~ ONTOLOGIJA ~

METAFIZIKA - gr. meta ta fizika - "iza fizike"

Metafizika istrauje ono to je prvo i ono to je posljednje. to je bitak, bit,
zbivanje, kretanje, forma, materija, supstancija, uzrok, svrha itd.
- Aristotel: Metafizika - prva filozofija -> uenje o prvim izvorima i uzrocima
bia. Ime Metafizika dobila kasnije po tome to su Aristotelovi uenici njegovu
"prvu filozofiju" svrstali "iza fizike" (*fizika - uenje o prirodi - fysis)
Znanost o onome to biima pripada po njihovoj biti.
Metafizika je temeljna filozofska disciplina: uenje o prvim izvorima i
uzrocima bia, o principima bitka i zbivanja; uenje o pravoj zbilji; znanje o
onom to je s one strane fizikog.
Metafizika se dijeli na: ontologiju, kozmologiju, antropologiju i teologiju.
ONTOLOGIJA - gr. ON - bivstvujue, gr. logos - rije, zakon
Opa metafizika, filozofska disciplina o biu kao biu; istrauje ono po
emu su bia bia, dakle istrauje bitak, njegova opa, temeljna i bitna
odreenja. Ona pita o prapoelima i prvim uzrocima.
Ontologija ili opa metafizika je uenje o bitku kao takvom, te o najviim
pojmovima i odredbama bitka. Ontologija predstavlja sr metafizike; ona je dio
metafizike koji istrauje bitak. Ontologija - subjektivno, spoznajna teorija objektivno razmatranje bitka.
Antika filozofija ne poznaje pojam ontologija. Taj pojam nastaje u
novovjekovnoj filozofiji.
BIE - ono to jest, to postoji (nebitno je li realno ili idealno, ivo ili neivo).
Ono o emu se moe rei da jest, bez obzira na nain na koji jest. Ono
postojee to jest po tome to sudjeluje u bitku.
BIT - ili sutina - ono po emu neto jest ba to to jest. Bit je ono ope to
nadilazi pojedinano; ono zbiljsko i istinsko to se ne mijenja i ostaje
nepromijenjeno.
Aristotel: "Bit je ono prvo unutranje poelo koje omoguuje da neto postoji."
BITAK - ono po emu sve jest ono to jest; ono po emu jest sve to jest. Ono
po emu bia uope jesu, po emu bia jesu bia. Bitak je neogranien,
neodreen i bezsadrajan (za razliku od bia koje je neto odreeno). Bitak
je jedan, svako drugo jest dio njega. Za njega ne vrijede kategorije, nije niim
odreen ni ogranien.
Bitak je ono to se nalazi iza realnog svijeta. Bie moe biti ili ne biti, ali bitak
nuno jest.
Bit se odnosi na ono neto, a bitak se odnosi na ono sve. Bitak biu daje
postojanje, a bit odreuje postojanje. Bitak je bit bia kao bia. Bie sudjeluje,
participira u bitku.
BIVANJE - ili postajanje - promjena kao takva, obraanje neega u drugo.
Dogaanje, zbivanje u najopenitijem smislu. Jedinstvo bitka i nita.
*Hegel - werden - bivanje je jedinstvo suprotnosti

SUPSTANCIJA - lat. substantia

Ono to lei u temelju stvari; trajna nepromjenjiva osnova, nosilac svih
svojstava (atributa), kod Aristotela, Descartesa, Spinoze.

ARISTOTEL (382. pr. Kr. - 322. pr. Kr)

ARISTOTEL - METAFIZIKA
1) Koja su etiri uzroka ili principa kod Aristotela?
I. CAUSA MATERIALIS (materijalni uzrok) - tvar ili materija
II. CAUSA FORMALIS (formalni uzrok)
- oblik ili forma
III. CAUSA EFICIENS (djelatni uzrok)
- kretanje
IV. CAUSA FINALIS
(svrni uzrok)
- svrha
Prva dva uzroka - vjeiti dualizam, trei i etvrti uzrok se nadovezuju na prva
dva s tim da je etvrti uzrok krajnji uzrok. Uzroke istrauje prva filozofija metafizika
2) to je tvar (graa, materija)?
- TVAR - potencijalni bitak
- pasivni princip stvari jer predstavlja pasivnu mogunost za kakvo
savrenstvo
- mogue BIVSTVO, postaje bivstvom (koje se sastoji od tvari i oblika)
tek kada se
oblikuje.
- aktualizira se kao stvar tek kada poprimi neki oblik
3) to je oblik?
OBLIK/FORMA - predstavlja aktivni princip stvari
- aktualni bitak, tj. ono neto po emu neto to jest je
upravo to to jest, tj. bit
po kojoj neto jest to to jest
TVAR i OBLIK - u svakoj pojedinanoj stvari Aristotel pojmovnom analizom
raziluke tvar i oblik
S - TVAR je oblikovana tvar. ovjek je dua i tjelo. Dua je oblik tijela,
unutranje naelo ivota i organizacije, njegova svrha.
- Oblik je nain na koji predmet, bie, stvar postoji, on je bit svakog predmeta i
on je u stvari svojstvo svih predmetima ako govorimo o opim pojmovima
4) to je kretanje?
Kretanje predstavlja prijaz iz tvari u oblik, iz mogunosti u zbilju (in).
To je ostvarivanje biti u pojavi. Tvar i oblik su u vjeitoj promjeni, vjeitom
kretanju - prelasku iz mogunosti u zbilju.
5) to je entelehija?
ENTELEHIJA - ono to je oblikovano prema svrsi; svrhovito ostvarenje. Ono to
je postiglo cilj; neprekdina duevna djelatnost. Entelehija je potpuno

svhrovito ostvarenje neega to je tek bilo potencijalno. Razvoj bia

kroz 4 osnovna uzroka.
6) to je bitak?
BITAK - ono sve kakva je neka stvar u svim svojim moguim kretanjima ikad
bila i kakva moe biti
7) Hijerarhija oblika?
U svijetu postoji hijerarhija oblika. Na dnu hijerarhije je MATERIJA (TVAR) mogunost za neku stvar, a na vrhu je BOG, nepokretni pokreta, isti oblik.
cijeli svijet je neprestano kretanje, usavravanje oblika od tvari ka najviem
obliku - Bogu.
Sve ima svoju svrhi i vsako kretanje tei postizanju te svrhe. Svaki nii oblik je
graa ili materija za vii oblik do njegova konanog ostvarenja.
BOG - prethodi svakom biu i svakom djelovanje. Bitak u sebi (zato je
nepokretan), a pokreta je zato to materija tei da doe u njegovo stanje
(pokree je udnja).
8) to je prva, a to druga supstancija?
SUPSTANCIJA - primarni uzrok neke stvari
Prva supstancija je pojedinano bie - ono to je tu kao konkretno bie
(kakav ovjek, konj, ivotinja) - "ovo tu bie"
Druge supstancije su VRSTE i RODOVI - ono ope ovih pojedinanih
predmeta, npr:
prva supstancija - Ivana; druga supstancija - ovjek
9) to je teleologija?
Teleologija je nauka koja smatra da sve ima svoju svrhu. Sva zbivanja,
kretanja su usmjerena ka toj svrsi. Svrha predstavlja jedan od uzroka stvari bez
kojeg nema bia. Svrha predstavlja potpuno ostvarenje materije unutar forme
kroz kretanje. Ona je vjeiti put iz mogunosti u zbiljnost. Svako zbivanje i
svaka stvar ima svoju svrhu kao jedan od svojih uzroka. Svha prethodi svakom
inu.
*TELOS - svrha -> teleologija - uenje da svrhovitost vlada svijetom
10) to je subjekt?
Subjekt je ona prva supstancija, ono pojedinano.
11) Kritika Platonovog idealizma?
Za Aristotela postoji samo zbiljsko (realni) svijet. Za njega nema nita izvan
pojave. Ne postoji ope bez pojedinanog i obratno. Kritizira Platonovu
podvojenost zbilje, tj. odvajanje IDEJA od REALNIH STVARI.
Aristotel zastupa jedinstvo materije i forme - kretanje je vjeno.
Kod Platona bi ideje bile odvojene od materije, kod Aristotela su su ideje forme
u materiji (*ali forma moe postojati neovisno od stvari - bia u glavi arhitekta).
Odvajanje ideja od realnih stvari, opeg od pojedinanog je neodrivo - kako
objasniti vezu ideja i pojava, utjecaj ideja na pojave, kretanje iz vjenih i
nepromjenjivih ideja?

12) to je istina?
Istina je podudaranje pojma i stvari, tj. slaganje misli i stvari (adaequatio
intellectus et rei). Od Aristotela potjee klasina teorija istine, tj. teorija
adekvacije ili korespondencije.

