Vous êtes sur la page 1sur 52

PETER ZUMTHOR

MISLITI ARHITEKTURU

PeterZumthor: Misliti arhitekturu, AGM, Zagreb,
2003.

Sadržaj
Jedan nazor na stvari
Čvrsta jezgra ljepote
O strasti za te stvari
Tijelo arhitekture
Počavati arhitekturu, učiti arhitekturu
Ima li ljepota formu?

Jedan nazor na stvari

U potrazi za izgubljenom arhitekturom
Kada mislim na arhitekturu u meni se bude
slike. Mnoge od tih slika u vezi su sa mojim
arhitektonskim obrazovanjem i radom.
Sadrže stručno znanje o arhitekturi koje sam
tijekom vremena imao prigodu steći. Druge
slike tiču se mojeg djetinjstva. Sjećam se
onog vremena u mojem životu kad sam
doživio arhitekturu, a da o tome nisam
razmišljao. Čini mi se kao da još u ruci
osjećam trag kvake na vratima, onog
komada metala oblikovana poput poleđine
žlice.
Dohvatio sam je kad sam stupio u vrt svoje
tetke. Još mi se i danas ta kvaka čini
osobitim znakom stupanja u svijet raznolikih
ugođaja i mirisa. Sjećam se zvukova šljunka
pod mojim nogama, blagog sjaja zrelog
hrastova drveta na stepeništu, čujem kako
se za mnom zatvaraju vrata na ulazu u
dvorac, kako hodam sjenovitim putem i

ulazim u kuhinju, jedini doista svijetao
prostor u kući.
Samo je taj prostor, kako mi se danas čini,
imao svod koji se nije gubio u pomračini; a
male šesterokutne ploče na podu, tamno
crvene i debele, mojim su se koracima
opirale nesalomljivom tvrdoćom, dok je iz
kuhinjskog ormara izbijao onaj osebujni miris
uljane boje.
Sve je u toj kuhinji bilo onako kako je i inače
u tradicionalnim kuhinjama. Ali možda
upravo zato jer je na taj gotovo prirodni
način ona bila jednostavno kuhinja, u mojem
sjećanju je tako snažno prisutna kao uzor
svake kuhinje. Ugođaj tog prostora zauvijek
se vezao s mojom predodžbom kuhinje.
Nakon toga trebao bih nastaviti te
pripovjedati o svim kvakama na vratima koje
su se slijedile nakon one kvake na vrtnim
vratima moje tetke, i o podovima, o
mekanim, suncem zagrijanim asfaltnim
plohama, u jesen pokrivenim lišćem kestena,
i o vratima što su na tako različite načine
uvodila u dvorac: jedna masivna i otmjena,
druga tanka i jeftino zveckajuća, neka druga
opet tvrda, veličanstvena, zastrašujuća.
Sjećanja te vrste sadrže najdublja iskustva
arhitekture što ih poznajem. Ona tvore
osnovnu zalihu arhitektonskih ugođaja i slika

iz koje pokušavam crpsti u svojem radu kao
arhitekt.
Kada projektiram uvijek se iznova nalazim
uronjen u stara i napola zaboravljena
sjećanja i pokušavam se pitati kakva je
doista bila ona arhitektonska situacija, što
mi je značila tada i što bi mi moglo pomoći
da učinim da ponovo nastane ona bogata
atmosfera koja izgleda kao da je bila
zasićena samorazumljivim prisustvom
stvari, gdje je sve imalo svoje pravo
mjesto i svoj pravi lik. Pritom nije uopće
potrebno načiniti neke posebne forme. Ali
treba osjećati to nadiranje punine, obilja koje
te navodi da misliš: ”To sam već jednom
vidio”, dok u isto vrijeme znam da je sve
novo i drukčije i da nijedan izravni citat neke
stare arhitekture ne odaje tajnu ugođaja
bremenita sjećanjem.

Izgrađeno iz tvari
Radovi Josepha Beuyesa i nekih drugih
autora grupe "Arte povera" za mene imaju
nešto poučno. Doima me se precizna i
osjetilna
upotreba
materijala
u
tim
umjetničkim djelima. Čini mi se da je ona
ukotvljena u starom znanju o ljudskoj
upotrebi materijala te da ujdeno očituje

U svojem radu pokušavam upotrebljavati materijale na sličan način. Smisao nastaje kad se u arhitektektonskom predmetu uspije proizvesti specifična značenja određenih gradbenih materijala. Dobri odgovori na to pitanje mogu učiniti da se način obične uotrebe tog materijala pokaže u novom svjetlu. miris i akustički dojam materijala samo su elementi jezika u kojemu moramo govoriti. Smisao koji treba ostvariti u onom tvarnom nalazi se s onu stranu kompozicijskih pravila. materijali mogu u arhitekturi biti dovedeni do zvučanja i blistanja. Vjerujem da materijali u konekstu jednog arhitektonskog objekta mogu poprimati poetske kvalitete. kao i njegova osobita osjetilna svojstva i ona kojima se ostvaruje smisao. koja se na taj način mogu osjećati samo u tom jednom objektu. a i osjetilnost.osobito poznavanje tih materijala. Radimo li usmjereni prema tom cilju moramo se uvijek iznova pitati što određeni materijal može značiti u određenom arhitektonskom sklopu. . slobodno od svakog kulturalno posredovana značenja. Za to je nužno u samom objektu proizvesti odgovarajaući likovni i smisleni sklop. jer materijali po sebi nisu poetični. Uspije li nam to.

Moguće je do u pojedinosti pratiti melodijske. harmonijske i ritmičke elemente glazbe. Za mene je u činu konstruiranja prava jezgra svake arhitektonske zadaće. u kojoj sve pojedinsoti nalaze svoj smisao. Doima me se čovjekovo znanje o proizvodnji stvari sadržano u njihovu umijeću. a slijede li se pojedinačne niti glazbenog tkanja moguće je naslutiti pravila koja određuju konstruktivnu gradnju te glazbe. obrtnika i inženjera. Konstrukcija je umijeće oblikovanja smislene cjeline iz mnogih pojedinačnosti. Njena gradnja djeluje jasno i prozirno. Zgrade su svjedočanstva čovjekove sposobnosti konstruiranja konkretnih stvari. Zato pokušavam projektirati zgrade . Čini se da je u osnovi djela jasna struktura. Osjećam respekt spram umijeća sklapanja.Rad na stvarima Kaže se da je nešto najdojmljivije u glazbi Johana Sebastiana Bacha njena "arhitektura". spram sposobnosti konstruktora. Tamo gdje se sklapaju i podižu konkretni materijali arhitektura postaje dijelom realnog svijeta. a da se ne izgubi osjećaj za kompoziciju kao cjelinu.

kad me neka građevina dotakne poput glazbe. a ima i čisto . ili poput slike. običava se reće kada se promatra neki lijepo izgrađen predmet i kad se vjeruje kako se osjeća umijeće čovjeka koji je predmet načinio. zvuk ljudskog glasa u ponekim popjevkama. to je predodžba koja vodi do granica razmišljanja o vrijednosti nekog djela. No svijet tonova obuhvata i suprotnosti melodija. Bliski su mi polagani stavci Mozartovih klavirskih koncerata. Je li naš rad zaista sadržan u stvarima? Ponekad. u iskušenju sam u to povjerovati. poput djela književnosti. fragmente i zgušnjavanja zvukova. "Tu je sadržano mnogo rada". Zadivljuje me ljudska sposobnost pronalaženja melodija. U prilog tišine sna Volim glazbu. Da je naš rad doista sadržan u stvarima koje su nam uspjele. harmonija i ritmova.koje će udovoljiti tom znanju i u koje su također vrijedne da budu izazovom za to umijeće. Poznajemo disharmonije i slomljene ritmove. Balade Johna Coltranea. harmonija i ritmova.

