Sidran Odjek

Specijalni prilog Radovi s naunog skupa:
ovjek, Bosna i svijet

u umjetnikim vidicima
Abdulaha Sidrana
Skup je organizirala Bonjaka zajednice kulture "Preporod"
u Sarajevu, 22. 10. 2011. godine
Muhamed Delilovi
ovjek, Bosna i svijet u umjetnikim
vidicima Abdulaha Sidrana..............................003
Dijana Hadizuki
Narativno i lirsko kazivanje u romanu
Potuka Abdulaha Sidrana . ............................031
Jasmina Ahmetagi
Empatija u poeziji Abdulaha Sidrana.............009
Damir Ovina
O emu Sidran govori kad govori o Bosni ....034
Muris Bajramovi
Pjesnik i smrt.....................................................013
Asaf Dani
Scenaristiki postupak Abdulaha Sidrana....035
Piero Del Giudice

Biljeke za Abdulaha Sidrana.........................016
Muhidin Danko
Metodiki pristup piscu u nastavi knjievnosti
i bosanskoga jezika: Nastavni sat(i) s
Abdulahom Sidranom.......................................037
Sinan Gudevi
Rat je bio mila majka........................................018
Nikola Petkovi
Kontramemorija, kontrahistorija,
mikrohistorija, metahistorija
u Partizanskom Groblju Abdulaha Sidrana....023
Muharem Bazdulj
Sidranovo Sarajevo...........................................029
Vedad Spahi
Sidranova poetika samoporicanja................040
Amela ehovi
Analiza diskursa moi u drami A. Sidrana
U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce...............041
Silvio Ferrari
ovjek, Bosna i svijet u umjetnikim
vidicima Abdulaha Sidrana..............................046
Napomena: U Specijalnom prilogu objavljujemo samo blagovremeno dostavljene radove uesnika prema redoslijedu koji je najavljen
u Programu Naunog skupa ovjek, Bosna i svijet u umjetnikim vidicima Abdulaha Sidrana. Kako su izlaganja na Skupu bila vremeski
ograniena, ovom prilikom ih objavljujemo u integralnom obliku.
ODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012.
OVJEK, BOSNA I SVIJET U UMJETNIKIM VIDICIMA ABDULAHA SIDRANA SPECIJALNI PRILOG
ovjek, Bosna i svijet

u umjetnikim vidicima Abdulaha Sidrana
(uvodni referat)
Muhamed Delilovi
Puno je naina da se itaoci odue
umjetniku, posthumno ili za ivota, i zapravo se tim tajnovitim i nevidljivim poklonima odvija, prosljeuje i potvruje
ona Encensbergerova zavjera koju nazivamo svjetska knjievnost. Ovdje smo
danas zbog tih skromnih tajnovitih poklona, kako bi iz razliitih uglova, iz razliitih naina itanja, osvijetlili i artikulirali brojne dimenzije knjievnog djela Abdulaha Sidrana. I odmah na poetku iznijeu tezu koja sigurno nije samo
moja, a koju u pokuati argumentirati
kroz grubi presjek cjeline njegovoga golemog opusa.
Abdulah Sidran je neosporno najvei pjesnik-hroniar novije povijesti ove
zemlje, a zbog njene prirode, to znai i
Balkana.
Kada su ne tako davno u Italiji objavljeni prevodi njegovih djela pod naslovom Romanzo Balcanico bio sam zaista
istinski sretan iz puno razloga. Ne znam
ko je i kada smislio taj i takav krovni naslov, ali svaka mu ast, jer pogaa u samu
sr svega to kao tekst stoji izmeu korica tog izdanja. Etimologija rijei roman
vezana je za porijeklo starih romanskih
jezika kroz vulgarizaciju klasinog latinskoga koji se postepeno ali sigurno udaljavao od ivota i time zamirao. Vezana
je, dakle, za jezik na kojem su narodi priali prie i pjevali pjesme, i na kojem su
stari pisci hroniari biljeili povijest ljuskog bivanja u vremenu. Hroniku posljednjih pola stoljea, jednog izuzetno
dramatinog i uglavnom traginog perioda na ovom naem podneblju ispisao
je, a i dalje je ispisuje, veliki pjesnik. Njegov neponovljivi glas uvijek je prepoznatljiv i s istom snagom osjeti se u svim
anrovima u kojima se dosad isprobao

u lirici koju kontinuirano pie cijeli dosadanji stvaralaki vijek, u scenaristikim radovima koji su ga proslavili irom
svijeta, u proznim radovima, u drami, u
esejistici i publicistici, konano, u medijskim napisima i govorima, u intervjuima, ali i obinim svakodnevnim razgovorima sa ljudima iz najblie okoline od
kojih se nikada nije odvajao ni u ivotu
ni u knjievnim radovima. No, pitanju
ta je to tako jedinstveno i neponovljivo
u njegovome pjesnikom glasu vratiu
se neto kasnije.
Vrijeme u kojem se Abdulah Sidran
pojavio u naoj knjievnosti obiljeeno je dinaminim otvaranjem ove sredine prema savremenim tendencijama
u evropskoj knjievnosti. Bilo je to doba
kada ideoloke stege tvrdog poslijeratnog komunizma postepeno poputaju,
doba umnoavanja i paralelnog razvoja razliitih knjievnih koncepata, konano, doba pune drutvene afirmacije i kritike valorizacije djela izuzetnih
stvaralaca poput Andria, Kulenovia,
Dizdara, Selimovia... A generacija neto
starijih pjesnika osvojila je ve tada, sredinom ezdesetih godina, poprilino irok prostor lirskog modernizma ije su
dominantne crte bile intelektualni intimizam, konstruktivizam i razliiti oblici
hermetizma. U taj prostor ula je jedna
nova generacija pjesnika, meu njima i
Abdulah Sidran, koja e svojom svjeinom, svojim arom i svojim darom, bitno odrediti tokove bosanskohercegovake knjievnosti do danas. Ve 1965.
godine Sidran e objaviti svoju poemu
ahbaza, da bi pod istim naslovom objavio svoju prvu cjelovitu knjigu pjesama
003
pet godina kasnije. Samo godinu poslije, pojavie se njegovo prozno-potsko

djelo pod vrlo simptomatinim naslovom Potuka, a potom jo jedna knjiga
pjesama Kost i meso. Ako je u naoj knjievnoj kritici u to vrijeme i bilo prigovora kako su njegovi raniji radovi ponekad
neuvjerljiva alegorija nekog biblijskog
svijeta, kako je u njima bilo i pretenciozne nakane da iz samoga sebe rodi itav jedan svemir kojeg nije do kraja poetski popunio, kako je veliina zadatka premaila snagu jednog poetnika,
meni, danas, sa ove distance sve to izgleda samo kao najprirodnije sazrijevanje
jednog umjetnika, koji e vrlo brzo spoznati i trasirati svoj budui put i svoju do
kraja originalnu poetiku. Ne moe se porei da je i Sidran, kao i veina mladih
pjesnika, poeo s pjevanjem na velikim
distancama. Te distance su premjeravali i najvei evropski metafiziki pjesnici
isto kao i najvei evropski modernisti, i
kada god o tome razmiljam uvijek mi
nekako sve stane u samo jedan jedini
Helderlinov distih: Kao svaa meu onima koji se vole/ tolike su distance svijeta.
Ako je u ovim stihovima moni metafiziki okvir i progutao svau kao metaforu prirode ljudskog historijskog bitka, Abdulah Sidran e nastaviti graditi
svoju poetiku upravo potpunim uranjanjem u stvarnost tih svaa; nemilice,
cjelinom svog bia potucae se potuka
po labirintima historijskih zaokreta, pjesniki uobliavajui ono u emu se ti tokovi utjelovljuju, dakle u onome to mu
je najblia stvarnost. Slobodno unoenje autobiografskih elemenata, pria o
vlastitoj porodici, o bliskim ljudima i njihovim sudbinama, o Sarajevu i o Bosni zemlji koja mukotrpno prtei svoju dramatinu prolost sada ide u susret jo
dramatinijim drutvenim lomovima.
Velika poetska hronika posljednjih pola
stoljea ove zemlje zapoeta je ve tada,
a pjesnikov univerzalni govor o svijetu
dobie boju, miris, okus i ivotnu puninu naeg prostora, prostora u kojem je
autor i ivio i stvarao cijeli svoj dosadanji vijek. Sarajevska zbirka iz 1979, godine, bila je definitivna potvrda jedne ve
zrele i dograene poetike koju je AbduODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012
004
SPECIJALNI PRILOG OVJEK, BOSNA I SVIJET U UMJETNIKIM VIDICIMA ABDULAHA SIDRANA
lah Sidran kozekventno nastavio njegovati sve do danas i zbog ega sve to napie ili kae tako lako prepoznajemo u
ovom bunom, polifonom i kompresivnom svijetu.
O odnosu knjievnosti i historiografije ne mogu rei nita novo. Samo jo
jedanput ponoviti staru istinu kako je
knjievnost potpunije svjedoanstvo o
ljudskom povijesnom trajanju od bilo
kakve historiografije. Jer uvijek govori o
posebnoj i konkretnoj ljudskoj sudbini,
a ne insistira na onom to je zajedniko
i opte u historijskim tokovima. Historiografija to mora jer se nikada ne liava
ambicije da bude objektivna nauka koja
egzaktno razotkriva uzrono-posljedine veze meu dogaajima, dok knjievnost nepredvidivost historije sagledava
pojedinanim ljudskim ivotima, a najvee drutvene promjene prati i u nasitnijim porama egzistencijalnog iskustva.
Dodue, upravo u vrijeme u kojem je Sidran ivio, u periodu u kojem je stvarao
i o kojem je umjetniki svjedoio, dolo je do velikih promjena i u knjievnosti i u historiografiji. Ve barem pola stoljea najzanimljiviji historiografi u svijetu pokuavaju se kretati putevima kojima je knjievnost oduvijek prolazila.
Mnoga djela novije historiografije istrauju one sfere ljudskog djelovanja koje
je klasina zaobilazila smatrajui ih beznaajnim, banalnim, frivolnim. Na izvjestan nain, samo u drugoj formi, historiografi se sve ee, moda i nehotice, vraaju onome to su radili stari hroniari. A s druge strane, mnogi pisci, pa
i Abdulah Sidran, oduvijek su posezali za hronikama i onim detaljima u njima koji prate ivot u korak i ne skreu
pogled ni od jedne sfere ljudske stvarnosti ak i u vremenima velikih historijskih zaokreta i u sjeni velikih politikih
linosti. Ovdje ne mogu a da se ne prisjetim meni dragog francuskog pisca Jeana dOrmessona koji je na udan nain
komponovao svoju knjigu pod naslovom Jedna drugaija pria o francuskoj
knjievnosti. Obim tekstova koji govore
o najveim literarnim imenima te velike
kulture, a naroito o najveim modernim piscima, autor je namjerno ograniODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012.
io na stranicu, tri, ponekad pet... A kad