Rene Descartes (1596. - 1650.)

DESCARTES - MEDITACIJE O PRVOJ FILOZOFIJI

1) Koja su 4 pravila metode?
- METODA - predstavlja unaprijed odreen red i redoslijed pristupanja
nekoj spoznaji (s tim da su u duhu prethodno jasno predoene granice
spozanje). Descartes sve spoznaje podvrgama pravilima metode - loe
odstranjuje, dobre zadrava. Razlikuje se od skeptika - eli vrste temelje (ipak
eli doi do istine)
METODA se sastoji od 4 pravila:
I. KRITIKO-SKEPTIKO pravillo
- nikada nita ne prihvaati kao istinito; ne smije se neki sud prenaglo prihvatiti
kao istinit, ve trebamo onaj sud kojio je za na duh jasan i razgovijetan, dakle
da ne sumnjamo u istinitost suda sve mora biti jasno i razgovjetno da bi bilo
istinito;
JASNOST I RAZGOVJETNOST su jedini KRITERIJI ISTINITOSTI
II. ANALITIKO pravilo
- ralamba problema na onoliko djelova koliko je mogue i potrebno da bi se
problem rijeio.
III. SINTETIKO pravilo
- ralanjene djelove treba skupiti u cjelinu po redu i postupno od
jednostavnoga k sloenom od pojedinanog ka opem (indukcija)
suprotnost analizi
IV. PRAVILO PROVJERE POSTUPNOSTI I POSTUPKA
- da se nabroje i provjere opi pregledi radi sigurnosti da se nita nije izostavilo

2) Objasni cogito, ergo sum.

Svojom metodom kroz 4 pravila Descartes dolazi do zakljuka "mislim, dakle
jesam".
Sumnjamo u podatke svojih osjetila, u postojanje vanjskog svijeta, pa i nas
samih kao tjelesnih bia, ali dok tako sumjnamo, dok odbacujemo sve to je
vjerojatno, mi istovremeno MISLIMO, pa je miljenje evidentna injenica koja
dovodi do toga da nuno JESMO, da postojimo. Descartes je siguran u samo
jedno, a to je "mislim, dakle jesam". To je prva i najsigurnija od svih
spoznaja, a njena je izvjesnost INTUITIVNA (izvjesnost subjekta, a neizvjesnost
objekta)
Descartes vidi svijet kao neto neizvjesno, stoga konstano traga za neim to
e se pokazati ISTINITIM i SIGURNIM. Kree od skepse, ako sumnjam - mislim;
dakle jesam. ta sumnja dovodi do spoznaje, koja je savrenija od sumnje.
COGITO znai SAMOSVIJEST. MILJENJE je evidentna linjenica da nuno JESMO.
3) to znai da je ovjek misaono bie?
ovjek je supstancija, koje je itava bit ili priroda u tome da samo misli i kojoj
za bivanje nije potrebno nikakvo mjesto niti zavisi od bilo koje materijalne
stvari.

4) Koji su kriteriji istinitosti?

Razum je sposobansam razluiti istinito od neistinitog slijedei dva kriterija:
JASNOST i RAZGOVJETNOST. Da bi neto bilo istinito mora se pokazati kao
sasvim JASNO i RAZGOVIJETNO.
JASNO spoznaja je otvorena i iva duhu, jasno vidimo ono to je pred naim
okom i to snano i otvoreno djeluje na nas, nae oko
- ona spoznaja koja je otvorena i iva i naem se oku otvoreno prikazuje i utjee
na duh.
RAZGOVIJETNO spoznaja koja je odijeljena od ostalih sadraja tako da u
sebi sadri samo ono to je jasno (sadraj koji se jasno razabire)
5) Tko je jamac istinitosti?
Budui da sumnjam kako bih doao do istine, nisam savren. Zato iznad mene
mora postojati neko savreno bie (jer je spoznaja savrenija od sumnje). To
bie mi jami istinitost spoznaja.
Tu sumnju je u ovjeka usadio Bog - bie koje sadri sva savrenstva. On je
jamac istinitosti. Sumnjati u istinu znailo bi smatrati Boga lacem.
Egzistencija Boga izvodi se mojim miljenjem o Bogu.
6) Koje su dvije supstancije?
DUH (mislea stvar) i TIJELO (protena stvar) dualni bitak
- DUH I TIJELO dvije nesavrene i konane suptancije (zato to su stvorene
od Boga - savrene i beskonane supstancije)
Cijela se priroda moe svesti na duh i tijelo.

- karakteristike duha - ne zauzima prostor, nedjeljiv, samomislei

- karakteristike tijela - proteno (zauzima prostors, djeljivo)
Descartes smatra da je ovjek jedino bie u kojem zajedno djeluju duh i tijelo.
Bog je samo duh, a sve ostalo (ivotinje, biljke) je samo tijelo. Tijela ivotinja su
strojevi, samo ovjek ima duu.
eerova lijezda (glandula pinealis - epifiza) - jedina joj je funkcija da svede
na jedno ono to je nesvodivo. Ona "mijea duh i tijelo kod ovjeka".
7) Gdje se nalazi tekoa u shvaanju dvije supstancije?
Dvije supstancije su shvaene i objanjene neovisno jedna od druge pa stoga
postoji problem u spajanju due i tijela. Kako onda objasniti djelovanje due i
tijela u ovjeku? Descartes prividno rjeava taj problem uvodei "eerovu
lijezdu". U epifizi "ivotni duhovi" djeluju na tijelo.
8) Objasni mehanicizam
Uenje koje sve pojave u prirodi (pa tako i ivot) objanjava iz fizikalnokemijskih procesa. Tijelo, tj. materija predstavlja inertnu masu koju pokreu kao
i cijelu prirodu pravila mehanike
9) Objasni uroene ideje ili apriorne spozaje
One daju osnovu Descartesovu racionalizmu. Predstavljaju uroene
spoznaje u nama, u naem duhu koje su neovisne od svakog iskustva. To su
sadrajni principi u naem duhu koji ive bez potreba iskustva (npr. Bog je
ovjeku uroena ideja).
nisu produkt ni vanjskog ni unutranjeg iskustva, ve su uroene kao akt
Boje ruke.
pojmovi i principi koji su potencijalno sadrani u ovjekovu duhu, a to znai
da ih ovjek moe sam razviti, bez pomoi iskustva.
Baruch de Spinoza (1632. - 1677.)

SPINOZA - ETIKA
1) to je supstancija?
SUPSTANCIJA stvar koja tako postoji da joj za postojanje nije
potrebna niti jedna druga stvar. Ona je uzrok sebe same (causa sui), ono
to jest u sebi, shvaa se pomou sebe i za njezinu opstojnost nije potreban
drugi pojam.
apsolutni i beskrajni bitak
supstancija = Bog = priroda (ontoloki monizam)
supstancija je nuno jedina suprotnost Descartesovom dualizmu, beskonana
stvaralaka priroda svega to jest - natura naturans
2) to su atributi?
ATRIBUTI - izraavaju realnost ili bitnost supstancije; oni su vjeni i
nedjeljivi, ima ih beskrajno mnogo, a u sebi nose jasnou supstancije - oni su
stalno svojstvo supstancije.
Bog posjeduje beskrajno mnogo atributa, nita ih ne posjeduje ni jedan, a neto

ima neke atribute. Od mnotva atributa ovjek spoznaje samo dva: duh
(miljenje) i tijelo (protenost).
Atributi su svojstva supstancije - BIT; prikazuju se kroz moduse (naine
supstancije) - BIA
3) to su modusi?
MODUSI stanja supstancije, pojedinane stvari koje su konane,
ograniene i jedna drugom uzrokovane. Uzrok modusa je u supstanciji i
atributima, odnosno modusi su STVORENA PRIRODA tj. natura naturata.
Ljudska bia su takoer modusi supstancije koja imaju razum. ovjek je modus
prirode, konano bie, sainjeno od tijela i due. Kroz moduse se supstancija
manifestira. Oni su promjenjiva i prolazna stanja supstancije ili pojavni oblici
njezine vjene i po sebi nepromjenjive biti sva pojedinana konkretna bia
4) to je Bog?
Bog je apsolutna beskrajna supstancija koja sadri beskrajno mnogo
atributa. Supstancija koja ima sve atribute, apsolutna neogranine cjelina,
nedeterminirana, vjeni bitak samim sobom stvoren, slobodan (slobodan je
zbog toga to je uzrok samog sebe i izvan njega nema nieg to bi ga odredilo).
Bog je priroda - stvaralaka priroda koja odlikuje stvarnost. Sve je Bog; on nije
nita izvan svijeta, ve je on sav postojei svijet.
5) to je sloboda?
Sloboda je spoznata nunost. Sastoji se u spoznaji prirode i ivota u skladu
s njom. Priroda je, u kauzalitetu prirodnih stvari/pojava - apsolutno
determinirana.
Stanja prirode su u uzajamnom djelovanju, no u djelomino uzronom odnosu
(meu modusima, no modusi ne postoje nunou svoje vlastite prirode jer su
determinirani i ogranieni meusobno, no supstancija postoji snagom nunosti
vlastite prirode, sama je po sebi nuna i kao takva slobodna).
PSIHOFIZIKI PARALELIZAM ono to se dogaa u tijelu dogaa se i u dui jer
su dua i tijelo ista stvar samo su promatrani s razliitih aspekata - pod
atributom miljenja ili protenosti.
6) to je ovjek?
- modus, konano bie koje je sainjeno od due i tijela koji predstavljaju istu
supstanciju samo su promatrani pod razliitim aspektima - atributom miljenja i
protenosti.
ovjekova egzistencija je odreena vanjskim uzrocima. Individuum je oblikovan
prema drugom individuumu; zadatak mu je spoznati prirodu. ojvek je
nama najblii modus - jedinstvo misleeg i protenog atributa; modus prirode s
najviom intuitivnom spoznajom.
7) to je tijelo?
Tijelo je vanjski predmet kontemplacije, vanjski vid miljenja. Modus
koji na izvjestan i odreen nain izraava Boju bit ako se ona promatra kao
protena stvar.