ali s razumijevanjem izraza gasi se i znatiželja. Suvremena glazba radi s tim elementima. za tišinu sna. Prema mojoj predodžbi ona u prvom redu nije ni poruka ni znak. za koncentraciju rada. Tamo ima svoju prisutnost.funkcionalnih šumova koje nazivamo bukom. Ona stoji u osobito tjelesnoj povezanosti sa životom. nego skrovište i podloga života koji se u njoj i na njoj odvija. Arhitektonski nacrti koji za svoj sadržaj imaju . zgušnjavanju i strukturnim lomovima. to graditeljsko djelo doduše može prenijeti poruku. na slomljenim ritmovima. Kad kompozicija jednog arhitektonskog djela počiva na disharmoniji i fragmentiranju. Tamo govori za sebe. Arhitektura ima vlastitu oblast egzistencije. a ono što ostaje jest pitanje o korisnosti arhitektonskog objekta za praktični život. Obilježeno zahtjevom Izgrađena arhitektura ima svoje mjesto u konkretnom svijetu. Mislim da bi suvremena arhitektura trebala polaziti iz jednako radikalnog ishodišta kao i nova glazba. senzibilna posuda za ritmove koraka na tlu. No tom su zahtjevu postavljene granice.

na ono što leži van crteža. Tada dolazi do uvida u nedostatnost svakog nacrta. U mojem radu su važni crteži projekata koji izričito upućuju na zbiljnost koja još leži u budućnosti. Ali upravo ta težnja nacrta može osobito jasno očitivati odsutnost relanog objekta. do znatiželje za zbiljnošću koja je u nacrtu obećana. Crtež više ne sadrži obećanje. Malo toga ili ništa više ne upućuje na ono što je mišljeno kao realno. a da . ali je za to zamišljeno. Postanu li preveliki relizam i grafička virtuoznost u nekom arhitektonskom crtežu. Splašnjava zahtjev za zbiljskim objektom. Stoga svoje crteže razvijam u smjeru one delikatne točke zrenja na kojoj postaje očitim željeni temeljni ugođaj. tad objektom znatiželje postaje sam crtež.ono što još nije izgrađeno prožeti su nastojanjem da do riječi dovedu nešto što još nije našlo svoje mjesto u svijetu. a možda. i do čežnje za prisustvom toga. uspije li nas ono što je obećano taknuti. Arhitektonski crtež pokušava što je moguće preciznije slikom prikazati značenje objekta na njegovom mjestu. ne sadrži li crtež više nikakva "otvorena mjesta" u koja bi mogli prodrijeti svojom imaginacijom i koja izazivaju znatiželju za zbiljnošću prikazanog objekta. Označava sama sebe.

U graditeljstvu postoji tradicija koja izraz sklopova i veza pojedinačnih gradbenih dijelova zapostavlja za račun cjelovite forme. Beuys. a ipak počinje nastajati. Takvi crteži dopuštaju učiniti korak natrag. Na primjer čelični objekti Richarda Serraa djeluju homogeno i cjelovito poput skulptura starijih kiparskih tradicija u kamenu ili drvu. Merz i drugi uvijek su iznova . Kvaliteta tih povezivanja u velikoj mjeri određuje kvalitetu gotova objekta. nego sastavni dio samoga stvaralačkog rada. Mnogi umjetnici šezdesetih i sedamdesetih godina u svojim se instalacijama i objektima pozivaju na najjednostavnije i najočiglednije metode sklapanja i povezivanja koje poznajemo. Sastoje se od pojedinosti koje moraju biti jedne s drugima povezane. koji svoje dovršenje nalazi u izgrađenom objektu. U tu svrhu sam crtež treba pruzeti kvalitete željenog objekta. nije tek odraz ideje. promatrati i učiti se razumjevanju onoga što još nije. Da bi iz dijelova oblikovali cjelinu. Urezi u zapečaćenom objektu Kuće su umjetne tvorbe. On tada. slično skici kipara za njegovu skulpturu.pritom pažnja ne bude skrenuta onim nebitnim.

No pritom. Arhitektura stoji pred izazovom da oblikuje cjelinu iz bezbrojnih pojedinosti koje se razlikuju u funkciji i formi. tamo gdje se sjeku plohe objekata i gdje se susreću različiti materijali. finu zakonomjernost zgrade. Detalji trebaju izraziti ono što osnovna ideja projekta zahtijeva na nekom određenom mjestu objekta: spojenost ili . Nebitne pojedinosti ne priječe opažaja cjeline. Kad projektiram zgrade pokušavam im dati sličnu prisutnost. svaki sklop tu je da bi služio ideji cjeline i da bi osnažio mirnu prisutnost djela. u materijalu i veličini. Pojedinosti određuje formalni ritam. svaka veza. U tim radovima cjeloviti dojam nije narušen malim dijelovima koji ne bi imali veze s izrazom djela. Mnogo govori izravni i prividno samorazumljivi način kojim su ti umjetnički objekti sklopljeni.radili s neučvršćenim postavama u prostoru. Svaki dodir. moram polaziti od funkcionalnih i tehničkih zadaća što ih mora ispuniti svako arhitektonsko djelo. zaobljenim. Treba tražiti smislene konstrukcije i forme za bridove i spojeve. naborima i slojevima. drukčije no likovni umjetnik. Tim se detaljnim formama utvrđuju fini posredni stupnjevi unutar velikih proporcija gradbenog tijela.

napregnutost ili lakoću. više nema zatvorenih kulturalnuh identiteta. Osjećaji nas preplavljuju. To je kao kada bi se podleglo čari potpuno izvedenog arhitektonskog tijela. krhkost. S onu stranu znaka "Sve je moguće". Detalji kada uspiju. kažu oni koji trpe zbog nezavičajnost našeg vremena.. Čini se da se navikavamo na život s proturječnostima. U svakoj u sebi zatvorenoj tvorbi obitava magična sila. a za to možemo navesti i nekoliko razloga: tradicije se raspadaju. Pogled nam možda tek sada pada na neki detalj te ostaje prikovan u čuđenju: ova dva čavla u podu što čelične ploče prikivaju uz istrošeni prag. Ti izrazi predstavljaju proturječna mijenja. kaže arhitekt Venturi. čuje se u svijetu onih koji sve mogu.. "Meinstreet is almost all right". "Ništa više ne ide". Oni ne odvraćaju pažnju. ako ne i proturječne činjenice. privreda i politika razvijaju dinamiku za koju se čini da je više nitko zbilja ne razumije i ne . Nešto nas pogađa. trenje. nego vode razumijevanju cjeline čijoj biti neodoljivo pripadaju. ne zabavljaju. nisu dekoracija.odijeljenost. čvrstoću.

nepristrano i ne poseže za posjedovanjem. još egzistiraju. premda ugrožene. Proizvoljnost. Prava stvar ostaje skrivena. poput strojeva. oruđa ili glazbenih instrumenata. A postoje i predmeti što ih je napravio čovjek. Kad promatramo predmete ili građevine koje izgledaju kao da počivaju u sebi. S onu je stranu znaka i simbola. Unatoč tomu uvjeren sam da prave stvari. jer se i one na koncu poakzuju samo znakovima za druge stvari. Svijet je pun znakova i informacija što predstavljaju stvari koje nitko u potpunosti ne razumije. Opažanje nam postaje tiho. Nitko je ne dobiva u pogled. Sve se miješa sa svime. Otvoreno je i prazno. krajolik i vegetacija. maglovitim i nekako nezbiljskim. Postmoderni život se možda može objasniti ovako: sve što nadilazi naše osobne biografske danosti čini se neodređenim. koji jesu ono što jesu. svjetlo sunca.nadzire. Postoji zemlja i voda. u . čija prisutnost je samorazumljiva. a masovna komunikacija rađa umjetni svijet znakova. Objekat kojeg opažamo ne nameće nam iskaz. Sad. naše opažanje na neki poseban način postaje mirno i nijemo. Kao da se gleda nešto što se ne da dovesti u središte svijesti. naprosto je tu. koji ne nose umjetne poruke.