knjigu itamo unatrag, to se vie pribliavamo poecima francuske knjievnosti, poglavlja su sve dua, a ona najdua
i ona bez ikakvog namjernog ograniavanja posveena su, nikom drugom do
srednjovjekovnim hroniarima. Onim
poznatim i onim anonimnim podjednako. Poseban interes jednog pisca upravo za njihova djela, naravno, nije sluajan. I za to, valjda, nisu potrebna nikakva
dodatna knjievnoteorijska objanjenja
niti hermeneutike rasprave.
U okvirima bosanskohercegovake
knjievnosti, dovoljno se prisjetiti njenih vrhunaca. Sjetimo se Maka Dizdara
koji je kontemplativno opipavao udne
natpise i simbolike mree na kamenim
stecima, oslukivao glasove iz mranih
dubina pod njima, pa na taj nain tragao
za umjetnikim odgovorima na pitanja o drevnim tajnama ove zemlje. Sjetimo se Andrievog strogog, discipliniranog, naunog istraivanja svih hronika i dostupnih izvora od kojih je polazio
u umjetnikoj transpoziciji prolosti Bosne, prije svega njenog osmanskog perioda, pa je na taj nain otkrivao i svijetu
i nama svu njenu sloenost. Sjetimo se
nedavno preminulog velikog umjetnika, velikog pisca Nedada Ibriimovia.
I on se u dobrom dijelu svog stvaralatva, istraujui sve mogue izvore i stare
hronike, bavio hudom historijskom sudbinom ove zemlje, njenim vjeitim unutranjim razdorima, od onih politikih
do onih prizemnih i surovih ljudskih.
U drami Zmaj od Bosne ne moe se previdjeti centralno pitanje: ...kakva je Bosna? Je li ta Bosna upava, je li guzlata, je
li dlakava, je li vlana?....Toboe dennetska baa, a ono kad pogleda sve magla
i pauina! Ne samo za Ibriimovia, ova
zemlja oduvijek nekako i jest i nije. Takvi su i ljudi u njoj ni oni ne znaju jesu
li bia ili sjene, jesu li ili nisu. Zato se tokom navedene drame slobodno mijeaju ivi i njihove prikaze, sjene, due,
unutranja tijela. Zato se tokom drame neprestano upiru prstom u vlastitu
kou, pa ako prst prodre u neto smradno i gnjecavo to znai da su mrtvi (s tim
da Ibriimovi taj smrad uvijek vjeto
vee za politiku vlast i izdaju), ali nastavljaju dijalog sa onima iji se prst zaustavi na povrini koe, dakle sa onima
koji su jo ivi.
Na tragu takvog osjeanja i ove zemlje i ovjeka u njoj i sebe samoga je i
Abdulah Sidran, s tim da ne ide toliko
daleko u zamreni koloplet fizikih i metafizikih pitanja. Jedna njegova pjesma
se zove (zapisiva) i ve naslovom upiuje na pjesnika hroniara, na onoga koji
hoda,biljei i zapise pretvara u stihove.
U njoj on za samog sebe veli:
rastao se
od ivota
a iv
i die
Takvo vienje ovdanjeg ovjeka razasuto je po svoj irini njegovog opusa.
Uvodnu didaskaliju scenarija za film Kuduz Sidran zapoinje rijeima:
Niko nije poznavao Beira Kuduza,
pa nakon to navede sve prie koje krue Bosnom o njegovom postojanju ili
nepostojanju, kad navede tvrdnje svih
svjedoka koji tvrde da ga ima i onih koji
tvrde da ga nema, autor moli razborite, pouzdane graane da ukoliko negdje
vide, sretnu, ili uju Beira Kuduza jave
na tel 217-136, ili najblioj stanici milicije,
zavravajui svoju uvodnu uputu rijeima: Samo tako emo saznati da li je ikada
postojao Beir Kuduz zvani Beo.
Tek tada, zapoinje svoju priu o
jo jednoj bitnoj crti naeg mentaliteta,
onoj stranoj violentnosti i snazi strasti
koja ga malo-malo pa gura u totalnu iracionalnost.
Sjeam se dobro kad smo u redakciji asopisa ivot, negdje sredinom 1989.
godine, dobili autorovo odobrenje da
objavimo dio ovog scenarija. Danima
sam vodio unu raspravu sa kolegom
iz redakcije koji je tvrdio kako se na ovaj
nain ne mogu pisati didaskalije, jer one
moraju biti kratke, precizne upute o sasvim konkretnoj radnji i potpuno jasne
odrednice prostora i vremena u koji je ta
radnja smjetena. A ja sam, opet, uporno
branio tezu da je nemogue nai u naoj
scenaristikoj i dramskoj praksi bolju,
potpuniju i precizniju. U zemlji koje vjeito i ima i nema, ljudi kojih vjeito kao
da i ima i nema, ne mogu se ovjek ponaati drgaije nego kao jedan njegov lik
koji prinese ustima au rakije, a Sidran
tu njegovu radnju precizira didaskalijom krenuo je da popije, pa ko i bi i ne
bi. Samo u ove dvije kratke upute stalo je vie Bosne, skupa sa duboko historijski uslovljenim kolebljivim mentalitetom njenih ljudi, nego u tomove historiografskih knjiga.
Eto primjera kako se svaka Sidranova misao, pa i kratka didaskalija, pretvara u svojevrsnu poeziju.
I kad se nae reditelj (a nali su se)
koji znaju pravilno filmski ili teatarski
realizirati tu prividnu nepreciznost,
tu otvorenost Sidranovih scenaristikih i dramskih radova, nije sluajno da
su ti filmovi iznova otkrili svijetu ovu
zemlju (a to znai i cijeli Balkan) u njenoj neposrednoj prolosti i doivjeli veliki uspjeh. O civilizacijskom znaaju filma danas ne treba troiti rijei. Ali uspjesi tih filmova, njihov prijem u razliitim
sredinama, nije vezan samo za tematiku, nije vezan samo za aktuelnost hronike komunistike ere na Balkanu u trenutku kada jedan od najveih planetarnih politikih projekata definitivno propada, nego prije svega za udesnu misaonu dubinu i nevjerovatnu emocionalno-empatijsku snagu kojom Sidran oblikuje svoje likove. A ti kvaliteti su univerzalni jer uvijek i obavezno polaze od ovjeka, jer ne daju da se lik ovjeka izgubi u vrtlogu historijskih injenica i bezdunosti savremenog svijeta, i zapravo se odnose na ve pomenutu neponovljivost glasa pjesnika-hroniara, glasa kojeg on nikada i ne pokuava korigirati u ime pukog potovanja modelativnih normi koje odreeni anr pred njega postavlja.
I ponovo u pitanje specifinosti tog
glasa za trenutak ostaviti po strani.
Sidranova scenaristika djela i po
njima snimljeni filmovi iznova su Bosnu otkrili svijetu. Nakon Hasanaginice
koja je kao neko udo ucrtala nepoznati
i egzotini dio Evrope u knjievnu mapu
svijeta; pa zatim Andrieve Nobelove
nagrade koja je skrenula panju svijeta
na njegove romane i u njima sliku jed-
ne zemlje na vjeitoj granici meu razliitim civilizacijskim krugovima, Abdulah Sidran e na svoj nain skrenuti
pozornost svijeta na Balkan. On e ovaj
na prostor predstaviti upravo u trenutku kada su oi svijeta bile uprte prema
istoku u iekivanju sloma komunizma kao planetarnog politikog projekta.
Sjea li se Dolly Bell, Otac na slubenom
putu i nikad snimljeni scenario Prvi put
s ocem na izbore, predstavljaju organsku trilogiju o dobu komunizma na Balkanu, o njegovoj ranoj totalitarnoj fazi,
ali i o dobu postepene demokratizacije
drutva, o vremenu nade, a istovremeno i crnih slutnji o neminovnosti bolnog
buenja iz jednog utopijskog sna. Velika
trilogija o orgiji opijenosti velikom ideolokom priom koja se deavala na nain alkoholizirane opijenosti u balkanskoj krmi. Dodamo li ovome Kuduza,
Praznik u Sarajevu i Savreni krug, moemo slobodno rei da je Sidranovo ime
trajno upisano u antologije evropskog i
svjetskog umjetnikog filma. Ako su kritiari ponekad ukazivali na Sidranovu
scenaristiku korespondenciju sa onim
najboljim to nam je darivao italijanski
neorealizam, pa ako su nalazili i izvjesne uticaje najplodnijeg perioda ekog
filma (pri emu se prije svega misli na
onaj neodoljivi dvojac Hrabal-Mencel),
onda to samo govori o toplini, o emotivnoj, etikoj i estetskoj snazi pjesnikovog
poniranja u sve pore ivota. ivota koji
se ne da. Upravo onako kako se ne daju
ti mali, veliki ljudi koji trpe nedae i tragedije, koji se svaaju i tuku, koji rade i
kradu, ali koji dijele i skromni obrok i tijesni krevet, piju i raduju se i koji nikad
ne propuste priliku da se razliitim tipovima humora odbrane od svijeta i nedaa koje on nosi, bez obzira da li se taj
humor pojavljuje u obliku vedrog pesimizma ili otvorenog, istog, karnevalskog smijeha.
Sad je ve potpuno jasno ta je to to
Sidrana odvaja od ve pomenutih velikih imena nae knjievnosti - njegovo
bespotedno uranjanje u stvarnost, uranjanje u historijski trenutak kojeg i sam
ivi, u turbulentne i uglavnom tragine dogaaje od kraja Drugog svjetskog
005
rata do danas. Povijest ove zemlje se

probijala najprije kroz njegovu vlastitu
kou, moemo slobodno rei malaparteovskom surovou, i urezivala u kosti
i meso, bez ikakve vremenske distance.
Ve 1988. godine Abdulah Sidran
objavljuje jednu od svojih najcitiranijih, antologijskih, pjesama pod naslovom Mora. Gotovo da je ne treba citirati.
Znamo je napamet. U njoj ga majka pita
ta to radi sine?, a on joj odgovara kako
sanja i kako u tom snu pjeva o tome da
vie nema ni kue, ni glasa, ni jezika:
Glasom koga nemam, u jeziku koga
nemam,
o kui koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.
Misaonoj dubini ove pjesme najlake bi bilo prii iz manira ontolokog uvida u tajnu knjievnog umjetnikog stvaranja. Kua, jezik i glas odmah navode
na misao o jeziku kao kui bitka, a zatim
o mistinom dogaaju u jeziku koji
samo u najveoj poeziji i samo za trenutak doputa da stvari i svijet bljesnu
vlastitom sutinom, prije nego se ponovo zatvore u svoje vanjske pojavne oblike. I oniriki element je tu, koji dodatno
otvara prostor za artikulaciju metafizike vrijednosti ove pjesme. Ali pristupati
Sidranovom pjevanju samo na ovaj nain bio bi grijeh. Jer treba uvijek krenuti
od onoga to je najoiglednije, to je najblie, upravo na nain na koji to i pjesnik
radi. Kada sam krajem osamdesetih godina proitao prvi put ovu pjesmu osjetio sam samo jezu. Prvo to sam u njoj
prepoznao bilo je strano predskazanje
buduih dogaaja. Slutili smo tada svi
da je kraj jedne historijske epohe blizu.
Pjesnik je tada dovravao svoju veliku
scenaristiku tetralogiju o dobu komunizma i u njoj se dala jasno razaznati misao da nesklad koji se stvara izmeu nametnutih velikih ideolokih istina i partikularnih istina i potreba ovjeka, izmeu represivnih parola i svakodnevnih ljudskih ivotnih sadraja, tuga i radosti, mrnje i ljubavi, da, dakle taj nesklad postaje sve vei i da se vrlo brzo
moe oekivati slom jednog sistema i
ODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012
006
fragmentacija jednog prostora u svim

