vie nije znalo.
Kod njih nasta zabuna.
Hej, bombi frlajte! urlie jedan odonuda.
Sad e vidjeti, bratko, kako to izgleda!
Sipaju oni iz mitraljeza i pukomitraljeza, ali sve preko nas... bacaju i bombe, one kao flae, ali
opet preko nas. Grme nae, grme njihove bombe. Tako tri-etiri minuta, a onda nasta grobna tiina. ujemo kuknjavu u rovovima.
apnuh ja svom podnaredniku polako:
Jovane, bjee... I, bogami, skoismo na rov. Pun ranjenika kao grobnica. Opazih desno od nas
mitraljez. Podnarednik hoe u cik-cak, a ja pravo na mitraljez, jer tu mora da im je starjeina. Ja
ka mitraljezu, a pred mene u rovu iskrsnu Bugarin. Crna mu brada kao zobnica, glava kao u mazge, a oi krvave kao u psa ovara...ja za mitraljez, a podnarednik ga gurnu cokulom. Ovaj ga
zgrabi i poee da se guaju. Sve su se zubima klali. Padoe u rov, a rov tri metra dubok. Treba tu
dobro da se skoi. as se pojavljuje jedan as drugi.
Dri, Stevane! viknuh ja i skoih u rov.

Blagojev sin Petar

Bogami, Bugarin uzjahao Stevana, hoe da ga zadavi. A ja Bugarinu iza lea. Podnarednik ve
malaksao. Kako u da pucam? Hoe Bugarin da ga zakolje, a ja opalim tri metka iz francuske puke. Okrenu se Bugarin, a ja onda doekah noem. On se uhvati za bajonet pa se prodra kao bik.
Odbacio me kao perce od sebe. Ja ponova na njega metak, ali sve se bojim da u ubiti podnarednika. Pogodio sam ga dva puta. Ali spetljam se i padnem na desni lakat. Bugarin se izokrenuo i
skoio kao srnda i ve je na ivici rova. Hoe da pobjegne. Ja onom malaksalom rukom okinem
puku. Udari ga kurum kroz lea. Ranilo ga i u onu bradetinu, pa mu sve curi krv.
Lele, majko! sasuo sam u njega jo nekoliko metaka. Pucam ja, a sve viem:
Ovo vam je za 1913, a ovo za 1915. godinu!

Izvadim mu onda buelar. Bjee ba lijep, od jelenske koe. Unutra etiri stotine leva. Otpaem
mu sablju i revolver. Na sablji pie: Mom hrabrom vojvodi Ferdinand Car Balkana.
Mi smo ovdje izgubili dva vojnika, a mrtvih Bugara ostalo je preko etrdeset. Prolazim ja tako
pored gomile mrtvih, a vodnik treeg voda pita:
Jesi li iv, Kruiu?
Dobro je, Pero.
A on se onda ali, pa mi kroz smijeh kae:
Sluaj, ja ivima ne mogu nita. Ja u ove mrtve da izbodem.
Najedared iz te gomile skoi jedan mlad Bugarin, akademac. Lijep kao slika. Jadnik lega meu
mrtve, pa se pritajio.
Nemoj, bratko, nisam ja mrtav.
Sad e biti mrtav, nita se ne brini, kae mu Pero.
Nemoj, Pero, ja ne dam! Obrecnem se ja na njega.
Kad to u onaj malian, pobjee meni iza lea.
Moja majka prela, pa me hranila, plae mali. Nemojte, jedinac sam u majke.
Ne diraj u dijete, Pero, nemoj da se glavom ali.
Sluaj, Kruiu, ta se ti pravi vaan. Ja sam se zakleo da u ubit svakog Bugarina, makar da
mi je desetoro djece krstio.
E, ba nee. Nije zbog Bugarina, budalo, nego dijete je, kako ima srca! Da ne kvarimo ratnu
sreu. Vidi li da nije ni puku omrio. Ali Pero ne mari, nego navalio s pukom. Malian se onaj
savija oko mene. Vrti se nesrenik i hvata glavi mjesta.
Ba hou da ga ubijem, majku mu njegovu!
E ba nee. Dok je u borbi, moe, ali im je zarobljen moe sa mnom i da veera.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=434435&datum=2014-05-15
Susret sa kraljem Aleksandrom
U svojoj ispovijesti, Blagoje dalje kae:
U taj as pojavi se neki Milivoje Savkovi, kaplar. Ranjen, jedva se vue.
Dede, ponesi onog vojnika, kaem ja Bugarinu.
Siromah mali pritra, sae lea i ponese kaplara na krkai. Jedva ga nosi. Idu nai vojnici, pa se
smiju. Jedan Uianin se raali, pa lijepo on podmetnuo lea i ponese kaplara. Ovog malog uvao sam poslije i iv se vratio majci.
Tako su Bugari bjeali od Grunita, Kamenite Kose i kote 1212. Desno od nas ostao je sedmi
puk kod Skoivara. Tu su nas smijenili Francuzi. Ranjen sam na poloaju arke 29. oktobra 1917.
Poslije tri dana borbe legli da spavamo. Ja sanjam neku prijateljicu iz sela, ija je kerka udata za
mog brata. Zvala se Jerina, bila je prava baksuzbaba. Probudi me narednik Laketi, ba te veeri
je i poginuo. Rekoh mu ja:
Narednie, veeras u bit ranjen. Sanjao sam babetinu.
Toga dana nai zarobili tri Bugarina, pa ih ispituju. Od njih ujemo da su stigli neki pukovi sa Crnog mora. Nai oficiri nareuju da se utvrujemo. Bugari e da navale. Navuemo sanduke sa
bombama, poreamo bombe po kamenu i tu se utvrdimo. Ja sam bio vodnik prvog voda.
To ti je bilo 29. uvee, otprilike oko 10 sati. Navalie Bugari u pet streljakih strojeva. Napili se
ruma, pa srljaju kao budale. Mi brzu paljbu, pa bombe! Neki poee da poputaju. Tu je bio pu-

