UDK 821.163.42.

09
Primljeno: 7. svibnja 2011.
Prihvaeno: 31. svibnja 2011.
Izvorni znanstveni lanak

Akademik Pavao Pavlii

Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
Zagreb, Hrvatska
ppavlicic@zg.hr

DIVOTA PRAINE KAO ALEGORA

Saetak
Polazei od pretpostavke kako visok stupanj stilizace svjedoi
o postojanju nedoslovnoga sloja u Divoti praine, autor taj nedoslovni sloj deifrira na tri naina: kao potragu junaka za sreom,
kao njihovu potragu za smislom ivota i kao potragu za razlozima vlastitoga putovanja. Pri tome nastoji otkriti i svjetonazorska
uporita tako zamiljene prie.
Kljune rei: roman; alegora; putovanje; stilizaca

1.
Vjekoslav Kaleb stvorio je knjievno ime pre svega kao novelist: njegove su
prie zapaene jo i pre Drugoga svjetskog rata, kad je, ve kao zreo ovjek,
objavio zbirku Na kamenju.1 Napisao je on i nekoliko romana, ali je veina njih do
danas uglavnom zaboravljena, a pamti se samo jedan: to je Divota praine. Ali, taj
jedan roman dovoljan je da bude protutea svima ostalima: on ne samo da je doivio dramatizacu i uao u kolsku lektiru, nego ga kritika manje-vie jednoduno
priznaje kao jedan od vrhunaca nae modernistike romaneskne produkce.2 Pri
tome treba zapaziti jo neto: objavljena je Divota praine 1954., u vreme kad je
izlazilo mnogo knjiga s temom partizanskoga rata, ali je Kalebovo djelo jedan od
retkih takvih romana koji su ostali. Veina drugih naprosto je izgubljena iz vida
onda kad je tema prestala biti knjievno i drutveno intrigantna i kad su zadau
pripovedanja o partizanskom ratu preuzeli lmovi i televizske sere. U hrvatskoj knjievnosti Divota praine zapravo je jedini roman s tom temom koji se i
danas ita. Za to zacelo postoje neki jaki razlozi.
1

Knjiga je izala u Zagrebu 1940.

Tako ga kvalicira Kreimir Nemec u svojoj Povesti hrvatskog romana (sv. III., Zagreb 2003)
a takoer i Katica orkalo u knjizi Vjekoslav Kaleb, Knjievnopovesna monograja, Vinkovci
1995. Ondje v. i opsenu bibliograju o romanu, koja je dopunjena u izdanju Kalebovih izabranih djela to ga je za Stoljea hrvatske knjievnosti priredila ista autorica (Zagreb 2002).
Tim se izdanjem i ovdje sluim.

ADRIAS svezak 17, 2010.

ini mi se da knjievna kvaliteta ne dovoljna kao objanjenje. Divota praine

jest dobar roman, ali bilo je u naoj knjievnosti i pre i posle nje vrednih knjiga o ratu ili o emu drugome pa su svejedno izgubile sposobnost da zadre
itateljsku panju i da privuku interes tumaa i prosuditelja. Prema tome, Divota
praine mora osim knjievne kvalitete koja, uostalom, nipoto ne egzaktna kategora imati jo neku osobinu koja ini da ta knjiga bude privlana itateljima
i ezdesetak godina nakon svojega nastanka. Pitanje je samo koja je to osobina.
Meni se ini da bi se barem na prvom koraku ona mogla identicirati kao
univerzalnost prie.
To znai da fabula ne odvie vezana za okvire povesnoga trenutka i reale
Drugoga svjetskog rata, nego bi se mogla zbivati i u bilo kojem drugom ratu, pa
je ak zamislivo i da bude smjetena u neku iznimnu mirnodopsku situacu. Ono
to se u prii zbiva u mnogim je svojim aspektima posvudanje: junaci su suoeni
s potrebom da izdre glad, ziki napor i moralna iskuenja kako bi spasili ivot
i sauvali dostojanstvo. A to je, dakako, univerzalna tema, pa se itatelj moe s
njom identicirati i onda kad o partizanskome ratu znade malo ili kad mu je uope teko zamisliti ratne prilike.
Ipak, to ne znai da je Kalebov roman posveen iskljuivo onome to se zbiva
na toj openitoj razini. Obratno, on je prilino vrsto smjeten u vreme i prostor,
to se vidi po nekoliko njegovih osobina. Prvo, glavni njegovi junaci, Goli i Djeak, pripadnici su partizanskih snaga, koji su se u borbi odvojili od svoje brigade,
pa je sad trae. Za njih se ak precizno odreuje i pokrajinsko podretlo: Djeak
je iz Splita, a Goli negdje s Bane. Osim partizana, tu se izravno ili samo spomenom javljaju jo i Nemci, Talani, etnici i ustae. Sve se zbiva nakon bitke
na Sutjesci, kad su partizanske snage bile prilino razbene i kad su se probale
prema sjeverozapadu. Iz povesti se znade da su se ti dogaaji odigrali krajem
proljea i poetkom ljeta, pa se to doba i u romanu izravno spominje. Tome jo
treba pridodati i druge motive koji prostorno i vremenski situiraju radnju: terminologu za oruje i vojnu organizacu, uobiajene pozdrave, obiljeja krajolika,
napomene o odjei, obui i hrani, kao i niz drugih elemenata po kojima se moe
vidjeti gdje se i kada radnja zbiva.
Tako se onda moe zakljuiti da se roman sastoji od dve izrazite komponente: od realistike, koja smjeta radnju u jasno denirano vreme i prostor pa
onda te koordinate potuje i u prikazu likova i voenju radnje i od one druge,
univerzalne, koja ini da itatelj u romanu vidi svaki rat, pa ak i svaku zaotrenu
i kritinu ljudsku situacu. Zato se i pred interpretacu romana postavlja pitanje
kako je ostvarena ona prva, doslovna razina, kako je ostvarena druga, nedoslovna
razina i, napokon, kako je to dvoje spojeno u jedno.
Meni se ini da je nedoslovni sloj znaenja proizveden tako to su nainjene

10

Pavao Pavlii: DIVOTA PRAINE KAO ALEGORA; 9-30

stanovite intervence u doslovnom sloju, odnosno, jo odreene, tako to se mjestimice odstupilo od realistinosti. Jednostavno reeno, provedena je stanovita
stilizaca. Od stilizace zato treba i ovdje zapoeti.
2.
to u ovom kontekstu treba razumjeti pod stilizacom, najbolje je pokazati na
primjeru. Neka to bude scena kojom se roman otvara.
Ondje zatjeemo Djeaka koji s mukom prelazi reku, savladavajui razne
tehnike potekoe i raunajui to ga jo eka, borei se protiv umora, pospanosti i gladi. Bavi se on brzinom matice, strminom nasuprotnog brega, oslukuje
daleku pucnjavu i pokuava po njoj poneto zakljuiti. I, to je uglavnom sve. Ne
doznajemo tu ni tko je zapravo Djeak, ni kako izgleda, ni koliko je star, ni kojoj
jedinici pripada. Tek nam se sumarno kae da se brigada rasprila nakon to je izvrila zadatak i da Djeak namjerava brigadu nai pa joj se pridruiti. Poneto krtih obavesti o tome junaku dobit emo, dodue, posle, u toku prie, ali e i tada
tota ostati neizreeno. itatelju su, dakle, uskraene one informace o likovima
i situaci koje su uobiajene u realistikom pripovedanju, i on se s tim stanjem
mora pomiriti, te pretpostaviti da za to postoji neki ozbiljan razlog. I doista, takav
razlog postoji, jer tom se stilizacom postiu dve vrste uinaka.
Prvo, donekle paradoksalno, reducirajui podatke, pisac poveava openitost
pripovedanja. Jer, recipentu brzo postaje jasno da informace koje su mu uskraene nisu presudne za ono to mu se zapravo eli priopiti. A eli mu se priopiti
kako je tu re o ovjeku usred ratne opasnosti i o tome kako je taj ovjek stavljen
pred zadau da spasi sebe i druge, uvajui pri tome svoju ljudskost i ne gubei
identitet, kakav god on bio. Tako se pria svodi na bitno, pa stjee sposobnost da
na nekoj vioj razini govori o svim ratovima, pa ak i o svim tekim situacama
uope.
Drugo, a u skladu s upravo reenim, tom redukcom uspostavlja se neuobiajena herarha meu motivima, koja stvara dojam da pripovedanje ima neku
osobitu, ne sasvim oekivanu svrhu. Na primjeru s poetka romana: ne doznajemo nita o Djeakovu identitetu i njegovu ratnom putu, ali zato doznajemo kako
izgleda pejza, kako se glasaju ptice, koliko Djeak ima u puci metaka i slino.
Na taj se nain itatelj upozorava da se motivi u prii nee nizati na onaj nain na
koji je on navikao, nego po nekom osobitom kriteru, gdje naoko nevane stvari
postaju vane, a naoko vane postaju nevane.
Postiui ta dva bitna uinka, stilizaca, kako je ovdje shvaamo, zahvaa razne
aspekte teksta. Jo odreene, stilizaci su podvrgnute tri bitne komponente prie.
Ponajpre, stilizirani su likovi. O njima se, naime bili oni glavni ili sporedni
govori tako da nam bitne informace bivaju uskraene, pa ne doznajemo nita