dimenzijama. Ali niko nije mogao naslutiti razmjere ljudskog zla, mrnje, destrukcije, zloina i ljudske patnje, niko
nije mogao ni sanjati da e se sve skupa
skonati u moru krvi, da emo stvarno
ostati bez kua, da e veina ljudi na takvu, nezapamenu surovost, ostati bez
glasa i reagovati samo jednom vrstom
nijemog krika, da emo, konano, u politikom razdiranju svega, ostati i bez jezika. A ako je ko i slutio, niko nas kao Sidran sa svim tim nije tako direktno suelio.
A onda je poeo rat.
Drama U Zvorniku ja sam ostavio
svoje srce svjedoi o naivnosti velikog
broja ljudi u Bosni i Hercegovini koje je
rat zatekao potpuno nespremne. Tu injenicu Sidran je pretoio u priu o Hajrudinu Peti Rudi, nastavniku i voditelju orkestra u sarajevskoj osnovnoj koli. Kompozitor i dirigent-amater, na povratku s nekog takmienja gdje je vodio
svoje uenike, izlazi iz autobusa i ostaje u Zvorniku, svom rodnom gradu na
granici sa Srbijom, kako bi, po uzoru na
Dvorakovu Vltavu, napokon dovrio
trideset godina sanjanu simfoniju o rijeci Drini. U toj drami Sidran uas bosanske tragedije sagledava iz perspektive
nagle promjene u ljudima; koncentrira
se na trenutak kada historijski kontekst
naglo pretvara ljude u zvijeri. Kao piscu
dubinskih uvida u kompleksne odnose
historijskih procesa i ljudske prirode, on
dobro zna ta je ovjek i kako se pokreu strani, zloinaki politiki mehanizmi. Svaki ulazak u zonu politikog haosa i drutvenog mraka, samo naizgled
preko noi, ljude za koje smo mislili da
su nam bliski i prijatelji, transformira u
zloince. A zloince u sebi samima takvi nikada nisu ni pokuali ubiti, zloinci u njima uvijek samo ekaju pogodan
trenutak. Sidranov Rudo uporno odbija
tu misao, on i dalje slua muziki sklad
uma Drine, dok njenom dolinom odjekuju krici pokolja. Tek na kraju drame,
tek mrtav, on pronalazi partituru za svoju simfoniju, pronalazi ono za im je tragao cijelog ivota i to mu je zapravo bilo
u obliku sevdalinke oduvijek tu. Time se
zatvara krunica njegove unutranje potrage i njegova dua i njegov duh nalaze mir. Ali cijena tog mira je stravina
smrt, doslovno upanje srca, a na historijskom planu ta doslovnost i simboliki
zatvara jo jedan krug u dugom nizu etnikih ienja u Podrinju i na Balkanu.
Uslijedile su slike spaljivanja sela i
gradova i strane vijesti o nepojamnim
zloinima. A onda 1479 dana i noi opsade pjesnikovog rodnog grada kojem je
posvetio najvei dio svojih radova. 1479
puta umnoena Picassova Guernica, slika uasa sred kojeg glavu put neba ne
diu samo ljudi nego i ivotinje. Slika
je nijema i potvruje stav da nita tako
ne vriti kao umjetniki kreirana tiina.
Ali pjesnik nije slikar, on mora govoriti i onda kada ostali zanijeme. I nekome
se mora obratiti, a zna da je svijet i slijep i gluh. Zato i on die glavu put neba
i obraa se Bogu izgovara Sarajevsku
molitvu. Sluamo glas pjesnika:
Kumim te Bogom, veliki Boe,
Skloni sa svijeta ivotinje!...
....dalje u pjesmi on moli Boga da ne
dira ni jedno bie na svijetu koje je stvorio, da ne dira nita u ta je lijepo pogledati, samo da skloni ivotinje koje pie
velikim poetnim slovom i time od zajednike gradi vlastitu imenicu. Ali i tu
Sidranova ljudska veliina progovara: dok moli Boga da ih nekako ukloni sa brda oko Sarajeva on od Boga trai i da im pomogne, znajui da im mjesta nema ni na ovom ni na onom svijetu i da im niko osim Njega pomoi ne
moe. Zaudnost ove poetske molitve
sadrana je ve u prvim stihovima. Pjesnik zaklinje Boga samim njime. Jasno
mu je da uobiajeno ljudsko obraanje
Bogu ne moe probiti pregustu smjesu
smrskanog grada, eksplozija, ljudskog
vriska, mirisa krvi i baruta... jasno mu je
da samo takvim obraanjem Bogu moda moe barem pokuati u jeziku izgraditi stub prema nebu, kroz koji bi molitva
prola, kako se zove jedna njegova pjesma iz Sarajevskog tabuta. Ta pjesma poinje stihom O tome nema pjesme, a zavrava konstatacijom A o tome nee biti
pjesme. Postoje iskustva pred kojima se i

najdarovitiji pisci osjeaju nemoni, opsada Sarajeva je jedno takvo, i moemo
samo slutiti koliko je napora i dara trebalo Sidranu da i to iskustvo bez vremenske distance knjievno oblikuje u toku
samoga rata.
A onda su pucnjevi utihli, ali ne i
glas pjesnika-hroniara. Vidio je odmah
da se rat ovdje nastavlja, samo na drugi nain, kao to mu nije mogla promai injenica kako masovno umiranje ne
prestaje. I u tom poratnom periodu on je
nastavio pisati knjievnu hroniku naeg
doba, i dalje pod motom Ujevievoga
stava da pjesniko traganje za smislom
nije nita drugo do bolest od due. A ta
bolest, kakva god bila, podrazumjeva
duu. Njegovim rodnim gradom i ovom
zemljom svoje krake pustila je nova poast. Dok su se oko njega vodile bune
rasprave oko pitanja pamenja, zaborava, oprosta, falsificiranja injenica, nastavka etnonacionalnih sukoba, dok su
se i dalje uvrivale unutranje neprozirne granice meu ljudima i itavim
narodima..., Sidran je pjevao pjesme o
pamenju naih tijela, pjevao je Moriju:
rat je bio mila majka
ta nam uinie
ove godine potom
iz ista mira
po sarajevu
poee najbolji ljudi da
mriju
tri su godine evo
kako stoje svi poslovi
sa sahrane
na denazu
sa denaze
na sahranu...
Kao i obino, i u tim pjesmama koje
su jedinstvena hronika masovnog umiranja poslije rata, hronika pomora ljudi kojima vrijeme za umiranje nije,
on kree od onoga to mu je najblie i
to ga emotivno najjae vee: od majke, od brae, od smrti prijatelja pjesnika,
od onih poznatih i onih manje poznatih

