Vous êtes sur la page 1sur 17

TREE POGLAVLJE

SIMBOL- PRIRODA I DEFINICIJA


ovjek prolazi kroz ume simbola
Charles Baudelaire
Najvia umjetnost je simbolistika.

A. Aurier- Simbolizam u slikarstvu (1891.)


Oito je, a potvrditi isto bilo bi gotovo banalno, da postoje u povijesti umjetnosti dvije glavne
tendencije. Neosporivo je da jedna od njih ovisi o sljepoi, a druga o vidovitosti unutarnjeg
ovjekovog oka o kojem govori Swedenborg. Postoje realistika tendencija i idejna
tendencija ( ne kaem idealistika, vidjet emo zato).
Bez sumnje je da realistika umjetnost, ona umjetnost kojoj je jedini cilj prikazivanje
materijalnog izvanjskog i osjetilnih pojava, tvori veoma zanimljivi estetiki prikaz. Otkriva
nam duu radnika, dodue neizravno, jer nam prikazuje deformacije koje je objekt pretrpio
dok ga prouavamo. Nadalje, nitko se ne protivi tome da je realizam, iako izgovor veini
impersonalnih i banalnih grozota kao to je fotografija, proizveo neosporiva remek-djela koja
blistaju u muzeju svih djela. Ipak, zbog toga nije manje neprijeporno da onomu koji vjerno
eli promiljati idejna umjetnost izgleda istija i uzvienija- istija i uzvienija od svih istoa
i uzvienja koji odjeljuju materiju od ideje. Moglo bi se takoer potvrditi da najvia umjetnost
moe biti jedino ideja; umjetnost koja je po definiciji (to intuitivno osjeamo)
reprezentativna materijalizacija onog to je najuzvienije i zaista najvie boansko na ovom
svijetu, onog to na kraju analize jedino postoji, Ideje. Oni, dakle, koji ne znaju vidjeti Ideju,
ni u nju vjerovati, nisu li oni dostojni saaljenja, isto kao to su za slobodne ljude bili jadni i
glupi zatvorenici alegorijske Platonove peine?
Mercure de France, oujak 1891.
Za simbolistikog pjesnika, kao i za platonovskog filozofa, vidljivi svijet je tek prikaz
nevidljivog svijeta, a osjetilni objekt je simbol duhovne stvarnosti. Tako, zajedno sa
Georgesom Vanorom moemo rei da teorija literarnog simbolizma postoji oduvijek.

Svemir je tek skup


simbola

G. Vanor- Simbolistika umjetnost (1889)


Koliko god da teorija literarnog simbolizma izgleda novo, ona postoji oduvijek. Saint Cyrille
od Aleksandrije poduava da iz svijeta tijela, kao iz vrlo jasno slike, treba stvoriti duhovne
stvari, a gramatiar Dydime potvruje da je zadatak mudrog pjesnika iskoristiti simbol i

dohvatiti tajnu skrivenu pod simbolistikom formom. Sveti Augustin kae: U svakom
vidljivom biu ima neto skriveno; Bog eli da to potraimo te nakon to naemo, uivamo u
otkriu. Puno kasnije, Schiller pie da je pjesniku zanimljiv svijet tek iz razloga to
simbolino ukazuje na razliite manifestacije umnog stvorenja. Na kraju, poznate su nam i
Joffroyeve rijei: Svemir je tek skup simbola. Djelo simbolistikog pjesnika bilo bi dakle
otkrivanje ideje preko prikaza; povezati odnose vidljivih stvari, osjetilnih i dodirljivih koje su
od ovog svijeta, s neopipljivom biti u kojoj one sudjeluju; pribliiti uinke uzrocima, slike
modelima, fenomene i prikazanja tajanstvenom znaenju; i reciprono tome, prikazati neku
stvar sa njezinim vanjskim odlikama, zaodjenuti ideju nekim figurativnim znaenjem, izraziti
istinu slikama i analogijama. A duh, koji je postao savrena inteligencija simbola zatvorenih u
vidljivom svijetu, nee se vie sastojati od pripovijedanja legendi i analiza strasti, nego od
savrenog suodnosa stvari sa naim idejama i snovima.
Simbolistika umjetnost, str- 37-38
(Vanor)

Simbol je temelj svih religija

G. Vanor (ibid)

Meutim, pria o simbolima, ak i sama teorija simbolizma, donijela je tijekom godina ovom
programu neku promjenu ili ogroman dodatak: elimo govoriti ovdje o religijskom
simbolizmu.
Porijeklo simbola, sina religije, see do Zaratustrinih sveenika koji su simbolizirali svijet kao
jaje puno dobrih i zlih duhova, a mistagozi ( inicijatori u misterije) Tebanskog hrama su
smatrali da u kozmikom jajetu Oziris zatvara dvije bijele piramide i dvanaest crnih, obiljeja
pomijeanosti istog i neistog, svjetlosti i sjene. Zna se takoer da u Egiptu zmija
simbolizira mudrost, hrabrost, boanski duh koji se ulazi u sve. I sve do naih dana, svaka
religija zadijeva u simbole prvotne ideje svog kulta.
Danas posebno katolika religija nudi magino i poetino obilje simbola; svi plastini modeli
tog svetog simbolizma, koji se izraava svojim jasnim i vidljivim prikazima tajne i uenja
evangelistikog zakona, te ih predstavlja ljudima u hramovima za vrijeme njihovih
ceremonija. Crkve, kojima su fasade okrenute prema Istoku, kojima zvona zavravaju
strjelicama usmjerenim prema nebu, kojima su lae u obliku kria, kojima su vanjski zidovi
ukraeni bizarnim demonima koji ine kontrast anelima i skulpturama svetaca na oltaru;
velike sveanosti gdje se na pjesmi orgulja i na duhovnom mirisu uzdie molitva dua; misa

gdje svaka gesta sveenika izraava i odreuje miljenje u srcima vjernika; odjea sveenika,
kao i pojasi, dvostruka obiljeja uadi koja povezuju Isusa i zatitu smisla, Kri odakle
oarava fizika ljepota Bogoovjeka, uveana moralnom ljepotom; to su neki od augustinskih
simbola koje je sauvala Katolika Crkva.
Religijski simbolizam se namee svojim injenicama; ista velianstvenost njegovih
manifestacija osigurava beskrajan i raznovrstan trezor za pjesniku inspiraciju. Zborovi
sveenika i djevica idu u procesiji po posveenim poljima, kao prvopriesnici s kojima ih
usporeuju, prelaze preko luksuza grada, s letom anela zagovornika, tisue njih su spektakli
za umjetniki osjeaj pjesnika, prije nego banalne drame nae buroazije.
Ibid, str. 38-40