8) to je miljenje, a to protenost?
Protenost i miljenje su beskrajna svojstva iste vjene prirode ili Boga.
Supstancijalni identitet atributa objanjava paralelizam stvari i ideja. Spoznaju
Spinoza tumai pralelizmom stvari (modusa) i ideja (atributa). Modusi kao
konana bia koja posjeduju 2 atributa egzistiraju paralelno tim atributima i
samim tim su u mogunosti spoznati ih. Spoznavajui protenost i miljenje
ovjek spoznaje i dio supstancije kroz ta 2 svojstva supstancije.
Supstancija = priroda = Bog
Atributi protenost i miljenje
modusi ovjek (protenost + miljenje =(paralelno)= tijelo + dua)
9) Red i veza ideja?
"Red i veza ideja jesu isti kao red i veza stvari" jer "duh i tijelo su jedna i ista
stvar, koja se shvaa as pod atributom miljenja, as pod atributom
protenosti."
Monizam - jedinstvo duha i tijela
Priroda je apsolutno determinirana u kauzalitetu konanih stvari i pojava.
Stanja prirode su u uzajamnom djelovanju, ali se nalaze u djelomino uzronom
odnosu: u redu veza i stvari, u redu i vezi ideja prema tom redu tijelo ne
moe biti ogranieno milju niti obratno.
10) Panteizam (pan = sve, teos = bog)
Bog proima svaki dio prirode - Bog je priroda: Sve je proeto Bogom. Uenje
da je Bog u svijetu, imanentan svijetu, da su Bog i svijet isto, tj. da je sve Bog,
Bog je u svemu, u svakoj stvari i u svakoj pojavi.
11) Kakva je Spinozina etika?
Racionalistika - ovjek mu je ono bitno, a filozofija uenje o slobodi. Najvie
ovjekovo blaenstvo je usavravanje razuma u razumijevanju Boga i bojih
atributa.
12) to je istina?
Istina je kriterij sebe i lanosti govoriti istinu znai govoriti to jest i kako
jest. Istina i neistina se u ontolokom pogledu odnose kao bie (ens) i nebie
(non-ens)
Gottfried Wilhelm Leibniz (1646. - 1716.)

LEIBNIZ - NOVI OGLEDI O LJUDSKOM RAZUMU

1) to su monade?
MONADA jedinstvena, indivudalna, neprotena i cjelovita duhovna
supstancija koja je samodjelatna, sama sebi dostatna i po samoj sebi

aktivna. Monade su mnotvo jednostavnih bia. U sreditu supstancije jest

zbivanje, sila. To su aktivni samodjelatni atomi koji nisu materijalni. Imaju mo
precepcije i poude (ova uvjetuje prijelaz jedne percepcije prema drugoj).
Osnovna svojstva monada proizlaze iz principa samodjelatnosti; to su: tenja i
jasnoa predoavanja.
Monade se razlikuju po stupnju jasnoe predoavanja tvorei tako sistem u
obliku piramide na ijem je dnu materija, a na vrhu Bog. (materija - nesvjesno
predoavnja, Bog - apsoltuno svjesno predoavanje)
2) to su "gole" monade?
Gole monade predstavljaju najnie monade s potpuno nesvjesnim
predoenjima. Monade se meusobno razlikuju po stupnju jasnoe
predoavanja. Tako su gole monade na dnu ljestvice jer imaju nesvjesnu
predodba svijeta. One su materija koja je shvaena kao aktivnost, a ne
mrtva masa, te stoga produhovljene.
Kako monade ine svijet svaka je jedinstvo u mnotvu i meusobno se razlikuju
po stupnju savrenstva i po stupnju jasnoe predoavanja.
Gole su monade na dnu hijerarhije, dok je najvia monada Bog.
3) to su due?
Due su vie monade, imaju jasniju predodbu o svijetu. Odlikuje ih
apercepcija (svjesno opaanje) ili samosvijest. Takva je ljudska dua, a ostale
s niim stupnjem percepcije i stanja "duevnosti" Leibniz naziva entelehijama.
Due su najvie monade koje imaju apercepciju svijeta, jasno predouju svijet,
a Bog je apsolutno svjesna supstancija.
4) Objasni pojam prestabilirane harmonije
itava je priroda od Boga stvorena tako da pored sve raznolikosti meu
monadama postoji i njihova slinost, unutranji sklad i podudaranje. Tako svaka
stvar zauzima svoje mjestoodreenom samom njenom prirodm.
Monada ne moe djelovati na druge monade niti moe trpjeti od drugih bilo
kakav izvanjski utjecaj, jer su duevni atomi. Dua je tako savren psihiki
automat isto kao to je tijelo fiziki i ne mogu utjecati jedan na drugi, ve do
podudaranja njihovih djelovanja dolazi unaprijed od Boga odreenim zakonima.
Leibniz usporeuje odnos due i tijela sa odnosom dvaju satova koji jedan uz
drugi rade i pokazuju svoje odnose i stanja.
Bog, kada je jednom stvorio svijet, vie ne sudjeluje u njemu jer je sve ve
unaprijed jednom zauvijek odreeno. Monade se dakle nalaze u odnosu
PRESTABILIRANE HARMONIJE kojim je predodreeno kretanje i promjena
monada to daje privid njihovoj interakciji. Monade dakle ne utjeu jedna
na drugu, ve se usklauju. Uzajamni utjecaj jedne monade na drugu moe
samo Bog izazvati.
Prestabilirana harmonija je na neki nain odnos due i tijela kao neeg
neodvojenog, ali meusobno neutjecajnog jedinstva koje je od Boga udeeno,
stvoreno.
5) to su istine uma, a to istine iskustva?
ISTINE UMA - istine koje su doneene po principu proturjenosti. Sve ono

to je njima suprotno ujedno je i njima proturjeno. To su istine koje su (isto kao