bliskih ljudi koje je on poznavao, koje je
poznavao i ovaj grad, sve do onih tihih,
samozatajnih i samo njemu znanih malih, a velikih ljudi. Svi su oni dio Sidranovog sjeanja, a sjeanje je valjda jedina
stvar koju ovjek moe slobodno nazvati svojom. Utoliko su svi ti ljudi, ije je
smrti tokom est godina poetski biljeio,
bili i ostali dio njegove vlastite bolesti od
due. Jo jedanput, s punim emotivnim
angamanom i saosjeanjem nastavio je
pjevati produetak bosanskohercegovake tragedije, ispisivao je iz tradicije
i starih hronika povuenu, a na nae ivote projiciranu Moriju. Stihovi koji stoje na poetku ovog djela, stihovi Amira
Brke - Tako rat ubija one/ koji misle da
su ga preivjeli - ima funkciju epigrama,
ali se slobodno mogu itati i kao zajedniki epitaf na grobovima svih onih kojima je pjesnik posvetio te pjesme. To je
pria za sebe. U poratnom tranzicijskom
haosu veina je od nje okretala glavu. Sidran je Moriju gledao ravno u oi i pjevao nam kako su strani zloini upisani
duboko u naa tijela. A tijela pamte surovo temeljito.
A onda je prestao pjevati ovu tunu hroniku. Negdje u ljeto 2006. godine, sreo sam Abdulaha Sidrana sluajno, dok sam iao (koje li ironije) na komemoraciju kolegi s Univerziteta koji je
umro od karcinoma u pedesetoj godini
ivota. Upitao sam ga tada bi li se kako
dalo, snagom rijei, zaustaviti tu Moriju, a on mi je odgovorio da vie o tome
nee pisati jer, citiram, mogu ljudi, ne
daj Boe, pomisliti da od toga pravim
posao. ta nakon ovoga rei o etikoj
dimenziji Sidranovog stvaralatva. Ima
li ita moralno uzvienije od toga to je
pjesnik svojim djelom otrgao od zaborava sve ljude o kojima je u Moriji pjevao?
Ima. Prestati pjevati. I tim inom skrenuti panju na totalnu moralnu eroziju jednog drutva koje je napravilo posao od svega i u bescjenje prodalo sve:
ubijanja, silovanja, muenja po logorima, Srebrenicu skupa sa njenim simbolikim kapitalom, desetine hiljada mrtvih dua...
Sve te strahote upamtila su tijela. I
ne obznanjuje se to pamenje samo karcinomima, modanim i sranim udarima. Meu stihovima Morije nai emo,
naalost, i stihove o onima koji su digli
ruku na sebe.
A njih je u poslijeratnoj Bosni jako,
jako puno. Mjeri se ve hiljadama i hiljadama. Meu njima je ponajvie onih
koji su etiri duge godine branili svoje
blinje i ovu zemlju od agresije. Pa kada
su konano izali iz blatnjavih rovova,
gladni i iznemogli, ta su zatekli? Poruene domove i naputene firme koje
su psi rata ve poharali. Odbaeni od
drutva, bez ikakve perspektive, razoarani, oajni, polako su posustajali u svakodnevnoj borbi za smisao. A onda doe
onaj odluujui as kada vie nisu bili u
stanju da se izbore za smisao. Izvuku iz
depa poneki metak zaostao jo iz rata
i ispale ga sebi u glavu. Ili ih nau objeene u nekad procvalim, a danas zaputenim vonjacima. Ili, jednostavno kao
bezimene leeve koji plutaju po prljavim potocima i rijekama. I od tih injenica okreu glavu oni koji to ne bi smjeli.
Lokalni politiari o tome nikako ne vole
misliti: jer kako to oni brane interese
svojih naroda kad im se ljudi ba iz njihovog naroda ubijaju? Vjerski poglavari
pogotovo: jer kakvi su to njihovi vjernici kad skonavaju na nain koji je u svim
religijama grijeh? Okreu glavu svi, ali
ne i Abdulah Sidran- pjesnik hroniar.
Pa ako u posljednje vrijeme u njegovim izjavama ujemo rijei gorine i bijesa, to samo znai da mu i dalje u ovom
drutvu nita ne promie. Bie da su i
bijes i arogancija ponekad jedini odgovor na poplavu agresivnog primitivizma. A i to je fenomen duboko povezan
sa ratom, genocidom i etnikim ienjem. Oko milion ljudi silom je izbaeno
iz svog ruralnog leita i te unutranje
emigracije dovele su do ogromnih demografskih promjena. S druge strane to
je rezultat erozije morala u onoj Balzakovoj ranokapitalistikoj koari punoj
kraba koje se meusobno grizu i prodiru. Nita novo u historiji. Novi ovjek
kakav treba biti, teta je samo to novi
ljudi uvijek moraju biti takvi, konstatovao je Lampeduza u Gepardu jo dav-
007
no za sve nas koji smo osjetili ta su ratovi i nagle drutvene promjene. A izgleda da uvijek moraju biti ba takvi. Meutim, kakav odnos prema tim ljudima
ovdje ovjek moe imati. ali ih i saosjea s njima jer zna da su pobjegli ispod
krvava noa. Bijesan je na njih to tako
beskrupulozno unitavaju urbanu supstancu grada koji ih je doekao rairenih
ruku iako je i sam bio razoren. Sidran je i
o tome govorio. eli biti ljutit, pa ko i bi i
ne bi. eli saosjeati s njima, pa opet ko i
bi i ne bi. Dok govori i o tom problemu u
svom rodnom gradu danas, opet, kao da
se svaka reenica istog asa pretvara u
poeziju. Opet ujemo isti pjesniki glas.
ta, dakle, ima u tom dosljednom
glasu kojeg s lakoom prepoznajemo u
jednom anrovski tako raznovrsnom
opusu? ta ga ini toliko drugaijim od
ostalih, a tako bliskim svakom ovjeku?
Kako to da ga esta upotreba idiomatskog govora nikada nije zatvarala u uski,
lokalni recepcioni krug? Na ovo posljednje pitanje moemo odgovoriti tezom
da i u najidiomatskijem idiomu postoji neto to pripada ...nekoj univerzalnosti. Derrida je svojevremeno, govorei o tome rekao da idiom nije nikakva
granica koju uva policija. U autentinom pjesnikom inu (a takav je Sidranov) nema idioma koji ve implicitno ne
sadri i zov i izazov prenoenja u drugi
kod, prevoenja. Utoliko je on za mene
istinski svjetski pisac. Mjesto na kojem
ujemo taj zov i taj izazov, mjesto otvorenosti idioma, jest ta implicirana ljudska univerzalnost, trud da se ni u jednom trenutku ne izgubi iz vida autentian ovjek u svoj svojoj egzistencijalnoj punini. Dakle univerzalnost koja povezuje kako epohe, tako i kulture i civilizacije. Zato je bilo mogue da Sarajevo
postane pleneta, tek po tome je unitenje njegovog grada moglo stati u pitanje
Zato tone Venecija?, samo iz tih udaljenosti mogue je vidjeti da Sarajevo i geografski precizno lii na tabut. Ali to je
jo samo puko teorijsko traenje odgovora na pitanje zaudnosti tog glasa na
planu geometrijskih, morfolokih i leksikih elemenata strukture.
Jedan sam od onih koji su imali priODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012
008
vilegiju sluati Abdulaha Sidrana uivo dok govori svoje stihove. Ne jednom
sam od njegovih kolega knjievnika uo
izjavu kako ne poznaju ni jednog pjesnika koji to tako majstorski radi. I znam da
kad god itam neki njegov rad, itam ga
unutranjim glasom vrlo bliskim autorovom, pri emu se nikako ne radi o pukoj tehnici govora, boji glasa ili artikulaciji. Ali takoer znam da sam ga na isti
nain itao i prije nego to sam ga prvi
put uo. Oigledno, stvar je u formi njegovog iskaza. A u toj formi prije svega ritam. To samo njemu svojstveno lomljenje poetske ili prozne reenice naprosto primorava itaoca na izvjesne pauze.
Tek u tim vremenski neuhvatljivim prekidima koncentrira se sva dubina njegove misli i izuzetna emocionalna energija. Ovdje moram biti iskljuiv: o svemu
u Sidranovom djelu moemo razgovarati, osim o ove dvije injenice koje su neupitne. Koncentracija smisla u kratkom
iskazu dovedena do sentencionalnosti i
empatijska emocionalna snaga iscjeena iz iste jezike energije, koja dodatno obogauje znaenje. Prvi kvalitet ne
treba dokazivati dovoljno je proi ovim
ulicama, dovoljno je sjesti u prvu kafanu i uti ljude kako Sidranove stihove izgovaraju kao potapalice ili onda kad im
ponestane argumenata u razgovoru. Ba
onako kako smo mi u mladosti dokazivali, bogapitaj ta, citiranjem latinskih
sentenci koje smo u kolama morali uiti napamet. A najee nismo ni znali da
su i one samo stihovi i misli istrgnuti iz
djela antikih pjesnika. Moda tome doprinosi i ton iskonske iskustvene mudrosti u Sidranovom iskazu iz kojeg nenadano iskrsnu viestruki smislovi.
Ipak, ostaje i dalje tajna tog ritma i
tih neuhvatljivih pauza. Znam da veina pjesnika ne voli uplitanje filozofije u kritiki govor o knjievnosti, ali u
se ipak ovdje ponovo pozvati na Derridu. Nijedan moderni mislilac nije tako
duboko zahvatio u jedan naizgled paradoksalni okvir kojeg on zove neodluivost. Osim ve pomenute koncentracije smisla i emocije, te Sidranove pauze jesu izvjesno oklijevanje, neizvjesnost, trajanje neophodno da bi se dolo do onoga to Derrida zove odluka, a u
Sidranovom sluaju znai poetski izraz.
Do te odluke, zapravo se i ne moe doi
bez ukljuivanja dueg ili kraeg odlaganja u jeziku, neega to bi bilo vrlo blisko onoj tako jednostavnoj, ve citiranoj
didaskaliji pa ko i bi i ne bi. Derrida je o
odlaganju, koje ponekad moe znaiti i
doslovno kanjenje, govorio u kontekstu ispravnoga miljenja. A u sluaju naeg pjesnika to se odnosi i na miljenje i
na pjevanje istovremeno. Prividni paradoks je u tome to se taj nain odlaganja
neminovno kombinuje i uslovljava sa
pojmovima hitnosti, dogaaja u procesu,
govorenja u datom trenutku. Ono to se
naizgled odgaa, sada se ispostavlja kao
uslov neposrednoj odluci koja se pojavljuje pod znakom izuzetne brzine i urgentnosti. Zahvaljujui tom prividnom
paradoksu odlaganje koje osjetimo u Sidranovom kazivanju ni na koji nain se
ne sudara sa njegovim tako brzim reakcijama na sve drutvene dogaaje, procese i fenomene, pa i one od kojih mnogi, kao to smo vidjeli, najee okreu
glavu. Upravo obratno, brza reakcija na
ono historijski aktuelno i odlaganje u jeziku su duboko meusobno uslovljeni.
Sve dalje od toga u njegovom poetskom glasu za mene je tajna, a ozbiljne
umjetnosti bez tajne, niti je kad bilo, niti

e biti.
Pjesnik hroniar, vjeiti potuka,
tako je svih ovih decenija nae neposredne prolosti biljeio ono aktuelno
na nain odlaganja. Pri tome sila, snaga, mo, dinamika svakog njegovog teksta potvruju pravilo da svi elementi
strukture jednog anrovski tako raznovrsnog knjievnog umjetnikog teksta
moraju biti korigovani jednom energetikom. Samo unutar te energetike moemo razmiljati o specifinim oblicima lijepoga u Sidranovom djelu. Nita o toj
ljepoti ne moemo rei ako polazimo iz
klasinih pojmova ljepote; nita ni onda
kada polazimo od historijskih konvencija koje nam odreuju taj pojam; ni onda
kad polazimo od razliitih umjetnikih
koncepata... Ljepota je u njegovom djelu
mrea tanja od pauine, a opet sila, mrea ispletena od neupitnih moralnih vrijednosti i samo njemu imanentnih estetikih principa. Ona se ne moe objasniti pravilima i shemama, pa su mi se stoga konstatacije o Sidranovoj poeziji kao
previe proznom izrazu ili o njegovom
nepotivanju izvjesnih normi u izgradnji arhitektonike jednog scenarija ili drame, uvijek inile nekako povrnim i nedovoljno znalakim.
Na kraju, ne bih smio previdjeti treu rije u nazivu ovog skupa i ovog teksta - a to je svijet. Kakav je odnos Abdulaha Sidrana prema savremenom svijetu? Kako taj veliki svijet vidimo u njegovom djelu? I opet, u njegovom maniru,
sve stane u jedan jedini stih od pet rijei:
Svijetu je davno struhlo srce.
I na ovo se nema ta vie dodati.
009
Empatija u poeziji
Abdulaha Sidrana
Jasmina Ahmetagi
Prenosei svoje najbolje pesme u