Pjesniku je zadatak otkrivati


Simbole skrivene u svim stvarima

G. Vanor ( ibid)

Ali, religijski simbolizam postoji samo u liturgijskim sveanostima i u religijskim prikazima.


Prema njemu dolazi da je svijet odreen: ivoti bia i stvari su njegova manifestacija, a da ga
objasni poslan je ovjek, posebno pjesnik. Dodirljive pojave, forme i boje, razvoji postojanja
u prirodi zaodijeva njegovu intimnu ideju, postojeu, ali tajnovitu. Kad bi se moglo rei da
nebesa govore u slavu Gospodnju, sunce bi simboliziralo njegovu providnost i
velianstvenost, oblaci kojima se okruuje njegovu uzvienost, stablo bi stajalo za ovjeka
podignutih ruku u molitvi, a uma bi bila katedrala. Ova zadnja interpretacija koja bi inila od
svemira nepregledan hram, podignut za slavu Boga, ne bi ipak bila izravna kao ova
religijskog simbolizma, jer ova pokazuje da je svemir tek simbol za neki drugi svijet.
Rajske vizije mistinog, koje se sastoje od spektakla idealistike prirode, bile bi dovoljne
naivnima da objasne istinu prisutnog svijeta koji postoji kao vanjski prikaz nekog drugog
svemira, no ona je rigorozno dokazana sistemom jednostavnog simbolizma.
Filozofi su nas nauili da su vidljive forme slike nevidljive ljepote i da odgovaraju nekom
privlanom simpatijom idealnim formama koje dua nosi u sebi; znamo, s druge strane, da
materijalni i predmeti bez due se odnose na moralne ideje preko sluajnosti njihovog
vanjskog prikaza: preko ove teorije dolazi da je pjesniko djelo potvrdilo uspon obiljeja i
ujedinjenja ideja s njihovim izraajima. Tako, od ove potvrde preko razumne analogije
shvaa se religijski simbolizam. Dodirljive stvari, bivajui figurama nedodirljivih, prikazuju
figuru boanskih stvari; dedukcijom, svaki predmet stvaranja odgovara nekoj ideji, nekoj
boanskoj ideji i znak je boanske misli. Veza koja postoji izmeu fizikog svijeta i onog

moralnog stvorit e se izmeu moralnog i nadnaravnog svijeta; duh ovjeka, to jest


nedodirljivi svijet bit e kao neki ekran od prozirnog stakla izmeu ta dva zrcala. Priroda e
tako biti slika ovjeka, ovjek e biti slika Boga, a mi dodajemo, i njegov dokaz.
Ovim sistemom i u ovoj znanosti stvaranje se pojavljuje kao Boja knjiga, pred koju je
postavljen ovjek koji ne poznaje rijei: ali pjesnik e mu je, nadaren znanou o tom jeziku,
deifrirati i objasniti hijeroglife. Ono to je izvan njega vodit e ga do saznanja o onom to je
u njemu, ono to je u njemu vodit e ga do saznanja o onom to je iznad njega, a nakon to
povede simbole iz jasnog svijeta u svijet materije, dovinut e simbole iz nadnaravnog svijeta
preko nedodirljivog svijeta i jednog dana e rei ljudima Boju rije i tajnu ivota.
Ibid, str. 40-42.

Iako se svi pjesnici Simbolistike kole ne bave istim mistinim spiritualizmom, iste premise
su ipak implicirane u svim definicijama koje daju o simbolima; definicije koje od tu, bez
obzira na njihovu razliitost, ujedinjuju se i rasvjetljuju meusobno. Dolo bi se ak, u
odreenoj mjeri, do njihovog slaganja, polazei od poetske injenice, iste i jednostavne, da
bi se postigla koncepcija prema kojoj je simbol ono to daje pravi smisao stvaranju.

Simbol, temeljni uvjet umjetnosti

A. Baju- Dekadentni (1886.)


Iz potovanja prema gospodaru koji je formulirao prvu simbolistiku doktrinu, Stphanu
Mallarmu, nije mi dozvoljeno da se protivim Simbolizmu. Priznajem ga u poeziji, ali ne
izvan nje. Poezija nikad nee morati biti neto drugo: simbol je njezina definitivna kao i
prvotna forma.

H. de Rgnier Odgovor na pitanje (1891)


to se mene tie, ako sam simbolist, vjerujte mi da to nije iz ljubavi prema kolama i
podjelama. Dodajem si taj epitet, jer koristim simbol u svojim stihovima. Ali pokoravanje
teorijama, zastavi i programima me nee zavesti.
Ja oboavam neovisnost, posebno u umjetnosti. Priznajem, kao neporecivu injenicu, da
postoji jak potisak umjetnikovog duha prema istoj, simbolikoj umjetnosti. Da, znam to, mi
ne izmiljamo simbole, ali sve do sad simbol se pokazivao u djelima instinktivno i bez
zauzimanja strane jer se osjealo da zapravo ne postoji prava umjetnost bez simbola.