kovnik Dimitrije Mili i potpukovnik Vlada Filipovi. Oni nas zadrae.

Kud ete, viu oni, zar se bojite opova! Zaboravili ste da je pred nama Crna Reka.
I vratie sve. Tri puta su Bugari navaljivali te noi, i tri puta smo ih vraali. Trei put malaksae,
izgiboe kao stoka. Sve pijano. Pred zoru samo lelek i kuknjava. Svie a njihovi kaketi se samo
crvene. Iza jednog kamena razbijena grupa njihovih vojnika; svaaju se... Vojnici hoe da odstupaju, starjeine im ne daju. Otisnu se njih nekoliko pa se predaju.
Ne pucajte, rekoh naima, evo oni se predaju.
I od radosti se ispenjem na rov. Vidim bijele maramice. Njih jedno trideset idu k nama. Ispenjem
se na kamen, pa viem:
Frli pukata... Dela ovamo!..
U tome me uoie oni iza kamena, pa fljis! Udari me metak ispod lijevog oka i kroz nos. Evo ovdje, vidi se. Pljusnu mi krv na usta. Kaem vojnicima: ne bojte se. Previjte me. Ja sam vas trista
izvukao, moete sad i vi mene. Skoi Svetozar Mii. Zatvori mi usta i izvue me. Predao sam vod
podnaredniku.
Sunce na istoku. Francuska artiljerija poe da sipa. Po pedeset granata najedanput. A ja u Sorovi, u zavojite. Tamo priaju da je pao Bitolj. Nastalo zatije. Mjesec februar, a ja u francuskoj
bolnici. Opet sam se vratio u jedinicu.
Sad smo bili ponovo na Crnoj Reci, na predstrai kod sela Baa. Jednoga dana pita pukovnik:
Dajte mi dva najhrabrija vojnika u eti.
Ja sam te noi bio u izvidnici kod neke sruene kole. Doao pokojni kralj Aleksandar i vojvoda
Mii u rov. Kralj taman razgovara sa jednim narednikom. Ja nailazim.
Narednie, progovori Prestolonaslednik, uo sam da si hrabar vojnik. Jesi li junak?
Visoanstvo, mogu da kaem samo da nisam kukavica. To mi, vala, niko ne smije kazati. Proao
sam od Merdara do Skadra, i od Demir Kapije do Tirane. U svjetskom ratu od Beograda dovde.
Ranjen sam na Merdaru, kod Krivolaka, u desno rame. Kod Beograda sam ranjen u desnu nogu,
a sada na Crnoj Reci, pa eto, Visoanstvo, ja mislim da nisam kukavica.
Moemo li jo da ratujemo, narednie?
Moemo, Visoanstvo, do smrti.
Jesi li odlikovan, narednie?
Jesam dvanaeste srebrnom medaljom, 1913. zlatnom, 1914. ruskim Krstom Svetoga ora, a
dobio sam sad neku pohvalnicu i ukaz, ali ordena jo nema.
Dobie sada, ree Kralj i sa svojih grudi skide evo ovu zvijezdu i prikai je meni. eli li to,
narednie?
Nita, Visoanstvo, samo da se vratimo u slobodnu domovinu, bio je odgovor Blagoja Kruia
kralju Aleksandru Karaoreviu.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=434615&datum=2014-05-16
Beznae u okrilju smrti
U trenutku kad se pojavio roman Branimira epanovia Usta puna zemlje (1974) privukao je panju javnosti i knjievne kritike i po vrsti teme i po nainu oblikovanja. U njemu se tretira problem (ugroenog) ovjekovog postojanja, problem koji se kontinuirano provlai od pamtivijeka
do danas. Moda ta ugroenost udvaja i mnoi njegova osjeanja i tenje. A mi znamo da su te-