svaku narednu zbirku, Abulah Sidran je
zapravo sa svakom novom poetskom celinom pravio izbor i svojevrstan bilans,
svesno potvrujui ideju da je svaki pisac - pisac jedne knjige. Opsesivne teme
njegove poezije (porodica, Sarajevo, poezija, istorija, ljubav, patnja postojanja,
smrt), ali i nain govorenja o njima (direktan, precizan, jasan), ine prepoznatljivom, itljivom, pa i itanom, poeziju
Abdulaha Sidrana, i u daljem e tekstu
biti podreene razmiljanju o centralnom oseanju kojim je proeto njegovo
pesnitvo. Ako je patnja okosnica pesnikovog doivljaja sveta, koja je ve prepoznata i povezana sa Sidranovim pismom,
s druge je strane znaajan problem pesnikov odnos prema drugom, prema oveku i svetu o kome peva. Kljuna re
koja definie pesnikov odnos prema drugom jeste empatija, koja podupire i na
kojoj se odrava lirinost Sidranove poezije, ponajvie u onim pesmama koje su
po sklopu narativne i ispunjene sieom,
nalikujui spregnutim novelama. Empatija se u Sidranovom pesnitvu javlja kao
oseanje, ali i kao postupak, i izuzetno je
znaajna za njegov opus, to emo u daljem tekstu pokazati pre svega na primerima onih pesama u kojima autor uvodi
istorijske teme, odnosno preduzima tzv.
empatijsko itanje dokumenta, ali tema,
na ovom mestu, ne moe biti do kraja iscrpljena.
Rane definicije empatije nastale su
krajem 19. veka, najpre u estetici (fenomen je istraivao filozof Teodor Lips, podrazumevajui pod empatijom uivljavanje vlastitih stavova i oseanja u neko
umetniko delo ili prirodnu pojavu). Isti-
na, jo je staroj Grkoj postojala re empatheia, ali je ona oznaavala intenzivnu strast i emocionalno iskustvo. Aristotel je pojam katarze definisao kao estetiko oienje gledaoca usled poistoveenja sa glumcem, saaljenja i saoseanja, no Aristotelove definicije su udaljene od savremenih konotacija saaljenja i
dananjeg znaenja pojma empatije. Psiholoka literatura definie empatiju na
razliite naine, ali se u osnovnom slae:
empatija je kapacitet za prepoznavanje i
u nekom stepenu deljenje oseanja koje
je iskusio drugi subjekat. Hajnc Kohut1
je precizirao da je empatija sposobnost
da se misli i osea unutranji ivot druge osobe. Empatija je danas prepoznata
kao osnov dobrih meuljudskih odnosa, a tvrdnje da ona najvie nedostaje naem dobu stiu sa svih strana, potvrene
psiholokim, sociolokim, pedagokim
iskustvima. Saaljenje lieno saoseanja
uvek je pogled odozgo na patnika. Empatija podrazumeva saoseanje, to znai, postaviti taku gledita, to je mogue
vie, u drugi subjekt. U irem smislu empatija podrazumeva ne samo da se osea unutranji ivot druge osobe, nego da
uoseanje ide tako daleko da prepoznaje
vrednosti, motivacije, sposobnosti druge osobe ono to ona uistinu jeste. Empatija nije nikakvo naelno saoseanje,
empatija je oseanje tueg bola kao da je
vlastiti.
Empatija u Sidranovoj poeziji see
iz saoseanja prema ovekovoj sudbini
uopte, to je u skladu sa pesnikovim pogledom na svet, obeleenim pesimisti-
nim oseanjem ovekove prikraenosti,

stradalnitva i kratkotrajnosti njegovog
bivanja na zemlji. Smrt je velika Sidranova tema i u realizaciji ove teme empatija se ostvaruje ne kretanjem od sebe ka
drugom, ve od drugog ka sebi, zato to
uravnilovka koju sprovodi smrt ne ostavlja prostor za drugost. U nizu pesama svoje Morije pesnik stvara katalog ljudskog
umiranja nakon rata. Naslov zbirke potie iz narodne knjievnosti (morija je rednja umiranja), a pesnik se u narodnom
duhu i dri tog motiva, jer u svim pesmama, navodei precizno razloge umiranja
svakog pojedinca, beleei itave sudbine ljudi ili detalje tih sudbina, odrava atmosferu uenja, iznenaenja, kao
da je morija stvarna nepoznanica, nekakva mrana sila koja oduzima ivote: nakon rata, iz ista mira po Sarajevu poee
najbolji ljudi da mriju. Morija dobija znaenje fatuma, a u tako stvorenom okviru
pesnik, uzgred, otkriva da je kancer ivotinja koja ubija one to misle da su rat
preiveli, te zapravo tematizuje krhkost
ljudskog tela na kome ostaju tragovi preivljenih duevnih strahota. On se u Moriji u dvema pesmama i oglaava, najpre
kao komija, potom kao onaj ko ne sumnja. Preuzimajui ulogu zapisniara, pesnik zapravo implicira da je sve to je zapisao, svaki podatak, zapravo jedini mogui odgovor na smrt pesniko pamenje.
A pesniko pamenje nas direktno
vodi Sidranovim istorijskim temama.
Mada se huk istorije osea u mnogim
njegovim pesmama (istorija see od Povelje Kulina bana, preko opsade Eugena
Savojskog, sve do poslednjeg rata), ona
unosi i oseanje prolaznosti, jer je doivljena kao sila koja ograniava oveka u
vremenu i prostoru. Do siea pesme Rasvjetljavanje sluaja iz 1641.2 autor je dospeo preko knjige istoriara Vladislava
Skaria Srpski pravoslavni narod i crkva
u Sarajevu u 17. i 18. vijeku. Oslanjanje na
dokument omoguava Sidranu da tehnikom citatnosti podraava administrativno govorenje o tom sluaju, ali i da,
A. Sidran: Pjesme o Sarajevu, u: Sarajevska
zbirka i druge pjesme, priredio Josip Osti, Sarajevo, Sarajevo-Publishing, 1999.
Heinz Kohut: How Does Analysis Cure?, The

University of Chicago Press,1984.
010
s druge strane domatava, nastojei da

sagleda humanu dimenziju sluaja, da
ga pesniki konkretizuje na takav nain
da njegove uesnike vidimo. U pesmi se
osea bruj godina, vremena koja prolaze,
to je eksplicirano ve uvodnom invokacijom: Godine i knjige, godine i knjige!
U prvoj strofi se u irokim potezima prelazi kroz velike dogaaje (odmah poslije
velikog poara, onog drugog, a prije one
manje kuge, uoi zemljotresa skoro),
ime se lokalizuje kazneni sluaj, kako bi
se nadalje panja zaustavila na uesnicima i progovorilo lirskim tonom o ubistvu
jednog muslimana u bati izvesne Vujane, keri Selakove. Ovdje moramo stati, kae pesnik i ve naredna strofa zapoinje njegovim imaginiranjem, nastojanjem da se produbi sluaj, da se naini konkretna slika, te je pesma izgraena na empatijskom itanju dokumenta: pesnik pogaa godinje doba (Mora
da je bila jesen, oli pramaljee, / mora da
je puhalo jugo, mora da su odonud, preko lea / Trebevia, valjali se oblaci, brzi
oblaci, teki / oblaci, s puno smisla protivrjenog.) nastojei da doara atmosferu konkretne veeri u kojoj se zloin i
dogodio. Sam postupak dokumentarnosti ovde je iskorien kako bi mu se udahnuo ivot, kako bi podatak, empatijski
proosean, postao vie od onoga to jeste. Empatija je ovde i motivacija nastanka pesme u kojoj Sidran stvara scenario:
oblikuje ambijent, pozadinu zbivanja,
ljubavni susret ita u skladu sa vremenom u kome se odvija, ostajui u poziciji treeg lica, posmatraa (Pod muepkom / vrua daha, aputao je mladac, i
Vujana smijeila / se mrven, koliko niska
zubia bijelih / da se vidi, a glas joj da ne
uje se.), svedoka. No da je pesnik empatian svedok ukazuje smanjenje distance izmeu sebe i uesnika dogaaja: sam
zloin sagledava iz perspektive same Vujane, skreui panju na ono to je sama
ula i videla: Tad Vujana ula je, /vidjela, u liu kako sja kre, i vriti bijelo / lice
ljubomore, gr zatim, sjeivo i muk! Nita
/ se, potom, po svemu sude, nije ulo.
Iako kazuje sa pozicije treeg lica, pesnik
ukazuje na unutranju perspektivu, zauzimajui Vujaninu taku gledita. PoODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012.
tom se opet prelazi na dokumentarnost,

mada i u lirskim pasaima pesnik jezikim sredstvima ostvaruje autentinost
vremena o kome govori: po ondanjem
obiaju, poto se nije znalo ko je ubica,
odgovorna je bila cela mahala, sami pravoslavni hriani, njih vie od 21, / da plate krv. No poto rodbina ubijenoga nije /
sa svoje strane traila krvi, stvar je legla.
Kombinovanjem dokumentarnosti i iste lirike, gradei dokumentarnom tehnikom tek podlogu na kojoj izrasta smisao pesme, Sidran itav sluaj i prikazuje
kao okvir do ijeg se humanistikog smisla i dospeva u sredinjim i zavrnim lirskim pasaima: pesnik proslavlja odustvo krvne osvete u surovim vremenima (jer Bijae to onomad /kad tamo se
negde, tajom, spremala vojna, nova/ vojna, s istim starim ravim orujem, nova
vojna, /opet i opet.), te u prikazani dogaaj upisuje mogunost humaniteta koja
ne zavisi od vremena, nego od pojedinca.
Godine i knjige brzo prelaze preko ljudskih sudbina, beleei dogaaje: istorija
belei ovu kaznenu stvar iz 1641, u vremenu u kome se, vele historici, nita pomena vrijedno zbivalo nije. Pesnik upravo ljudsku sudbinu stavlja na sredinje
mesto, zapoinjui diskretni spor sa istorijom: ivjeli su ljudi, i zbivalo se tota.
U isti mah, pesnik se ovde nalazi i u poziciji svedoka: ako empatijsko itanje poiva pre svega na identifikaciji, svedoee
poiva na odgovornosti itaoca, a vlastitu odgovornost pesnik podastire predoavanjem vlastitog saznajnog nivoa na
kome je iitao kazneni sluaj. Postupkom uivljavanja u tekst dokumenta Sidran i stvara pesmu u kojoj je on sam vanvremeni svedok zbivanja, sada konkretizovanih pesnik, polazei od razumevanja Vujaninih oseanja, ta oseanja indirektno prikazuje, slikajui njeno neverbalno ponaanje (Vujana tad/pregrizla je prste i usnu, i trgla se, netom.),
te iz knjiga u kojima je sluaj bio mrtvo
slovo na papiru tek sad, aktualizacijom
zbivanja, insistiranjem na individualnosti uesnika, kao da snop nekog svjetla,
majunog svjetla () lica naa ozrauje, /
i, zaudo, sve ovo kao i bijae o tome svjetlu/ govor! U ovoj pesmi se umnoava-
ju perspektive istorijska i pesnika (pesnik, uostalom, kako proizilazi iz njegovog opusa, veruje da nema sluaja i koincidencija, samo nemoi ovekove da povee i razume stvari), perspektiva bar triju vremena (iz vremena zbivanja, iz vremena beleenja dokumenta i nadvremena perspektiva koja se oslanja na aktualizaciju ondanjeg dogaaja). Pesnikovom imaginacijom rekonstruie se ljudska sudbina svedena na podatak pojedinac se odvaja od mase i vraa se vrednost i dostojanstvo njegovom ivotu. Takvo izdvajanje individue iz mase, koje
naglaava vrednost pojedinanog ivota i reprezentuje pesnikovu etiku, povezuje ovu pesmu sa zbirkom Morija, koja
ima istovrsno usmerenje.
U pesmi Brauning 7, 65. Vjeba gaanja. Drhti Gavrilova ruka3 Sidran se fokusira na unutranje stanje Gavrila Principa, u toku pripremanja za izvrenje
atentata, putajui svog junaka da govori. Iskazuje Princip svoj fatalistiki odnos prema istoriji, doivljavajui sebe
kao orue neminovnog istorijskog toka
(emu se ovo uim? I bez mene jednako trajao / bi svijet, i druga se ruka dizala, istu / ispunjuju svrhu.). Pesma zaustavlja vreme ispunjeno vebama gaanja, produujui trenutke Principovog
monologa, u kome junaku drhti ruka, u
kome mu se u roju misli javlja i ta da jo
nije spreman, uprkos vebanju i due,
i gaanja u Topiderskoj umi. Unosei u pesmu istorijske podatke (u Topiderskoj umi, uz majora Tankosia, Princip je uio da puca iz pitolja), pa i citatno
upotrebljavajui Principovu sintagmu sa
suenja (bolesna udnja), Sidran podraava autentinost istorijske slike, ali
je duevna komponenta Gavrila Principa
u prvom planu. Drama i poiva na slikanju paradoksa koji ispunjavaju Principovu duu (Tako sam gladan, i tako sit /u
istom asu. Tako odluan i tako slomljen.
/Bolesna je ovo udnja, ali mrtav, znam,
pucau od zdravlja.) pesnik se empatijski uivljava u situaciju drugog, poistoveuje se sa junakom i postaje medijum
kroz kojeg nam se obraa istorijski junak,
3
Isto.
011
onaj koji e pucnjem probiti bubnu opnu