Te zgrade izgledaju kao da su čvrsto usidrene u tlu. Djeluju kao samorazumljivi dio cvoje okoline i čini se kao da govore: "Jesam tako kako me vidiš i tu pripadam.tom vakuumu opažanja. Upotpunjeni krajolici Prisutnost određenih zgrada za mene ima nešto tajanstveno. Čini se da su jednostavno tu. A ipak je mjesto na kojem stoje bez njih naprosto nemoguće zamisliti." Moći projektirati zgrade koje u tijeku vremena na taj samorazumljivi način srastaju s likom i poviješću svojeg mjesta – to budi moju strast. Ne poklanja im se osobita pažnja. . U običnim stvarima svakodnevog života je posebna snaga – čini mi se da to kazuju slike Edwarda Hoppera. Mora se samo dovoljno dugo gledati da bi ih se vidjelo. u promatraču može iskrsnuti neko sjećanje za koje se čini kao da potječe iz dubine vremena. Jer tu nema ničega što se ne bi moglo razumjeti. Gledati objekat sad ujedno znači naslućivati svijet u njegovoj cjelovitosti.

Komešanje je bilo nužno. Stoga smisaoni sklop koji nekom zgradom stvaramo mora poštivati proces sjećanja. Ali jezerce nije više isto kao prije. . tako da ga možemo istovremeno promatrati pod različitim aspektima: histotrijski. Pijesak se uzvitla i ponovose uspostavlja.Svakim novim arhitektonskim djelom zahvaća se u određenu historijsku situaciju. Slike. Jer da bi novo moglo naći svoje mjesto najprije nas mora potaknuti da iznova vidimo ono postojeće. riječi. Kamen je pronašao svoje mjesto. znakovi i usporedbe moraju otvoriti mogućnost približavanja. Ali. "Postoje različite mogućnosti koje vode k sjećanju i stječu se u njemu. ugođaji. Vjerujem da zgrade koje će njihova okolina postupno prihvatiti moraju posjedovati sposobnost da se na mnogostruk način obrate osjećaju i razumu. estetski. forme. Unaokolo djela u središtu mora biti položen zrakasti sustav približavanja. Za kvalitetu tog zahvata je odlučujuće uspijeva li to novo opskrbiti svojstvima koja stupaju u smislen odnos napetosti s onim što je tu već bilo. No naše osjećanje i razumijevanje svoj korijen imaju u prošlosti. kako kaže John Burger u svojoj knjizi o gledanju. Jedan je kamen bačen u vodu. ono čega se sjećamo ne može se usporediti sa završnom točkom crte.

skulpturi podarila auru mistične dubine. osobno. unutrašnje sile nošenja i držanja. skrivene geometrije.” Izvedbeni nacrti imaju obilježje anatomskih crteža. Više ne pokušavaju uvjeriti i pridobiti. Ostala je tajnom. oslobođeni su asocijativne prikazivačke režije.funkcionalno. strastveno. Napetost u unutrašnjosti nekog tijela Od svih crteža koje prave arhitekti najviše volim izvedbene nacrte. . Kuća nije imala ulaza. ljudski rad pohranjen u stvarima. Njihova je značajka izvjesntost i pouzdanje. kao što je to slučaj kod idejnih nacrta. Njena je unutrašnjost bila nedostupna i skrivena. Za jednu "Documentu" u Kasselu Per Kirkeby je postavio skulpturu od opeke u formi kuće. trenje materijala. Izvedbeni su nacrti iscrpni i stvarni. Budući da su upućeni stručnjacima koji zamišljenom objektu daju materijalni lik. zajedno s ostalim svojstvima. Pokazuju nešto od tajne i od unutarnje napetosti koju zgotovljeno arhitektonsko tijelo više bez daljneg ne očituje: umijeće sklapanje. koja je. Izgledaju kao da govore: “To će biti upravo ovako." svakodnevno.

Umjetnost nema ništa sa zanimljivim konfiguracijama ili sa originalnošću. Kao arhitekt naučio sam razumijevati da je istini zacijelo mnogo bliža suprotnost te moje mladalačke predodžbe o poeziji. Neočekivane istine U svojoj sam mladosti imao predodžbu da je pozija neka vrsta šarenog oblaka više ili manje difuznih metafora i aluzija. ali ga se teško može povezati s nekim obvezujućim nazorom na svijet. razumom i prije svega istinom. Ona se bavi uvidom. One nas sjećaju na živa tijela u prirodi. u kojemu se u određenim okolnostima može uživati. Tako su izgrađene orgulje. Njen nastup zahtijeva tišinu. Građevina može polagati pravo na umjetničku kvalitetu onda kad se njene mnogostruke forme stječu u jakom temeljnom ugođaju koji nas uspijeva dirnuti. Tom tihom očekivanju dati lik – to je umjetnička . A možda je poezija neočekivana istina.Mislim da skrivine nosive strukture i konstrukcije jedne kuće valja složiti tako da dovršeno tijelo prevedu u stanje unutarnje napetosti i vibracije.

Vjerovatno je to u vezi s time što mnogo govore o zamišljenim aspektima svojih radova. Kada dopuštam da stvarni tijek procesa projektiranja uvijek iznova bude narušen subjektivnim i ne reflektiranim idejama. a malo daju spoznati o skrivenim strastima koje njihove radove zbiljski ispunjavaju dušom. Jer sama građevina nikada nije poetična. Ona može jedino posjedovati one delikatne kvalitete koje nam u posebnim trenucima daju da razumijemo nešto što još nikada ranije nismo mogli tako razumijeti. Osjećaji. Postupak projektiranja počiva na stalnoj zajedničkoj igri osjećaja i razuma. Žudnja Da bi se jedna građevina izgradila jasno i logično nužno je projektirati u skladu s racionalnim i objektivnim kriterijima. Kad arhitekti govore o svojim gradnjama.zadaća arhitekture. čeznuća i žudnje što nadiru i hoće postati formom moraju se ispitati kritičkim razumom. sklonosti. Jesu li . to često ne odgovara onomu što nam pripovjedaju njihove gradnje. tad priznajem značenje osobnih osjećanja pri projektiranju.