11

ADRIAS svezak 17, 2010.

ni o njihovu predivotu, socalnom statusu, karakteru i kojeemu drugome to

bismo eljeli znati. U isto vreme, govori nam se o izgledu tih likova, o njihovoj
odjei i ponaanju u konkretnoj situaci, ak i o njihovim psiholokim procesima.
A pri tome ne posve jasno zbog ega bi nam to drugo trebalo biti vano, to
dobivamo kad doznamo to to nam se o tim ljudima kae. A pogotovo ne jasno
zato dolazi do inverze: zato nam o glavnim junacima biva reeno manje nego
to oekujemo, a o sporednima vie nego to oekujemo. Tako se stvara dojam da
se u tom nainu izlaganja kre neki tajni smisao.
Isto je tako stilizirana i radnja. Ne doznajemo, na primjer, to nju pokree napred i zato se razva upravo onako kako se razva, jer je velik udio sluaja. To,
pak, rezultira stanovitom napetou, jer svaka promjena moe biti fatalna, a usto
se i sam svet u kojem junaci djeluju prikazuje kao neobian, jer u njemu vlada
osobita herarha, pa sitnica moe biti sudbonosna, dok se velike stvari pokazuju
posve neuinkovitima. To onda djeluje i na ponaanje junaka, pa oni postupaju
protivno zdravom razumu i ratnoj vjetini: napadaju, recimo, mnogo jaega nepratelja, premda to ne moe pridoneti postignuu glavnog njihova cilja sustizanju brigade nego bi ih, dapae, moglo stajati i ivota. A dio je te osobite logike
zbivanja i injenica da njihov napad sretno zavri.
Napokon, stilizirano je i ono to se govori, i to ak u dva smisla. U jednu ruku,
nesumnjivo su stilizirani dalozi izmeu likova, koliko glavnih, toliko i sporednih. Nema, na primjer, ni traga pokuaju da se reproduciraju lokalna narjeja ili
da se na koji drugi nain likovi karakteriziraju govorom.3 Obratno, svi oni govore
isto, a to je osobito vano, svaki od njih moe u jednom asu poeti govoriti na sasvim neoekivan nain, poetski, dajui lozofske opaske ili pokazujui naobrazbu
kakvu inae evidentno nemaju. To sugerira da likove treba shvatiti manje kao ljude odreenoga vremena i prostora, a vie kao ljude openito. A drugo, stilizirano
je i ono to govori pripovjedaki glas, ne samo po tome to se i on znade zaletjeti
u poetske izriaje, nego jo vie po tome to o junacima o njihovim mislima i
emocama daje opaske koje se doimaju nevanima sa stajalita svakodnevnoga
iskustva, ali se na nekoj vioj razini pokazuju kao presudni.
Ako je tono nae zapaanje da je u Divoti praine presudan postupak stilizace, i ako smo dobro identicirali komponente preko kojih se stilizaca odva,
potrebno je sada analizirati te komponente jednu po jednu.

12

Na to upozorava Ivan Slamnig u svome vrlo zanimljivom radu Ljudi u ovjeku, koji je
zapravo pregled tadanje nae proze, u knjizi Disciplina mate, Zagreb 1965.

Pavao Pavlii: DIVOTA PRAINE KAO ALEGORA; 9-30

3.
Da su likovi stilizirani, vidi se ve i po njihovim imenima. Jer, to zapravo i
nisu imena, nego nadimci, ili, jo tone, karakterizace. Niti Goli naziva Djeaka
djeakom, niti Djeak naziva Gologa golim; to su imena koja im daje pripovjeda
da bi mogao o njima govoriti. Pri tome je vano to su ta imena dana na temelju
vanjskoga izgleda te dvojice junaka: Djeak je naprosto mlad, dok je Goli u nekoj
ratnoj neprilici izgubio hlae. A kad to vredi za dvojicu glavnih junaka, sasvim je
logino da vredi i za sve ostale. Ni drugi likovi, naime, nemaju imena, nego tek
nadimke zasnovane na njihovu izgledu. Tako se javljaju Starac, Starica, Djevojka,
Brko i drugi. Zanimljivo je isto tako da se mladi koji se pridruuje dvojici boraca
naziva Novi, a kad pristigne jo ljudi, onda se oni skupno nazivaju trojicom novih.
Pri tome je vano i to to su likovi svjesni toga da prava imena u toj situaci
nemaju to traiti, da bi ona mogla biti samo na teret. Tako Djeak i Goli koji se
ve pri prvom susretu prepoznaju kao srodne due i krenu skupa putovati ni u
jednom asu ne osjeaju potrebu da upitaju jedan drugoga za ime. Dapae, kad
Goli eli zazvati Djeaka, onda ga zove Dalmatinac, kao da nisu skupa proli kroz
razne opasnosti, te jedan drugome pomagali i delili posljednji zalogaj. Za imena
njih ne pitaju ni ostali likovi, kao to ne pitaju ni oni njih. Tek potkraj romana neke
partizanke pitaju Djevojku za ime i tako doznajemo da se ona zove Ljubica, ali i
tada se pokazuje da ime znai malo, jer se odmah kae kako u istoj jedinici ve
postoje tri Ljubice, pa e, dakle, i ova dobiti nadimak. A taj e se zacelo kao i
u sluaju Djeaka i Golog zasnivati na nekoj izvanjskoj osobini, na izgledu ili
ponaanju.
Ne teko pogoditi zato je s imenima upravo tako: ne kod ljudi vano ni ime
ni podretlo, vano je samo djelovanje i pripadnost istoj strani u ratu. U ratu su
ljudi ili skupa ili jedni protiv drugih, i moe se zaboraviti njihova osobna popudbina. U nekom smislu, posve su dovoljna opa imena, jer Djeak je predstavnik
svih mladih boraca, a Goli predstavnik svih zrelih. Osim toga, re je o tako iznimnoj i tako sudbonosnoj situaci, da prestaje biti vano sve to ovjek inae nosi
sa sobom kao dio vlastitoga identiteta: prolost, obitelj, pokrajinsko podretlo.
U nekom smislu, on je postao netko drugi kad se naao u ratu, i u ratu on sam
sebe iznova stvara, pa za priu i jest presudan samo njegov odnos prema ratnim
zbivanjima, i nita drugo.
Dobro se to vidi i po karakternim osobinama likova. I one su, naime, pojednostavljene stilizirane i esto svedene na jednu dimenzu. Ponimo ovaj put od
sporednih likova. Djevojka, na primjer, ima osim svoje spontane naklonosti prema Djeaku samo jednu vanu osobinu: znatielju i volju da upozna svet. etnik kojega Goli ube, s druge strane, nema nikakvih drugih osobina nego samo
pohlepu i mrnju na svakoga tko toj pohlepi stoji na putu. Novoga, napokon,

13

ADRIAS svezak 17, 2010.

karakterizira seljaka nepovjerljivost, ali i postojanost i lojalnost. Ukratko, svaki

sporedni lik, kao to ima neki jednostavan nadimak, tako ima i jednu izrazitu
karakternu osobinu koja se odmah zapaa.
Ne mnogo drugae ni s Djeakom i Golim, premda su oni ipak neto plastini od sporednih likova. Za obojicu bi se moglo rei da ih karakterizira neizmjerna ljubav prema ivotu. Ta se ljubav onda manifestira najpre u njihovu optimizmu, jer oni se nikad ne ale, i u svakoj situaci vide neto dobro: zadovoljni su
malim, svaki znak poboljanja ispunja ih radou, nemaju nikakvih osobitih elja.
Nadalje, ljubav prema ivotu oituje se i u njihovim reima: premda su izloeni
silnim naporima i nevienim mukama, imaju oni sposobnost da vlastitu situacu
samu u kakvu poetsku sentencu, pa zato Goli na trenutke doista govori kao pjesnik, a Djeak se tome veseli. Napokon, njihova ljubav prema ivotu manifestira
se ponajvie u njihovu nastojanju da jedan drugoga zatite: nagonski osjeajui da
je ivot svakoga od njih u ruci onoga drugoga, oni se trude da taj drugi dobe bolji
zalogaj kad se jede, bolji zaklon kad se puca i bolji pokriva kad se spava u umi.
U nekom smislu, Goli i Djeak postaju jedno bie, jer se meusobno nadopunjuju, pa utoliko ne udno to jedino u njihove misli dobivamo uvida: imamo
posla sa sveznajuim pripovjedaem, premda se to jedva zapaa, a taj nas pripovjeda izvjetava samo o onome to misle Djeak i Goli, a ne i o onome to misle
i osjeaju ostali likovi. Ve vrlo rano kratko nakon njihova prvoga susreta pripovedanje se iz perspektive Djeaka gotovo neopazice prebacuje u perspektivu
Gologa, da bi se posle opet vratilo na Djeakovu perspektivu, i tako nekoliko
puta. Ako dakle, svaki sporedni lik nosi po jednu tipinu ljudsku osobinu, Djeak
i Goli zajedno ine simbol ljudskih vrlina.
U vezi s time nalazi se i trea komponenta u stilizaci likova. Ona bi se mogla
opisati kao tenja da glavni likovi uspostave neki odnos i steknu individualnost
iskljuivo u odnosu prema aktualnoj radnji, prema putovanju to ga zajedno
poduzimaju, a da se prema tome onda ravnaju i ostali likovi. To znai da nitko od
sporednih likova nema nikakve prolosti, a i nikakva drutvenog statusa: oni su
vani i postaju osobnosti iskljuivo u odnosu prema sadanjem trenutku, to
jest prema Djeaku i Golome. Djeak i Goli, pak, takoer se proliraju preteito u
toj radnji. O njihovoj se prolosti, dodue, ipak poneto kae, premda sasvim krto i reducirano. Otkriva nam se, primjerice, kako je Goli izgubio hlae i kako mu
je bilo prole zime u borbi, a za Djeaka ak doznajemo i da je bio delegat u vodu
i da mu je pratelja ubio snajper. Te reminiscence slue tome da se pokae kako
postoji kontinuitet izmeu sadanjega i prolog njihova ivota. Ipak, to nipoto
ne dovodi u pitanje tvrdnju da se oni uobliuju i zadobivaju individualnost pred
naim oima, u vezi s onim to se u prii opisuje. Pisac kao da eli naglasiti kako
je sasvim dovoljno ono znanje o likovima to ga itatelj stjee promatrajui te liko-

