Skraćeno izdanje

djela Dr. Mirjane Gross

« Suvremena historiografija»
- Korijeni, postignuća, traganja -
 HISTORIOGRAFIJA ANTIKE
DE HISTORIAE VOCABULO

Pojam antike obuhvaća kulture izrasle na obalama Sredozemlja u razdoblju od oko

1000.pr.Kr. do 500.po.Kr. Pojam «historia» se javlja u 5.st.pr.Kr. kod Herodota u značenju :
ispitivanje, znanje, znanje stečeno ispitivanjem, obavijest, opisivanje i pripovijedanje. U
tekstovima nalaze se pojmovi histor – svjedok, znalac, vještak, historikos – istraživač,
stručnjak, historiografeo – pisati o povijesti, historia – ispitivati, opaziti.
Herodot obavještava o političkim i vojnim događajima, običajima i raznovrsnim načinima
života Grka i barbara. Tukidid je suzio svoja izvješća na političke i vojne događaje koje je
jasnije i sustavnije predočio. Kaže da opisuje rat Atenjana i Peloponežana. Posebnu definiciju
pisanja o povijesti dao je Aristotel u 4.st.pr.Kr. u «Poetici». Za «historiu» je smatrao da je
riječ o pojedinim političkim i vojnim događajima u određenom vremenu kao sadržajima
književne vrste. Tada je upotrijebio prvi put pojam historikos. Polibije je u 2.st. pr.Kr. shvatio
pojam kao dramu u značenju međusobno povezane cjeline koja obuhvaća ljudsku djelatnost i
događanja u različitim dijelovima svijeta s usmjerenjem prema istom cilju. Teoriju pisanja o
povijesti tj. historiografiju razradio je Ciceron držeći je granom govorništva s visokim
literarnim zahtjevima. Povijest je «magistra vitae» zato što estetski privlačna historia opisuje
pojedine vojne i pol. događaje te izuzetna ljudska djela koja mogu poslužiti kao «exempla» za
pol. djelatnost i moralna pravila historijskih suvremenika. Ne postoji svijest o povezanom,
kontinuiranom pov. kretanju.
Pol. rascjepkanost Grčke uvjetovala je postojanje samo historiae : pripovijesti o skupinama
istovremenih događaja ili njihovu slijedu. Grčka historiografija je nastala pod utjecajem
epskog pjesništva i tragedije. Rijetke refleksije o historiji odnosile su se na usporedbu poezije
i historije. Rimska historiografija se usredotočila na jednu temu – na rimski uspon i osvajanje
tada poznatog svijeta, legende o osnutku Rima, slavljenje rimskog društvenog i državnog
uređenja te primjere moralnih vrednota i istaknutih osoba i mudrosti državnika.
ARISTOTEL – «Poetica»  filozofiju i historiju razlikuje po spoznajnoj vrijednosti –
filozofija se bavi zakonitostima koje usmjeruju pozitivnu zbilju i bitna je u dosezanju razumne
spoznaje o životu uopće, historija se ograničuje na ispitivanje pojedinosti te je oblik znanja
usko empiričke prirode. A. je postao glavni filozofski autoritet, od 13-17 st. većina humanista
slijedi njegovu diobu na empiričku i racionalnu spoznaju. Zadaća antičke historiografije je
bila normativni sadržaj, vjerodostojnost te očiglednost filozofije, etike i politike potkrijepiti
primjerima. Filozofija je pružala pravila, historija se ograničavala na primjere.
CICERON : sustavno je razradio uvjerenja da je historija kao književna vrsta grana
govorništva teorijom retorike kao analizom uvjeta jezične komunikacije unutar kojih je
historija poseban slučaj. Historijsko prikazivanje mora se držati pravila retoričkog ustrojstva
jezika i stilskim sredstvima izazivati osjećajni odgovor datim sugestijama. Antički autori su
uvjereno u poučnu korist historije jer bi u suprotnome exempla bila besmislena. Razlikuje u
retorici temelje i nadgradnju. Najviše se bavio nadgradnjom, koja sadrži dva elementa – stvar,
tj. povijesnu građu i riječi – stilska sredstva. Sadržaj se mora temeljiti na uzorku o slijedu
odluka , djelatnosti i krajnjeg ostvarenja. Posebnu važnost ima kronološki slijed događaja,
geografski opis prostora zbivanja te autorovo mišljenje. Govornik se mora služiti postupkom
iznalaženja podataka, morao je imati gramatičku naobrazbu koja se stjecala čitanjem pjesnika
- klasika. Idealni govornik mora biti izuzetno obrazovan i učen čovjek.

2
 GRČKA HISTORIOGRAFIJA

Grci su postavili temelje historiografiji u vrijeme kad je njihovo društvo bilo na granici
mitskog i razumskog poimanja svijeta. U gradovima – državama uočavaju se promjene (
bogovi ne upravljaju ljudskim sudbinama, stvaraju prostor za izvješća na temelju vlastitog
ispitivanja). Opnu mitske svijesti počeli su oko 500.pr.Kr. kidati stariji logografi , pisci koji
pišu o «onome što se pripovijeda», tj. lokalne legende, genealogije, priče o raznim mjestima i
osnutku gradova.
HEKATEJ iz Mileta , (6/5.st.pr.Kr.) – daje izrazito kritične primjedbe prema tradiciji.
Prikupio je obavijesti i o stvarnim događajima. «Ovo opisujem onako kako se meni čini da je
istinito , jer predaje su Grka međusobno proturječne i čine mi se smiješnima.» Grčki
logografi su prenijeli osnovna obilježja epskog pjesništva i umjetničko pripovijedanje te
zanimanje za ratne teme i moralni život.
HELANIK iz Mitilene, (475 – 395 pr.Kr), mladi je logograf , začetnik grčke kronografije ;
sistematizacije predaje kronološkim redom. Tekstovi su pretežno izgubljeni , a iz sačuvanih
fragmenata uočava se napor s kojim su prikupljeni podaci o različitim stranama ljudskog
života – od mitskih junaka trojanskog doba do 5.st.pr.Kr. U njemu kao sakupljaču obavijesti
možemo prepoznati preteču humanističkih antikvara.
HERODOT iz Halikarnasa ( 484 – 420 pr.Kr.) – Ciceron ga je nazvao «ocem historije». Prvi
je upotrijebio pojam «historia». Želi pripovijedati o grčko – perzijskom ratu i o uzrocima rata.
Želi pružiti umjetnički doživljaj i udovoljiti zanimanju
suvremenika za «velika djela» i nepoznate zemlje, u prave četiri
knjige piše o Negrcima, njihovim zemljama i načinu života, a u
ostalih pet o ratu ( ne zna tražiti uzroke pojedinim događajima ,
ali nastoji dokučiti istinu u sudbini, ljubomori bogova, junacima
i demonima). Obavještava o svom vremenu, a u traženju istine
razlikuje 3 vrste obavijesti : što je čuo od ljudi koji znaju, što je
osobno vidio i što je doznao ispitivanjem. Ugled mu raste u
doba humanizma i prosvjetiteljstva, arheološka iskapanja
dokazuju vjerodostojnost njegovih obavijesti o istoku, a natpisi
i topografska istraživanja uglavnom potvrđuju njegovo izvješće
o grčko – perzijskom ratu.

TUKIDID (460-400 pr.Kr.)– uvodi načela stroge kritike obavijesti. Područje ispitivanja svodi
na ono što je sam vidio i doživio. U «Peloponeskom ratu» piše o događajima kojima je
osobno prisustvovao, a tuđe informacije strogo provjerava. Vjeruje u kružno kretanje
događaja i nastoji da djelo bude trajno postignuće. Mislio je da vlastitim ispitivanjem
nemoguće spoznati istinu o zbivanjima iz prošlosti. Tukidid je zauzimao visok položaj
atenskog stratega i zapovjednika mornarice, a kako nije uspio spriječiti jedan važan ratni
uspjeh Sparte, morao je u progonstvo i od tamo prati tijek rata. Pažnja u dijelu je usredotočena
na potanko pripovijedanje o ratnim zbivanjima. Pokušava dati razumno objašnjenje –
savjesno ispituje odnose političkih snaga, državne interese, pol. struje, namjere pojedinaca.
Bitnu ulogu u spletu uzročnosti ima ljudska narav. Pisac je «pragmatične historije». Njegova
racionalizacija nije dosljedna jer je historiografija grana govorništva. Unose se izmišljeni
svečani politički i vojni govori, za koje kaže, za razliku od govornika, da su izmišljeni ,ali ih
pokušava rekonstruirati što vjernije. Zna suprostaviti govornike sa različitim stavovima o
istom pitanju.

3
KSENOFONT (430 – 355 pr.Kr.) - Tukididov nastavljač, u «Helenskoj historiji» piše o
zbivanjima od 411.pr.Kr. gdje je Tukidid stao. Prikaz je površan , a sustavnoj kritičnosti nema
traga. Poznat je po memoarima «Anabaza» o tome kako je vodio grčke najamnike u vojsci
perzijskog vladara Kira Mlađeg iz Azije u Grčku i predao ih Spartancima. Bio je štovatelj
aristokratske Sparte, i stoga nije mogao kritično pisati o događajima. Napisao je
«Kirupediju» - zbirku priča u kojoj veliča perzijskog cara Kira Starijega.
POLIBIJE (200 –120 pr.Kr.) – napisao je historiju Sredozemlja , tj. učvršćenje rimske vlasti
nad Grčkom. Kao talac putuje i upoznaje činjenice o širenju rimske države pa Grcima
pokušava objasniti uzroke rimskih pobjeda. Želi pisati ekumensku, univerzalnu historiju, žali
što nema nikog koji piše takvu historiju. Teži za jedinstvenim izvještajem o različitim
geografskim prostorima i za povezivanjem pojedinih historija – pripovijesti u jednu cjelinu.
Razmjerno sustavno pristupa historijskom ispitivanju. Smatra da ako spisatelji ne obrate
pažnju na uzroke, sredstva i ciljeve koji određuju događaje te na sretne i nesretne posljedice,
njihova djela nisu onda poučna i ne pripremaju za budućnost. Zaključke stvara na temelju
vlastite moralne ocjene pojedinih autora obavijesti. Uzroke uspona Rima vidi u vrlinama i
ustavu. Razmjerno nepristrano pripovijeda o zbivanjima kao sudionik i oštrouman promatrač.
Historija ostaje pouka za praktične političare i vojskovođe, pogotovo zbog uvjerenja o
kružnom kretanju političkog sustava. Polibije, naime drži da se tiranija, oligarhija i
demokracija stalno izmjenjuju.

RIMSKA HISTORIOGRAFIJA

Grčka historiografija služi rimskim piscima kao obrazac. Visoki dužnosnici sustavno zapisuju
važne političke događaje, imena vrhovnih magistrata, znamenja, i tako stvaraju rimsku
analistiku. Uzor srednjevjekovnim ljetopisima su bili Annales maxim i Tabulae pontificum.

MARKO PORCIJE KATON (239 –149 pr.Kr.) – podigao je na viši stupanj rimsku analistiku,
pisac je prvog historiografskog djela na latinskom «Origines», koji započinje s postankom
Rima, a završava godinom njegove smrti. Usmjeruje interes na zbivanja koja drži bitnim u
prošlosti rimskog naroda i ne bavi se mitskim junacima.
GAJ SALUSTIJE KRISP (86 – 35 pr.Kr.) - na temelju vlastitog aktivnog političkog iskustva
opisuje Katalininu urotu i rat s Jugurtom, a izvješće podređuje vlastitim političkim ciljevima.
Smatra historiju granom etike koja je sastavni dio govorništva. Prati propadanje rimske
republike uvjeren da su moralni činitelji glavni pokretač zbivanja. Zato blještavo govori kao
primjeri dobra i zla nalaze u srednjem vijeku mnogo oponašatelja.
GAJ JULIJE CEZAR (101. – 44. pr.Kr-)– «Komentari o Galskom ratu» nastali su iz
izvještaja senatu kojima je opravdavao svoje postupke, kasnije piše o građanskom ratu. Sažeto
i pregledno pripovijeda o svojim ratnim podvizima i daje uvid u svoju djelatnost državnika i
vojskovođe. Napoleon ga proglašava udžbenikom ratnog umijeća.
TIT LIVIJE (64 –17.pr.Kr.) trećina opusa «Ab urbe condita» sačuvala se uz fragmente .
Ističe vrline i postignuća rimske republike, bira verzije koje mu odgovaraju i koristi se
dokumentacijom. Njegove pripovijesti su zbirke primjera za pouku suvremenika. Potanko
opisuje događaje iz «tamnog doba» rimskih početaka o kojima ne zna ništa, pokušava Rimu
dati dostojnu prošlost pa dovodi na povijesnu pozornicu i likove iz pučkih bajki. Piše na
prijelazu između republike i principata. Potvrđuje historiju kao granu govorništva.
Historiografija u doba rimskog carstva je raznolika, a osrednje je vrijednosti. Prevladavaju
kompilatori koji se služe djelima drugih autora. Ipak, govore i o svom vlastitom vremenu.
KORNELIJE TACIT ( 55 –120 po.Kr.) – napisao je biografiju «Agrikole» (njegovog tasta),
izrađuje etnografski opis Germanije da bi Rimljane upoznao sa barbarima. Idealizira
priprost život barbara, i suprotstavlja ga pokvarenosti rimskoga carstva. Napisao je

4
«Annales» i «Historiae». Pojam historia u množini se pojavljuje u smislu pripovijesti o
nepovezanim događajima kojima je autor prisustvovao ili o njima doznaje iz pouzdanih
izvora. Pojam anali pokazuje da je riječ o prošlosti. Povijesna zbivanja usmjerava sudbina, a
pojedinačni događaji ovise o ljudskim strastima. Svoju znamenitu izjavu da želi pisati bez
ljutnje i pristranosti (sine ira et studio) ne provodi u praksi. Po dramatičnoj snazi i
umjetničkom oblikovanju spada u najveće književne antike.
JOSIP FLAVIJE (37 –95 po.Kr.) – piše o židovskom, grčkom i rimskom svijetu, a događaje
poznaje iz vlastitog iskustva. Izvještava o dramatičnim događajima židovskog rata protiv
Rimljana (75 –79.g.). Piše «Židovske starine» u kojima pripovijeda o povijesti židovskog
naroda. Slijedi Bibliju, ali možemo naći racionalne i žive pripovijesti prema obrascu na koji
su racionalizirali legende. Koristi se djelima drugih pisaca, pučkim pričama, usmenom
predajom i pisanim svjedočanstvima. U dodatku «starinama» brani svoje držanje u
galilejskom ratu. Nastoji spojiti grčku sa židovskom tradicijom.
U težnji da bude poučna, antička je književnost važno mjesto davala biografijama istaknutih
pojedinaca, od državnika i vojskovođa do pjesnika.
Najstariji poznati spisatelj, čije su se biografije o «znamenitim muževima» sačuvale jest
KORNELIJE NEPOT ( 99 –24 pr.Kr). Bio je uvjeren da značaj čovjeka određuje njegovu
sudbinu i da se prava narav čovjeka vidi u njegovim djelima.
PLUTARH (45 –125) – u «Usporednim životopisima» standardnom
retoričkom tehnikom pripovijeda o vrlinama dvojice plemenitih
pojedinaca, jednog Grka i jednog Rimljanina. Želi pružiti čitateljima
ogledalo pomoću kojeg bi mogli usporediti sebe s vrlinama
najpoznatijih ljudi, tj. sa vrhovnim etičkim dometom grčke i rimske
kulture. Drži da su biografija i historija dvije književne vrste jednake
oblikom, različite sadržajem, jer historija daje podroban opis događaja,
a biografija pripovijeda o značaju uzornih pojedinaca. Činjenice o
njegovim junacima nisu važne, jer služe kao primjeri za etička načela
koje izlaže u tekstovima u etičkom zborniku «Moralia».

GAJ SVETONIJE TRANKVIL ( 70-122 po.Kr.) – njegovi životopisi careva od Cezara do

Domicijana imaju osrednju književnu vrijednost. Pripovijeda o javnom i osobnom životu,
fizičkom izgledu i značaju careva, sitnicama iz svakodnevnice, intrigama. Stvara obrazac
kojega se drže srednjovjekovne, a i kasnije biografije.
APIJAN ( 90 –165 po.Kr.) – na temelju djela prijašnjih autora sastavlja prikaz od osnutka
Rima do svog vremena u 24 knjige. Divi se rimskom carstvu, dobar je kompilator iz političke
i vojne povijesti. Citira izgubljena djela pojedinih pisaca.
KASIJE DION ( 164 – 229 po.Kr.) – autor je posljednje historije od početka do svojih
vremena. Dobro pripovijeda, ali se drži predložaka prijašnjih autora. Djelo je sastavljeno
odgovorničkih egzibicija i komentara.
AMIJAN MARCELIN ( 330- 395)– sačuvani su uglavnom memoari temeljem autorovog
poznavanja vojnih i pol. zbivanja ili iskaza svjedoka. To je jedno od najboljih djela latinske
historiografije.
LUKIJAN ( 120 – 180) – ostavio je djelo sustavnog razmišljanja o historiji. «Kako se piše
historija» razrađuje Tukididova shvaćanja o smislu historije kao pouke za buduću političku
akciju, a i Ciceronovu teoriju govorništva. Glavne norme klasične historiografije .
vjerojatnost, uvjerljivost i nepristranost držale su se temeljnim obilježjima idealnog
historiografa, ali nitko ne doseže taj ideal. Lukijan je rekao da povjesničar mora biti
nepodmitljiv, neustrašiv, slobodan, prijatelj istine i otvorene riječi, čovjek koji neće popustiti
ili nijekati, nekoga žaliti i omalovažavati ; on mora biti sudac, dobar sa svima, nikada
spreman da popusti jednoj strani, čovjek koji izlaže ono što se dogodilo.

5
 HISTORIOGRAFIJA SREDNJEG VIJEKA

ZNAČAJ HISTORIOGRAFIJE LATINSKOG KRŠĆANSTVA

Humanisti su uveli periodizaciju na stari, srednji i novi vijek. Kronološki, to je vrijeme od

pada Zapadnog Rimskog Carstva 476.po.Kr. do početka otkrića novih zemalja oko 1500. To
je doba religijskog i jezično – kulturnog jedinstva koje se zasniva na pismenosti na latinskom
jeziku. Srednjovjekovna latinska historiografija se temelji na dvjema baštinama : antičkoj
(pruža klasifikaciju oblika pojedinih književnih žanrova, pravila kompozicije i obrasce za
ponašanje) i kršćanskoj ( utječe na sadržaj, svrhu i cilj pisanja o povijesti, na novo shvaćanje
vremena i natprirodnog).
Rimljani su ostavili upute za pisanje povijesti, a židovsko –kršćanska baština učila ih je
usmjerenju prema univerzalnoj povijesti. Uloga crkve je bila presudna u svim područjima
života i književnošću su se bavili isključivo redovnici i svećenici. U historiografiji dolazi do
spajanja kulture germanskih «barbara» s latinskim kršćanstvom.
IZIDOR iz Seville ( 560 – 636) – formulira osnovna obilježja «historiae» u enciklopedijskom
djelu «Etymologiae» (obuhvaća znanja iz brojnih područja ljudskog života, a temelji se na
kompilaciji antičkih djela). Historija je dio gramatike, a ona dio govorništva te razlikuje
legendu i mit od historije. Smatra da je historia povijest o onome što se vidjelo i znalo kao
istina. Smatra da je bitno uočiti sam događaj kao dio povijesnog spasenja, opisati ga i
zapamtiti, ali ne i pouzdano ga istražiti i upoznati. Historiograf je kreativan samo kada piše na
temelju vlastitog iskustva ; smatra izvješća kršćanskih autora iz prošlih vremena potpuno
vjerodostojnim. Tada još ne postoji kritika izvora. Pojam historia ima više značenja :
pouzdano znanje o određenim događajima, svjedočanstvo autora iz prošlosti, pripovijest o
događajima i djelima ljudi i pojedini zbiljski događaji.

Cijeli srednji vijek, s određenim varijacijama u pojedinim razdobljima, preuzima Izidorovo

mišljenje. Historije se razliku od fabula (pripovijedanje koje nije istinito), retoričkog
argumenta ( nije istinit, ali je sličan istini) i poezije. Historija želi postići najveći stupanj
istinita prikazivanja, ali se mijenjaju kriteriji za izbor «stvari koje su učinjene» jer je došlo do
rasta broja svjedočanstava u crkvenim i svjetovnim ustanovama. Historiografi pišu
nepovezane pripovijesti i ne raspolažu predodžbama o povijesnom tijeku. Njihov slijed
događaja niz je primjera. Kronografi prikazuju istodobnost određenih događaja
sinkronističkim tablicama.
Autori svetačkih životopisa nadahnjuju se Novim zavjetom, a djela ratnika slična su onima
junaka Starog zavjeta. Istina o povijesnoj činjenici je odraz poznavanja Biblije, crkvenih otaca
i antičkih spasitelja. U kasnoj antici postupno nastaje kršćansko shvaćanje o univerzalnoj
povijesti spasenja koja obuhvaća čovječanstvo u očekivanju konačnog izvanvremenskog cilja.
Povijest ima 3 točke : apsolutni početak stvaranja svijeta i čovjeka, početak kršćanstva i
povijesnog spasenja s Kristovim utjelovljenjem te posljednji sud. Pisci se bave djelima i
događajima kojima žele prikazati odnos Boga i njegova naroda.

Kršćanska periodizacija povijesnih zbivanja preuzeta je iz starozavjetne Danielove vizije o 4

carstva. Ta 4 carstva jesu : babilonsko, medijsko, perzijsko i makedonsko. Kasnije je Rimsko
Carstvo posljednja faza nastala spajanjem perzijskog i medijskog u jedno. U 2.st.po.Kr. javlja
se učenje da je Rimsko Carstvo posljednja faza od Boga vođene povijesti, ali je to uvjerenje

6
poljuljano propašću 476.g. Crkveni otac Augustin smatra da to ne
znači kraj svijeta, a barbarski pisci traže njegov nastavak u Bizantu.
Izidor kaže da je Rimsko Carstvo propalo, a crkva zauzela njegovo
mjesto. Prevladava mišljenje oca Orozija da se Rimsko Carstvo
nastavlja u Bizantu, zatim u Franačkoj i njemačkom kraljevstvu te u
Moskvi. Augustin je razradio učenje o 6 razdoblja svijeta koja se
poklapaju sa životnim dobima čovjeka, u skladu sa Božjim
stvaranjem svijeta u 6 dana. Sedmi dan Božjega odmora znači da će
se u sedmom dobu izvršiti prijelaz iz vremenitosti u vječnost. Doba
između prvog i drugog Kristova dolaska je šesto, doba starosti. Dok
pojedinci svojim djelima utječu na vlastito spasenje ili prokletstvo,
čovječanstvo se ne kreće ni naprijed ni natrag ni u krugu. Kršćanstvo
je proglašeno «religijom povjesničara», a historija «kršćanskim
načinom mišljenja».
Razlikovanje kronika ( konstruirana je u vezi s namjerama pisaca i predmetom prikazivanja),
anala ( temelji se na načelu razvrstavanja prema godinama ili slijedu vladara i svećenika) i
historija gotovo da nije postojalo do 14.st.. Najbolji je primjer arhiđakon Toma.

Kronika – djelo poznata autora koje sadrži opsežnu građu i želi da se predoče primjeri Božje
intervencije u ljudski život. Obavijesti se prekidaju za autorova života, ili u času njegove
smrti. Kronike su svjetske i lokalne, a ima ih različitih vrsta. Euzebije i Jeronim pišu svjetsku
kroniku gdje nastoje sve obavijesti dovesti u vremenski odnos. Orozijeva kronika je tip velike
množine obavijesti. Izidor prikazuje određena zbivanja kao dio ukupne zbilje.
Anali – najjednostavniji oblik historijskog zapisa, nastali iz kratkih obavijesti o pojedinim
događajima. Pišu ih uglavnom redovnici kao bilješke razvrstane prema godinama. Ne
pripovijedaju kako je i zašto došlo do nekog događaja i koje su posljedice. Kasnije postaju
opširniji i ne razlikuju se od kronika.
Vitae – rašireni žanr. Biografije vladara bile su rijetke te je riječ o životima svetaca.
Hagiografska književnost želi u djelima svetaca predočiti prisutnost uzornog kršćanskog dua.
Najstariji tekstovi se odnose na mučenike. Ispitivanjem legendi Isusovci bolandisti su u 17st.
udarili temelje sustavnoj kritici izvora.
Gesta – djela , čini, izvještavaju o djelima osoba koje su slijedile jedna za drugom na nekom
položaju. Obrazac je bio liber pontificalis (knjiga papa). Svrha je da legitimiraju trajnost i
važnost vlastitih ustanova. S vremenom postaju opširnija, a od 11.st. obuhvaćaju junake
križarskih ratova, ličnosti pojedinih država, pokrajina ili gradova. Djelomično imaju značaj
lokalnih historija jer se moglo saznati o ekonomskim i društvenim zbivanjima. U žanrove
treba ubrojiti genealogiju i gradsku historiju ( teže za dokazivanjem što starijeg datuma
osnutka grada i izuzetnih trenutaka što ih je grad doživio, zahvaljujući Bogu, Djevici Mariji,
svecima zaštitnicima i sv. Jack Danielsu ).

MJESTO HISTORIOGRAFIJE U SUSTAVU SREDNJEVJEKOVNOG ZNANJA

7
U srednjevjekovnom ustrojstvu znanja historija ima skromno mjesto. Obrazovni sustav
trivium obuhvaćao je gramatiku, retoriku i dijalektiku, a historija je pružala određeno znanje
unutar prve dvije discipline. Isječci iz povijesti su predstavljeni kao exempla. Historiografi
oponašaju stil rimskih autora i njihov način pisanja. Pravila retorike su mnogo važnija od
zahtjeva da se piše «istinito», pa se povjesničari služe tropima i figurama kako bi stekli
naklonost slušatelja jer su samo svećenici znali čitati i pisati. Povijesna događanja kao ljudska
djela zamišljaju se u «redu vremena» datu od Boga. Historija pripovijeda o djelima ljudi i
zahvatima Providnosti. Postupna spoznaja primjera za Božje usmjeravanje povijesti ima
važnu ulogu na čovjekovu putu prema spasenju i u tome je značenje historije kao magistrae
vitae u srednjevjekovnom kršćanstvu. Većina historiografa skuplja i sređuje iskaze «svetih
znanstvenika» kao neprijepornih autoriteta jer ne postoji kritika izvora. Autoriteti su jamci
nepristrana i autentična izvještavanja, a spisatelju je zadaća pronaći njihove tekstove i držati
se njihova prikaza. U razvijenom srednjem vijeku pojedini pisci žele ispitati izvore.
Od 11.st. razvija se skolastika koja nastoji crkveno učenje povezati s dubljim poznavanjem
antičke filozofije, prije svega Aristotela, te ga uskladiti sa racionalnim mišljenjem.
Skolastička metoda postavlja pitanja te argumente i protuargumente za pojedine teze.
Središte znanja su prirodne znanosti i filozofija. Historija nije više «učiteljica života» već
nalazi mjesto u pripovijedanju o suvremenim svjetovnim zbivanjima.
Redovnici se služe arhivima i knjižnicama crkava i samostana, a raste i dokumentacija u
svjetovnim ustanovama. Briga za «pravi tekst» svodi se uglavnom na Bibliju kao Božju riječ.
Židovski znanstvenici u Aleksandriji su željeli očuvati duhovno nasljeđe starih pisaca i očistiti
tekstove od kasnijih nakupina i izmjena nastalih prepisivanjem, grčki prijevod Starog zavjeta
– Septuaginta ( prema legendi izradilo ju je 70 znanstvenika u 70 dana) – najviše se prepisuje
i puno je grešaka.
JERONIM – uočio je te greške pri prijevodu Starog i Novog zavjeta s grčkog na latinski te se
služi izvornim jezicima biblijskih tekstova. Kao sjajan filolog odbacuje brojne verzije, ali
neke pasuse nije mogao izmijeniti zbog učvrsčene upotrebe.
Po nalogu Karla Velikog, autori se bave ispitivanjem njegove autentičnosti. Većina spisatelja
ne uvažava djela prijašnjih autora, izopćuju svoje predloške, izmišljaju nove priče, umeću
legende i bajke u tuđa izvješća. Obnovu iskonskih tekstova otežavaju krivotvorine koje se
javljaju od 10-13. st. Mnoge krivotvorine nastaju u crkvenim ustanovama u interesu religije i
crkve. Stariji pravni akti se «popravljaju» u interesu kasnijeg korisnika. U to vrijeme nitko ne
zna prepoznati krivotvorine. Najpoznatija krivotvorena isprava je Konstantinova darovnica
koja je navodno nastala oko 330 g. i koja je bila pravni temelj na kojem su pape izgrađivali
autoritet u svjetovnim poslovima što je vodilo stvaranju papinske države. Isprava
(krivotvorina) je nastala u kuriji u 8 st.

HISTORIOGRAFIJA LATINSKOG I GRČKOG KRŠĆANSTVA

EUZEBIJE (260 –339 po.Kr.) – napisao je «Historia Ecclesiana», što je obrazac univerzalne
crkvene historije. Piše o zbivanjima koja su slijedila nakon novozavjetnih i polemizira sa
Židovima, hereticima i poganima. Univerzalno kršćanstvo ima jedinstvenu pretpovijest kod
Židova i Grka te ga zato drži najstarijom religijom. Prema njemu, sudbina Rimskog Carstva i
crkve je povezana. Kršćanski car je predstavnik Božje riječi, događaji su ispunjenje biblijskih
proročanstava. Univerzalnoj historiji daje značaj borbe za kršćansku istinu. Prekida sa
pravilima antičke retoričke kompozicije. Nema izmišljenih govora, sačuvao je brojne izvore,
piše kao arhivist, skupljač podataka, kritički svrstava izvore prema bliskosti određenom
događaju i pravilno ih citira i identificira. Ističe ono što zna iz vlastitog iskustva.
AURELIJE AUGUSTIN ( 354-430) – djelo «O državi božjoj» najvažnija je teološka
rasprava o povijesti i vječnim sukobima vjere i nevjere. Pobija antičku cikličku teoriju. Djelo

8
poučava o jedinstvu ljudske povijesti. Prikazuje povijest kao borbu Božjeg i zemaljskog
carstva. Prema njemu Božje carstvo nije identično s crkvom, ali da je kršćani moraju slušati
osim ako izdaju zapovijedi u suprotnosti s Božjom voljom. Odbacuje periodizaciju na 4
carstva. Umjesto toga dijeli povijesno vrijeme na 6 doba , a posljednje – doba starosti prethodi
posljednjem sudu i vječnom miru. Njegovo djelo je doživjelo različita tumačenja.
OROZIJE – «Pripovijesti protiv pogana». Povezuju kršćansku i rimsku povijest u cjelinu
držeći da jedino Rimsko Carstvo može biti zaštitnik vjere i da nakon njegovog pada mora doći
Antikrist.
GRGUR iz Toursa ( 539 – 594) - nastavlja kronike Euzebija, Jeronima i Orozija od stvaranja
svijeta do svog vremena. Djelo je mješavina historiografske i hagiografske literature sa
svrhom pouke o Božjim nagradama i kaznama, pobjedi istine i prave vjere te propasti
heretika. Zato je prepuno legendi i čuda.
BEDA VENERABILIS (ČASNI; 672 – 735) – bavio se kronologijom i prirodnim
fenomenima. Njegovo je djelo mješavina kršćanske i antičke baštine. «Crkvena historija
naroda Angla» ističe se pouzdanim kronikama i podacima o crkvenom životu i općoj kulturi
Angla, a opisuje i živote opata svoga samostana. Dao je temelj uskrsnim tablicama. Povijesna
događanja su moralni primjeri za pouku potomstvu o kršćanskim vrlinama i Božjem zahvatu.
Drži da se obavijesti o prošlosti ne mogu svesti na kompilacije i prepisivanje dijelova starijih
historija ili kronika nego da je moguće vlastito ispitivanje. Zato nastoji razlučiti glasine i
legende od neospornih činjenica te sustavno traži izvore i u djelo uključuje isprave i pisma.
Smatra da je dužnost historiografa prikazivati događaje istinito i nepristrano. Nastavljači
«Historije» su anglosaski kroničari koji pišu pučkim jezikom.
Opat EINHARD (770–840) – «Život Karla Velikog», nadahnjuje se Svetonijevim
životopisima 12 rimskih careva i vjeruje da nadopunjuje njegovo djelo. Uzori su mu Salustije
i Plutarh. Iz djela je teško izvući pouzdanije obavijesti, ali je jedinstveno u realističnom
prikazu ratne i državničke djelatnosti te obiteljskog života Karla Velikog. Preuzimajući
mišljenje Izidora iz Seville, Einhard se ispričava što rane godine Karlova prikazuje samo kao
kompilator dostupnih izvora, tj. drži da je vrijednost njegova djela prije svega u izvješću o
događajima što ih je promatrao kao očevidac.
Nastavljači, svećenici, u životopisima vrlo površno obavještavaju o onome što se uistinu
dogodilo jer im je nakana pisati po uzoru na antičke i kršćanske predaje o životima svetaca. U
12.st. nastaju nove teme ; križarski ratovi, velikaške obitelji , kneževski teritoriji, gradovi.
Javljaju se pjesme koje veličaju mitske junake i određene događaje. Historiografska djela i
kronike javljaju se na pučkim jezicima. Javljaju se nova tumačenja. Gradovi , dinastije, novi
teritoriji trebaju svjetovnu povijesnu legitimaciju o svojim korijenima. Pisci stvaraju vlastite
mitove o kontinuitetu dinastija, gradova i teritorija.
OTON (1115-1158) – «Historija dviju država», prilagođuje Orozijevo tumačenje
Augustinova djela svome vlastitom vremenu. Piše o 6 svjetskih razdoblja i 4 monarhije te ne
misli da je carstvo neprijateljsko crkvenoj vlasti. Preuzima misao o pozitivnoj ulozi Rimskog
Carstva kao zaštitnika crkve što pripisuje i Njemačkom carstvu, ali mu je jasno da jedinstvo
carstva i crkve više ne postoji.
GIOACCHINO DA FIORE (1130-1201) – predlaže novu periodizaciju koju su prihvatili
franjevci – prvo doba bi bilo doba sinagoge, njega je smijenila crkva drugog doba, a nju će
zamijeniti «duhovna crkva» trećeg doba.
TOMA AKVINSKI – prema njemu postoje samo 2 epohe : Starog i Novog zavjeta, i da će
crkva kao njegova čuvarica trajati do kraja svijeta.
VILIM iz Tira (1130- 1184) – «Gesta Francorum» (historija križarskih ratova). Prikazuje
prekomorska djela od muslimanskih osvajanja u 7.st. do događaja što ih je sam doživio.
Pripovijeda o osnivanju Latinskog kraljevstva, 1. križarskom ratu, i pojedinim vladarima, a

9
donosi i geografske podatke i obavijesti o povijesti pojedinih lokaliteta. Kritičan je prema
motivima križarskog rata i ispituje uzroke uspjeha i propadanja latinskog kraljevstva.
GEOFFREY DE VILLEHARDOUIN – opisuje osvajanje Carigrada u 4. križarskom ratu, i
objašnjava zašto su križari umjesto Jeruzalema zauzeli kršćanski grad. To djelo je jedno od
najvećih proznih djela na francuskom jeziku. Međutim, ne razmišlja o uzročnostima, već
zbivanja objašnjava Božjom voljom.
JEAN FROISSART (1337 – 1404) – kao kroničar stogodišnjeg rata Francuske i Engleske ne
stavlja se ni na jednu stranu, već slikovito opisuje pojedine bitke i dramatične događaje u
duhu sentimentalnog kasnog viteštva. Zanima se za određene «plemenite» akcije s obje
strane, ali ne odnosi slijed događaja već nepovezane, njemu osobno zanimljive pojedinosti.
GIOVANNI VILLANI (1270 –1345) – «Storie Fiorentine» - iako pripovijeda od biblijskog
doba s naglaskom na crkvenoj povijesti, pažnja mu se usredotočuje na uspon gradova i
građanstvo.

Javljaju se novi historiografski oblici kao što su autobiografije npr. cara Karla IV: i memoari
Eneje Silvija Piccolominija kasnije pape Pija II. Izražavaju novo gledište na čovjeka i njegovu
prošlost. Bizantska historiografija zajedno sa crkvenom poezijom znači najveći domet
bizantske književnosti. Kritičkim i realističkim duhom i pažljivom upotrebom izvora
nadmašuju latinsku historiografiju. Nadahnjuje se tradicijom rimskog imperija,
helenističke kulture i kršćanstva, a glavni su joj obrasci Tukidid i Polibije. Postignuća kao
grčka filozofija i rimsko pravo su uže povezana s kršćanstvom. Povijesnim zbivanjima se
bave vojskovođe, članovi carske obitelji, visoki dostojanstvenici i carevi dok su na zapadu
historiografi uglavnom svećenici – promatrači. I širi slojevi se zanimaju za povijesna
događanja zbog stalnog ratovanja i borbe za opstanak.
Tu se javljaju 2 vrste historiografije : monografija namijenjena obrazovanim slojevima i
redovnička kronika svijeta pisana uglavnom pučkim grčkim jezikom. Historiografija obrađuje
suvremene događaje, a prikazuje i društvene pojave. Postoje i historije države i dvora što je
uglavnom svjetovna službena historiografija. Bizantska svjetska kronika ima porijeklo u
Euzebijevu djelu.
PROKOPIJE iz Cezareje (6st.po.Kr.) – piše o događajima iz vlastitog iskustva. Djela su mu :
«Historija ratova», bizantskih protiv Perzijanaca, Vandala i Ostrogota i «Tajna historija» u
kojoj kritički pripovijeda o onome što nije bilo moguće napisati(izdana nakon careve smrti).
Djelo «O građevinama» panegirik je. Ima širok horizont ; sposobnost književnog izražavanja
i razvijen dar zapažanja.
IVANA MALALA – prvi je poznati pisac redovničke kršćanske bizantske svjetske kronike. U
pučkoj kronici bilježi sve što je čuo bez obzira na važnost događaja i ne obazirući se na
vremenski slijed. Takve su kronike jedina historiografska djela o ratovima protiv Arapa i
ikonoklastičkim borbama.
Procvat historiografije u Bizantu je za vrijeme Konstantina VII
Porfirogeneta koji sastavlja važna djela o upravi carstvom,
dvorskim ceremonijama i o djedu Baziliju I.
MIHAEL PSEL (1018 -1089) – u «Kronografiji» u kojoj je
obuhvaćeno razdoblje od 976 –1077. godine prikazuje blještavo
svoje vrijeme, prije svega unutrašnju politiku. Pselovo djelo
pripada najboljem u bizantskoj historiografiji, ali kako je obnašao
visoke državne dužnosti, krajnje je pristran.
Ana Komnen – «Aleksijada» je panegirik o njezinu ocu caru
Aleksiju I.
Nikita Konijat – opisuje pad Carigrada u 4. križarskom ratu Ibn traži mudrost od muze medicine

10
Među kronikama treba spomenuti djela Ivana Skilice i Ivana Zonare. Oba se pisca ističu
kritičnošću prema izvorima, naobrazbom i širinom. .
Nikefor Gregora – «Rimske historije» - piše o upravi i gospodarstvu
Laonik Halkokondil – piše svjetsku kroniku do razdoblja nakon pada Carigrada. U središtu
pažnje mu je uspon i širenje Osmanskog Carstvo.
IBN HALDUN (1332-1406) - stvara u doba propadanja arapskog imperija.. U prvome djelu
svoje povijesti Arapa, Perzijanaca i Berbera nazvanom «Prolegomena» izlaže misli o
povijesti i društvu, zbog kojih se drži pretečom suvremenih društvenih znanosti. Preteča je
Vica i Montesquiea. Želi razlikovati važne i nevažne povijesne činjenice i zato razmišlja o biti
i uzročnosti povijesnih događaja. Uspoređuje nekoliko civilizacija tražeći zakone koji
određuju nastanak, rast i propast institucija i kultura. Osnovne pokretačke snage povijesnog
tijeka treba tražiti u čovjekovoj fizičkoj okolini. Razmatra život različitih društvenih slojeva (
stočari i poljodjelci, trgovci, obrtnici, činovnici), želi ispitati mnoga područja društvenog
života te se predstavlja kao osnivač novog znanja o društvu.