Dananji pokret je razliit: od simbola se radi temeljni uvjet umjetnosti. eli se odluno
prognati iz sve svijesti ono to se, vjerujem, naziva sluajnou, to jest, nesreom okruja,
epohe i pojedinih injenica.
I ne dogaa se ovaj pokret samo kod nas: iz Amerike, Belgije, Engleske, vicarske mladi pisci
koje mui ista potreba dolaze u Pariz pronai dobru vijest jer osjeaju da je ovdje kriza
najvie dvosmislena i da mora zavriti.
J. Huret, Pitanje o razvoju literature, str. 92-93.

Ali, to je to simbol? Da bismo ga definirali, treba ga razlikovati istovremeno od iste i


jednostavne slike, mita i alegorije.

Saint Antoine- to je simbolizam? (1894)


Simbolizam, to je etiketa pod kojom e se bez sumnje naa epoha svrstati u povijest francuske
knjievnosti. Odustanimo, dakle, jer bi svaka pobuna bila uzaludna; toliko da sama njezina
naznaka ima jednu zaslugu, vlastitu besmislenost.
Simbolizam je, govori Littr, stanje misli i jezika, u kojem se dogme izraavaju samo
simbolima.
A simbol, s njegove strane, je figura ili slika koritena kao znak za neku stvar: srp je simbol
sjetve. Ako ga dodatno odredimo u literaturi, simbol je trop iz reda metonimije: npr. na kraju,
ostavio sam haljinu zbog maa.
Nismo s ovim puno napredovali. S jedne strane, poezija ivi od slika, kao to glazba ivi od
akorda, zato odrediti s ovog stajalita simboliki stih bilo bi nedovoljno. Cijela poezija je
rasprsnuta u metaforama, a proza se poetizira tek slikama. S druge strane, nije upotreba ili
zloupotreba neke retorike figure ono to je karakterizira. Simbol je sam po sebi trop
ograniene primjene, koji ne pridonosi uvijek ljepoti izraza.
Treba proiriti znaenje simbola. Marmontel je ve rekao: Simbol je relativni znak za neki
predmet o kojem se eli pobuditi neka ideja. Pobuditi, to je rekao ve i Mallarm:
Sugeriram san: to je savrena upotreba tajne od koje se sastoji simbol.
Nastavimo: rije sugerirati ima dva znaenja. Prvenstveno, to bi znailo probuditi, naznaiti
bez opisivanja. To je aluzija, zato Mallarm kae: Vjerujem da bi trebalo biti tako da aluzije
nema. Na drugom mjestu bi bilo: produiti to je vie mogue neku emociju. U tom smislu
poeziju definiraju kao sugestivnu; kae se, takoer, da je glazba sugestivna umjetnost par
excellence.
Ta produena emocija moe izroditi, pomou pjesnikog genija, jednostavan izraz. Najee,
ona rezultira slikovitim izrazom; tako osjeaj koji se budi biva produen i ojaan nekom

impresijom druge vrste; to bi, na primjer, bila neka emocija, intimna, promiljena i
univerzalna, u ambijentu prirode, ili reciprono tome, neki vanjski dekor odjednom oivljen
pjesnikovom strau. Simbolistiki pjesnici su se esto vraali tom procesu sugestije, ali ga
nisu oni izmislili, jer se nailazi bez puno truda kod Hugoa na slian stih onom koji kod
Verlainea inio da mlazovi vode jecaju u ekstazi.
Poezija se ne karakterizira upotrebom neke metafore, nego posjedovanjem due.
Proirimo, dakle, ideju simbola dodajui mu one sline njemu- mit i alegoriju. Stigli smo do
rekonstruiranja sadanje simbolistike poezije.
Mit i alegorija su tek simboli u nizu, ali ne na isti nain i to treba precizirati.
Mit nije samo vrsta prie koja govori o boanstvima i likovima koji su nepotpuna boanstva,
to je najprije djelo sa dvostrukim smislom, pria koja je premjetena u figuru, bilo o nekom
povijesnom dogaaju, bilo o kozmogonskoj ili teolokoj teoriji: tako s jedne strane poslovi
Herkula koje predstavljaju isuene movare Lerna i Stymphala, razbojnike i velike unitene
zvijeri; s druge strane, stablo znanja i zabranjeno voe mogu simbolizirati slobodan odabir,
pad i iskonski grijeh. Da izostane ovaj dvostruki smisao to vie ne bi bio mit nego legenda,
ak i ako se jedan smisao tek zaboravi. Grka religija se nazivala legendom u nekom
razdoblju kad se simbolistiki smisao mita izgubio. To nije, dakle, kvaliteta ovjeka ili
boanskih likova koja razlikuje mit od legende, nego mitski dvostruki smisao. Nadalje,
oituje se i razumije da simbolistika poezija predstavlja esto tek legendarnu poeziju.
Takoer, alegorija ima dvostruki smisao i vano je razlikovati je od mita. Mit pronalazi kraj
sam u sebi, dok alegorija ima udan zavretak. Mit se obraa dui vie nego inteligenciji, on
uutkava umjesto da uvjerava, zatvara umjesto da pobudi znatielju; on se nekako spontano
raa pod utjecajem religijskog duha.
Za razliku od toga, alegorija je uvijek didaktina; njezin dvostruki smisao je tek zavodljivi
veo. Ona nije spontana nego promiljena, eljena je ker razuma, a ne inspiracije, obraa se
misli vie nego osjeaju. Mit proizvodi epopeje ili lirske pjesme; alegorija stvara apologije i
parabole. Dakle, mit je religijske prirode, a alegorija je moralne prirode. Ona je trenutni
simbol estetike prirode.
Druge razlike: alegorija je, zbog toga to joj nedostaje inspiracije i spontanosti, gotovo
neprijateljska umjetnosti: rijetko e ona dostii ivot, a jo tee strast. Nai trenutni simbol je
blii mitu nego alegoriji: to je zato to estetika ima vie veze sa religijskim duhom nego sa
utilitarnim razumom; nema nita didaktino u simbolistikoj poeziji dananjice.
Glazbeni izraaj je uvijek donekle simbolian, a plastini izraz to nikad ne moe biti.
Simbolizam je stran plastinoj umjetnosti jer on takoer neovisan kao i sluaj od stvarnosti;
on ne uzima od prirode vie od formalnih elemenata za svoje djelo. Njegov razlog postojanja
je ideja koju personificira.
Simbol u umjetnosti moe imati samo svoje uobiajeno znaenje, koje je dodatak drugog
znaenja prikazanom predmetu.