Geometrija nam može pomoći da razumijemo kako se u arhitekturi možemo ophoditi s prostorom. ploha i tijela u prostoru. Napisano u prostoru Geometrija poučava o zakonomjernostima crta. Ali mislim da prava jezgra i supstancija tražene arhitekture nastaje emocijom i predanošću. Jednom iznenada iskrslom unutarnjom slikom. Pri strpljivom radu nailaze dragocjeni trenuci predanosti. novom svjetlu. jednim novim potezom na crtežu cijela se projektirana zgrada čini kao da se u djelićima sekunde promijenila i iznova oblikovala.apstraktna razmišljanja skaldna. a nešto u meni kao da govori: "Tu kuću hoću graditi!". to nam kazuje osjećaj. te otvoreno tijelo koje zahvaća dio prostora povezan s . Projektirati u velikoj mjeri znači razumijevati i sređivati. Arhitektura poznaje dvije osnovne mogućnosti oblikovanja prostora: zatvoreno tijelo koje prostor izolira u svojoj unutrašnjosti. Sve ono što sam upravo trenutak ranije znao o objektu koji treba stvoriti pokazuje se u jasnom. Osjećam radost i strast. Kao da se odjednom osjeća uticaj nekog čudesnog opijata.

bavimo se samo jednim malim dijelom te beskonačnosti koja okružuje zemlju. Zgrade koje nas se doimaju uvijek nam posreduju snažan osjećaj njihova prostora. Praktični um . poput ploča ili stožera.beskonačnim kontinuumom. Crtam prostorne dijagrame i jednostavna tijela. Što dulje razmišljam o biti prostora to mi se čini tajanstvenijom. Pretežnost prostora može se učiniti vidljivom pomoću tijela otvoreno postavljenih ili nanizanih u dubinu prostora. Ali svaka građevina označava jedno mjesto u toj beskonačnosti. Zamišljena tijela pokušavam vidjeti kao precizne objekte u prostoru i važno mi je osjetiti kako unutar prostora koji ih okružuje omeđuje neki unutarnji prostor ili kako na način neke otvorene posude zahvaćaju beskonačni prostorni kontinuum. Kada se kao arhitekti bavimo prostorom. S tom predodžbom crtam prve tlocrte i presjeke svojih projekata. One na neki poseban način obuhvaćaju i do titarnja dovode tu tajanstvenu prazninu koju nazivamo prostorom. Ne umišljam si da znam šta prostor doista znači.

biti veći i naš izgled da dodamo vlastiti prilog. uključimo li ih u svoj rad. koje jedva da je imalo utjecaja na naše projekte. Smatram da će. tek sam kasnije morao ustanoviti da u osnopvi ima samo malo arhitektonskih problema za koje nisu veće jednom ranije pronađena valjana rješenja. Tako smo često pronalazili ono što je već pronađeno. kao prakticirajući arhitekt. Za svaki smo problem tražili novo rješenje. koji bi iz povijesti arhitekture takoreći logički i izravno vodio do nove . Ovdje opisani način obrazovanja u projektiranju ima svoje didaktične vrijednosti. Tada. No barem kasnije.Projektirati znači izumijevati. a više smo se puta okušavali u onomu što se i ne da pronaći. dobro će se učiniti ako se upozna s neizmejrnim znanjem i iskustvom sadržanim u povijesti arhitekture. Povijest arhitekture razumijevali smo kao opće obrazovanje. Bilo nam je važno biti avangardan. U osvrtu unatrag moje mi se obrazovanje u projektiranju pokazuje ahistorijskim. Naši uzori bili su pioniri i pronalazači takozvanog novog građenja. Dakako da projektiranje nije linearni postupak. u školi umjetničkog obrta pokušavali smo živjeti u skladu s tim načelom.

koje me odjednom priječi. Taj postupak pomaže. Stvaralački čin u kojem nastaje neko arhitektonsko djelo nadilazi povijesno i zanatsko znanje. Svi mi dijelimo još malo zajedničkih vrijednosti na kojima bi se dalo graditi. Osjećam miris odavno poznatog zraka pronalazača i pionira. Ona zrcali duh svojih pronalazača i daje njihove vlastite odgovore na pitanja vremena. Odgovori na ta pitanja što ih ja kao arhitekt uspijevam formulirati ogarničena su. Zato plediram . Projektiranje je sad ponovo iznalaženje. Čini mi se da ništa od onoga što poznajem ne odgovara onomu što hoću i za što još ne znam kakvo treba biti. Naše doba prijeloma ne dopušta velike geste. Dah mi postaje slobodnijim. U potrazi za arhitekturom koja mi lebdi pred očima uvijek iznova doživljavam te neugodne trenutke stiješnjenosti. naime formom svojeg korištenja i izgleda. U njegovu je središtu razračun s pitanjem vremena.zgrade. U tim se situacijama pokušavam osloboditi svojega arhitektonskog školskog znanja. svojim odnosom prema drugim arhitekturama i svojim odnošenjem spram mjesta na kojem stoji. Arhitektura je u trenutku svojeg nastanka na osobit način povezana s sadašnjošću.

U središtu filma su djelatne osobe. dok vrijeme prolazi i ljudi koji plešu postaju starijima. u koju isti ljudi ulaze da bi plesali. stepeništem koje se uzdiže u pozadini i lavljom šapom sa strane. Vidi se stalno ista dvorana. ispraviti ono što mi smeta te iznova stvoriti ono što nam nedostaje. ljudi ti koji prostoru daju taj osobit ugođaj? To pitanje postavljam jer sam uvjeren dobra zgrada mora biti sposobna apsorbirati .za arhitekturu praktičnog uma. ima samo glazbe i ljudi u kretanju. koja polazi od onoga što svi još možemo poznavati. razumjeti i osjećati. Ili su. Melankolično opažanje Film "Le bal" Ettorea Scole prikazuje plesnu dvoranu u kojoj se odigrava cjelokupna radnja. film nema ni govorenih dijaloga ni izmjena scene. Pomno promatram izgrađeni svijet i svojim zgradama pokušavam pruzeti ono što mi se pokazuje vrijednim. Ako se dobro sjećam. Ali ono što čini da nastane gusta atmosfera filma je ta plesna dvorana sa svojim popločanim podom i svojim parketom. obratno.

na bezbrojen male ogrebotine na površinama. Ali sklopim li oči i pokušam zanemariti sve te fizičke tragove i svoje prve asocijacije. jedan dublji osjećaj – to je svijest o protjeku vremena i osjećaj za ljudski život koji se na mjestima i u prostorima odvija te ih ispunja na osobit način. Arhitektura je izložena životu. Jedino što je sad važno jest taj melankolični osjećaj koji me zahvaća. ona može razviti kvalitetu kaoja jamči zbiljnost prošlog života. na sjaj laka koji je postao blijed i trošan te na bridove uglačane upotrebom.tragove ljudskog života i da time može primiti osobito bogatstvo. Narvno da ovdje mislim na patinu starine na materijalima. ostaje još jedan drugi dojam. Koraci koje smo ostavili za sobom Kad radim na nekom projektu dajem se voditi onim slikama i ugođajima iz . Estetičke i praktične vrijednosti arhitekture sad ostaju u drugom planu. Ako je njeno tijelo dovoljno osjetljivo. U tom trenutku njihovo stilsko ili istorijsko značenje više nema važnosti.

više se ne mogu odvajati. Sad promatramo građevinu. riječi i usporedbe što su bile nužene za stvaranje cjeline. Sad izgledaju kao koraci koje smo . U tom trenutku izvorni motivi projekta izmiču se u pozadinu. Slike koje mi padaju na um u najvećem broju potječu iz osobnih doživljaja te su stoga tek rijetko praćene arhitektonskim komentarom kojeg bih se zajedno s njima sjećao. Ali iscrpno razumijevanje pojedinosti ne jamči sintezu cjeline. svojstva koja unosim u projekt moraju se bez proturječja stopiti s konstruktivnom i formalnom strukturom gotove kuće. da bih odatle naučio kako se proizvode određene slikovne forme i ugođaji.pamćenja koje mogu dovesti u vezu s traženom arhitekturom. objekat dobiva bogatstvo i dubinu. Blijede uzori. Naš pogled. Sve upućuje na sve. Forma i konstrukcija. zastranjuje i nastoji se zadržati na pojedinostima. izgled i funkcija. A uspije li ta svojstva smisleno složiti jedna na druge i uzajamno ih ukrstiti. Dok projektiram pokušavam pronaći šta one znače. vođen analitičkim razumom. Da bi se postigao taj učinak. Pripadaju zajedno i tvore cjelinu. Nakon nekog vremena projektirani objekat u predodžbi dobiva određena svojstva upotrebljenih uzora.

ostavili za sobom. Svojim gradnjama pokušavam koliko mogu tačno i kritički odgovoriti na pitanja što se nadaju iz tih jednostavnih činjenica. . Nova gradnja stoji u središtu i jest ona sama. U društvu koje slavi nebitnosti arhitektura može u svojem području pružiti otpor. Jezik arhitekture u mojim očima nije pitanje određenog stila građenja. Arhitektura nije sredstvo ili simbol za stvari koje ne pripadaju njenoj biti. Njena povijest počinje. Otpor Vjerujem da se arhitektura danas mora osvijestiti o svojim davnim vlastitim zadaćama i mogućnostima. na određenom mjestu i za određeno društvo. djelovati protiv izlizivanja formi i značenja te govoriti svojim vlastitim jezikom. Svaka se kuća gradi za određenu svrhu.

