Vous êtes sur la page 1sur 14

METEOROLOGIJA

Meteorologija je veoma vaan imbenik za sve aeronautike aktivnosti. Za privatne, ali i


profesionalne pilote, znanje o meteorologiji je izuzetno vano za pripremu letova i za donoenje
odluka u nekoj odreenoj situaciji u zraku.

1. ATMOSFERA
1.1 SASTAV ZEMLJINE ATMOSFERE
Zemljina atmosfera je sloj plinova koji okruuje planet Zemlju. Smatra se da se sastoji od:
- 78% duika (N)
- 21% kisika (O)
- 1% ostalih plinova(Ar,CO)
Najudaljeniji sloj atmosfere penje se do 400 km visine. Meutim, najvei dio atmosfere je u niim
slojevima. Dio u kojem se dogaaju meteoroloki fenomeni penje se od 7 km visine na polovima do
15 km visine na ekvatoru. Polovica atmosferske mase koncentrirana je u prvih 5 km visine, a 90%
iste u 20 prvih kilometara. Najvii slojevi atmosfere su jako niske gustoe. Atmosfera se dijeli na
uzastopne slojeve kojima su glavne osobine sljedee:

Termosfera- Temperatura raste do 500 stupnjeva na rubu atmosfere.


Mezosfera- Temperatura naglo pada do ruba ovog sloja(oko 80 km).
Stratosfera- Ovo je ve jedan od rjeih slojeva. Temperatura je tamo konstantna do nekih 25

kilometara, a zatim raste do 0 stupnjeva na 40 km visine.


Troposfera To je najnii sloj atmosfere. Debljina varira od 7 do 15 km na polovima i ekvatoru.
Na naoj geografskoj irini njezina debljina je 11 km. U ovom sloju atmosfere se dogaaju
meteoroloki fenomeni. Temperatura se sve vie smanjuje dok se ide u visinu, da bi se
maksimalno spustila do -50/-60 stupnjeva.

Granice izmeu ova etiri sloja zovu se tropopauza, stratopauza i mezopauza.

1.2.

ATMOSFERSKI TLAK

1.1.1

Podrijetlo atmosferskog tlaka

Atmosferski tlak je produkt meusobnih sudara zranih molekula i sudara sa atmosferskim


objektima. To je, uz temperaturu, temeljni meteoroloki parametar za predvianje vremenskih
prilika.
U povijesti, prva mjerenja atmosferskog tlaka proveo je Torricelli u Venecijanskim kanalima. Tada je
izumljen instrument za mjerenje tlaka zraka, barometar. To je povealo koritenje ive(Hg) za
mjerenje atmosferskog tlaka. Prva mjerna jedinica za atmosferski tlak bila je milimetar ive(mmHg)
ili in ive(InHg) za anglosaksonske mjere.
U internacionalnom sustavu mjernih jedinica, tlak se mjeri u paskalima. U meteorologiji se najee
koristi jedinica hektopaskal (1 hPa= 100 Pa). Takoer se koristi milibar ( 1mbar=1 hPa).
Prosjena vrijednost na razini mora je oko 1013 hPa, tj. 760 mmHg. Smatramo :
Prosjeno na 0 metara: Patm = 1013hPa=1013 mbar=760 mmHg=29,92 InHg
1hPa=1mbar=100 Pa

1.1.2

Varijacije tlaka prema visini

Atmosferski tlak se smanjuje kako raste visina. Te promjene nisu linearne. Da bi se odredile, postoje
izrauni koji uzimaju u obzir promjenu visine i temperature. To se naziva barometarskom formulom.
Smanjenje je znaajnije u niim nego u viim slojevima. Smatramo :
Da bi se tlak smanjio za 1hPa, treba se uspeti:
-

8,5 m
30 m

(=28 stopa)
(=100 stopa)

na razini mora
na 3000 m (10000 stopa)

1.2.3 Varijacije tlaka na razini mora

Tlak ne varira samo zbog promjene visine, nego i zbog promjene mjesta. Zbog kakvoe tla i ostalih
parametara, temperatura nije ujednaena na razini mora, pa tako nije ni tlak. Zbog toga se izrauju

karte na kojima dominiraju krivulje koje spajaju mjesta jednakog tlaka zraka na razini mora: izobari.
Sljedei primjer pokazuje karakteristine elemente koje nam donose ove karte:
1.2.3.1 ANTICIKLONE

To su zone visokog tlaka zraka koje se oznauju sa A ili H( H za visoko(eng. High u


anglosaksonskim dokumentima). U ovim zonama vjetar je slab, a vrijeme je lijepo, nema naoblake.