14

Pavao Pavlii: DIVOTA PRAINE KAO ALEGORA; 9-30

ve kako djeluju i da ne potrebno te likove dodatno karakterizirati. A s obzirom

na to da je radnja jednostavna i donekle repetitivna, postaje jasno da se time eli
naglasiti kako su one osobine to su ih junaci na putu iskazali stalne i postojane.
Kad to znamo, moemo sebi dopustiti i jednu slobodnu usporedbu. Reklo bi se,
naime, da su likovi u Divoti praine stilizirani na slian nain kako se to esto inilo u
modernistikoj literaturi, gdje lik biva sveden na funkcu naprosto zato to je on ve u
zamisli ovjek uope. Znamenit je primjer za to Beckeov komad U oekivanju Godota,
a ima takvih tekstova jo. U ovoj fazi analize bit e dovoljno ako se podsjetimo da takvi
tekstovi vrlo esto imaju alegorsku dimenzu ili su ak prave razvene alegore.
4.
Radnja Kalebova romana pokazuje jednu specinost: u njoj nema niega to
bismo mogli proglasiti digresom ili epizodom, nego je sve glavna radnja. Iznimka su tek posve malobrojna mjesta gdje se glavni junaci prisjeaju svoga dotadanjeg ratnog puta recimo, kad djeak situacu kad mu je poginuo pratelj a i
tada se radi o tome da neki od junaka pada u stanje suene svesti i ne razlikuje
sadanjost od prolosti, pa je, dakle, i ono to se na prvi pogled doimlje kao digresa, zapravo dio glavnoga narativa. A postojanje samo jedne radnje najbolje
svjedoi o tome da je fabula izrazito stilizirana.
To, pak, dolazi odatle to je ona zamiljena tako da ima samo jedan pokretaki
motiv: junaci ele nai svoju brigadu, pa se kreu smjerom u kojem vjeruju da se
brigada nalazi. Sve to pri tome poduzimaju, a i sve to misle i oko ega se brinu,
vezano je uz pitanje kako da ostvare taj glavi cilj. Prema njemu su usmjereni svi
njihovi ziki napori, a i svi duevni procesi. Zato u njihovo vidno polje ne ulazi
nita drugo, tek to se povremeno zamisle o jednom jo daljem cilju, to jest o kraju
rata i povratku u zaviaj. Zato i susreti s epizodnim likovima mogu biti tek trenutano odvraanje od glavnoga cilja kao kad se Djeak zainteresira za Djevojku
ali taj glavni cilj ipak ne dolazi nikad u pitanje.
Nastojanje da se dosegne cilj podrazumeva kretanje, pa se zato ni Kalebovi
junaci ne prestaju kretati: ak i onda kad su na kraju snaga, ak i onda kad se
ini da su poraeni, oni ustaju i idu dalje. Kretanje, naime, i jest jedino to oni
uope imaju na raspolaganju kao sredstvo: mogu samo pokuavati da savladaju
udaljenost i tako sustignu brigadu. Kreu se, pak, kroz prostor, koji im postavlja
stanovite zapreke. Te su zapreke na jednoj strani zike, a na drugoj drutvene.
Fizike zapreke trae od njih da se uspnu na bregove ili preu ceste, a drutvene
zapreke trae da izbjegnu nepratelja ili da se priblie potencalnim prateljima.
Tako njihovo kretanje samo po sebi donosi zadae koje treba ispuniti (zike prepreke) i probleme koje treba reiti (drutvene prepreke). Zato se i stjee dojam da
su zbivanja u dobroj mjeri uvjetovana sluajnou: Djeak i Goli nailaze na umu
15

ADRIAS svezak 17, 2010.

ili potok zato to su udarili jednom stazom, a nisu drugom, i susreu neke ljude
zato to su kroz neko selo proli ba tada, a ne pola dana pre. Budui da nisu kauzalno povezana, zbivanja ne pokazuju nikakvu zakonitost, pa ak ni gradacu.
Ipak, sva su ona odreena ciljem prema kojem se ide: na putu prema tome cilju
mogue je svata, i srea i nesrea, ali se on ne sme ispustiti iz vida. A to je jo
jedan aspekt stilizace radnje.
Junaci, pak, sve ove pretpostavke dobro znaju: njima je jasno da ne mogu bitno utjecati na ono to e im se dogoditi, ali da ne smu prestati teiti prema svome
cilju. Zato oni imaju tako malo inicative: sasvim se retko dogaa da neto sami
poduzmu, da neto odlue i onda to provedu; veina njihovih ina ne drugo
nego reakca na ono to putovanje donese. Vredi to ak i onda kad stanu pucati
po neprateljskim vojnicima, jer u tome asu se ini kao da ne mogue uiniti ita
drugo. To je i razlog to Djeak i Goli nemaju nikakvih elja ni potreba osim elje
da se nastave kretati prema cilju.
A u tome pak ima stanovitoga fatalizma. Jer, pred junake je oito stavljena
nekakva zadaa, a oni na tu zadau pristaju. ovjek bi, naime, u ratu mogao imati
i druge elje, a ne samo da dostigne svoju brigadu: mogao bi teiti tome da stigne
na osloboeni teritor, da nabavi obuu, da se vrati kui. Za Djeaka i Golog, nasuprot tome, kao da njihova brigada sadri u sebi i sam smisao njihova ratovanja,
i kao da im ratovanje bez nje i ne mogue. Dobro se to vidi onda kad naiu na
neku partizansku jedinicu, te ih zapovjednik pozove da joj se pridrue: oni to
odbaju, jer su svjesni da njihova potraga za brigadom ima neki dublji smisao
koji oito ne samo vojniki, nego je i posve osoban. Izlazi, dakle, da je sudbinski
zadan i sam cilj i tenja junaka prema tome cilju, te i da je to temeljni raspored
motiva; sve drugo nalazi se u slubi nastojanja da se taj raspored to plastine
prikae.
Ali, osim te sudbinske teine, ima to stanje jo jedan smisao: ono neutralizira
sluaj, za koji smo pre konstatirali da ima velik utjecaj na radnju. Jer, ako potraga
za brigadom ima teinu potrage za smislom vlastitoga ivota, onda nita to se u
toj potrazi dogodi ne moe biti nevano. Cilj tu posveuje sredstva, i to u najboljem smislu te rei: budui da je sam sudbonosan, on ini sudbonosnima i zbivanja koja to inae po vlastitoj naravi ne bi bila, pa banalne svakodnevne situace
prerastaju u prelomne dogaaje.
Ipak, pravu narav tih zbivanja moda i ne bi svaki itatelj prepoznao, da se
pisac ne potrudio dati mu o tome i stanovite signale. Uinio je to na razini izraza,
koji je takoer stiliziran.