i aksiomi) izvedene apriori, a svoj izvor imaju u Bojem razumu; one su
NUNE istine. Njihovu suprotnost nije mogue promiljati jer se dolazi do
kontradikcije.
ISTINE ISKUSTVA - sluajne istine koje nisu logiki i metafiziki
zasnovane, to znai da se promiljanjem njihove suprotnosti ne dolazi do
kontradikcije. Utemeljene su na principu dovljnog razloga, to znai da su
mogue, a ne nepostojee iako nisu utvene razumom.
Ta dva principa: princip proturjenosti i princip dovoljnog razloga su
ujedno i principi umnih spoznaja miljenja. Sve rasuivanje temelji se na ta dva
principa.
6) to je Bog?
Bog je apsolutno samosvjesna supstancija - monada. Bog je zadnja
osnova svih konanih stvari. Zaetnik prirode u kojoj sve ima svoje mjesto koje
proizlazi iz Bojeg djelovanja. Princip dovoljnog razloga ima konani
razlog u beskonanom, prvom uzroku - BOGU koji ima u samom sebi svoju
egzistenciju.
7) Princip kontinuiteta
Osnovna svojstva monada su tenja i jasnoa predoavanja. Iz tenje kao
osnovnog svojstva monada Leibniz izvodi princip kontinuiteta koji uz princip
identiteta tvori dva zakona prirode: Princip kontinuiteta je u potpunosti
suprotstavljen Descartesovom mehanicizmu i kae da je svaki prijelaz
neprekidan i postepen, a ne iznenadan. Lebniz je uz dimenziju PROSTORA
uveo i dimenziju VREMENA, jer za njega sve to djeluje, djeluje u vremenu,
mijenja se, postaje i tei od niega ka viem pa je stoga vrijeme uz prostor
neodvojivo svojstvo pojavnog svijeta. Nita ne moe postati odjednom, ve u
beskonanom vremenskom nizu uzastopnih najsitnijih promjena.
8) Odnos prema Descratesu i Spinozi
Cilj Leibnizovog filozofskog sistema je prevladati Descartesov dulizam, odnosno
pokazati, otklanjajui jaz izmeu razumu i religije, da su teologija i filozofija tj.
znanost meusobno ovisne. Descartes, Spinoza i Leibniz u sonovi svog
filozofskog istraivanja istrauju pojam supstancije. Descartes je, kao i Spinoza,
definira kao stvar koja postoji na taj nain da joj za njeno postojanje nije
potrebna niti jedna druga stvar. Descartes postavlja dvije osnovne supstancije:
MISLEU STVAR (res cogitans) i PROTENU STVAR (res extensa), od kojih je
misaono stvar ona aktivna, a protena samo materijalna. Spinoza pak smatra
da postoji samo jedna supstancija - Bog - koja je uzrok samoj sebi i kroz svoja
svojstva izraava bit u mnotvu svojih stanja. Leibniz kae da postoji
BESKRAJAN NIZ SUPSTANCIJA. On je supstanciju odredio kao jedinstvenu,
neprotenu, produhovljenu, individualnu i samodjelatnu stvar. Otklonio je
protenost kao bit stvari i u prvi plan odreivanja supstancije uveo ZBIVANJE,
SILU, AKTIVNOST, NEPREKIDNU PROMJENU, VRIJEME (kao bitnu dimenziju). Na
taj se nain suprotstavlja mehanicizmu prema kojem svaka stvar ima
uzrok svoje djelatnosti izvan sebe i pokazao da svaka stvar djeluje po svrsi
svoje vlastite prirode teei da dosegne to vei stupanj jasnoe predoenja.

9) Teodiceja kod Leibniza

gr. theos - Bog; dike - pravo, opravdanje
Pojam koji je uveo Leibniz, a kojim je oznaio Boje opravdanje naoigled
nevolje u svijetu koji je stvorio, tj. pojam koji ukazuje na Boju pravednost i
mudrost.
Bogu su u njegovu spoznavanju (razumu) prezentni svi mogui svjetovi
monada. Njegova volja izabire onaj svijet kao zbiljsko koji sjedinjuje najveu
moguu raznolikost. Stvarni svijet je najbolji od svih moguih svjetova.
Tako se i zlo (nevolja) moe utemeljiti na svekolikome sklopu dobra kao i radi
njegova razgranatog i stupnjevitoga bogatsva.

Immanuel Kant (1724. - 1804.)

KANT - KRITIKA ISTOG UMA

1) to je kriticizam?
KRITICIZAM - Kantova oznaka za njegovo spoznajno-teorijsko uenje koje spram
slijepoga dogmatizma i dogmatskog povjerenja (racionalistika metafizika) u
spoznajnu sposobnost uma ponajprije zahtijeva da se istrae uvjeti i doseg
ljudske konane spoznaje uma. To je zahtjev umu da pred sudom sebe
sama odredi svoje mogunosti i granice.
2) 4 pitanja koja obuhvaaju svu irinu Kantova fil. problematike?
3 su Kantova kljuna djela koja u sebi sadre tri temeljna pitanja iz kojih se
izvodi etvrto:
I. Kritika istog uma - odgovara na pitanje "to mogu znati?"
II. Kritika praktinog uma - odgovara na pitanje "to trebam initi?"
III. Kritika rasudne snage (Kritika moi suenja) - "emu se smijem nadati?"
Ta tri pitanja se slijevaju u jedno "to je ovjek?"
3) Kakav je Kantov odnost prema tradiciji?
Kant ima kritiki stav prema tradiciji. Za njega su racionalizam i
empriizam u suprotnosti koju pokuava prevladati. Racionalizam koji u sredite
spoznaje postavlja razum kao subjekt koji sam iz sebe pokuava spoznati
predmeta i istine o njima, zanemarije iskustvo. Razum prema Kantu nije jedina
kategorija spoznaje. Empirizam, s druge strane, svodei svu spoznaju na
iskustvo svodi subjekt na pasivnu funkciju primanja i kombiniranja onoga to
mu objekt nudi. On smatra da je teorijsko miljenje nemono samo doi do
nekih spoznaja koje lee izvan granica prirode, stoga smatra da se sva
spoznaja zasniva na iskustvu.

Za Kanta je spoznaja sinteza objekta i subjekta.

U odnosu na tradicionalnu filozofiju, koja je dogmatski mislila da moe rijeiti
sva pitanja metafizike (u to su ulazile i teme o Bogu, svijetu kao cjelini, dui i
besmrtnosti), Kant je svojim kriticizmom dao potpun obrat u pristupu filozofiji
uope. Bez kritikog ispitivanja granica i mogunost miljenja (razuma i uma)
ne moe se u filozofiji govoriti ni o jednom predmetu. Prva je obaveza filozofije
da odredi svoju bit kako bi zatim na misaon nain govorila o svijetu.

4) to je subjekt, a to objekt?
SUBJEKT - daje oblik spoznaje (formu, ono "kako" spoznajemo")
ono to spoznaje
nije tabula rasa; od objekta prima utiske koje prema oblicima svoje
spoznajne svijesti doivljava te tako omoguuje iskustvo i oblikuje um
OBJEKT - daje sadraj spoznaje (materiju, grau; ono "to" spoznajemo)
- ono to se spoznaje; predmet spoznaje
Spoznaja je sinteza subjekta i objekta
5) Objasni kopernikanski obrat?
*Kopernik okrenuo tradicionalnu sliku svijeta: nepokretnu Zemlju iz sredita
svijeta postavio u krunu putanju oko Sunca.
Kant okree odnos subjekta i objekta objekt do tada imao ulogu
nepomina sredita oko kojeg subjekt krui da ga spozna; subjekt vie nije onaj
koji pasivno krui oko predmeta objekta u svrhu spoznavanja istog, ve se
stvari okreu oko svijesti, a onda ih ona procesuira prema svojim
mogunostima.
6) to znai transcendentno, a to transcendentalno?
TRANSCENDETNO - ono nespoznatljivo, koje prelazi granice iskustva, svijesti;
natprirodno, s onu stranu iskustva. Spoznati se moe samo ono to je
imanentno svijesti.
TRANSCENDENTALNO - ili apriorno, o iskustvu neovisno (za Kanta apriorno
ne znai vremenski prethodno iskustvu, ve neovisno o iskustvu;
opost i nunost vaenja koja je neovisna o iskustvu, koja premauje iskustvo
jer se ne moe na njemu zasnovati)
Ono to omoguuje svaku spoznaju, Apriorni (o iskustvu neovisni) uvjet
spoznaje - uvjet koji tek upravo omoguuje iskustvo.
7) to znai apriori?
- Transcendetalno, neovisno o iskustvu, ali ne u vremenskom smislu. Apriorna
spoznaja je neovisna o iskustvu ona spoznaja do koje dolazimo izvoenjem iz
istih pojmova razuma i uma, nezavisno od svakog iskustva; nuna i
opevaea spoznaja koja omoguava svako iskustvo.
8) Koji su transcendentalni oblici svijesti?
I. Opaanje (prostor i vrijeme)
II. Miljenje (kategorije razuma)
Oni su ogranieni na iskustvo i ne vrijede preko granica iskustva, apriorni su,
omoguuju iskustvo i vrijede samo za iskustvo.