1.2.3.2 DOLINE

To su zone niskog tlaka koje se oznaavaju sa D ili B ( L oznaava low u anglosaksonskim


dokumentima). U ovim zonama vjetar je jai, vrijeme je loe, nebo je dosta oblano i este su
padaline.
1.2.3.3 PROLAZI

To je zona koja se nalazi izmeu dolina i anticiklona i oznauje promjenu u tlaku zraka. U ovim
zonama vjetar je relativno blag i promjenjivog smjera. Vrijeme je takoer promjenjivo.

1.2.3.4 POLJE IZJEDNAENOG TLAKA

To su prostrane zone gdje tlak jako malo raste. Vjetrovi su slabi i veoma promjenjivi. Radi se o
zonama konstantnog loeg vremena.

1.2.3.5 HRBATI

Radi se o pomaku anticiklone u podruja niskog tlaka zraka. Vrijeme u tim podrujima je uglavnom
lijepo.
1.2.3.6. KORITO

Radi se o pomaku zona niskog tlaka zraka. Uglavnom je rije o uinku hladne fronte. U tim zonama
vjetar je dosta jak i vrijeme je loe.
1.1.4

Standardna atmosfera

S ciljem da se usustave visinomjeri za istu formulu za promjenu tlaka zraka prema visini,
Organizacija meunarodnog civilnog zrakoplovstva (ICAO) odredila je standardnu atmosferu. Ona
odgovara uvjetima prosjene temperature i tlaka koje nalazimo u atmosferi.
Karakteristike standardne atmosfere prema ICAO-u:
-

Na razini mora temperatura je +15 stupnjeva Celzija, a tlak je 1013, 25 hPa


Vertikalni temperaturni gradijent: -6,5 stupnjeva do 11000 metara, 0 izmeu 11000 i

20000 metara, zatim +10 stupnjeva do 32000 metara


Troposfera se nalazi na 11000 metara
Zrak je suh i nepromjenjivog sastava
Akceleracija gravitacije je 9, 80665 m.s-2

To je referenca koja omoguava kalibraciju visinomjera, sigurnost letjelica i ujednaavanje rezultata.

2. TEMPERATURA

Varijacije u temperaturi veoma utjeu na meteoroloke fenomene. Te varijacije mogu biti podijeljene
u dvije kategorije. Postoje spore varijacije koje upravljaju godinjim dobima. Lokalne varijacije se
javljaju u mnogo manjem opsegu vremena.
Zajedniki utjecaj ovih varijacija dovodi do promjene vremenskih prilika prema mjestu i godinjem
dobu.
2.1.1

Sezonske varijacije temperature

Poloaj zemlje prema suncu izaziva promjene u koliini primljene suneve energije po odreenim
tokama na zemljinoj povrini.
Sunce odailje elektromagnetske valove (od kojih je svjetlost jedan dio) koji se ire u zrakopraznom
prostoru, a da ih nita ne apsorbira. Nasuprot toga, u atmosferi su najenergetinija zraenja
apsorbirana djelomino ili u cijelosti. to je sloj atmosfere koji treba proi iri, manje energije
dolazi na zemljinu povrinu tim zraenjem.
Zemlja se vrti oko same sebe uzdu osi svoji polova. Okree se takoer oko sunca nagibom od 23,5
stupnjeva na ekvatoru, koji se zove ekliptika. Sunane zrake stiu na zemlju. Debljina atmosfere

koju treba proi da bi se dostigla povrina zemlje nije jednaka na razliitim zemljopisnim irinama.
Polovi primaju puno slabiju energiju nego ekvator. Kako os polova ostaje uvijek na istom mjestu za
vrijeme rotacije oko sunca, ta debljina ovisi takoer i o poloaju zemlje prema suncu, to jest o
godinjem dobu (pogledaj sliku). Godinja doba su razliita u junoj i sjevernoj hemisferi. Ova slika
predstavlja zimski i ljetni solscitij na sjevernoj hemisferi. Vremensko trajanje osvjetljenja nekog
podruja na zemlji sunanim zrakama jednako ovisi o zemljopisnoj irini i godinjem dobu. Ova
slika pokazuje zone noi i zone dana. Samo toke na ekvatoru nisu podlone godinjim dobima i
varijacijama u trajanju dana i noi (12 i 12 sati). Nasuprot tome, polovi su podloni alternacijama od
6 mjeseci dana i 6 mjeseci noi.