nje pokretai vaskolikog duha. Tenje se oduvijek iznova doivljavaju, jer sa sobom nose trenutak svijesti koji je karakteristian za svako razdoblje ponaosob. Sa svijeu dolaze i osjeanja razliitog karaktera. Bolna su mnogo ivlja i pamtivljivija, bar kad je o literaturi rije. U trenutku kad
ljudska tjeskoba postane nepodnoljiva, dolazi do njene eksplozije, kakav je sluaj sa ovim epanovievim remek-djelom.
ovjekova egzistencija prevashodno sadri psiholoku komponentu. Kroz nju se ovjek obistinjuje kao subjekt. A subjekt dobija tek tada svojstvo ivosti i znaenja ako se preobraava i otvara
za nove spoznaje i injenja. Samo pojaana strast moe ovjeka izvui iz obamrlosti i dati mu novu krv ivota.
Bjekstvo gonjenog u romanu ne simbolizuje produetak ivota nego olakanje smrti. Svjestan
svoje neizljeive boljke, gonjeni se zapuuje u zaviaj ne bi li dolaskom u njega pojaao snagu
uspomena. Ne oekuje da e ga u jednoj takvoj namjeri osujeivati gonii, ne to su u gonjenom
prepoznali krivca, nego to su i oni srasli sa ulogom da nekoga gone. Gonjenje je paradigmina
osa oko koje se okree cjelokupna drama ivota, kao njen iskonski znak.
epanovi je bio svjestan te injenice, pa je, iako se gonjenje obavlja u otvorenom prostoru, jasno raspoznao da je raspoluenost aktera u drami diktirana njihovim unutarnjim porivima. A to
unutarnje moralo je izii iz sebe i progovoriti, na jednoj strani vrtoglavicom straha (gonjeni), a na
drugoj strani vrtoglavicom agresivnosti (gonii).
Roman ima dvostruki tok prie, ostvarivi putem njega cjelinsku predmetnost. Dakako, u tom
doaravanju pomjerenih situacija pisac se koristio vizijama koje fluidiraju upeatljivou fiksirane slike. Poduprte iznutra snanim poetskim valerima. epanovi je majstor u spajanju teme i
vizuelizovanih lirskih naglasaka. Ne isputa iz vida dubinsko osvjedoenje drame. Dramu kakva je
ova, moe da stvori samo jako nadahnue. Ono od duha stvara apoteozian odnos prema postojanju, makoliko ono bilo komadano utvarnim i apsurdnim scenama. Gonjeni ne trai nita drugo
do mirni prostor gdje bi umro. Gonii svojim hajkaranjem uskrauju gonjenom takvu mogunost,
potvrujui time vajkadanje pravilo da svaka ptica svoga kobca ima!
Mnogo se ta moe porei, ali strah nikako. On je vrhovni simbol moderne literature. Strah u romanu udvaja se i sa inatom, stvarajui tako specifinu vrstu odbrane od ala u ljudskoj koi. Jer
ta su gonii do nezasite ale. Oni ruke griju na tuem strahu i nedoumici.
epanovievo prianje posjeduje primjetnu dozu sublimnog paroksizma. Pokazao se kao veoma
plodotvoran i dejstven. U romanu junaci uzdiu i poriu ivot, istovremeno. I za jedan i za drugi
aspekt doivljenog ivota potrebna je odgovarajua energija zanosa. Strane su sporu, i gonjeni i
gonii, koriste je na svoj nain. Gonjeni da varaka smrt do poslednjeg trena, a gonii da prijetnjom ustolie vuju nezasitost.
Pisac se nije plaio mrklina takvih pobuda. Ronio je u njih, traei sr njihovih uzronosti. Za nas
je vano da je autor Usta puna zemlje svojom imaginativnom moi domaio, a u nekim segmentima i premaio znaenje predmeta, postavi njime donekle i zarobljen. Tu zarobljenost on je
briljantno iskazao u fascinantnom stapanju sa sudbinom junaka.
Pisca zanimaju dva prostorna kruga. Onaj spoljni, sa draperijama raskone prirode. I onaj unutranji, koji je satkan od neoekivanih sanjarenja i mate. Pisac ih je dao u sueljenju, punei time krag zagonetanja drame. Gonjeni trkom, zajapuren i boleu ophrvan, htio bi, bar za kratko,
da odloi smrtnu uru. Za njega ja vano da ne bude sustignut, jer bi time gonilako zlo pobijedio.
Sama smrt u okrilju planine Prekornice, za njega je blaena. Gonjeni i gonii po filozofiji ivljenja,
ne razlikuju se mnogo ne mogavi da sustignu bjegunca, gonii e ostati praznih aka. Bjegu-