čujem da je kazao Willams. Da ljepota ima čvrstu jezgru. to mogu lako zamisliti. Emisija je nosila naziv "Čvrsta jezgra ljepote".Čvrsta jezgra ljepote Prije dva tjedna slučajno sam u jednoj radijskoj emisiji slušao o američkom pjesniku Williamu Carlosu Williamsu. Ta me rečenica navela na slušanje. I vjerujem da odmah znam šta timemisli. "Stroj je stvar koja nema suvišnih dijelova". Držim da je to misao na koju aludira Peter Handke kad s mnogo smisla kaže da ljepota leži u prirodnim. i . prirodno izraslim stvarima koje nisu zaposjednute znakom ili porukom. a mislim li na aritekturu ta mi se veza ljepote i čvrste jezgre čini pokazuje sasvim prisnom.

kaže radijski komentator. Mislim: ne htjeti građevinama izazivati emocije. Što tu čujem doima me se. I: čvrsto ostati uz samu stvar. razvija vlastitu snagu koja ne treba umjetnički dodatak. . koji ljepotu nekog umjetničkog djela. Ali gdje polja sile arhitekture. koja čine njenu supstanciju s onu stranu površnosti i proizvoljnosti? Italo Calvino u svojim "Lezioni americane" izvješćuje o talijanskom pjesniku Giacomo Leopardiju. U Williamsa se. u blizini prave biti stvari koju trebam stvoriti. to zbiva prividno bez emocije i lakonski te su upravo stoga njegovi tekstovi razvili tako veliku emotivnu snagu. Tad u emisiji dalje čujem da Williamsova poetika počiva na nazoru da nema ideja osim onih u stvarima te da se u njegovoj umjetnosti radi o tomu da se osjetilno opažanje usmjeri na svijet stvari kako bi ih se sebi prilagodilo. Čvrsta jezgra ljepote: koncentrirana supstancija. u njegovu slučaju ljepotu književnosti. te vjerovati u to da građevno djelo. ako je samo dovoljno precizno smišljeno za svoje mjesto i svoju funkciju. nego ih dopuštati.da je oneraspoložen kada smisao stvari ne otkrije i ne može otkriti sam.

koji. možda beskonačno mnogoznačenjskih razina koje se preklapaju i ukrštaju i koje se mijenjaju u svjetlu različitih načina promatranja. umjetnička djela koja nas dotiču. višeslojna su.smješta u neodlučenom. otvorenom i neodređenom. imaju mnogo. osvjetljenja i atmosfere. Ali kako se dostiže ta dubina i višeslojnost u nekoj građevini koju kao arhitekt treba napraviti? Može li se ono neodlučeno i otvoreno projektirati? Nije li tu proturječje spram zahtjeva za točnošću. jer ono formu drži otvorenom za mnogostruko ispunjenje smislom. čini se. implicira Williamsovo ishodište? Calvino na osnovi teksta pjesnika Leopardija koji zahtjeva ono neodlučeno dolazi do iznenađujućeg odgovora. pri minucioznoj definiciji detalja. Leopardijev iskaz je u prvi mah uvjerljiv. pri izboru objekata. Stvari. Ustanovljuje da se taj zaljubljenik u neodređenost u svojim tekstovima s akribijem drži stvari koju opisuje i koju opisom hoće proizvesti te dolazi do zaključka: "To je dakle ono što Leopardi od nas zahtijeva da bi mogli uživati ljepotu neodređenog i neodlučenog! Da bi se postigla željena neodlučenost zahtijeva on iznimno točnu i pedantnu pomnost pri kompoziciji savke slike." Calvino zaključuje .

nego smo pokušali dati odgovore na osnovna pitanja u vezi s mjestom. ili upravo: uvjetuju. nego ukazivanje da višeslojnost i bogatstvo govore iz samih stvari kad ih točno spoznamo i damo im da dođu do svojega prava. voda – koji početno nisu bili slikovni. John Cage u jednom predavanju za sebe smisleno kaže da nije kompozitor koji bi u duhu čuo glazbu te je tada pokušavao zapisati. On sebi razradi koncepte i strukture. Prevede li se u arhitektonsko. koji svi mi poznajemo. svrhom i gradbenim materijalima – brdo. to za mene znači snagu i višeslojnost razvijati iz graditeljske zadaće. kako bi tek tada iskusio kako zvuče. . kamen. a da pritom nismo najprije zamišljali duhovne slike te ih tada preinačavali s obzirom na našu graditeljsku zadaću. to znači iz stvari koje je sačinjavaju. te ih dade izvesti. Kada sam pročitao tu izjavu palo mi je na um kako smo nedavno u ateljeu razvijali projekt za termalno kupalište u brdima.naoko paradoksalnim uzvikom: "Samo pjesnik precioznosti može biti pjesnik neodlučenog!" Ono što me zanima u toj priči o kojoj Calvino izvješćuje nije zahtijev za strpljivim radom u detaljima i preciznošću.

u činu mišljenja. kako ja to razumijem. počele su jedne za drugom nastajati strukture i prostori koji su nas same iznenadile i za koje vjerujem da imaju potencijal izvorne sile koja nadmašuje aranžiranje stilski zgotivljenih formi. kamena. a time i umjetnu cjelovitost. ali bih svakako želio ispitati . Oba arhitekta iz tog ishodišta izvode svoje teorije arhitekture kao mislene forme. takoreći u glavi projektanta.Tek nakon što nam je postalo moguće korak po korak odgovoriti na pitanja o mjestu. materijalu i svrsi. Baviti se vlastitim zakonitostima konkretnih stvari poput brda. Moji švicarske kolege Herzog i de Meuron govore o tomu da – citiram prema smislu – arhitekture kao cjeline više nema te je stoga treba umjetno proizvesti. arhitekture koja će. vode – to u sklopu graditeljske zadaće u sebi sadrži mogućnosti da se shvati i do izraza dovede nešto od izvorne i takoreći "civilizacijski nevine" biti tih elemenata te da se razvije arhitektura koja polazi od stvari i vraća se stvarima. Uzori i stilski zgotivljene formalne predodžbe mogu tu samo zapriječiti pristup. Teoriju arhitekture kao mislene forme tih arhitekata ne bih ovdje htio dalje prosljeđivati. na poseban način reflektirati svoju smišljenu.