16

Pavao Pavlii: DIVOTA PRAINE KAO ALEGORA; 9-30

5.
Stilizaca se na razini izraza manifestira na dva naina: jednom kao manjak,
a drugi put kao viak.
Pod manjkom treba razumjeti onu istu redukcu koju smo zapazili i kod likova i kod radnje: tota se ostavlja neizreeno, preskae se poneki bitan podatak. Zato su dalozi izrazito turi, sastoje se gdjekad od jedne ili dve reenice,
a najee su to replike od samo jedne rei. U drugu ruku, i ono to te daloge
povezuje opisi akce odnosno neih misli i emoca takoer je svedeno na
najnune, pa niti se pojavljuje edan malo dui i podrobni opis radnje, niti se
ulazi u ozbiljnu ralambu neega djelovanja, misli ili emoca. Pripovedanje
se katkada doima kao neka vrsta lmskoga scenara, gdje nema ni introspekce
ni autorskoga komentara, nego sve to je bitno mora postati jasno iz onoga to
likovi govore i ine.
Pod vikom, s druge strane, treba podrazumevati one mjestimine iskaze u
kojima se odstupa od svedenoga i uglavnom realistinog tona kazivanja to karakterizira cjelinu knjige, a prelazi se na poetski nain govora ukraen osobitim
stilskim sredstvima, ili opet na izravnu tematizacu smisla radnje koja se zbiva
pred itateljevim oima. Viak je, prema tome, s jedne strane stilski, jer otkriva
da bi se fabula mogla ispriati i na drugai nain, a s druge strane smisaoni, jer
prikazuje radnju i likove u sasvim novome svjetlu.
Obje vrste stilizace i ona koju karakterizira viak i ona koju karakterizira
manjak javljaju se i u onome to govori pripovjeda i u onome to govore likovi.
Kako to izgleda kod pripovjedaa, moe se dobro promotriti u ulomku koji
neposredno sledi za scenom u kojoj su Djeak i Goli dospjeli u neko selo i pokuali ondje kupiti kruha, ali se pokazalo da je selo etniko, a da je ovjek na kojega
su se namjerili pljaka i ubojica, pa ga je zato Goli morao u samoobrani ustreliti.
Djeak i Goli bjee u planinu i pri tome razmiljaju o onome to se upravo dogodilo:
I tako je ostala mrlja nasred dvorita. I ta se mrlja pomalo uvukla Djeaku
u svest kao mrlja nasred prostora, sunane, svetle, proljetne istine.
Vidjelo se da Golome ne nita lake. Udubio se i on u svoje brige. Samo
je napola bio prisutan u ovom sadanjem poloaju.Nakon svake promjene puta ili
mjesta zapadao je ponovo u razmatranje tekog dogaaja.
I opaze jedan i drugi da im je sada nekako bilo manje stalo do vlastitog
ivota. Kad ljudi jednom povrede ivot, gube smisao za njegove vrednosti i za
pravu njegovu granicu.
Nisu se osvrtali da vide stiu li progonitelji. Nisu oekivali hice u lea.
Kao da su bili zatieni svojim nereenim stanjem, kao da su bili nepovredivi kao
temeljiti optuenici, a sve je bilo lake od onoga to se dogodilo.

17

ADRIAS svezak 17, 2010.

Mnogo su smrti vidjeli, mnogo su smrti zadali. Borili su se ve godinama

surovo, teko, krvavo, ali ni jedan ni drugi jo nisu doivjeli ovako pojedinanu
smrt, izvan borbe.
Vuklo ih je u novo brdo. I sada su posrtali i zanosili se kao i do sada, ali
nisu pomiljali na odmor, ni na hranu sve dok nisu stigli pod zemljanu strminu
po kojoj su morali prei zarivajui noge u zaglaenu glinu da naprave stupnjeve.
Jasno se vidi kako se tu iz ulomka u ulomak smjenjuju dva tipa stilizace, onaj
koji donosi viak i onaj koji donosi manjak. Jer, onda kad se opisuje to dvojica
junaka ine i kako izgleda teren po kojem se kreu a i jedno i drugo moe u toj
situaci biti iznimno vano kaziva daje vrlo ture podatke svodei svoje komentare na ono to je neophodno. U drugu ruku, u ulomcima u kojima govori o
psihikom stanju svojih junaka, on daje jake, gotovo aforistine iskaze, u kojima
neposredno denira emoce likova, a k tome jo i poetski obogauje izraz, jer
kazivanje pomalo nalikuje na pjesmu u prozi. Takvih mjesta, gdje se kazivanje zalee u poezu, ima jo, poput. npr. ovoga, gdje se objanjavaju Djeakovi motivi:
Ali dom je bio na drugoj strani. Daleko na drugoj strani. Daleko od svakoga zakona svesti. Daleko je bio dom, nerjeiv, dom je bio na kraju beskrajnog
niza radova koje valja izvriti, beskrajnog napora, pa i smrti.
Stilizaca u obliku vika i stilizaca u obliku manjka javlja se i u onome to
govore junaci: i oni se katkada izraavaju posve lakonski, da bi se potom njihov
govor razbujao u izlaganje prepuno pjesnikih slika. Primjer moe o tome dobro
posvjedoiti, utoliko vie to se oba tipa stilizace u njemu nalaze jedan pokraj
drugoga, moda upravo zato da bi se stvorio kontrast. Dok junaci putuju kroz
goru, pokraj njih izleti iz grmlja nekakva ptica. Dalje se kae ovako:
Nisu imali vremena da se uplae, ali ipak Goli, gledajui za njom, posrne
i nehotice sjedne na povii kamen.
- O tamnico vjetra, odakle si stigla!
- Leti kao velika ree Djeak. I on dobasrlja do oveeg kamena i osloni se
na nj rukama s namjerom da se ispravi i krene dalje.
- A sluaj! ree Goli.
Djeak ostane sa svakom nogom na svom kamenu a okrene samo glavu.
- Posluaj ovo ree Goli. Posluaj!
Puckajui prstima pone rukom zamahivati prema Djeaku, kao da mu
dobacuje blago rei, a gledao je raskolaenim oima:

18

Pavao Pavlii: DIVOTA PRAINE KAO ALEGORA; 9-30

Ne roni zvezde
Nemoj stara majka
Ni skruena gora
Ni tamnica mora
Nemoj suzna sestra
Nemoj tiha draga
Ni mene ni njega
Ni desnicu kruha
Umukne pa i dalje, pun stihova, raskolaenih ou oekuje dojam.
- Vidi! ree.
- A nisi popio ni kapi!
- Eto. Svjedok si.
- Pa da, ima dva dana.
- Mogu ovako koliko me volja.
- Samo nemoj jo koju.
- Ne boj se. Jesam li pjesnik, to misli?
- Po nogama bi mogao biti.
- Je li tako?
- To je vidljivo i izdaleka.
- Nastavimo put po zemlji.
- Eno ga! ree Djeak. - Zapjevao je.
Oito je da ono to Goli govori ukljuujui tu i stihove, za koje ne znamo da li ih
recitira ili pjeva predstavlja nekakav viak u odnosu na ono kako se govorilo pre,
kako su govorili svi ostali likovi, pa i sam Goli. Dalog koji potom sledi, meutim,
izrazito je reduciran, pa daje primjer obinoga govora, ili barem govora kakav je u
ovom romanu najei. Dodatna zanimljivost sastoji se u tome to je onaj viak predmet razgovora u delu u kojem se osjea manjak: likovi su svjesni da je Goli govorio
neobino i moraju se prema tome nekako odrediti. Dok to ine, meutim, govore
izrazito reducirano, premda im je tema zanimljiva, a poneto od onoga to je Goli
izrekao trai objanjenje. Njima je, meutim, vano da se vrate u obian govor, a on
podrazumeva redukcu koja esto zaobilazi ono to je u iskazu najvane.
Kakav je smisao stilizace i u onome to govori kaziva i u onome to govore
likovi ne teko naslutiti. Redukcom se, naime, odbacuju svi sporedni aspekti
zbivanja ili govora, a u prvi plan se stavljaju oni koji su vani. Uvoenjem stilskoga suvika, u drugu ruku, daje se neposredno ili posredno tumaenje zbivanja,
itatelj se upozorava da je neto osobito vano i da na taj aspekt mora obratiti
panju. Doista, ini se da je do sada postalo oito kako svrha stilizace u ovom romanu lei pre svega u tome da se prolira i naglasi nedoslovno znaenje teksta,
njegov alegorski smisao. Na njega bi sada trebalo obratiti pozornost.
19

ADRIAS svezak 17, 2010.