nac osjea neposredni pad u prazninu. Ne toliko zbog skore smrti koliko zbog potjere koja mu je
za petama.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=434769&datum=2014-05-17
eka ga grob u Banjanima

Porodina grobnica Blagoja Kruia na

Poivalima u Banjanima
Blagoje se dva puta enio. Prvi brak sa suprugom Milicom sklopio je 1912. godine. Sa njom je
imao kerku Smiljanu, koja se rodila 1914. godine. Ali, njegova supruga nije dugo ivjela. Odmah poslije Smiljaninog roenja, razboljela se i umrla. Blagoje tako biva prinuen da se oeni
drugi put.
Druga ena zvala mu se Zorka, bila je rodom od Vojinovia, i sa njom se vjenao 1919. godine.
Zorka mu je podarila troje djece: sinove Dragutina (1922) i Petra (1924) i kerku Slavku, koja se
rodila prije svoje brae, 1920. godine. Godinu dana poslije Slavkinog roenja, umire mu brat Stevan, za koga je bio izuzetno vezan i iju je smrt teko podnio i prebrodio, ali koji je iza sebe ostavio punu kuu, pet sinova Milorada, ora, Aleksandra, Vidosava i Radosava. Smrt Stevana
Kruia, koji je bio kapetan srpske vojske na solunskom frontu, teko je pala i njihovom ocu Mi-