2.1.2

Lokalne varijacije temperature

Prema prirodi tla(stijene, polja,ume, bitumen, voda,)jednaka koliina energije koja dolazi od
sunca ne izaziva jednako zagrijavanje. Zapravo, vie ili manje vaan dio ovog zraenja reflektirat e
se od tlo. Dakle, samo se jedan dio apsorbira. Temperatura tla nije svugdje jednaka. U kontaktu sa
vruim zonama, zrak se zagrijava zbog konvekcije. Njegova gustoa se smanjuje, podie se i
preputa svoje mjesto hladnom zraku. Iznad najtoplijih zona ima dosta uzlaznih kretanja zranih
masa, a iznad najhladnijih zona ima silaznih kretanja. Osim toga, stvaranje oblaka takoer moe
blokirati dolazak sunanih zraka na zemlju. Naoblaka u atmosferi( prisutnost oblaka) isto moe
stvarati promjene u lokalnoj temperaturi na tlu. Ove lokalne varijacije imaju velik utjecaj na
promjene prognoze u manjim vremenskim dijelovima(nekoliko sati). Njih, dakle, meteorolozi
uzimaju u obzir da bi mogli predvidjeti vrijeme i njegove promjene u iduih nekoliko sati.
2.1.3

Promjena temperature s visinom

Vidjeli smo, kada smo govorili o standardnoj atmosferi da se temperatura mijenja s visinom.
Temperaturni gradijent nije ono to susreemo svaki dan. Za troposferu, sloj u kojem se stvaraju
meteoroloki fenomeni, ima gradijent od -6,5 stupnjeva na 1000 m visine, to je prosjek. Moe se
dogoditi da temperatura raste na razliite naine. Moe se takoer dogoditi da gradijent nije isti od 0
do 11000 m.

3. VJETAR

3.1 NASTANAK VJETRA

Vjetar je horizontalno kretanje vjetra koje se dogaa zbog razlika u tlaku zraka na razliitim
tokama na zemljinoj povrini. Vjetar je rezultat aktivnosti triju sila u zraku u kretanju:
3.1.1

Sila gradijenta tlaka

Ona je produkt razlike u tlaku meu tokama na zemljinoj povrini. Ona nosi zrak od podruja
visokog tlaka u podruja niskog tlaka zraka. to je vea razlika u tlaku zraka, to je ova sila jaa.
Dok se promatraju izobari na meteorolokoj karti, to su izobari blii, to je vjetar jai.

3.1.2

Coriolisova sila

Svaki objekt u pokretu u sjevernoj hemisferi se okree u desno (u junoj hemisferi je suprotno).
estice zraka ni ovdje nisu iznimke. Za vrijeme kretanja iz podruja visokog tlaka u podruja niskog
tlaka zraka, zrak se okree u desno u sjevernoj, i u lijevo u junoj hemisferi.
3.1.3

Sile trenja

Za vrijeme svog kretanja, zrak se tare o ostale estice u zraku i na tlu. To dovodi do sila koje su
suprotne od smjera kretanja zraka. One ga ne skreu s puta, ali ga usporavaju.
Aktivnost ovih triju sila ima za posljedicu stabilizaciju smjera vjetra:

Vjetar se stabilizira u tangencijalnom smjeru u odnosu na izobare. U stvarnosti, on ih polagano


presijeca prema unutranjosti u dolinama i prema vani u anticiklonama.
U sjevernoj hemisferi on se okree u smjeru kazaljke na satu oko anticiklona, te u smjeru
suprotnom od kazaljke na satu oko dolina. U junoj hemisferi je suprotno od toga.