6.
Sad se ve vidi to je stilizaca potisnula ustranu ili posve preutjela, a to je
jarko osvetlila i naglasila. Priguila je, naime, konkretne povesne okolnosti, individualne karakteristike junaka i specinosti zemljopisnog poloaja krajolika, a
istaknula openite motive za koje se moe pretpostaviti da postoje uvek i svuda
i da se svagda postavljaju kao problem pred veinu ljudi i u veini tekih situaca.
ini mi se da su, upravo zahvaljujui stilizaci, u prvi plan izbila tri motiva. Sve o
emu pria govori manifestira se kao odnos meu tim motivima i kao nastojanje
da se taj odnos ispravno razume i prihvati. Ta su tri motiva: ovjek-pojedinac, cilj
prema kojemu taj ovjek tei i kretanje prema tome cilju.
Ponimo od pojedinca. Temeljna je pretpostavka prie da je svaki ovjek sam:
samoa je bitna osobina njegove egzistence, a jedan od njegovih problema ili
jedna od zadaa to mu ih sudbina zadaje upravo je pitanje kako e se postaviti
prema drugim pojedincima i to e se iz toga odnosa razviti. Ima neega simbolinoga u tome da su Goli i Djeak izgubili svoju brigadu i da je pokuavaju nai: oni
su, dakle, u jednom osobitom smislu sami, i nastoje tu samou nekako prekinuti,
nastoje je prevladati, jer je ona za njih glavni, upravo sudbonosni problem. Ne
treba, meutim, smetnuti s uma ni to da ni njih dvojica nisu od poetka zajedno:
pria zapoinje s Djeakom koji je odvojen od suboraca, da bi se tako naglasilo
kako je to temeljna njegova osobina, koja nee posve nestati ni onda kad se udrui
s Golim. Kad se, pak, to dogodi, njih dvojica se pretvore u neku malu zajednicu,
pa se svaki od njih brani od vlastite samoe brinui se za onoga drugog. Ostaje,
meutim, njihova odvojenost od brigade, kao jo tei oblik samoe.
Samoa je i razlog to njih dvojica imaju samo nadimke, ba kao to je sluaj i
sa svim sporednim likovima: ispada da se oni nikada ne mogu sasvim zbliiti, jer
jedan o drugome misle onako kako su jedan drugome i ime dali, to jest na temelju
izvanjskih osobina. Pojedinac je, dakle, preteno sam, a smisao njegova ivota
mjeri se po tome koliko je uspio tu samou prevladati, koliko se pribliio drugim
ljudima i stvorio s njima nekakvu zajednicu. Simbol je te zajednice u ovom sluaju
brigada, kao neka vrsta doma i ujedno ivotnoga cilja. Ne jasno hoe li Djeak i
Goli ikada uspjeti da je se domognu, ali se jasno vidi da neku vrstu zajednice uspevaju uspostaviti na svome putu, najpre samo s jednim novim lanom grupe,
a potom s vie njih. injenica da skupina raste nesumnjivo svjedoi o napretku.
Pridruivanje brigadi, s druge strane, ne tek povratak u normalno stanje ili
povratak iz divljine u civilizacu, iz potpune neodreenosti u normalne okvire
nego ono znai i dokidanje samoe. Postoji, naime, jedna neizreena pretpostavka cele prie, a glasi ovako: kad je borac u brigadi, onda ne sam, i onda se
pred njega ne postavlja ni jedan od onih problema koje imaju Djeak i Goli na
svome putu. U brigadi ovjek ima svoje ime, svoj in, svoju pripadnost manjim

20

Pavao Pavlii: DIVOTA PRAINE KAO ALEGORA; 9-30

organizacskim jedinicama (vodu, eti), ima znance i pratelje, a to je najvane,

o vlastitom kretanju ne odluuje sam, nego nad njim postoji komanda koja se o
tome brine. A Djeak i Goli zatekli su se u situaci koja ih je osamila, stavila ih na
kunju, uputila ih jednoga na drugoga i prisilila da sami stvaraju novu zajednicu
uz pomo koje e se samoa prevladati. Oni su, dakle, na neki nain iskljueni
iz svakodnevice koliko god ta svakodnevica bila teka i ratna i baeni u istu
egzistencalnu tjeskobu, suoeni s vlastitom samoom.
Ali, ta ih je situaca isto tako uinila svjesnima da ni brigada zapravo ne krajnji cilj, i da ih ni ona ne oslobaa samoe. U njihovim razgovorima postaje jasno
da nakon brigade ima jo neega: dolazi kraj rata, dolazi civilni ivot, u kojem e
se pred svakoga od njih postaviti drugai ciljevi. Pokazuje se tako da su njih dvojica u jednom osobitom smislu i dalje sami, usprkos zajednitvu to su ga uspostavili, pa ak i usprkos povratku u brigadu, ako do njega doista doe. Jer, svaki
od njih ima svoj zaviaj, svoje sklonosti, svoje brige, pa je zato njihovo zajednitvo
neto privremeno, dok je samoa ono to trajno ostaje kao problem za svakoga od
njih. Izlazi, dakle, da brigada koliko god da simbolizira smirenje i sreu znai
tek etapni cilj, a da se ciljevi samo mnoe i neprestano izmiu.
Utoliko je onda vane kretanje prema cilju, i to se u prii na razne naine
istie: kretanje postaje vane od cilja, ono se pretvara u smisao celoga putovanja. Jer, nee biti da je sluajno to se Djeak i Goli svakih nekoliko stranica nau
na rubu nekakva brega, s kojega se prua vidik na golema prostranstva koja im
jo valja prei, i to oni s voljom prihvaaju tu zadau. Isto tako nee biti da je
sluajno to oni stalno istiu da e njihovo putovanje biti dugo, premda ponekad
jedan drugoga uvjeravaju da je brigada na dohvat ruke. Znaju, naime, da o njihovoj upornosti, a jo vie o spremnosti da prihvate beskrajno putovanje, ovisi i sam
smisao njihova puta. On postaje tako vaan i tako sudbonosan zato to je brigada
daleko i zato to put do nje iziskuje strahove napore, a kad bi bila dohvatljiva,
ne bi ni sam put bio tako teak, niti bi od njih traio da u sebi pronau ono najbolje kako bi izdrali i kako bi ostali zajednica. Putovanje, uostalom, i jest glavna
tema prie i zauzimlje najvei dio njezina sadraja, dok se brigada tek povremeno
spominje, a i to sve rjee prema kraju romana. Ispada, dakle, da se cilj pomalo
gubi iz vida, i prestaje biti vano hoe li biti dosegnut. Vano je tek da se prema
njemu tei i da ta tenja motivira ovjeka na udruivanje s drugim ljudima i na
prevladavanje samoe.
Tri elementa prie pojedinac, cilj i kretanje prema cilju ne menjaju svoj
odnos u toku prie. On je zadan ve na poetku i takav ostaje do samoga kraja,
a menja se tek nain na koji se motivi ostvaruju. Ta postojanost oito je u vezi s
alegorskim smislom prie.
U nastojanju da njega razaberemo, treba, mislim, osobitu pozornost obratiti
na posljednju scenu u romanu. Zbiva se ona nadomak nekakva sela: Goli i Djeak

21

ADRIAS svezak 17, 2010.

ve su posve na kraju snaga, a Goli je k tome i bolestan, pa premda se i dalje junae, jasno je da bi uskoro mogli klonuti. Uto zauju pjesmu i po cesti im prilazi
skupina djevojaka: to su partizanke koje su krenule na zbor u susjedno selo. Oito
je, dakle, da su se Goli i Djeak nali na osloboenom teritoru, ili bar na nekom
komadiu zemlje kojim upravljaju partizani. Djevojke tada opaze u kakvom se
stanju nalaze njih dvojica, pa im odlue pomoi: na brzu ruku naine od granja
nosila, polegnu dvojicu junaka na njih i ponesu ih dalje pjevajui. Goli i Djeak
isprva se opiru, ali su djevojke vrlo odlune, a njih dvojica s djevojkama nemaju
iskustva, pa ne znaju kako da proturjee, te im ne ostaje drugo nego da posluaju. Tako sad vie ne moraju hodati, pred njima je hrana i odmor, tek to su se iz
boraca koji pomau drugima pretvorili u ranjenike kojima drugi pomau. Vie ne
govore o brigadi, i ini se da su dosegli nekakav cilj, pa makar on bio i privremen.
Jer, Djeak u posljednjoj reenici kae Dovienja u sunanom prahu, to je podsjeanje na prainu po kojoj su pre njih dvojica hodali, ali oito ima i neko metaforino znaenje: Djeak i Goli ponovno e se susresti. Susrest e se meusobno, s
itateljem, ili sa svojim putovanjem tek negdje u budunosti.
Zavretak romana tako daje nov smisao onome to je pre reeno, i ujedno nudi
klju za tumaenje cjeline prie. Oko toga tumaenja trebalo bi se sada potruditi.
Valja to uiniti sa sveu da smisao ne samo jedan, nego da znaenja ima vie.
7.
Prva je mogunost da ono to se dogaa s Djeakom i Golim simbolizira ljudski ivotni put. Bilo bi to u skladu s priama kakve su se stvarale u doba punog
procvata alegore, od srednjega veka pa dalje: putovanje u tim priama uvek
znai kretanje od roenja do smrti, pri emu smrt obino znai smirenje i cilj, jer
putnik najee i putuje na kakvo sveto mjesto. Tako bi i putovanje dvojice Kalebovih junaka zapravo bilo ivotno putovanje, gdje bi sve ono to se na putu dogaa znailo razliite ivotne radosti i tegobe, dok bi povratak u brigadu znaio
neku vrstu sretne smrti, kao i prispee hodoasnika u protenite.
O tome bi onda svjedoila i opsesa kretanjem, koja je oita u obojice glavnih junaka: bilo to da se dogodi, oni uvek iznova kreu dalje. A analoga sa
ivotnim putom tu je vrlo oita: i u ivotu se sve uvek mora nastaviti, mora se
produiti prema cilju, pa ne postoji ni ta tegoba ni ta srea koja bi junaka mogla
odvratiti od tenje za ciljem. U ratu, cilj je da se sustigne brigada, a u ivotu cilj je
da se postigne ispunjenje, nakon ega se moe mirno umreti.
Razlika je samo u tome to je u starim alegorskim priama cilj prema kojemu
se ide jasno deniran i nepomian, dok je ovdje pomalo maglovit, a k tome se i
sam kree. U starim priama, naime, hodoasnik putuje na kakvo mjesto kojega
je svetost neupitna, te je zato i vredno putovati prema njemu; a k tome je to