Je li istina ono kada kau da su svi pjesnici simbolisti? Ako se simbol smanji na ideju tropa,
svi su pjesnici prakticirali sliku i nije potrebno traiti jesu li preferirali vie usporedbu nego
metaforu, nain na koji su htjeli vidjeti karakter simbolistikog pjesnitva. Recimo, cvijet
uspomena vene umjesto uspomena vene poput cvijeta ne predstavlja nikako simbolizam
umjesto naturalizma, to je samo upotreba metafore umjesto poredbe. Ali, ako se rijei simbol
doda proireno znaenje, moramo priznati da su pjesnici simbolisti zapravo veoma rijetki. Ne
vidim nikoga osim Eshila, Dantea, Rabelaisa, Goethea. Kao simboliste ne moemo svrstati
Homera, Lukrecija, Vergilija, Cervantesa, Shakespearea, Racinea, pa ni Hugoa. Tek se u
naim danima, sa Vignyem, Baudelaireom, Shelleyeom, Tennysonom, Swinburnom, Ibsenom
simbolistika preokupacija prenijela u knjievnu umjetnost. Karakter je dovoljno poseban da
predstavlja nau epohu.
Na kraju, simbolizam je u pravom smislu te rijei knjievni oblik karakteriziran uestalou
djela sa dvostrukim znaenjem, to jest, mistinim i alegorijskim. Openito, to je period u
kojem, reakcijom protiv starih drutvenih vremena tonosti i realizma, se umjetnost opet
dohvaa teme snova i legende i prihvaa dati svojim djelima neko udaljeno znaenje
inspirirajui se filozofskim i religijskim idejama.
Ermita, lipanj 1894.

Maeterlinck Odgovor na jedno pitanje (1891.)

Da, govorio je Maeterlinck, vjerujem da postoje dvije vrste simbola: jedna koju bismo mogli
nazvati simboli a priori, tj. hotimini simbol. On polazi od apstrakcije i nastoji zaodjenuti te
apstrakcije humanou. Prototip tog simbolinog, koji je dosta blizak alegoriji, nalazi se u
Drugom Faustu i nekim Goetheovim priama, npr. njegov poznati Marchen aller Marchen.
Druga vrsta simbola bila bi vie nesvjesna, dogaala bi se u unutranjosti pjesnika, esto bez
obzira na njega, i ila bi gotovo uvijek daleko iznad njegove misli: to je simbol koji se raa iz
itave duhovne kreativnosti ovjeanstva. Prototip tog simbolinog nalazimo kod Eshila,
Shakespearea itd.
Ne vjerujem da se djelo moe izroditi iz samog simbola: ali simbol se uvijek raa iz djela ako
je ono ivo. Djelo roeno iz simbola ne moe biti nego alegorino i zbog toga mi se ini da
latinski duh, prijatelj reda i sigurnosti, vie naginje alegoriji nego simbolu. Simbol je snaga
prirode i ovjekov se duh ne moe oduprijeti njegovim zakonima. Sve to pjesnik moe
napraviti je postaviti se u odnosu na simbol kao Emersonov stolar. Stolar, zar ne? Ako treba
stesati gredu, on je ne stavlja iznad svoje glave, nego pod noge, i tako svakim udarcem sjekire
koji zadaje prestaje biti jedini koji radi, snaga njegovih miia je nebitna jer cijela zemlja radi
s njim. Postavljajui se u tu poziciju on poziva u pomo svu snagu gravitacije naeg planeta i
svemir odobrava i umnogostruuje svaki, pa i najmanji pokret njegovih miia.
Tako je i kod pjesnika. On je vie-manje moan, ne zbog toga to radi on sam, nego zato to je
uspio uzeti od drugih, te zbog tajnovitog, vjenog reda i okultne snage stvari! Treba se

postaviti u poloaj gdje Vjenost podrava njegove rijei, a svaki pokret njegovih misli mora
potvrditi i umnogostruiti gravitacija jedine i vjene misli. Pjesnik mora, ini mi se barem, biti
pasivan u simbolu, a najii simbol je moda onaj koji je u njemu samom i u dodiru sa
njegovim namjerama. Simbol bi bio cvijet vitalnosti pjesme. Iz jednog drugog gledita,
kvaliteta simbola postala bi pokus moi i vitalnosti pjesme. Ako je simbol jako visoko, onda
je djelo vie ljudsko. To je gotovo ono to smo rekli ovo popodne: ako nema simbola, nema ni
umjetnikog djela.
Ali, ako pjesnik polazi od simbola da bi dobio djelo, to je slino stolaru koji obrauje gredu
iznad svoje glave, i tako je pobijedio svu snagu gravitacije svoje pjesme. On ide protiv
vjetrova i protiv plime. Vie ga ne vue nita iznad njegovih misli svojom snagom, strasti i
ivot njegovih tvorevina, zato je on u otvorenom ratu protiv njih. Jer simbol koji istjee iz
ivota svih bia je vii i nedostiniji nego najbolji, unaprijed odreeni simbol jer obini ivot
bia sadrava tisuu puta dublje istine nego sve one koje mogu sadravati nae najuzvienije
misli.
Da sam uspio stvoriti ljudska bia, i da sam ih pustio da djeluju u mojoj dui tako slobodno,
ali i prirodno kako bi inae djelovali u svemiru, moglo bi biti da se njihove radnje potpuno
razlikuju od prvotne istine koja je bila u meni i za koje sam mislio da su ih izrodile. Takoer
sam siguran da oni imaju pravo protiv te provizorne istine i protiv mene, i da je njihova
kontradikcija misteriozna ki neke dublje istine, neke temeljne istine. I zato je moj zadatak da
utim, da sluam poruke nekog ivota koji jo uvijek ne razumijem i da se ponizno pred njima
poklonim.
U nekom zabranjenom kutu gledanja bilo bi slika koje bi u njemu sjedile poput koralja nad
kojima se izdiu otoci simbola. Neka slika mogla bi promijeniti moja razmiljanja: ako je ta
slika tona i obdarena organskim ivotom, ona bi potovala zakona Svemira stroe nego moja
razmiljanja. I zato sam uvjeren da bi uvijek imala pravo protiv moje apstraktne misli. Ako je
posluam, onda umjesto mene razmilja cijeli svemir i openiti poredak stvari i ii u bez
umora iznad samog sebe: ako se budem opirao, moglo bi se rei da se borim protiv Boga.
J. Huret, Pitanje str. 124-127