3.1.4

Veliki sustav vjetrova

Vidjeli smo da su podruja koja su smjetena na ekvatoru zagrijanija od onih koja su na polovima. To
dovodi do razlika u temperaturi i tlaku izmeu ekvatorijalnog i polarnog zraka.
Ekvatorijalni zrak se zagrijava i podie, gurnut od hladnog zraka. Dok se podie, polako se hladi i
sputa na razinu polova. To dovodi do cirkulacije na razini planeta izmeu polarnog i ekvatorijalnog
zraka. Zrak u kretanju se formira ono to nazivamo konvekcijskim elijama. Ovakav pregled nije
netoan, dosta je jednostavan i treba ga precizirati. Pogledajmo to se dogaa na razini etvrtine
planete na ovoj shemi. Ekvatorijalni zrak ne stie do polova. Hladi se i opet se sputa. Isto tako,
polarni zrak ne dolazi do ekvatora. Zagrijava se i penje se prema polovima. Stvaraju se dakle dvije
konvekcijske elije. Jedna ekvatorijalnog zraka, a druga polarnog zraka. U stvarnosti, postoji i ona
trea, umjerenog zraka koja se nalazi izmeu ovdje dvije. Ovaj model cirkulacije zraka dosta dobro
objanjava to se dogaa na razini planete. Konvekcijske elije predstavljene na ovaj nain zovu se
Hadleyeve elije.
Uzimajui u obzir Coriolisovu silu, moemo odrediti dominantne vjetrove na tlu
na razini planete i zone koje su vie anticiklonske ili dolinske:
-

Na razini polova, dominantni vjetrovi puu s Istoka


U umjerenim zonama, dominantni vjetrovi puu sa Zapada
U ekvatorijalnim podrujima, vjetrovi puu s Istoka
Polovi su pod utjecajem visokog tlaka, dok se pojas dolina stvara oko 30 stupnja
geografske irine, a pojas anticiklona na 60 stupnju geografske irine.

Ovi zakljuci vrijede za obje hemisfere.


Postoji takoer vjetar koji pue veoma visoko: mlazna struja. Taj vjetar pue sa Zapada, pojas mu je
irok nekoliko stotina km, a pue na visini od 10000m. Dostie brzinu od 200 do 300 kmh. Piloti ga
dosta uzimaju u obzir ako idu iz smjera zapada na istok, da im povea brzinu, dok s druge strane ga
izbjegavaju ako idu u suprotnom smjeru.
3.1.5

Lokalni vjetrovi

U nekim regijama, reljef dosta utjee na vjetar. Bilo to iz razloga to usmjerava vjetar ili jer stvara
povjetarce niz padine ili u dolinama. Na isti nain, na obali mora, none i dnevne razlike u
temperaturi dovode do povjetarca na kopnu ili na moru.

3.1.5.1 Vjetrovi velikih razmjera u dolinama

Prisutnost reljefa moe kanalizirati vjetar i natjerati ga da zapue u dolinama. U Francuskoj postoje
dva sluaja jako kanaliziranog vjetra na velikim daljinama:
-

U dolini Rhne: kada se vjetar pue u dolini Rhne, dolazei sa Sjevera, on ubrzava zbog
Venturijevog efekta. Rezultat toga je jako snaan i turbulentan vjetar, usmjeren od sjevera prema

jugu, koji pue sve do Camargue; naziva se maestralom.


Izmeu Pirineja i Sredinjeg masiva, vjetar je kanaliziran od Toulousea do Carcassonnea. Kako
maestral pue u dolini Rhne, u ovoj regiji pue sa Zapada na Istok. Naziva se tramuntanom.
Dogaa se ponekad da vjetar doe s Mediterana, pa pue sa Istoka na Zapad( od Carcassonnea
do Toulousea). Taj vjetar se naziva Autan.
3.1.5.2 Valovi

Kada vjetar doe okomito na reljef, on se okree prema gore u odnosu na njega. Ako je vie reljefa
poredano u istom smjeru (okomito na vjetar) i jednako udaljeno jedno od drugih, vjetar poskakuje na
uzastopnim reljefima skokovima koji mogu dosei veoma visoke razine. Skakai sa zmajem trae
ovakav tip vjetra jer im on omoguava da dosegnu velike visine. U podnoju Alpa, valovi vjetra su
dosta esti. No, taj vjetar gotovo treba zasluiti, jer da bi se dolo do laminarnog vjetra, treba proi
mnoge turbulencije uzvodno na reljefu.
3.1.5.3 Vjetrovi na padinama

U planinama, kada jutarnje sunce zagrije doline, njihova temperatura raste puno bre nego na
vrhovima planina. Stvaraju se uzlazni povjetarci uzdu padina. Vjetar odlazi iz doline da bi dostigao
vrhove planina. Ovaj vjetar se uglavnom poinje podizati sredinom jutra i raste sve do poetka
popodneva. Potom slabi da bi se spustio do kraja popodneva. Nakon to sunce zae iza okolnog
reljefa, uzvisine u sjeni se hlade, pa se stvara silazni vjetar. Uzlazni vjetar se stvara bre na padinama
koje su izloene suncu od jutra, a silazni vjetar se bre hvata na padinama koje su ranije popodne ve
u sjeni.
3.1.5.4 Povjetarci na obalama mora