nego također i još jednom vjera u to da istina leži u samim stvarima. premda ne kao cjelovitost samorazumljive danosti. opise. Ako dobro razumijem njegove iskaze. pusti postati dijelom okoline kojom se bave. Osobno vjerujem u sebi samoj dovoljnu. Mislim da se u umjetničkim procesima koji teže za cjelovitošću svojih tijela uvijek iznova pokušava dati onakva prisutnost kakva je svojstvena stvarima u prirodi ili u prirodno izraslom okolišu. naime tu da više nema cjelovitosti nekoga građevnog djela u starom. u vremenu u kojem nedostaje ono božansko što utemeljuje smisao i u kojem prijeti opasnost da se zbiljnost razriješi u tijek slika i znakova što protječu? Kod Petera Handkea čitam o nastojanjima da tekstove. no neophodnog cilja mojeg rada. tu me ne susreće samo poznata mi svijest o teškoći da se stvarima koje treba stvoriti u umjetnom činu oduzme karakter umjetnih stvari i da ih se prilagodi svijetu svakodnevnih i prirodnih stvari. Ali kako je u arhitekturi moguće postići tu cjelovitost. tjelesnu cjelovitost arhitektonskog objekta. . graditeljskom smislu. nego kao teškog.pretpostavku koja leži u osnovi tog nazora.

od svojih tekstova zahtijeva "da tu ne bude citata. Ono što se tu pokazuje jest redukcija na stvari koje jesu. a ne kao dodatno bojanje ili obojenost.. Uvijek iznova srećem gradnje koje su oblikovane uz veliki trošak i s voljom za posebnom formom. Riječ "stanje stvari". građevna djela misliti kako stanja stvari čije pojednosti moraju biti ispravno spoznate i dovedene u stvarni uzajamni odnos. cjelovite stvari: uspostavljati točna stanja stvari. čini mi se pojašnjavajućom u pogledu cilja da se tvore neumjetne. i govori mi uvijek isto. Kaže da bi htio da se njegovi opisi mogu doživjeti kao vjernost mjestu koje opisuje. ali mi bez prestanka govori iz svakog detalja zgrade. i tad sam neraspoložen. Takve mi rečenice pomažu izaći na kraj s nelagodom što me često spopada kad promatram noviju arhitekturu. Handke u tom sklopu govori i o vjernostima stvarima..Tako razumijem kad Hanke. Arhitekt koji je napravio stvar nije doduše prisutan. Stvarni odnos. nego spoznaje pojedinosti i njihove povezanosti u (.) stanje stvari". Dobra arhitektura trebala bi . koju Handke ovdje bira. koji u istom razgovoru sebe označava piscem mjesta. što me ipak ubrzo više ne zanima.

koja se snalazi bez moje osobne retorike. nošenje i nošenost. biti zgradom. prisutnosti i integriteta. najvlastitije stvari što čine arhitekturu: u materijal. mislim često. tako rijetko pokušava ono što je blisko. Zažto se. za čiju bi se prazninu. kao i povjerenja u prostore koji smiju biti zbiljskim prostorima. koja služi obitavanju. nego biti nešto. miris. Za mene postoji lijepa šutnja o gradnjama koje povezujem s pojmovima poput opuštenosti. zrak. a ne brbljati o njemu. samorazumljivosti. zemlju i nebo. Say that is a crude effect. . svjetlo. kao dio svijeta stvari. sposobnost primanja i sposobnost rezonacije vodilo brigu? Osobno rado zamišljam kako projektiram i gradim kuće iz kojih se kao projektant takoreći povlačim i pritom ostavljam građevinu koja jest to samo. trajanja. ali i topline i osjetilnosti. prostore za čiju bi se šuplju formu. ne prikazivati nešto. black reds. dati mu da doživljava i obitava. biti onim samim za sebe. teško? Zašto se u novijoj arhitekturi sreće tako malo povjerenja u najstarije.čovjeka prihvatiti. konstrukciju.

tako čitam u popratnom tekstu uz knjigu pjesama. nego tragaju za ipak mogućom harmonijom. Wallace Stevens. a ne otkriva. jer izmišlja. ne doima ga se. da ih posve razumije. nisu ni izraz poremećaja. koja – u njegovu slučaju – može biti samo harmonija pjesme. Nadrealizam. Kaže: "Učiniti da školjka svira ručnu harmoniku znači .) Za Stevensa je realnost traženi cilj. too much as they are To be anything else in the sunlight of the room. Too much as they are to be changed by metaphor. tako ga citiraju. (Calvino argumentira slično kad kaže da gubitku forme koja posvuda ustanovljuje može suprotstaviti samo jedno sredstvo zaštite: ideju književnosti. orange whites. sebi je postavio zadaću da dugo.Pink jelows. Too actual. things that in being real Make any imaginings of them lesser things. To je početak pjesme "Buket ruža u sunčevu svjetlu" američkog "lirika tihog motrenja" Wallace Stevensa. strpljivo i točno promatra i da stvari otkriva. Njegove pjesme nisu protest ili žalopojka za izgubljenim poretkom.

mišljenje" Martin Heidegger kaže: "Boravak kod stvari temeljno je obilježje čovjekova bitka. obitavanje. Kad upravo citiranu rečenicu prevedem u arhitektonsko. nego uvijek u svijetu stvari." Tu se još jednom pojavljuje ta temeljna misao za koju vjerujem da je znam od Williamsa i Handkea i za koju držim da je naslućujem iz slika Edwrda Hoppersa: samo između zbilje stvari i imaginacije pali se iskra umjetničkog djela. čak i onda kad mislimo. I ta mi rečenica nije otkrovenje. kažem sebi: Samo između zbilje stvari kojima se bavi građevno djelo i imaginacije pali se iskra uspjela građevnog djela. i potvrda htijenja za čije mi se korijenje čini da leži u meni samome.izmišljati. a ne otkrivati. U svojem članku "Građenje." To razumjem tako da se nikada ne nalazimo u nekom apstraktumu. već potvreda iskustava koje uvijek iznova činim u svojem radu. I dalje čitam u Heideggera: "Čovjekov odnos . A sada još jedno pitanje: Gdje nalazim zbilju prema kojoj moram usmjeriti svoju uobrazilju kad pokušavam projektirati zgradu za neko određeno mjesto i svrhu? Vjerujem da je ključ odgovora na to pitanje u riječima mjesto i svrha.

kao življenje i mišljenje na mjestima i u prostorima. onako široko shvaćen kako to čini Heidegger. . To nije zbilja teorija odriješenih od stvari. sadrži točno ukazivanje na ono što za mene kao arhitekta znači zbilju. ta crna crvenila Grimizna žutila.. njeno tijelo.. masom i prostorom. to je zbilja konkretne graditeljske zadaće koja cilja na to obitavanje koje me zanima. trudeći se oko smisla i osjetilnosti. – i zbilja konstrukcija koje primjenjujem da bih podigao građevno djelo u čija svojstva pokušavam prodrijeti svojom moći predočivanja. tkanine. Zbilja arhitekture je ono konkretno. na koje hoću usmjeriti svoju uobrazilju. ružičaste bjeline. čelika. To je zbilja gradbenih materijala – kamena. odviše stvarna kao što jesu Da bi bila ičim drugim u sunčanom svjetlu sobe. ono što je postalo formom. ne bi li se možda upalila iskra uspjela građevnog djela u kojem bi se zbilja mogao skućiti čovjek. Reci da je to sirovi efekt." Pojam obitavanja. Nema ideje osim one u stvarima.spram mjesta i pomoću mjesta spram prostora počiva u obitavanju. kože.

stvari koje su morale biti takve a ne drukčije. O strasti za te stvari Važno mi je o arhitekturi promisliti. stvari koje u svojoj realnosti Svaku svoju predodžbu čine manje stvarnom no što same jesu. koji projektira s nekog teoretski ocrtanog stajališta i takoreći u smjeru povijesti arhitekture. nego sam više obuzet pravljenjem arhitekture.Odviše stvarna kao što jesu da bi bila promijenjena metaforom. Jer ja nisam arhitekt koji polazi od teorije. Odviše aktuelna. Samo je uvijek postojao taj veoma osoban osjećaj za predmete koje sam pravio za sebe. savršeno napravljenom stvari. . gradnjom. kao što sam kao dječak pravio svoje stvari koje su trebale zadovoljiti neku unutarnju predodžbu. načiniti odmak od dnevnog rada. i razloga koje zapravo i ne znam. koraknuti unatrag i promatrati što činim i zašto to činim. a zacijelo i trebam. koje prave drugi ljudi. To volim.