HUMANISTIČKA HISTORIOGRAFIJA

ZNAČAJ HUMANISTIČKE HISTORIOGRAFIJE

«Rani novi vijek» obuhvaća razdoblje od 1500-1800 g. Nakon izuma tiska sve se više piše i
objavljuje uslijed čega slijedi jača komunikacija i povećava se znanje i pismenost. Četiri
tematske cjeline su : humanizam u 15. i 16.st., reformacija i protureformacija u 16. i 17.st.,
erudicija u 17.st. te rano i kasno prosvjetiteljstvo u 18 st.
Postoje 3 osnovna obilježja novog shvaćanja povijesti u humanista : promijenjen doživljaj
vremena uočavanjem razmaka između sadašnjosti te antike i srednjeg vijeka, mogućnost
nedogmatskog pristupa filozofskoj i književnoj baštini te duhovnim vrednotama antike i
poimanje pov. događaja iz njih samih. Predmet zanimanja postaje čovjek kao stvaralac ;
univerzalnu viziju zamjenjuju pripovijesti o pojedincima i njihovim djelima te istaknutim
zajednicama, a traže se primjeri za moralnu filozofiju. Čovjek je pokretač povijesti i
pripovjedač o zbiljskim događajima. Humanisti žele usporediti iskustva i ustanove antike sa
vlastitom sadašnjošću. Antika se doživljuje kao idealna cjelina. Humanisti su prihvatili
antičko učenje o kružnom kretanju povijesti. Posao se svodi na prikupljanje i razboritu kritiku
izvora. Humanistički pokret nastaje na tlu srednjevjekovnog latiniteta, a s usponom
građanstva i gradova nastoji u renesansi oživiti postignuća antičke kulture. Historija je
tematski rod književnosti. Značaj humanističke historiografije jest i posljedica obnove
retoričke obrazovne tradicije koja obuhvaća gramatiku, literaturu, retoriku i filozofiju.
Historija je dio literature. Poučava se čitanjem i interpretiranjem historijskih djela kao roda
književnosti. Usko je povezana sa gramatikom, etikom, politikom i filozofijom. Humanistički
odgojni ideal sastoji se u retoričkom jezičnom obrazovanju i uputama za postizanje moralnog
integriteta u skladu s filozofskim učenjem. Od historiografa zahtijeva umijeće govora i pisanja
te stručnost. Slažu se da se historija razlikuje od poezije, filozofije i retorike jer je «istinito
pripovijedanje». Od historiografskih djela se zahtjeva jasnoća, razumljivost , očiglednost,
unutrašnja zaokruženost u izboru i organizaciji građe kao i u prikazu povezanosti i tijeka
događaja. Historiografsko djelo ima zadaću poučiti i pružiti estetski užitak.
Humanisti nastoje pronaći postupak kojim će utvrditi izvorni tekst, te nastaje filologija kao
hist.-kritička disciplina s vlastitim metodskim instrumentiranjem. Tekstove najprije treba
sakupiti, pregledati, urediti i učiniti pristupnim, a zatim tražiti njihovo izvorno značenje. Tada
nastaju : rječnici, gramatike, priručnici za antičke pravno-političke ustanove, karte i atlasi.
Nastaju i prve pomoćne historiografske znanosti : epigrafija, numizmatika i arheologija.
Filologija restituira dokument, ali se ne odnosi kritički prema njemu niti ispituje njegovo

11
mjesto u povijesti. Strogo su razgraničeni antikvari : skupljači svjedočanstava o antici i
historiografi – pripovjedači o događajima. Pojam antiquitates odnosi se u antici na sustavno
prikupljanje podataka o jeziku, književnosti i običajima. Važna osoba u kulturi je antiquarius,
ljubitelj starina, čovjek koji skuplja književna, epigrafska i arheološka svjedočanstva, spašava
ostatke antike od propasti, ali ih drži fragmentima koji ne mogu biti predmet historiografskog
ispitivanja.
Historiografi pišu uglavnom o vlastitom vremenu, a dolazi i do većeg broja tiskanih djela. U
16.st. nastaju rječnici. Talijanski humanisti proučavaju antičke izvore dok se u Francuskoj
javljaju skupljači i priređivači srednjevjekovnih izvora. Predmet spoznaje su ljudska djela
(djelatnost istaknutih osoba, ograničene na vojne i političke). Prema retoričkoj tradiciji zadaća
historiografa nije samo ustanoviti vanjski tijek događaja već i istražiti njegove osnovne
pretpostavke : začetnike, motive, namjere, vremenske i prostorne vrijednosti. Ekonomski i
kulturni uspon građanstva samo se djelomično odrazio u radovima humanista. Humanisti se
drže Aristotelovog učenja da je historiografsko znanje nesigurno, a ima zadaću pružiti
primjere za normativne iskaze filozofije i pouku vladarima. Humanistička historiografija se
bavi djelima tzv. Velikih ličnosti kao nositelja razuma i plemenitih osjećaja. Pragmatična
humanistička politička historiografija povijesne činjenice vrednuje prema njihovoj poučnosti
za državnike i vladare, a zadatak je poduprijeti moć svoje države te olakšati odgoj državnika.
Njihova djela postaju sredstvo pol. propagande. Kasnije, u historiji glavni predmet postaju
promjene u povijesnim kretanjima. Najbolji humanistički teoretičari 16.st. predlažu da se
napusti dotadašnja egzemplarna retorička historija.

HUMANISTIČKI POVJESNIČARI

FRANCESCO PETRARCA (1304-1374) – otkriva ideale klasične retorike, a historiju

zamišlja kao moralno – poučni književni rad. Za njega je magistra vitae skladište podataka za
književne sadržaje ili primjere pogodne za moralne pouke.
Povijesni događaji izazivaju interes vladara i političara. Nastaju anali i historije gradova.
LEONARDO BRUNI (1369 – 1444) – prvi je predstavnik tal. Retoričko političke
historiografije. U «Historijama firentinskog naroda» obračunava se sa srednjevjekovnim
legendama o osnutku grada. Prvi razlikuje vojne i političke akcije te nastoji sustavno prikazati
povijest Firence. Oponaša antičku predaju, a predstavnici firentinskog naroda slični su
likovima klasične tragedije.
FLAVIO BIONDO (1388-1463) – prvi je humanistički antikvar. Skupljač srednjevjekovnih
izvora, ali se ne bavi kritikom izvora niti poslom historiografa. Tekstove objavljuje
alfabetskim redom, a kronološki one s povijesnim podacima. Osnovni kriteriji u izboru
informacija za objavljivanje su mu vjerojatnost podataka te vremenska blizina izvora.
LORENZO VALLA (1407 – 1457)– prvi sustavno primjenjuje filološku kritiku na izvore.
Analizira krivotvorenu Konstantinovu darovnicu. Ustanovljuje da se u tekstu upotrebljava
jezik kasnijeg razdoblja, a ne klasični latinski. Kritiku teksta primjenjuje na antičke
historiografe i Novi zavjet. Jamstvo protiv mogućnosti falsifikata je vidio samo u etičkim
normama.
NICCOLO MACHIAVELLI (1469-1527) – prvi građanski teoretičar države i politike te
ujedno i historiograf. Zadaća politike je stvoriti stabilno društvo, prilagodljivo povijesnim
promjenama. Ne ispituje vjerodostojnost povijesnih svjedočanstava, već bira primjere iz
povijesti i oblikuje ih u skladu sa vlastitim političkim tezama. Uz diplomatska izvješća i
književna djela nastaju «Vladar» ( poučava nositelje pol. vlasti o «neumitnom zakonu pol.
borbe), «Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija» ( traži obavijesti o rimskoj republici kao
uzoru za najbolji mogući oblik vladavine) i «Firentinske historije». Ispituje vladavinu
prinčeva i gradskih republika kako bi stvorio sliku različitih državnih oblika. Kao protivnika

12
nasljedne tiranije i republikanaca, završava u tamnici, ali ipak piše historiju Firence. U djelu
«Život Castruccia Castracanija» plete legendu oko svog
junaka, izmišlja, posuđuje citate, anegdote, brka događaje. Od
Brunija uči razborito suditi o povijesnim događajima. Koristi se
starijim autorima. Kompozicija mu se temelji na raspravljanju o
oblicima vladavine, društvenim sukobima, i likovima pojedinaca.
Datumi se navode na kraju većih poglavlja i knjiga. Opisuje
karakterne crte istaknutih pojedinaca kojima stavlja u usta
izmišljene govore. Stvara uvjete za proučavanje politike kao
zasebne cjeline. Piše o funkciji i značaju organa vlasti i njihovim
zloupotrebama, o organizaciji i društvenom temelju pojedinih
klika, razmatra mrežu intriga u režimu koje su uzrokovale
propast komunalnih ustanova i njihovu zloupotrebu od tirana. U
20st. Machiavelli je priznat kao osnivač moderne pol.
znanosti.
FRANCESCO GUICCARDINI – u «Razmatranjima o Machiavellijevim raspravama»
kritizira one o Liviju. Smatra da se povijest ne ponavlja. Opravdava zasebnost historije kao
spoznaje o promjenama u vremenu i želi logički rekonstruirati uzročnosti i međuovisnosti
pov. činjenica. Djelo « Storie Fiorentine» nije dovršio već stvara «Historiju Italije». Nastoji
izraziti kontinuitet i međusobnu povezanost povijesnih pojava. Njegovo izvještavanje je
pokušaj političkog raspravljanja radi pouke vladara. Zastupa interese svoje države i ostaje na
površini događaja tražeći im uzroke u intrigama i zavjerama. Služi se različitim dokumentima,
ali ne sustavno. Zna održati logički red i vezu među dijelovima rada koje svrstava prema
godinama kako bi predočio kontinuitet. Kod njega se isto mogu naći izmišljeni govori
povijesnih aktera.
FRANE PETRIĆ (1520 –1597) - filozof. Najznačajnije mu je djelo «Nova de universis
philosophia», zatim «Dijalozi o povijesti». Uzor mu je Platon kod kojeg nalazi filozofiju
najsličniju kršćanskom nauku, dok je odlučan protivnik «bezbožnoga» aristotelizma. Zanima
ga što je historija , mogu li se naći načela klasifikacije različitih vrsta historiografije i koji su
problemi historiografije ispitivanja. Bavi se historijskom spoznajom. Svrstava historiju u isti
red s filozofijom, umjetnošću i retorikom. Predlaže ispitivanje i drugih životnih područja.
Misli da bi usporedba prošlih i sadašnjih pojava mogla historiji omogućiti da postane znanost.
Napušta retoričko književno utemeljenje kulture. U djelu «Sretni grad» iznosi idealističku
ideju da pouke mogu poboljšati čovjeka. Postavlja suvremenicima izazovna pitanja,
suprotstavlja svoje sumnje. Odbacuje ideal općeg dobra i smatra da vlast postoji da osigura
osobnu sreću pojedinca. Glavni mu je cilj da nađe načine na koje dolazi do spoznaje i
spoznajnih mogućnosti. Priznaje da ne zna što je povijest. On smatra da će se metodom
eliminacije približiti tome što je povijest. Ne zadovoljava ga definicija povijesti kao
pripovijedanja već da je povijest traganje za činjenicama. Smatra da povijest stvara čovjeka i
da se on očituje, tj. afirmira kroz povijest. Bavi se praktičnim pitanjima o historiografskom
pitanju diskusije. Govori i komentira o vrsti idealnog čovjeka, priznaje vrline koje bi trebao
imati povjesničar. Kaže da su pitanja koja postavlja unutarnji glas prava pitanja, a da odgovor
možemo naći i u sebi. Izvlačio je citate iz antičkih djela. Suočio se s krhkošću povijesti za
koju kaže da ne može biti objektivna i jednoznačna. Povijest je disciplina čija je građa
ponovno gledanje i ponavljanje.
U 2 polovici 16st. većina francuskih filozofa i pravnika predlaže program integralne,
savršene ili dovršene historije. Trebalo je nadići usku vojnu i pol. historiju. To je pokušaj
povezivanja filološke kritike teksta i nastojanja da se razumno i suvislo prikažu različite
ljudske aktivnosti od ekonomskih do religije, da se objasni povijest civilizacija i naroda.

13
FRANCOIS BAUDOIN ( 1520 – 1573) – njegova «historija universa» temelji se na težnji za
spoznajom ljudskih događaja u prostoru i vremenu,. Formulira ideje proizašle iz historijsko-
političkih mišljenja svog vremena. Kako želi povezati zbiljska iskustva s idealima, njegova se
historia integra kreće unutar humanističkog shvaćanja o koristi historija za snalaženje
suvremenika, pogotovo u pol. životu.
JEAN BODIN (1530-1596) – U «Metodama za lako razumijevanje historija» i « 6 knjiga
o republici» nastoji izgraditi vlastito učenje o politici. Oblikuje misao o zakonitostima
povijesnih kretanja, uvjeren je da na povijest utječu geografski uvjeti i klima. Uzročnost
povijesnih zbivanja izvodi iz odnosa pol. djelatnika i ustanova te organizacije javnog života.
Drži da se države kreću prema prirodnim zakonima. Plodno je njegovo shvaćanje o napretku u
povijesti. Daje prednost vlastitom vremenu i njegovim kulturnim, pol. i ekonomskim
postignućima. Ljudsku djelatnost drži pokretačem pov. života. U središtu pažnje su pol.
organizacije države, pravo i uprava , vanjska politika i rat. Preporučuje čitateljima da steknu
prije opću orijentaciju iz priručnika, a tek potom da se upuste u razmatranje pojedinosti. Drži
da je vrijednost svjedočanstva znatna ako je autor sam vidio i doživio pojavu koju opisuje.
Zahtijeva da se historiografi služe i drugim izvorima : ugovori, pisma, naredbe.
HENRI LANCELOT – VOISIN LA POPELINIERE (1540 – 1608) – najcjelovitije formulira
historiae integrae u trima traktatima : «O historiji historija», «Ideji dovršene historije» te
«Nacrtu nove historije Francuza». Drži da se antika ne može mjeriti s postignućima
njegova vremena. Kritizira način prezentacije, sadržaj, predmet i ciljeve dotadašnje
historiografije. Univerzalna historija treba obuhvaćati sve fizičke i duhovne ljudske akcije,
društvo i njegove običaje. Tako bi historija postala « zrcalo ljudskog života», pružajući svim
staležima znanja o svemu što je u životu potrebno. Uvjeren je u kružno kretanje povijesti jer
su ljudski motiv, greške i slabosti uvijek isti, a mijenjaju se samo oblici njihove povijesne
pojavnosti.

REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA
U utemeljenju historijske znanosti kritikom izvora važnu je ulogu imala crkvena historija.
Protestantske struje traže opravdanje reformacije u crkvenoj i sekularnoj povijesti, a
odgovaraju im katolički pisci u protureformacijskoj ofenzivi za oporavak katoličke crkve.
Izlaže se povijest kršćanskog nauka i kulta te unutrašnjeg života kršćanstva, utvrđuju se
povijesne činjenice kritikom izvora, precizira se tehnika rada. Međutim , cilj tome je bila
apologija doktrina i zato je kritika izvora solidna samo kada to odgovara katoličkoj crkvi i
protestantima. Legende koje mogu štetiti protivniku drže se istinitim, i obrnuto.

MARTIN LUTHER (1483 –1546) – opravdava reformaciju posebnim tumačenjem crkvene

povijesti. Ističe da je povijest djelo i Boga i čovjeka. Suprotstavlja se učenju službene crkve o
papinskom autoritetu te smatra da crkvenu povijest treba podvrći razumnom ispitivanju.
Povijesno kretanje uopće se pak ne može podvrći razumnom ispitivanju jer se ono temelji na
iznenadnim Božjim zahvatima. Piše svjetsku kroniku držeći se Augustinova učenja o 6
razdoblja. Svoju sadašnjost drži sredinom 6. razdoblja. Antika, po njemu, nije uzorno doba,
već prva stoljeća kršćanstva.
PHILIP MELANCHTON (1457 - 1560)- dopunio je «Cronicon» Johannesa Cariona. Vjeruje
da je povijest učiteljica života. Na svoj način razrađuje srednjevjekovno učenje o 4 svjetska
carstva. Prema njemu, istinu apostola izobličili su brojni crkveni učitelji. Mislio je da je
zadaća pisanja o povijesti povratak izvorima «istine» tj. najstarijim autentičnim
svjedočanstvima.
MATIJA VLAČIĆ (1520 – 1575) – prvi je autor i organizator protestantske interpretacije
crkvene povijesti. Djelo «Ključ Svetog pisma» temelj je hermeneutike, teorije interpretacije i

14
pravila za izlaganje Biblije. Želi obnoviti iskonski smisao
biblijske poruke. Nastoji postići cjelovit prikaz crkvene
povijesti kao propadanje kršćanske crkve zbog jačanja
papinske moći, krivotvorenja iskonske poruke i preuzimanja
nekršćanskih običaja i rituala. Na temelju toga nastaje prva
sustavna povijest crkve i znanstveni rad «Magdeburške
centurije». Centurije su prva svestrana historijska
interpretacija sa sustavnim traženjem novih izvora. Izlaže
temeljna metodska načela u sastavljanju djela. Centurijama je
zadaća pružiti svestranu sliku razvoja crkvenog učenja,
ustrojstva i odnos prema državi. Tekst je podijeljen prema
stoljećima. Pokušao je povezati sve strane života crkve.
Kritizira dotadašnje crkvene historiografe. Odbacuje
egzemplarnu historiju jer ne želi pisati komentare djelima pojedinih pisaca. Nastoji pažljivo
razmotriti činjenice, prikazane određenim redoslijedom. U kolektivnom radu sudjeluju i
skupljači izvora, priređivači građe, suradnici u njezinom sređivanju. Centurije obuhvaćaju
građu i za brojna područja društvenoga života povezana za crkvenu povijest.
JEAN CALVIN (1509 – 1564) – začetnik je druge protestantske struje, kritizira koncepciju
«centurijatora» držeći kako bogatstvo povijesnog života ne podnosi shematski prikaz unutar
pojedinih stoljeća.
ERAZMO ROTERDAMSKI (1465 – 1535) – bavi se crkvenim povijesnim kritičkim
izdavanjem tekstova Novog zavjeta i crkvenih otaca te proučavanjem srednjevjekovnih
krivotvorina.
CAESAR BARONIUS (1538 – 1607) - napisao je anale koje sadrže bogatstvo izvora. Slijedi
neka kritička načela koja su izgradili humanisti.
U 17 st. se ponovno učvršćuje srednjevjekovno kršćansko shvaćanje povijesti što su ga
humanisti napustili. U crkvenim krugovima humanizam se cijeni kao književni i umjetnički
pokret, ali se osuđuje njegov pogled na svijet. Teološka koncepcija dobiva nova obilježja pod
utjecajem humanizma i prirodnih znanosti.
JACQUES-BENIGNE BOSSUET ( 1627 – 1704) – najugledniji autor teološkoga shvaćanja
povijesti, izrađuje svoju «Raspravu o univerzalnoj povijesti», za pouku
prijestolonasljednika. U prvom djelu pripovijeda o razdoblju od postanka svijeta do Karla V.,
a drugi je dio propovijed koja opravdava katoličke istine. Treći dio govori o usponu i propasti
carstva, posebno rimskog. Drži da povijesne događaje izaziva Božja volja, ali i prirodni ,
ljudski uzroci. Sebi postavlja zadaću istraživati te uzroke.
GOTTFRIED ARNOLD ( 1666-1714) – prvo značajno njemačko historiografsko djelo
«Nepristrana historija crkve i heretika», s osnovnom mišlju da se kršćanstvo izrodilo kada
je postalo vladajuća religija, a Crkva stekla svjetovnu moć. Osuđuje katoličku i protestantsku
ortodoksiju , a prave predstavnike kršćanstva vidi u mučenicima , misticima i hereticima. Ima
nešto kritike izvora, a crkvena se historija više ne tumači na temelju kronološkog i
analističkog razvrstavanja podataka kao u «Centurijama» , nego sustavno u vezi s idejama i
pojmovima.

HISTORIJSKA ERUDICIJA

U humanizmu kritičnost se temelji samo na piščevu moralnom identitetu, znanju i iskustvu.

Tek u 17 st. sustavno se rabi u prosudbi istinitosti obavijesti izvora, no zahtijeva temeljitu
stručnu naobrazbu. Stvaratelji novog pristupa su eruditi koji se sustavno bave kritikom izvora

15
i postupno pronalaze pravila za taj postupak. Taj posao obavljaju zatvorene grupe u
institucijama koje im mogu dati smjernice. U 17 st. dva se
bogata crkvena reda : benediktinci i isusovci sustavno bave
eruditskim radom kojeg drže religijskom djelatnošću. Na
raspolaganju su im crkveni, državni, velikaški i gradski arhivi.
Cijeli život posvećuju prikupljanju, kritičkoj obradi i
objavljivanju dokumenata, a njihov posao nakon smrti
obavljaju mlađi članovi. Tako se stvaraju metode i tehnike
pomoćnih historiografskih znanosti. Benediktinska
kongregacija sv. Maura obavila je posao na kojem se temelji
historiografska znanost od kraja 18 st. do danas. Maurinci
putuju Europom, prepisuju rukopise, kupuju knjige, a za
sustavna ispitivanja svjedočanstava iz povijesti kršćanstva
usavršavaju metode čitanja i datiranja izvora. Imaju sustavne
planove, a proizvode i zbirke izvora koje se odnose na
mnogobrojna područja crkvenog interesa. Ističu se izdavanjem
djela grčkih i latinskih, a i drugih crkvenih otaca. U njihovu
redu nastaju i enciklopedijska djela te prilozi općoj i lokalnoj
povijesti. Maurinci su izgradili neke od eruditskih disciplina koje se u 18 st. nazivaju
pomoćnim historijskim znanostima : diplomatiku, paleografiju i kronologiju.
JEAN MABILLON ( 1632 – 1707) – utemeljuje diplomatiku kao analizu i redakciju isprava i
metodu ustanovljavanja njihove autentičnosti. Obrazlaganjem metode kojom se mogu
razlikovati originali i krivotvorine polaže dio temelja znanstvenoj povijesti i historiografskoj
metodi.
JEAN BOLLAND (1596 – 1665) – po njemu su isusovci nazvani bolandistima. Namjera im je
bila osloboditi životopise svetaca od nakupina legendi i suprotstaviti se osudama kulta
svetaca. Nastoje ustanoviti najstarije izvore, njihovu autentičnost i vjerodostojnost. Izlaze «
Djela svetaca» 1643.g.

Isusovački red je ukinut 1773, a obnovljen 1814., dok bolandisti nastavljaju djelatnost.
Prvobitni interesi za dogmatske istine se šire i važni su za povjesničare koji se bave društvom
jer se u životima svetaca nalaze obavijesti o srednjovjekovnim društvenim kretanjima i pučkoj
kulturi.
CHARLES DUFRESNE DU CANGE ( 1610 –1688) – izdaje «Glasanj pisaca srednjeg i
kasnog latiniteta», to je enciklopedija jer je Du Cange alfabetski registriranim pojmovima
dodao i posebne rasprave, a slično radi i za srednjovjekovni grčki jezik.
LODOVICO ANTONIO MURATORIJ ( 1672 –1750) – eruditski program maurinaca
primjenjuje u svojim zbirkama izvora za Italiju. Produbljuje maurinsku kritiku i daje
kronološki sređene obavijesti za istraživanje talijanske povijesti. Objavljuje izvore za
političku povijest, a interes za institucije, kolektivne mentalitete, način života i materijalnu
kulturu nalazi u «Antikvitetima».
Erudite 17. i 18.-bog st. najviše zanima razlikovanje vjerodostojnosti i krivotvorenih
dokumenata, ali autentičnim izvorima drže najstarije dokumente i ne ispituju svjedoče li
pouzdano o nekom događaju. Bolandisti na početku svakog svetačkog života opisuju svoj
kritički postupak. Eruditi tih dvaju stoljeća, dakle kritički ispituju izvore prema razdobljima i
sastavljaju rječnike, repertorije i zbirke izvora te prekidaju s književnom i umjetničkom
tradicijom humanista s obzirom na to da ih kao teologe i pravnike zanima «istina», a ne
«lijepo». Erudicija i historija se oblikuju kao dvije zasebne discipline : eruditi nastoje
ustanoviti istinu određenim izvorima dok historiograf mora svladati književno umijeće kako
bi se mogao obratiti širem krugu čitatelja. Dokazi autentičnosti isprava koriste se u pravne

16
svrhe, za dokazivanje prava na posjed. Rezultati erudita dugo su ostajali neiskorišteni i tek u
kasnome 18 st. povjesničari shvaćaju da su njihove spoznaje i tehnike nužne za svaki solidniji
opis povijesnih činjenica.
IVAN LUČIĆ (1604 u Trogiru, 1679 u Rimu) – Stekao je vrlo široku naobrazbu. Već u
prvome djelu «Životopisu sv. Ivana Trogirskog» pokazuje odlike što ih je kasnio usavršio ;
pristupa kritički prema legendama o tom svecu. Prvi put objavljuje isprave iz hrvatskog ranog
srednjeg vijeka, daje njihov vanjski opis i govori o porijeklu. Najznačajnije mu je djelo « De
regno Dalmatiae et Croatiae libri sex». U predgovoru izražava smisao i svrhu svoje
istraživačke djelatnosti u skladu sa normama tadašnje erudicije. Mora se služiti
pretpostavkama zbog oskudice autora. Pouzdaje se u stare isprave. Djelo drži privremenim
postignućem jer bez pomoći ne može skupiti sve dokumente. Njegova istraživanja se temelje
na kritici izvora uz sustavne komentare te iznošenje pretpostavki i argumenata, postavljanja
pitanja i njihovo rješavanje na različitim razinama vjerojatnosti. Piše o problemima Dalmacije
i Hrvatske, o unutrašnjim prilikama i načinu života u Dalmaciji i Hrvatskoj. Njegovo djelo
razlikuje se od dotadašnjih radova hrv. Humanističkih pisaca : Marulića, Orbinija...koji se
nisu bavili kritikom literarnih izvora ni traženjem izvora. Upoznaje sve fondove izvora iz
doba hrvatske narodne dinastije i prvi ih objavljuje. Njegovo istraživanje je argumentirano
razmatranje o tome što o pojedinim događajima kažu autori i drugi izvori i što se na temelju
toga može zaključiti. Izlaganje prekida citatima iz izvora. Na kraju djela objavljuje djela
pisaca koji su važni izvori za hrvatsku srednjevjekovnu povijest, dodajući vlastite kritičke
bilješke i 6 povijesnih zemljovida.
«Povijesna svjedočanstva o Trogiru» su dopuna djelu De Regno s podacima o politici, pravu,
društvenim i ekonomskim pojavama, unutrašnjim uređenjem grada, običajima, jeziku i
kulturi, a svrha im je dokazati autonomni položaj Trogira i dalm. gradova. Odbacuje
predodžbu da Hrvati i Slaveni potječu od Ilira i protivi se pokušajima da se plemićkim
obiteljima traži porijeklo u istaknutim rimskim rodovima. Lučić nije našao nasljednika, djela
kasnijih historiografa ne temelje se na kritici izvora nego i dalje nose pečat površne
humanističke pripovijesti.
Nakon Lučićeve smrti počela se pripremati golema građa za Illyricum Sacrum, tj. za
biskupije na području rimskog Ilirika. Započeo je Filip Riceputi (1667 – 1742), a pomogli su
mu Daniel Farlati (1690 – 1773) i Jacopo Coleti (1734-1827). Uzor tom radu bio je napor
bolandista. Riceputi je sakupio građu i sastavio program za objavljivanje. Nakon njegove
smrti nastavlja Coleti koji objavljuje još 4 sveska. Obilno se koriste objavljenim djelima i
rukopisima, posebno onima Ivana Lučića. Illyricum Sacrum je važan za kasniju hrvatsku
historiografiju, ali to je više zbirka izvora koji se citiraju u cijelosti nego pokušaj
ustanovljavanja povijesnih činjenica na njihovu temelju.

PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA
MJESTO HISTORIJE U SUSTAVU PROSVJETITELJSKOG ZNANJA

Od sredine 18 st. očekivanje nove budućnosti izaziva otpor protiv starih predrasuda i povijest
se počinje shvaćati kao svjetski proces napretka. Prema Kantu , prosvjetiteljstvo je izlazak
čovjeka iz maloljetnosti što ju je sam skrivio. Ta nedoraslost sprečava čovjeka da se posluži
svojim razumom bez vodstva određenih autoriteta, ali njen uzrok nije u nedostatku razuma
nego u pomanjkanju hrabrosti. Prosvjetitelji drže da treba kritizirati sve autoritete i
prosvjećivati ljude, teže za oslobađanjem čovjeka od prisila, tradicionalnih predrasuda i
nelegitimne moći i to obrazovanjem i javnom kritikom.
Nastaje utopija o budućem mirnom društvu slobodnih, punoljetnih pojedinaca koje samo sebe
regulira. Sve je jače uvjerenje da se odgojem, reformama i promjenom institucija može

17
utjecati na buduću sposobnost ljudi da uređuju svoje prilike kao subjekti. Utječu na ukidanje
kmetstva, francusku Deklaraciju o pravima čovjeka, Ustav Američkih Država, emancipaciju
Židova, te na različite načine utire put građanskom društvu. Ideal postaje samostalan
pojedinac koji vođen razumom sudjeluje u mijenjanju životnih oblika i uvjeta u zajednici.
Pokret počinje kao znanstveno – književno usmjerenje, širi se na publicistiku te na kraju
obuhvaća sva životna područja. Historija uz geografiju i prirodne znanosti dobiva važno
mjesto u sustavu obrazovanja. Modernoj historijskoj znanosti temelje su stvorili prosvjetitelji,
mislioci i praktičari, uvjerenjem da se prošlost može sustavno ispitivati proučavanjem
povezanosti uzroka i posljedica. Napušta se mišljenje o ponavljanju povijesnih pojava, ali drži
se da budućnost i sadašnjost proizlaze iz prošlosti. Postaje moguće sustavno ispitivanje
povijesnih činjenica. Autori pokušavaju osmisliti historiju društava i civilizacija. Traže se
novi oblici prikazivanja. Uvjeti za prosvjetiteljstvo nastaju u drugoj polovici 17 st. Tadašnje
filozofske koncepcije svode se na radikalnu sumnju u sve postojeće norme koje drže povijest
ropotarnicom iz koje se mogu uzeti određeni podaci za znanstvenu upotrebu. Taj smjer -
pironizam - izaziva diskusije o svim znanjima, pa tako i vjerodostojnosti pisaca evanđelja.
Znanje o povijesnim činjenicama drži se maglovitim i nedefiniranim. Znanje o prirodi i
mehaničke vještine izdvajaju se iz sustava «umjetnosti» i uključuju u napredujuće prirodne
znanosti i matematiku. Smatra se da povijest može doseći samo određenu vjerojatnost, a
povijest prestaje biti grana retorike.
PIERRE BAYLE (1647 – 1706) – djelo «Historijski i kritički rječnik». Zastupnik je
«apsolutnoga skepticizma» koji se ne zaustavlja ni pred kakvim dotadašnjim znanjem pa ni
pred Biblijom. Nadahnut postignućima maurinaca, Bayle je erudit koji skuplja tekstove i
grupira ih abecednim redom, dakle ne piše historiju, a kritičnost mu je ograničena polemičkim
potrebama. On već anticipira prosvjetiteljsku misao o napretku koji nastaje iz upoznavanja
novih činjenica, iz stalnog rasta ljudske
spoznaje i akcije, iz neprekidno novih pitanja
što ih sebi postavlja ljudska misao i stvaralačkih
dometa kojima ih pokušava riješiti.
RENE DESCARTES ( 1596 –1650) – pod
njegovim utjecajem razvijaju se grane pojedinih
humanističkih znanosti ( racionalistička
filozofija). Prema njemu je Bog stvorio svijet u
obliku materije i duha. Materija je podvrgnuta
nepromjenjivim zakonima datim od Boga. U
duhu je bitan razum, a osjećaj i mašta ovise o
njemu. Razum može otkriti prirodne zakone te stvarati znanost koja mu omogućuje vlast nad
prirodom. Materija je determinirana nepromjenjivim zakonima, ali razum ostaje slobodan.
Njegov ahistorijski racionalizam utjecao je na erudite, jer ih je učenje o prirodnim zakonima
potaklo na razmišljanje o tome što je moguće, a što nije, da kritiziraju pisce koji vjeruju kako
su prirodni, ljudski događaj i čudo jednako mogući.
Engleski racionalizam dobiva pokretačku snagu otkrićem zakona gravitacija Isaaca Newtona.
Osnova je mehaničko – matematičkog modela prirode, traženja uzročnih odnosa i nastojanje
da se pojedinosti obuhvate općim zakonima. Neki povjesničari, kao Voltaire, vulgariziraju
mehaničko – matematički model objašnjavanja.
GEORGES LOIUS LECLERC BUFFON (1707 – 1788) – u djelu «Historia naturelle»
kritizira Descartovu mehaničko – matematičku filozofiju, i tobože vječnu ahistorijsku istinu
znanosti. Misli da je za znanost bitno razumjeti i opisati ono što je u pokretu, a budući da su
prirodne snage stalno aktivne, za znanstveno je objašnjenje bitan njihov povijesni oblik.
Razlika je samo u predmetu istraživanja, tj. prirodi ili društvu. Treba povezati pojave u
razumljiv sustav i tražiti njegove zakone.

18
Prema humanističkoj klasifikaciji, postoji historia civilis (historija čovječanstva), naturalis
(prirodna historija) i divina (božja historija). Bodin je smatrao da se civilis bavi
vjerojatnostima, naturalis da razmatra nužnosti, a divina istinu religije. Historia naturalis se
drži bitnim dijelom fizike. S Buffonom, priroda se drži «živom snagom» koja se razvija i zato
spoznaje historijskim tumačenjem U 17.st. nastaju enciklopedije koje pružaju inventar
znanja i pokušavaju pokazati njegovu unutrašnju povezanost. Prosvjetitelji nastoje razviti
metode za stvaranje novog znanja.
FRANCIS BACON (1561 – 1626) – on je temeljna područja znanja klasificirao prema bitnim
sposobnostima čovjeka ; prema njegovu umu koji sadrži pamćenje, razum i maštu.
Pamćenje tako stvara historijsko znanje, razum filozofiju, a mašta umjetnost, od pjesništva do
arhitekture. Ljudsko znanje dijeli na historiju, poeziju i filozofiju. Historija postaje temelj za
sva područja ljudskog znanja. U njegovoj tradiciji je i prosvjetiteljsko shvaćanje o čovjeku
koji mora vlastitim nastojanjem postići napredak znanja u procesu svog usavršavanja.
Francuska enciklopedija za razliku od Bacona u ustrojstvu historije stavlja građansku prije
prirodne, a unutar filozofije znanje o čovjeku ispred znanja o prirodi, te je dakle na prvom
mjestu antropološki pristup.
U drugoj polovici 18. st. širi se historijsko – geografsko znanje zbog otkrića zemalja s dotad
nepoznatim narodima. Američka i francuska revolucija utječu na povećanje znanja o povijesti.
Trebalo je smanjiti građu antikvara novim načinom prikazivanja. Prosvjetiteljska povijest bira
povijesne pojave prema kriteriju njihove važnosti unutar interpretativnog sustava koji
obuhvaća različita društvena područja. Rađa se iskustvo da neka pripovijest može čitateljima
dati novo znanje na temelju već poznatih činjenica. Čitatelj treba biti sposoban samostalno
razmišljati o značenju tih pripovijesti. «Historijski esej» njeguju akademije znanosti i
umjetnosti raspisujući natječaje za priloge sa točno određenim temama. Nastaju specijalne
historije o raznim društvenim temama i pokušaji svjetskih historija na temelju eseja kao
oblika kritičkog razmišljanja o tijeku i smislu svjetske povijesti. Tu treba spomenuti i
statistiku. Sredinom 18 .st. dolazi do diobe znanosti i umjetnosti. Postupno se razdvajaju
racionalno znanje i estetski osjećaj. Između istraživanja i umjetničkog prikazivanja oblikuje
se crta razgraničenja, a istražuje preduvjet za konačno estetsko pripovijedanje.

MODERNO ZNAČENJE POJMA HISTORIJA

Historia je i dalje ostala istinito pripovijedanje o stvarima koje su se dogodile. Pojam historia
još ne obuhvaća povijesnu zbilju u cjelini nego je uvijek samo izvješće o pojedinim
subjektima ili događajima kao što je historija Cezara ili Karla Velikog, odnosno peloponeskog
rata. O značenju tradicionalnog pojma historia svjedoče i hrvatski leksikografi. Prema
Vrančiću povijest je skazanje. Belostenec pojam historia tumači kao pamćenje starih stvari,
sjećanje na starine, pripovijedanje o stvarima koje su se dogodile. Kod Jambrešića historia je
pripovijest istinska. Ne postoji pojam historiografije osim kod Jambrešića. Kod Stulija postoji
zahtjev da se povjesnik mora služiti umjetničkim stilom po pravilima retorike.
U 18st. pojam historija obuhvaća splet zbiljskih događaja te znanje i pripovijedanje o njima.
Historija proizlazi iz vremena koje joj je svojstveno – iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Nova historija stvara vlastitu kronologiju i događaji dobivaju svoj tijek koji se ne ravna prema
standardiziranom fizičkom vremenu. Historija obuhvaća složene odnose među događajima i
njihova interpretacija uvjetuje značaj pripovijesti.
U historiji dolazi do poistovjećivanja zbilje i razmišljanja. Novo shvaćanje historije razabire
se i iz hrv. rječnika 19 st. Šulek objašnjava povijest s jedne strane kao događaj, prigodu, a s
druge strane kao pripovijest. On povijesnu zbilju vidi samo kao događaj, a ne kao povijesno
kretanje od prošlosti prema budućnosti. Još ne sasvim jasnu definiciju dvostrukog značenja

19
pojma historija daje rječnik Jugoslavenske akademije gdje je povijest pripovijedanje onoga
što je nekad bilo, dok historija obuhvaća i povijesnu zbilju i pripovijedanje o njoj.