9) Koji su oblici opaanja?

ine iskustvo moguim (osjetnim):
I. prostor (vanjski oblik opaanja)
II. vrijeme (oblik unutarnjeg opaaja)
Nisu svojstva stvari, ve mi pomou njih doivaljavamo predmet. Oni
predstavljaju kategorije koje sam subjekt stavlja u svoju spoznaju. Prostor i
vrijeme su apriorni zato to su izvan ovjeka i njegovog iskustva. Oni su kao
oblici opaanja jedini mogui , osnovni uvjet iskustva zato to je apriorno
iskustvo mogue jedino unutar apriornih oblika opaanja - prostora i vremena.
SPOZNAJA = ZOR (prostor + vrijeme) + MILJENJE (kategorije razuma)
10) to su kategorije?
Kategorije su apriorni oblici miljenja ljudskog razuma, odnosno kategorije su
uroene ljudskom razumu i pomou njih razum funkcionira i tako mu se
omoguuje iskustvo. Razum sintetizira sve ono to mi primamo zorovima i to
pomou 12 kategorija - pojmova razuma izvedenih iz 12 vrsta sudova,
svrstanih u 12 principa:
a) princip kvantiteta jedinstvo, mnotvo, openitost
b) princip kvaliteta realitet, negacija, limitacija
c) princip relacija supstancija, kauzalitet, naizmjenino djelovanje
d) princip modaliteta zbiljnost, mogunost, nunost
Kategorije su isti razumski pojmovi, oblici sinteze miljenja (prostor i vrijeme
oblici su sinteze opaanja). Kant ujedinjuje kategorije (miljenje) i opaanje
ovom reenicom:
"Zorovi (osjetilni oblici, doivljaji) su bez pojmova (kategorije razuma)
slijepi, a pojmovi bez zorova prazni."
- Tako ujedinjuje RACIONALISTIKO I EMPIRIJSKO gledite
- kategorije su bez iskustvenog sadraja prazne
11) to je "stvar po sebi"?
- ono zbiljsko to postoji neovisno o subjektu koji spoznaje. ovjek
spoznaje samo ono to mu se kao pojava, fenomen, preko iskustvenih
opaajnih oblika prostora i vremena otkriva.
To je za ovjeka jedina stvarnost.
Postoji, meutim, tzv. "stvar po sebi" koja je neovisna o naim oblicima
spoznaje i koju ovjek ne moe spoznati jer je nemogue prekoraiti granice
iskustva - gnoseoloki agnosticizam
Nemogue je spoznati "stvar po sebi" (noumen - predstavlja cjelokupnu prirodu,
cjelovitost onog objekta koji subjekt pokuava spoznati). Spoznaja nije
mogua. Subjekt je u mogunosti spoznati samo "stvar za
mene"/"stvar za nas".
Fenomen - ovjek spoznaje samo onoliko koliko moe spoznati.
- apriorna spoznaja mi moemo neovisno o iskustvu znati o stvarima samo
ono to sami u njih stavljamo; uvjete kojima mi odreujemo svako mogue
iskustvo.
12) Gdje se nalazi granica spoznaje?
Iskustvo je granica spoznaje. Nai transcendentalni oblici svijesti (prostor,

vrijeme i kategorije razuma) ogranieni su na iskustva jher mi ne moemo

spoznati neto preko iskustva - izvan granica prirode, a tu spadaju tradicionalni
metafiziki problemi o Bogu, dui, besmrtnosti i cjelini svijeta. Oblici spoznaje
su apriorni, ali oni isto tako omoguavaju iskustvo, no ne mogu prijei preko
granice iskustva ne vrijede za "stvar po sebi"
13) to je razum, a to um?
Kant u svojoj filozofiji razlikuje razum (Verstand) i um (Vernunft)
RAZUM - mogunost spoznaje to se sastoji u odreenom odnosu danih
predodbi prema objektu
spaja ulno i pojmovno; sposobnost pravila
razum je mogunost da sam proizvodi predodbe to ih spontanost spoznaje
moe se odrediti i kao sposobnost donoenja sudova; razum je sposobnost
miljenja
UM - cjelokupna via spoznajna sposobnost; sposobnost principa
sva naa spoznaja polazi od ula, zatim ide razumu i zavrava u umu, iznad
ega u nama nita vie ne postoji
sposobnost koja daje principe spoznaje a priori (bez iskustva)
um je sposobnost jedinstva pravila razuma (razum je sposobnost
jedinstva pojava pomou pravila)
um ne ide na iskustvo ili na predmet, ve na razum, da bi raznovrsnosti
spoznaje razuma dao jedinstvo a priori pomou pojmova umno jedinstvo
um je sposobnost zakljuivanja tj. logikog oblika spoznavanja
14) to je miljenje?
Transcendentalni oblik spoznaje ukljuuje kategorije razuma koji spoznaje.
Dakle miljenje je sposobnost razuma da primjeuje, sudi i tako stvara
iskustvo. Miljenje je spoznaja pomou pojmova.
15) to je apercepcija?
Apercepcija znai svijest o samom sebi. Raznovrsnost predodbi sjedinjuje se u
jednoj svijesti, a to govori o identitetu svijesti u odnosu na te predodbe.
Aktivna, osvijetena predodba.
16) Antinomije uma kod Kanta?
Um zapada u antinomije kad pokuava rijeiti tradicionalne
metafizike probleme spekulativno, ignorirajui zor, a to su: BOG,
CJELINA SVIJETA, BESMRTNOST, DUA.
Kant je nabrojao 4 vrste antinomija, gdje su teza i antiteza meusobno
suprotstavljene. Izvedene su prema kategorijama kvantiteta, kvaliteta, relacije i
modaliteta.
Dijeli ih na:
1. Antinomija konanosti/beskonanosti prostora i vremena
2. Antinomija atomizma
3. Antinomija slobode
4. Antinomija Boga

*antinomija = proturjenost zakona sa samim sobom

Johann Gottlieb Fichte (1762. - 1814.)

FICHTE - OSNOVA CJELOKUPNE NAUKE O ZNANOSTI

Fichte trai jedan apsolutni princip iz kojeg sve izlazi, to je SVIJEST apsolut
U svijesti je apsolutna osnova sveg bitka. Svijesti suprotstavljeni objekt je
drugobitak, a to nije nita drugo doli negacija prvog.
JA (bitak )

NE-JA (drugobitak)

NE

NE-JA

JA

1) Objasni apsolutni idealizam

To znai da je Fichte kao apsolut postavio SVIJEST (JA) i nemogue je duh,
inteligenciju protumaiti iz stvari. Objekt idealizma je JA po sebi i to je iznad
svakog iskustva opa umnost
Ja je izvor svakog iskustva - vanjski svijet deduciran je iz svijesti. Ne treba stvari
kao uporite - uporite je u svijesti (JA) i zbog toga nema potrebe za iskustvom.
Subjekt postavlja objekt.
2) to je filozofija?
Drugi naziv za filozofiju je "nauka o znanosti"
Filozofija je nauka o ivotu i njegovom oblikovanju pomou umne volje
sa svjesno postavljenim ciljem ivota. Filozofija jo nije postigla svoj cilj jer
nije dovoljno odreena u svom cilju. On polazi od gledita da je filozofija nauka,
a nauka ima sistematsku formu i svi stavovi su u vezi s jednim osnovnim
stavom. Nauka treba biti Jedno, cjelina.
3) Objasni pojam znanosti

Znanost ne polazi od bitka ve od JA, to znai od inteligencije i njene

djelatnosti. JA je princip iz kojeg se sve izvodi, ono je openito, opa umnost.
4) Koji su dijelovi uenja o znanosti?
Uenje o nauci ima 2 dijela: teorijski i praktiki. Sve nae istraivanje mora
polaziti od najvieg cilja ovjeanstva, za oplemenjivanje roda iji smo mi
lanovi.
5) Objasni ulogu ovjeka u Fichetovoj filozofiji
ovjek je in (progres). Konana je svrha ovjeka da sebi podvrgne sve
neumno i da time slobodno prema svojim zakonima vlada. Ta svrha ostaje
nedostina (inae bi ovjek bio bogom). ovjek mora taj cilj usavravati i to
vie mu se pribliiti. Treba nastojati u takvom djelovanju koje unaprijeuje
kulturu i humanitet.
6) Objasni ulogu znanstvenika
Uloga znanstvenika (nauenjaka) lei u tome da unaprijeuje kulturu i
podie humanitet svih sluatelja te da time djeluje na ovjeanstvo uope i
na jo neroene milijune ljudi. O razvoju nauka ovisi i razvoj ljudskog roda.
Nauenjaci moraju biti na elu istraivanja i razvoja. Nauenjak sebi postavlja
uvijek novi cilj - nikad ne smije stati na postignutom. On je uitelj ljudskog
roda.
7) Kakav je Fichteov odnos prema Kantu?
Kant kae kako su elementi svijesti u spoznaji, odnosno dolaze izvana; Fichte
kae obrnuto - sve je to svijest u apsolutu koji nikako ne moe biti
stvar o sebi. On je duhovan, lian, a JA je izvor svega miljenja, svega znanja,
a po tema i svega to jest. Osnovna supstancija svijeta je "JA". Kriterij istine ne
lei u teorijskom, ve u praktinom, gdje se zasnivaju izvori i kriteriji vrijednosti
sveukupne ljudske teorije.
"Mi ne radimo zato to spoznajemo, nego spoznajemo zato to smo odreeni za
rad i praktini um je korijen svakog uma."
8) Kako Fichte shvaa "stvar o(po?) sebi"?
Postoji samo JA, a vanjski su predmeti ogranienje toga JA. Time
Fichte odbacuje postojanje stvari po sebi kao postojanje koje je
nespoznatljivo. Ako se apstrahira od Ja i polazi od predmeta, to je
dogmatizam - svijest bi bila proizvod predmeta; ako se pak apstrahira od
predmeta, dobiva se isto Ja. Fichte ne polazi od bitka, ve od Ja, to znai od
inteligencije i njezine djelatnosti. Time se prevladava Kantov pojam stvari o
sebi i potreba iskustva.
Stvar po sebi je imanentni sadraj svijesti (unutar svijesti), a govoriti unutar
svijesti o neem izvana je besmisleno. Stvar po sebi je izmiljotina i nema
nikakav realitet. Zbog toga to svijest ne stvara objekt spoznajom jer mi
miljenjem ne moemo nita izmisliti ili stvoriti; ve mi shvaamo opaeni
objekt kao NE-JA

9) Solipsizam
- ontoloko i spoznajno-teorijsko stajalite krajnjeg individualnosubjektivistikog idealizma pri emu se jedino vlastito Ja i njegova svjesna
stanja mogu spoznati pa su tako jedino oni stvarni.
- postojim samo Ja; postoji samo svijest sa svojim doivljajima i nita izvan nje
10) Razlika izmeu bitka/bia/biti?