da ih pokušavam bolje razumjeti i učiniti finijima. na posao polazim iz tog mjesta.. s njegovim valovitim brežuljcima i prisnom blizinom urbanosti grada Basela? Čim počnem razmišljati o tom pitanju opažam da je moj rad obilježen mnogim mjestima. I kad danas razmišljam nisu li se od vremena moje mladosti ipak starim slikama i strastima pridružile i nove. Danas znam da u svojem radu kao arhitekt slijedim tragove tih ranih strasti. . stanujem tamo. Ponekad se pitam Utječe li ta činjenica na moj život i rado zamišljam da bi moglo biti tako. Mjesta Radim u Grabundenu. Uvijek je jednostavno bio tu. Bi li moje kuće izgledale drukčije da posljednjih 25 godina nisam radio u Grabudenu nego u krajoliku moje mladosti na rijeci Juranord. čini mi se da sam osjećajnu jezgru onoga što je otkriveno kao novo na neki način već uvijek poznavao. možda čak opsesija.Taj mi osjećaj nikada nije upadao u oči kao nešto posebno. selu okruženom planinama.

One me spopadaju.Kada se koncentriram na neko posebno mjesto za koje trebam projektirati. Nastaje podloga za projektiranje. njegovu povijest i njegova osjetilna svojstva. na prvi pogled često neodgovarajuće ili strane slike mjesta narazličitijeg podrijetla. slike svakodnevnih ili osobitih mjesta čiji lik nosim u sebi kao sažetak određenih ugođaja i kvaliteta. daje da se spoznaju smjerovi sila. koja su me se jednom dojmila. Tek kad u duhu pustim da se na konkretnom mjestu pokaže ono što je tom mjestu slično. književnosti. Trebam ih. koja izlaže odnose. pojmiti njegov lik. što mi omogućuje odluke projektiranja. filma. slike mjesta. tada u taj proces točnog promatranja ubrzo počinju prodirati slike drugih mjesta: slike mjesta koja poznajem. Ili ih ja silom prizivam. teatra. nastaje ta mnogoslojna i dubinski oštra slika lokaliteta. koja gradi napetosti. srodno ili u prvi čas strano. očituje se mreža različitih putova približavanja mjestu. kad pokušam to mjesto istražiti. ali i arhitektonskih situacija koje potječu iz svijeta likovne umjetnosti. te druge. Tako uranjam u mjesto svojega projekta. .

Pripovjeda li neko arhitektonsko djelo samo ono što se tiče svijeta u cjelini i što je vizionarsko. Opažanja 1. Ono što dolazi iz svijeta u njima je stupilo u povezanost s lokalnošću. tad mi nedostaje osjetilna ukotvljenost građevine u njenom mjestu. Kod građevina koje na svojemu mjestu razvijaju osobitu prisutnost često imam dojam da stoje pod nekom unutarnjom napetošću koja upućuje nad samo mjesto. u svijet mojih drugih mjesta. a da pritom svoje konkrento mjesto ne dovede do toga da titra s tim zajedno. ponavlja li ono što mu njegovo mjesto propisuje. tad mi u tomu nedostaje zračenje suvremenosti. Stojimo oko crtaćeg stola i govorimo o projektu što ga je napravio arhitekt kojeg svi . a istovremeno gledam van. Crpi li neki projekt jedino iz postojećeg stanja i tradicije. Svoje konkrento mjesto one utemeljuju time što svjedoče o svijetu.tragam za njim. specifična težina lokalnog.

iz konstruktivnih i drugih razloga: problem je u tomu da nema dušu. pronalazimo mnogo toga u pojedinostima. spominjem to u diskusiji radi određenih kvaliteta. Tjednima kasnije razgovaram s A. Ispitujemo mogućerazloge mojega dojma. opisujemo ih jedan drugome.Prisjećamo se mnogih građevina koje poznajemo. teškoću nam pričanja pokušaj da značajke koje su tu mjerodavne svedemo na zajednički nazivnik. ali ne dospijevamo do općeg suda sve dok na koncu jedan od mladih arhitekata iz grupe nije rekao: Ta je građevina zanimljiva s obzirom na teoriju projektiranja. Projekt nalazim u mnogom pogledu zanimljivim. Čini se kao da naš pokušaj . Nema ih mnogo koje nam padaju na pamet. I premda svaki ptu brzo znamo koje spadaju u traženu kategoriju. Kad pritom naiđemo na građevine koje odgovaraju traženoj kvaliteti i u sjećanje prizovemo ono posebno što imaju na sebi. pred neko vrijeme – bez pozitivne predrasude moje visoke ocjene autora projekta – razgledao i pritom ustanovio da mi se kao cjelina uopće ne sviđa. uz kafu pod vedrim nebom o kućama koje imaju dušu.cijenimo. opažamo da volimo određene kuće. a tada dodajem i to da sam ga jednom.

Manja izgleda kao da poziva na udobno sjedenje i čitanje. veća je očigledno prostor u kojem se jede: stoga pet stolova. svi lijepo smješteni. sjenovitom drvenom lođom. 2. Ali privlačnom se čini i predodžba da se uzme jedna od donjih . nakanio sam pokušati u osloncu na osobne doživljaje. Budući da me tema ne pušta na miru. a povezane su vratima. apstrakcije oduzima individualnim građevinama njihov sjaj.poopćenja. mislio sam kad smo se prvi put približavali kući. a pritom se kretati u okvirima kategorija pomoću kojih radim kad se trudim oko srži neke građevine. U gornjim bi mi se sobama moralo svidjeti vedro nebo. dok su na najvišem katu gostinske sobe s otvorenim balkonima. Glavni prostori maloga planinskog hotela leže na širokoj strani izduženog planinskog bila i gledaju u dolinu. u koje se može ući izravno izvana. dalek pogled prema planinskim lancima na horizontu. u kojima vidim odnos prema mojem radu. dati male opise. Na prvom katu nalaze se gostinske sobe s dubokom. njihovu životnost. fragmentirana približavanja. U prizemmlju se jedna pored druge nalaze dvije zajedničke prostorije s drvenim stolovima.

Na dnu stepenica koje se s gornjih katova spuštaju prema ulazu napravljen je u zidu dnevne sobe otvor. Klupčica ima pravu visinu da se na nju osloni ruka. Pri razgovorima s ostalim gostima kuće u sumrak najčešće sjedimo za jednim od većih stolova na verandi. Vrata prema prostoriji preko puta napola su otvorena. Nakon dan dva već smo upoznati sa svime. Na strani kuće koja graniči s velikom livadom posložene su ležaljke.soba i da se uživa intimnost života za kasnog popodneva. Očito otvor za dodavanje jela. Preko dana najčešće pijemo kavu na sklopivom drvenom stolu na malešnoj verandi ispred zajedničkih soba. uz čitanje i pisanje. Miris svježeg voća iznenadio nas je kad smo se spušatali niz stepenice. Na drvenoj polici u hodniku postavljeni su u rano dopodne za goste spremljeni kolači od voća i bijeli tanjuri. Oni su poredani uza zid . Kroz njih dopiru zvukovi kuhinje. Uzimamo dvije ležaljke te i sbei tražimo mjesto. Ti mali. U polusjeni ruba šume opažamo u jednoj takvoj ležaljci ženu kao čita. uz ogradu sljubljeni stolovi čija unutrašnja strana počiva na širokom parapetu dobra su mjesta za čitanje. Mali drveni sklopivi stolovi u pravilnim su razmacima posloženi uz prednju ogradu verande.