FILOZOFSKA HISTORIJA

Širina novoga pojma «historija» kao povijesne zbilje i njezina objašnjenja izaziva ne samo
oslobođenje historiografije od retorike moralnog filozofiranja, teologije i prava nego i
nastanak novog područja spoznaje - filozofije povijesti. Racionalistička filozofija drži kako
postoje prirodni zakoni koji određuju povijesno kretanje. Racionalizam pripovijeda idealan
red nužan vladaru, društvu, građanstvu, smirivanju puka, a moralni su temelji Bog i razum.
Čovjek je dio prirode, a ujedno je sposoban na nju djelovati. Historija dobiva uvjete da
postane poseban predmet spoznaje tek na temelju novog shvaćanja povijesti kao zbilje
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. «Istine o činjenicama» trebalo bi istraživati prema
stupnjevima vjerojatnosti. Tako historija dobiva kvalitete mogućeg objašnjenja širih
povijesnih kretanja, a ne samo pojedinosti.
Novi pojam historia povezuje «višu istinu» filozofije i poezije s povijesnom zbiljom.
Povjesničar bi trebao ispitivati skrivene motive i unutrašnji red slučajnog događaja. Tek s
pomoću subjektivnog filozofskog gledišta povjesničar otkriva jedinstvo povijesti. Novi pojam
historia povezuju «višu istinu» filozofije i poezije s povijesnom zbiljom, što znači da se s
historijom doseže najveći mogući stupanj vjerojatnosti neke povijesne činjenice, koji se
dokazuje svjedočanstvima, izvorima. Ljudski rod postaje subjekt svoje povijesti. Cilj i sadržaj
povijesti konstruiraju se iz filozofskih kategorija. . Povjesničari – filozofi traže teoriju o
općim oblicima ljudskog društva, nastoje pronaći zakone društvenog kretanja, smisao
napretka i stalna načela ljudske prirode. Primjeri iz povijesti se nalaze u običajima što ih je
stvorio «duh naroda». Civilizacija je glavna tema prosvjetiteljske historiografije.
Povjesničari – filozofi se zanimaju za podatke o duhovnom razvoju, književnosti, umjetnosti,
znanosti, religiji, običajima, trgovini...
Historiografija sudjeluje u borbi protiv fanatizma, neznanja, Crkve kao feudalne ustanove,
praznovjerja masa, neodgovorne i samovoljne despocije i rata. Siromašni i neobrazovani
muškarci ne mogu sudjelovati u dosezanju razumnog života i društva. Racionalistička
filozofija isključuje iz svojih razmatranja žene svih slojeva i puk, te ulogu stvaratelja
razumnoga života pripisuje «velikim muževima». Bitna je predodžba o jedinstvu ljudskog
roda u općoj povijesti koja obuhvaća čovječanstvo u vremenu, prostoru i kulturnoj
raznolikosti. Javlja se novi sudac ljudskih djela – potomstvo, a ono postaje isključivi
forum za ocjenu moralnosti povijesnog čina. Očekuje se da će zlodjela biti kažnjena, a
nered u skladu s napretkom razumnog djelovanja ustupiti mjesto redu. Schiller je rekao :
« Svjetska povijest je svjetski sud». Pravedni sud o ljudskim činima se ostvaruje u samom
povijesnom vremenu, novim događanjima.
Prvim filozofom povijesti drži se Giambattista Vico ( 1668 –1744) , ali njegovo djelo tada
nije bilo poznato. Sam pojam je skovao Voltaire. Filozofija traži objašnjenja koja proizlaze iz
same povijesti. Povjesničari – filozofi nastoje objašnjavati povijesno kretanje iz «prirode
stvari». Ta filozofska historija dobiva razne nazive : hipotetska historija, historija koja
obrazlaže, teoretska i vjerojatna historija. Racionalistička historiografija se obraća razumu.
Središnju kategoriju novog povijesnog shvaćanja čini pojam «napretka» Svijest o napretku se
javlja u znanosti, umjetnosti, filozofiji, u društvenim aktivnostima i postupno izrasta u
uvjerenje da je povijest jedinstven, pravocrtan proces, usmjeren prema jednom cilju.

FRANCUSKA PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA

20
CHARLES DE SECONDAT MONTESQUIEU ( 1689 – 1755) – teoretičar ustavnog uređenja
na temelju ograničenja kraljevske moći i diobe vlasti. Želi ispitati povijesne činjenice kao
temelj za zaključke o najboljim oblicima vlasti i društva, i dolazi do izražaja u «Perzijskim
pismima» i «Razmatranjima o razlozima veličine Rimljana i njihove propasti», te u
«Duhu zakona». Crpi obavijesti od prijašnjih historiografa. Promjene oblika vlasti imaju
određene uzroke i zadaća je povjesničara otkriti i ispitati ih. Želi otkriti zakone povijesnog
kretanja, a blizak je i cikličkoj teoriji povijesnog kretanja. Uvjeren je u racionalnost
povijesnog kretanja. U djelu o Rimljanima nastoji prikupiti podatke za spoznaju o općim
načelima vlasti. U tome mu se pogledu britanski ustav čini gotovo savršenim primjerom. Želi
historiografiju koja bi objašnjavala činjenice na temelju dobra poznavanja svjedočanstva.
«Duh zakona» je sociološki tekst i pokušaj historiografskog objašnjenja proučavanjem
spletova uzročnosti iz kojih proizlazi raznolikost zakona. Oni obuhvaćaju svu raznolikost
društvenog života.

FRANCOIS AROUET VOLTAIRE ( 1694 –1778) – oslanja se na

Descartovu tezu da matematika usmjerava prirodu, a
determinističko shvaćanje prenosi i na čovjeka. Za njega je ljudska
priroda u biti uvijek ista, a ovisi o pritisku države, religije i
prirodnim uzrocima. Nije načistu sa pokretačima povijesnog tijeka
kojeg prema njegovu mišljenju ne usmjeruje samo volja nekog
despota nego i «genij naroda». Želi obratiti pažnju na ljudsko
ponašanje, zakone , običaje, trgovinu , financije...a zato su nužni
točni podatci. Želi da se piše o životu i «duhu» naroda i to uz
pomoć filozofije. Glavni predmet ispitivanja treba biti «duh
vremena» koji se izražava u filozofiji, književnosti, umjetnosti,
znanosti i tehnici. Nastoji iz mnoštva podataka izdvojiti što drži
tipičnim. Prema njemu veličina ljudskog uma pokazala se u 4 «blagoslovljena» doba – antika,
razdoblje Cezara i Augusta, renesansa u Italiji i doba Luja XIV. Piše o povijesti onako kako
vidi bogato i obrazovano građanstvo. Uzor mu je engleska revolucija. Najzanimljivija mu je
politika koja podupire bogaćenje slojeva na vlasti, a iz napretka prema razumnom društvu
isključuje šire slojeve. Svjetina (osuđena na fizički rad) je opasnija za prosvijećeno
građanstvo čak i od plemstva koje se suprotstavlja društvenim promjenama, pa se Voltaire
izjašnjava za apsolutističku monarhiju pod uvjetom da je vladar prosvijećen filozof.
Najznačajnije mu je djelo «Stoljeće Luja XIV» u kojem želi pokazati uspon ljudskog duha.
Ne želi pisati hvalospjev «Kralju Suncu», štoviše, izvrgava ruglu njegova osvajanja i njihova
opravdanja, ali kao rodoljub i filozof izvještava o «najvećim danima» Francuske. To stoljeće
trebalo bi da bude uzor budućim pokoljenjima. Djelo je pisano pod utjecajem engleskih
prilika, a nastoji istaknuti plemenitost ljudskog uma nasuprot plemićkom porijeklu. U svoje
djelo je uključio i crkvene probleme. Djelo «Esej o običajima i duhu naroda» o običajima i
«duhu naroda» ima veće filozofsko značenje. To je prvi pokušaj svjetske povijesti koji nastoji
pružiti obavijesti o svim velikim kulturnim središtima na svijetu . «Esej» počinje uvodom o
porijeklu čovjeka, kulture i religije. Djelo sadrži pregled srednjeg vijeka u historiografiji s
kritičkim prikazom crkve kao feudalne ustanove. Većina poglavlja se bavi civilizacijom.
Sustavno skuplja izvore za «Stoljeće», upotrebljava obavijesti očevidaca i suvremenika
događaja, izvješća i uspomene brojnih pisaca, neobjavljena djela. U «Eseju» se služi
površnim, napabirčenim i netočnim podatcima.
Voltaireova je kritičnost, kao i humanista, svojstvo duha, a ne posljedica eruditske metode
kritike izvora. No, u prosvjetiteljskoj historiografiji erudicijska postignuća postaju temeljem

21
historije kritike. Obrisi sinteze historije i erudicije počinju se ocrtavati u škotskih
prosvjetitelja koji se nadahnjuju i Voltaireovim djelom.

ŠKOTSKA PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA

Kao moralisti oni traže istinu o prirodi ljudi kako bi im stvorili mogućnost za sretan i koristan
život, a vladarima omogućili mudro vladati. Smjerove povijesnog razvoja nastoje prikazati
vještim argumentiranjem te metodski razrađenim poredbenim pristupom i sjajnim
pripovijedanjem. Znatan utjecaj na njih imao je ekonomist Adam Smith.
DAVID HUME ( 1711 – 1777) – napisao djelo «Rasprave o ljudskoj prirodi», o historiji od
Engleske od invazije Julija Cezara do revolucije 1688. Osuđuje nesustavno prikupljanje
podataka, jer je zadaća povjesničara pružiti opće pouke iz povijesti na temelju sustavna i
metodična ispitivanja. Povjesničarska djelatnost je ukorijenjena u moralnoj filozofiji i dio je
njegove «znanosti o čovjeku». Zanima se za ekonomske i društvene promjene, ali je
najvažnija razina političke civilizacije. Glavna tema mu je sukob interesa iz kojeg se rodila
britanska ustavnost.
WILLIAM ROBERTSON ( 1721 – 1793) – u njegovom djelu se razabiru 2 osnovna
postignuća prosvjetiteljske historiografije : pristup univerzalnoj historiji koja nastoji cjelovito
obuhvatiti kulturu određenog razdoblja i upotreba rezultata erudicije u skupljanju i kritici
izvora. Sustavno traži izvore u britanskim i europskim knjižnicama, u američke šalje upitnike
kako bi prikupio obavijesti. Proučava rast europske civilizacije i ističe njezine materijalne
uvjete i ovisnost o okolini. Vjeruje u intervenciju Providnosti u povijest.
ADAM FERGUSON (1723-1816) – ispituje razvoj socioloških i političkih odnosa i ističe
ekonomske činitelje. Napisao je «Institucija moralne filozofije», eseje o građanskom
društvu, napretku i propasti rimske republike i načelima moralne i političke znanosti.
Fergusonu je ljudska priroda središnje pitanje. Norme i sustav ponašanja moraju se temeljiti
na empirijskom znanju o ljudskoj prirodi i pojedinoj situaciji. Protivnik je metafizičkog
shvaćanja povijesti i apstraktna filozofiranja.
JOHN MILLAR (1735-1801) – isto ispituje razvoj socioloških i političkih odnosa.
Uspoređuje pravne norme i njihovu upotrebu u različitim povijesnim razdobljima. Djelo o
podrijetlu razlika među staležima historijsko-sociološka je analiza društvenih i političkih
ustanova na različitim razinama razvoja civilizacije, uspona moći i monarhija te njihovih
promjena. U drugom dijelu daje pregled oblika vladavine od naseljenja Sasa do revolucije.
Bavi se odnosom spolova te plemića i seljaka što ih izvodi iz načina proizvodnje.
Prosvjetiteljski povjesničari se odlikuju kritičkim duhom, ali im točno utvrđivanje pojedinih
činjenica nije važno. Filozofi – povjesničari pišu eseje i rijetko daju obavijesti o građi kojom
su se služili. Činjenice odabiru na temelju unaprijed stvorenih teorija.
EDWARD GIBBON (1737 – 1794 ) – prvi koji blago erudicije nudi filozofskom pristupu
povjesničara. Dobro poznaje izvore i literaturu te se služi njihovim obavijestima. Prezentira
dokumentaciju, poznaje vrijednost prvorazrednih izvora – pisanih i spomenika. Ta
prezentacija je novost jer čitatelj prvi put dobiva priliku provjeravati povjesničareve
obavijesti. Povezuje erudiciju i filozofiju. U «Historiji propadanja i pada Rimskog
carstva» služi se rezultatima filologa i erudita da bi odgovorio na pitanje zašto je nestala
antička kultura. Prvi put obrađuje pitanje postanka i napretka kršćanstva kao povijesne
pojave. Bavi se uglavnom političkim ustanovama i ratovima.
Prosvjetiteljski povjesničari se odlikuju kritičkim duhom, ali im točno utvrđivanje pojedinih
činjenica nije važno. Filozofi – povjesničari pišu eseje i rijetko daju obavijesti o građi kojom
su se služili. Činjenice odabiru na temelju unaprijed stvorenih teorija.

22
 INOVATORI IZVAN PROSVJETITELJSTVA

GIAMBATTISTA VICO ( 1668-1744) – djelo «Nova znanost»

kao osnovni predmet spoznaje predlaže kulturu jer ju je čovjek
stvorio i njezini su mu zakoni razumljivi, za razliku od prirode,
koju je stvorio Bog, te njena srž zato ostaje čovjeku velikim
dijelom nepristupačna. Kaže da su ljudi stvorili društveni svijet i
da se zato njegova načela mogu spoznati pri ispitivanju ljudskog
duha. Najviše se zanima za početke čovječanstva bitne za
spoznaju povijesnih procesa te istraživanje povijesti uzdiže na
razinu znanosti. Stoji na granici sekularnog i religijskog
tumačenja povijesti. Razlikuje 3 razdoblja : bogova
(patrijarhalno društvo), heroja ( aristokratsko društvo) i ljudi
(doba znanosti i filozofije) . Zastupa ideju kružnog kretanja
povijesti. Nastoji rekonstruirati narav primitivnih «prvih ljudi»,
traži njihov prastari odnos prema životu koji nije nikao iz
filozofije nego iz «pučke mudrosti», izražavajući se u prevlasti
tradicije, mita i rituala. Mnogi su autori uočili sličnost mitova
kod vrlo različitih kultura Sredozemlja i to su objašnjavali
difuzijom iz jednog izvora, prije svega iz židovstva. U
suprotnosti s time Vico vidi u bogovima i junacima mitova izraz poetične logike prvih ljudi ,
njihovog konkretnog antropomorfnoga mišljenja koje je postojalo kod svih, pa se sličnost u
viđenju bogova i heroja svuda spontano javljala i nije posljedica utjecaja nekog središta.
Sjajna mu je analiza Homerovog pjesništva kao proizvoda primitivnog razmišljanja te je
zaključio da Homer ne postoji i da je ono nastalo dugotrajnim procesom. Bavio se naravlju
primitivnih jezika. Vico je kasnije doživio razna tumačenja. Drži se pretečom suvremenih
shvaćanja o primitivnom mišljenju ili razvojne psihologije.
JOHANN JOACHIM WINCKELMANN ( 1717 – 1768) – napisao djelo «Historija antičke
umjetnosti» - želi raspravljati o biću umjetnosti, njezinim dubinskim dimenzijama te tako
stvara filozofsku teoriju umjetnosti. Novo vrednovanje umjetnosti temelji se na određenoj
predodžbi o autonomiji lijepog i njegov ga estetski interes potiče na intenzivniju
historiografsku kritiku. Grčka umjetnost postaje ideal apsolutne ljepote, unutrašnjeg
savršenstva. Kako svoja estetska gledišta kombinira s historiografskim znanjem, filozofskom
spekulacijom i književnom maštom, djelo doživljava razna tumačenja. Umjetnost je aktivnost
duha, razvija se po tradicionalnom uzorku ljudskog života, rasta, dosezanja zrelosti i
propadanja, no taj je razvoj nesvjestan, određen nekom unutrašnjom snagom.

NJEMAČKA PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA

U njemačkih se prosvjetitelja, pogotovo između 1760. i 1790.g. stvaraju pretpostavke za novo

historijsko mišljenje spajanjem filološko – kritičke metode erudita 17. i 18. st. te filozofske i
prirodoznanstvene refleksije. Francusko i britansko prosvjetiteljstvo utječu na njemačke
povjesničare, koji pokušavaju na nov način, tj. drugačije nego humanističko-retorička
historiografija obraditi silno naraslo empiričko znanje. Vode se široke stručne rasprave sa
novim temama, a sveučilišta postaju središta historijskog istraživanja. Bitno je u tom
razdoblju napuštanje okvira retorike i utjecaja onih disciplina koje su se dotad primjerima

23
iz povijesti služile u vlastite svrhe. Historija dakle postaje posebno znanje i znanost. U
kasnome prosvjetiteljstvu nastaju osnove za norme kritičkog istraživačkog postupka
standardizacijom skupljanja građe u vezi s velikim izdavačkim pothvatima te
sistematizacijom pojedinih pomoćnih historijskih znanosti. Pojam historia sada obuhvaća i
zbiljsko povijesno kretanje i razmišljanje o njemu. Historija postaje genetička. Povijesne
pojave nastoje se prikazati pripovjednom sintezom.
U njemačkih povjesničara druge polovice 18 st. etička se nepristranost preobražava u
metodičku objektivnost. Umjesto ljubavi za istinu, koja se drži plodom njegove osobne vrline,
sada se od povjesničara zahtijeva stručna kompetencija za metodski reguliran postupak
argumentacije. Potrebna su naobrazba i sposobnost da se informativni sadržaj izvora
metodički-kritički ispita. Povjesničar postaje istraživač. Radom s izvorima i množenjem
iskustva na temelju sve brojnijih djela historiografsko mišljenje samo djelomično dobiva novu
kvalitetu znanstvenosti. Historiografsko iskustvo se temelji na međusobnom odnosu
povijesnih činjenica. Poznanstvenjenje se odnosi na povezanost znanja u spletu uzroka i
posljedica. Historija postaje «racionalna znanost». Historijsko djelo postaje potpuno izvješće
o rezultatima istraživanja. Ta historiografija koja sustavno prikazuje povezanost događaja kao
slijed uzroka i posljedica naziva se pragmatičnom. Korist pragmatičnosti je u općim
pravilima, u dometima teoretskog i praktičnog razuma, no ona je samo nacrt bez
odgovarajućih historiografskih djela.
Povjesničari uče od filologa – erudita, koji onda ta iskustva primjenjuju da bi ustanovili
pojedinačne povijesne činjenice. Dokumenti postaju sredstvo izlaganja pouzdane obavijesti o
povijesnim činjenicama. Razvija se historijsko istraživanje izvora, spoznaja o brojnosti i
raznovrsnosti izvora i značenju izvješća koje se na njima temelji.
Pomoćne historiografske znanosti dosegle su visoku razinu : diplomatika, paleografija,
kronologija, sfragistika, heraldika, genealogija, epigrafija, numizmatika. Njemački
povjesničari trude se formulirati pravila u vezi s pojedinim pomoćnim historiografskim
znanostima. Na prvom mjestu je pravilo da izvješće o povijesnoj činjenici mora proizaći iz
obavijesti izvora kojemu se ne treba slijepo vjerovati.
Postoji mišljenje da je znanje iz podataka nedovoljno jer izvori ne obavještavaju o
događajima. Povjesničar mora iz fragmentarnih obavijesti, primjedbi i nagovještaja izvora
stvoriti «factum» prikupljanjem što cjelovitijih obavijesti s raznih strana i kritikom izvora.
Potkraj 18st. se počinje služiti hermeneutikom, tj. teorijom interpretacije tekstova koja se
razvila u sklopu protestantskog izlaganja Svetog pisma.. Središte poznanstvenjenja historije
postaje sveučilište u Gottingenu. Znameniti povjesničari su Johann Christoph Gatterer i
August Ludwig Schlozer koji formuliraju teoretske pozicije moderne historijske znanosti i
utemeljuju istraživanje na postignućima pomoćnih historijskih znanosti. Pišu manje radove i
teoretski krče putove historijske znanosti. Kritičari su prema režimu, osuđuju zloupotrebu
privilegija, ali se ne zauzimaju da se dokinu.
JOHANN CHRISTOPH GATTERER ( 1727-1788) – uvjereni je pijetist, protivnik je
filozofskog sustava. Želi utemeljiti historiju kao posebnu znanost koja se može natjecati sa
egzaktnim. Želi utvrditi predmet istraživanja i mogućnost objašnjenja, pronaći pogodnu
teoriju spoznaje, utemeljiti metode i stvoriti ustanove za organizaciju historijskog istraživanja.
Želi pragmatičnu filozofsku historiju koja bi otkrivala sustav događaja, pokretačke sile i
dubinski odnos uzroka i posljedica. Svoje teze razrađuje razmišljajući o univerzalnoj povijesti
koju pokušava sistematizirati. Zastupa uvjerenje o različitim, ali jednako vrijednim
mogućnostima spoznaje. Znanje o općem i posebnom za nj su osnovni oblici znanja. Kao i
drugi njemački prosvjetitelji, koleba se između racionalnoga (uzročno-posljedičnog) karaktera
historijske spoznaje i razumijevanja prošlosti pomoću mašte i poetske sinteze, no trudi se
pronaći način da se spriječe iracionalne crte u historijskom istraživanju, te stoga postavlja na
dnevni red pitanje subjektivnosti i objektivnosti povjesničara. Sustavno se bavi pomoćnim

24
povijesnim znanostima i piše priručnike iz geografije, diplomatike i kronologije. Osniva
historijski institut koji se kratko održao.
AUGUST LUDWIG SCHLOZER (1735-1809) – njegovo razmišljanje je pod utjecajem
francuske i britanske univerzalne historije, Montesquiea i novih kretanja u prirodnim
znanostima. Prema njemu cjelina određuje spoznaju pojedinačnog. Za njega najbolji
historijski prikaz je onaj koji izborom onih pravih pruža najviše obavijesti o međusobnoj
povezanosti povijesnih činjenica. Univerzalna historija je sustav kojim bi se sve države na
zemlji mogle prikazati unutar jedinstva ljudskog roda. Sljedeći korak je historijska
enciklopedija. Istraživanjem skupina uzročnih sustava želi shvatiti njihovu posebnost i splet
njihove povezanosti. Zato zamišlja obrazac razvojne i sinkronističke povezanosti činjenica u
datom trenutku.
ARNOLD HEEREN (1760-1842) – posljednji je prosvjetiteljski povjesničar u Gottingenu
koji kreće dalje od svojih prethodnika u praktičnoj primjeni razmišljanja o historijskoj
znanosti i njezinu utemeljenju na kritici izvora. Djelom «Ideje o politici, prometu i trgovini
najodličnijih naroda starog svijeta» predstavlja se kao sljedbenik Montesquiea i A. Smitha
te kao ekonomski povjesničar. Istražuje kako čovjek zadovoljava materijalne potrebe i kako
utječe na političke prilike, a bavi se i europskim državnim sustavom. No, ne može nadići
dvojstvo teorije i kritike.
JUSTUS MOSER ( 1720 – 1794) – protivnik je prosvjetiteljstva, društveni boljitak ne očekuje
od prosvijećenoga vladara nego od slobode i sigurnosti seljaka. Želi poučiti čovjeka iz naroda
kako da u društvenim i političkim promjenama zadrži slobodu i imovinu. Ideal mu je
samouprava seljačke općine. Sustavno se bavi ustavnim uređenjem, upravom i društvenim
ustrojem. Oblike moći i uprave ne svodi na čin volje vladara nego pojedine događaje želi
prikazati unutar međusobne povezanosti društvenih događaja. Veliku pozornost posvećuje
kritici izvora te kako se izvor odnosi prema povijesnoj činjenici o kojoj svjedoči.
FRIEDRICH SCHILLER ( 1759 – 1805) – (slika na sljedećoj stranici) izlaže novu historijsku
sliku građanskih nacionalnih struja. Želi povezati u jedno različita područja društvenog života
kao što su crkva, filozofija, umjetnost, trgovina, politika, ali mu je u središtu pažnje
sadašnjost. Vjeruje u jedinstvo povijesnih procesa, drži da je moguće povezati fragmente u
cjelinu. Prvo historiografsko djelo na visokoj književnoj razini na njemačkom jeziku je
«Historija otpadanja Nizozemske od španjolske vlade». Napisao je još i «Historiju
tridesetogodišnjeg rata». Schiller je odveć pjesnik da bi se bavio sustavnim prikupljanjem i
savjesnom kritikom izvora.
U 19 st. povijest novoga vijeka postaje politička «događajna» historija, koja se u Njemačkoj
koncentrira na primat vanjske politike. Zato se
prosvjetiteljska, ekonomska i društvena dimenzija ostavljaju
po strani. Prosvjetiteljsku historiografiju drže jednostranim,
historijskim, prirodnopravnim proizvodom racionalizma i u
najboljem slučaju pripisuju joj kukavnu ulogu preteče u
upotrebi pomoćnih historijskih znanosti. Za njih je
odbacivanje prosvjetiteljskih ideja uvjet za konstituiranje
historije kao znanosti. Johann Gustav Droysen tako
sredinom 19 st. osuđuje skeptički racionalizam i nekritičko
te nehistorijsko svođenje povijesne materije na racionalnu
jezgru. Početkom 20 st. Friedrich Meinecke drži da su
historiografije prosvjetiteljstva i 19 st. nespojive suprotnosti.
Prosvjetitelji vjeruju da prirodne znanosti i historija imaju
iste temelje iste temelje otkrivanja i objašnjenja, s čim se
Meinecke ne slaže te tvrdi da su tek odvajanjem dvaju
tipova znanosti stvorena metodološka načela za

25
osamostaljenje humanističkih znanosti. Kasnije, protiv političke historije istupa pokret oko
časopisa Annales.

NJEMAČKA HISTORIOGRAFIJA U 19. STOLJEĆU

FILOZOFIJA POVIJESTI

Spekulativna filozofija povijesti traži smisao povijesnog kretanja u općem ili kozmičkom
planu s konačnim ciljem. Pravi sljedbenici židovsko-kršćanske tradicije su Kant, Herder,
Schelling, Fichte i Hegel. Povijest objašnjavaju kao proces ostvarenja plana providnosti. Žele
opravdati mišljenje o sposobnosti čovjeka da ovlada svojom sudbinom i povijesti dade smjer i
smisao. Njihovi filozofski sustavi imaju moralne temelje. Kao posebno područje spoznaje
idealistička filozofija se javlja u razdoblju od objavljivanja prvog djela Herderovih «Ideja za
filozofiju povijesti čovječanstva», a završava s Hegelovim posmrtno tiskanim predavanjima
o filozofiji povijesti. Povijest zapravo zauzima mjesto religije. Filozofi napuštaju
prosvjetiteljsko shvaćanje povijesti na temelju uzročnih analiza. Hegel kaže da pojam
«povijest» sjedinjuje u sebi objektivno i subjektivno gledište. Vrijeme dobiva novu dinamičku
kvalitetu. Iz učenja filozofa o povijesnosti ljudske svijesti
zapravo proizlazi da svako novo pokoljenje čovječanstva u
tijeku svog napretka mora tražiti nova objašnjenja. Zato za
filozofiju povijesti je važno poznavati povijest u cjelini, u
njezinu kretanju i usmjerenju.
IMMANUEL KANT (1724 – 1804) – svojim kritičkim
duhom, opreznom spekulacijom zapravo pripada
misliocima prosvjetiteljstva. Svoje učenje formulira kao
moralno pitanje i samo kao hipotezu, za razliku od drugih
filozofa. Zadaća je filozofa tumačiti povijest kao racionalan
proces koji se okreće prema cilju što ga moralni razum
mora odobriti. Povijest ljudskog roda bila bi ostvarenje
tajnog plana Prirode. Razmišljajući o suprotnosti između strasti, težnja i interesa pojedinaca i
ravnomjernog kretanja povijesti, Kant dolazi do uvjerenja da te dvije proturječnosti spaja
država. Pokretačka snaga povijesti bila bi u suprotnosti ljudskih osobina i potreba za
društvenim uređenjem njihova života. Zato drži da bi osnovni predmet historijskog
istraživanja morala biti država kao sredstvo napredovanja čovječanstva. Gledajući na povijest
kao na proces usmjeren prema kulturi i slobodi čovječanstva, Kant nastoji objasniti pojave s
pomoću njihove povijesti. Smatra da razumijevanje povijesti počiva na odnosu povijesnih
svjedočanstava i načela evolucije u pojavama.

JOHANN GOTTFRIED HERDER ( 1744- 1803) – prvi je mislilac koji problematiku

filozofije povijesti drži posebnom disciplinom. Nudi ideju o zakonitom kretanju zbilje. U
povijesti nema istovrsnih ili povratnih pojava nego uvijek nastaju nova stvorenja s vlastitim
načinom postojanja. Misli da se povijesne pojave moraju promatrati kao cjeline i tumačiti iz
njihovog kretanja. Pokretačke sile povijesti vidi u vanjskoj prirodi i svojstvima koje je
čovjeku udahnula providnost. Ljudska povijest čini mu se kao prirodna povijesna sila
djelatnosti i nagon u vremenu i prostoru. Kaže da svi narodi sudjeluju u izgradnji i ostvarenju
ideala humaniteta. Narodi se po prvi put drže subjektima povijesti. Svaki se narod razlikuje od
drugoga. Narodna originalnost i individualnost su urođene osobine, a izviru iz «duha naroda».
Protivi se prosvjetiteljskom shvaćanju o velikim «mudrim» pojedincima kao osnovnim

26
pokretačima povijesnog razvoja. On opravdava borbu za ujedinjenje i oslobođenje pojedinih
naroda i borbu za mir i suradnju među njima, a osuđuje feudalizam i apsolutizam. Njegovo
učenje ima utjecaj na nacionalne integracije u Slavena. Za njega su to miroljubivi narodi,
skloni trgovanju i stvaralačkom radu koji su zadržali kulturne osobitosti i težnju za slobodom.
Kada se oslobode ropskih lanaca, postići će neviđeni kulturni procvat. Na mladu znanstvenu
historiografiju utječe i njegova romantička osjećajnost. Daje poticaj da se istražuje povijesna
činjenica tijekom njihovih promjena, obuhvati što veći broj činjenica kao cjelinu, promotri ih
kao individualnost u povijesnom kretanju te pokuša ustanoviti kako su određene pojave
mijenjale oblik i sadržaj.
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL (1770-1831) - povijesne pojave su za njega izraz
«svjetskog duha» koji je uvijek jednak, ali se javlja u povijesnim oblicima, a u suprotnosti je
sa Prirodom. Izrađuje dijalektičku metodu i spekulira o razvoju «svjetskog duha» u
dijalektičnom procesu teze, antiteze i sinteze. «Svjetska povijest» je zakonomjeran razvoj
svijesti o slobodi i njezino sustavno ostvarenje, a potvrdu svoje apstrakcije traži na starom
Istoku, u grčko-rimskom svijetu, a proces su dovršili germanski narodi.
Hegel drži da se filozofija povijesti mora baviti širom jedinicom nego što je pojedinac, a te
jedinice nalazi u narodima i državama, u njihovu duhu koji se izražava na svim životnim
područjima. Za njega prava etička jedinica nije čovjek – pojedinac nego «moralni
organizam», narod i država. «Sloboda» je vezana uz zajednice . Razvoj država je osnovni
sadržaj povijesti. No, Hegel je iz povijesti izbacio narode koji
nisu stvorili vlastitu državu. Poriče Slavenima bilo kakvu
povijesnu ulogu. Iz povijesti izbacuje i šire društvene slojeve
jer je uvjeren da oni ne utječu na povijesni tijek te da su im
potrebne velike ličnosti koje im pokazuju pravi put i
primoravaju ih njime krenuti. Dijeli historiografiju u 3 vrste :
prvobitnu, reflektirajuću tj. njemu suvremenu i filozofsku.
Istraživanje pojedinosti je za njega gubljenje vremena. Želi
uzdići nepotpune, fragmentarne istine pojedinih povjesničara
na razinu historiografske «znanosti». Jedino filozofi mogu
pisati svjetsku povijest jer shvaćaju sadržaj «reflektirajuće»
historiografije i mogu njezina epistemološka, estetska i etička načela primijeniti na povijest
čovječanstva.
JOHANN GOTTLIEB FICHTE (1762-1814) – zaoštrava odvajanje konkretnog istraživanja
povjesničara i spekulacija filozofija. Svodi historiju na dobavljačicu pojedinih podataka koji
opravdavaju unaprijed postavljene filozofske teze. Uvjeren je da povjesničar može biti samo
«analist», pripovjedač o pojedinim prošlim događajima.
WILHELM HUMBOLDT (1767-1835) – osnivač poredbene filologije. Formulira temeljne
pretpostavke njemačke historiografije u 19 st. Vjeruje u krajnji smisao ljudske povijesti.
Poučava da prirodna i historiografska znanost imaju različite metode, a da bi povjesničar
mogao shvatiti život mora povezati pojedine činjenice u logičku cjelinu i njih spoznati u
njezinu unutrašnju biću. Povjesničar mora izvršiti kritičko, historijsko-filološko istraživanje te
posjedovati kreativnu maštu jer samo tako može spoznati zbilju. Njegovo shvaćanje zbilje
temelji na opažanju iz perspektive unutar zbivanja. Pritom se historijska spoznaja kreće
između kaosa obavijesti što ih pružaju dokumenti i ideala znanosti što se temelji na
povijesnim zakonitostima, i zato se historiograf mora uživjeti u duh istraživanog prošlog
društva i kulture. Proces proučavanja mora imati 3 faze: skupljanje izvora, kritičko
istraživanje istine i njezino pronalaženje uz pomoć ideja. Upozorava na značenje države i
nacije u povijesti te sa svojim «učenjem o idejama» znatno utječe na uvjerenje njemačkih
povjesničara o središnjoj ulozi države i političkih djelatnosti.

27
 NJEMAČKI ROMANTIZAM

Unutar općeg romantičkog ugođaja sukobljavali su se demokratsko s monarhijskim načelom,

ideja slobode i jednakosti suverenog naroda koji ima pravo sam određivati sudbinu s
feudalnom historijskom državnom ideologijom i staleško-konzervativnim predajama. Tu se
može pratiti sudar revolucionarnih težnji da se ostvare građansko društvo, nacionalno
oslobođenje i ujedinjenje te kontrarevolucionarnih nastojanja da se feudalizam spasi
određenim usklađivanjem tradicije i novih društvenih tradicija.
U Francuskoj i Britaniji nacionalno ujedinjenje je već bilo postignuto i zato su najznačajniji
povjesničari bili građanski liberali. U Njemačkoj još postoje izmijenjeni oblici feudalizma s
plemstvom na čelu, građanstvo nije doživjelo društvenu afirmaciju, a režimi imaju
apsolutističko obilježje. Povjesničari su zaokupljeni pitanjem nacionalnog ujedinjenja, a
mnogi opravdavaju feudalnu reakciju. Romantizam poslije francuske revolucije izaziva
renesansu srednjeg vijeka. Povijest postaje glavno opravdanje za oprečne suvremene ciljeve.
Njemački romantizam je odgovor na francusku revoluciju, protestantska romantika podupire
ujedinjenje Njemačke pod vodstvom Pruske. Obilježje njemačkog romantizma odbacivanje
cjelokupnog misaonog sustava prosvjetiteljstva, odbijanje racionalizma i bijeg u iracionalni
svijet osjećaja, mašte, čuda i mističnih doživljaja.
Uzdizanje vlastite nacije protivno je kozmopolitizmu prosvjetitelja, ali i poticajima njemačke
klasične književnosti i idealističke filozofije. Reakcionarni historizam poučava o
neprekidnom slijedu pojava u jednom narodu i državi te nemogućnosti mijenjanja tradicije
koju je stvorio mistični duh naroda. Povijest postaje mistično kretanje koje se ne povezuje s
realnim sukobima interesa i ljudskim potrebama. Državni organi drže studij povijesti veoma
korisnim pa se u njemačkim državama ubrzano otvaraju katedre za povijest na sveučilištima.
Romantici žele uskrsnuti prošlost osjećajem i poezijom. Gubi se historijska perspektiva, a
obnavlja pripovjedačka snaga. Pripovjedači o povijesti nastoje se svidjeti istoj publici koja s
oduševljenjem čita povijesne romane. Kritički duh nestaje, ali ga zamjenjuje smisao za
povijesni tijek.
FRIEDRICH CARL SAVIGNY ( 1779 – 1861) – «historijska škola prava». Poučava da
pravni oblici nisu djelo zakonodavaca nego izraz «duha naroda» što ga je zakonodavac kao
njegov izvršitelj provodi u život na temelju tradicije. Utječe na razvoj genetičke
historiografije u svojoj zemlji.
SPAJANJE ERUDICIJE I GENETIČKE HISTORIJE

Pod utjecajem filozofa javlja se nov način istraživanja povijesnih događaja i nov pristup
povijesti koji na početku 20 st. dobiva naziv historizam ( u Njemačkoj). Dolazi do genetičkog
ispitivanja povijesnih činjenica, tj. upoznavanja svih etapa njihova kretanja kroz vrijeme.
Historizam pobuđuje brz uspon znanstvene historije. Državni organi drže studij povijesti
korisnim i pomažu njegovu institucionalizaciju na sveučilištima na filozofskom fakultetu.
Razvoj historije obuhvaća sve duhovne tendencije u Europi 19 st. – nacionalne pokrete,
romantizam, liberalizam, konzervatizam, samorazumijevanje građanstva u tijeku
modernizacije.
Povjesničari nastoje solidno ispitati obavijesti o povijesnim činjenicama, pronaći nove metode
i protegnuti tehniku istraživanja na nove vrste svjedočanstva. Prvi stupanj znanstvene historije
mora se temeljiti na spajanju erudicije i izvješća o samim povijesnim činjenicama, tj. na
dokumentima analiziranim filološkom metodom i genetičkoj historiji kao ispitivanju
povijesnih činjenica u tijeku njihovi promjena.