sveta i pokrenuti zamajac besmisla (jer
drukije bie sve /u stropotanom svijetu). Empatija i uslovljava da se junakovo samoidentifikavanje ne zbiva na
objektivnoj ravni, onako kako e ga nadalje videti istorija. Pesnik polazi od vlastitog suda o Principu, emu sledi poistoveivanja vlastite due sa njegovom, to
potvruje stav Martina Hofmana4, psihologa posveenog prevashodno problemu empatije, da empatiji prethodi visok stupanj kognitivne obrade stavljanje sebe na mesto druge osobe i zamiljanje kako se ta osoba osea. Nemogue je
biti spreman za ubistvo, ako ubica nisi
(prazni se arer i jednako prazni mi se
dua), a Gavrilo Princip to nije (kroz njegov monolog ujemo kako cvili zguljena kora bora, njegova meta, kako ga eljusti bole i trnu od stisnutih vilica, kako
smiruje svoj duevni nemir, treba pucati, ne misliti i kako promie al za sopstvenim mladim ivotom). Princip je vojnik na radnom zadatku, svestan da mora
izvriti neto strano njegovoj prirodi i
svestan odgovornosti ina, na koje upuuju i zavrne misli nakon atentata: Cjelivam vrelu cijev / revolvera, i, evo, miran sam sasvim. Samo / mi se plae. Silno mi se plae. Sidran ovde nije distancirani posmatra, ali je empatiji ove vrste
posluila srodnost sa junakom, oevidna
u doivljaju fatumskog karaktera istorije.
Dramatizam due, dramatina previranja u njoj odlikuju i Principa i Baeskiju, te je i u pesmi Baeskija5 pogled na
grad i ljude Sidran prepustio ovom uvenom letopiscu, oblikujui pesmu kao
njegovo intimno obraanje Bogu, kao
njegovu refleksiju. Letopisac je prikazan
u samoi, koju je primio kao dar, kao premo, ne kao kaznu, kao onaj ko dublje
oslukuje pojave doba, jer je usredsreen na sve oko sebe. Baeskijin govor ispunjen je tonom nesnalaenja, uvianja
dvoznanosti pojava, sloenosti sveta, a
sam je prikazan kao mudrac i stoik koji
refleksije o svetu i ljudima iskazuje kao

linu dramu. Empatijsko ulaenje u Baeskijinu linost ovde prati snana identifikacija, te se ostvaruje tzv. pasivna empatija, budui da Baeskija po sebi pesnika asocira na vlastita oseanja, i slinosti
su vidljive, a da je tako upuuje Sidranova poetika pesma Slijepac pjeva svome
gradu6.
U toj pesmi se ve naslovom prizivaju Homer i Vinji, a metaforino se ukazuje na nemoan poloaj pesnika kome
je, kao svojevrsna kompenzacija za nemanje vida, dato da vidi samo ono to
drugi ne vide. Videi samo unutranjim
okom, pesnik se kree u jednoj stvarnosti koja ga iz perspektive tuih stvarnosti i odreuje kao slepca, dok zapravo prolazi kroz drugaiju doivljajnu ravan. Oslonjen na pojaan rad drugih ula
(sluha, mirisa, dodira) on kroz sinestezijske slike stie potpuniji uvid u dinamiku grada: u dodiru junog vetra, on uje
glasove onih koji su napustili grad kao
to ima uvid u dimenzije koje su oinjem
vidu nedostupne (uje sparivanje muva,
vrua tela prolaznika nose miris pohote i
postelje), zato poznaje tajnu stvari i bia,
a takva spoznaja je i osnov i razlog njegove upuenosti na transcendendento,
jer govori s Bogom kao da i sam uza me
koraa: Zar iko od mene bolje poznaje
ovaj grad?/ Od mene, Boe, kome si dao
da nikad ne vidi / onu koju ljubi? Kada
imamo na umu ovu pesmu, onda je razumljiva potpuna pesnikova identifikacija sa Baeskijom, koja i omoguava empatijski prodor u njegovo poimanje sveta: jer svetovi dvojice pisaca, usamljenika, meusobno su srodni, kao to i njihova refleksivnost nalazi adresata u Bogu.
Uostalom, suprotstvljenost Baeskijinog
usamljenikog ivota gomili, jer i druge elje nema ve / tiho da bude, i jo tie
ode, kad doe as (a koja priziva pesnikovo ekanje svog poslednjeg ezana iz
pesme Ne mogu da zaspim7), iskazana je
6
Martin Hofman: Empatija i moralni razvoj:

znaaj za brigu i pravdu, Beograd, Dereta, 2003.
5
A. Sidran: Pjesme o Sarajevu, u: Sarajevska
zbirka i druge pjesme, priredio Josip Osti, Sarajevo, Sarajevo-Publishing, 1999.
Isto.
to ne da mi da zaspim. to hoe, i ini, da

zdrav i / budan i trijezan, za postelju nesvezan,
mirno doekam / Smrt. Svoj poslednji, prelijepi, ezan da ujem duhom/ a ne sluhom , i u oi
da je gledam, dok me uzima, i/ prima. Mene,
i ovo moje strano bilo. (A. Sidran, Pjesme
u duhu religijskih tekstova: Grijeim li

/prema sebi, tek tada sam drugim prav.
Prema /njima grijeim li, pravdu prema
sebi ispunjam. Pustinjak i slepac su jedno, svojom odvojenou od sveta. Baeskijina linost se preliva na pesmu Slijepac peva svome gradu, kao to se i linost
pesnikog subjekta ove pesme (mada i
mnoge druge Sidranove pesme govore o
njegovoj linoj usamljenosti) preliva na
Baeskiju. Empatija u ovoj pesmi odreena je samim usmeravanjem pesnikove panje na one u kojima se prepoznajemo.
Empatija proima i druge Sidranove cikluse, kada peva o Sarajevu, govori o poetici ili stvara angaovanu poeziju. Kada u pesmi Grbi Babiu, odgovor na
pismo8 izraava sumnju u poeziju, on u
isti mah govori o esencijalnom u svojim
pesmama: Pjesme? Kojeta! () al ruio se /strop due u te redove, naglo i ne
bez / ljubavi (). Pesnik, meutim, kazuje o sebi: svijet opisivati ni trena ne umijem / a bijah smo ogledalo to pati / dok
svet se u njemu ogleda, / pun svijet, svijet prazan i nikakav. Ovi eksplicitno poetiki stihovi, iskazujui ogledanje drugih
u pesniku, otkrivaju i njegov kapacitet za
empatiju, pa i opredeljenje za empatijski
pristup, iako se takav izbor odvija nesvesno, na osnovu samih pesnikovih svojstava, jer ogledanje drugog u nama omogueno je samo prostorom koji za identifikaciju s drugim raspolae pesnik. Patnja postojanja, koja je jedna od opsesivnih tema Sidranovog pesnita, prirodna
je posledica jednog senzibiliteta koji je
pesnik jezgrovito iskazao reima: Svemu je dua sestrom znala biti, i bila9, ili
pak Plakanje jeste /Moje due prirodno
stanje10. No, ovaj stih takoe svedoi o
empatiji, jer dua - sestra svemu upuuje
na dimenzija saoseanja, ali i uoseanja,
poslije rata, Partizansko groblje, priredio Sinan
Gudevi, Zagreb, Naklada Ljevak, 2011)
8
A. Sidran: Sarajevska zbirka i druge pjesme, priredio Josip Osti, Sarajevo, Sarajevo-Publishing,
1999
Znalo je biti vremena, Sarajevski tabut, Sarajevo, 1993.
Vjenanje, u: Partizansko groblje, priredio Sinan Gudevi, Zagreb, Naklada Ljevak,

2011str. 164.
10
012
odnosno identifikacije sa drugim.