11) teza - antiteza - sinteza

Fichte prvi uvodi pojmove T-A-S
Postoji Ja, njemu se suprotstavlja Ne-Ja (predmet) i zatim je ono to jedno i
drugo spaja kao novo Ja (teza - antiteza - sinteza). Tu je rije o neprestanoj
analizi i sintezi.

Friedrich Wilhelm Joseph von Schelling (1775. - 1854.)

SCHELLING - SISTEM TRANSCENDENTALNOG

IDEALIZMA
1) Kakva je uloga transcendentalna filozofije kod Schellinga?
Transcendentalna filozofija treba prikazati stupnjevit razvoj subjekta,
u kojem se ponavljaju isti stupnjevi prirodnog razvoja. Schelling
transcendentalnoj filozofiji suprotstavlja filozofiju prirode, prevladavajui sistem
subjektivnog idealizma prelazi na poziciju sistema identitea u kome se priroda i
duh oituju kao oitavanja "apsolutnoga", a to je zapravo stajalite
objektivnog idealizma.
Prirodna filozofija i transcendentalna filozofija (TF) su dvije nune osnovne
znanosti filozofije; nune osnove filozofiranja.
TF iz subjektivnog stajalita izvodi se objektivno. Te dvije filozofije nisu
suprotstavljene jedna drugoj, ve se nadopunjuju. TF je tek drugo izlazite s
kojega se dolazi k istoj onotolokoj koncepciji. Najvii zadatak TF je rjeenje
proturjeja izmeu teorije i prakse.

2) Koji su dijelovi transcendentalne filozofije?

TF dijeli se prema predmetu najprije na dva podruja, teorijsko i praktino.
Teorijski dio treba objasniti vanjski svijet, svijet koji je izvan nas. Na odnos i
djelovanje prema tome svijetu zadatak je praktine filozofije.
Trei dio TF je nauka o prirodnim svrhama i o umjetnosti (teleologija). Ona se
bavi pitanjima o odnosu predmeta i predodbe. Schelling to nastoji rijeiti
tezom o identitetu nesvjesnog i svjesnog djelovanja.
3) to je umjetnost?
Umjetnost, odnosno umjetniko djelo, savrena je identifikacija
realnog i idealnog, konanog i beskonanog. U umjetnosti se na
jedinstven nain ostvaruje, odnosno odraava ono "apsolutno identino" to je
inae za zor nepristupano, ali je tu dano. U umjetnikom se produktu svjesna
djelatnost reflektira kao nesvjesna. Umjetnost je sama sebi svrha,
nezavisna od svih vanjskih svrha. Smisao, zadatak umjetnosti, kao i
filozofije, lei u tome da prevladava pojavne suprotnosti i da ih u najveem
moguem jedinstvu ujedini. Umjetnost je objava apsoluta, odnosno
boanstva. Samo genij moe stvarati umjetnika djela. Umjetnost je u
Schellingovu sistemu iznad filozofije jer se u joj razrjeavaju sve proturjenosti.
4) Objasni zakon identiteta
OBJEKTIVNI IDEALIZAM = ZAKON IDENTITETA predstavlja jedinstvo
prirode i duha. Apsolutni identitet duha u nama i prirode izvan nas.
"Priroda je vidljiv duh, a duh je nevidljiva priroda"
U zbilji naene suprotnosti (subjekt-objekt, pojedinano-ope, priroda-duh)
pomiruju se i time kao problem rjeavaju u apsolutnom, a to apsolutno je
dohvaeno samo u posebnoj moi ljudske svijesti - intelektualnom zoru.

5) to je apsolut? to je znanje?
Apsolut znai identitet objektivnog i subjektivnog, organskog i
anorganskog, svjesnog i nesvjesnog. Identitet spoznaje i bitka, svijesti i svijeta,
prirode i duha.
Znanje se temelji na podudaranju objekta sa subjektom (prirode s
inteligencijom, predioivog s predoivalakim, besvjesnog sa svjesnim, realnog
s idealnim).
Prilagoavanja predodbi objektivnom svijetu moe se shvatiti samo ako
pretpostavimo da su subjekt i objekt iskonski jedno, a to jedinstvo neposredno
je izraeno samo u samosvijesti.
6) Koja su tri stupnja povijesti?
I. Sudbinski ili tragini stupanj
- oituje se potpuno slijepa i nesvjesna mo koja potiskuje slobodu, a s njome
razara i sve najvee i najljepe to je bilo ostvareno stari vijek

II. Prirodni stupanj

- oituje se kao oblik ljudskog zajednikog ivota u kome dominira mehanika
prirodnog zakona, zapoinje s Rimskom Republikom samovolja vlada
svijetom
III. Promiljeni stupanj
- kad e se javiti i do koje e se mjere razviti, nemogue je ustvrditi razdoblje
ostvarivanja inteligencije bez sile i samovolje
7) U emu je kritika Schellinga prema Hegelu specifina? (Hegelova kritika
Schellinga)
Nemam sad Fenomenologiju, al odgovor na ovo pitanje je pri kraju djela, kad
govori o Apsolutu i usporeuje Schellingov apsolut sa "tamnom noi u kojoj su
sve krave crne".
Hegel smatra da je Schellingovo shvaanje apsoluta nedostatno, da taj apsolut
nije naprosto apstraktum kojem je jedina funkcija uklanjanje razlika koje daju
formu mislima, tj. indiferenciju identiteta.. (op. mada to nije ba bilo
Schellingovo shvaanje, no dobro)

Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770. - 1831.)

Hegel - FENOMENOLOGIJA DUHA

1) to je ideja?
Ideja je jedinstvo pojma i objekta, aktualizacija koja nosi istinu u sebi i za sebe.
Racionalan nositelj svrhovitosti odreen samim sobom.
Ono umno, misao kao osnova. Bit to se u svemu ostvaruje. Umnost i zbilja su
istovjetni. Ideja je ono zbiljsko, ono umno, ono misaono, bit to se u svemu
ostvaruje. Um vlada svijetom. Ideja je pojam kao takav (u smisli logosa) iz kojeg

se mogu izvesti objektivne, vjene temeljne strukture stvarnosti.