A. Mockel O literaturi (1894.)


Alegorija, kao i simbol, izraava apstraktno konkretnim. Simbol i alegorija su jednako
utemeljeni na analogiji i oboje sadre razvijenu sliku.
Ali, htio bih nazvati alegorijom djelo ovjekova duha u kojem su analogije izmiljene i
usputne, a simbolom bih nazvao ono gdje su analogije prirodne i predodreene. Alegorija bi
bila, prelazei neku sliku, analitiki ili eksplicitni prikaz neke apstraktne, ali smiljene ideje.
Ona bi takoer bila prikladna prezentacija- a tako i eksplicitna- ideje, kako je vidimo u
atributima heroja, bogova, boginja, koji su na neki nain etiketa ove konvencije.

Za razliku od toga, simbol pretpostavlja intuitivnu potragu razliitih i idealnih elemenata koji
se pojavljuju u Formama.
Slike vanjskog svijeta su kao rijei nekog jezika. Kad su odvojene, ne znamo gdje idu i imaju
samo jedno latentno znaenje. Ali kada su harmonino ujedinjene u neku reenicu, svaka od
njih se orijentira prema drugima i tako njihov skup izraava potpuni smisao. Umjetniko djelo
je reenica ije su Forme rijei: ideja istjee prirodno iz zadanih Formi.
U prirodi su svi prikazi simbolini, jer dua se u njima potvruje, kako bih rekao, sve se stvari
konvergiraju prema zadanom cilju. Forme su iskaz bia koje pie u tim svjetovima svoje misli
ili samog sebe. Da bi ga stvorio, treba uzeti univerzalnosti Formi, to je nemogue. Ali
prepoznajemo Brahmane u Mayama zbog savrenog slaganja nekih formi koje nam
predstavljaju odbljesak potpune budue harmonije.
Mogue je da to ve postoji u nama. Iz razloga to poimam Harmoniju, neka harmonija je
potajno ukljuena u moje vlastite pokrete prema nekom biu koje elim dosei. Nevidljivo i
sveto stanje tih pokreta ukazuje se misteriozno u naim eljama, dok se izmeu slika koje
usporeujemo pomalja potreban odnos.
Traei u stvarima slike vjenosti, silei stvari da iskau vjenost, Pjesnik u njima pronalazi
znakove samoga sebe.
Str. 25-26. (Neovisna umjetnost, edicija)

Prema svetom Antunu, simbol je dodatak drugog smisla nekom prikazanom predmetu. Prema
Mockelu, to je ideal koji se pojavljuje u formama. Prema Verharenu, on je isparavanje
osjeaja u ideju.

LE SYMBOLE

VERHAEREN- Simbolizam(1887.)
Tko bi uspio definirati simbolizam? tovie, mogli bismo pokuati razbistriti tu maglu i to sa
eljom da izostavimo osobne ideje.
Ve na samom poetku nema zabune izmeu simbolizma i alegorije, jo manje njihove
sinteze. Nema zabune ni sa poganskim simbolizmom jer se dananji simbolizam, razliit od
onog grkog koji je bio konkretizacija apstrakcije, kree prema apstrakciji konkretnog.
Vjerujemo da je to njegov razlog postojanja.
Nekad je Jupiter, prikazan u kipu, predstavljao dominaciju, Venera ljubav, Herkul snagu, a
Minerva mudrost.

A danas?
Polazi se od stvari koja je viena, uvena, osjetna, dodirnuta, okuena da bi se stvorilo
zazivanje i cjelovitost neke ideje. Pjesnik gleda na Pariz pretrpan nonim svjetlima, zdrobljen
u beskrajnim vatrama i ogroman u sjenama i irinama.
Ako se izravno pogleda na njega, kao to bi mogao uiniti Zola, opisujui ga njegovim
ulicama, trgovima, zdanjima, plinskim svjetiljkama, nonim morima tinte, njegova grozniava
kretanja pod nepokretnim zvijezdama, doista bi ga se prikazalo nekim veoma umjetnikim
doivljajem, ali nimalo simbolistikim. Ako ga, za razliku od toga, pogledamo preko duha
neizravnim i pobuujuim pogledom, ako on progovara: nesagledljivu algebru kojoj je klju
izgubljen ova ogoljena reenica bi ostvarila, daleko od svakog opisa i poimanja injenica,
svijetli, sjenoviti i predivni Pariz.
Simbol se proiava uvijek preko zazivanja, u ideji. On je uzvieno zapaanje i osjeaj. On
ne pokazuje, nego sugerira. Unitava svaku sluajnost, svaku injenicu, svaki detalj. On je
najvii i najspiritualniji izraz umjetnosti koji postoji.
Impresije, III., p. 113-115. (Mercure de France, edicija)

Mnogo kasnije, Henri de Rgnier e dodatno objasniti ovu definiciju. Za njega, simbol prelazi
sve druge intelektualne procese i pridruuje se mitu u trajnom znaenju neke Ideje.