22

Pavao Pavlii: DIVOTA PRAINE KAO ALEGORA; 9-30

mjesto vjeno, jer i samo simbolizira vjenost (poput npr. Jeruzalema). Ovdje je
drugae: za brigadu se ne zna da li doista jo postoji ili se moda nakon borbi
rasformirala i stopila s kojom drugom brigadom a samo se pretpostavlja da je
ona i dalje onakva kakva je bila. To znai da uvek postoji i mogunost da je cilj
putovanja zapravo iluza, zabluda putnika koji se zbog toga cilja toliko mue. U
drugu ruku, ako i postoji, brigada se i sama mie, kreui se u onom istom smjeru u kojem i borci koji joj se ele pridruiti, pa zato oni treba da uloe dvostruki
napor, a vrlo je neizvjesno hoe li im to doista uspjeti i nee li brigada otii nekim
drugim smjerom od onoga koji oni izabiru.
Pa ako putovanje Djeaka i Golog treba shvatiti kao ivotno putovanje, onda
je ovakav raspored motiva u prilinom skladu s modernim shvaanjem ivota.
Jer, to shvaanje ivota a osobito u svojim egzistencalistikim varantama koje
su bile na snazi sredinom 20. stoljea doputa mogunost da cilj kojemu teimo
zapravo i ne postoji (premda je nekada postojao), ba kao to u ovome sluaju
biva s brigadom. Isto tako, to shvaanje doputa i mogunost da je trud uzaludan,
jer da cilj koji nam je postavljen ivotno ispunjenje, odnosno dolazak u brigadu
nikada ne mogue dosegnuti. Shvatimo li ga na taj nain, putovanje Djeaka
i Gologa zapravo je pria o neminovnom porazu i o dostojanstvu s kojim se taj
poraz podnosi.
O tome bi onda svjedoila i zavrna scena. Jer, koliko god da se pri povrnom
itanju moe initi da su Djeak i Goli napokon nali utoite i smirili se, stvar je
zapravo posve obratna: djevojke su ih nagovorile da odustanu od svojega cilja,
barem privremeno. A s obzirom na to da se radi o kraju romana, moe se naslutiti
da e taj odustanak usprkos zavrnoj Djeakovoj reenici biti trajan. O tome
simbolino svjedoi injenica da njih dvojica vie ne hodaju premda im je kroz
celi tok prie upravo hodanje bilo glavni posao nego bivaju noeni: to je isto
kao da su poloili oruje i odustali od cilja. Ako je, pak, njihovo putovanje ivotni
put, onda to zavrno noenje ima u sebi i neto od pogreba: djevojke ih nose kao
da su mrtvi, kao da se njihovo putovanje zavrilo, a njihov ivot ugasio.
Dodue, osim takva tumaenja mogue je i drugo, vedre: da je upravo selo
u koje su stigli sve vreme i bilo pravi cilj njihova putovanja i da su zapravo putovali radi toga da bi legli na nosila, premda to nisu ni znali. To bi bilo u skladu s
injenicom koju smo pre zapazili, to jest da je njihov cilj brigada i nepouzdan
i pokretan, dakle uvjetan. Kao da se kae: tako je i u ivotu, jer zapravo i ne znamo
to nam je pravi cilj, nego nam se to s vremenom otkriva, dok je ono za im smo
uporno teili bilo tek iluza, ali dragocjena iluza, jer nas je tjeralo napred.
Dakako, i tome tumaenju koliko god bilo optimistiko stoji u pozadini
jedna pretea nota. Jer, u sloenom sustavu simbolizace koji u romanu postoji,
zapravo i ne znamo to su to Djeak i Goli zapravo nali onoga asa kad su legli na

23

ADRIAS svezak 17, 2010.

nosila: svoj ivotni cilj, ili samo svoju smrt. Ne znamo jesu li nali svoje ispunjenje
ili svoj poraz. Zapravo bi se reklo da su nali oboje, i da je pria i htjela da to tako
shvatimo. Jer, ivotno putovanje naprosto ne moe imati jednostavno i plono
znaenje, ono uvek sadri u sebi proturjeja kao bitan svoj sastojak.
Razume se, zamisao da je ono to se dogaa s Djeakom i Golim zapravo
put ivota mogla bi se i dalje razvati; ovdje je, meutim, naputamo da bismo
promotrili druge mogunosti.
8.
Druga je mogunost da putovanje Djeaka i Golog znai potragu za sreom,
a to je neto posve drugae od ivotnoga puta. Ako ni zbog ega drugog, onda
zato to je ivotni put neto zadano, neto to je dio ovjekova egzistencalnog
statusa i ne moe se menjati, dok je potraga za sreom individualni projekt u koji
se individuum moe upustiti ali i ne mora. A ako taj temeljni motiv shvatimo na
taj nain, odmah i tota drugo u prii dobiva nov smisao.
Dobro se to vidi na primjeru odnosa Djeaka i Golog prema drugim likovima.
Ako se tu radi o putu ivota, onda su, strogo uzevi, vani samo Djeak i Goli, jer
samo njihovo putovanje simbolizira ljudski ivot. Svi ostali likovi samo su zapreke ili pomonici na tome putu, oni su tu zato da taj put uine vanim i simbolinim. Ti drugi likovi, meutim, ne simboliziraju nikakav ivotni put, jer se oni i
ne kreu, nego stoje na mjestu, pa i nestaju onda kad se mjesto radnje promeni
i kad izvre svoju zadau. Posve je drugae ako je putovanje Djeaka i Golog
zapravo potraga za sreom: u tom sluaju treba uzeti na znanje da se srea moe
traiti tako da se putuje, ali i tako da se ne putuje, nego da se ostane na mjestu, jer
postoje razni naini da se srea nae. A iz toga sledi da je ono to ine Djeak i
Goli tek jedna od mogunosti: oni su se odluili za putovanje, dok su drugi likovi
izabrali neto drugo. Jer, ne moe se unapred znati koji put doista vodi prema
srei, i postoji li u tome kakvo pravilo, ili svatko mora svoju sreu nai na vlastiti
nain. Ukratko, u tom su sluaju drugi likovi reprezentanti drugih tipova potrage
za sreom, a ne tek funkca onoga to se dogaa s Djeakom i Golim.
A situaca s likovima dobro pokazuje da ne moe biti drugae ni s ostalim
vanim motivima. U tom e sluaju, na primjer, brigada kao pojam imati posve
novo znaenje: i ona e biti manje sudbinski zadana, a vie e biti posljedica izbora
to su ga junaci za sebe obavili. Djeak i Goli odluili su da brigadu shvate kao
sreu ili kao slobodu, to je u ovome sluaju isto ali ne mogu biti sigurni da su
izabrali dobro, jer samo otprilike slute u kojem se smjeru brigada nalazi, i ne znaju
jesu li doista kadri da je stignu. Ne mogu, dakle, biti sigurni da e sreu doista
dosegnuti, jer moda i nisu izabrali pravi nain da za njom tragaju. A ako je srea
brigada, onda je sasvim logino to se za brigadu ne zna postoji li doista ili ne

24

Pavao Pavlii: DIVOTA PRAINE KAO ALEGORA; 9-30

postoji, kao to je logino i to to se ona kree i izmie, pa ju je praktiki nemogue

dosegnuti: tako sa sreom i inae biva.
Osnovna je njezina osobina, meutim, hirovitost, pa se zato dogaa da se
pojavi i onda kad joj se uope ne nadamo, a i da menja izgled, pa nam se ukae
u obliku u kojem je nismo oekivali. Upravo o tome kao da govori zavrna scena
u romanu: Djeak i Goli su sve vreme mislili da je njihova srea u tome da nau
brigadu i da joj se pridrue, a onda se pokazalo da ne tako, nego da je srea u
tome da se prepuste njenoj brizi mladih djevojaka. A ta scena takoer pokazuje
da se srea esto javlja kao via sila: to je glavni razlog to djevojke ne dvoje oko
toga hoe li ih dvojica putnika posluati ili nee. Budui da su izvriteljice sudbine, one im naprosto nareuju, i njih dvojica ne uspevaju odoljeti, premda su pre
odoljeli i mnogo veim iskuenjima.
Zavrna bi scena tako opet imala simbolino znaenje, ali bi ono bilo posve
drugae nego u sluaju da se radi o ivotnom putu. Opet bi, dodue, trebalo zakljuiti da je kraj putovanja stigao pre nego to su se Goli i Djeak nadali, da su
oni shvatili kako njihov cilj ne onaj za kojim su sve vreme teili nego da je onaj
koji im se sam nametnuo kad je naila skupina djevojaka. Ali, ono to se potom
dogaa ne bi znailo da su oni poloili oruje i predali se, niti bi noenje na nosilima nuno nalikovalo na pogreb. Moglo bi, naime, podsjetiti i na trumf, pa da
Djeak i Goli bivaju noeni onako kako se nose pobjednici. Oni su u tom sluaju
ljudi koji su nali svoju sreu, a samim tim i stigli na cilj.
Neku malu sjenu, dodue, baca na tu sreu injenica da ipak nisu postigli ono
to su sve vreme nastojali postii: nisu nali brigadu. Ostanemo li i dalje kod
simbolikog tumaenja, trebalo bi o smislu cjeline romana zakljuiti ovako: ljudi
tragaju za sreom na razliite naine, a sami biraju to e smatrati sreom i kako
e je nastojati dosegnuti. Njihova je denica sree, meutim, esto kriva, jer se
pokazuje kako je srea neto drugo, a ne ono to su oni mislili da jest, pa ako su
dovoljno mudri ili dovoljno umorni, kao Djeak i Goli da prihvate tu promjenu
cilja, mogu nai sreu. Ipak, zauvek e ih muiti pitanje to bi bilo da su nastavili
putovanje i da su nali ono za to su pre mislili da je njihova srea. A ostat e im
moda i elja da nekada ponovno krenu na put.
A to funkcionira ak i onda ako sreu izjednaimo sa slobodom, kao to je
natuknuto ve malopre. U tom sluaju, naime, za Djeaka i Golog sloboda je isto
to i dostizanje brigade: ako postignu taj cilj, nee vie biti izloeni neizvjesnosti,
tegobi odluivanja, a moda ni gladi i umoru. Kraj prie, meutim, pokazuje da
ovjek slobodu moe nai i izvan brigade, i da se za nju moe boriti ak i tako
da prihvati ulogu ranjenika ili bolesnika. Ne, dakle, toliko vana individualna
sloboda koja je simbolizirana povratkom u brigadu kao malu zajednicu koliko
sloboda zemlje, kao velike zajednice. A ako se uzme da su za dvojicu junaka a