Ideja je ono istinito (das Wahre) bit i bitak svega; dijalektiki se razvija i tek
na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi.
Ideja, um, umnost ono je osnovno, bit i bitak svega. To apsolutno,
sveobuhvatno, sveopa bit svijesti i svijeta, duha i prirode, subjekta i objekta,
razvija se tako da tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi. tek na svretku
ono je to doista jest.
2) Objasni panlogizam
Miljenje i bitak su istovjetni: zakonitost uma je i zakonitost zbilje.
"Pojmiti ono to jest zadaa je filozofije, jer ono to jest - jest um"; "to je
umno, to je zbiljsko, a to je zbiljsko, to je umno"
Ali svaka egzistencija nije zbiljnost (nije zbilja, nije zbiljska).
Hegel razlikuje pojavu i zbiljnost. Egzistencija je dijelom pojava (sluajna prolazna egzistencija, ono to je samo mogue, pa moe i ne biti kao to jest),
a dijelom je zbiljnost - nuni bitak, to u sebi sadri bit.
Ideja je ono zbiljsko, ono umno, misao kao osnova, bit to se u svemu
ostvaruje. Um vlada svijetom. Um je bit (ideja) svega to jest. Svako bie je
samo moment u samo-razvijanju i samo-ozbiljenju uma. Logos (um, razlog,
ideja) je u osnovi svijeta i sveg dogaanja u njemu. ti svi togaaji su stupnjevi
samorazvitka logosa, odnosno uma ili ideje. Ideja je apsolut, a sve zbiljsko
samo je realiziranje ideje, koja se ispoljava u svojim razliitim stupnjevima na
dijalektiki nain. To je imanentna forma kretanja ideje.
3) to je dijalektika?
Dijalektika kod Hegela nije vanjska vjetina, nego imanentno
izvoenje bitka samog, samorazvitak zbilje, subjekta, onog umnog.
DIJALEKTIKA put samorazvoja apsolutne ideje; dua i pojam sadraja;
zakonitost po kojoj se sve zbiva
zakonitost koja vie nije metoda spoznavanja, niti je metoda filozofiranja.
Temelj se na 3 stupnja koja ine jedinstvo spoznaje: teza, antiteza i sinteza
tek sa sva tri stupnja moemo spoznati cjelovit pojam
4) Teza, antiteza i sinteza?
Dijalektika je trolana, sastoji se od teze, antiteze i sinteze, odnosno teze
(afirmacije), negacije teze i negacije negacije. Svaki pojam ima svoju negacije,
te je tako on jednostran i trai svoj suprotan pol. Te suprotnosti oituju se u
sintezi koja involuira ta 2 suprotna pojma i opet postaje jednostrani pojam koji
ima svoj suprotni pojam.. i tako u krug. Sinteza, dakle nije zavretak, krajnji
stupanj, nego je tek nova teza za novu antitezu k novoj sintezi.
5) to je fenomenologija duha?
Fenomenologija duha je nauka o svijesti. Duh, kao pojavni, ukoliko se
subjekt odnosi na drugo kao objekt, jest svijest i predmet Fenomenologije duha.
Hegel je prikazao svijest o njezinu napredovanju i kretanju od provga
neposrednog stanja i predmeta do apsolutnog znanja. Taj put prolazi kroz sve
forme odnosa svijesti preka objektu i kao svoj rezultat ima pojam nauke. U
Fenomenologiji duha, kao uenju o svijesti, dolo se preko stupnjeva ulne
svijesti, i zatim percepcije, do razuma. Fenomenologija duha je znanost o

spoznajnom procesu duha - razvoj svijesti i samosvijesti u epistemolokom,

antropolokom i kulturolokom kontekstu. Njome se analiziraju oblici i naini
pojave duha koji su ujedno nuni razvojni stupnjevi indivudalne i povijesne
svijesti u kojima se oituje apsolutni duh.
6) to je duh?
Um je duh kada se njegova svijest o sebi kao zbilji podigne do istine, i kada je
um aktivno svjestan sebe kao svijeta, i svijeta kao sebe. Duh je dakle
samoopstojea apsolutno zbiljska bit.
DUH stadij u dijalektikom razvoju ideje, a oituje se u tri oblika:
subjektivni, objektivni i apsolutni duh.
kod Kanta je duh izraen kao kriticizam. Za Fichtea duh je univerzalno Ja. u
Schellingovoj filozofiji duh je identitet, a za Hegela apsolut.
po sebi i za sebe postojea bit, koja je u sebi ujedno zbiljska i koja sebe
predstavlja sebi. Apsolutna realna bit to samu sebe nosi. Duh u sebi ima
sredite, on nema jedinstva izvan sebe, nego ga je on naao; on je u sebi
samome i kod sebe samoga (samosvijest).
7) Objasni Hegelovo dijalektiko tumaenje svijeta u odreenjima "an sich" i
"fr sich"
Bitak po sebi (an sich) je ishodino stanje u kojem se nalazi sve to jest - iz
njega se kroz bitak za sebe (fr sich) dijalektiki napreduje prema jedinstvu
znanja bitka po sebi i za sebe. Ako je embrio po sebi (an sich) ovjek, on to nije
za sebe (fur sich), jer za sebe je on tek kao oblikovani um koji je sebe takvim
uinio iz onogo to je bio po sebi. Tek tu je njegova stvarnost. Za ovjeka
moemo rei da je umno bie, i dijete je umno bie (po odreenju vrste).
Umnost je data po sebi (an sich) i svako ljudsko bie ima je po sebi. To to je
najprije za sebe razvija se da sebe ostvari, opredmeti i postane svoje fur sich
(za sebe) kao aktualnost prethodne potencijalnosti. An sich je pokretaka
snaga, nemir koji se nalazi u svakom postojanju. Svaka potencijalnost ide za
svojom aktualnou.
8) to znai da je dijalektika mo negativnog miljenja?
Negacija je sredinja kategorija dijalektike. Proturjeje je pokreta dijalektikog
napretka. Svaki pojam ima suprotni pojam - negaciju, a sinteza ukida te
suprotnosti i postaje i pojam kojeg se opet negira. ivot duha se ne boji smrti i
ne uva unitenja, nego podnosi smrt i u njoj se odrava; on ne odvraa pogled
od negativnog, nego je on mo koja negativnome gleda ravno u lice; bavi se
njima i obraa ga u bitak. ta mo duha jest subjekt.
9) to je apsolut? Objasni apsolutno.
Apsolut je izraen kao duh; ili: ono je po sebi i za sebe. Duh koji se razvio iz
stanja po sebi u svoje za sebe jest nauka. To je samosvijest da se postane jedno
sa samim sobom.
Apsolut je razultat razvoja T-A-S, tek je na kraju ono to uistinu jest.
Apsolutno je shvaeno kao subjekt. To je ideja, svjetski um, Bog.
Ono apsolutno se poima kao sveobuhvatni proces i totalitet koji u sebi sadri ne
samo identitet sa samim sobom, nego i razliku, refleksiju u sebi kao

drugotnosti.
U Hegelovu sistemu filozofija je nauka o apsolutu, dakle o apsolutnom umu koji
se sam razvija. Taj je apsolut prapoelo. apsolut se oituje kao priroda i duh. U
prirodi apsolut se od sebe otuuje, a k sebi se vraa u duhu.
10) to je miljenje?
Miljenje je kod Hegela identino bitku um vlada svijetom. Miljenje treba
razlikovati i razdvojiti od predodbe. Miljenje razdvaja nebitno od bitnog i
oblikuje se tim razlikovanjem. Ono se odnosi na predmet i usporeuje ih,
spoznaje nuni i opi odnos, a zatim kauzalitet.
Miljenje je uope shvaanje i spoznaja mnotvenog u jedinstvu. Miljenje je
razmiljanje o neemu da bi se dolo do opeg, bitnog, unutranjeg, istinskog.
U svim oblicima duha, u osjetu, u percepciji i u predodbi, miljenje ostaje
temelj.
11) to je jezik?
Jezik je djelatnost fantazije koja stvara znakove. (Die Zeichen machende
Phantasie) Jezik je neophodan za miljenje i ovisi o miljenju. Misaone forme se
izlau i taloe ponajprije u jeziku.
12) to je logika?
Logika je znanost o istoj ideji, tj. o ideji u najapstraktnijem elementu
miljenja. Ona prati razvoj apstraktne ideje, tj. razvoj apsolutne ideje, tj. razvoj
istih pojmova, neovisno o prirodi i duhu. Za Hegela je logika isto to i
ontologija.
znanstveno prikazivanje i razvijanje istih umnih pojmova (bitak, bit, pojam),
koji slue kao temelj subjektivnom miljenju o objektivnoj zbilji.
Dijeli se na objektivnu logiku (uenje o bitku i biti) i subjektivnu logiku
(uenje o pojmu)
BITAK = nita jer je nita stvaralaki in; povijesno miljeni realni poetak
ovjeka i svijeta - tako i svega to jest. Bitak je tako DASEIN - opstanak,
povijesni proizvod, proces.
BIT bit neke stvari ili pojave jest jedinstvo kvantiteta i kvaliteta, gdje kada
se ujedine te dvije kategorije bitka nastaje tubitak i odreuje bit neke pojave ili
stvari. Pojam biti se dobiva negacijom bitka i oituje se kao samoreflektirani
bitak.
Sutina je bitak kao pojavljivanje u samom sebi.
POJAM pojam je subjektivan, objektivitet i ideja; sinteza/jedinstvo bitka i
biti, totalitet, jedinstvo mnogoga
13) Objasni ukratko filozofiju prirode
PRIRODA drugobitak, antiteza ideji jer je u prirodi ideja izvan sebe,
otuena je samoj sebi, svojoj biti da bi se u duhu vratila sebi i stekla svijest o
sebi kao biti svega.
Ideja je u konkretnom obliku, ali otuena i nesvjesna; u duhu je konkretna i zna
za sebe. Priroda je tzv. realni bitak. Filozofija priroda se sastoji od mehanike,