Empatija je, dakle, i u vezi sa osnovnim svojstvima pesnikove due - osetljivost, melanholija, pesimizam, o emu
svedoi celokupan Sidranov opus. U pesmi Tarik11, na primer, pesnik se svio
u ahuru pozne ljubavi; u toj gotovo
eskapistikoj svijenosti, u begu u ljubav
od spoljaenjeg sveta koji boli, nalazi radost, verujui da se svaka radost ili patnjom zasluuje ili naplauje. U pesmi
Tuga12 ogoljena je pesnikova melanholija tuga se prikrada i upada u as sree,
menjajui pesnikovo stanje svesti. Prikazana kao objektivna, mrana, lukava
sila (Tuga ima ape od svile, i hod maiji.
() ona se, niotkud, prikrade, posred mi
/ due legne: pretvori me u avetinju.),
zapravo je deo pesnikovog bia i zaskae
ga iz njega samog.
U pesmi Savren krug, koja pripada
posleratnom Sidranovom ciklusu, naslov ve ukazuje na njenu okvirnu formu pesnikova osnovna emocija ostaje skrivena, povuena u pozadinu stvorenih slika, sve dok se pomenuti ruan
san u prvom stihu ne povee sa zavrnom slikom pesnikovog ispraanja aviona na Srbiju, sa prozora. Naknadni pogled i objanjenje runog sna (Granata,
bomba, eksplozija plina, ta li, /na drugome katu. Djeja i enska/ skika i vriska. A
sve to ja, u snu /ko oja, sa ulice gledam.)
i pesnikovog buenja u ranu zoru, nalazi se zavrnoj strofi, iako je iskazana mirno u njoj je emocija potisnuta, ostvaran je gotovo autoironian otklon, mada
je uzrok svemu to se u pesmi kazuje.
Postavljajui sebe u komarnom snu
kome je pripalo sredinje mesto u pesmi,
kao i pokuaju naknadnog zaspivanja, u
kome se ponavlja isto - kao svedoka koji
posmatra sa ulice zbivanja na drugome
katu, on itavu pesmu splie oko snevnog nemira, i odustajanja od sna. Stihovi Malo poslije, uz kahvu, / ispratim avione na Srbiju ostvaruju efekat iznenaenja, nakon strofe koja je itava posveena pesnikovom mirnom obavljaju jutarnjih rituala. Svoju empatijsku pozici-
ju pesnik povlai u pozadinu, predstavljajui se kao svedok, no nespokojnost

zbog aviona ispraenih na Srbiju osnovna je emocija pesme. I ruan san i nono
pesnikovo muenje emotivna je reakcija
na situaciju koja se zbiva na drugom mestu u Srbiji. Prema Srbiji, oito, u ovoj
pesmi postoji samo geografska distanca
- pesnikovo emotivno reagovanje na doivljaje drugih otkriva visok stepen empatijskog uivljavanja. Da nije re samo
o zabrinutosti (pa tako ni samo o saaljenju), da je distanca ukinuta kazuje pesnikov san. Uostalom, empatija se javlja ako
je mogua potpuna identifikacija, ako je
onaj ko empatizira iskusio ono zbog ega
drugi pati.
U pesmi Kajtazbegovica, ja i djeca13
pesnikovo razumevanje tee unazad, iz
svoje aktuelne ivotne situacije, iz starosti i loih nerava, kada vlastita reakcije na deje igranje loptom, priziva seanje na Kajtazbegovicu, ije reakcije, kao
dete, nije razumevao. Razumevanje Kajtazbegovice ne znai empatijsku privremenost gledanja na svet njenim oima,
no pesnik polazi od samog sebe tek
sad, nalazei se na istoj iskustvenoj ravni
(Pedeset mi je godina trebalo / Da shvatim Kajtazbegovicu / I njezinu nevolju),
on razumeva i drugu osobu, jer se identifikacija ostvaruje injenicama ivota,
a ne uoseavanjem. No, postupak kojim
se potvruje da se naknadno empatizira i kojim se pesnik iskupljuje za nerazumevanje dugo pedeset godina, obelodanjen je u strofi posveenoj njenim mukama. Iz istovetne reakcije i popisa njenih
tegoba, nasluuje se slian pesnikov ivotni bilans.
U Pjesmama pod opsadom naroito
su za empatijski postupak ilustrativne
dve pesme: enska i Muka14. Raspon pesnikovog empatijskog kapaciteta, ostvaren kroz dve uloge, dve perspektive, poiva u celini na uivljavanju u situaciju
drugog. I jeziki, i motivima kojima se
predstavljaju njihovi svetovi i doivljaji, u ovim je pesmama ostvarena autentina razlikovnost ene i mukarca, a pe-
11
Isto.
13
Isto.
12
Isto.
14
Isto.
snik progovara iz njih, sa njihove take

gledita i u prvom licu. Ovde nije re o saoseajnom pogledu sa strane, nego o minijaturnoj psihonaraciji ene i mukarca,
u kojima je pesnik iilio kao nezavisna
linost. Na istovetnom postupku poiva
i pesma Opekotine treeg stepena15, samo
to je u ovom sluaju prvo lice nepouzdan kaziva, jer iz subjektivne perspektive opisuje vlastitu iznenadnu smrt, toliko iznenadnu da je kognitivno nije ni
mogao obraditi. Ono to se zbilja dogodilo i ono to subjekat govori da se dogodilo, radikalno se razlikuje, ali se do te razlike probijamo pratei sekvence subjektivnog kazivanja iz prvog lica.
Empatijski doivljaj drugog, u jednoj,
u velikoj meri intimistikoj poeziji (ak i
u angaovanim pesmama Sidran je lian,
modernost njegove poezije ne poiva na
potiskivanju emocija, naprotiv, to je poezija srca koje misli), proizilazi iz same
antropoloke usmerenosti njegove poezije u kome centralno mesto zauzima ovek i njegov svet. Tri su mi godine trebale /Da pojmim / Kako sve to Boije davanje / Priroda / I njena ljepota nepojamna
/ Nikakvog smisla ne bi imale / Da ljudskog pogleda nema ()16. Prirodna posledica takve poetike prevashodno orijentisane na oveka i njegova unutranja
zbivanja gotovo nunost koja se mora
projaviti, upravo je empatija. Takvo empatijsko itanje pesnik bi eleo i za svoje pesme (Hoe li ita o meni znati onaj
/ to nou e, uz lampu i mrak uokolo, /
ove redove itati?17), jer njemu nije dovoljno da u njegovim stihovima italac
pronae sebe, on eli da ovaj prepozna
pesnikovu linost, njegova oseanja, njegove tegobe, tragove njegovog individualnog bivanja na zemlji, da se kroz univerzalno u isti mah probiju do individualnog, onako kako je pesnik i sam inio
otimajui od zaborava pojedinane egzistencije.
15
Isto.
16
Sagradio kuu, u: Partizansko groblje, 2011.
Hoe li ita o meni znati, Sarajevska zbirka

i druge pjesme, Sarajevo, Sarajevo-Publishing,
1999.
17
Pjesnik i smrt
Muris Bajramovi
ta je smrt? Pitanje na koje moemo pristupiti iz raznih aspekata: filozofskih,

religijskih, svakodnevnih, i opet nemamo taan odgovor na to pitanje. Odnosno, svako ima svoj odgovor. Smrt je relativna, rekao bih, iskustvena i stvar pojedinca. Kako se ljudi razlikuju tako se i
smrti razlikuju. Nema jedinstvenog odgovora, samo jedinstvena pitanja. Pa i
poetska pitanja o smrti kojima Abdulah Sidran posveuje svoju panju. Gotovo da nema zbirke u kojoj Sidran ne
tematizira smrt, bilo kao ciklus kao u
zbrici Morija, bilo kao motive u drugim
zbirkama. On to ini iz perspektive savremenog pjesnika u kojima revalorizira tradiciju, ali opet pokazuje da o smrti i ljudskoj konanosti ne znamo nita
vie nego to su znali oni prije nas. Tako,
intertekstualno ulazi u dijalog sa Baeskijom u pjesmi Baeskija, ali nam opet
ostavlja onu neumitno osjeanje nae
konanosti i neminovnog kraja: ije
emo ime spominjati/ jutrom, uz duhan
i kahvu, narednih dana?
Smrt je veoma esta tema u knjievnosti. Jo od Gilgamea, ovjek propituje svoju konanost i svoj kraj, i postavlja pitanja o tom kraju. Naravno, on pri
tome, i daje odreene putokaze u kojima bi se pitanju o smrti pristupilo iz razliitih uglova i vizura, iz razliitih perspektiva. U Sidranovoj poeziji o smrti se zapoeo jedan dijalog, u kojima se
ispresijecaju razliiti tipovi glasova. U
ovoj poeziji je prisutna jedna vrsta polifonije u kojoj je svakom dato pravo
da o smrti razliito misli i razliito zakljuuje, i naravno da je razliito doivljava. S jedne strane to je upitanost sa-
mog pjesnika o pjevanju o smrti i same

smrti, s druge strane to je shvatanje smrti u okvirima islamske tradicije, i s tree
strane kao u Moriji, smrt je dio nae svakodnevice i ostaje nam samo da poput
savremenog Baeskije piemo lirski nekrologij, odnosno da barem na dostojanstven nain oslikamo samo jedan dio ivota svojih sugraana. Prije nego to e
Muhamed Filipovi dati zakljuak o apsurdnosti smrti i Sidranovom intimizacijom sa smrti u pogovoru Moriji napisae: Mada je fenomen i doivljaj smrti
u iskonu poezije - posmrtni obiaji i naricanja su iskon poezije uope, i mada
je smrt jedna od najeih tema poezije, sa najdubljim doivljajima koji su u
ljudskom ivotu mogui i mada su na
tu temu nastala neka od najznaajnijih pjesnikih ostvarenja svjetske poezije (...) niko kao Abdulah Sidran nije
tako duboko uao u specifini fenomen
i nain umiranja i odnosa prema njemu,
kao apsurdnog, paradoksalnog, ali neizbjenog sudbinskog odreenja ovjeka, kako se smrt pokazuje u naim ivotima i naem bivanju u svijetu. Kod Sidrana smrt nije neto transcendentno i
onostrano, nego neto to je dio ivota
i to u srazmjeri u kojoj je ivot proklet i
gadan utoliko je i smrt blia i vie intimna sa nama.1
Sidran, tako, u okviru tematizacije smrti nita ne ostavlja konanim ili
jednoznanim. Njegova zbirka Morija to i potvruje. To je jedna viestruko
1
Muhamed Filipovi, Smrt u poeziji Abdulaha
Sidrana: pogovor jednoj izvrsnoj zbirci poezije, u
knjizi: Abdulah Sidran, Morija, ahinpai, Sarajevo, 2007.
013
iskazana impresija o ljudima i njihovoj