25

ADRIAS svezak 17, 2010.

i za veinu drugih likova srea i sloboda jedno isto, prilino je vaan zakljuak
da ni srea ni sloboda moda i nisu ono to mi mislimo da jesu, nego neto posve
drugo, to e nam zbivanja doneti.
Ta su zbivanja, pak, posve nepredvidiva, i to daje celoj prii jo jednu dimenzu. Koliko god, naime, ovjek bio uporan u svojoj tenji, ishod njegove potrage
nee ovisiti o njemu nego o okolnostima, jer one e promeniti i samu tenju, a i
njega.
9.
Trea je mogunost da se putovanje poduzima zato da bi se utvrdilo koji je
njegov pravi smisao. Drugim reima, Djeak i Goli putujui otkrivaju zato zapravo putuju. Oni, dodue, imaju od poetka neku predodbu o tome zato su
krenuli, ali se kako smo vidjeli u svakom trenutku moe pokazati da zapravo
nisu bili u pravu.
Kao to se doista i pokazuje. Dobro se to vidi po tome kako oni reagiraju na
ekstremne situace koje ih na putu zatjeu. Jedna je od tih ekstremnih situaca
ona kad budu prisiljeni ubiti ovjeka: premda su u dotadanjem svome ratovanju
zacelo i pre ubali, ovo oduzimanje tuega ivota ipak je neto drugo. Jer, pre
su oni valjda pucali na ljude koje nisu dobro ni vidjeli i koji su za njih bili tek toke
na obzoru, tek ciljevi.4 Ovoga ovjeka, meutim, ubaju poto su mu pogledali u
lice i poto su s njim razgovarali; ubaju, dakle, nekoga poznatog. Zato se nakon
toga osjeaju loe i nastoje se jedan pred drugim opravdati, dokazati kako je tako
moralo biti i kako nisu imali drugoga izlaza. Tako otkrivaju da su sposobni ubiti
poznata ovjeka, i tako savladavaju jo jednu prepreku na svome putu. To je i razlog to su posle mnogo mirni kad se nau u slinoj situaci: i na talanske i na
njemake vojnike oni pucaju nakon to su ih vidjeli izbliza, pa razabrali njihovo
ponaanje i neke njihove osobine. Takvo je ubanje sad postalo neto to oni mogu
initi, pa i ine, premda, strogo uzevi, ne bi morali, jer te vojnike oni bi mogli
naprosto zaobii.
Druga je takva situaca ona u kojoj se nae Djeak u odnosu na Djevojku.
Djeak osjea da se u njemu razva neto to bi mu moglo mnogo znaiti, to
bi ga moglo odvesti vrlo daleko i promeniti mu ivot, ali, budui da je mlad i
bez ikakva iskustva, okleva da se prepusti tome osjeaju, pa se sam pred sobom
opravdava time da ima vanega posla i da sad nema vremena za takve stvari.
ak pokuava ovladati tim emocionalnim kompleksom tako to e ga svesti na
vojnu herarhu: on se prema Djevojci ponaa kao mentor, upuujui je u ratne
4

26

To se i izravno kae; ovako progovara pripovjeda u svome komentaru: Mnogo su smrti

vidjeli. Mnogo su smrti zadali. Borili su se ve godinama surovo, teko, krvavo, ali ni jedan
ni drugi jo nisu doivjeli ovako pojedinanu smrt, izvan borbe, str. 290.

Pavao Pavlii: DIVOTA PRAINE KAO ALEGORA; 9-30

vjetine i na taj nain izbjegava da ga preplave osjeaji. Nakon toga susreta, meutim, on vie ne isti, jer se neto u njemu promenilo, pa mu od tada i samo
putovanje izgleda drugae.
Dvojica protagonista, dakle, bivaju izloeni stanovitim iskuenjima, pa ta
iskuenja prevladavaju, i pomalo se pokazuje da je upravo u tim iskuenjima i bio
smisao njihova putovanja. Zato se i kae njihovim reima, ili pievim kako
e sve to to su sad doivjeli ostati u njima zauvek i da e ih pratiti i onda kad
doekaju slobodu i mir.5 Pokazuje se na taj nain da oni svrhu vlastitoga putovanja pronalaze u samima sebi: stvar je u tome da prou kroz stanovite kunje, da
postanu drugai nego to su bili i da se zaokrue kao osobe. Traenje brigade
tako je samo izvanjski impuls, a pravi je smisao da Goli i Djeak kao u kakvoj
bajci ispune zadae to se pred njih postavljaju, pa e tek tada moi raunati na
nekakva vlastita postignua.
Ako stvari tako postavimo, onda nam se i posljednja scena kad djevojke
stave dvojicu mladia na nosila i krenu s njima napred, a da oni sami vie na
smjer i brzinu putovanja ne mogu utjecati ukazuje u novome svjetlu. U okviru
netom izloene interpretace, ta bi scena znaila da su Djeak i Goli prevladali
sva iskuenja, ispunili sve zadae i da je doao trenutak da budu nagraeni. Oni
su time pomalo iznenaeni, jer su mislili da e iskuenja biti jo, ali pristaju na
novonastalu situacu, jer u njoj slute neki vii plan. Ba u trenutku kad su bili na
kraju snaga, pojavio se netko tko im kae da se vie ne moraju naprezati i da je sve
gotovo. Da je gotovo barem za njih, ako ne i za ostale. Ali, tu se i radilo o njima
dvojici, o tome da oni postignu svoju unutranju zrelost. Djevojke su i u tom smislu izaslanici sudbine, pa se zato i ponaaju tako samouvjereno.
Ostaje, dakako, jo i pitanje tko je taj tko procjenjuje da je doba kunje za Djeaka i Golog zavreno, pa im zato alje nagradu? Mogui su razni odgovori: da
je to neka via sila, da je to prirodni put sazrevanja, da tako biva u ratu, kao i
tota drugo. Za koju god mogunost da se odluimo, uvek e se u svemu slutiti
stanoviti fatalizam: ovjek samo do odreene granice utjee na vlastitu sudbinu,
a njegovi napori da ovlada tom sudbinom imaju smisla samo u nekoj mjeri. Ono
to je bitno, ono to odluuje o ishodu, ostaje izvan njegova dohvata, jer ono to e
se na kraju dogoditi nee proizai iz njegovih nastojanja, nego iz stjecaja okolnosti
ili iz volje neke sile koja se moe shvatiti kao sluaj, ali se moe tumaiti i na celi
niz drugih naina.
A to je u skladu i s onim to atmosfera romana inae sugerira, a i s onim to
se kao svjetonazorska pretpostavka esto susree u naoj knjievnosti oko sredine
5

Ovako se npr. kae o Djeaku: I ta sitna treperava alost, koja se pojavila na ovoj uzviici
s koje se mogla oekivati beskonanost puta, ostavit e u njegovu srcu trajan trag, zauzet
e svoje mjesto i bojiti iz svog kutia sve to mu se u ivotu dogodi, ostat e vrsto kao boja
jednoga vremena, kao nit koja e ga trajno vezivati za ovaj put i vraati ga na njegove koloteine; str. 365.

27

ADRIAS svezak 17, 2010.