28
Taj se proces dovršava u prvoj polovici 19 st. u djelima njemačkih povjesničara Georga
Niebuhra i Leopolda Rankea. Spajanje erudicije i historijske analize moglo se provesti kao
posljedica doživljaja povijesti kod romantika, ideje evolucije njemačke filozofije te
povezivanja postignuća filozofije na početku 19 st. sa rezultatima historijske erudicije 17. i
18.st. Nastaju temelji za genetičku historiju, uvjeti za historiju kao novu znanost. Pritom se
stvaraju načela i pravila na temelju iskustva iz praktičnog rada. Različiti organizacijski oblici
potiču razvoj historije u Njemačkoj i izvan sveučilišta, što se prije svega odnosi na
organizaciju skupljanja i izdvajanja izvora koja postaje uzor za primjenu pomoćnih
historijskih znanosti i kriterij u objavljivanju građe. Riječ je o golemu pothvatu
«Monumenta Germaniae historica».
AUGUST WOLF ( 1759 – 1842) – zaslužan je za unapređenje klasične filologije i historije.
Analitiku želi vrednovati kao povijesno razdoblje. Prelazi put od historijsko-kritičke obrade
izvora do obavještavanja o samome razdoblju nastanka izvora. Od triju oblika analize teksta –
gramatičke, filološke i historijske, Wolf drži da je historijska interpretacija bitna za
znanstveno objašnjenje. «Prolegomena ad Homerum» je analiza jedne skupine tekstova.
Dokazao je da Homerovi epovi ne potječu od jednog autora nego iz brojnih pojedinačnih
pjevanja različitih pjesnika i da su postupno srasli u jednu cjelinu. Homer postaje predmet
historijskog istraživanja.
BARTHOLD GEORG NIEBUHR ( 1776-1831) – Wolfov je postupak uzor za njegovo
istraživanje rimske povijesti. Stvara plodnu sintezu eruditskog istraživanja izvora i kritičke
refleksije o povijesnoj zbilji. Pokušava rekonstruirati djelo rimskog autora Fabiusa Pictora
koje se sačuvalo samo u prijepisu ili prepričavanju drugih autora. To je prvi slučaj da se jedan
izgubljeni tekst pokušava rekonstruirati kritikom izvora. Njegova historija Rima je prvi
pokušaj ispitivanja rane rimske povijesti. Posebno ga zanima sukob patricija i plebejaca, a
poticaj istraživanju daje mu rješavanje pitanja vlasništva nad zemljom u francuskoj revoluciji
te napuštanje feudalnih odnosa u Danskoj i Pruskoj. Rekonstruira agrarno ustrojstvo i
društveno uređenje rimske republike u političkoj perspektivi projiciranjem svog
konzervativnog shvaćanja o reformiranoj staleškoj državi ( tadašnjoj Pruskoj) u rimsku
prošlost. Rim je u počecima idealna država jer su njeni građani seljaci. Tu je sljedbenik
Mosera. Dotiče se društvenog ustroja da bi unutar njega pokušao povezati različita područja
ljudskog života. Prikazuje rimsku povijest u okviru svjetske. Drži da je Rim povijesni obrazac
za stalešku uravnoteženu državu.

HISTORIZAM I RANKEOVO DJELO

Historizam – istraživanje pojedinačnih i kolektivnih individualnosti tj. istaknutih ličnosti,

država, nacija i naroda. Zato je bitan hermeneutski pristup metodom razumijevanja kao
sređena institucija. «Historijsko učenje o idejama» što ga formulira Humboldt ograničeno je
na ljudsku djelatnost u svjetlu njihovih namjera.
O idejama se ne raspravlja, ali se zato raspravlja o kritici izvora kao metodskom standardu na
kojem počiva znanstvena interpretacija povijesnih činjenica. Sustavni istraživački pristup se
dijeli od prikaza rezultata koji se osposobljava za pripovijedanje u skladu s estetskim
književnim normama. Historizam je nastavak i preoblikovanje prosvjetiteljskih standarda : s
jedne strane je na djelu stav «poznanstvenjenja», koncept « napretka» je zamijenjen razvojem,
a s druge strane je gubitak zbog napuštanja tema iz društvenih i životnih područja. Pevladava
eurocentrični pogled na svijet država i nacija. Historizam sistematizira postupno kritike
izvora.

29
Historizam ima dvije razvojne faze : klasično razdoblje uspona traje do kraja 80-ih godina , pa
slijedi oštra kritika koja uspijeva pokolebati historičke temelje. Naime, ciljevi historizma 80-
ih godina dosegnuti su ostvarenjem njemačke nacionalne države ( ali ne i političke slobode)
pa se njemačka profesionalna historiografija usmjeruje prema legitimaciji unutrašnjeg
političkog stanja i propagiranju imperijalne državne politike.

LEOPOLD VON RANKE ( 1795-1886) – najpoznatiji je predstavnik klasičnoga njemačkoga

historizma, koji bitno utječe na razvoj znanstvene historije ne samo u Njemačkoj nego i u
drugim europskim zemljama i SAD-u. Bio je profesor Berlinskog sveučilišta, pa su kod njega
tehniku i praksu historijskoga zanata učili mnogi kasniji prvaci struke. Ranke odbija baštinu
prosvjetiteljstva i francuske revolucije, ali osuđuje i
feudalnu reakciju ; odobrava «prosvijećeni
konzervativizam» pruske monarhije i lojalan je njezinoj
birokraciji koja nastoji stvarati osnove za društvene
promjene u smjeru kapitalizma, ali ne dopušta da
građanstvo ovlada tim kretanjem. Izdaje časopis
«Historisch – politische Zeitschrift» s programom obrane
prosvijećenog kraljevskog apsolutizma od feudalnih i
liberalnih kritičara. Bivao je i savjetnikom pruskog režima,
ali svoj rad nije stavio u službu izravne političke
propagande. U djelu «Historija romanskih i germanskih
naroda» formulira načelno mišljenje o povijesti i
istraživanju na temelju kritike izvora. U povijesti tih naroda
vidi jezgru moderne povijesti, a u uvodu se ograđuje od
samovoljne interpretacije kakvu dopušta književnost: «
Točno predočavanje činjenica kakve god bile neizvjesne i
neprivlačne, nesumnjivo je vrhovni zakon». Piše o
povijesnim temeljima velikih sila europskog ustava država
u vezi s talijanskim ratovima te pokušava prikazati povijesno jedinstvo romanskih i
germanskih naroda. Iz srednjevjekovnog jedinstva nastale su europske države kao zasebni
politički oblici. Slavenski su narodi prema njemu imali samo drugorazrednu ulogu zaštitnika
europske kulture od mongolskih i turskih najezdi.
Glavni je predmet istraživanja u Rankea država kao individualnost, originalna tvorevina
ljudskoga duha i Božje primisli. Pojedini narodi, kao Božja stvorenja, izgrađuju ustanove (
crkve i države), što su oruđa koja usmjeruju ljudsku energiju na dobro cijeloga čovječanstva.
Ranke ne pita za nastanak država i crkava : za nj je općekorisni karakter obiju institucija
očigledan, jer ih je stvorio Bog da bi se prirodne strasti pojedinaca i naroda podvrgli opće
korisnom redu. Načelno cijeni samo mirnu evoluciju ( utjecaj Savignyeve romanističke
historijske škole), ali se ne protivi naglim promjenama kada misli da je ugrožena europska
kultura. Vjeruje da je sustav europskih nacionalnih država, koji se sam regulira, dobio nakon
potresa francuskom revolucijom konačan oblik.
Bavi se vanjskom politikom, diplomacijom i vojnom akcijom, a izvori su mu formalni,
službeni državni dokumenti. Ne zastupa učenje o «duhu naroda», ali je uvjeren da se pojedino
državno uređenje ne može prenositi iz jedne države na drugu. Smjer razvoja vidi u usponu
političkog i kulturnog značenja velikih protestantskih država, čiji monarhijski ustav ostavlja
prostor ekonomskim i kulturnim naporima građanstva, dočim katolička Francuska nazaduje,
pa se nada da će naposljetku nestati posljedice francuske revolucije. Prelazi preko problema
društvenoga razvoja, uvjeren da duhovna načela, kojih je država odraz, djeluju uglavnom
preko ideja državnika, pa tako glavnu pažnju poklanja istraživanju namjera i djelatnosti
vodećih ličnosti.

30
Posao je povjesničara uočiti pojedinosti, mora raditi na dvjema razinama : istraživati
pojedinosti i nastojati uočiti njihovu povezanost. Zahtjeva strogu kontrolu metode postupka s
izvorima pomoću kojih se otkriva temelj pojedinih individualnosti, a takav kriterij ne postoji
za razumijevanje povijesnih kretanja. Pokretačke snage povijesti mogu se samo uočiti,
odnosno ne mogu se apstraktno definirati. Svaka je epoha kao individualnost «neposredna
prema Bogu», tj. sve su vrijedne pamćenja i istraživanja. Nasuprot tome prosvjetitelji su
vrednovali pojedine epohe prema njihovu mjestu u napretku čovječanstva te im davali
pozitivnu ili negativnu ocjenu.
Autor je univerzalne historije. Ima predodžbu o povezanosti svih pojava u općoj povijesti
čovječanstva. Lokalnu povijest treba istraživati unutar povijesti cijele zemlje, biografije treba
dovesti u vezu s važnijim događajima u crkvi i državi.
Svoje gledište ilustrira kritikom pisaca 15., 16.st. Umjesto retoričkih sredstava želi čitatelja
uvjeriti «golom istinom, bez ukrasa». Ranke daje prednost izvorima kao što su diplomatska
izvješća , predstavke, dnevnici, pisma i izjave svjedoka, a posljedica je prosudba političkih
događaja isključivo s gledišta vladara i vlade. Tako Ranke utemeljuje usku diplomatsku
historiju.
Sustavno vježba sa studentima kritiku izvora u obliku seminara s time da student s vlastitim
radom, putem zajedničke lektire određenih izvora, nauči historijsku metodu. Drži da historija
ne smije služiti vanjskim ciljevima nego da je kao samostalna znanost sama sebi svrhom.
Inzistira na objektivnosti povjesničara. Ideje i djelatnost državnika izvodi iz njihovih namjera.
Nastoji dublje prodrijeti u duhovni život povijesnih ličnosti, veliku pažnju obraća i
predočavanju svojih istraživačkih rezultata u književnom obliku.
Povijesni tijek svodi na kretanje ideja uvjeren da se namjere i motivi povijesnih aktera mogu
izravno razumjeti. Ograđuje se od filozofije povijesti. Rad povjesničara se ne može temeljiti
na jedinstvenom filozofskom sustavu, ali povijest ima vlastite, unutrašnje povezanosti koje on
mora promatrati, on je prvi moderni povjesničar koji zna povezati kritičku analizu izvora sa
širinom filozofskog duha i svojstvima književnika.

RANKEOVI NASLJEDNICI

Historizam drži kako se država temelji na etičkim vrijednostima te je individualnost s

vlastitim normama koje se drugdje ne mogu primijeniti. Povjesničari zastupaju tezu o primatu
vanjske nad unutrašnjom politikom. Uvjereni su da slobodu pojedinca može štititi samo
snažna država poput aristokratske i birokratske pruske monarhije. Prikazivanjem njemačke
države kao svetinje te ideološkim tumačenjem njezine predaje, njemačka historiografija se
uključuje u propagandu o izuzetnoj ulozi njemačkog naroda u svjetskoj povijesti na kraju 19
st.
Njemačkoj historiografiji pečat daje «prusko – malonjemačka škola» kao oruđe političke
borbe za ujedinjenje Njemačke pod vodstvom Pruske. Pripadnici malonjemačke struje odriču
se Rankeove težnje za nepristranim pristupom prošlosti. Svojim djelima nastoje opravdati
vladajuću političku ideologiju.

JOHAN GUSTAV DROYSEN ( 1808 –1884) – svoj rad posvećuje opravdanju suvremene
pruske države. Prvi sustavno izlaže rezultate svoje refleksije u metodologiji historijske
znanosti, prije svega o istraživačkom postupku. Osnivač je «pruske škole». Liberalima
suprotstavlja pruski vojni despotizam kao izvor morala i kulture, Bavi se razdobljem
helenizma i prvi ga opisuje kao povijesnu cjelinu. U «Historiji pruske politike» nastoji
opravdati širenje moći pruske države kao uvjet ujedinjenja Njemačke. Bavi se ispravama te
njihovom kritikom. Nastoji formulirati načela i istraživačke operacije. Davao je sustavna
teoretska izlaganja o istraživačkoj praksi. «Povijest» je zbir onog što se događalo u vremenu

31
izuzevši prirodu. Povjesničar bi trebao ponovno doživjeti motive, osjećaje, razmatranja
čovjeka prošlosti, ali i skupnih mentaliteta kao što je «duh naroda». Droysen formulira
historijsku metodu kao jedinstvo pravila za istraživačku operaciju, tj. kao sustavnu povezanost
heuristike (prikupljanje izvora), kritike izvora , interpretacije utvrđenih činjenica i njihovih
prikaza. Droysenova «Historika» izlaže metodu istraživanja i pitanje sustavne analize građe i
tehnike prikaza.
HEINRICH VON SYBEL ( 1817 – 1895) – nije pobornik, za razliku od Droysena,
birokratske i vojne države. Ideal mu je snažna država s efikasnom vanjskom politikom, čvrste
ruke prema širim slojevima, ali liberalna prema građanstvu. U «Historiji razdoblja
revolucije» se bavi međunarodnim odnosima u doba francuske revolucije i njenu utjecaju na
europske zemlje. Odobrava rušenje feudalizma. Osuđuje šire slojeve jer ugrožavaju modernu
državu koja će djelovati u interesu građanstva. Pripadnik je malonjemačke škole. Njegova
istraživanja služe potrebama svakodnevne politike. Vladare i državnike ne promatra kao
nosioce ideja već ih želi kritizirati. JULIUS VON FICKER (1826-1902) – dokazao je da Sybel
ocjenjuje srednjevjekovno razdoblje na temelju vlastitih, unaprijed datih političkih aksioma i
da u srednjem vijeku nisu postojale njemačke nacionalne tendencije.
Sybel je stekao zasluge u organizaciji znanstvenog rada i izdavanju izvora. Pokretač je i
urednik «Historische Zeitschrifta». U predgovoru ističe kako je posrijedi znanstveni časopis.
Prema Sybelu potrebne su diskusije koje bi pokazale razlike između njemačkih i drugih
historiografija, te želi više prostora posvetiti modernom razdoblju njemačke povijesti.
Program Historische Zeitshrifta obuhvaća i druga društvena područja.
THEODOR MOMMSEN (1817 – 1903) – autor je slavne «Rimske historije». Piše o
rimskim provincijama od Augusta do Dioklecijana i o rimskom državnom pravu, te vodi
izdavanja goleme zbirke rimskih natpisa. «Historija» počinje pravom, numizmatikom i
epigrafijom. Njegova interpretacija rimske republike u skladu je s njegovim političkim
stavom i djelatnošću. U rimskoj republici vidi idealnu državu , slobodu i građanske
jednakosti. Želi dati pouku o građanskoj liberalnoj državi. Stajao je na strani suprotnoj
režimskim povjesničarima. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1902.g.
HEINRICH VON TREITSCKE (1834-1896) – nasljednik Rankeove profesure u Berlinu,
vraća se Droysenovoj glorifikaciji pruskog vojnog despotizma. Potpuno se gubi u agresivnom,
plitkom, propagandističkom žurnalizmu. Želi od Nijemaca stvoriti vojnički odgojenu naciju
kojom će upravljati birokracija. Upotrebljava izvore isključivo iz pruskih arhiva. Pobornik je
rasne teorije i trudi se da druge narode prikaže manje vrijednim. Nakon ujedinjenja postaje
najutjecajniji ideolog njemačkog imperijalizma.
ERNST BERNHEIM (1850-1942) – dao je najbolje obrazloženje metode u duhu idealističkog
historizma. U «Udžbeniku historijske metode i filozofije povijesti» zaokružuje napore što
ih je započeo Droysen. Opravdava gledište tradicionalne historije da je ona znanost o kretanju
pojedinih događaja. Osuđuje svođenje predmeta istraživanja samo na politiku i državu.
Njegovo učenje o kritici izvora je prilagođeno političkoj historiji. Jedan je od glavnih kritičara
pozitivističke sociologije, ali drži da bi sociologija trebala postati pomoćna znanost historije.

KRITIČARI HISTORIZMA

Činjenica jest da su u Njemačkoj nastale nove precizne i stroge metode istraživanja, strpljive i
razmjerno solidne rekonstrukcije povijesne zbilje. Nakon ujedinjenja još se više učvršćuje
autoritet historijske «znanosti» usprkos pristranoj političkoj angažiranosti većine
povjesničara. Potkraj stoljeća profesionalnim je povjesničarima u drugim zemljama uglavnom
jasno da je u Njemačkoj obavljen glavni posao u stvaranju znanstvene historije. Iako i drugdje
nalazimo istaknute i poznate povjesničare, nigdje nema toliko istraživača, izdanja i uopće
kvalitetnih znanstvenih rezultata u svim tadašnjim granama istraživanja.

32
Najvažnija je kritika filozofa HEINRICHA NIETZCHEA ( 1844 – 1900) koji osuđuje
apologetiku režima i proizvoljnost «razumijevanja». U prilogu «Nesuvremena zapažanja o
koristi i štetnosti historije za život» zastupa ideju o pojedincu oslobođenu transcendentalnog
čiji bi cilj morao biti da sam sebe nadmaši i postane «nadčovjek». Za njega, povjesničari
uglavnom slave prošlost na štetu sadašnjosti. Svrstava historiografiju u 3 kategorije :
«monumentalna» slavi velike ličnosti, «antikvarna» se klanja prošlosti i «kritička» koja sudi
prošlosti, raskrinkava njezine mitove i sprečava gospodarenje prošlosti nad sadašnjošću.
Žestoko napada mišljenje da povijesni proces treba objasniti ili oblikovati pripovijedanjem te
ne želi u njemu pronaći smisao. Povijest civilizacije za nj je borba jakih i slabih za moć da
opišu iluzorni svijet. Njegovo shvaćanje o «korisnosti i štetnosti historije» je destruktivno, ali
je utjecalo na samosvijest njemačkih povjesničara s kraja 19 st. Ipak, koristila ga je nacistička
ideologija.
JAKOB BURCKHARDT ( 1818 – 1897) – kao i Nietzche bavi se kulturnom kritikom svoje
sadašnjosti i misli da povijest nije kretanje prema određenom cilju. Drži da je historijsko
mišljenje jedini mogući spas europske kulture od uništenja u kapitalističkom društvu.
Suprotstavlja se tezama njemačkog historizma. Historijsko mišljenje mora stvarati i jačati
društvenu i kulturnu kritiku industrijskog društva. Ističe europsko kulturno jedinstvo i
duhovni kontinuitet. Napisao je djela «Doba Konstantina Velikog» i «Kultura renesanse u
Italiji». Kultura ne smije propasti povijesnim promjenama, a zadaća je znanstvene historije
utjecati na kulturnu obnovu i činiti kulturnu predaju temeljem suvremenog
samorazumijevanja. U predavanjima o studiju povijesti govori da se kontinuitet zapadne
kulture temelji na kritičkom stvaralačkom duhu koji sadržava svoja temeljna obilježja. Kao
okvir historijskog istraživanja vidi 3 potencije – državu, religiju i kulturu u užem smislu.
Uviđa da se razvoj visokoorganiziranog industrijskog i masovnog društva ne može spriječiti,
pa se njegovo povijesno konzervativno shvaćanje pretvara u apolitičku rezignaciju u duboki
«kulturni» pesimizam.
KARL MARX ( 1818 – 1883) se svojim pogledom na povijest protivi shvaćanju njemačkih
povjesničara, jezgra je Marxova učenja «materijalističko shvaćanje povijesti». Njegovo
razmatranje povijesnih činjenica uključeno je u tekuću analizu i komentare njemu suvremenih
događaja ( članci o klasnim borbama u Francuskoj te državnom udaru Napoleona). Marxovo
istraživanje kapitalizma i njegova nastanka sadrži mnogo povijesne građe i temelji se na
načinu rada karakterističnog za povjesničara.
Marksističke rasprave se kretale od razmatranja u korist režima socijalističkih država do
«elastične» interpretacije što su je oblikovali zapadnjački marksisti i povjesničari. Sam Marx
je uočio pogrešnu recepciju svog učenja. «Historijski materijalizam» doživio je dogmatizaciju
određenih socijalističkih struja. Marxovi spisi su se interpretirali usko kao ekonomski
determinizam.
Potkraj 19 st. nastaje «vulgarni marksizam»
s tezom «ekonomske interpretacije
povijesti». Marxove usputne izjave su
apsolutizirane i taj tijek misli je vrhunac
doživio u Staljinovom učenju. Jezgra
ideologije «marksizma-lenjinizma» u
zemljama «realnog socijalizma» je učenje o
«objektivnoj zakonomjernosti». Marxove se
glavne misli pogrešno interpretiraju time što
je njegova povijesna skica o nastanku
kapitalizma i građanskog društva u zap.
Europi te njegova širenja na svijet krivo

33
shvaćena kao opća historijsko-filozofska teorija, tj. kao učenje čijim putem kreću svi narodi
svijeta.
Marxova i Engelsova teorija je razrada uglavnom nedorečenih shvaćanja, a isticala su
značenje ekonomije u povijesnom razvoju, slijed zamišljenih društveno –ekonomskih
stupnjeva te klase i klasnu borbu. Središnji element Marxove teorije je ljudska praksa, tj.
učenje da ljudi stvaraju svoju povijest, ali u društvenim uvjetima što su ih zatekli te ih ne
mogu sami odabrati. Marx je sa svojim suvremenicima ( i s toliko kritiziranim idealističkim
filozofima) dijelio povjerenje u napredak, u mogućnost ljudskih bića da shvate svoje životne
okolnosti i njima razumski ovladaju. Historia postaje znanje s ulogom da objasni čovjeka
onako kako to prirodne znanosti čine s prirodom. Marx pokušava radikalno demistificirati
njemačku filozofiju povijesti, ali prihvaća njezinu racionalnu jezgru. Žestoko je kritizirao
učenje da su ideje, dakle ljudska svijest odrednice života ljudi ; za nj je upravo obratno – život
određuje svijest.
Njegov model «baze» i «nadgradnje» jest učenje da se društvo sastoji od više razina koje
utječu jedna na drugu. Promjene u «bazi» izazivale bi mijenjanje strukture «nadgradnje», ali
ne i obrnuto.
U središtu zanimanja su društva kao sustavi odnosa među ljudima. Marxa najviše zanima
kako društva, na temelju svojih proizvodnih snaga, stječu sredstva za opstanak i u kojim
proizvodnim odnosima žive oni koji sudjeluju u proizvodnji. Prema Marxu, povijest je s jedne
strane napredak jer čovjek sve više ovladava znanošću i tehnikom, a s druge je
«pretpovijesni» nazadak jer se čovjek otuđuje od samog sebe i drugih.

FRANCUSKA HISTORIOGRAFIJA U 19. ST.

LIBERALNI I ROMANTIČKI POVJESNIČARI

Povijest postaje bitna odrednica ljudske svakodnevnice. Nacionalne ideologije bude interes za
poviješću vlastite nacije. Poslije francuske revolucije historiografija i erudicija doživljavaju
stagnaciju. U revoluciji su uništeni ili oštećeni mnogi spomenici, pogotovo arhivi. Obnova
historiografije počinje u svjetlu «historije pobjednika» jer Napoleon želi da se piše o
najnovijoj povijesti. Policijski sustav i stroga cenzura režima dodatne su kočnice historijskom
istraživanju.
U doba Napoleona i restauracije javlja se politička i religiozna reakcija koja slavi apsolutnu
monarhiju i srednji vijek. U Francuskoj važnu ulogu ima Chateabriandovo djelo «Genij
kršćanstva» i time nastaje podloga za francuski literarni romantizam. Tu utjecaj imaju romani
Waltera Scotta, Victora Huoga i Alexandra Dumasa. Ponovno zanimanje za ozbiljnu
historiografiju s javlja nakon 1820.g.
U skladištima je golema količina dokumenata iz javnih i privatnih fondova pa se traži za
obnovom erudicije i zaštitom fondova. Osniva se «Ecole des chartes». Najvažniji povjesničari
postaju novinari i političari koji se bave poviješću u interesu građanstva, a u suprotnosti s
aristokracijom.
Liberalni povjesničari se nadahnjuju djelima prosvjetitelja, ali se zauzimaju za ustavno
uređenje prema engleskom uzoru. Liberali sužavaju svoje teme na Europu, a najviše ih
zanima politička akcija. Liberalni povjesničari vide sebe kao pripadnike trećeg staleža.
Oslanjaju se na predaju francuske erudicije.
FRANCOIS GUIZOT ( 1787 – 1874) – protestant, ministar prosvjete za srpanjske monarhije,
i prvi organizator institucijske podloge francuske historijske znanosti, omogućuje osnutak
katedara za historiju u visokom školstvu. Najzaslužniji je za obnovu erudicije. Prvi počinje

34
kritički izdavati izvore. Napisao je «Historiju revolucije u Engleskoj» te je izdao 25 svezaka
izvora. Zaslužan je što se u Francuskoj pojavila eruditsko-genetička historiografija kao
kombinacija sustavne kritike izvora i vizije šireg povijesnog kretanja. U «Historiji
civilizacije u Europi» i «Historiji civilizacije u Francuskoj» prikazuje uvjete materijalnog
života, društvenu i političku djelatnost i moral. Najviše ga zanima nastanak nacionalnih
država te načelo jednakosti. Napisao je i «Historiju porijekla predstavničke vladavine».
Opravdava interese buržoazije protiv rojalista. Ne piše historiju francuske revolucije u kojoj
vidi dovršetak dugotrajna civilizacijskog procesa. Želi objašnjavati povijesne pojave.
Zaključke stvara i na temelju prikupljanja brojnih pojedinosti i njihove klasifikacije , tj.
činjenice grupira kako bi iz njih izvukao opće ideje.
AUGUSTIN THIERRY ( 1795-1856) – prvi zastupa teoriju klasne borbe kao pokretačke
snage povijesnog razvoja. Piše da sukobi između plemstva i trećega staleža u Francuskoj
počinju germanskim osvajanjem, tj. uslijed suprotnosti između Franaka i starosjedilačkih
Galo-Romana, čime reagira na ideologiju plemstva koje se predstavljalo potomstvom
Germana. Okreće naglavce plemićku ideološku konstrukciju kako bi rehabilitirao «pretke»
trećeg staleža, koje vidi u srednjevjekovnom građanstvu, obnovitelju civilizacije antičkih
komuna i pokretaču procvata gradova u kasnome srednjem vijeku. Svoje viđenje primjenjuje
i na povijest Britanije. Pod utjecajem Scotta najpoznatiji je povjesničar pripovjedačke struje,
no kritika izvora je skromna. Osuđuje historije Francuske u kojima može čitati samo o
dinastijama i ratovima. Preporučuje povratak izvorima povijesti.
FRANCOIS MIGNET (1796-1884) i ADOLPHE THIERS ( 1797-1877) – obojica pišu samo
o političkoj povijesti francuske revolucije u kojoj prvi vidi zakonitu pojavu pripremljenu
dotadašnjim povijesnim tijekom, a borbu pol. struja u njoj shvaća kao izraz klasnih
proturječja. Obojica pripovijedaju samo o događajima. Mignet je arhivist i izdaje zbirku, a
Thiers je publicist.
JULES MICHELET ( 1798 – 1874) – jedini je pravi romantički povjesničar. Izdaje «Pregled
moderne povijesti», «Historiju Francuske», i «Historiju francuske revolucije» uperenu
većim dijelom protiv svećenstva i spis «Le Peuple». Stvara
pod utjecajem njemačkog romantizma i idealističke
filozofije. Puk je za njega, utjelovljenje pravde i slobode, a
Bastilla je simbol ropstva. Prihvaća Herderovo učenje o
«duši» naroda. Istodobno je pod utjecajem prosvjetiteljskih
učenja. Prvi je autor koji na francusku povijest gleda kao na
posljedicu stvaralaštva francuskog naroda. Zanima se za sva
društvena područja. Služi se fizičkim ostacima, novcima,
građevinama te umjetničkim i literarnim djelima i
legendama. Znanstveni ga povjesničari nisu cijenili zbog
njegova ekscesivnoga rodoljublja i slavljenja Francuza i
Francuske te zbog potpuno nedostatne kritike izvora, kojima
se inače obilno koristio. Kao pravi romantik, Michelet želi
spoznati prošli život poezijom, sanjarenjem, ekstazom , a ne
razumom. Izvanredan je književnik – pjesnik, ali ne i
znanstveni povjesničar. Kao pripovjedač izuzetne
sposobnosti izražavanja i blještava stila, zna čitateljstvo povući sa sobom, u svoj čarobni
svijet prošlosti i dati povijesti sjaj što ga znanstvena analiza ne može postići.
ALEXIS DE TOCQUEVILLEA (1805-1859) – napisao je «O demokraciji u Americi» i
«Stari režim i revolucija». Sljedbenik je Montesquiea. Englesku «slavnu» revoluciju ne drži
modelom za Francusku. Na umu mu je pomirba liberalnih tendencija engleskog
aristokratizma i demokratskih strujanja iz francuske revolucije te drži da ga je našao u
američkoj demokraciji. Prema njemu, francuska revolucija je dovršila proces koji je na razne

35
načine već tekao. Zanima ga društveni položaj klasa i staleža, a ne njihova formalna politička
prava. Svoje hipoteze nastoji podvrgnuti kontroli empirijskih činjenica i uspoređivanju. U
pitanju je sustavna potraga za obavijestima izvora. Daje teoretski prinos sociologiji te je autor
prvog djela sociološke historiografije. Umnogome je nastavljač prosvjetiteljskih povjesničara
no mnogo od njih obuhvaća obilje i širinu povijesnog kretanja.

NASTANAK PROFESIONALNE HISTORIOGRAFIJE

Najugledniji povjesničari polovice 19 st. pobornici su francuske revolucije i liberalnog

građanskog društva. No, proturevolucionarne i protubonapartske struje tradicionalne elite
plemstva i svećenstva su i dalje snažne i utjecajne u kulturnom životu te se manje ili više
uspješno i u historiografiji suprotstavljaju «pobjedničkoj buržoaziji». Historijska svijest
plemićima i svećenicima daje priliku da pokušaju perom izvesti «veliku kulturnu restauraciju»
i 1866. počinju izdavati «Časopis za historijska pitanja». Zadaća je historijska revizija na
temelju stroge kritike izvora prema tradiciji bolandista i maurinaca sa svrhom uspostavljanja
postrevolucionarnog društvenog uređenja i rezultatima liberalnih povjesničara, a obnovu
istine trebalo je postići vlastitom interpretacijom povijesti francuske monarhije i katoličke
crkve.
U posljednjoj trećini 19 st. francuska historiografija postaje znanstvena, a historijsko
istraživanje se podvrgava strogim pravilima s kanoniziranom historijskom metodom. Historija
se osamostaljuje i institucionalizira na sveučilištima. Poticaj daju sveučilišni profesori
izdavanjem časopisa «Revue historque». Posrijedi su umjereni republikanci, protestanti,
slobodni mislioci ili masoni.
GABRIEL MONOD ( 1844 –1912) – glavni urednik i nositelj usmjerenja prema stvaranju
historijske znanosti, zahtijeva od suradnika časopisa stroge znanstvene metode izlaganja, na
temelju kritike izvora i njegovanje književnog stila. Historiju definira kao pozitivnu znanost,
tj. kao racionalno poznavanje činjenica, a na prvome mjestu je istraživanje prošlosti
Francuske.
Povjesničari okupljeni oko «Revue historique» žele stvoriti historiografiju koja bi utjecala na
stvaranje jedinstva francuske nacije. Zato se povijesne činjenice moraju ustanoviti metodski
ispravno. Povjesničari diskontuitete francuske povijesti prikazuju neposrednim
objašnjavanjem pojedinih zbivanja. Nestalnost političke situacije izaziva u povjesničara
skepsu i odbacivanje svakog filozofskog pristupa. Nastoje trijezno prikazati povijesne
činjenice na temelju kritike izvora. Usredotočuju se na prikupljanje, klasifikaciju i opis
činjenica. «Revue historique» ilustrira opreku između metodološke utopije pozitivne
nepristranosti i zahtjeva za snažnom političkom, religijskom i nacionalnom sviješću. 1863/4.
izašla su djela trojice povjesničara : « Isusov život» Renana, «Antički grad» de Coulangesa i
«Historija engleske literature» Tainea. Sva trojica misle da ljudski razum može dokučiti i
razumjeti sve životne pojave te svaki na svoj način određenu teoriju historije.
ERNEST RENAN ( 1823-1892) – bavi se porijeklom kršćanstva. Prema njemu, istina ima
povijesne temelje i smisao svih proizvoda ljudskog duha proizlazi iz određenog vremena.
Pisao je o povijesti izraelskog naroda te je isticao vrijednost Izraela i Isusa u usporedbi s
grčko-rimskom antikom. Krajnjim skepticizmom se protivi znanstvenim i kritičkim
povjesničarima.
NUMA DENIS FUSTEL DE COULANGES ( 1830-1889) – u svome klasičnom djelu
«Antički grad» obrađuje nastanak, promjene i propadanje antičkog grada. Religija je u
poganskom društvu sila koja povezuje obitelj s državom, a propadanje religioznosti u kasnoj
rimskoj republici dovodi do krize koja vrhunac doseže u carstvu, kada antički grad nestaje.

36
Pokretačke snage povijesti traži u širim slojevima. Izdaje nekoliko svezaka nedovršenog djela
«Historija političkih institucija nekadašnje Francuske», a brojni prilozi su sakupljeni pod
naslovom «Historijska pitanja». Svojom «antigermanskom» tezom protivi se shvaćanju o
dominantnoj ulozi Germana-Franaka u nastanku Francuske, držeći da se franački politički i
društveni sustav tek postupno uklopio u rimsko društvo i da su korijeni feudalizma postojali
već u antičkom svietu te da Galija Merovinga više duguje Rimu nego Germanima.
U manifestu «O načinu pisanja historije u Francuskoj i Njemačkoj u posljednjih 50
godina» osuđuje germanofilstvo francuskih povjesničara. Kritizira stalni građanski rat među
francuskim povjesničarima. U nastojanju da dosegne visoku znanstvenu razinu, razrađuje
historijsku metodu koju definira kao sustavnu povezanost svih postupaka za kritiku izvora, a
njihova pravila povjesničar mora slijediti. Smatra da je najbolji povjesničar onaj koji je
najbliži tekstovima, koji ih interpretira s najviše točnosti. Za njega je historija znanost o
ljudskim društvima koja analizira njihov nastanak, unutrašnje ustrojstvo i postojanost.
Zanimaju ga kolektivna stanja.

HISTORIOGRAFIJA S POZITIVISTIČKOM ETIKETOM

HIPPOLYTE TAINE (1828-1893) – filozof i profesor estetike i povijesti umjetnosti. Njegove

teze su utjecale na kritiku literature i likovne umjetnosti. Uvjeren je da su različita područja
društvenog života međusobno ovisna te želi savršenu sintezu svih razina povijesnih stvari,
prirode i ljudi. Propovijeda univerzalni determinizam. Nadahnjuje se Hegelovim učenjem,
panteizmom i darvinizmom. Njegovo djelo pripada pokretu naturalizma, a Taine potiče
scijentizam , tj. drži da je stjecanje znanja u prirodnim znanostima jedini način zbiljske
spoznaje. Historijska znanost postaje dio jedinstvene znanosti o evoluciji svijeta. Uspoređuje
historiju s prirodnim znanostima, fizikom, kemijom i zoologijom te nastoji otkriti zakone
povijesnih kretanja. Težište je njegovog sustava na pokušaju da objasni ličnosti i pojave iz
rase, sredine i trenutka. Zanima ga sinteza pitanja civilizacije i to stvaralaštvo duha i
osjećajnosti.
AUGUSTE COMTE (1798-1857) – želio je da se društvo ovlada pomoću nove znanstvene
sociologije. Drži da historija nije znanost, ali to može
postati prestane li se baviti pojedinačnim činjenicama i ako
se okrene generalizacijama na putu formuliranja zakona
povijesti. Određuje historiji zadaću unutar sociologije : ona
bi formulirala zakone društvene dinamike i tako omogućila
predviđanja budućnosti. Učenje da je historija dio
sociologije usmjereno je stvaranju racionalne «pozitivne»
historije koja bi proučavala zbilju kao splet prirodno-
povijesnih zakonitosti. Imao je učenje o trima fazama u
razvoju ljudskog razuma : teološkoj, metafizičkoj i
pozitivnoj ili znanstvenoj. Pod pojmom zakona Comte
razumije samo utvrđivanje vanjskih pojava koje se mogu
promatrati. Proširuje jaz između filozofije povijesti. Želja za utvrđivanjem pogrešno
shvaćenih «općih» i «vječnih» zakona vodi u podcjenjivanje konkretnog historijskog
istraživanje i stvaranja jaza između historije i sociologije. Uloga historije svela bi se na
skupljanje podataka za sociologiju.

Francuski «pozitivistički» povjesničari su protivnici filozofije povijesti. Izražavaju prezir

prema sociologiji i ne zanimaju ih rezultati društvenih znanosti. Drže se površinskih događaja,
tj. tradicionalne političke historije dinastija, ratova, diplomacije, parlamenta. Nastaje

37
historiografija koja se bavi malim činjenicama, ne uopćavajući ih, koja samo niže kritički
provjerene podatke, ne dajući sintezu.
Odriču se i Comtove metafizičke filozofije povijesti. . Ne žele tražiti povijesne zakone ni
poistovjetiti historijske metode s postupcima prirodnih znanosti. Historiografija se najčešće
zadovoljava političkom poviješću.
Francuska historiografija s kraja 19. i početka 20 st. najviše je kritizirana jer se bavi
izdavanjem tekstova. Na početku 20 st. ruše se dvije iluzije franc. povjesničara - da se izvori
mogu potpuno iskoristiti jer su u njima sadržani svi nužni podatci o istraživanome događaju (
to izaziva povratak na erudiciju) i da povjesničar mora biti objektivan. Najpoznatiji
povjesničari franc. pozitivističke škole su E. Lavisse, C. Seignobos, C. V. Langloise.
ERNEST LAVISSE ( 1842-1922) – usporedno s vlastitim istraživanjima iz povijesti
francuske i pruske uredio je više izdanja iz svjetske i francuske povijesti.
CHARLES SEIGNOBOS (1854-1942) – istaknuo se djelom o suvremenoj političkoj historiji
Europe, koje je doživjelo mnogo izdanja. Najpoznatiji je po priručniku o metodi škole s
pozitivističkom etiketom u suradnji s C.V. Langloisom.
CHARLES VICTOR LANGLOIS (1862-1929) – sveučilišni profesor srednjevjekovne
povijesti i ravnatelj Državnog arhiva. Njihov «Uvod u historijske studije» kanonizacija je
historijske metode kao zatvorene mreže pravila, a zbog jasnoće i dogmatske strogosti postao
je biblija povjesničara. Autori razlikuju više faza u radu povjesničara – mora prikazati
dokumente, na njih primijeniti niz kritičkih operacija i na kraju, na temelju dokumenata koji
su kritikom postali upotrebljivi valja jednostavnim opažanjem ustanoviti povijesne činjenice.
Postupak je psihološke prirode jer se mora ocijeniti vjerodostojnost i pouzdanost autora.
Povijesnu činjenicu je moguće objasniti samo iz činjenice koja joj prethodi što znači da
povjesničar mora uspostaviti vezu između pojedinih događaja. Zato su kritičari to
pojednostavljenje bogatstva povijesnog života nazvali događajnom historijom ili historijskom
pripoviješću. Autori drže da izravno promatranje pojava nije moguće, jer u obzir uzimaju
samo dokumente. Jedno od osnovnih obilježja «uvoda» je iluzija da povjesničar može
izbrisati svoju ličnost i strogo objektivno opisivati činjenice. Seignobos svodi funkciju
povjesničara na opisivanje činjenica «pročišćenih» kritikom izvora. Shvaćanje da se činjenice
mogu naći u izvoru u gotovu stanju pošto je povjesničar utvrdio njihovu autentičnost i
vjerodostojnost svjedočanstva o njima pogotovo je izazvalo protivnike te vrste historiografije
da paljbu usmjere najviše na priručnik i samog Seignobosa. To naročito vrijedi za Luciena
Febvrea, utemeljitelja «škole» oko časopisa Annales. Seignobos se zanima za društvene
pojave te zastupa mišljenje da bi se društvene znanosti trebale služiti historijskom metodom.
Tim zapravo odgovara sociologu Emilu Durkheimu koji drži da je zadaća historije pružiti
sociologiji građu za utvrđivanje društvenih zakona.