fizike i organike.
MEHANIKA obuhvaa prostorno-materijalne prirodne pojavnosti; osnovni
zakon te sfere pojavnosti je u teini
FIZIKA istrauje osebujan svijet pojava koje su nastale kada je materija
prestala biti materija, organiziravi se i poprimivi odreeni oblik
ORGANIKA obuhvaa mineralni, ivotinjski i biljni svijet, a ovjek je zavretak
kao individuum koji ima svijest i samosvijest i osloboen je od prirode
14) Objasni ukratko filozofiju duha
ovjek je najvie djelo prirode, ali on je i duh. Stupnjevi duha su subjektivni,
objektivni i apsolutni duh.
SUBJEKTIVNI DUH antropologija (nauka o dui - prirodni duh)
psihiki doivljaji koji su usko povezani s tjelesnim funkcijama i dispozicijama
fenomenologija (obrauje svjesni psihiki ivot), sva podruja refleksivne
svijesti (od osjetne zamjedbe do razuma, samosvijesti i uma)
psihologija - obrauje tematiku spoznajnog duha u teorijskom
(interpretacija) i praktinom (volja i sloboda, kojom se odreuje sadraj i oblik
etike djelatnosti) vidu.
OBJEKTIVNI DUH sve ljudske tvorevine koje su nastale iz slobodnog i umnog
ovjekovog djelovanja.
Pravo - treba regulirati odnose meu ljudima i pravni principi su postavljeni
kako vi sprijeili aktivnosti ljudske samovolje, a ne da ograniavaju ljudsku
slobodu
Moralitet - samoodreenje slobodne volje (negacija, antiteza prava). U
moralnom ljudskom djelovanju realizira se ideja dobra u svijetu.
udorednost - sinteza prava i moraliteta, konstituira se u odnosima meu
pojedincima. Dijeli se na porodicu (obitelj), drutvo i dravu.
APSOLUTNI DUH Umjetnost, religija, filozofija
svjetski duh - predstavlja stvaralaku praosnovu svega kozmikog zbivanja
on se javlja u svijesti ovjeka kao objektivni duh, a u njegovim tvorevinama
kao objektivni dih. Oituje se u jedinstvu tih dvaju polova kao apsolutni duh.
Ako se ozbiljuje u objektivnom obliku zora, u osjetilnoj pojavnosti javlja se kao
UMJETNOST. Ako se ostvaruje u subjektivnom podruju uvstava i predodbe
predstavlja RELIGIJU. Ako se ozbiljuje u istom miljenju (kao duhu
najprimjerenijem i najsavrenijem obliku) onda se javlja kao FILOZOFIJA.
15) to je filozofija?
U filozofiji se apsolutni duh konano oituje u svom najsavrenijem obliku, u
istom pojmu, koji je filozofija. Filozofija se najprije doivaljava u osjetilnosti ili
predodbi.
U filozofiji um shvaa sam sebe, a time i ideju i svijet uope, tu je sabrano sve
znanje prirodnog i duhovnog univerzuma.
Ideja koja misli samu sebe, istina koja zna samu sebe i um koji
shvaa samog sebe.
Filozofija je apsolutna spoznaja apsoluta; zakljuak umnog razvoja ideje;
najvii mogui nain spoznaje ideje. Povijest fil. Hegel tumai kao filozofiju
filozofije jer su pojedina fil. uenja odraz samorazvoja ideje u duhu svog
vremena. Cjelokupna povijest fil. je jedna filozofija u svom pojedinanom

razvoju.
SISTEM - Apsolute se oituje kao priroda i duh. U prirodi se apsolut od sebe
otuuje, a k sebi se opet vraa u duhu. Samorazvoj duha zbiva se po shemi:
teza-antiteza-sinteza. Taj se razvoj pokazuje u miljenju, prirodi i duhu. stoga i
filozofija uma ima 3 dijela:
LOGIKA, FILOZIFIJA PRIRODE I FILOZOFIJA DUHA
Za Hegela je logika identina s metafizikom. Logika izuava oblike miljenja kao
oblike bitka. Dijelovi su Logike: 1. uenje o bitku 2. uenje o biti 3. uenje o
pojmu
Filozofija prirode ima 3 dijela: mehanika, fizika i organika, a filozofija duha ova
3: subjektivni duh, objektivni duh i apsolutni duh. to sve zajedno pokazuje slijed
razvoja od najapstraktnijeg poetka do najsadrajnijeg zavretka.
Friedrich Wilhelm Nietzsche (1844. - 1900.)

NIETZSCHE - Volja za mo
1) to je "volja za mo"?
- Oznaava izvornu spontanu snagu ivota i stvaralatva uope, tenja za
prevladavanjem je osnovni poriv ivota
- Sve to nastaje i nestaje u ivotu tjerano je voljom za moi
- Motiv sveg ljudskog djelovanje uope
- kod ovjeka se ono javlja kao elja za dominacijom
- Nisu najjai politiari i vojnici, ve umjetnici, filozofi i estete
- Volja za mo - znai kontrola samog sebe; ona nije dozvola, ve obuzdavanje,
nije mo da se uniti, ve mo da se izgradi
"ivi svoj ivot kao da je djelo"
- Svijetom ne vlada logos, ve kaos. ivot je borba
2) Objasni vjeno vraanje istog
Svijet nije savren, ni racionalan, on nema zavretka
"Sve se slama, sve se opet slae; vjeno se gradi ista kua bitka. Sve se rastaje
i sve se opet sastaje; Vjeno je sebi vjeran krug bitka"
Svijet je u stalnom kretanju i ponovnom otpoinjavanju; nema ni
poetka ni svretka i kao takav svijet pokazuje zaigranost.
Svaki dogaaj i slijed dogaaja ponavlja se beskonano mnogo puta.
- ova teza ima telje u znanosti (iako je sredinja vanost u etici):
a) Koliina energije u svijetu je konana i fiksirana (zakon ouvanja energije)
b) Broj moguih stanja energije u Svemiru je konaan.
c) Vrijeme je beskonano
"to bi bilo kad bi morali to raditi zauvijek?" -> uvjerljiv razlog za odbacivanje
bilo kojeg djelovanja, osim onog idealnog.
Nietzsche odbacuje ivot poslije ivota, zbog toga to je jedini ivot ovaj tu
kojeg ivimo i jedini ivot poslije ivota e biti postpuno isti ovom tu ivotu
kojeg smo proivjeli.
- Odbacuje Hegelovu i Darwinovu tezu o progresu i evoluciji, sve se vraa

ponovno k sebi
3) Objasni pojam nadovjeka
Ideal nadovjeka je ideal savrenog ivota.
Asketski ideal u smislu samokontrole (ne kontrolom nad drugima)
Pojedinac koji je izdrao smrt Boga i gleda nihilizam u lice.
-> Ideal savrenog ivota, ivot koji kao umjetniko djelo nema ni jedan detalj
premalo ni previe - savren spoj dionizijskog i apolonijskog. (D -> odnosi se na
strast, snagu, afekte i potpuno uivanje u ivotu; A -> odnosi se na mirno,
racionalno promiljanje, na trijezan stav prema ivotu)
-> Onaj koji prevazilazi sebe, koji svladava sam sebe, onaj koji nadilazi ono
ivotinjsko u sebi, unitavajue i samounitavajue
-> Onaj koji uspijeva racionalizirati svoje instinkte i prihvaa ivot kao vjeitu
borbu
Bitak je volja i to volja za mo!
Addendum
Kako Hegel nadilazi Kantovu stvar-o-sebi?
Koncept stvari o sebi je rezultat apstrahiranja koje odrava ideju da su sve misli
u relacijima sa objektima, i to nas ni jedan nain ne odvaja od stvari-po-sebi, jer
bi stvar-po-sebi trebala biti objekt izvan naeg iskustva, a time i izvan nae
misli. im je moemo logiki postaviti, ona je umna, a time i u naem dosegu.
Hegelova supstancija?
Hegel developed these ideas and held that substance as subject is the
movement of positing itself and of developing into its contrary, and is further
unified by the movement to a higher unity. By repeating such a movement,
substance generates and dissolves its attributes , that is, its appearance .
Substance and attributes are mutually inclusive, for substance can be
substance only through revealing itself in its attributes. The development of
substance is the reflection into self of the subject, and the subject makes itself
what it becomes. Substance is accordingly the totality of the accidents,
revealing itself in them as their absolute negativity"
Wittgenstein i realizam
Anti-realizam -> ne moemo izai izvan naih misli i jezika, a jedino tako
moemo usporediti "objektivnu realnost" sa naim mislima - dakle teorija
korespondencije je nemogua. Lingvistiki idealizam - jezik je taj koji diktira
realnost. Svijet je cjelokupnost injenica, a ne stvari.
Realizam -> Predmeti ine supstanciju svijeta, samo ako ima predmeta moe
postojati vrsta slika svijeta; vrsto, postojee i predmet jesu jedno.
Filozofija nije doktrina, i ne bi joj se smjelo pristupati dogmatino