Na obalama mora, za vrijeme sunanih dana, dogaa se fenomen koji se moe usporediti sa
povjetarcima na padinama, povjetarcima na moru i povjetarcima na kopnu. Po danu, tlo bolje
zadrava sunane zrake od mora. Dakle, puno bre se zagrijava tlo od mora. U dodiru s njim, zrak se
zagrijava i podie. Zamjenjuje ga hladni zrak koji dolazi sa mora. Tada se stvara vjetar koji pue s
mora na kopno. To se zove morski povjetarac. Stvara se ujutro i pojaava se kako se tlo zagrijava.
Kada sunce zae na horizontu, vjetar slabi.

Kada sunce zae, more puno sporije gubi svoju energiju nego tlo, koje se jako brzo hladi. Zrak iznad
mora se zagrijava za razliku od zraka iznad tla. Kretanja konvekcije se izmjenjuju, pa se povjetarac
usmjerava od tla prema moru. To se naziva kopneni povjetarac. On je mnogo opasniji nego morski
povjetarac zato to udaljuje brodove od kopna, te se piloti moraju s njim boriti da bi sletjeli.
3.1.5.5 Poznavanje vjetrova u zrakoplovstvu

Za pilote je vjetar veoma vaan. Ako je prejak ili previe turbulentan, opasan je dok se ide od piste
prema parkingu ili za vrijeme slijetanja i uzlijetanja. U zraku, previe jak vjetar moe uzrokovati
gubitak kontrole nad aparatima ili moe nadjaati strukturnu otpornost aviona. S druge strane, u
navigaciji, on moe dovesti do zanoenja zbog kojeg se pilot moe pogubiti ako na to ne misli, ili na
nezanemarivu pretjeranu potronju zbog suprotnog vjetra. Osnovno je dakle da se dobro proui vjetar
prije svakog uzlijetanja. Aeronautike meteoroloke slube daju idue informacije o vjetru:
-

Smjer odakle vjetar dolazi.


Jainu vjetra u vorovima (1 kt=1 Nm/h=1,852 km/h)
Ako je potrebno, jainu naleta vjetra.

Na aeronautikim kartama, prikazan je pomou zastave kojoj slobodni kraj jarbola pokazuje smjer u
kojem vjetar pue. Zastavica je sastavljena od punih trokuta za 50 kt vjetra, od dugih ipki za 10 kt i
od polu-cijevi za 5 kt.
Sljedei primjer vam pokazuje vjetrove objanjene ispod sheme:

1: vjetar od 230 od 55 kt; 2: vjetar od 360 od 25 kt; 3: vjetar od 035 od 15 kt; 4: vjetar od 270 od 75
kt; 5: vjetar od 315 od 30 kt

4.

VLAGA ZRAKA

Atmosferski zrak sadri vodenu paru. Ona dolazi zbog isparavanja vode iznad mora, jezera, vlanog
tla ili je proizvede ljudska aktivnost.
4.1 RELATIVNA VLANOST ZRAKA

Koliina vodene pare koja moe biti sadrana u zraku ovisi o temperaturnim i tlanim uvjetima
zraka. to je temperatura zraka via, to se vie vode moe zadrati u zraku. Relativna vlanost
zraka je odnos izmeu mase vodene pare u zraku i maksimalne mase vode koja tamo moe biti.
Kada relativna vlanost zraka dosegne 100%, dolazi do zasienja, tj. da je zrak zasien vodenom
parom. U ovom sluaju mogu se stvoriti oblaci ili magla, ovisno o uvjetima. Relativna vlanost zraka
omoguava meteorolozima da predvide stvaranje oblaka, pa ak i tip oblaka, te mogunost padalina.
Relativna vlanost zraka mjeri se higrometrima ili psihometrima. Najee se obiljeava sa
HR.
4.2. ZASIENJE VLANOG ZRAKA
Za jednaku vrijednost vodene pare rasprene u zraku, relativna vlanost zraka ovisi o temperaturi.
to je hladnije, to je ima vie. Masa zraka moe dosei zasienje na dva razliita naina:
-