BRITANSKA I AMERIČKA HISTORIOGRAFIJA U 19.ST.

Blještava književna tradicija i znatan broj obrazovanih pripadnika plemstva sprečavaju

pretvaranje historije u znanstvenu disciplinu. Osnovni predmet interesa je ustavna povijest, a
engleski parlamentarizam se prikazuje kao uzor svim zemljama u kojima ustavno uređenje još
ne postoji. Torijevska stranka ( konzervativci) suprotstavlja se političkim i društvenim
reformama koje bi dirale u moć lordova i bogate buržoazije dok vigovci ( liberali) se služe
poviješću kako bi opravdali politiku umjerenih, postupnih reformi u korist građanstva.
Između 1802. i 1848.g. objavljivani su izvori za Englesku, Wales i Škotsku, te za Irsku.
Osnutkom državnog arhiva te sustavnim prikupljanjem, evidentiranjem i čuvanjem građe
nastaje pouzdan temelj za izdavački pothvat. Na znatno skromniji odjek nailaze demokratska i
čartistička gledišta, a W. Scott utječe na zanimanje javnosti za srednjevjekovne izvore, jezik i
literaturu.

38
THOMAS BABINGTON MACAULAY ( 1800-1859) – najpoznatiji je vigovski pisac eseja o
engleskoj povijesti publicist, član parlamenta i visoki dužnosnik u vladi. Držali su ga
najboljim pripovjedačem u europskim razmjerima, a uživao je popularnost u mnogim
zemljama gdje je britansko parlamentarno uređenje bilo uzorom. Namjera mu je pripovijedati
o rastu britanske moći, ekonomskom, znanstvenom i moralnom napretku, bogaćenju
društvenih slojeva. Posebno je poznat postao djelom o «slavnoj revoluciji» 1688. Svrha djela
je hvalospjev engleskoj parlamentarnoj monarhiji pa je kritika izvora skromna , a podaci mu
služe za opravdanje vlastite ideologije. Piše o društvenim i kulturnim pojavama : umjetnosti,
književnosti, religijskim sljedbama, običajima i materijalnoj kulturi. Kaže da je savršen onaj
povjesničar u čijem su djelu značaj i duh jednog doba.
THOMAS CARLYLE ( 1795-1881) – pripada romantičkoj historiografiji, a nadahnjuje se
njemačkim romantizmom i idealističkom filozofijom povijesti, odbija mogućnost racionalnog
objašnjenja i povijesnih pojava i nastoji historijsku svijest osloboditi od determinizma
prosvjetitelja. Uvjeren je da čovjek dolazi do spoznaja uživljavanjem i maštom, a ne logičkim
rasuđivanjem. U «Kaosu postojanja» je bitno poučiti suvremenike o velikim ličnostima kao
pokretačima povijesti. Povijest svijeta je za njega biografija velikih ljudi tj. samo muškaraca.
Izražava osobni doživljaj njihovih života uzimajući u obzir slučajne podatke koje nije kritički
provjerio. Žestok je kritičar engleskog građanstva. U «Francuskoj revoluciji» osuđuje
konzervativce, demokrate i prosvjetitelje. Djelo, dakako nije prilog povećanju znanja o
revoluciji nego samo moralna pouka. Slavi Cromwella koji je , kako kaže, disciplinirao
puritanski «heroizam» i omogućio mu da djeluje bez prepreka starog kraljevskog apsolutizma.
Drugi veliki Carlylov heroj je Friedrich Veliki. Poznat je po članku «O historiji» te
predavanja o herojima.
HENRY THOMAS BUCKLE ( 1821-1862) – sebe ne drži Comteovim sljedbenikom, ali piše
pod utjecajem pozitivističkih učenja. Njegova «Historija civilizacije u Engleskoj»
doživljava izuzetan uspjeh zbog mišljenja da bi povjesničar morao tražiti zakonitosti ljudskog
djelovanja, te bi historija na taj način postala prava znanost. Želi da se prikupe obavijesti o
činjenicama iz kojih bi se potpuno mogli izvesti opći zakoni o povijesnom razvoju. Drži da je
smisao civilizacije trijumf duha nad vanjskim svijetom. Dva sveska ovog djela su zamišljeni
kao uvod u opsežno djelo o poredbenoj povijesti europske civilizacije. Služio se statistikom.
JAMES ANTHONY FROUDE ( 1818-1894) – piše historiju Engleske koje su njegove kolege
i Ranke smatrali netočnom i pristranom.
EDWARD AUGUSTUS FREEMAN (1823-1892) – zastupa teze o kontinuitetu
anglosaksonskih institucija usprkos normanskom osvajanju.

Potkraj 19 st. povjesničari probijaju uske okvire ustavne historije i obraćaju pažnju različitim
područjima društvenoga života». Interes se širi na izvaneuropske, kolonijalne zemlje.

WILLIAM STUBBS ( 1825 –1891)- profesor na Oxfordu, usredotočuje se na izdavanje Roll

Series. Prvi dio njegove «Historije srednjevjekovne Engleske» pisan je po načelima
Rankeove škole. Bavi se isključivo ustavnom poviješću.
JOHN RICHARD GREEN ( 1837-1883) – u svojoj «Kratkoj historiji engleskog naroda»
obrađuje ekonomske i društvene činjenice , a zanimaju ga kulturni fenomeni.
FREDERIC WILLIAM MAITLAND ( 1850-1906) – pravni povjesničar, čini korak prema
socijalnoj historiji. Iako se ne zadovoljava pukim opisom činjenica nego želi rješavati
probleme, ostaje unutar historijskog shvaćanja i odbija svaku generalizaciju.

Godine 1866. izlazi časopis «English Historical Review» sa zadaćom da prati napredak
profesionalne historiografije. Izdavači tvrde da bi historija trebala bilježiti opću ljudsku
djelatnost i misao, ali samo u smislu izravna utjecaja na ljudske akcije. Ali država i politika

39
postaju glavni predmet istraživanja. Kako misle da historiografija ima središnje mjesto u
humanističkim studijima, žele časopis uređivati u «mirnom i znanstvenu duhu», na temelju
metoda znanstvenog istraživanja pa pozivaju na suradnju.

Romantička historiografija 19 st. u SAD se nadahnjuje kolonizacijom Amerike, revolucijom i

njezinim posljedicama. Osnovna joj je zadaća njegovati mit o izuzetnim ljudskim kvalitetama
kolonista i vrlinama građanske demokracije.

GEORGE BANCROFT (1800-1891) – «otac američke historije». U «Historiji Sjedinjenih

Država od otkrića Amerike» slijedi legendu o američkoj revoluciji. Povijest SAD-a je
prema njemu nezaustavljiv napredak koji stvara sve veću slobodu, a sudbina te države je
proširiti svoje ustanove po cijelom svijetu. Bavi se političkom poviješću.

Američka historiografija razvija se u atmosferi nužnosti kako bi se prevladale suprotnosti

Sjevera i Juga te dokinuti neprijateljstvo prema britanskim kolonijalnim moćnicima. Zato
pisci nastoje u duhu «inteligentna i tolerantna rodoljublja» trezvenije opisati razvoj liberalnih
institucija u anglosaskoj zajednici. Idol američkih povjesničara je Ranke. Američki mladići
studiraju povijest na njemačkim sveučilišta. Pojavljuje se časopis «American Historical
Review» kao središte za usmjeravanje američke profesionalne historiografije. U krugu amer.
povjesničara rađa se nesporazum u shvaćanju Rankeova učenja. Prihvaća je pozitivistički tip
historiografije, a ne uočavaju razlike između tog smjera i Rankeovog učenja, te njegovu
metodu svode na točno utvrđivanje činjenica kritikom izvora. Nastoje spoznati «kako je
zapravo bilo» tipom istraživanja što ga je formulirao Seignobos, a misle da su Rankeovi
učenici.

POZNANSTVENJENJE HRVATSKE HISTORIOGRAFIJE U 19. ST.

U drugoj polovici 19.st. dolazi do poznanstvenjenja u objavljivanju građe i rasprava, a poticaj

za sustavno skupljanje građe je iz političkih razloga. Na Filozofskom fakultetu odgajaju se
profesionalni povjesničari. Ivanu Kukuljeviću se povjerava sakupljanje i izdvajanje povelja i
listina.
Historiografija postaje važna komponenta životnog pitanja moderne hrvatske autonomije dok
se Mađari trude likvidirati povijesnu hrvatsku autonomiju. Hrvatska historiografija sada ima
dvostruku zadaću obavijestima o hrvatskoj povijesti pomagati jačanje nacionalne svijesti u
procesu hrvatske nacionalne integracije te isticanjem tradicionalne hrvatske autonomije
podupirati teške političke borbe za modernu hrvatsku autonomiju sa značenjem državnosti.
Te promjene omogućuju ilirizam, «Dogodovština» je učiteljica života, nužno ju je istraživati i
učiti iz nj. Čovjek koje ne poznaje povijest, tuđinac je na zemlji u ljudskom društvu.
Nužno je dakle istraživati dogodovšćinu te učiti iz nje, ne samo za znanje nego mnogo više
za upotrebljavanje ( Danica Ilirska 1836).
LJUDEVIT GAJ ( 1809 – 1872) – naznačuje kojim bi se putem mogao doseći taj cilj. Izdavao
je Ilirske novine i Danicu ilirsku.

Tradicija na kojoj može početi poznanstvenjenje hrvatske historiografije, utemeljeno na

postignućima erudicije , je djelo Ivana Lučića «De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex» i
«Illyricum Sacrum». Postoji određen utjecaj prosvjetiteljske historiografije i gottingenske
škole preko zagrebačke Kraljevske akademije koja ima tri fakulteta : teološki, filozofski i
pravni.
Na znanstveno usmjerenje utječu izdanja «Monumenta Germaniae historica» i Rankeove
škole.

40
Godine 1850. osnovana je prva znanstveno-tehnička podloga za historiografiju osnivanjem
Društva za jugoslavensku povjesticu i starine, a prije svega organizacijskom, skupljačkom i
arhivskom djelatnošću i radovima njegova predsjednika Ivana Kukuljevića. Izjave o
neminovnosti poznavanja povijesti radi nacionalnog «buđenja» i o nužnosti znanstvenog
značaja historijskog istraživanja stalno prate djelatnost Društva. Franjo Rački predlaže
povezivanje znanosti i nacionalne ideologije u historijskom istraživanju. Rački misli kako
historijska znanost ima posebno mjesto u «narodnoj književnosti», jer se jedino povijest mora
najprije «strogo znanstveno» proučiti, a tek onda napisati u narodnom duhu. Pedesetih se
godina 19.st. nacionalna ideologija, dakle, vjenčala s «historičnom kritikom» i taj brak još
traje. Na političku i nacionalnu samosvijest obrazovanog građanstva Kukuljević utječe
svojim zbornikom «Iura regni Croatiae, Dalmatinae et Slavoniae».
BOGOSLAV ŠULEK ( 1816 – 1895) – Trebalo je «buditi» i one razmjerno obrazovane
pojedince koji nisu svršili latinske škole. Zato 1868. Šulek izdaje «Naše pravice». U prvom
dijelu je prijevod odabranih dokumenata iz Kukuljićeve zbirke i drugih latinskih izvora, a u
drugom dijelu se objavljuju dokumenti za razdoblje 1818 – 1863. Njegova historija je
egzemplarna, jer su odabrani dokumenti «nedvojbeni dokazi» hrvatskoga državnoga prava.
FRANJO RAČKI (1828-1894) – daje osnovno historijsko opravdanje za pripadnost Rijeke
Hrvatskoj. U radu «Odlomci iz državnog prava hrvatskog za narodne dinastije» želi
pružiti obavijesti o nekadašnjoj hrvatskoj državi kao potpori u borbi za suvremenu hrvatsku
državnost. Zastupa mišljenje da Hrvatska treba kao cjelina ući u buduću federativnu
južnoslavensku državu. Pažljivo prikuplja izvore, oprezan je u interpretaciji, kritičan u analizi
izvora te drži da se izvještaj povjesničara mora okrenuti kulturnim i drugim životnim
oblicima.
IVAN KRSTITELJ TKALČIĆ (1840 – 1905) – objavljuje skromnu «Hrvatsku povjesticu»
za pučku školu.
ŠIME LJUBIĆ (1822-1896) – s obzirom na istraživanja u mletačkim arhivima može napisati
pregled hrvatske povijesti do 1835.
Društvo sv. Jeronima izdaje Balenovićevu «Povjesticu hrvatskog naroda». U 50-im i 60-im
godinama stvara se uvjet za profesionalnu eruditsko-genetičku historiju koja u 70-im dobiva
organizacijske temelje u sustavnom objavljivanju povijesnog izvora i istraživanju rezultata.
TADIJA SMIČIKLAS ( 1843 –1914) – napisao «Poviest Hrvatska», koja se temelji na
analizi izvora, kojom želi prikazati smisao hrvatske povijesti. Nalazi ga u neprikladnoj borbi
Hrvata s jačim i većim narodima koji su ugrožavali njihov opstanak te upozorava
suvremenike da su njihovi preci uspjeli održati narodnu osobnost, državnost i kulturu. Piše
pragmatičnu povijest.
Na kraju 19.st. i poč. 20st. djeluju povjesničari koji objavljivanjem građe i rasprava
uspoređuju hrvatsku historiografiju. Dolazi do izgradnje eruditsko-genetičke historije na
postignućima njemačke historiografije.
NATKO NODILO ( 1837-1912) – odbija Bossuetov providencijalistički pristup, ograđuje se
od Herderove i Hegelove «puste filozofije sanjarije», blaže prosuđuje pozitivista Bucklea,
odbija pozitivizam Comteove škole, aristokratsku Darwinovu teoriju evolucije. Njegovo se
viđenje temelji na događajnoj historiji. Želi istraživati šire slojeve i različita područja
društvenog života na načelu interdisciplinarnosti.
VJEKOSLAV KLAIĆ ( 1849-1929) – želi pružiti znanje studentima uz pomoć Bernheimova
priručnika. Razrađuje osnovne Bernhemove koncepcije. Smatra da historija kao znanost
obavještava prije svega o «moralnom» ili «višem» svijetu koji se ogleda u povijesti
čovječanstva. Brani historiju kao zasebnu znanost. Za njega historija istražuje promjene u
vremenu koje se javljaju kao napredak ili razvitak. Pobija pozitivističko shvaćanje o jedinstvu
znanosti i osuđuje sociologe. No, u Bernhemovu duhu ipak vidi da u društvu postoje i
«tipične» pojave, ali ne ulazi u pitanje ima li onda i u povijesti ponavljanja. Protivi se

41
shvaćanjima da su samo «heroji» vrijedni istraživanja, ali osuđuje i sociologe koje zanima
jedino «velika gomila ljudstva» iako i ona mora biti «predmetom povijesnog
razmatranja».Odbija shvaćanje da je «jedino državna ili politička povjestica oblik ljudske
zajednice» te upozorava na brojne kulturne pojave.
FERDO ŠIŠIĆ ( 1869-1940) – piše «Priručnik izvora hrvatske historije». Po njemu
povijest je znanost o događajima i promjenama među ljudima. Glavnu pažnju obraća na
osobnu ličnost. Radno poprište historijske znanosti vidi u kulturnim faktorima, od države,
religije, jezika i običaja do prava, a prate ih politika, umjetnost, književnost, znanost, trgovina
i obrt s ekonomijom. Dijeli historiju na opću i narodnu te na provincijalnu i lokalnu.

Klaić i Šišić raspravljaju o teoriji erudicijsko-genetičke historije i nastoje definirati njihove

osnovne teze. Šišić piše o stupnjevima razvitka historije : o deskriptivnoj ili referirajućoj,
pragmatičnoj ili poučnoj te genetičkoj ili razvijajućoj historiji. Izlaže i neke teze njemačkog
historizma, ponajprije «učenje o idejama». Šišić smatra da povjesničar mora tumačiti
događaje na temelju vlastitog miljea emancipirajući se od kulturne sjene u kojoj živi. Prema
Šišiću povijest ostaje učiteljicom života. Klaić odbacuje «filozofiju povjestice» jer drži da ona
ne može odgovoriti na velika pitanja povijesnog kretanja. Klaić i Šišić nastoje sustavno
obrazložiti pitanja metodologije profesionalne historije u duhu njemačke erudicijsko-
genetičke historije. Šišić ostaje u uvjerenju da su glavni predmet historijskog istraživanja
politika i država što pokazuje svojom istraživačkom praksom.

JANKO KOHARIĆ ( 1877 –1905) – oduševljava se za pozitivistički nauk o prirodno –

društvenim zakonima u duhu Comteove filozofije. Osuđuje «kaos detalja» Rankeove škole.
Historija bi morala zakonima objasniti kako su kasnije pojave nastale od ranijih, proniknuti uz
pomoć zakona u biti stvari te tako predvidjeti budućnost. Pritom ističe zakone socijalne
nejednakosti, odnošaja radničkih.
ANTUN RADIĆ ( 1869-1919) – i za njega je povijest učiteljica
života. Predbacuje povjesničarima da su odveć «kroničari» i da
pogrešno shvaćaju svoju zadaću «objektivnosti». Osuđuje
utemeljenje hrvatske historiografije na povijesti velikaša i istaknutih
pojedinaca. Oduševljava se kamenim natpisima zato što su spomen
na ono vrijeme kad je hrvatski velikaš bi svoj i imao svog kralja.
STJEPAN RADIĆ ( 1871 –1928) – kritičan je prema europskoj
historiografiji. Misli da su među povijesnim događanjima najvažnije
«seljačke bune», a njima se posvećuje malo pažnje. Prema Radiću,
povjesničari istražuju samo revolucije u kojima se javljaju sjajna
imena. Cijeni francuske autore koji pišu «svjetsku povijest», drži ih
objektivnim i istinoljubivima, a njihove pouke su korisne Hrvatima.
I glavni predstavnik profesionalne historije Ferdo Šišić svjestan je njezine «aristokratske»
jednostranosti. Stoga piše 1923. kako ne samo starije nego i «moderna» hrvatska
historiografija ima zapravo «obilježje plemićko, aristokratsko», jer glorificira hrvatsko
plemstvo u njegovoj borbi protiv bečkog dvora. No, nada se da će se naći historik koji će
prikazati objektivnu borbu hrvatskog seljaka s njihovim zemaljskim gospodarima.

42
 NA PRIJELOMU STOLJEĆA

OPRAVDANJA I KRITIKE HISTORIZMA U NJEMAČKOJ

Na prijelomu stoljeća u Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i SAD-u se javljaju kritičari

događajne historije s prijedlozima za njezinu preobrazbu. Za profesionalnu historiografiju 19.
st. karakteristično je odricanje od istraživanje ekonomskih i društvenih uvjeta namjerne
ljudske djelatnosti, dakle materijalnih odnosa, kolektivnih potreba, sukoba suprotnih interesa,
a pogotovo se ostavlja postrani povijesni život širih slojeva. Te teme, dakako, ne mogu biti
predmetom istraživanja ni povjesničara historizma, koji apsolutiziraju metodu
«razumijevanja» primjenjivu uglavnom samo na ispitivanje djelatnosti pojedinaca, niti
historičara « pozitivizma» koji žele shvatiti prošlost samo iz slijeda pojedinih događaja o
kojima svjedoče izvori.
Kriza profesionalne historiografije izražava se oštrim napadima na njezin značaj i žestokom
obranom ustaljenih postulata. Na pomolu je revizija osnovnih pretpostavki događajne historije
, jer industrijsko društvo kasnoga 19st. više ne dopušta isključivanje društvenih promjena i
širih društvenih slojeva iz istraživanja. Potkraj 19 st. historizam počinje istraživati društvo.
WILHELM DILTHEY ( 1833-1911) – priskače u pomoć njemačkom historizmu svojim
pokušajem spoznajno-teoretskoga utemeljenja duhovnih znanosti prema kojemu se historiju,
kao i dotad svodi na istraživanje duhovnih pojava bez ispitivanja njihovih ekonomskih i
društvenih uvjetovanosti. Želi lišiti duhovne znanosti pozitivističkog usmjerenja prema
prirodnim znanostima i utemeljiti njihovu metodsku samostalnost. Želi nadići krajnosti uskog
empirijskog promatranja i apstraktne filozofije. Spoznaju drži intuitivnim činom životnog
iskustva pojedinog čovjeka, bavi se pitanjem postupne emancipacije ljudskog duha od
metafizike i religije. Historijska znanost počiva na činjenici da povjesničar intuicijom i
izravnim doživljajem može razumjeti duševni život čovjeka. Zastupa mišljenje da je povijest
objektivni proces. Uvjeren je da je čovjek uživljavanjem sposoban spoznati sebe i povijest
koju je stvorio. Traga za sustavnom metodom za razumijevanje kulturnih ostvarenja putem
duhovnih znanosti. Dok Kant i Diltheyevi suvremenici, neokantovci, drže da čovjek može
shvatiti sebe i svijet jer je razumno biće , Dilthey misli da ta sposobnost proizlazi iz činjenice
što je on dio prirode i povijesti. Prema njemu, usporedbom se mogu uočiti zajedničke crte
ljudske svijesti, no zbog svođenja spoznaje na čin pojedinca, ne uspijeva razraditi spomenute
pretpostavke. Ono što mu je zajedničko s historizmom je misao da je organizirana državna
moć pretpostavka za postojanje i povezivanje kulturnih sustava, tj. pojava na različitim
životnim područjima.
Kao i Dilthey , neokantovski filozofi drže da su filozofski sustavi 19.st. izgubili značenje te
traže nove spoznaje za prirodne i humanističke znanosti. Pod Kantovim utjecajem, tvrde da
urođeni zakoni ljudskog duha odlučuju o stvaranju ideja i da zato logična ljudska svijest može
shvatiti zbiljske činjenice kao i povjesničari historizma drže da znanstvena historija mora
imati vlastito učenje o metodi i teoriji spoznaje.
WILHELM WINDELBAND (1848-1915) - daje najznačajniji prilog diskusiji o razlici
metoda prirodnih i historijskih znanosti razmatrajući posebno logiku historijskoga
istraživanja. Odbacuje tradicionalnu podjelu empirijskih znanosti prema predmetu
istraživanja te predlaže da se klasificiraju na temelju formalnog značaja njihovih spoznajnih
ciljeva. Zadaća je povjesničara istražiti individualne pojave u prošlosti i zato njegova
djelatnost biva ideografskom. U historiji opći pojmovi imaju podređenu ulogu. Za njega su
povijesni oni narodi koji daju svoj pečat povijesnom kretanju, povijesni život ima razuman
smisao, a povijest je proces u kojem se ideja humaniteta postupno ostvaruje.
HEIDRICH RICKERT ( 1863 – 1936) – slaže se s Wind., ali misli da kulturne znanosti kao i
prirodne moraju reducirati raznolikost povijesnog kretanja na određene apriorne pojmove.

43
Odvaja metodološku problematiku od samog povijesnog kretanja. Zanimaju ga pitanja
vrijednosti i vrednovanja u društvenim znanostima i racionalna metoda istraživanja kulturnih
pojmova. Misli da pojedine kulture sadrže općepriznate vrijednosti i drži da svi povjesničari
koji u svoj rad ne unose vlastite predrasude moraju doći do istih zaključaka o istraživanim
vrijednostima. Ne obazire se na psihološke i društvene uvjete dosezanja spoznaje jer je to za
nj racionalan objektivan proces.
FRIEDRICH MEINECKE ( 1862-1954) – zauzima najvažnije mjesto među tradicionalnim
povjesničarima. Napisao djelo «Kozmopolitizam i nacionalna država. Studije o genezi
njemačke nacionalne države» - nastoji povezati politički i idealni razvoj, preobrazbu
njemačke nacije od kulturne u državnu te razvoj konzervativnih i liberalnih ideja o
nacionalnoj državi. Povijest Njemačke se može prikazati kao historija ideja. Usredotočuje se
na biografije «stvaralačkih mislilaca». Bitno mu je uvjerenje da ne postoji suprotnost između
interesa državne moći i etičkih načela te između apsolutizacije nacije i osobnih sloboda. Drži
da je sloboda pojedinca moguća samo unutar snažne, sjedinjene nacionalne države. Bio je
urednik Historische Zeitschrifta. Časopis je vodio u obrani od prvog oštrog napada na
tradiciju Rankeove i Pruske škole unutar ceha njemačkih povjesničara.
KARL LAMPRECHT (1856 – 1935) – središnja je ličnost u znamenitom «sporu o metodi».
Izaziva polemiku «Njemačkom historijom». Rankeovu tradiciju opisa pojedinosti proglašava
neznanstvenom ideologijom i želi je zamijeniti metodom koja bi pokušala formulirati
razvojne zakone i političku historiju nadomjestiti istraživanjem različitih društvenih područja.
Za nj su jednako važne duhovna i materijalna strana povijesti. Povijesni zakoni koje formulira
potječu iz socijalne psihologije. Predmet istraživanja mora biti ono opće tipično, a ne samo
pojedinačno. Kulturna historija se temelji na usporedbi socijalno-psiholoških razvojnih
činitelja te sadrži sva područja društvenog života, od ekonomije do umjetnosti, a objašnjenje
posebnosti određenih povijesnih razdoblja i društava traži u «duhu naroda» i «općoj svijesti».
U opisu ekonomskog života prvi rabi statističke metode. Želi da se krene prema pisanju
svjetske povijesti tj. zauzima se istraživanju razvojnog tipa pojedinih naroda s ciljem da se
postupno obuhvati cijelo čovječanstvo. Idiografskoj metodi može suprotstaviti samo
sociološku shemu i zbog toga se pripadnici etabilirane historiografije lako obračunavaju s
njime.

MAX WEBER I HISTORIJA

MAX WEBER ( 1864 –1920) – najznačajniji je njemački mislilac na prijelomu stoljeća i

osnivač suvremene sociologije. Za njega je središnje pitanje kako čovjek može opstati kao
odgovorna individua u doba formalne racionalizacije društvenih odnosa, institucionalizacije i
birokratizacije političkih i ekonomskih prilika. Teoretski
razmatra položaj, funkciju i metode «kulturnih znanosti» i
upleće se u brojne polemike. Bavi se socijalnom historijom.
Na početku djelatnosti Weber je blizak historiografiji, pa i
pod utjecajem historizma, no u toku razmatranja odnosa
ekonomije i prava te antičke agrarne povijesti on se, za
razliku od profesionalnih povjesničara , bavi kako smo već
napisali socijalnom historijom. Misli da je nemoguće i
besmisleno pokušati nabrojati sve uzroke određenih
događaja, pa zato predmet istraživanja mora biti ono što je
važno za određeni kulturni interes. Povjesničar mora stoga
promatrati jedinstvenost i posebnost određenih povijesnih
procesa s gledišta njihova «kulturnoga značenja» za
sadašnjost.

44
On se protivi pretpostavkama historizma da se «individualne cjeline» povijesnog života
moraju interpretirati isključivo iz njih samih te znanstvene rezultate želi provjeravati
uzročnim objašnjenjima i usporedbama prošlih epoha kako bi došao do općih pojmova,
analogija i razvojnih pravila. Zato Weber zapravo kreće od kulturne historije prema
sistematskoj historijskoj sociologiji s visokim stupnjem apstrakcije, što potiskuje povijesnu
dimenziju. Drži da se povijest čovječanstva ne može objašnjavati zakonitostima povijesnog
procesa, jer postoje brojni činitelji koji se prepleću na uvijek drukčiji način.
Popijte nešto žestoko prije sljedeće rečenice, opaka je. Prema Weberu istraživači moraju imati
znanja o pravilnostima ljudskog ponašanja , ali potraga za tim pravilnostima ne smije im biti
cilj ispitivanja, jer izravno se znanje ne može postići «razumijevanjem», kako to misli
Dilthey, nego samo formulacijom hipoteze o motivacijama i ciljevima ljudske djelatnosti.
Razdvaja metode «kulturnih» i «prirodnih» znanosti. Zato je protivnik pozitivizma, ali u
opreci s historizmom , koji se odriče teorija te individualnost svojih istraživanja želi prikazati
samo pripovijedanjem. Njegovo je načelo da istraživač ne smije u znanstveni postupak unositi
vlastite vrijednosne sudove ; uspije li u tome može steći objektivnu spoznaju. Kulturni
problemi uvijek su novi i drugačiji, jer se mijenja značaj promatranja i znanstvenog pristupa.
Razum je sredstvo bez vrijednosnog sadržaja kojim se prvobitno iracionalno odabrani ciljevi
dosežu na racionalan način.
Pošto prikupi i sredi izvorni materijal za svoju temu, istraživač bi morao formulirati jasne
historijske pojmove, koje Weber naziva «idealnim tipovima». «Idealni tip» kao zamišljeni
splet društvenih odnosa, pojednostavnjenje je neizmjerna bogatstva zbilje i odgovara
istraživačevim vrijednosnim pristupima, tj. njegovoj procjeni onih činjenica što ih drži
važnima za određenu kulturu. Dakle, «idealni tipovi» heuristička su sredstva, svjesno oštro
formulirane misaone konstrukcije koje velik broj sasvim različitih pojedinačnih povijesnih
pojava povezuju u logičku cjelovitu sliku.
Želi ispitivati prodor kapitalizma. Prvi je put «idealnu-tipsku» metodu Weber primijenio u
djelu «Protestantska etika i duh kapitalizma» (1905.) gdje raspravlja o kalvinističkom
asketizmu kao jednom od bitnih poticaja za novi dinamički ekonomski sustav kapitalizma.
Weber kaže da su kalvinizam prihvatile građanske «srednje klase» 16.st. u najrazvijenijim
zemljama zap.Europe, zatim i Amerike, te da još potkraj 19 st. u protestanata ima razmjerno
više vlasnika kapitala i poduzetnika nego u pripadnika drugih religija. Prema njegovom
mišljenju utjecaj kalvinista na razvoj «kapitalističkog duha» potječe iz «trajne unutrašnje
osobine» njihove religije. Novi duh ne bi proizlazio iz pohlepe za dobitkom koja je postojala
u svim društvenim sustavima, nego iz etičkih životnih normi, iz snažne religijske svijesti koja
svoj izraz nalazi u ovozemaljskoj, izvanrednoj društvenoj energiji pri ekonomskoj aktivnosti.
Protestantsku tezu nastoji razraditi i opravdati u «Sabranim člancima k sociologiji religije» i
posthumno izdanim prilozima «Ekonomija i društvo». Pri razmišljanju o nastanku ili
izostanku kapitalizma važno mjesto ima njegovo sustavno razlaganje tipova, životnih oblika i
soc. uređenja gradova. Bavi se problemima društvene nejednakosti. S time je u vezi njegovo
učenje o klasama. Klasu definira kao skupinu ljudi jednaka društvena položaja s obzirom na
određene interese uvjetovanu šansama opskrbe, privređivanja i posjedovanja.
Najviše interesa izaziva njegova analiza procesa birokratizacije. Pri analizi društva nailazi na
tri osnovne dimenzije koje ga oblikuju : vlast, ekonomiju i kulturu, ali ni jednoj ne pridaje
značenje pokretača povijesnog kretanja. Konstruira tri idealna tipa vlasti : tradicionalnu,
karizmatsku i racionalno-birokratsku. Za nj je pol. vlast društveno strukturirana , tj. posrijedi
je organizirana i normirana moć koja nosiocima vlasti s različitom legitimacijskom osnovom
osigurava svoje ciljeve.

45
 POTICAJI ZA «NOVU HISTORIJU» U FRANCUSKOJ

Svojom kritikom tradicionalne «pozitivističke» historije u Franc. i prijedlozima za njenu

preobrazbu HENRY BERR (1863-1954) dao je izuzetan prinos razvoju socijalne historije. On
želi «novu historiju» u smislu integralne obnove discipline, s korijenima u najsolidnijim
starijim postignućima. Pritom je posebno važna njegova organizacijsko-znanstvena djelatnost
: u svom Internaciolanom centru za sintezu počinje 1900. izdavati «Reviju historijske
sinteze». Teži za radikalnom reformom društvenih znanosti, tj. spajanjem historije, filozofije
povijesti i sociologije, želi postići sintezu znanosti o čovjeku. Knjigom «Sinteza u historiji»
sažima svoje misli kao uvod u seriju izdanja «Evolucije čovječanstva». Drži kako je
postignuta jedino pripremna «eruditska sinteza» koja samo reproducira događaje te želi
stvoriti znanstvenu sintezu koja ih objašnjava, a oprečna je apriornoj filozofiji povijesti i
književnosti. Značaj znanosti može imati samo ona disciplina koja se bavi generalizacijama, a
ne pojedinostima. Poučava da su analiza i sinteza logički nerazdvojno povezane, sociologiji
predbacuje što spekulira o društvu umjesto da stvarno doprinese znanosti o društvu. Durkheim
se pri utvrđivanju predmeta istraživanja predmeta sociologije posebno zanima za pitanje
metode i interpretira društvo kao sustav funkcija pri čemu bi kolektivna zbilja imala primat
nad pojedinim čovjekom. Drži kako sociologija i historija imaju slične metode, no historija
može biti znanstvena samo kao pomoćna disciplina sociologije. Braneći se od zahtjeva da
postanu skupljači podataka za sociološke generalizacije, povjesničari oko Berrove «Revije»
razmišljaju o proširenju istraživanja na društvena područja izvan pol. djelatnosti.
FRANCOISE SIMIAND (1873-1935) – ističe da je društvo objektivna zbilja koja mora biti
predmet istraživanja. Pobija sva osnovna učenja tradicionalne historije. Tvorac je socijalne
fizike, tj. poistovjećuje metode prirodnih i društvenih znanosti te izdvaja kategoriju socijalnog
iz povijesnog razvoja što onemogućuje pristup povijesti kao tvorevini čovjeka.
Berr ističe nužnost hipoteza, uopćavanja i utvrđivanja uzročnih odnosa. Istraživati uzročnost u
povijesnom razvoju znači ustanoviti motive ljudske djelatnosti, tj. unutrašnju uzročnost.
Veliku pažnju obraća pitanju slučajnosti i nužnosti u povijesti. Upozorava da svaka povijesna
činjenica ima elemenata slučajnog i zakonitog, te se jedno bez drugog ne može razumjeti.
Glavnom pokretačkom snagom povijesti proglašava tendenciju k egzistenciji koju ne
objašnjava.

AMERIČKA «NOVA HISTORIJA»

Još oko 1900. u vrijeme velikih previranja u američkom društvu, većina profesionalnih
povjesničara piše u skladu s predodžbama i potrebama najbogatijih slojeva. Doživljavaju
američku povijest kao konzervativno kretanje, a zanimaju se za dvije teme. Kontinuitet i
državu pogotovo za ustavni razvoj. Pripovijedaju o junaštvu u doba revolucije i mudrosti
tvorca ustava i kasnijih državnika te drže da su američke ustanove blizu savršenstva. Tek
novo pokoljenje povjesničara uočava suprotnosti između ideala jedinstva, demokracije,
jednakosti, slobode i tolerancije na jednoj i zbilje na drugoj strani, tj. partikularizma regija
država , ropstva, sustava isključivanja većine stanovništva iz odlučivanja, diskriminacije,
nasilja. Javlja se «nova historija» koja u skladu s progresivnim poretkom kritizira
interpretaciju američke povijesti, upozorava na njezin diskontuitet i zahtijeva novi metodski
pristup historijskom istraživanju. «Pobunjeni znanstvenici» te realistički i naturalistički
književnici uočavaju zbilju drugačiju nego dotadašnja elita. Javlja se moderna koja kritizira
uhodane akademske dogme, konzervativnost i elitizam, te traga za novim idejama. Žele
reforme ekonomskog i društvenog uređenja, a političke i društvene ustanove shvaćaju kao
proizvod društvenih procesa.

46
FREDERIC JACKSON TURNER (1861-1932) – tvrdi da širenje granice prema zapadu i
mogućnost stjecanja slobodne zemlje su temelj američkih demokratskih ustanova. Prekida nit
SAD-a sa Europom. Utječe na pomak istraživanja prema ekonomskim i društvenim
problemima. Želi upotrijebiti znanja iz geografije, statistike, ekonomije i sociologije i studirati
društvo kao splet interakcije različitih snaga. Ističe da je američka povijest većim dijelom
povijest kolonizacije zapada. Uvodi u historiografiju analitički esej te želi postavljati i
rješavati probleme.
CHARLES A. BEARD (1874-1948)- izuzetno kritički pristupa američkoj prošlosti pod
dojmom krize 1893-1896. Prva knjiga mu je s temom industrijske revolucije. Objavljuje
«Ekonomsku interpretaciju Ustava SAD-a». Drži da je američki ustav proizvod klasnog
sukoba. Eventualno stvaranja socijalističkog društva temelji na klasnoj borbi i revolucionarnoj
preobrazbi privatnog u kolektivno vlasništvo. Zanima ga pitanje borbe za ratifikaciju ustava u
pojedinim saveznim državama i nastoji ustanoviti oprečne ekonomske interese njegovih
pobornika i protivnika te zaključuje da su pokret za Ustav organizirale gornje klase zbog
vlastitog ekonomskog interesa. Knjigom o usponu američke civilizacije proširuje ekonomsku
interpretaciju povijesti i pritom utječe na zahtjeve za sustavnom reformom. Pobornici «nove
historije» metodologiju «pozitivističke» historiografije drže primitivnom, i ne slažu se s
mišljenjem da je tehnika Rankeove škole vrhunski domet. Slično Lamprechtu, žele da
«kulturna» historija obuhvati sva područja ljudskog života i posluži se rezultatima društvenih
znanosti.
JAMES HARVEY ROBINSON (1853 – 1936) – predbacuje tradicionalnoj američkoj historiji
puki recital, koja je po njemu zabavljena uglavnom političkim pitanjima. Uvodi
«intelektualnu» historiju čija bi zadaća bila upozoravati na antagonizme u mišljenjima,
raščistiti s besmislenim interpretacijama i objasniti zašto su se pojavila neodrživa shvaćanja.
Nije kritičar kapitalizma , jer akcija novih , progresivnih povjesničara znači pobunu elite, no
želi da obični čovjek, kojemu pol. historija velikih ličnosti ne znači ništa, upozna pogotovo
povijest «našeg industrijskog života», izuma, nastanka diobe rada. Naglašava relativnost
historijskog znanja jer je u skladu s rastom znanja te se mijenjaju mišljenja o određenim
povijesnim pojavama. Ideali i ciljevi mijenjaju se s napretkom društva i društvenih znanosti.
CARL BECKER (1873-1945) – i njemu je historijsko mišljenje «instrument» za «društvenu
regeneraciju». Poriče postojanje tvrdih činjenica i drži kako nikakva historijska sinteza ne
može biti istinita osim relativno s vremenom koje ju je oblikovalo.