20. stoljea. U romanu je, naime, rat prikazan kao situaca gdje je ovjek uhvaen
u klopku, pa mu ne pomau ni visoke moralne vrednosti ni pamet ni zika snaga, nego je preputen hirovima sluaja. To se, pak, dobro slae sa svjetonazorskim
pretpostavkama onoga vremena: ovjek se svagda nalazi u sizifovskoj situaci,
suprotstavljen silama mnogo jaim od sebe, i uvek se radi samo o tome kako e
se on u toj situaci poneti, hoe li se ponaati dostojanstveno i asno i tako dati
smisao besmislu vlastitoga postojanja, ili e naprosto pokleknuti.6 Djeak i Goli,
vidi se po svemu, nisu pokleknuli, nego su ostali vjerni svojim idealima, pa su
zato i nagraeni smirenjem. Sluti se, meutim, da je to smirenje privremeno: u
jednom asu trebat e sii s nosila, trebat e ivjeti dalje, pa ako njih dvojica i odlue ostati u tom selu kojim vladaju partizani, javit e im se aljenje to nisu nastavili
traiti brigadu. Izlaza, dakle, nema, pitanje je samo kako emo se s tim nositi.
10.
Oko kvalitete Divote praine kritika ne imala mnogo dvojbi: smjesta je prepoznala roman kao vredno djelo, pa istakla njegovu inovativnost i stavila ga ispred
pranjih Kalebovih romanesknih pokuaja, a uz bok njegovim novelama, u kojima
je, smatra se, postigao najbolje rezultate.7 Veina je kritiara zapazila i da Divota praine ima nedoslovni sloj, pa da ono to se u njoj zbiva ne tek opis pustolovina dvojice
zalutalih partizana, nego da se podrazumevaju i neka ira i openita znaenja. Ipak,
retko se pri tome posezalo za terminom alegora, pa ako se on ponekad i javio, ne
se uspio ukoreniti kao nain da se opie karakter fabule Kalebova romana i nain
na koji on dosee literarne vrednosti. Vjerujem da to oklevanje trai objanjenje,
jer se ne javilo bez razloga, pa nam upravo ti razlozi mogu pomoi oko precizne
denice nedoslovne razine Divote praine. Rekao bih da su kritiari zazirali od pojma alegora zato to su slutili da se Divota praine u poneemu razlikuje od tradicionalne alegore, tek to nisu osjeali potrebu da tu razliku eksplicitno formuliraju.
Pokuajmo to uiniti ovdje. ini mi se da su temeljne razlike dve.
Prvo, u tradicionalnoj alegori svi motivi ili, da se kae neto oprezne
svi vani motivi imaju simbolino znaenje, ba kao to ih ima i sredinji motiv.
Sporedni motivi nisu nita manje alegorini od glavnoga: recimo, sve na to hodoasnik naie na svome putu pa bila to stvar, ivotinja ili ovjek trai da bude
protumaeno kao simbol neega drugog, na nekoj vioj znaenjskoj razini. Po6

To se gotovo izravno kae na ovome mjestu: Pred sobom su vidjeli zelene bregove i sive
planinske vrhove kao nerazmrsivo klupko zadataka. Meu tim bregovima i planinama
jo je mnogo putova i po tim putovima i izvan njih jo mnogo ljudi ide i ide, i trai i trai
kraj puta. Koliko vremena ve idu? Dve godine, tri godine, decene? Idu ljudi po svemu
svetu, po morima, po planinama, po pustinjama, roeni samo za to da idu ka dalekom
sveanom mjestu koje eka, eka negdje kao nepotpuno zamiljena svrha; str. 366.

Tako sudi Slamnig u pre spomenutom eseju, a i mnogi drugi koji su o romanu pisali.

28

Pavao Pavlii: DIVOTA PRAINE KAO ALEGORA; 9-30

sve je jasno da u Divoti praine ne tako. Ondje alegorsko znaenje imaju samo
Djeak i Goli i njihovo putovanje (eventualno jo i brigada), dok sve ostalo treba
shvatiti doslovno: kad njih dvojica zakolju tele da bi nahranili tifusare, onda je to
pravo tele i pravi bolesnici, i u tome inu nema nikakva prenesenog znaenja. Kad
oni, onako gladni, sanjaju o krumpirima, onda su to doista krumpiri, a ne simbol
sree, ivota ili bilo ega drugoga. Ukratko, Divota praine se od tradicionalne
alegore razlikuje po tome to su u njoj simbolini samo neki delovi fabule, dok
drugi nisu.
U vezi je s tim i druga razlika. U pravoj alegori, gdje su svi motivi simbolini, prilino je vano da se sporedni motivi niu po nekom redu i nekakvoj logici;
obino je to logika gradace, pa junak savladavi manje prepreke nailazi na vee,
ili oduprevi se neznatnim iskuenjima biva suoen s ozbiljnima. to je blie
cilju, on putuje ili sve tee jer su prepreke sve vee ili sve lake, jer se oslobodio svojih pranjih mana. U Divoti praine je oito posve drugae. Budui da
sporedni motivi nemaju alegorsko znaenje, nisu oni ni poslagani po nekakvom
razaznatljivom poretku, pa niti manji slede za veima, niti vei za manjima, niti
se kakav sustav vidi u njihovoj naravi. Obratno, kljunu ulogu u njihovu pojavljivanju igra sluaj: Djeak i Goli upadaju i nevolju ili spaavaju glavu zato to su
sluajno izabrali jedan put a ne drugi, ili zato to su u jedno selo bez vidljiva razloga uli oprezno, a u drugo, opet bez vidljiva razloga, posve neoprezno. Tako se ne
ini da se fabula razva zakonito ni na doslovnoj ni na nedoslovnoj razini nego
da bi mogla trajati due nego to je trajala, ali i biti saeta za nekoliko epizoda.
Odakle te razlike dolaze, ne se teko domisliti: njihovo je podretlo manje
knjievno, a vie svjetonazorsko i manje se tie odnosa prema literarnoj tradici,
a vie odnosa prema svetu. Jer, u pravoj alegori moe svaki motiv biti nosilac
simbolinog znaenja naprosto zato to se ondje pretpostavlja da je sav svet cjelina, i da je sav proet istim smislom i istim pokretakim principom. Tako onda
razliite razine egzistence mogu simbolizirati jedna drugu, pa put u protenite moe biti put due prema spasu. U isto vreme, obine stvari poput zveri,
bunara, planine, mogu simbolizirati greh, vrlinu ili milosre, naprosto zato to
su dio istoga sustava kao i vii pojmovi poput due ili spasa. U Divoti praine,
sasvim oito, stvari stoje bitno drugae. Ondje svet ne cjelina, nego je raspren
na delove, za koje je teko povjerovati da pripadaju istom univerzumu: o tome,
uostalom, Djeak i Goli povremeno i govore, kad se iuavaju na pomisao kako
u asu dok se oni onako pate negdje postoje zlatna itna polja i miran ivot u seoskim kuama. Svet je, dakle, nejedinstven i nespoznatljiv, pa zato jedne pojave u
njemu ne mogu simbolizirati druge pojave. Najvie to se moe dogoditi, to je da
zbivanje poput putovanja dvojice partizana u sebi same neki dublji smisao, da
bude slika neega veeg, premda se ni tada ne zna zato se to zapravo dogodilo.
Jer, i to je, kao i sve ostalo, posljedica sluaja.
29

ADRIAS svezak 17, 2010.

Sluaj, naime, i jest kljuna sila u tome svetu. Ako je svet posve nekoherentan, ako se razni njegovi delovi ne odnose zakonito jedni prema drugima, onda
ni zbivanja u njemu ne mogu imati u sebi nikakve pravilnosti. Onda putovanje
Djeaka i Golog ne moe izgledati kao logino uzdizanje na neku viu razinu
postojanja, kao dosezanje ideala, nego mora biti obiljeeno hirovitim zaokretima
sree. A pri tome ne sluajan samo nain na koji se zbivanja i motivi niu, nego je
sluajan i smisao koji iz toga zbivanja eventualno proizae. Sluaj Djeaka i Golog
ne vredan da se ispria zato to bi bio tipian i otkrivao nekakvu zakonitost,
nego pre zato to se u njemu igrom sluaja nakupilo mnogo smisla.
A kad sve to znamo, postaje jasne i zato je naa kritika izbjegavala da u vezi
s Kalebovim romanom upotrebi termin alegora. Tome je moda pridonelo jo
neto: u ono vreme kad se roman pojavio bio je u upotrebi drugi jedan termin za
kojim se razmjerno esto posezalo, a to je termin globalna metafora. Pri tome je
drugi lan sintagme metafora upozoravao na preneseno znaenje, dok je prvi
globalna precizirao da je nosilac toga prenesenog znaenja cjelina teksta. Preutno se podrazumevalo da je globalna metafora primjerena modernome vremenu,
a da alegora ne, dok se ta primjerenost oitovala upravo u onome u emu se
oituje i u Divoti praine: radnja se zbiva u rasprenom i neusustavljenom svetu,
gdje vanu ulogu igra sluaj.
Kad se termin globalna metafora shvati u tome smislu, on se moe uzeti i za
opis Kalebova romana. Dobro bi, meutim, bilo sauvati svest o tome da je i globalna metafora tek vrsta alegore. Da je ona, zapravo, moderna varanta jednoga
prastarog knjievnog postupka.

Summary
GLORIOUS DUST AS ALLEGORY
Assuming that a high degree of stylisation conrms the existence of the nonliteral layer in Glorious dust, the author deciphers that non-literal layer in three
ways: as heroes` quest for happiness, as their search for the meaning of life and as
a search for the reasons of their individual journeys. At the same time the author
aempts to discover the common world-view base of such a story.
Keywords: novel; allegory; journey; stylisation

30