Porastom mase vodene pare rasprene u zraku ako doe iznad morskih prostranstava ili iznad

vlanog tla.
Padom temperature koja poveava relativnu vlanost zraka do 100%. Naime, na najniim
temperaturama koliina vode koja moe biti rasprena u zraku je veoma mala. Za ovaj zadnji
model moemo odrediti 2 temperature na kojima se moe dosei zasienje:
Temperatura rosita (dew point): odgovara temperaturi na kojoj dolazi do zasienja,
ako tlak ostaje cijelo vrijeme isti za vrijeme hlaenja. Ovaj fenomen se moe dogoditi za
vrijeme nonog zahlaenja ili u zoru, te izaziva stvaranje rose ili magle. Opasnosti od

magle u aeronautici ini pilote veoma osjetljive na temperaturu rosita.


Temperatura kondenzacije: odgovara temperaturi na kojoj dolazi do zasienja ako se
zahlaenje dogodi zbog pada tlaka zraka. Kada se estica vlanog zraka podigne u
atmosferu, njezin tlak se smanjuje. To rezultira smanjenjem temperature. Za vrijeme svog
uspona, zrak trpi adijabatsko irenje ( a da se temperatura ne mijenja). Ako zrak nije
zasien, temperatura pada do 1 stupnja Celzija svakih 100 m. Ovo smanjenje se
naziva adijabatski gradijent suhog zraka. Ako temperatura dosegne toku
kondenzacije pojavljuju se kapljice vode. Stvara se oblak kojem se baza smjeta na
razinu toke kondenzacije. Za vrijeme kondenzacije, voda predaje toplinu zraku u kojem
je rasprena. Temperaturni gradijent se mijenja, pa gradijent vlanosti zraka je 0,6
stupnjeva Celzija svakih 100m. Relativna vlanost zraka ostaje, dakle, 100%. Od toke
kondenzacije, za vrijeme uspona zrak se odvaja od vodene pare koju sadrava.

4.2.1

STABILNOST ZRANE MASE

Kada se estica vlanog zraka zagrije u kontaktu s tlom, njezina gustoa se smanjuje i ona se
podie. Ona potom doivi adijabatsko irenje i hladi se.
-

Ako njezina temperatura ostaje jednaka temperaturi okolnog zraka, njezina gustoa

takoer, i njezin uspon se zaustavlja.


Ako njezina temperatura bude manja od one okolnog zraka, njezina gustoa postaje vea
od gustoe zraka i ona se ponovna sputa.

Tada kaemo da je atmosfera stabilna.


Kada je atmosfera stabilna, kretanja konvekcije ostaju skromne veliine. Zrak je miran i uglavnom
se ne stvaraju srednji i veliki oblaci. Poneki slojevi atmosfere su vie stabilni:
-

Izotermni slojevi: to su slojevi zraka u kojima temperatura ostaje konstantna dok se uspinjemo.

To je izotermija.
Slojevi inverzije: to su slojevi zraka u kojima temperatura raste dok se uspinjemo. Dolazi do
inverzije temperature.

Kada se zagrijani zrak u dodiru s tlom susretne s takvim slojevima za vrijeme uspona, postaje ubrzo
puno hladniji nego okolni zrak, pa se njegovo uspinjanje zaustavlja. To se naziva apsolutna
stabilnost.

4.2.2

NESTABILNOST ZRANE MASE

Kada se estica vlanog zraka zagrije u dodiru s tlom, njezina gustoa se smanjuje i ona se
podie. Ona potom doivljava adijabatsko irenje pa se hladi. Ako joj temperatura ostane vea
od temperature okolnog zraka, njezina gustoa postaje manja od gustoe okolnog zraka, te se
nastavlja uspinjati.
Tada kaemo se da je atmosfera nestabilna.
Ako je gradijent temperature atmosfere isti kao i gradijent suhog zraka, mjehuri koji se zagrijao na
tlu odlazi s veom temperaturom od one okolnog zraka, te se hladi s istim gradijentom( 1 stupanj
Celzija svakih 100 metara). Njegova temperatura ostaje vea od temperature atmosfere i njegov
uspon se nastavlja. Kada doe na razinu kondenzacije, iz mjehuria e nastati oblak. Njegov

gradijent postat e manji od atmosferskog (0,6 stupnjeva Celzija/100m), te uspon postaje bri. Tako
nastaju veliki vertikalni oblaci koji se brzo ire: cumulus congestus i cumulonimbus(olujni oblaci).
To se naziva apsolutnom nestabilnou.
Ako se za vrijeme uspona termiki mjehurii dou do izotermije ili do inverzije temperature na sloju
koji je manje gustoe, mjehurii koji su otili s najviom temperaturom uspjet e proi kroz taj sloj i
uspon e se nastaviti. Nasuprot tome, oni koji su odvojeni od tla sa manjom razlikom u temperaturi,
izotermija i inverzija e ih zaustaviti. To se naziva selektivnom nestabilnou.