IZMEĐU DVA RATA

PRVOBITNI ANALI

Na prijelomu stoljeća sve su struje u tradicionalnoj historiografiji izvrnute pojačanoj kritici

koja postupno otvara putove za preobrazbe u historijskom istraživanju i širenje tema u samom
pristupu historiji kao znanosti te zadaći i ulozi povjesničara. Ključno mjesto u tom kretanju
ima grupa francuskih povjesničara oko časopisa «ANNALES». Ona u međuratnom razdoblju
postavlja na dnevni red brojna životna pitanja kojima se na drugi način bave suvremeni
povjesničari u istraživačkoj praksi ili u raspravi o teoretskom okviru znanstvene historije.
Drži se da je «nova» francuska historija prošla do danas tri faze. U početku, je riječ o maloj
grupi koja od 1920. do 1945. oštro i sustavno pobija tradicionalnu događajnu političku
historiju i promiče nove ideje. Poslije rata ta struja preuzima francuske historijske institucije i
bavi se prije svega povijesnim strukturama «dugoga trajanja». U trećoj fazi uglavnom nakon
1968., dolazi do bitnih promjena, odnosno do «mrvljenja» dotadašnjeg usmjerenja i nastanka
različitih struja. Za to je danas nemoguće definirati što je zajedničko povjesničarima stasalima
unutar idejnih napora i shvaćanja u krugu Anali koje predvode vrlo poznati i utjecajni

47
profesori. Današnji pripadnici «nove historije» uvjeravaju da to nije «škola» nego okvir i
atmosfera za neprekidno traženje novih putova i mogućnosti za raspravu o istraživanju
različitih područja društvenoga života. Svi ti povjesničari, iako su im stavovi danas bitno
drugačiji, pozivaju se na «očeve osnivače» te historije, Luciena Febvrea i Marka Blocha, te
na «duh» prvobitnih Anala.
Za razumijevanje ne samo suvremene francuske historiografije nego i kretanja u znanstvenoj
historiji uopće važni su uvjeti u kojima nastaju prvi, međuratni Anali te djelatnost Blocha i
Febvrea u borbi za nov pristup historiji i njihovi istraživački rezultati. Neki autori drže da su
oni proizveli najveću preobrazbu historijske discipline od vremena erudicije na kraju 17.
stoljeća.
Bloch i Febvre sreli su se 1920. kao profesori sveučilišta u Strasborgu. Godine 1929 izašao je
15. siječnja prvi broj časopisa «Annales d' histoire economique et sociale», kojeg su oni bili
urednici. U suprotnosti s tadašnjom uskom političkom historijom urednici Febvre i Bloch
žele sasvim zapostavljenoj ekonomskoj historiji osigurati središnje mjesto u historijskom
istraživanju, važno pogotovu u svjetlu onodobne svjetske ekonomske krize. Blochovi i
Febreovi prilozi u Analima važni su za oblikovanje «nove historije», no oni potrebu za
interdisciplinarnom suradnjom ne obrazlažu teoretskim raspravama nego «primjerima i
činjenicama».
Anali upoznaju čitatelje s dometima i problemima sociologije, geografije, demografije,
statistike, kolektivne psihologije, lingvistike, etnologije, jedino prema filozofima ostaju
sumnjičavi i zatvoreni. Anali su konkretniji i borbeniji od Berrove teoretski usmjerene «Revue
de Synthese» , kojoj ponajprije Febvre zahvaljuje bitna nadahnuća. Zato u Analima nalazimo
nove oblike i probleme : kolektivne ankete o pojedinim problemima, kronike istraživanja,
sustavne recenzije kao sredstvo borbe za nov način pisanja o povijesti.
Osnivači Anala nadahnjuju se uvelike sociologijom Emila Durkheima. Historija bi mogla
postati znanstvena samo kada bi nadišla istraživanje pojedinačnoga i bavila se
uspoređivanjem društva, ali tada se zapravo ne bi razlikovala od sociologije. Iako povjesničari
Anala odbijaju Durkheimov «sociološki imperijalizam» i žele dokazati da historija može
povezati metodu generalizacije i individualizacije i ujedno vršiti važnu društvenu zadaću, uče
od njega kako se istraživanje usredotočuje na strukturalne oblike društava umjesto na
pojedine događaje.
Odlučujuću ulogu u intelektualnom oblikovanju generacije koja prekida s događajnom
historijom ima belgijski povjesničar HENRI PIRENNE (1862-1935). Širi istraživanja na
različita područja društvenoga života. Bavi se društvenim promjenama u srednjem vijeku na
temelju vrlo solidne kritike izvora, a njegovi se glavni prilozi odnose na ekonomsku povijest
povezanu s mnogim područjima društvenoga života. Postanak
srednjevjekovnih gradova objašnjava oživljavanjem trgovine u
11. i 12. st. i jedan je od začetnika demografije gradova i
istraživanja predmoderne proizvodnje.
Anali zacijelo ne niču izravno iz kulturne i znanstvene atmosfere
u prvim desetljećima 20 st. Mišljenje da istraživanje društvenih
struktura, kolektivnih činjenica i otvaranje prema društvenim
znanostima znači novu pojavu u francuskoj historiografiji 30-ih
godina danas više nije prihvatljivo. Ta historija i nije toliko
«nova», jer je posrijedi zapravo obnova interesa za studij grupa
te ekonomskih i društvenih organizacija što ih je događajna
historija druge polovice 19st. bila napustila. «Nova» se historija
može pozvati već na Voltairea koji je želio historiju ekonomije,
demografije, tehnike, a ne samo politike, vojske i diplomacije.

48
Prvi Anali ratuju protiv dominantne političke historije kao historije-pripovijesti o površnim
događajima ispod kojih se ne vide dubinske strukture, a upravo njih treba analizirati. Oni se
suprotstavljaju tzv. Koncepciji pozitivističkih povjesničara da je u autentičnosti dokumenata
sadržava cijela istina, da povjesničar zato samo slijedi tragove događaja, da je sva kritička
operacija jedino u postupku kojim se od traga događaja dolazi do samoga događaja. Grupa
oko Anala drži da je to potpuno nerazumijevanje znanstvene operacije povjesničara, koji
pogotovo hipotezama i znanstvenim postupcima stvara vlastiti predmet analize. Godine 1933.
Febvre postaje profesor na College de France, a Bloch 1936. dolazi na Sorbonneu kao
profesor tada jedine katedre ekonomske historije u Francuskoj. Anali zato sele iz Strasbourga
u Pariz. Interes se konačno pomiče od velikih muževa prema malome čovjeku. ( na slici je
Pirenne)

«OČEVI OSNIVAČI» FRANCUSKE «NOVE HISTORIJE»

Febvre i Bloch povjesničari su vrlo različita kova, ali zajedničke okvirne koncepcije. Obojica
bitno utječu na program «nove historije» u Analima . LUCIEN FEBVRE je od 1920. do 1948.
napisao u časopisu 924 priloga koji usmjeruju preobrazbu dotadašnjeg pristupa historijskom
zanatu. Iako nije cjelovito formulirao svoje shvaćanje, ono se može lako rekonstruirati iz
njegovih odabranih priloga objavljenih u posebnim zbirkama. Iluzijama tradicionalne
historiografije o mogućnosti apsolutne «objektivnosti» Febvre suprostavlja svoju poznatu
izreku o «historiji, kćeri svog vremena». Svaka je historija koja nije barem posredno povezana
sa sadašnjošću mrta, jer ne može odgovoriti na životna pitanja suvremenog čovjeka.
Obraćajući se mladima, uzvikuje : «Svršen je jučerašnji svijet. Svršen zauvijek». Zato je,
kaže, dužnost povjesničara osvijetliti sadašnjost s pomoću prošlosti. Febvre ne prihvaća
misao o zakonitosti povijesnog razvoja kao objašnjenje za probleme sadašnjosti. Za nj je
prošlost golema masa činjenica koja ulijeva strah i ne može se cjelovitije spoznati, ali
historiju vidi kao sredstvo organizacije obavijesti o kaosu povijesti, u interesu
sadašnjosti.
Febvre pobija dotadašnju dogmu o bezličnom podređivanju
povjesničara izvoru i pojmovima na kojima je počivala
tradicionalna historija, «činjenici» i «dokumentu», a pogotovo na
shvaćanju da je povijesna «činjenica» nedjeljiva čestica povijesti
koju treba , kritikom izvora, ponovo u njemu pronaći. Povijesna
činjenica nije samo smrt nekog vladara ili zaključivanje
kratkotrajna ugovora nego i postupan pad vrijednosti novca i
nadnica.
Društvene znanosti kojima Febvre obraća najveću pažnju jesu
sociologija, geografija, lingvistika, i soc. psihologija. U
beskrajnim polemikama o temi « historija i sociologija» , a u vezi
s Durkheimovom sociološkom školom, iskristalizirala su se
osnovna Febvreova gledišta. Budući da povjesničar ne može
shvatiti razvoj društva ne uzme li u obzir geografsku sredinu, a
da geograf ne može uočiti promjene u prirodi zanemari li
čovjekove intervencije u njoj, Febvre se zauzima za zbližavanje tih dviju znanosti, čak
pomišlja i na mogućnost njihova stapanja geohistorija.
Više ga zanima sinkronija, tj. međusobna povezanost činjenica u istraživanom razdoblju i
prostoru, nego dijakronija, tj. slijed činjenica u vremenu. Febvre ne prihvaća mišljenje o
hijerarhiji pojedinih «struktura» te o ekonomskim i materijalnim uvjetima kao «bazi»
povijesnoga kretanja, što je karakteristično za marksizam. Za njega određena povijesna

49
razdoblja i društva ne obilježava jedna razina struktura ( primjerice ekonomija ili politika)
nego mreža njihovih odnosa. Kod Marxa cijeni poticaj što ga je zapažanjem dugotrajnih
procesa te teorijom otuđenja čovjeka dao razvoju društvenih znanosti, no odbacuje
marksističku koncepciju o bazi i nadgradnji te klasama.
Dok Anali ističu prije svega ekonomsku i socijalnu historiju, Febvre se najviše bavi
«mentalitetima», tj. duhovnim stanjima u 16 st. Proučava ih na temelju biografija, od kojih su
najpoznatije Lutherova i ona književnika Rabelaisa, na čijem primjeru istražuje nevjerovanja
u 16 st. Želi uočiti bitne kategorije unutar kojih se u svakoj eposi i civilizaciji organiziraju
ponašanje, osjećanje i ideje ljudi kao njihovo društveno iskustvo. Iako je Febvre prvak struje
koja se zanima za društveni totalitet, za «malog čovjeka» i «susjeda s ulice», a ne za istaknute
ličnosti, on – prividno paradoksalno – piše biografije koje su dotad bile kronološko
pripovijedanje o životu neke istaknute ličnosti. No, njegova se pažnja ne usredotočuje na
karakteriziranje odabrane osobe nego na društvene odnose koji su mu omogućili njezinu
djelatnost. Febvre drži da pov. ličnost može misliti i djelovati samo onako kako dopuštaju
razdoblje i društvena okolina, koja određuje njezino stvaralaštvo. Tako preko Rabelaisova i
Lutherova odnosa prema mentalitetu njihovih društava nastoji prodrijeti u opću psihološku
konstelaciju dotičnoga vremena i prostora. Jasno mu je da se «mentalni» sistem njemu
suvremenog društva ne može primijeniti na prošlost. Materijalni uvjeti za Febvrea nisu
odrednica mentaliteta nego samo dio šireg spleta.
Usporedo s Febvreom i MARC BLOCH budi nove ideje i predlaže nova usmjerenja , ujedno
kritizirajući mnoga znanja i postupke dotadašnje historije. Prije svega preporuča
interdisciplinarnost, a bavi se poviješću agrarnih društava te poljoprivrede i tehnike,
društvenim odnosima i mentalitetima. Danas se kod Blocha posebno cijene pokušaji i
program usporedbi društvenih struktura unutar europske civilizacije u srednjem vijeku. Dok
Febvre nastoji proširiti istraživanje na sva područja mentalnoga života, koja se kao totalitet
mogu studirati na primjeru ličnosti, Bloch pažnju usmjeruje na duhovne pojave koje se
artikuliraju u društvenom i materijalnom životu, u praksi i običajima ljudi. Takav pristup
danas nazivamo historijskom antropologijom.
U vrijeme «očeva osnivača» Anala historija «mentaliteta» dio je ekonomske i socijalne
«totalne» historije suprotstavljene događajnoj,
političkoj. Za razliku od suvremene, matematizirane
ekonomske historije, ondašnja je usko vezana s
psihološkom, jer se obje bave «malim čovjekom» i
«kolektivnim» pojavama Bloch nastoji u Durkheimovoj
sociologiji samo pronaći korisne ideje za poredbeno
istraživanje povijesnih činjenica, ali ne pokušava
testirati njegove niti se baviti ikojim određenim
društvenim teorijama. Teorija mu je naime, sredstvo, a
ne cilj spoznaje. Uz Febvreovo djelo o nevjerovanju
16.st. , Blochova knjiga o kraljevima iscjeliteljima bitno
utječe na razvoj historije «mentaliteta». Riječ je o
vjerovanju da francuski i engleski kraljevi imaju moć
liječenja kožne bolesti škrofula dodirom, i to posebnim
ritualom, a Bloch taj fenomen istražuje kao izraz
političke moći, zanima se za «religijsku psihologiju», tj.
povijest čuda, i pita se kako su te «kolektivne iluzije»
bile moguće (blentavi ljudi, što se uopće pita). Središnji je problem djela usporedba
«kraljevskog dodira» u Francuskoj i Engleskoj.
U kasnijim radovima pretežno se bavi ekonomskom i društvenom poviješću. Kao medievist,
kreće stopama Henrija Pirennea i daje prve zaokružene priloge iz povijesti feudalnog društva.

50
U knjizi «Originalna obilježja francuske agrarne povijesti» (1931) široko definira agrarnu
historiju kao istraživanje poljoprivrednih tehnika i običaja, odlučno se protiveći sklonosti
tradicionalne historije da se bavi isključivo pravnim ustrojem feudalnih posjeda. Nastoji
različite agrarne sustave shvatiti u spletu s društvenim ustanovama. Tipične crte agrarnog
uređenja u dugom razdoblju od 13 st. do francuske revolucije uspoređuje s agrarnim
strukturama nekih europskih zemalja. Služi se i «regresivnom» metodom (preuzetom od
antropologije). Na temelju suvremenog izgleda obradivih površina, ili katastarskih nacrta, ali i
fotografija iz zraka, istražuje nekadašnje običaje. Raspored polja i način obrade.
Danas je pak najpoznatiji po knjizi «Feudalno društvo» (1936), pokušaju sinteze europskoga
feudalizma zapadno od Labe od sredine 9. do početka 13 st., sa širokim rasponom tema : od
obrisa polja, imena mjesta, običaja, kolektivnog psih. držanja, trgovine i važnosti novca pa
sve do arhitekture. Poredbenom metodom želi se baviti cjelinom feudalnoga društva,
uključuje i pitanje «mentaliteta» , odnosno «način osjećanja i mišljenja». Zanimljive su
pritom obavijesti o srednjevjekovnom shvaćanju vremena, odnosno o uzrocima nedostatka
interesa za točno mjerenje vremena. Time je učinio prve korake prema suvremenom,
složenom shvaćanju povijesnoga vremena.
Kritika mu je zamjerila shematizaciju, i činjenicu da premalo pažnje poklanja političkom
okviru događaja. Godine 1940. svojim spisom «Čudni poraz», daje objašnjenje slabosti
vojne komande, politike i intelektualaca međuraća kao uzroka katastrofe, te pokušava
sistematizirati gledište Anala, koja drži humanima i prikladnima da se franc. duhovna
strujanja dignu na viši stupanj. Švabe su ga ubili 1944. Iza njega je ostao rukopis, čini se
trećina teksta, nastao u najtragičnijim trenucima Europe poznat pod nazivom «Apologija
historije ili zanat historičara» čime je znatno pomogao afirmaciji ideja Anala. Bloch prije
svega želi obraniti historiju od onih malodušnih povjesničara koji su, razočarani što se
prirodni zakoni ne mogu primijeniti na istraživanje prošlosti, poricali mogućnost spoznaje
povijesne zbilje uopće. Braneći pravo historije na opstanak, uvjeren je da će ona steći svoje
mjesto među spoznajama vrijednima najvećega napora ako, umjesto jednostavna nabrajanja
događaja bez prave veze, dosegne racionalnu klasifikaciju činjenica i postupno sve dublje
razumijevanje pojava. Za nj historija nije samo znanost u pokretu nego i znanost u
embrionalnom obliku pripovijesti prikovane za površinske događaje te se muči prodrijeti u
dubinu i postati racionalan, analitički pothvat. U tu svrhu mora odbaciti legendu i retoriku, ali
i eruditsku rutinu kao jedini smisao svoje djelatnosti. Na kritike da povjesničar ne može
spoznati prošlost jer nije bio izravan svjedok pov. događanja, odgovara da se svaka društvena
spoznaja, pa i sadašnjosti temelji na «tragovima» činjenica, a ne njihovu izravnu promatranju.
Ističe da istraživač mora na početku odrediti smjer svog postupka, te da kritika izvora nije
samo sebi svrha, jer se u tom slučaju vezuje za beznačajne probleme. Erudicija se okreće
uprazno shvati li se kao svrha umjesto kao oruđe historijske interpretacije.

GEORGES LEFEBVRE ( 1874-1959) – pripadnik je prvog pokoljenja oko Anala. Za razliku

od «očeva osnivača» u marksističkom duhu razrađuje klasnu borbu u francuskoj revoluciji, te
je jedan od začetnika ekonomske i socijalne historije uz upotrebu statističkih i demografskih
tehnika. Djelo «Veliki strah» služi kao jedan od obrazaca za historiju «mentaliteta». Riječ je
strahu trećeg staleža od terora plemstva. Istraživanje tog kolektivnog mentalnog stanja
uspijeva prodrijeti do važnih obilježja društvenih struktura.
JOHAN HUIZINGA (1872-1945) – umnogome je blizak Blochovim i Febvreovim
shvaćanjima. U djelu «Jesen srednjeg vijeka» zanima se za povijest književnosti i
umjetnosti, a unutar svoje interpretacije povijesti civilizacije bavi se i temama s područja
psihologije, etnologije, sociologije i filozofije. Jedan je od začetnika «nove historije» u
međuraću, ali i suvremene historijske antropologije zbog svog interesa za tijelo, san,

51
imaginarno, erotsko i simbolično, za oblike u kojima se više izražava umiruće
srednjevjekovno društvo nego nastajača renesansa.

KRAJ FILOZOFIJE POVIJESTI

Napuštene su sve varijante ideje o jedinstvenome usmjerenju povijesti, nastaju dva velika
sustava interpretacije povijesti, nikli iz atmosfere prvoga svjetskog rata i međuraća, tvorci
kojih su Oswald Spengler i Arnold Tonbee, možda posljednje filozofije povijesti.

OSWALD SPENGLER (1880-1936)- u djelu «Propast zapada» izražava nelagodu njemačke

inteligencije nakon propasti «tisućgodišnjeg njemačkog carstva». Pokušava povijest
pretvoriti u carstvo iracionalnosti te historiju proglašava područjem pjesnika. Osuđuje
ograničenost službenih povjesničara vezanim stranačkim i nacionalnim interesima. Isključuje
iz povijesnog života svaku uzročnost te se povijest pojavljuje poput kaosa koji ne dopušta
određenu filozofiju povijesti. Kulture su, po njemu, poput bioloških organizama te iz biologije
preuzima pojmove homologije i analogije. Napada pravocrtnu periodizaciju i eurocentričnu
ograničenost etablirane historiografije. Nepažljiv je prema točnom utvrđivanju pojedinih
povijesnih činjenica. Nije prihvaćena ni njegova osnovna shema o strogo determiniranomu
pov. kretanju koje se mora prihvatiti kao sudbina.
ARNOLD TOYNBEE (1889-1975) – poslužio se Hegelovim i Spenglerovim idejama, za
svoju konstrukciju svjetske povijesti sastavljene od kulturnih jedinaca. Bez Hegelova
«svjetskog duha» i Spenglerovoga determinizma, iracionalizma i pesimizma, on pokušava
povezivanjem Hegelove ideje evolucije i Spenglerove predodžbe o cikličnom kretanju stvoriti
novu viziju što je izlaže u dvanaest svezaka « A study of History». Počinje kao sociolog koji
nastoji istražiti činjenice bitne za uspon i propast civilizacija, na kraju je prorok koji se okreće
metafizici i razmišlja o smislu povijesti. Želi povezati historiju i društvene znanosti radi
obuhvatnog istraživanja ljudske djelatnosti. Smatra da je konačni cilj povijesti novo religijsko
društvo utemeljeno na univerzalnoj crkvi u kojoj bi bili spojeni elementi velikih svjetskih
religija, a svaka od njih je dio otkrivene istine. Povijest svijeta je zbir relativno samostalnih
povijesti pojedinih civilizacija. Rast civilizacije temelji se na odgovoru niza izazova koji s
vremenom postaju više duhovni i unutrašnji. Ostaje pri shvaćanju tradicionalne historije da
povijest pokreću stvaralačke ličnosti. Njegov filozofski sustav odbijen je od svih kritičara
kasnije.
BENEDETTO CROCE ( 1866-1952) – predlaže općepoznatu filozofiju povijesti. U glavnim
teoretskim djelima «Teorija i historija historiografije» i «Povijest kao misao i akcija»
odbacuje Rickertovu tezu o «idiografskim» i «nomotetskim» znanostima koja se temelji na
«metafizičkom dualizmu» duha i prirode, te joj suprotstavlja apsolutni idealizam u Hegelovu
smislu. Svoju filozofiju naziva apsolutnim historizmom. U povijesnosti vidi samo razvoj
apsolutnog duha. Povijest nije djelo pojedinih istaknutih osoba nego apsolutnog duha kao
društvene svijesti čovječanstva iz kojega izviru zbilja i ljudski odnosi. Svoju koncepciju
pretvaranja čovječanstva u povijest ideja naziva «etičko-političkom» historijom. Drži da je
puki opis prošlih događaja samo kronika, tj. lešina i stvar, dočim je historija djelo duha. Stvari
postaju izvori tek u spoznajnom procesu povjesničara, koji postavlja pitanja o značenju i
smislu pojava. Njegova je doktrina da se historijom obnavlja prošlo iskustvo u duhu
povjesničara.
GIOVANNI GENTILE (1875-1944) – izjednačuje povijest i bavljenje poviješću. Drži kako
nema objektivnih povijesnih činjenica nego one žive u čovjekovoj uspomeni. Otvara vrata
fašizmu koji negira znanstvenu historiju i bavljenje poviješću pretvara u opravdanje mita
skrojena prema potrebama režima.

52
Croce misli da je povijesno kretanje pozitivno i racionalno te opravdava svaki uspjeh i moć
kao izraz volje duha. «Historija Italije» nastaje kao odgovor fašističkom krivotvorenju
povijesti. Opravdava vladavinu građanskog liberalizma kao doba procvata, ali u obzir uzima
liberalne ideje, a ne i njihovo društveno utemeljenje. U «Historiji Europe u 19 st.» razmatra
suprotnosti pet pogleda na svijet ili «religija» : katolicizma, autoritarizma, demokratizma,
komunizma i liberalizma.

GEORGE ROBIN COLLINGWOOD (1889-1943) – ističe kako je predmet historije

istraživačka djelatnost slobodnih ljudi koji je provode u skladu sa svojim razumom. Bitna je
razlika između vanjske i unutarnje strane povijesne činjenice. Svaka historija je historija
misli, a za nj postoji samo jedan način za istraživanje misli, a to je da povjesničar premisli o
svom umu. Vanjska strana povijesne činjenice je sve što se može opisati kao vanjski događaj,
a unutrašnje je ono što se može shvatiti samo kao misao. Događaji ga zanimaju kao vanjski
izraz nekadašnjih misli i zato kaže da sve ljudske akcije ne mogu biti predmet istraživanja.
Ponovno osmišljavanje i oživljavanje dovodi hermeneutičku tradiciju njemačkih povjesničara,
Diltheya i Crocea do krajnje konsekvencije – redukcije historijskog istraživanja.

AMERIČKI RELATIVIZAM

Nakon prvog svjetskoga rata u Europi slabi uvjerenje u sigurnost spoznaja na svim kulturnim
područjima te u postojanje općevažeće istine, koja se utvrđuje znanst. Istraživanjem.
Najznačajniji predstavnici znanosti i umjetnosti (Einstein, Freud, Picasso, Stravinsky)
sumnjaju u mogućnost istine o objektivnoj zbilji unutar jedinstvena, stabilna i razumna reda.
«Kulturni relativizam» javlja se u vodećih američkih antropologa kao moralno i intelektualno
gledište jer utječe i na sumnju u norme vlastitog društva. Za povjesničare relativiste važna je
pojava američke filozofije pragmatizma čiji je glavni predstavnik Dewey.
Drže da je sigurno znanje o predmetu istraživanja samo ideal i ističu da se mjerilo znanja za
dosegnuće određenog cilja nalazi u sadašnjosti.
U svjetskom ratu povjesničari promoviraju američki patriotizam pri čemu je pristranost
neminovna. U međuratnom razdoblju jača uvjerenje da je profesija povjesničara zatajila te
treba mijenjati njezine osnovne pretpostavke, pogotovo načelo objektivnosti. Beard i Becker
drže da historijska interpretacija uvijek ovisi o vremenu, mjestu, vrijednostima i namjerama
povjesničara, da ljudska misao ne slijedi neka bezvremena pravila racionalnosti.
Beard se protivi pozitivističkom shvaćanju da postoje jednom zauvijek date činjenice.
Zajedno sa Beckerom drži da među brojnim činjenicama ne postoji određen kriterij za izbor
osim povjesničarevih prethodnih vrijednosti normi. Prema Beardu, povjesničar mora raditi s
hipotezom i kategorijama, odabrati svoje podatke iz mnoštva činjenica i biti načistu s tim da
je pristran.
Beardove i Beckerove teze nailaze na žestoku kritiku povjesničara i filozofa koji brane
tradicionalni postulat objektivnosti, a među njima je najvažniji Theodore C. Smith koji 1934.
na skupštini Američkog historijskog društva osuđuje Bearda da ruši «plemeniti san» osnivača
profesije povjesničara, tj. traženje objektivne povijesne istine koje je kao glavna zadaća
historijskog istraživanja postalo obavezno nakon Rankea. Beard mu odgovara da taj
«plemeniti san» u kojemu pokazuje da se «san» povjesničara u Rankeovu smislu nije
ostvario, da nije službeni credo Američkoga historijskoga društva niti se uopće može provesti
u praksi. Poziva se na činjenice da Rankeova dormula i «njemački» historizam leže u
ruševinama svoga poraza. U članku o «plemenitom snu» Beard se brani od optužbe da je
njegova ekonomska interpretacija povijesti marksistička i da zato zastupa pristrana i
doktrinarna gledišta prema sukobima interesa. Napušta mišljenje o uzročnosti u povijesti, a
daje i izjave o tome kako svijetom upravljaju ideje. Relativističko shvaćanje povezano je s

53
njegovim političkim uvjerenjem i knjigama protiv vanjske politike Roosevelta. Beard, se
naime protivio ulasku SAD-a u drugi svjetski rat.

KRIZA HISTORIZMA I NACIZAM U NJEMAČKOJ

Osnovna norma «klasičnoga» njemačkog historizma , nastalog u početku 19 st., glasi da je

historija znanost koja postupa po strogim metodskim pravilima usmjerenima prema spoznaji
«objektivne» povijesne zbilje, što je povjesničar može, u Rankeovu smislu, opisati onakvom
kakva je nekad bila .Obilježja su «klasičnog» historizma istraživanja individualnosti,
«razumijevanje» kao sređena intuicija, interpretacija utemeljena na sustavnoj kritici izvora te
učenje o idejama kao pravnim realnostima (ograničeno , doduše, na istaknute pojedince,
državu i naciju), kao i razmatranje djelatnosti «velikih» ličnosti u svjetlu njihovih namjera.
Zadaća je historiografije legitimirati ulogu wilhelmovske Njemačke kao nove svjetske sile i
njezinu ekspanzionističku vanjsku politiku. «Klasični» historizma doseže vrhunac
ujedinjenjem Njemačke, kada se misao o nacionalnoj državi koja će osigurati napredak
građanstva pretvara u ideju o državi moći. Kriza historizma postaje očigledna kada se
postavlja pitanje o održivosti tradicionalnog shvaćanja o objektivnosti i vrijednosti
historijskog znanja. U atmosferi ideološkoga razgraničenja većine njemačke inteligencije sa
zapadnoeuropskom građanskom kulturom, na razini političkog i znanstveno-teoretskoga
samorazumijevanje stvara se ideologija o njemačkom «posebnom putu».
«Historizam» se kao pojam u 19st. uglavnom nije upotrebljavao za tadašnju historiografiju.
Probija se tek u dvadesetim i tridesetim godinama 20st., pojavom pisaca koji o njemu
raspravljaju. Međutim, u njih taj pojam dobiva različita značenja.
Za E. Troeltscha (1865-1923) historizam je načelna historizacija mišljenja o ljudskoj kulturi i
njezinim vrijednostima. K. Heussi upotrebljava taj pojam za historiografiju oko 1900. ,tj. za
njezino obilježje izobličene redukcije na specijalistički opis događaja. Meinecke drži da je
historizam oblik mišljenja koji obilježava znanstvenu epohu.
Poslije prvog svjetskog rata nastaje atmosfera za pobijanje mišljenja da je povijest objektivan
proces. Lessing drži da je historija osmišljavanje besmislenog stvaranja mitova, ne znanost
nego volja. Čini se da se historizmom dokazuje relativnost svih spoznaja i vrijednosti.
FRIERDRICH MEINECKE –prvi svjetski rat opovrgava njegove optimistične pretpostavke o
načelnoj harmoniji duha i moći u državi, pa u djelu o ideji državnog interesa drži da su država
i politička moć stvaratelji i rušitelji kulturnih vrijednosti. Zadržava elemente nekadašnje
pretpostavke o harmoniji duha i moći. Najviša je zadaća etičke aktivnosti moralizirati i
produhoviti određenu državu u kojoj se vodi borba između prirode i kulture. Odbacuje
uzročna objašnjenja, opravdava razumijevanje i umjetničko uživljavanje te povijest svodi na
kretanje pojedinih duhovnih činjenica. U knjizi o historizmu želi prikazati veličinu
nepolitičkog njemačkog duha i zato piše o njemačkim misliocima koji su napustili
pozitivizam i stvarali novu vrijednosnu filozofiju. Historizam proglašava najvišim stupnjem
spoznaje i stabilnom normom. Za nacizam okrivljuje tradiciju racionalizma i
zapadnoeuropske demokracije. Kriza historizma otvara put prema relativizmu u
humanističkim znanostima i filozofiji. Meinecke kaže da je vjera kao stvaralačka podloga svih
vrijednosti jedina mogućnost da se izbjegne historijski relativizam.
KARL MANHEIM (1893-1947) – bavi se odnosom društvene pozadine, tj. interesa i ono što
se u određenom društvu prihvaća kao istina. Najpoznatije je njegovo učenje o djelomično
društvenoj samostalnoj inteligenciji koja ima više mogućnosti izbjeći utjecaj posebnih
društvenih interesa i može ispravno misliti. Ne vidi mogućnost objektivnog historijskog
istraživanja, ali u tradiciji njemačkog idealizma još vjeruje da je povijest smislen proces.
Glavnu pažnju posvećuje društvenim i ekonomskim povijesnim činiteljima. Ne želi prihvatiti
mišljenje da postoje samo međusobno odvojene kulture.

54
Temeljno djelo egzistencijalne filozofije Martina Heideggera je konačna negacija klasičnog
historizma i njegova učenja o vječnim vrijednostima i smislu. Njemu povijest nije objektivan
proces nego samo aspekt čovjekovog postojanja. Postoji samo povijesnost, vrijeme,
relativnost, te zato čovjek mora u svakoj prilici samo odlučivati sukladno objektivnim
okolnostima.
Većina njemačkih povjesničara za Weimarske Republike ostaje odana nazorima idealističke
historiografije, konzervativnim pol. tradicijama i pogledu na svijet naslijeđenome iz
wilhelmovske Njemačke. Iako se javljaju inicijative da se nadiđe političko-idejna historija i
njezino slavljenje u njemačke državne moći, zbog nacističkog preuzimanja vlasti one
uglavnom zamiru. Ekonomska historija ostaje u okviru političke.
OTTO HINTZE (1861-1940) – drži se posrednikom između političke i socijalne historije.
Kritizira neke bitne pretpostavke učenja o idejama te o individualnosti.
ECKERT KEHR (1902-1933) – odlučno se protivi njemačkoj historiografskoj tradiciji što ju
je uspostavio Ranke da život u određenoj državi ovisi o potrebama i interesima vanjske
politike. Primatu vanjske politike suprotstavlja primat unutrašnje politike koju u Njemačkoj
obilježava činjenica da kapitalistička industrija i financijski krugovi nisu mogli slomiti moć
pretkapitalističkog i vojnog sustava.
Većina povjesničara nije oduševljena nacizmom, ali mu se šutke prilagođavaju, i sasvim ga
dobro podnosi. To je moguće i zato što ne postoji službeno nacističko učenje o povijesti nego
je riječ o skupu ideoloških tvrdnji. No, bitna je dogma o povijesti kao borbi viših i nižih rasa
za životni prostor. Svjetska povijest se tumači kao borba židovstva za uništenje pozitivnih
vrednota kulturnog stvaralaštva viših rasa te povijest postaje statična. Nacistička ideologija
načelno odbacuje historijsko istraživanje te zahtijeva mit i iracionalnost. Sveučilišni
povjesničari se osuđuju zbog nihilizma i građanske degeneracije. Nasuprot tome zahtjeva se
militarizacija u skladu s nacističkim odgojnim ciljevima. Većina povjesničara se ne slaže s
mitom o «krvi» i «tlu» i germanskim kultom, ali se slažu s režimom u antisemitizmu i
odbacivanju građanske demokracije. Nakon rata najistaknutiji među njima nastoje oživiti i
ponovno opravdati osnovne zasade historizma, pokušavajući pokazati nacizam kao pojavu bez
podloge u njemačkom povijesnom razvoju

SUVREMENA FRANCUSKA HISTORIOGRAFIJA

O ZNAČAJU FRANCUSKE «NOVE HISTORIJE»

Struja oko časopisa Annales je najprodorniji pokret u Francuskoj. Nakon rata dolazi do
institucionalizacije programa grupe koja je dotad raspolagala samo časopisom Anali. Osnuje
se (pod vodstvom L. Febvrea) šesta sekcija Praktične škole za visoke studije s programom
interdisciplinarnosti, otvorenim prema svim društvenim znanostima. Dok su u
angloameričkim zemljama moderne društvene znanosti proizišle uglavnom iz sociologije ili
antropologije, u Francuskoj historija dobiva djelomičnu vodeću ulogu u društvenim
znanostima upravo preko djelatnosti Šeste sekcije, kojoj je nakon Febrveove smrti na čelu
Fernand Braudel. Pod njegovim vodstvom djelatnost Škole se širi te obuhvaća gotovo sve
društvene znanosti s oko 40 istraživačkih centara i više od 10 sekcija s oko 150 seminara i
otprilike toliko predavača. «Nova historija» prodire na francuska sveučilišta i usmjeruje
francuske povjesničare, velikim dijelom preko doktorskih disertacija, a izdavačka poduzeća i
mediji populariziraju djela povjesničara te struje. Godine 1975. Šesta se sekcija pretvara u
Školu za visoke studije društvenih znanosti s pravima sveučilišta.
Poslije rata nastaju «novi Anali» koji do danas nose naslov «Anali. Ekonomije, društva,
civilizacije». Urednici žele stvoriti časopis za društvene znanosti pri čemu bi glavnu ulogu

55
imali povjesničari. Organizacijska struktura, prodornost nositelja «nove historije» i izvanredni
rezultati istraživanja postupno potiču širenje ideja među profesionalne povjesničare
europskih, američkih i azijskih zemalja. Oko Anala je nastala sredina pogodna za
intelektualnu razmjenu ideja s time da prednost daju određenim vrstama istraživačkih pitanja.
Mladi povjesničari prihvaćaju mišljenje da predmet historijskog istraživanja ne leži u gotovu
stanju u izvorima nego da ga treba rekonstruirati, da se prošlost i sadašnjost međusobno
osvjetljuju kada povjesničar nastoji ustanoviti genezu određene suvremene strukture. Nova
historija nastoji izbjeći da bude sistematska kao društvena znanost ili empirička kao
pozitivistička struja koja se smatrala objektivnom.
Učvršćenje struje oko Anala prati i tendenciju hegemonije historijske prema društvenim
znanostima, jer se pretpostavlja da samo ona omogućuje totalnu historiju. Riječ je o težnji da
se određeni predmet ili problem što iscrpnije obuhvati te objasni šire nego što to čine druge
znanstvene znanosti, ali rabeći njihova pojmovna i metodska sredstva. Povjesničari oko Anala
imaju samo zajedničke intelektualne afinitete, a njihova se djelatnost može shvatiti samo kao
traganje za novim problemima, metodama i predmetima istraživanja (ekonomskih i društvenih
struktura s upotrebom kvantitativnih metoda). Teritorij povjesničara šire na dotad nepoznata
područja ljudskog ponašanja, pogotovo na šire društvene slojeve.
Literatura o struji oko Anala govori o njezine tri pa i četiri generacije. Prvoj dakako pripadaju
«očevi osnivači» Febvre i Bloch, a usmjerenja druge prevladavaju nakon rata , do kraja 60-ih
godina. U tom je razdoblju glavna ličnost kako organizacijski, tako i u postavljanju novih
istraživačkih pitanja FERNAND BRAUDEL, kojeg gospođa Gross drži najpoznatijim
povjesničarom 20 st. Obilježje «zanata» povjesničara u to doba istraživanje grupa ( a ne
istaknutih pojedinaca), prije svega ekonomskih i društvenih struktura s upotrebom
kvantitativnih metoda ( serijalna historija), procesa «dugoga trajanja». Obilježje treće
generacije koja se javlja nakon 1968. teško je definirati zbog raznolikosti usmjerenja njezinih
pripadnika. Više nema dominantnih povjesničara. Karakteristično je za treću generaciju
ponovno otkriće Febvreove historije «mentaliteta», ali uz bitne dopune i izmjene, pri čemu je
važna potrga za srednjim putem između historije mentaliteta utemeljene na izvorima (Febvre)
i socijalne historije «druge generacije», koja se ne bavi ponašanjem i vrijednosnim normama
ljudi. Interes se premješta s ekonomije na kulturu .U četvrtoj generaciji povjesničari poriču da
su ekonomski i socijalni odnosi temelji ljudske prakse.

BRAUDELOVO DOBA

U 50-im i 60-im godinama na usmjerenje mladih koji su stasali nakon rata odlučno utječu
Ernest Labrousse i Fernand Braudel.
ERNEST LABROUSSE (1895-1986)- svoje je glavne radove napisao između dva rata, ali
nakon toga kao profesor ekonomske historije na Sorbonnei, gotovo trideset godina stvara
programe i djeluje kao mentor radova mladih povjesničara. «Nacrt kretanja cijena i prihoda u
Francuskoj 18 st.» zapravo je temelj nove metode jedne «škole» ekonomske historije. U
središtu su interese pravilnosti i ponavljanja, s namjerom da se ustanove trajniji povijesni
odnosi. Riječ je o istraživanju krize starog režima uz pomoć fluktuacije cijena, pogotovo uoči
francuske revolucije. Uvodi pojmove struktura i konjunktura. Ekonomska historija otvara
vrata novim predmetima istraživanja : demografiji, lokalnoj i međunarodnoj trgovini, agrarnoj
i industrijskoj proizvodnji. Njegova kvantifikacija u ekonomskoj historiji i usmjeravanje na
sociološku historiju omogućuje serijalnu historiju koja obuhvaća sva društvena područja o
kojima postoje obavijesti što se mogu kvantificirati.