ku, koji se upokojio 1934. godine, dok je Blagojeva majka Cvijeta, koja je bila rodom od Martinovia, znamenitog i glasovitog mjesta iz Bajica kod Cetinja, umrla mnogo prije svog supruga,
1891. godine, kada je Blagoju bilo jedanaest godina.
Po zavretku Prvog svjetskog rata i osloboenja zemlje, Blagoje je jedno vrijeme slubovao u Beogradu da bi bio blie djeci svog pokojnog brata Stevana, o kojoj je, kao siroadima, morao da
brine. Poslije izvjesnog vremena, Blagoje naputa Beograd i prelazi u Kruevac, gdje je radio kao
andarmerijski vodnik sve do penzionisanja 1931. godine, koje su ubrzale posljedice koje su na
njegovo zdravlje ostavila ranjavanja i ratne nedae i izgaranja. Nije se ni tu dugo zadrao, ve se
preselio u Ni, gdje je podigao kuu u Ulici Vase arapia, u kojoj je, pridruivi se tokom rata
pokretu Drae Mihailovia, ivio do 1944. godine, a iz koje je tada, u organizaciji komunista, nasilno odveden i na pravdi Boga pogubljen na mjestu koje je do danas, kao i mnoga druga takva
mjesta, ostalo enigma. O tome kako je Blagoje stradao zapis je ostavio eljko Zirojevi u svojoj
ovdje ve spomenutoj knjizi, a taj zapis 25. marta 2005. godine, pod naslovom Vitez iz Banjana objavio je i Dan. Zirojevi to ovako prikazuje:
Stradalnitvo starog ratnika Blagoja M. Kruia bilo je do prije izvjesnog vremena nepoznanica.
Viegodinje istraivanje odvelo me do izvjesnog Simia, poznatijeg pod nadimkom Kurjak, pripadnika ondanje OZNE, jednog od ivih (preostalih) uesnika u likvidaciji starog Blagoja. Simi
mi je otvorio duu. Da li zbog nemirne savjesti ili neeg drugog, pa opet iznio mi je pravu istinu:
Po dojavi dobijenoj od strane jednog lica da je Blagoje Krui, pripadnik pokreta Drae Mihailovia, organizovao susret sa etnikim glaveinama u okolini Nia, krenuo sam sa tri lica 17. avgusta 1944. godine u selo G. Toponica. Sa nama je krenuo i ovjek koji ga je prijavio. U kui
smo zatekli starog, poluslijepog ratnika. Onaj koji ga je prijavio kao da je sve dobro znao, izvadio
je njegova odlikovanja, pitolj, etniku kamu jo iz vremena njegovog komitovanja, zatim nekakve papire i jo neke stvari kojih se sad ne sjeam. On je zapravo bio najgrlatiji u napadima na
starca. ak ga je i tukao. Vrijeao ga je, nazivao pogrdnim imenima. I bio uporan da se sa njim
zavri po kratkom postupku. Jer, on je bio pripadnik etnikog pokreta, pijun i jo neki detalji
kojih se ne sjeam. To je u to vrijeme bilo vie nego dovoljno za smrt. Izveli smo ga iz kue. Koliko se sjeam, onaj to ga je prijavio pokupio mu je neke stvari (odlikovanja i slino, neke paprie, dokumenta, sat). U blizini sela smo ga odveli i tu je bio njegov kraj. Ubijen je tu i, koliko se
sjeam, onaj to ga je prijavio, poto je bio u odboru, takoe je uestvovao u njegovoj likvidaciji.
Poslije njegove likvidacije, ja sam podnio izvjetaj pretpostavljenim starjeinama da je likvidiran
jedan pripadnik etnikog pokreta. Naalost, danas sam uvidio da je ta prijava bila lana, niim
nepotkrijepljena, izuzev prijavom lica, koje je uzelo uea u likvidaciji starog Kruia..., zapisao je Zirojevi, navodei da su posljednje Blagojeve rijei bile: Jeste li mi presudili! Neka, dosta
je Blagoje Krui ivio, naratovao se, naradio, i sad moe mirno u smrt. Hvala bogu, ima ko da
ostane iza mene...
I ostali su iza Blagoja njegovi sinovi Dragutin i Petar i njihove porodice. Meutim, i sami su doivjeli progon i ikaniranje. Poslije rat konfiskovana im je imovina i trajno su obiljeeni kao djeca dravnog neprijatelja, zbog ega su se i odselili u Los Aneles, u Kaliforniji, gdje su zavrili
fakultete i oformirili porodice, koje su se u meuvremenu razgranale. Dragutin, koji je umro
2006, nikada nije poelio da se vrati u domovinu. Obrnut sluaj bio je sa mlaim Petrom, koji se
nekolike godine pred smrt vratio u Jugoslaviju i u njoj, u Vrnjakoj Banji, umro na praznik Sv.
Vasilije Ostrokog, 12. maja 1999. godine. Sahranjen je po vlastitoj elji pred hramom Sv.Save
na Poivalima u selu Prigradini u Banjanima. Uz pomo njegove porodice i porodice njegovog
brata Dragutina, prireiva ovog feljtona podigao mu je i spomenik na kome pie Porodina
grobnica Blagoja Kruia, uz nadu da e u njoj vrlo brzo trajni smiraj nai i Blagojeve kosti.

Matija Bekovi je zapisao: Vitez Blagoje Krui imao je vie na glavi i na grudima nego oni
koji su ga ubili na pravdi Boga i u glavi i u grudima.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=434936&datum=2014-05-18

KRAJ