Simbolizam je potpuna figura Ideje

H. de Rgnier-Pjesnici dananjice (1900)


Simbol je kruna serije intelektualnih procesa koji poinju od same rijei, prelaze preko slike i
metafore, podrazumijevajui znaenje i alegoriju. To je najsavrenija i najpotpunija figura
Ideje. To je figura izraaja Ideje simbolom koju su pjesnici dananjice iskuavali i s njom
uspijevali vie puta. Ta je veoma uzviena i teka elja umjetniku na ast. Od tu, oni se
pridruuju onom to je najvanije u poeziji. Cilj je pomalo ambiciozan, ali nije zabranjeno
traiti ono najvie, pa ak i ako se tetiva tog luka polomi, zasluna je ve tim to je
zamiljena, barem u mislima.
Ako simbol zbilja izgleda kao najvii izraz poezije, njegova upotreba ne dolazi bez problema.
U praksi, simbolizam sadri jednu neizbjenu tamu. Pjesmi zamiljenoj na taj nain, koje god
bile predostronosti bile da ju se uini dostupnom, nikad pristup iz prve nee biti lagan.
Razlog tome je to sadrava smisao u sebi, ali ne na vidljivi nain, nego na tajnovit, isto kao
to stablo nosi u svom zrnu plod koji e iz njega nastati. Simbol je, naime, usporedba i

identitet apstraktnog u konkretnom, usporedba u kojoj jedan se jedan pojam mora


podrazumijevati. Postoji tek jedan odnos koji je sugeriran i zato treba ponovno stvoriti vezu.
Broj simbola je beskonaan. Svaka ideja ima svoj simbol, zapravo, svoje simbole. Pjesnici
nisu traili simbole njihovih ideja samo u prirodi. Crpili su ih iz ogromnog repertoara mitova i
legendi.
Pjesnici su oduvijek cijenili mitove i legende. Pjesnici od prije, tako i ovi dananji. Ne nude li
mit i legenda svoje izmijenjene i grandiozne slike ovjeka i ivota? Ne stvaraju li oni neku
vrstu idealne stvarnosti gdje ovjeanstvo voli prikazati sebe njihovima oima?
Koritenje legendi i mitova je neprekidno. Da ne odemo predaleko, iako bi bilo zgodno to
napraviti, rei emo da im se romantizam i parnasovci utiu. Hugo i Leconte de Lisle, a da ne
nabrajamo ostale, njima se slue. Treba istaknuti da obojica uzimaju i koriste legendu i mit u
njihovim plastinim ljepotama i njihovim uzvienim stvarnostima. Oni ih prepriavaju ili
opisuju. Za njih su to grandiozne i sekularne anegdote. Bogovi i heroji ostaju za njih osobe iz
prolosti, polu povijesne, osobe koje pripadaju nekoj predivnoj prolosti koja pripada ljepem,
veem, pitoresknijem svijetu koji je daleko od ovog naeg.
Suvremeni pjesnici su drugaije gledali na mit i legendu. U njima trae trajno znaenje i
idealni smisao. Tamo gdje jedni vide prie i bajke, drugi vide simbole. Mit se nalazi iznad
buke vremena, kao koljka u kojoj ujemo um ljudskog mora. Mit je zvuni udarac ideje.
Ta zasluga mitu i legendi bila je prirodna posljedica preokupacije time da se izraze simbolino
ideje koje vrijede dananjim pjesnicima kao ime kojim ih opisuju. Ova karakteristika se
pridruuje idealistikim nastojanjima koje sam dosad ve naglasio i koji su obiljeje dananjih
kola.
Figure i karakteri p. 333-336 (Mercure de France)

REN GHIL- Simbol (1886.)


Zazivajui svojim oholim spokojem sveanu tiinu same rijei SIMBOL, ime se namee S.
Mallarmu. Zaista, preimo na prozu, izvan svih sramotnih vegetacija koje su dobre jedne
drugima i odjednom natrpane na nezdravoj vlazi noi koja se penje kroz prozore. Kakve
ogromne sugestije nam donosi bijedni des Esseintes, a kakav brzo rastui ivot one poprimaju
u svojim snovima blijede ekstaze, kao velike boginje.
Nije udno da je odsada vrijeme da se zategnu vrstim vorom dokazi bez pokazane ljutnje,
ljubiaste pogodnosti mojih snova.
Ideja koja je jedina bitna rastvara se u ivotu.

U tisuama obinih vizija gdje se besmrtnost rasula, meditirajui i logini pjesnik preispituje
svete linije od kojih e nastati jedina, uzviena vizija. Pravi je i sugestivni simbol iz kojeg se,
drui za snom, u njegovoj goloj cjelovitosti izdie primarna i posljednja ideja ili istina.
Trait de verbe, d. P. 32-33

Ako je istina da je objekt tek figuracija skrivene stvarnosti, svijet se prikazuje u oima
pjesnika kao velika enigma koju treba deifrirati. To je ideja bliska Mallarmu, i koju
pronalazimo kod svih njegovih uenika, sve do Claudela.

Pjesnikov rad je dohvatiti


Postojee odnose u svijetu

Mallarm- Pismo Aubanelu (1886.)