56
FERNAND BRAUDEL (1902-1985) – zacijelo je najpoznatiji
povjesničar 20 st. Bio je izvanredan animatorski talent, i kao
predsjednik šeste sekcije Praktične škole za visoke studije, te
profesor u Školi i na College de France, a kao glavni urednik
Anala stvara od časopisa borbeno sredstvo za nastavak i
razradu Blochovih i Febveovih poticaja. Njegova vlast u
uredništvu završava 1969., kada odgovornost preuzimaju
istaknuti predstavnici «treće generacije». Pod Braudelovim
vodstvom «nova historija» osvaja sveučilište i čitalačku
publiku. Braudel određuje teme istraživanja, usmjeruje mlade
povjesničare, potiče razmišljanje o historiji i njezinim
odnosima s ostalim društvenim znanostima, brine se za dijalog
među predstavnicima različitih mišljenja. Braudel je u šali
razlikovao «novu», «novu novu» i «novu novu novu» historiju,
dakle različita shvaćanja i postignuća već spomenutih triju
generacija.
Njegova historija jest doduše ekonomska kao u Labroussea, ali je i mnogo više od toga,
nastojeći biti geografskom, demografskom, kulturnom, političkom, religijskom , vojnom...
Najpoznatije djelo jednog povjesničara 20 st. zacijelo je Braudelovo « Sredozemlje i
sredozemni svijet u doba Filipa II» (1556-1598), najprije objavljeno 1949. Braudel prije
rata pristupa istraživanju vanjske politike kralja Filipa II, tj. okreta Španjolske od Sredozemlja
prema Atlantiku. No, kada je 1935. radio u «čudesnom» dubrovačkom arhivu, doznao je da su
brodovi Republike plovili do Crnoga mora ili kroz Gibraltar do Londona, Bruggea i
Antwerpena. Tek je tada počeo doživljavati Sredozemlje kao cjelinu s «kreativnim
prostorom» i mnogim različitim, ali i sličnim regijama i problemima.
U skladu s Braudelovim shvaćanjem povijesnog vremena, «Sredozemlje» ima tri dijela. Prvo
je vrijeme najduljeg trajanja, «gotovo nepokretno» vrijeme odnosa čovjeka i njegove prirodne
okoline, vrijeme ponavljanja, «stalnih povrataka» i ciklusa koji uvijek iznova počinju. Na
drugoj je razini vrijeme razmjerno polaganih promjena ekonomskih, društvenih i političkih
struktura, tj. država, društava i civilizacija, te naposljetku vrijeme političkih i ratnih događaja
koje ima najbrži ritam, jer je skrojeno po mjeri pojedinaca. Povijest prema Braudelu, treba
stoga promatrati u tri razine, u «geografskom», «društvenom» i «individualnom»
vremenu, što omogućuje pristup iz različitih kutova gledanja. No , svako pojedinačno
objašnjenje mora upućivati na širu koncepciju koja obuhvaća sve tri razine, a njihova
kombinacija čini povijesni ritam. To bi bila «totalna»ili «globalna» historija.
Bavi se kulturama i društvima u planinskim predjelima Sredozemlja, barijerama između
stanovništva planina i ravnica, te prikazuje različitost života uz more, na obali i otocima, one
koji se bavi ribarstvom te trgovinom i plovidbom.
Drugi dio knjige o «kolektivnim sudbinama» na Sredozemlju u 16.st bavi se ekonomskim
sustavima, državama, društvima i civilizacijama te izražavanjem tih snaga pri promjenama i u
vođenju ratova, a to je prema Braudelu socijalna historija različitih grupa. Treći dio knjige o
događajima, politici i narodu obuhvaća samo površinske događaje.
U svakom slučaju Braudel želi «totalnu historiju» kojom bi se prikazali supostojanje i
proturječnosti vremenskih razina na brojnim područjima ljudskog života. Ona, među ostalim ,
pokazuje kako se može istraživati razvoj društava bez marksističke koncepcije o ekonomskim
pojavama kao osnovnim pokretačima povijesnog razvoja. Braudel doduše cijeni Marxa, jer je
on, kaže, prvi konstruirao «prave društvene metode» na temelju «dugoga trajanja», ali ih je
zamrznuo u obliku krutih zakona.
Za njega je čovjek zarobljenik dugotrajnih struktura koje bitno ograničavaju šanse i slobodu
djelatnosti pojedinaca. Zato Braudelu nisu važni ni događaji niti konjunkture ; obuhvatne su

57
samo dugotrajne strukture, pa je njegov način rada jedan od obrazaca «strukturalne» historije.
Braudel dakle ne uspijeva odgovoriti na osnovno pitanje što ga postavlja njegovo djelo, a to je
povezivanje vremenskih razina. Štoviše, on u događajima vidi epizodne činjenice što ih
uglavnom poistovjećuje s političkom poviješću kao površnim nizanjem događaja koji nisu
važni za objašnjenje struktura. Zato Braudelov nasljednik u vođenju škole Jacques Le Goff
kritizira što je u «Sredozemlju» politička historija svedena na puki dodatak te drži kako ne
može biti suprotnosti i nepovezanosti između razmjerno «nepokretnih» struktura , pokretljivih
«konjunktura» i brzoga ritma događaja.
Napisao je i trilogiju o materijalnoj civilizaciji, ekonomiji i kapitalizmu od 15. do 18. st. I
ondje inzistira na trima vremenskim razinama : u dubini je materijalna civilizacija kao
ponavljanje djelatnosti i ponašanja iz davnih vremena, na srednjoj je razini ekonomski život, a
na vrhu kapitalistički mehanizam. Napušta ograde ekonomske historije (poljoprivreda,
trgovina, industrija) i temelje traži u «svakodnevnom životu» : prehrani, odijevanju...
Tržišna ekonomija i kapitalizam za Braudela su dakle dvije različite činjenice. U tržišnoj
privredi prevladava konkurencija, a razmjena je jednaka, dočim kapitalizam stvara i
iskorištava monopolne oblike koji uvjetuju nejednakost razmjene, što je kaže bitan problem
suvremenoga svijeta.
U djelu «Identitet Francuske» bavi se različitim aspektima povijesnog života u Francuskoj.
Tekst se trebao sastojati od 4 velika dijela : 1.) prostori i povijest(u znaku geografije), 2.) ljudi
i stvari ( demografija i politička ekonomija), 3.)država, kultura i društvo ( na temelju rezultata
politologije, istraživanja kulture i sociologije), te 4.) Francuzi izvan Francuske, ali je dovršio
samo prva dva dijela. Veliku pažnju polaže na seljačku ekonomiju, a najviše ga zanima uloga
gradova , značenje prometa, mjesto obrta, industrije i trgovine, oblik kredita te sam
kapitalizam.

SERIJALNA HISTORIJA

Francuska «nova historija» velikim je dijelom strukturalna, ali ne slijedi put strukturalne
lingvistike, antropologije ili psihologije. Kod strukturalizma je riječ o nepromjenjivim
apstraktnim načelima, skrivenima iza jezika kultura, društvenih struktura i načina spoznaje.
Pierre Chaunu kaže da je «struktura» sve ono što u jednom društvu i jednoj ekonomiji traje
dovoljno dugo da se ne može zapaziti. «Serijalna historija» je pristup istraživanju koji
konstruira povijesne činjenice u vremenu, u serijama homogenih jedinica koje se mogu
usporediti, a ponavljaju se u razmjerno duljem trajanju i unutar njega u određenim pravilnim
intervalima. U istraživanje ulazi i kvantifikacija i upotreba kompjutera. Kod kvantitativne
ekonomske historije istraživanje se svodi isključivo na nizove narodnog dohotka, na totalnu i
sustavnu kvantifikaciju na temelju matematičkih modela.
Prva je serijalna historija ekonomska i to historija cijena te njihovih fluktuacija duljeg ili
kraćeg trajanja, a serijalni postupak se širi na demografsku i socijalnu historiju te na
istraživanje mentaliteta i sustavne civilizacije.

PIERRE CHAUN – predmet istraživanja u njegovom djelu je trgovački promet između

Španjolske i Novog Svijeta. Bavi se historijskom geografijom te ističe važnost prostora i
komunikacije.
Serijalni se pristup u 50-im godinama širi na historijsku demagogiju koja uspoređuje
ekonomske i demografske cikluse. Krize se istražuju na temelju demografskih podataka.
Predmet interesa je uglavnom stari režim.

58
PIERRE GOUBERT – pišući o gradu Beauvaisu i njegovoj religiji spojio je historijsku
demografiju i socijalnu historiju u istraživanje religija. U prvom dijelu integrira historijsku
demografiju u historiju religije, a u drugome se bavi dugotrajnim i kratkotrajnim
fluktuacijama cijena, kretanjem stanovništva te društvenim diferencijama od 1600-1700. kao
posljedicom ekonomskih promjena.
LOIUS HENRI – razradio je metodu i tehniku rekonstrukcije biološkog života obiteljske
jezgre. U historiju uvodi mikroanalizu koja se temelji na povezivanju podataka.
U 70-im godinama se javlja interes za mentalitet i predodžbe što ih ljudi imaju samo o sebi,
vlastitome tijelu ili obitelji, tj. uopće za njihov stav prema životu i smrti. Historijska
demografija se povezuje sa antropološkim pristupom. Demografsko kretanje se interpretira
kao bitna akulturna pojava. «Serijalna historija» životne pojave nastoji podrediti pravilima
istraživanja i skupljanju homogenih podataka koji se organiziraju u serije s nastojanjem da se
upoznaju dugotrajnija povijesna kretanja.
PHILIPPE ARIES (1914-1984) - najprije se bavio historijskom demografijom. Knjigom o
djetinjstvu u «starom režimu» pokazuje da u srednjem vijeku ne postoji svijest o djetinjstvu
kao fazi ljudskog života nego da se ona u Francuskoj javlja u 17.st. Prikazuje različite faze
odnosa čovjeka prema smrti.
MICHEL VOVELLE – piše o baroknoj pobožnosti i dekristijanizaciji u pokrajini Provanse u
18 st. Rezultati mu se temelje na kvantitativnoj analizi oporuka. Drži da promjene u
oporukama odražavaju kretanje prema sekularizaciji i da je dekristijanizacija u doba francuske
revolucije dio šireg usmjerenja. Obraća pažnju na sve društvene slojeve.
Glavni su kritičari «serijalne historije» autori koji se bave duhovnim kretanjima što se danas
naziva historija mentaliteta, intelektualnom ili kulturnom historijom te historijskom
antropologijom. Marx je novoj historiji blizak svojim problematskim, interdisciplinarnim
postupkom, praksom dugog trajanja i okretom prema totalnoj historiji. Dok Marx predlaže
opću teoriju o društvenom kretanju na temelju načina proizvodnje, nova historija želi nove
metode i područja istraživanja koja bi podigla znanstvenost historije na viši stupanj.

HISTORIJA MENTALITETA

U historiji mentaliteta sve kulture postaju jednako važne. Demografski rezultati primjenjuju
se sve više na iskaze o mentalitetima. Postaju sve bitniji za tumačenje spleta uzročnosti
određenih povijesnih pojava, velikim dijelom onih sfera koje su na granici biološkog i
mentalnog, prirode i kulture. Demografija je postala oruđe historijske psihologije i
antropologije. Historija «mentaliteta» je regionalna, tj. teži se za «totalnim» prikazom kulture
ili supkulture jedne regije. Historija mentaliteta je krenula od Febvrea i njegova shvaćanja
«mentalnog oruđa», tj. načina mišljenja i sjećanja ljudi u određenoj društvenoj i kulturnoj
sredini u nekom razdoblju. Istraživanje se širi na područja dotad poznata samo antropolozima
i nastaje vrsta socijalnokulturne historije što je obilježavala široko polje od fizičkog života
čovjeka do njegovih najrazrađenijih misli.
ROBERT MANDROU – kolektivnu psihologiju nastoji spoznati istraživanjem mentaliteta
određenih društvenih u kulturnih grupa.
EMMANUEL LE ROY LADURIE – bitno utječe na okret od kvantitativne historije prema
historijskoj antropologiji, koja uglavnom napušta Braudelove poticaje, postajući velikim
dijelom karakteristična za «treću generaciju» struje oko Anala. Naslijedio je Braudela kao
profesor na College de France. Objavljuje doktorsku tezu o seljacima Languedoca i o
povijesti klime. Knjiga o seljacima obrazac je serijalne i regionalne historije, a svoje izlaganje
zasniva na trima periodima velikog agrarnog ciklusa od kraja 15. do početka 18.st., tj. na
kronološkom pristupu. Među prvima je pobornicima upotrebe kvantitativnih metoda u
istraživanju dugotrajnog razvoja određenog društva s promjenama obrazaca ponašanja

59
institucija i ekonomija. Iznenađuje knjigom o malom selu Montaillou u Pirenejima, a izvor
istraživanja je inkvizicijski proces što ga je vodio jedan biskup. Neki autori mu zamjeraju
nedovoljno kritičku upotrebu izvora. Kasnije objavljuje pripovijest o jednom krvavom
društvenom sukobu u gradu Romans na Poklade i tu napušta istraživanje dugog trajanja te
nastoji obuhvatiti kolektivnu svijest i polusvjesne kulturne strukture. To je temelj za
strukturalnu analizu koja bi trebala sezati dalje od samog opisanog događaja.
GEORGES DUBY – medievist. Kreće od
Blochove tradicije ekonomske i društvene
historije prema istraživanju mentaliteta, a
kako ga ponajviše zanima sustav
predodžbi, daje važna djela o ideologiji,
kulturnoj reprodukciji i društvenom
«imaginarnom». U djelu «Tri reda»
istražuje odnos mentalnog i materijalnog u
društvenim promjenama na primjeru
kolektivnih predodžbi društva kod svećenstva, vitezova i seljaštva. Tu je riječ o ideologiji s
političkom svrhom koja nije pasivna predodžba o društvu nego plan da se na njega utječe.
Izvori osvjetljavaju izravno ideologiju «vladajućih klasa», a ne i one puka. Treba istraživati
individualna i kolektivna ponašanja i pritom otkriti , skupiti i interpretirati brojne rasute
znakove tih ponašanja.
JACQUES LE GOFF – zauzima se za jedan dugi srednji vijek na temelju istraživanja
imaginarnog , tj. onoga što su ljudi zamišljali i kako su doživljavali zbilju.
Prikazuje promjene predodžbi o vremenu, pogotovo u vezi s rastom uloga
gradova od 14.st. Važno djelo o «srednjevjekovnom imaginariju» jest
rođenje čistilištva, prikaz promjenjivih predodžbi o životu nakon smrti kao
dijela preobrazbe feudalnog kršćanstva u 12. i 13. st. Vraća se pisanju
biografija i smatra da ona mora biti prikaz i tumačenje jednog osobnog
života unutar određene povijesne epohe i društva. Drži da smisao određenog društva treba
tražiti u njegovu sustavu reprezentacija i u mjestu koje one imaju u društvenim strukturama i
zbilji. Istraživačka pitanja primjenjuju se na različite načine na sva
razdoblja od antike do suvremenog društva.
Rado se istražuju teme u vezi s definicijom normi religije,
društvenog morala i spolnosti te skretanje od njih u određenim
društvima. Obljubljene su teme vještica i vragom opsjednute
osobe. Kolektivno imaginarno susreće se sa folklorom. Jedna od
raširenih tema historijskog mentaliteta je pučka kultura, prije svega
ona religiozna. Le Goff i Duby se bave odnosom učene i pučke
kulture u srednjem vijeku.
Nastaje historija «marginalnih» grupa ili «drugog» koji živi izvan
normi običnog društva. Razmatraju se problemi postupanja prema
njima i njihovim supkulturama. Novi povjesničari se zanimaju za
egzistencijalna pitanja svakodnevnice. Historija običaja postojala
je u Francuskoj i Njemačkoj već u 19 st. kada su opisi prizora iz
svakidašnjeg života služili kao ukras velike historije s temama
stanovanja, odijevanja, prehrane.
NORBERT ELIAS – objavljuje djelo o civiliziranju običaja u kojem se bavi promjenama
ponašanja prema tijelu u europskoj civilizaciji od 16 st. Pokazuje kako modernizacijski
pritisak apsolutističkih država s njihovim odgojnim mjerama izaziva nastanak novih
vrijednosti i novog sustava društvenog priznanja te naposljetku potiskuje prisutnost tijela u
svakodnevici i zatvara ga u sferu privatnog i stidljivog. Pod pojmom «materijalna kultura»

60
mogu se obuhvatiti istraživanja geografskih temelja, bioloških kretanja, prehrane, medicine te
kuće i pokućstva, odjeće i velikim dijelom razvoja tehnike.

O DVJESTOGODIŠNJICI FRANCUSKE REVOLUCIJE

Kroz cijelo 19 st. do danas pitanje povijesti i smisla francuske revolucije predmet je
strastvenih sukoba, a svaka je interpretacija ovisna o vremenu kada je napisana. Francuska
revolucija se doživljavala kao najveća prekretnica i oštar prijelom u modernoj povijesti koji
ubrzano uništava društvenopolitički sustav starog režima. Mogu se uočiti tri faze polemika o
revoluciji : između 20-ih i 80-ih godina 19.st. nastaju velike historije francuske revolucije
koje stvaraju osnove za mitove o njoj ; od kraja 80-ih do 2 .svjetskog rata afirmira se
republikanski sustav, a ideološki sukobi ne gube na oštrini ; uoči proslave 200 godišnjice
revolucije i u vezi s njom dobivaju nov značaj s nadom da je francuska revolucija konačno
dovršena.
Thiers iz Migneta oblikuje opću viziju revolucije koju slavi kao buržoasku, Guignot prikazuje
revolucije kao završetak jedne razvojne logike, a s Micheletom ona je uperena protiv
Katoličke crkve, a pokreće je puk. Tocqueville u revoluciji vidi nastanak i završetak razvoja
započeta u starom režimu. U povodu 100. godišnjice izrastaju borbe za parlamentarnu
demokraciju u Trećoj republici.
Jean Jauresova «Socijalna povijest francuske revolucije» želi politički aspekt revolucije
dopuniti ekonomskim i društvenim razvojem te naći u njoj korijene socijalne demokracije.
Soboul interpretira revoluciju kao klasnu borbu držeći kako jakobinska diktatura ima dvostruk
značaj : osiguranje političke i ekonomske vlasti buržoazije i otvaranje perspektiva koje će
dokrajčiti njenu prevlast. Lefebvre u revoluciji vidi socijalnoekonomsku prekretnicu naspram
starom režimu kao zatvorenu feudalnom sustavu.
Za rata režim maršala Petaina proklinje revoluciju uopće. Poslije 2.svjetskog rata javlja se
revizionistička kritika marksističko lenjinističke interpretacije francuske revolucije. Polemike
uoči 200 godišnjice počinju knjigom Fureta i Richeta koji pobijaju mit o revoluciji koji je
postojao u doba Treće republike. Za Fureta revolucionarna prekretnica je u stvaranju
demokratskog režima pa ga stoga zanimaju zakonodavni i ideološki aspekti, a ne i društvene
promjene.
Za Lynn Hunt je politička kultura revolucije simbolička praksa : u jeziku, retorici, slikama,
ritualima. Jezik je izraz moći i podloga političke i društvene zbilje. Revolucija postaje tekst te
izrasta iz lingvističkih metafora sudionika, a politika se svodi na simboličke predodžbe. Ističu
se dvije bitne vrijednosti revolucije : Deklaracija o pravima čovjeka i građanina i
proglašenje reprezentativne demokracije.

SUVREMENA (ZAPADNO) NJEMAČKA HISTORIOGRAFIJA

NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

Vodeći povjesničari pokušavaju spasiti što mogu od njemačke historiografske tradicije, i to

upravo one koja nije imala uvjeta pobijati agresivni nacionalizam wilhelmovske ere i
nacizam, jer je vjerovala u objektivan povijesni proces. Upravo ono što su povjesničari ,
pogotovo Meinecke, hvalili u historizmu, odbacivanje prosvjetiteljske slike svijeta se sada
pokazuje kao kočnica za prihvaćanje zapadnoeuropskog demokratskog uređenja.

61
HEINRICH VON SRBIK (1878-1951) – historiju njemačke historiografije je pisao u duhu
historizma s autoritativnim monarhijskih i konzervativnih pozicija. Drži se nacističke
ideologije «krvi i tla».
GERHARD RITTER ( 1888-1967) – postaje glavni predstavnik obrane njemačke
tradicionalne historiografije. Zajedno sa Meineckom tvrdi da je nacizam proizvod
diskontuiteta u njemačkoj povijesti, a korijene trebamo tražiti u modernoj europskoj
civilizaciji, u materijalizmu, slomu religijskih i moralnih mjerila te masovnoj demokraciji
protekloj iz francuske revolucije kao opasnosti od socijalnih nemira i manipulacije ljudima.
Prema Ritteru jako industrijsko društvo može svladati jedino razumno jaka država. Poziva na
povratak konzervativnoj tradiciji profesije. Žestok je protivnik struje oko Anala i okreta
historije prema društvenim znanostima.
WERNER CONZE ( 1910 – 1986) - krenuo prema socijalnoj historiji. Protivi se redukciji
historijske znanosti na slike vrijedne uspomene i pripovijesti na podlozi razuma.
Sintetizirajuća zadaća povjesničara bi bila u izgradnji strukturalne socijalne historije koju
suprotstavlja tradicionalnoj događajnoj historiji. Upozorava da treba u obzir uzeti i procese
koji se kreću mimo njihova nastojanja.
THEODOR SCHIEDER (1908-1984) – tradicionalni instrumentarij povjesničara pokušava
proširiti tipološkim., generalizirajućim i poredbenim metodama. Upozorava na potrebu za
istraživanje procesa društvenih promjena, elemenata kontinuiteta u društvenim strukturama i
pravilnosti u povijesnom kretanju. Želi spojiti strukturalni i generalizirajući pristup
sociologije s perspektivom politike povjesničara, usmjerenom na događaje.
FRITZ FISCHER – izazov zastupnicima tradicionalne državno-političke historije jest knjiga
«Zahvat za svjetskom moći», iako je to još uglavnom tradicionalna diplomatska historija.
Bavi se njemačkim ratnim ciljevima u 1. svjetskom ratu i dokazuje da su sve političke grupe
zastupale ekspanzionizam. Njemački ciljevi u1. i 2. svjetskom ratu su slični i među njima
postoji kontinuitet.
Osnivaju se nova sveučilišta na kojima mladi profesori koji traže nove putove. Svladavanje
nacističke prošlosti ostaje središnji problem. Dolazi do reakcija na teze da su nacistička
masovna ubojstva odgovor na Staljinov teror . Nakon sjedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke
u toku je novi sukob u kojem je riječ o dvostrukom nadilaženju prošlosti nacističkog i
istočnonjemačkog totalitarnog sustava.

HISTORIJSKA DRUŠTVENA ZNANOST

Mladi povjesničari su se uputili prema istraživanju različitih društvenih područja. Mnogi

povjesničari drže kako metode društvenih znanosti otvaraju historiji nova područja
istraživanja i pomažu u boljem rješenju osnovnih pitanja. Okret prema društvenim znanostima
u Njemačkoj je reakcija na moralni i metodski slom historizma, a u vezi s time na krizu
predmeta historije u obrazovanju i javnosti. Postoji nada da će se znanstvena historija
povezana s društvenim znanostima osloboditi historizma, a pogotovo određenih pojava
obnove nacizma.
Pobornici nove historije kritiziraju izjednačavanje strukturalne i sociološke historije jer
strukturalnu historiju žele primijeniti na sva životna područja. Strukturalna historija se bavi
odnosima i stanjima, nad individualnim procesima i strukturama, a manje pojedinim
događajima i osobama, te se protivi tradionalnom shvaćanju da se povijesno kretanje može
svesti na ljudsku motiviranu djelatnost, koju povjesničar spoznaje razumijevanjem , i na
događaje.
Kritičku sociološku historiju uvodi grupa povjesničara okupljenih oko novog sveučilišta u
Bielefeldu.

62
HANS ULRICH WEHLER i JURGEN KOCKA – u raspravama i zbornicima predložili su
program «historijske društvene znanosti» kao sociološki, ekonomski i socijalno – psihološki
informirane historijske znanosti.
Historijska znanost bavi se strukturama i procesima kao uvjetima i posljedicama događaja ,
odluka i djelatnosti kojih ljudi nisu potpuno svjesni. Za objašnjenje upotrebljavaju analitički
metodski pristup i generalizirajuće sheme, a analitičko razmatranje trebalo bi zamijeniti
pripovijedanje ili dopuniti pasaže pripovijedanja i opisivanja. Wehler drži kako ima moralnu
obvezu zastupati društveno-političke ciljeve : emancipaciju, prosvjećivanje te kritiku tradicije
i moći. Zato se historijska društvena znanost sukobljava s pobornicima jačanja nacionalnog
identiteta nakon njemačke nacionalne katastrofe.
Socijalna historija je poddisciplina ili «sektorska» znanost , a na veliko zanimanje nailaze
problemi staleža, klasa, njihov položaj, sastav i ponašanje, institucije kao obitelj,
poduzeće...Mnogo istražuju društvene odnose i sukobe , a u središtu pažnje su i procesi
urbanizacije i industrijalizacije, društvena mobilnost i nejednakost.
U pokušaju sinteze historijskog društva isticalo se značenje društveno-ekonomskog faktora
unutar opće povijesti i tako se pokušavalo organizirati prikaz spleta određenih fenomena.
Trebalo se poslužiti teorijama kao kriterijem za izbor činjenica za istraživanje, strukturiranje i
sintetiziranje oko socijalnopovijesne jezgre. Djelo historijske društvene znanosti koje je
najviše napadano i o kojem se najviše raspravljalo bila je Wehlerova knjiga o Bismarcku i
imperijalizmu. Želi povezati strukturalnu i događajnu historiju. Društvo politiku i ideje gleda
kao na međusobno ovisan sustav u kojem se promjene na jednom području protežu i na ostala.
Imperijalizam nastoji objasniti iz promjena što ih izaziva industrijalizacija na svim
područjima društvenog života, a pritom se služi teorijama rasta nacionalne ekonomije.
Svoje viđenje opravdava dvjema knjigama. Mijenja shvaćanje da su ekonomsko-socijalni
faktori bitni pri usmjerenju povijesnih procesa i da bi zato teorija koja se temelji na
ekonomsko-socijalnim pokretačkim silama imala najveću snagu objašnjenja. Brani historijska
društva kao regulativnu ideju, a slabost je paradigme historijskog društva u tome što se ona
može primijeniti na analizu povijesnog razvoja posljednjih 200 godina.
THOMAS NIPPERDEY – smatra se predstavnikom neohistorizma. Nastoji istaknuti političko
obilježje društva i kulture. Njegov je ideal da svako doba ima vlastitu vrijednost i smisao u
neposrednom odnosu prema Bogu. Zanimljivo pripovijeda o mnogim područjima društvenog
života, a njihova međusobna povezanost razabire se neizravnim putem iz opisa brojnih
činjenica. Antropološki je usmjeren.
Događajna politička historija više nije predmet istraživanja najboljih njemačkih povjesničara,
ali je nastala politička sociološka historija. Ona upotrebljava hipoteze koje se mogu
kontrolirati, precizira pojmove i metode, bavi se odnosom politike i društva, širi svoje polje
istraživanja. Biografije pripadaju socijalnoj historiji koja želi istraživati što brojnija područja
ljudskog života.
LOTHAR GALL – prikazao je «postignuća i slabosti, veličinu i granice, uspon i pad»
njemačkog građanstva u svjetlu jedne velike obitelji u devet generacije. U opisu sudjelovanja
članova obitelji u oblikovanju i razvoju južnonjemačkog građanstva su integrirani ekonomija ,
društvo, politika i kulturni aspekti.
U Austriji socijalna historija dobiva novi oblik što se vidi u istraživanju obitelji s otvaranjem
problema teorija i antropoloških modela. Drugi sklop istraživanja je historija grada. Treba
spomenuti historiju radništva nastalu iz nekadašnjeg automarksizma, socijalhistorijski
usmjerenu suvrememenu historiju te kulturnu historiju.

63
 TEORIJA I PRIPOVIJEST

U velikim historiografijama pojavilo se uvjerenje da je pripovijedanje bitan medij historijskog

prikaza. U Njemačkoj se u 80-im godinama javlja kritika koja zahtijeva povratak pripovijesti.
Veliki dio njemačkog socijalno-historijskog prikaza je teoretski informirana argumentacija. U
diskusiji o teoriji se mogu uočiti 3 glavna pitanja : što je teorija, u čemu je pozitivna strana
upotrebe teorija u historijskoj znanosti i može li historijska znanost uopće postojati bez
teorije.
Kocka je rekao da je teorija sustav pojmova i kategorija što služe proučavanju i objašnjenju
određenih povijesnih fenomena, a ne mogu se izvesti iz izvora. U sinkronom smislu, teorije
upućuju na istraživanju funkcionalnih i strukturalnih odnosa među pojedinim područjima, a u
dijakronome na uzročnosti, pokretačke snage, uvjete i posljedice promjena. Teorije pomažu
pri vremenskom razgraničenju istraživanih fenomena te razlikovanju razvojnih razina i
tijekova, tj. omogućuju sinkronijske i dijakronijske usporedbe.
Teoretske koncepcije imale bi zadaću smisleno ograničiti široko područje istraživanja,
strukturirani sadržajne probleme tako da se obuhvate i analiziraju oni najvažniji, čime se
omogućuje ispitivanje kontinuiteta i diskontinuiteta razvoja.
Najvažnije su teorije socijalne evolucije, o konjukturnim ciklusima, modelima rasta iz
ekonomije, o teorijama modernizacije , organiziranome kapitalizmu, socijalizaciji, socijalne
nejednakosti, oblikovanju klasa i revolucija. Mnogi povjesničari se okreću zanimljivim ,
elegantnim pripovijestima iz prošlosti, odustajući od pojmovne jasnoće. Narativna historija i
ona «svakodnevice» oštro napadaju kvantitativnu historiju, pripisujući joj postupni neuspjeh i
izopćenje discipline historije, kritika upozorava na njezine slabosti kao da se one ne mogu
prebroditi, a ne želi uzeti u obzir da se kvantifikacijom mogu razmjerno točno opisati opća
obilježja goleme skupine pojedinih slučajeva.
Čin pripovijedanja je bitan dio procesa spoznaje. Neki autori razrađuju posebnu koncepciju
pripovijesti koja nije samo puko ustanovljavanje događaja nego i posebno oblikovanje i
strukturiranje obavijesti o predmetu istraživanja.

HISTORIJSKA ANTROPOLOGIJA I SVAKODNEVICA

U Njemačkoj se sa zakašnjenjem javlja historijska antropologija, a temelji se na određenom

pojmu kulture. Posrijedi je komunikacija na temelju spleta znakova, normi i iskustva što
grupama ljudi smisleno tumači zbilju i time utječu na njihove društvene odnose, stvaranje
kolektivnih životnih oblika i mentalitete. Socijalna historija se isto bavi u posljednje vrijeme
antropološki shvaćenom kulturom.
Historija svakodnevice osuđuje historiju društvene znanosti zbog zaboravljanja svakodnevnog
života te modernizacijom i industrijalizacijom obespravljenih, pauperiziranih slojeva koji su
bili isključeni iz historijskog istraživanja. Veliki dio pisaca o svakodnevici želi se baviti
pojedinostima iz predmodernog života, tvrdoglavošću i otporom žrtava modernizacije.
Dominira «subjektivna» strana povijesti, istražuju se samo pojedini aspekti života onih koji su
pogođeni povijesnim strukturama i procesima.
Problem teorija zamjenjuje se gustim opisom pojedinosti pri čemu etnolog očekuje od svog
subjekta da govori sam te se nastoji obuhvatiti upravo ono novo, «nepoznato» u tekstovima
jedne kulture. Metodička pravila prema kojima bi trebalo primijeniti gusti opis dosad nisu
formulirana. Glavni predmet istraživanja su čovjek i njegovo iskustvo. Historija svakodnevice
drži da su društva obilježena konfliktima samo što se oni ne svode na klasne borbe.
Nove spoznaje autora koji su prešli u «mikrohistoriju» želeći istraživati svakodnevni život,
rad i iskustvo različitih slojeva i grupa u nekom selu ili gradu, kombinirati taj rad s analizom

64
društvenog i ekonomskog sustava, te tako steći znanje o uzrocima promjena ili stabilnosti. U
tom je smislu grupa koja se bavi protoindustrijalizacijom u knjizi «Industrija prije
industralizacije» objavila program razrađen u više lokalnih i regionalnih rezultata. Kocka
tvrdi da se povijesno kretanje ne može rekonstruirati isključivo iz ljudskih iskustava te
ocjenjuje da je spomenuta polemika stvar prošlosti.

BRITANSKA SOCIJALNA I MARKSISTIČKA

HISTORIOGRAFIJA

GEORGE MACAULEY TREVELYAN ( 1876-1962) – predstavlja prvu generaciju

engleskih socijalnih povjesničara. Englesku je socijalnu historiju sastavio kao «ugodno
čavrljanje o prošlosti». Pod pojmom socijalne historije razumije historiju iz koje je ispuštena
politika, a u njegovu djelu nema statističke dokumentacije i istraživanja društvene strukture.
Posrijedi je idealizirana i ideologizirana prošlost. Historija bi bila prije svega umjetnost
pripovijedanja koja zabavlja i poučava građane, a pisac se mora služiti maštom i
uživljavanjem. Pokazao se kao staromodni trgovac uvjeren u nadmoć engleskih ustanova i
zdravog razuma nad ostalim svijetom.
HERBERT BUTTEFILELD ( 1900-1979) – kritičar je kako te orijentacije, tako i snažne
tendencije u engleskoj historiografiji da se engleski parlamentarizam prikazuje kao izraz
neprekinuta napretka nakon «slavne revolucije». On osuđuje»interpretaciju povijesti
vigovaca» ( liberali-protestanti), usklađivanu s potrebama da se opravda njihova suvremenost.
LEWIS NAMIER (1880-1960) – prekida s vigovskom tradicijom, upozoravajući na
besmislenost liberalne teze da su nekadašnji vigovci i torijevci analogni liberalima i
konzervativcima 19 st. Zanima ga funkcija parlamentarnog sustava u vezi s donjim domom
engleskog parlamenta. Uvodi prozopografiju – kolektivna biografija parlamentarnih
zastupnika, njihovih društvenih i obiteljskih veza. Glavnu pažnju posvećuje osobnim
ambicijama i intrigama zastupnika. Usmjeruje se na strukturalnu analizu.
JOHN H. CLAPHAM (1873-1946) – izradio je na temelju kvantitativnih metoda svoju
ekonomsku historiju moderne Britanije.
GEORGE KITSON CLARK – sinteza o nastanku viktorijanske Engleske. To je pokušaj
političkog povjesničara da prodre u dubinsku povijest društvenih procesa. Osnovni predmet
istraživanja je društvena pozadina političkog života. Pažnju posvećuje kvantitativnim
metodama , a zanima ga i iracionalno područje osjećaja i predrasuda.
Engleska je Social History deskriptivna i ne bavi se teoretskom argumentacijom i odnosom
prema društvenim znanostima. Izašle su knjige Lawrencea Stonea o krizi engleske
aristokracije uoči «slavne revolucije», te Petera Lasletta o svijetu «što smo ga izgubili». S
Laslettom historijska demografija dobiva središnje mjesto u socijalnoj historiji. Riječ je o
istraživanju obiteljskih struktura.
Važnu ulogu u razvoju socijalne historije ima historija gradova koja osvjetljava brojne
aspekte društvenog života na temelju novih izvora. Nastaje «nova» socijalna historija iz
različitih tradicijskih korijena ,a dopunjena je usmenom i historijom žena, te shvaćanjima
pokreta radionica. Na njen razvoj utječu razvoj sociologije i antropologije.
LAWRENCE STONE – osnovna kritika takve socijalne historije potekla je od nekadašnjega
«apostola» soc. Historije L.Stonea, koji je postupno napušta i okreće se antropologiji te
postaje jedan značajnih istraživača historije obitelji. Predlaže preporod pripovijedanja. Pod
utjecajem antropologije, suvremenog romana i psihoanalize bave se nesvjesnim, a taj
preporod prema Stoneu izaziva slom dogmatskih struja poput «kliometrijske» američkih
ekonomista, i socijalne u povjesničara, serijalne u Francuza, te historije mentaliteta,
psihohistorije i dakako marksizma. Makroekonomski model ekonomista – povjesničara drži

65
izmišljotinom , a znanstvenu historiografiju proglašava mitom. Svoj zahtjev za preporodom
temelji na različitim proklamacijama znanstvenosti historije.
U Britaniji djeluje grupa marksističkih povjesničara s izuzetnim utjecajem na usmjerenje
socijalne historije prema antropološkim temama. Osnovali su časopis «Past and Present».
Izrasla su istraživanja o prirodi apsolutizma i feudalizma, razvoju kapitalizma, značaju
engleskog građanskog društva, utjecaja industralizacije na život radničke klase ili ulozi
radničke aristokracije.
MAURICE DOBB – u studijama o razvoju kapitalizma nastoji primijeniti marksističku
ekonomsku teoriju.
RODNEY HILTON – u istraživanju feudalizma revidirao je neke Marxove stavove.
CHRISTOPHER HILL – englesku revoluciju je ocijenio kao buržoasku revoluciju te se
zanimao za društvene interese sukobljenih strana o stvaranje kapitalističkog uređenja.
ERIC HOBSBAWN – postavio je razlikovanje socijalne historije kao jedne od poddisciplina
historijske znanosti , te historije društva kao koncepta sinteze, tj. usmjerenja na što
obuhvatniju analizu određenog povijesnog društva. Predmet historijske znanosti shvaća kao
složeno jedinstvo dimenzija što ih treba istražiti specijalnim poddisciplinama, a uvjet za
uspjeh je širenje istraživanja na nova područja društvenog života i nove teme. Značajna mu je
knjiga o razdoblju revolucije gdje pitanje kako «dvojna» revolucija , tj. francuska i
industrijska mijenjaju društvene strukture, u kakvom su međusobnom odnosu i kako utječu na
različite europske regije. Obuhvaća ekonomske , socijalne, političke i kulturne spletove,
otvara nove vidike i pruža nadahnuća za inovacije. Daje važan prilog historiji odozdo , a
pritom je njegovo usmjerenje antropološko. Njegova orijentacija je strukturalna jer ga najviše
zanimaju ekonomske, socijalne i političke strukture, ali ne
zanemaruje događaje i akcije pojedinaca i grupa. Protivi se
strukturalizmu i ekonomskom redukcionizmu.
EDWARD THOMPSON ( na slici) – drži se pretečom suvremene
kulturne historije zbog svog pristupa povijesnim društvima kroz
istraživanja pokreta masa, njihovih motivacija, zajedničkih
vrednota i ponašanja. Najpoznatiji je predstavnik historije
«odozdo» ( od pojedinca na gore). Bitna tema su mu klasni sukobi.
U knjizi «Stvaranje radničke klase» se bavi kulturalnim
oblikovanjem radničkog ponašanja svijesti. Za njega je klasa
posljedica procesa na temelju zajedničkog iskustva uz pomoć
kojega ljudi artikuliraju identitet svojih interesa. Glavna je pokretačka snaga povijesna
promjena kultura. Želi uočiti obrasce oblikovanja kulturnih vrednota i stvaranja društvenih
svijesti na temelju iskustva običnih ljudi. U predgovoru kaže da želi pripovijedati o stvaranju
radničke klase. Misli da je pripovijedanje glavni element historije kao discipline, uvjet za
objašnjenje uzročnih i strukturalnih odnosa. Polemizira s ekonomističkim i strukturalističkim
marksizmom pod utjecajem filozofa Louisa Althussera.