Samo smo jednom sjedili za velikim kutnim stolom na donjem kraju verande. 3. započne razgovor i sjedne uza zid još topao od ndevnog sunca. Nakon večere otvaraju se prozorska vrata verande. Satima provedenim za tim stolom prthodi poziv da se nakon jela tamo okupimo. mojoj djelatnosti i raspoloženju. Na osnovu prvoga vanjskog dojma. a preko dana ga često koriste ljudi za koje se čini da pripadaju kući. koja unaprijed naslućuje moje potrebe i bez velikog ih utroška ispunja. gleda se u dolinu. protegnu se noge. popije se nešto.kuće i zaklonjeni istakom gornjih katova. koja me pušta obitavati. tad mi u sjećanje dolazi ta planinska kuća. prije nego što smo ušli. Izgradio ju je za sebe i svoje goste jedan davno preminuli slikar. kad zamišljam arhitekturu koja mi daje prostor. koji spada u lazni dio kuće. Kad mislim na zgrade koje mi na neusiljen i prirodan način nude prostorne situacije koje odgovaraju mjestu. Za stolom izloženom jutarnjem suncu na drugom kraju verande nisam nikada bio. Za sunčanih dana tamo je netko sjedio i čitao. veće smo računali s mogućnošću da ćemo tu naći nešto bolje no . dnevnome tijeku.

Ljudi koji tu . iznutra izgrađen poput drvene nadstrešnice ispred ulaznih vrata. tu bih želio sjediti. Dnevno svjetlo koje u prostoriju pada u ritmu visokih prozora ističe pojedine segmente prostora. tri su zauzeta. letvice. stupili smo u veću prostoriju oblika dvorane. tako velika da u njoj bez teškoće svoje mjesto nalazi pet stolova smještenih uz prozor duž zaobljena zida. Pod je u toj visokoj niši za jednu nisku stepenicu viši od ostalog poda dvorane. dok ostali dijelovi prostorije koji ne profitiraju od odsjaja dnevnog svjetla odbijenog od popločanja poda leže u polusjeni i ostaju u pozadini. kako se ispostavilo. Kroz uski trijem. izbočina vanjskog zida. svjetlo u prostoriji sad djeluje blago. Ugođaj u prostoriji je zatamnjen. koji je. Dvorana u sredini velikog pročelja ima težištekoje je već pri ulasku privuklo moj pogled: polukružno prostorno proširenje. vijenci oblikovani držači za balkone koji počivaju na konzolama što dolaze na volute. pravilno raščlanjeni paneli. Dva ili tri stola u toj niši još su slobodna. umetci.što su ostali lokali na glavnoj cesti turističkog mjesta. a dok se oči ne naviknu čak mračan. Mračni se dojam ubrzo gubi. visoku. sa zidovima i stropom obloženim tamnim drvetom duboka sjaja: okviri. Nema dvojbi.

Pušimo svoje prve cigarete i naručujemo vino. Lagana iritacija izazvana našim upadom u društvo koje je tu brzo se rasplinjava. Glasovi grupe za stolom pokraj toga dolaze iz ugodne daljine. bez sumnje stalni gosti. s ugodom . uz sav očiti obzir koji njihovu držanju daje crtu dostojanstva. da pored sebe imam jedan od prozora koji sad djeluju još viši. Povremneo pogledam prema grupi i postupno se prepuštam ugođaju. no ne sjedamo tamo. Za susjednim stolom dvije žene uzbuđeno razgovaraju. Sjedamo. Jedna govori američki engleski. zabavljeni svojim razgovorima i pokretima. na koncu se odlučujemo za jedan sto u gotovo praznoj glavnoj dvorani. Nijedna od njih ne izgovara ni jednu riječ na jeziku druge. da gledam u zatamnjenu daljinu dvorane. Čas nakon toga iz vrata u drvenoj oblozi unutrašnjeg zida izlazi djevojka i odmah nas vodi jednom stolu u niši. druga švicarski njemački. izgledaju mi privilegirani. Uživam u tomu da sjedim na svjetlu. Ljudi. zabavljen svojim vlastitim poslom. Tu i tamo moj pogled susreće njihova lica i ja ih. ponašaju se prirodno i ne osjećaju se ometano prisutnošću ostalih.sjede. izgledaju kao da su rado tu. Oklijevamo. već se dajemo u potragu za poslugom.

od njih činim velikim. dobrim i lijepim. poput graditelja koji se razumije u svoj metier. ili odustjanje od uljepšavanja u pedagoške svrhe. a dogotovljeni novi namještaj unio je nešto svježe u moj okoliš. .Izgraditi precizne forme i tijesne spojeve dovelo me je u stanje koncentracije. zaklon od vjetra. Moji su osjećaji pri tom radu bili dobri. u ovom prostoru u kojemu svi izgledamo dobro. Još sam čvršći u nakani da u svojem radu prije svega mislim na jednostavne i praktične stvari. i znam da time ni izdaleka nisam razumio sve osobitosti te arhitekture. smisleno ophođenje sa svjetlom. koje poznajem od europskih školskih zgrada.osjećam pored sebe. Zaklon od sunca. na primjer ni njenu jednostavnu gradbenu strukturu. da njih uzmem kao poticaj za osobitu formu. 5. mislim. 4. ni njenu veličanstvenost.

kao izvodimo spojeve i prijelaze od jednog dijela zgrade do drugog. Rado se prepuštam ugođajima. lakoće ili širine koji mi je ostao u sjećanju. 7. Žele da se više posvetimo uobičajenim dijelovima zgrade i da ne postavljamo tako visoke zahtjeve na obrtnike i tehničare koji zajedno s nama planiraju i grade kuću – žele da gradimo jeftinije. Nisam nikad bio dobar promatrač. rado se krećem u prostornim sitacijama. ne pada mi tako teško usprotivi se zamislima naručitelja. Zamislimo li kao će kuća na mjestu za koje smo je zamislili zračiti nakon pet desetljeća. Kad se tako . kao pri intezivnom promatranju neke slike. Te razlike između zbilje i mojeg sjećanja nisu me iznenadile. Način kako želimo upotrijebiti materijal. točnost u detaljima koju želimo postići našim se naručiteljima čini suviše rastrošnim.6. izdvojiti pojedinosti i pitati se što je to izazvalo osjećaj sklonjenosti. zadovoljan sam ostane li dobar osjećaj. kad će za sve ljude koji će se na bilo koji način susretati s kućom biti važno još jedino ono što je izgrađeno. nisam nikad ni htio biti takav. dojam iz kojega kasnije mogu.

Stepenica u niši mogla je biti. . Slike srodnih arhitektonskih situacija slažu se jedne na druge i zbijaju se jedna uz drugu. pridružuje se tomu i ono doživljeno te daje boju viđenome. ako nikada nije bila tu. prostorna situacija i ono što sam u njoj doživio ne daju se više odvajati. ne bi li je možda trebalo ugraditi. arhitektura i život. I nadiru sjećanja na slična iskustva.osvrćem unatrag. Čak ikad se usredotočujem samo na arhitekturu. da bi se prostor učinio boljim? Sad sam već opet arhitekt i zamjećujem kako rado radim s tim otvorenim slikama i kako mi one pomažu da nađem ono za čim tragam. Možda je tu čak jednom i bila te je naknadno odstranjena? Ili. kad pokušavam razumjeti što sam to vidio.