Htio sam ti jednostavno rei da sam upravo bacio plan mog cijelog rada, nakon to sam u
njemu pronaao klju samog sebe- klju svoda ili centra, kako god eli, da te ne zbunim
metaforama- centra samog sebe, gdje se drim kao posveeni pauk na glavnim nitima koje su
proizale iz mog duha i uz pomo kojih izvlaim na tokama susreta predivne ipke koje
dokuujem i koje ve postoje u okrilju Ljepote
Cit dans H.Mondor, ivot Mallarmov, p. 214. (Gallimard)

Mallarm- Glazba i slova (1895)


Priroda se dogaa, tome nemamo to dodati osim gradova, tranica i mnogo izuma koji
stvaraju na materijal.
Oduvijek i jedino potrebno ostaje da dohvatimo odnose izmeu vremena, rijetkih ili
umnogostruenih; preko unutarnjih stanja i eljom da se pojednostavni svijet.
Isto tako za stvaranje: pojam nekog objekta koji nam izmie, koji ini greke.
Slina nam okupacija dostaje usporediti aspekte i njihov broj koji pada pod naim nehajem:
probuditi u njima za dekor dvoznanost lijepih figura. Arabeska koja ih povezuje ima
vrtoglave skokove u teroru koji je prepoznaje u anksioznim slaganjima. Upozoravajui tim
udaljavanjem, umjesto da zbuni ili da slinou samoj sebi sve oduzme mijeajui se.
ifriranje melodije ubija, motivima koji tvore logiku sa naim vlaknima. Kakva je to agonija
koja pokree Himere koje prolijevaju u svojim ranama od zlata dokaz svakog slinog bia,
nikakva pobijeena torzija ne unitava ni ne nadilazi sveprisutnost. Razmaknute linije iz bilo
koje toke postoje da uvedu neku Ideju. Pod mistinim ljudskim licem proiava se
Harmonija.
p. 46-47

poezija je objanjenje svijeta

Mallarm Autobiografija(1885)
Oduvijek sam sanjao i iskuavao neto drugo, sa strpljenjem alkemiara, spreman rtvovati za
to svu svoju oholost i zadovoljstvo, kao to se oduvijek palio namjetaj i krovne grede da bi
nahranili pe tog velikog djela. to? Teko je za rei: sasvim jednostavna knjiga, u vie
tomova, knjiga koja bi bila arhitektonska i s predumiljajem, a ne samo zbirka sluajnih
inspiracija, ne bi li bile predivna. Ii u jo dalje, rei u: knjiga, ako smo uvjereni da postoji
tek jedna, nehotice je napisana od bilo koga, ak i od genija. Mistina objanjenja zemlje, koja
su jedini zadatak pjesnika i literarna igra par excellence. Jer ak i ritam igre, istovremeno
impersonalan i iv, uspinje se u svom oznaavanju, priklanja se jednadbama ovog sna ili ode.
crits pour l`art (1887)

Ova grupa eli:


U sloenim knjigama i djelima, pjesmama, klasinim stihovima, harmoniziranima i
instrumentaliziranima prema njihovoj uenoj upotrebi i u rijeima, rijeima estima u jeziku
kojima je vraeno izvorno znaenje, a da im se ne oduzme zvuk glasa svih godina oduvijek
oko njih
traei , uvodei simbol u simbol, bit prirode i ivota.

Paul Valry- Pisma Mallarmu(1891)


Poezija mi izgleda kao objanjenje delikatnog i lijepog svijeta, koji je sadran u jedinstvenoj i
stalnoj glazbi. Dok metafizika umjetnost vidi svemir sagraen od istih i apsolutnih ideja,
slikarstvo , boje i poetika umjetnost gledaju ga obuena u slogove, organizirana u reenice.
Gledana kroz golu i maginu veliinu, rije se uzdie u elementarnoj moi note, boje,
zaglavnog kamena svoda. Stih se manifestira kao suglasje koje doputa uvoenje dvaju
naina, gdje se sveti i mistini epitet, ogledalo prizemnih sugestija, gleda kao muklo
izgovoren pratitelj.
Posebna odanost Edgaru Allanu Poeu me dovela da predam za kraljevstvu pjesniku analogiju.
On odreuje mistinu jeku stvari i njihovu tajnu, stvarnu i sigurnu harmoniju, kao
matematike odnose u umjetnikim duhovima.
Tako se namee uzviena koncepcija visoke simfonije, koja ujedinjuje svijet koji nas
okruuje, svijet koji nas progoni, izgraen prema rigoroznoj arhitekturi, zaustavljajui
pojednostavljene tipove na dnu od zlata i azura, oslobaajui pjesnika tako tekih prebjega
banalnoj psihologiji i lanim njenostima, beivotnim opisima

Poslijepodne jednog Fauna je jedini u Francuskoj koji eli realizirati taj estetiki ideal, ali i
neuveno savrenstvo koje on zahtijeva, prikazuje budui nestanak pogrenih ogorenih
pjesnika i njihovu osrednjost koja ih mehaniki unitava.
I evo zatvaram ovo priznanje koje vjerojatno smatrate bezazlenim i djetinjastim.
S ovim mislim, to i piem, gdje je istina? Od naih dana, antika vjera se rasprila izmeu
mudraca i pjesnika.
Svatko vjeruje u svoju umjetnost kao u vjeno raspee, velia je, ponovno je negira, i u
blijedim i krvavim satima, trai dobru vijest, svijetlu gestu prema budunosti i to je ono to
sam vas doao traiti, dragi Gospodaru.
Tamo gore postoji mistini mir nizina, ogromna mirnoa, oblaci se ire na trokutastom nebu
izmeu planina, a njihov bijeg je klizanje prema zaboravljenim jezerima.
Poneke bijele i melankoline figure prolaze preko njihovih istih i velikih sjeanja,
zakrivljujui ih privlaei prema njihovim licima uzviene cvjetove njenih nijansi kojima
jednostavna aka drhti.
18. travnja 1891. Cit dans H. Mondor, ivot Mallarmov,p. 607-608

Paul Claudel- Poetska umjetnost (1903)


Crte nije zavren. Vidimo ga kako se stvara pred naim oima. Nije nam dovoljno dohvatiti
cjelinu, figuru stvorenu od svojih obiljeja, moramo suditi razvoje koje nam ona namee,
uhvatiti namjeru i temu, smjer i smisao. Vrijeme je smisao ivota.
(Smisao: smisao toka vode, smisao reenice, smisao tkanja, smisao mirisa)
Kao ruka onog koji pie ide s jednog ruba papira na drugi, koja raa svojim pokretom oblik
tisuama razliitih rijei, koje posuuju jedna drugoj snagu i boju, na nain da cijelu masu
osjea u svom samopouzdanju, svaki doprinos koji ini pero u pokretu. Na nebu je isti pokret
kojem je zemaljski detalj bezbrojna transkripcija.