SOCIJALNA I INTELEKTUALNA HISTORIOGRAFIJA U SAD

SOCIJALNA HISTORIJA

Od 2. svjetskog rata do danas američka historiografija je prošla 3 razdoblja : u prvom za

hladnog rata u 50-im prevladava konsenzus o značaju SAD kao predvodnika slobodnog
svijeta u opreci s totalitarnim sustavom u SSSR-u ; u drugom u 60-im dolazi do polarizacije
među povjesničarima u vezi s vijetnamskim ratom i previranjima na sveučilištu, u trećem u
70-im i 80-im dolazi do preobrazbe profesionalne historije. Nastaje podjela između socijalne i
intelektualne historije u suprotnosti s gledištima progresivnih povjesničara. Poslijeratna

66
sociologija, politologija i ekonomija nastoje doseći spoznaje izgradnjom matematičkih
modela.
Temelj sadržaja i periodizacije američke povijesti još čine pripovijesti, o američkim
predsjednicima i središnjim vladama, a društveni problemi su dodatak pripovijedanju. U
proslavi 200-godišnjice revolucije dolazi do bitnih preobrazbi profesionalne historije te
nastaju nova ekonomska , nova socijalna, nova intelektualna i nova politička historija.
Pokušavaju se primijeniti socijalne teorije i psihoanaliza. Nastaje historija «od dna nagore»
koja se bavi fenomenima industrijalizacija. Nekadašnji američki nacionalni šovinizam je
zamijenjen novom opasnošću subdisciplinarne rascjepkanosti.
Nije se razvila neka dominantna škola no očevidno je kretanje od opisne prema analitičkoj
historiji s interesom za metodske inovacije pri čemu se novoj socijalnoj historiji posvećuje
posebna pažnja. Nova socijalna historija se proširila i istražuje društvene strukture, mobilnost
stanovništva, problem žena, obitelji i spolnosti , institucije, problem gradskih naselja. Ipak,
glavna pažnja ostaje na određenim ograničenim, ali ključnim problemima te u socijalnoj
historiji se ne pokazuje interes za teoretske probleme.
Od 60-ih šire se socijalnohistorijske teme pod utjecajem Francuske i V. Britanije, ali se brojni
radovi prenose na različite teme iz 20 st. pri čemu treba istaknuti amerikaniste koji se bave
američkom poviješću i europeiste među kojima ima stručnjaka za zapadnoeuropski svijet.
Karakter nove socijalne historije može se prikazati na primjerima historijskih žena ili spolova
te etičkih grupa.
Od sredine 60-ih nije se mogla više prikrivati činjenica da je američki društveni život ispunjen
rasnim, etničkim i religijskim sukobima te da historijsko istraživanje mora voditi računa o
multirasnom, i multikulturalnom američkom društvu prožetom konfliktima i napetostima.
Dolazi do uspona crne historije te se ranih 70-ih na brojnim sveučilištima i koledžima uvode
crne studije. Crna historija zahtjeva istraživanje svakodnevice na temelju kulturne
antropologije. U središtu pažnje su problemu crnog identiteta i crne rasne svijesti.
Raširena grana socijalne historije je historija obitelji u kojoj su se oblikovale spoznaje u vezi s
demografskim pristupom strukturama i tipovima obitelji i to u različitim etničkim grupama te
o njihovim vrijednosnim predodžbama. Raširen je i interes za povijest radništva.
WALT W. ROSTOW – formulirao je najpoznatiju modernizacijsku teoriju o nezadrživu rastu
kapitalističke ekonomije naglim usponom, a ona se temelji na zapadnom iskustvu 18. i 19.st i
očekivanju da će se ono primijeniti na treći svijet.
Od sredine 70-ih razvija se historijska sociologija te se historiziraju i dotad ahistorijske
antropologija i politologija. Sociolozi žele istraživati strukture šireg opsega i dugotrajnije
procese. Vremenski razmaci postaju bitne pretpostavke za konačne zaključke.
CHARLES TILLY – predstavnik je onih sociologa koji teorije žele povezati s povijesnom
raznolikošću. Zanima ga odnos između dugotrajnih strukturalnih preobrazbi,
komercijalizacije, industrijalizacije, urbanizacije, rasta kapitala i nastanka nacionalnih država
te kolektivnih , pogotovo nasilnih akcija. Kritizira ekscese teorija modernizacije koje žele
ustanoviti opće zakone društvenog razvoja ili bezvremenske modele. Njegov cilj je analiza
utjecaja društvenih procesa na promjenjive oblike grupnih akcija koje prate europske
revolucije, stvaranje država i kapitalistički razvoj. U djelu o stoljeću pobuna primjenjuje
modele za obrasce kolektivnih sukoba u Francuskoj , Italiji i Njemačkoj, a u djelu o pobuni
seljaka Vandeje pita se gdje su , kako i zašto te bune izbile. Služi se visokotehniziranim
kvantitativnim metodama i organizator je opsežnih kvantitativnih projekata.
IMMANUEL WALLERSTEIN – glavne mehanizme svjetskog kapitalističkog sustava nalazi
u nekim europskim zemljama 16.st.Za modernu povijest je bitna integracija sve više dijelova
svijeta u opći sustav u kojem zapadne zemlje i jezgre pomoću oružja i tržišta iskorištavaju
periferije. Drži da gornje klase održavaju moć manipulacijom država jezgre kako bi obranile
svoj nadzor nad periferijama i tu je riječ o jednoj verziji marksizma.

67
Historijska sociologija pokušava konstruirati teorije koje bi objasnile odnose procesa i
povijesne raznolikosti pri čemu su kvantitativne metode sredstvo istraživanja. Predstavnici
društveno znanstvene historije odbacuju shvaćanje kliometričara da se znanstvenost mora
poistovjetiti s mjerenjem i da su kvalitativne ocjene zastarjele, nepouzdane i neupotrebljive.
Kliometričari usko povezuju mjerenje s teorijom i žele uništiti kvalitativnu ili beletrističku
ekonomsku historiju koja se brojevima služi samo kao ilustracijama. Žele rekonstruirati
američku povijest u cjelini te prošli ekonomski razvoj pokušavaju objasniti u obliku
provjerenog hipotetičko-deduktivnog modela oslanjajući se na ekonomske teorije, statistiku i
primijenjenu matematiku.
ROBERT W. FOGEL – konstruirao je «hipotetičko-deduktivni» model da bi usporedio
stvarnu razinu nacionalnog dohotka i razinu koja bi se bila uspostavila da nisu sagrađene
željezničke pruge, pomoću kojeg je na temelju zbiljskih uvjeta stvorio situacije koje nisu
nikad postojale.
Još veću prašinu je digla knjiga Fogela i Engermana o ropstvu crnaca u SAD-u koju su autori
proglasili trijumfom kvantitativne metode na temelju ekonomske teorije.
GEOFFREY R. ELTON – odbija Fogelovu interpretaciju da je «tradicionalna historija»
literarna , a «kliometrija» znanstvena u nastojanju da slijedi prirodne znanosti. U metodologiji
i moralnoj neutralnosti Elton istupa kao predstavnik stare političke historije. Kaže a su interesi
kliometričara mnogo ograničeniji od onih tradicionalnih povjesničara-

INTELEKTUALNA I KULTURNA HISTORIJA

Američka intelektualna i kulturna historija pod dvostrukim je utjecajem interpretativne

simboličke antropologije i liberalnih teorija. U intelektualnoj historiji su vidljiva usmjerenja
koja se donekle prepliću , a to su historija ideja, tj. istraživanje određenih idejnih sustava,
«prava» intelektualna historija i kulturna historija u antropološkom smislu.
Kultura se drži glavnim pokretačem povijesnih promjena te se zato javljaju bitni problemi u
vezi s historijskim objašnjenjem. U kulturnoj historiji je snažno prisutan relativizam.
Intelektualna historija u 80-im se obraća smislu što ga ljudi sami pridaju svom životu i to pod
utjecajem interpretativne, simboličke , historijske antropologije. U antropološkom smislu
kultura je način na koji ljudi, grupe i društveni slojevi shvaćaju i izražavaju svoje životne
oblike, društvene odnose i iskustva. Nova kulturna historija odbacuje diobu između
objektivnosti društvenih struktura i subjektivnosti ljudskih prezentacija.
CLIFFORD GEERTZ – prihvaća se njegova definicija kulture kao povijesno utemeljena
obrasca značenja izraženih u simbolima kao sustavu naslijeđenih shvaćanja . Analiza se ne
može temeljiti na potrazi za zakonitostima nego na interpretaciji smisla, tj. na razumijevanju i
doživljavanju ljudskog duhovnog svijeta. Njegovi pokušaji analize simboličkog oblika
temelje se na slušanju iskaza informanata o određenim događajima. Priklanja se semiotici,
općoj teoriji o sustavu znakova i simbola. U interpretativnu antropologiju uvodi retoričku
analizu i interpretacijom kulturnih događaja. Trdi da se ne može generalizirati obuhvaćanjem
brojnih slučajeva nego samo unutar svakog pojedinog i to gustim opisom.
ROBERT DARNTON – svojim prilogom o jednoj epizodi u Parizu (pokolj mačaka što su ga
izveli radnici u 18 .st.) predlaže obrazac gustog opisa.
ROGER CHARTIER – kritizirajući Darntona, ističe da nisu svi znakovi u jednoj kulturi
odmah i obuhvatni simboli i da jedan te isti simbol ima mnogo značenja, nestalna i nesigurna
zbog rascjepkanosti društva u «starom režimu» s obzirom na stalež, religiju i obrazovanje.

68
Socijalni povjesničari opiru se svođenju cijele materijalne i društvene povijesti na simbolični
plan, a intelektualni povjesničari teško mogu prihvatiti mogućnost
da bi određeni simboli imali isto značenje. Geertza zanima samo
kulturna mreža , a njezin razvoj.
NATALIE ZEMON DAVIS – antropološki pristup želi povezati s
povijesnom dinamikom. Ona misli da se antropološkim pristupom
pojedinim slučajevima, tj. interpretacijom simboličkih obrazaca i
značenja kulturnih pojava može spoznati kultura određenih
kulturnih sustava, a pogotovo način na koji sudionici sebe i vanjski
svijet. Poznata je postala po esejima o društvu i kulturi u ranoj
modernoj Francuskoj. U njima se bavi ritualiziranim i teatralnim
aspektima izgreda svjetine za franc. vjerskih ratova u 16.st,
motivacijom i opravdanjem nasilja na temelju zajedničkih
biblijsko-liturgijskih i tradicionalnih
vjerovanja i običaja. Zanima je samo
kako nasilje svjetine daje obol jedinstvenu stvaranju smisla u
zajednici, a ne uzima u obzir utjecaje društvenog položaja, moći
i preobrazbi. Napisala je knjigu o «povratku Martina Guerrea»,
a sudjelovala je i u proizvodnji istoimenog filma. Davis je jedna
od poznatih feminističkih spisateljica, pa je kritika izvora
optužuje da svoje predodžbe u nedostatku svjedočanstva izvora ,
pripisuje seljakinji iz 16 st., naime ženi M. Guerrea. Pritom
autorica izričito osporava da postoji granica između faktičnog i
fiktivnoga, a svoje ispunjavanje praznina u izvorima opravdava
«domišljanjem». Drži kako postoji jedinstvena seljačka kultura i
kako se na temelju obavijesti o društvenim i ekonomskim
odnosima među spolovima mogu rekonstruirati misli i osjećaji seljakinje, žene M. Guerrea.

Jedna od najvažnijih grana američke intelektualne historije je «psihohistorija», a pojavila su

se i pitanja koje psihološke teorije treba primijeniti na povijesne teme : psihoanalizu,
neoanalitiku i dr. Psihoanaliza je metoda liječenja u psihijatriji i psihoterapiji no Freud se
zanimao za društvene i kulturne uvjetovanosti psihičkih problema te pisao o književnosti i
umjetnosti i služio se primjerima iz antropologije da bi opravdao svoje teze.
ERIC ERICSON – uveo je psihohistoriju kao granu historije . Napisao je biografiju Luthera i
Gandhija. Obnovio je i proširio Freudove pokušaje uvida u upotrebu psihoanalističkih tehnika
za razumijevanje prošlosti. Ima koncept o 8 životnih razina čovjeka pri čemu je mladost
najvažnija doba za razvoj ličnosti. Misli da je nužno teoretsko usmjerenje na odnos osobe
prema društvenom uređenju.
PETER GAY- misli da se psihološka teorija može primijeniti na druge povijesne metode i
kulture, jer drži da je psihoanaliza disciplina koja se razvija. Ističe da psihoanaliza može biti
samo pomoćna disciplina historije. Protivi se uvjerenju da se povijesni tijek može objasniti
isključivo na psihološkom temelju. On bi htio psihoanalitičku historiju ideja kao potpunu
historiju.

POSTMODERNA I LINGVISTIČKI OBRAT

POSTMODERNISTIČKI TEORETIČARI

Revolucija postmoderne izaziva uvjerenje o kraju zap. Civilizacije, o gubitku smisla svega što
se sad držalo njezinim najvećim postignućima. Postmoderna počinje 50-ih u SAD-u pobunom

69
papa protiv elitne kulture u književnosti, 60-ih se širi na arhitekturu, 70-ih se pojavljuje u
radovima franc. filozofa, a kasnije i u Njemačkoj.
Napušta se ideologija prosvjetitelja i liberala 19 st. Postmodernu perspektivu obilježavaju
radikalni pluralizam i relativizam. Najvažnije je postići korisno znanje, ne pitajući se je li
istinito. Prema Lyotardu ne postoji jedna nego samo konkretne istine. Mnogi protivnici
predbacuju pobornicima postmoderne da nekritički prihvaćaju beznačajne slučajne ideje i
život bez humanističkih ideala. Postmodernistički relativizam preplavljuje američka
sveučilišta, odjele za antropologiju, lingvistiku, literaturu i intelektualnu historiju.
Postmodernistički pristup pokušava dekonstruirati profesionalnu historiju kojoj je zadaća da
preko svjedočanstava i izvora traži obavijest o povijesnoj zbilji. Historija bi stoga bila igra
uspomenama , riječima i tekstovima s težištem na «dekonstrukciji».
FERDINAND DE SAUSSURE (1857-1913) – strukturalni lingvist.
Izašlo je djelo o osnovama opće lingvistike s koncepcijom o jeziku
kao zatvorenu autonomnu sustavu sintaktičke strukture koji se
temelji na odnosu označitelja i označenog. Jezik bi bio sustav
znakova što ga treba istražiti sinkronički, tj. u datom trenutku. Prema
njemu, strukture određuju čovjeka, a ne on njih.
Literarna teorija je izgubila identitet zato što želi obuhvatiti
filozofiju, lingvistiku, psihologiju i kulturne studije , tj. ima
imperijalističke namjere kao nekad filozofija, sociologija,
antropologija i lingvistika.
CLAUDE LEVI-STRAUSS – antropolog, napravio važan korak u razvoju strukturalizma ,
odbacujući prosvjetiteljsko uvjerenje o jazu između mitskog i razumnog. Dokazuje da
mišljenje tzv. primitivnih naroda sadrži svojstvenu racionalnost. U naizgled različitim
mitovima vidi varijacije određenog broja temeljnih tema te analizira dijelove mita koji imaju
značenje samo onda kada su na određeni način povezani, a pravila tih kombinacija čine
gramatiku. Misli kako nema kriterija za sređivanje obavijesti o pov. događajima te postoji
onoliko kronologija koliko je kultura. Kronološki i pripovjedački prikaz historiografije njemu
je znanstven, a u najgorem slučaju riječ je o samoobrani.
ROLAND BARTHES (1915-1980) - kaže da su konstitutivne crte historije isključivo poetska
imaginacija i da hvalisavo razmetanje historiografije objektivnošću ima ideološku funkciju.
Vidi samo retoričku stranu historiografije i gradi lingvističke argumente isključivo na
primjerima iz klasične predznanstvene historiografije. Prelazi preko odnosa jezika i
historijskog istraživanja te svojom koncentracijom na tekst unaprijed isključuje problem
istraživanja. Za nj je paradoksalno da bi narativna struktura bila znak i dokaz povijesne zbilje,
pa zato tvrdi da se naracijom ne može postići istinit i objektivan prikaz. Jedan je od osnivača
naratologije.
MICHEL POUCALT (1926-1986) – filozof. Najprije se pohvalno izrazio o francuskoj novoj
historiji 50-ih i 60-ih godina. No, francuski povjesničari ga prihvaćaju tek u 70-ih
preuzimanjem njegovih velikih tematskih izazova od ludosti i tamnice do spolnosti. Kasnije
kritizira historiju mentaliteta i najpoznatije autore oko Anala zbog toga jer svoja ispitivanja
temelje toliko na duhovnom životu koliko na društvenim fenomenima. «Historija ludosti u
klasično doba» odnosi se na razdoblje 16. do 18. st . kojem pripisuje konstrukciju
antagonističkih figura ludosti i razuma. U knjizi «Rođenje klinike» piše o novom pristupu
bolesnom tijelu i tijelu uopće, a u djelima «Riječima i stvarima» zanima ga arheologija
humanističkih znanosti. Svoje opće koncepte nastoji izložiti u djelu «Arheologija znanja» .
U djelu «Nadzirati i kazniti» govori o rođenju tamnice te strategijama i tehnikama moći u
opreci s pučkim držanjem. Nastaju i tri sveska pod naslovom «Historija seksualnosti»,
negira procesualni značaj povijesti. Želi arheološki rekonstruirati strukture međusobno
odijeljenih diskursa kako bi pokazao njihove unutrašnje moći u dotičnom razdoblju. Zanimaju

70
ga igre bez uzroka koje stvaraju skup dominantnih predodžbi na temelju uvijek prisutna
odnosa moći i znanja. Za njega je zbilja samo kreacija jezika, a diskurs u diskontuiniranim
praktikama obuhvaća sve oblike kulture. U ranijim radovima shvaća moć kao silu represije
nad ljudima. Organizacijsko načelo moći je institucionalna mreža «mikromoći» koja
obuhvaća sve aspekte društvenog života. Moderno društvo se temelji na anonimnim
strukturama moći i stvara poopćeni tamnički sustav i opću taktiku podvrgavanja.

JACQUES DERRIDA- drži se da je njegova «dekonstrukcija» glavni suvremeni oblik

postkulturalizma. Iznosi tezu o nemogućnostima bilo kakve
znanosti o književnosti. Njegove tvrdnje su svojstva kombinacija
filozofije i bavljenja književnošću i u njega ostaje samo
neidentificirana tekstovnost. Preostaje samo pomno čitanje u
svrhu osvjetljavanja unutrašnjih proturječnosti što ih sadrži svaki
tekst.
Omiljena je tema deridanskog čitanja freudova dekonstrukcija.
Deridanska dekonstrukcija je poslužila i feminističkoj
historiografiji u nastojanju da otkrije unutrašnje proturječnosti
tradicionalnih opravdanja muške dominacije u historijskim,
filozofskim, psihoanalitičkim ili književnim diskursima. U jeziku
vidi gustiš označitelja s promjenjivim značenjem, bezgraničnu
igru signifikacije, jer drži da ne postoji kriterij za određivanje
značenja tj. zbilje.

LINGVISTIČKI OBRAT U SAD

Francuske lingviste i filozofe prve su u SAD prihvatili praktičari literarnog kriticizma.

Lingvistički obrat znači da ljudska spoznaja ne izvire iz zbilje nego da je isključivo jezik uvjet
svake spoznaje. U intelektualnoj historiji je rašireno mišljenje da jezik nije izraz date zbilje
nego sam konstituira vlastitu zbilju. Jezik postaje središte kulture, a čovjek je samo njegov
objekt, pogotovo zato što ne može kontrolirati pravila i kodove jezika. Pod utjecajem
strukturalne lingvistike prevladavala je nakon 2.svjetskog rata u literarnoj teoriji «nova
kritika» koja se okrenula unutrašnjoj analizi tekstova na temelju odnosa riječi
«Literarni kritičari» unose nemir i nesigurnost u različite humanističke znanosti,
dekonstruiraju literarnu teoriju .
Na udaru je kontekstualna ortodoksija tj. uvjerenje da se događaji i ideje moraju objasniti na
temelju njihova položaja u pov. kontekstu. Tvrdi se da je dioba teksta koji bi ga determinirao
sama po sebi ideološki konstrukt. U američkoj literarnoj teoriji postoji i smjer «novi
historizam» koji nastoji da se nadiđu granice između literature, historije, antropologije,
umjetnosti, politike i ekonomije.
Nova kulturna historija također napušta nekadašnje mišljenje da književni tekstovi imaju
određeni smisao što ga kritičari moraju identificirati.
Dolazi do pitanja uloge pripovijedanja i retorike. Tradicionalni povjesničari pripovijedaju na
način klasičnog povijesnog romana 19.st. ; u suvremenoj književnosti nalazimo širok spektar
vrlo različitih stilskih i izražajnih oblika. Romanom i pripovjednom historiografijom se bave
teoretičari više humanističkih disciplina. Piše o odnosu ili «sporu» historiografije i
književnosti, prije sve romana.

71
CARL HEMPEL – pokušao je svesti historijsko objašnjenje na nekolicinu metoda
znanstvenog objašnjenja, a zatim je kritika nastojala pokazati nedostatnost ih modela s
obzirom na praksu.
ARTHUR DANTO – njegovo mišljenje da je pripovijedanje zapravo sredstvo spoznaje i
oblik objašnjenja podupiru neki povjesničari. Diskontinuirani vremenski slijed događaja može
se prezentirati kao povezanost događaja pripovijedanjem kojim se pojedini događaji dovode u
vezu s cjelinom. Nastoji opravdati svoje pretpostavke za ukidanje opreke pripovijedanja i
teorije.
HAYDEN WHITE – historiografiji, literaturi i poeziji zajednički su temeljni oblici
figurativnog jezika, a povjesničar bira koji će stilski oblik upotrijebiti. Priznaje da
historiografija i književnost imaju različite predmete i polazišta i ne poriče da su se događaji
prikazani u historijskoj prezentaciji doista zbili, ali misli da se svaki pokušaj njihova opisa
zasniva na imaginaciji, te ističe «metahistorijsku», tj. estetsku razinu koja prethodi stvaranju
pojmova i određuje karakter pripovijesti, strategiju objašnjenja i stil autora. Za Whitea postoje
3 metahistorijske narativne strategije kojima se postiže privid objašnjenja : to su 1.) četiri
moguća načina zapleta : romanca, komedija , tragedija i satira ; 2.) četiri moguća ideološka
pristupa : anarhistički, konzervativni, radikalni i liberalni ; 3.) četiri moguće argumentacije :
formativizam, organicizam, mehanicizam, kontekstualizam.
To ovisi o četirima glavnim tropima poetskog jezika - metafori, metonimiji, sinegdoti i
ironiji. Ispušta empiričke dimenzije tj. problem odnosa imaginacije i obavijesti izvora, tj.
historije kao verbalnog artefakta u prozi i historije kao istraživanja. Ne želi historiju priznati
kao spoznaju, drugačiju od one u fikciji. On joj odriče jedino vlastiti postupak za dosezanje
istine. Sustavno ignorira istraživački postupak profesionalne historije.
DOMINICK LA CAPRA – pobornik je literarno-teoretske intelektualne historije. Ističe
proturječnosti u tekstovima i kaže kako one sprečavaju bilo kakav cjelovit pripovjedni prikaz
o povijesnoj zbilji «Kontekst» je množina tekstova te oštro osuđuje povjesničare koji u
kontekstu , tj. zbilji vide bitan okvir za davanje smisla tekstovima kao svjedočanstvima o toj
zbilji. Tvrdi da ne postoji predtekstualna prošla zbilja.
White i LaCapra preporučuju nadahnjivanje suvremenim romanom umjesto društvenim
znanostima. Za njih ne važi pravilo da je historija ograničena izvorima, a književnost načelno
slobodna. Nastoje stopiti historiju, literaturu i filozofiju. Za njih, cilj jezične rekonstrukcije
prošlosti sastojao bi se samo u smislenoj pripovijesti izrasloj iz poetskog čina.

PAUL RICOUER – misli da povijesni događaji imaju narativnu strukturu i da se stoga

povjesničarevo pripovijedanje o njima može prihvatiti kao objašnjenje. I on ističe važnost
poetskog čina u historiografiji. Misli kako povjesničari ne smiju gledati pojave iz perspektive
povijesnog činitelja nego moraju identificirati društvene snage.
Le Goff je uvjeren da je znanje o povijesnom kretanju u vremenu moguće. Drži da se
znanstvenom historijom može spoznati povijesna zbilja, što potkrepljuje prikazom važnih
pojava iz nastajanja historije kao znanja o prošlosti kojim se postupno stvara profesionalna
historija. Odbija tvrdnje o neznanstvenosti historije na temelju njezina izjednačavanja s
književnošću, filozofijom povijesti, političkom ideologijom ili strukturalističkim ili
poststrukturalističkim shvaćanjima.
JOYCE APPLEBY, LYNN HUNT i MARGARET JACOB – one su praktičarke nove
kulturne historije, a zauzimaju se za istinu u historiji. Protive se svođenju historijskog znanja
na tekstove bez prave veze s zbiljskom prošlošću. Drže kako je nastojanje da se spozna
povijesna istina, koliko god bila nesigurna, bezuvjetna zadaća profesije. Historija se po njima
bitno razlikuje od fikcije, jer želi znati što se dogodilo u prošlosti. Rehabilitiraju historijsku
«objektivnost» kao odnos između povjesničara i vanjskoga predmeta njegova istraživanja, te
inzistiraju na ljudskoj sposobnosti razlikovanja pogrešnih od razmjerno adekvatnih prikaza

72
prošle zbilje i stvaranja standarda koji praktičarima i čitateljstvu pomažu da to uoče.
Inzistiraju na znanstvenim metodama, uvjerene kako teze društvenih znanosti o strukturama,
procesima i povezanim sustavima uzročnosti ostaju važno oruđe u istraživanju povijesnih
društava i djelovanja. Ističu da promjenjive strukture ne determiniraju postupke ljudi, ali
ograničavaju mogućnost njihova djelovanja. Stoga je poželjna pluralistička demokracija koja
štiti različitost mišljenja, posreduje između društva i pojedinca, znanja i strasti , jasnoće i
smučenosti, nade i sumnje.
CHRISTOPHER LLOYD – drži da su društvene znanosti u stanju metodološke i teoretske
konfuzije u ruhu pluralizma. Predlaže kako da se poboljšaju osnovni koncepti i oblici
objašnjavanja porijekla i prirode zbiljskih struktura i njihovih preobrazbi. Protivnik je
historiografije zdravog razuma te iracionalnog «razumijevanja» suprotstavljenog racionalnoj
ideji istine. U svoje radove želi uključiti iskustva antropološki usmjerenih autora koji svoju
zadaću vide u maštovitoj interpretaciji značenja prošlih kultura, akcija, vjerovanja i
mentaliteta.

ULAZAK ŽENA U POVIJEST

S naglim rastom broja studentica na sveučilištima i žena u intelektualnim zanimanjima raste

intenzitet i značaj borbenosti akademski obrazovanih autorica koje se bave ženskim studijama
i velikim dijelom se drže feministicama. Pojam «feminizam» se odnosi na nastojanje da se
ukloni diskriminacija žena u različitim životnim područjima.
Kritika je uperena protiv etabliranog znanstvenog pogona, njegovih ideologija i različitih
strategija isključivanja žena. «Feministička znanost» je kritičko ispitivanje metoda i teorija
koje održavaju neravnopravnost spolova, te želi potaknuti promjene ondje gdje znanstveno
mišljenje pokazuje patrijarhalne crte. Danas prevladava težnja da se pokaže udio žena u
povijesti u svim životnim područjima. Historija žena u 80-im prelazi u «historiju spolova».
Otvaraju se vrata istraživanja spletova raznolikosti muških i ženskih oblika identiteta i
opstanka te brojnim promjenjivih odnosa među spolovima. U 17 .st. u Francuskoj i Italiji žene
su pisale kronike i povijesti pojedinih obitelji te vjerskog života, a ostavile su i memoare. U
francuskoj revoluciji se spisateljice protive diskriminaciji žena, a Olympe de Gouges
predlaže Narodnoj skupštini «izjavu o pravima žene i građanke» koja nije prihvaćena.
MaryWollstonecraft izdaje spis o mehanizmu potlačenosti žena.
Optužba da su u dosadašnjoj historiji žene samo spol ojačala je nakon knjige Simone de
Beauvoir o «drugom spolu». U 70-im, u doba francuske treće republike, biografije velikih
žena su opstale samo kao beletristika. Žene postaju «vidljive» širenjem socijalne i
antropološke historije. Nastaju interdisciplinarne Women's studies uz sudjelovanje
etnologije i psihologije, socijalne psihologije, sociologije, politologije i medicine. Women's
studies ispituju sve što su muškarci u znanosti doprinijeli kako bi se učvrstila moć uopće, a
posebno održali patrijarhalni odnosi. Velik dio historije spolova ima obilježja
poststrukturalizma i postmoderne pod utjecajem lingvističkih teorija. Postoji mišljenje da je
glavna zadaća historije spolova dekonstrukcija muških diskursa o ženama.
Kocka se protiveći autonomnoj historiji žena kao nekoj posebnoj društvenoznanstvenoj
disciplini koja bi se kretala izvan toga okvira, kaže kako društvene napetosti između ženskog i
muškog iskustva ne smiju sprečavati zajedničku diskusiju. Drži da se historija žena mora
kretati unutar normi socijalne historije. Želi spojiti dotad nepovezane poticaje socijalne
historije koja istražuje klase i društvene slojeve i historiju žena . tj spolova. Historija žena je
najprije nastala u SAD-u kao istraživanje u svakodnevici što je značilo izdvajanje žena iz
općih društvenih odnosa. Zato se 70-ih pojavila historija spolova. Gender history razvija
svijest o tome da su prošle i sadašnje okolnosti različite u iskustvima muškaraca i žena.

73
Najvažnije je djelo «Povijest žena na zapadu», od antike do 20 st., nastalo uz sudjelovanje
više od sedamdeset autorica i autora iz različitih zemlja u okružju zanimanja francuske
historije za istraživanje obitelji, mentaliteta, svakodnevice i marginalnih skupina. Prethodilo
mu je opsežno izdanje iz povijesti privatnoga života.

RUSKO – SOVJETSKA HISTORIOGRAFIJA

Obavijesti o ruskoj historiografiji valja početi s prosvjetiteljstvom.

VASILIJ TATIŠĆEV ( 1686-1750) – piše o ruskoj povijesti s političkim ciljem te prvi

predlaže njezinu periodizaciju. Povijesne pojave objašnjava psihičkim motivima istaknutih
ličnosti i potrebama društva koje poistovjećuje s državom. Povijest doživljava kao
napredovanje razuma i prosvjećenosti te se prvi bavi historijskom kritikom i nastoji
klasificirati ruske srednjevjekovne izvore prema njihovoj vjerodostojnosti.
NIKOLAJ KARAMZIN (1766-1826) – «Historija ruske države» - utječe na plemićku
historiografiju i kulturnu atmosferu uopće- Njegova koncepcija postaje službeno tumačenje
ruske povijesti iza kojeg stoji državna vlast.
Ruska historiografija u 19. st. doživljava uspon u skladu sa usavršavanjem tehnike
istraživanja na temelju kritike izvora s otvaranjem arhiva i drugih ustanova, pri čemu je
posebno važna nastava historije na sveučilištima. U radovima uglavnom nalazimo sve
smjerove političkog i kulturnog života : službeni, plemićki, slavenofilski, građansko-liberalni,
radikalnodemokratski , narodnjački i marksistički.

MIHAIL POGODIN (1800-1875) – želi istaknuti da Rusiju ne očekuju promjene koje su se

dogodile u Europi nakon 1848. Tvrdi da u ruskoj povijesti nije bilo suprotstavljenih
društvenih slojeva kao u Europi i propovijeda mit o ujedinjenju cara s monarhijom.

Slavenofilska historiografija zastupa shvaćanje o rascjepu između države i naroda, ali

odobrava samodržavlje. Mistiku «istoka», grčku kulturu, Bizant i pravoslavlje suprotstavlja
nacionalnoj i proračunatoj rimskoj kulturi i katolicizmu. Dolazi do pojave državne škole pod
utjecajem građanskog liberalizma, koja nakon reformi preuzima vodstvo. Ona istražuje
državno uređenje, zakonodavstvo i staleže, a neki se bave i ekonomskim pitanjima.
Najpoznatiji predstavnik državne škole i najbolji ruski povjesničar 19 st. je SERGEJ
SOLOVJOV (1820-1879). U «Historiji Rusije od najstarijih vremena» zamjenjuje i pobija
Karamzinove tvrdnje. Uzima u obzir sličnost povijesnog kretanja u Rusiji i Zapadnoj Europi,
obraćajući veliku pažnju središnjem problemu ruske historije u 19 st. – odnos naroda i države.
Službenoj plemićkoj i slavenofilskoj koncepciji suprotstavlja misao o odnosu i međusobnom
odnosu države i naroda.
Najbolji građanski povjesničar je VASILIJ KLJUČEVSKI ( 1841-1911) koji se bavi
društvenim strukturama te ekonomskim i kulturnim pitanjima. Vrhunac doseže knjigom
«Kurs ruske povijesti». U školi Ključevskog pripada PAVEL MILJUKOV (1859-1943),
prvak konstitucionalno-demokratske stranke. Osnovne razlike između Rusije i Zapada vidi u
tome što se ruska država pojavila kasnije nego na Zapadu pa je zato imala znatno veću ulogu
u društvenom kretanju. Probija uske sheme državne škole.
EVGENIJ TARLE ( 1875-1955) – istražuje položaj radničke klase za francuske revolucije.
Zanima se za probleme u društvenom kretanju. Zanima se za probleme industrijalizacije i
vanjske trgovine u Napoleonovo doba.
GEORGIJ PLEHANOV (1856-1918) – otvara vrata marksizmu u Rusiji dokazujući da
postojanje kapitalističkog sustava je već očigledno i da je Rusija prema tome na istom putu

74
kao zemlje Zapadne Europe. Proučava određene povijesne pojave kako bi opravdao
socijalistički pokret i njegov program. Sa spisom «K pitanju o ulozi ličnosti u povijesti»
utječe na na historijske interpretacije dogmatskog marksizma. Protivi se objašnjenju
povijesnih pojava samo djelatnošću i idejama istaknutih pojedinaca. Moćni pojedinci mogu
utjecati na sudbinu društva , ali u potpunosti ovise o organizaciji društva i odnosa društvenih
snaga.
VLADIMIR ILJIČ LENJIN ( 1870-1923) – nastoji objasniti važne pojave ruske povijesti kao
opravdanje svoje političke prakse. Interpretacije temelji na shvaćanju zakonitosti povijesnog
razvoja. Nastoji prikazati opće crte feudalizma, posebno klasnu borbu seljaka i
zemljoposjednika do reforme 1861. Bavi se razvojem kapitalizma u Rusiji, pobijajući
narodnjačka gledišta da taj sustav u Rusiji ne postoji. Time želi opravdati svoje uvjerenje u
neminovne građanske-demokratske i proleterske revolucije u Rusiji.
Marksizam je po Lenjinu posljednja riječ nauke. Ovdje se nauka mora zaustaviti jer nema više
što da traži. Put ka istini je nađen i treba samo njime povesti
čovječanstvo. Ukazivanje svakog drugog puta je samo
„odvraćanje od apsolutne istine". Sve drugo osim marksizma
samo je „bolesna fantazija i izvrdavanje filozofskog idealizma,
rđav produkt rđavog društvenog poretka" , i zbog toga se Lenjin
prema svakom drugom gledištu koje se ne slaže sa njegovim,
odnosi kao prema ideji neprijateljske sekte.
Razvoj sovjetske historiografije možemo podijeliti u 4 faze :
doba od 1917. do sredine 20 –ih obuhvaća početne napore za
stvaranje marksističke sovjetske historiografije ; od sredine 20-ih
do 30-ih obilježena je usponom i vrlo raznolikom problematikom
; od 30-ih do 1956. moguća je jedino staljinistička historiografija
; te nakon 1956. počinje doba destaljinizacije, ali historiografija i
dalje ostaje službena, zatvorena u okvirima što ih dopušta Centralni komitet.
MIHAIL POKROVSKI (1868-1932) – nakon listopadske revolucije, preuzima zadaću
organizacije historijske istraživačke i pedagoške djelatnosti. Brine se za teoretske rasprave,
izdavanje kolektivnih radova i istraživačke planove, a organizira i Društvo povjesničara
marksista. Napisao je «Pregled ruske povijesti». Ustraje u svom prijašnjem shvaćanju o
bitnoj ulozi trgovačkog kapitala u ruskoj povijesti. Rusku povijest prikazuje shematski uz
pomoć apstraktnih generalizacija, a ne osvrće se na ruske nacionalne osobitosti.
Staljinove postavke i formulirovke se uzdižu kao neoboriva istina, a povjesničari osuđeni
isključivo se baviti njihovim razrađivanjem. Staljin želi na prvo mjesto izdignuti pojedine
ličnosti ili vanjske uzroke. Njegova intervencija počinje pismom «O nekim pitanjima
historije boljševizma». Nastoji stvoriti podlogu za isticanje vlastite ličnosti kao najzaslužnije
u svim etapama. Da bi likvidirao dotadašnju sovjetsku historiografiju. Staljin se služi
političkim optužbama zbog trockizma, te provjeravanjem znanstvene proizvodnje
Komunističke akademije i Društva povjesničara marksista. Promovira povijest kao djelatnost
velikih ličnosti. Posebno se slavi car Ivan Grozni pa se u njegovom značaju traže uzroci
društvenih promjena i ističe njegovo tobožnje jedinstvo s narodom. Također podupire kult
ruskih generala iz napoleonskih ratova. Sovjetska historiografija se svodi na citiranje Staljina,
odobravanje njegovih stavova i puko opisivanje događaja.
Tri godine nakon Staljinove smrti počinje destaljinizacija na društvenom, kulturnom i
znanstvenom području. Proglašava se povratak na učenje Marxa, Engelsa i Lenjina, a na
dnevni red dolazi pitanje društvenih znanosti koje su se dotad držale nepotrebnim i
buržoaskim. Nastoje se obuhvatiti sve pojave. Otvaraju se arhivi, izdaju građe, reorganiziraju
ustanove i pojavljuju novi časopisi.

75
76