5. ZRANE MASE
5.1.

POJAM ZRANE MASE U METEOROLOGIJI

Zrana masa, u meteorologiji, je velika koliina zraka( nekoliko stotina tisua km kubnih) u
troposferi kojoj su temperatura i vlanost gotovo jednake na svim mjestima na horizontalnom
planu.
U unutranjosti zrane mase postoje horizontalne povrine od nekoliko stotina km kvadratnih u
kojima su temperatura i vlanost relativno konstantne. Te zrane mase se kreu po atmosferi, klizei
jedna iznad druge, a da se ne mijeaju. Za vrijeme njihovog kretanja, njihove
karakteristike( temperatura i vlanost) se mijenjaju zbog utjecaja povrina iznad kojih se
pokreu(oceani, vlana tla, pustinje). Susret dvaju masa veoma razliitih karakteristika mnogo
utjee na meteorologiju u podruju njihova dodira.
Karakteristike zranih masa veoma ovise prvenstveno o njihovom kretanju i o zoni iznad koje su
nastale.
5.2. RAZLIITE VRSTE ZRANIH MASA

Za klasifikaciju zranih masa koriste se 2 kriterija:


-

Vlanost

Ako se stvaraju iznad oceana, bit e veoma vlane. Njih nazivamo maritimnim. A ako se formiraju
iznad pustinjskih podruja, bit e manje vlane. Njih nazivamo kontinentalnima.
-

Temperatura

Za one koje se formiraju iznad regija bliih polovima, zrak od kojeg se sastoje je hladan, dok one
koje se formiraju iznad regija bliih ekvatoru, zrak je topao. Razlikuju se tri tipa: polarne, arktike i
tropske zrane mase.
Sve u svemu, postoji 6 tipova zranih masa ije su glavne karakteristike u slijedeoj tablici.
Vrsta zrane mase
Kontinentalno-polarna

Karakteristike
Zrak je suh i stabilan

Godinje doba
Ljeto: za vrijeme kretanja, ova
zrana masa se vlai u kontaktu
s tlom iznad kojeg prolazi i
postaje nestabilna. Ovdje mogu
nastati oluje.
Zima: zrak ostaje veoma suh i
hladan. Vidljivost je odlina i

Kontinentalno-arktika

Zrak je veoma suh i hladan

nema oborina.
Ljeto: ne stvaraju se ljeti.
Zima: zrak ostaje veoma

Kontinentalno-tropska

Zrak je vru, suh i nestabilan

hladan i veoma suh


Ljeto: zrak je vru i suh. Nema

(jako malo naoblake)

oborina, ali vidljivost je tek 7


do 8 km.

Maritimno-polarna

U poetku hladan zrak se

Zima: iste karakteristike


Ljeto: vrijeme je kiovito,

zagrijava i vlai dok se sputa

moe doi do pljuskova i oluje.

prema jugu. Nestabilno je i

Izuzev padalina, vidljivost je

oblano, donosi hladnu kiu.

odlina
Zima: vrijeme je hladno i
veoma esto pada snijeg.
Izuzev padalina, vidljivost je

Maritimno-arktika

Zrak se zagrijava i vlai dok se

odlina.
Ljeto: hladno je uz este

sputa prema jugu. Donosi

pljuskove. Nestabilnost je

vlagu i nestabilnost.

velika i mnogo je naoblake po


danu.
Zima: hladno je uz est snijeg.
Mnogo vrlo niske naoblake.

Maritimno-tropska

Zrak je veoma vru i vlaan.

Ljeto: zrak je vru i vlaan,

Donosi mnoge

veoma kiovito. Vidljivost je

oborine(pljuskovi i oluje),

osrednja.

sumaglice i magle.

Zima: vrijeme je toplo i


vlano. Stvara se magla i niski
oblaci. Vidljivost je osrednja.