Slika je simbol svega

Paul Claudel- Poetska umjetnost(1904)


Slika nije sve, u njoj je simbol. Ona je napravljena od njega. U njoj je kao na noviu
obiljeenim likom vladara, vraa to bie koje je primljeno.
Ta slika nije samo inertno oblikovanje praznine koja doputa meu njima neslomljive terme.
Ona se ne sadrava, ona je prilagoena. To nisu zidovi oko njih, nego zakljuci odavno

pokrenuti. Ona je slina kljuu, kojem je figura forma njegovog prilagoenog pokreta kroz
rupicu gdje se stavlja, svoj zube koji zadiru.
Stvari nisu uvijek poznati objekti, ali mogu biti motivi ponovnog roenja. One izazivaju, one
odreuju u svim temama sve ponuene naine za svoju gradnju. One pobuuju u sebi ivu
sliku, njihov zajedniki simbol.
p. 151-153

G. Khan- Korijeni simbolizma (1902)

Rije simbolizam uzela je otada irinu i smisao. To ne znai da je bila precizna, ali teko je
pronai rije koja dobro karakterizira razliite pokuaje. Simbolizam vrijedi uzeti kao
romantizam. Paul Adam predlae pisanje dogme u simbolu: rije dogma bila je odbojna
odvie anarhinim i kritikim temperamentima poput mojeg. Mallarm je bio taj koji je iznad
svega govorio o simbolu, vidjevi u njemu ukraeni ekvivalent rijei sinteza, promiljajui da
je simbol ivua i ukraena sinteza, bez kritikih komentara.
Simbolisti i dekadentni, p.51

F. Viel-Griffin- to je to? (1891)


Simbol koji ne moe postojati bez korelativa s objektom simbolizacije, sinteza je serije prije
ove kao hipoteza. Dakle, simbolizam kao doktrina estetike sadravao bi prvenstveno
simboliku realizaciju nekog sna o sintetikoj umjetnosti ideja i dekora. Taj san o umjetnosti
moe ostati virtualan-mnogi nai suvremenici su to dokazali- ali njihova simbolizacija ostaje
kao sjena sjene, i to je moda zato to ovaj aksiom nije dovoljno udario po konceptu vie
simbolista koji su kvalificirani. ak i remek djela svoje vrste pritjeu skepticizmu. to god
bilo, ako priznamo da je sintetika metoda ona koja ini poeziju, kao to analitika ini prozu,
moemo zakljuiti, ne bez vidljive loginosti, da su rijei simbolizam i poezija gotovo
sinonimi. Nadalje, simbolizirati, to je stvoriti novi idealan entitet; poiein znai raditi (u
kozmogonskom smislu) sintezu.
Entretiens politiques et littraires (1891)

Simbol je veza
Svih manifestacija istog principa

Jean Trohel- Njemaki romantiari i francuski simbolisti (1891)


Schelling je izjavio, smjetajui umjetnost iznad svake znanosti: Estetika intuicija je
najdublje otkrivanje identiteta koji postoji u apsolutu izmeu svjesnog i nesvjesnog i
priroda je za umjetnika isto to i za filozofa, idealni svijet koji se bez prestanka pojavljuje u
fiktivnim formama, blijed odbljesak svijeta koji nije izvan svoje misli, nego u samom sebi.
Duh prirode nije suprotstavljen dui nego prividu. U sebi, on je organ i simbol.
Prema Bruntireu, tu se nalazi ono to simbolisti ele napraviti, kojima je cilj izgledao kao da
se trude proizvesti uvijek dublju impresiju, intimne dogovore koji mogu postojati izmeu
ovjeka i prirode, tajne odnose osjeajnog i nedodirljivog, vjenu elju za dohvaanjem
esencije kojoj se manifestacije igraju na povrini stvari.
Dovedeni smo do pitanja simbola u umjetnosti.
Ako su svi fenomeni psihikog i moralnog ivota tek razliite manifestacije nekog jedinog
principa, svaki od tih fenomena moe biti pozvan da sugerira nadmono postojanje koje je
prisutno posvuda, a svaki objekt prirode, svaka injenica moralnog ivota morala bi postati
simbol. I iz razloga to svako vodi do apsolutnog duha, smilja se beskrajna kompleksnost
interpretacija svih stvari, koja e dopustiti pjesniku neiscrpan izvor simbola. to se tie
davanja dubine simbolu, tu se nalazi ono to ini pravog pjesnika i to ga razlikuje od obinog
radnika rijei i slika.
U ovom smislu, simbolizam postoji oduvijek, jer je on temelj svake poezije. To je tako jer
simbol igra ulogu sintetikog, hrani smisao, duu, duh, on je uzviena esencija nad
usporedbom i alegorijom, koje razlikuju i odvajaju ono to simbol ujedinjuje da od tog uini
jednu i jedinu stvar.
Ime simbolizma, iako nije privilegija neke grupe pjesnika, bilo je dobro kao i svako drugo.
Grupa njemakih romantiara na njega ima jednaka prava kao nai najsuvremeniji pjesnici.
Njemaki romantiari su traili najbogatije simbole jednako dobro u prirodi kao i u
legendama, priama, mitovima od svukuda koje su bez odmora prouavali. To je pokret koji
je natjerao Creuzera da napie Symbolique gdje analizira sve mitove antikih naroda.

Paul Claudel- Pisma Figaru (1914)


U teatru vjera daje svakoj od naih radnji, ako su prikazane, i nadalje bile pogrene ili ne,
neki simbolian karakter. Nita se ne dogaa vie izdvojeno , ali u skladu sa uzvienom
stvarnosti, sa velikom dramom stvaranja i pozdrava koja slui kao temelj i koja je vrsta
posebnog komentara, parabola u radnji.

Slobodan prijevod, IVANA GRKE