smrti, njihovim sudbinama i svjedoenjima ivih o umrloj osobi i ivotu koji
je ivjela. No, pored ovih lirskih impresija postoje i sasvim savremena poetika naela u kojima se Sidranova poetika pokazuje kao postmodernistika. Sidran se takoer ne libi ui i u intermedijalne veze lirike i muzike, kao u pjesmi
Planeta Sarajevo u kojoj je uspostavljena veza sa ubertovom kompozicijom
Smrt i djevojka. Naspram romantiarski
razigrane ubertove kompozicije u kojoj kao da u zagrljaju i otimanju djevojka
bjei od smrti a ova je kao kakav mladi
ganja, pa ona onda opet bjei, jer takva
je itava ubertova kompozicija, prepuna iekivanja i dramatinih preobraaja, tako i u pjesmi Planeta Sarajevo djevojka moli Smrt da je ne uzme (Posluajte/ kako plae Djevojka: / Smrti, nemoj me uzeti!) i naspram te molitve se
ne postavljaju samo puki bioloki faktor
umiranja, nego etika naela borbe Dobra i Zla, kao temeljnih binarnih opozicija u kojim ljudi mogu da relativiziraju
svoje postojanje (ljudi popravljaju zube,
vode djecu na ianje, kupuju novine,
uzgajaju golubove, a jedan ne moe da
ivi bez ukrtenih rijei. Vidi/ kako ljudi idu/ zaneseni poslom!) u opkoljenom
gradu koji postaje Planeta Sarajevo. Naravno, kraj je utoliko dramatiniji ukoliko se radi o mladoj osobi, ovdje djevojci, no ipak, na kraju pjesnik zakljuuje:
Neka nikad ne prestane borba izmeu
dobra i zla, odnosno u okviru (anti)ratnog pisma, se kulturoloki pokuava uspostaviti borba izmeu dobra i zla, i nadamo se da e dobro pobijediti kako ne
bi bilo slinih deavanja, kao na Planeti
Sarajevo to su bila.
Poimanje smrti nikad nije jednoznano u Sidranovoj poeziji. Odnosno,
ono je uvijek mjesto razlike i razlikovanja. Ono je mjesto dijaloga, mjesto u
kojem se u jednoj ii u kojoj se poima
kraj, najednom, otvaraju mjesta dijaloga
i sve se okree ka nekoj drugoj perspektivi. U Moriji je to intertekstualni dijalog
sa narodnom pjesmom o morijama, ali
koja se izvodi na savremen nain, modernizira se, pa se pie jedan lirski neODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012
014
krologij o ljudima koje je, pisac, izgleda nam, poznavao. Tu se dakle, poimanje smrti, koja je brza i neumoljiva, jer
kako stoji na poetku tri su godine evo/
kako stoje svi poslovi/ sa sahrane/ na denazu/ sa denaze/ na sahranu, krajnje
lirski ispoljava u pjesmama koje na krajnje senzibiliziran nain oslikavaju ljude
koje je morija pokosila. Ali, poto morija bijae od samih poetaka ljudskog
roda, onda se uvode i narodne pjesme
o njoj, i to uvijek sa napomenom autora Traim ta o njoj ima u starim knjigama, kao da se vri neko istraivanje pojma ili pojave koju tek otkrivamo, kao da
se smrti stalno ouavamo i na nju nikako da sviknemo. Ili kao da je iskustvo ivih o smrti neka vrsta kulturalnog pamenja koje je upisano/ispisano u tradiciji usmene narodne knjievnosti, tradiciji s kojom Sidran ulazi u intertekstualni dijalog. Ipak, smrt nije uopena nego
je, kako i prilii, svedena na pojedinano i individualno, a samim tim i razliito. Tako itamo poimanje same smrti, ali
ujedno i neku vrstu itanja ivota koji se
nastavlja i prati dalje sudbine onih koji
su iza umrlih ostali.
S druge strane je pjesma Grob i tunel
u kojoj se tema smrti ne izvodi kulturoloki kao u Moriji nego kontekstualno.
U njoj se evocira jedna smrt, u kojoj se
nasluuje politiki kontekst socijalistikog vremena u kojoj je otac umro od jezika. Ovaj nagovjetaj u kojoj je prisutna
odsutnost zapravo odsutnost kritikog
promiljanja i mjesto utnje, iza koje se
krije porodina tajna. U pjesmi se uvodi
ratno pismo i slika sedamdesetpetogodinje majke koja putuje kroz tunel, sa
napomenom: Njenu smrt i sahranu apsolutno ne moram doivjeti, kao da je
pjesniki subjekt osloboen itave drame koju moe nostiti smrt majke. To je
ujedno i neka vrsta olakanja u kojoj se
majka spaava iz opkoljenog grada i ije
se naknadne drame smrti upravo oslobaa opkoljeni sin u zatvorenom Gradu.
Jo jedan aspekt koji je filozofski i
koji promatra smrt kao neto iji je smisao upitan jeste u pjesmi Prazne su i slijepe oi smrti. Metafora oiju smrti i njeno personificiranje zapravo se svodi na
to da su to oi koje niti imaju emociju,

niti imaju potrebe da komuniciraju, niti
imaju na kraju bilo koji oblik smisla. I zaista je i to jo jedno legitimno pitanje o
ljudskoj konanosti i smislu poslije kraja. A na tom kraju lirski subjekt zakljuuje: Nanovo neuko, sada cii srce: ni trun
smisla ne znam udahnut u tu smrt.
U pjesmi Uzevi kost i meso se znaenjski nadopunjuje vie slojeva: prvi
sloj jedne blage melanholije i ravnodunosti, jednog dvostruko ispisanog doivljaja: potpunog smisla i ispunjenosti ili potpune ispraznosti, jer slijedei stihovi upravo zrcale te dvije pozicije: Meni, vie nita ni lijepo ni runo ne
moe da se desi/ Ostalo je naprosto/ da
brojim dane, ko smjeran redov, s malom/
razlikom u smislu i estini. Brojanje dana
upuuje na konaan kraj, koji upravo
doekujemo u okviru prethodno spomenute pozicije. Ali ono ujedno upisuje (be)smisao takvog ekanja kraja. Dakle, ostaje samo da se u svom subjektivitetu konstruisanog identiteta eka. Da
se eka smrt, i da se toj nadolazeoj smrti upisuju mogua znaenja. Svako ekanje izmeu dva navedena stanja jednostavno se ne bi uklopilo u mirno ekanje. To tijelo koje eka da ga smrt pokosi onda promatra svu tu razliku koja se
oko njega odvija, kao dva paralelna svijeta koja koegzistiraju, a ve je unaprijed
zadano koji u toj egzistenciji odnosi pobjedu. Juni kao mjesec u cvatu u kojem
patnja mujaka vri zapravo je jedno oitovanje i kulminacija ivota i svijeta koji
svojim prirodnim tokovima nastavlja
svoju egzistenciju, bez obzira na smrti
koje su svakodnevne. Pri tome je patnja
mujaka to vri jaa od bilo koje smrti.
Smrt e doi i uzee sve: pismo, logiku, ljubav, strah, duu, svjetlost, umjetnost... Smrt je temeljita2 i nita ne ostavlja iza sebe. Nakon toga: mrak, mrak,
mrak, mrak, mrak. Ovo ponavljanje
eli dodatno naglasiti kraj, mrak, odsustvo ivota i svjetlosti koju pretpostavljamo u junskom danu, ali i druge svjetlosti muzike i sobe, pjevanja, elje i na2
Smrt je temeljan kosac,/ zaludna je suza djevojaka,/ uzaman je svaka/ molitva za mir! ,Planeta Sarajevo.
danja. Ovaj pet puta ponovljeni mrak se

iri i guta i tu sobu u kojoj maloprije bjee slika-muzika od koje soba sja. I ovdje
se otvara jo jedna binarno postavljena
opozicija, koja je prisutna od samog poetka pjesme. Ravnodunost i besmisao
naspram punog smisla, smrt i ponovno oploavanje i raanje, svjetlost naspram mraka, muzika naspram tiine,
poruka i komuniciranje slike naspram
tiine i mraka poslije smrti, i na kraju nastavak ivota, egzistiranja, bitka i injenja, gotovo jedne elegine radosti u kojoj pisci mrljaju ruke indigom kao djeca
dudom. A juni je mjesec u svijetu, i dud
zri zakljuuju pjesmu ovi posljednji stihovi koji se direktno nadovezuju na
drugu strofu u jednoj himni ivota, ali i
himni ivotu. Dakle, na kraju je opozicija jednostavno primordijalno postavljena opozicija smrt-ivot.
Na ovu pjesmu se nekako dopunjuje pjesma Da je u svemu tinjao barem u
kojoj se izlaz iz patnje pronalazi u smrti. Trebalo bi u stvari to prije umrijeti.
Pa neka se potom sve jednako zbiva, ali/
bez nas. I ovdje Sidran postavlja upitnik
nad smislom i poimanjem smrti. I ovdje
se pjeva o mraku, koji odasvud dolazi, i
koji e na kraju sve progutati:
A da smo bar kome pomoi mogli!
Da je
bar nekom, bar na tren, bivalo lake
na nau rije! Da je u svemu tinjao
barem sutine neke list hranjivi! Ve
nita. Umnoen jad, i vjeba u trpnji
neprestana. Odasvud mrak.
Tom stanju u kojem na kraju nema
nita, kao u zapisu sa steaka, pjesnik
suprotstavlja etiku angairanost i elju
da se pomogne, i time daje neku vrstu
putokaza u pronalaenju smisla.
Zaista bitna pjesma u razmatranju
smrti u Sidranovoj poeziji je pjesma Pjesnik i smrt, koja je osmiljena kao dijalog pjesnika i nevidljivog subjekta koji
postavlja pitanja na koja pjesnik odgovara. U ovom dijalogu se otkriva sva konanost ljudskog tijela, njegovog lica i
vremena. Pjesnik gleda u more i misli o
smrti, gleda lica i misli o smrti, broji jata
zvijezda u gluho doba noi i misli o smrti. Smrt se pokazuje kao peat prirodi i
015
prirodnim zakonima, ljudima i ljudskim

licima, ali i cjelokupnom univerzumu.
Drugi dio ove pjesme trai od lirskog
subjekta pjesnika da otkrije ta je smislio o smrti. I naravno, kao i do sada ljudsko razmiljanje o smrti se protee u tri
aspekta: prvo je bioloko-medicinsko u
kojem ljekari mogu konstatirati smrt,
eventualno se boriti sa njom i klasificirati stadije poslije smrti i na taj nain utvrditi vrijeme smrti, drugo je filozofsko u
kojem epikurski moemo misliti o utjecaju smrti na ivot, o krajologiji i o fenomenu smrti, i trei je religijski u kojem
pristajemo na dogmu u kojoj se odluka
o ivotu i smrti ostavlja Bogu, dok smo
mi tu nemoni. Dakle, ova potonja dva
bismo mogli i ujediniti i govoriti onda o
kulturolokom poimanju smrti, koji se,
dakako razlikuje od kulture do kulture.
Sama smrt, nain smrti i vrijeme smrti je
zapravo onda neka vrsta individualnog
i krajnje relativnog iskustva, to nam
je i u Moriji potvreno. I upravo, u drugom dijelu se Sidranova poezija zaokree ka religijskom poimanju smrti, u kojem Svemogui upravlja putevima znanim i neznanim, ovozemaljskim i vasionskim, ivim i neivim. Dakako, ovdje
je napravljena i intertekstualna veza sa
kuranskim ajetom da Bog izvodi ivo iz
neivog i neivo iz ivog, dakako istina
koju svakodnevno sjedoimo. I naravno, ovjek kada mu se uzme dua postaje tvar, postaje materija, postaje skup
neivih elemenata koji su nekada sa duom inili jedan univerzum koji je funkcionirao. U stihovima je dakako prisutan
i hermetizam, jer zaista bi trebalo napora da se otkljua stih Ko se od njih popne,/ pa postane ovjek,/ pretvori se u
vasionsko brano. Brano kao hrana,
hrana od Boga ili pak igra u kojem se svemirska praina pravi metaforom. I zaista
je to znanstveno zatvoren krug u kojem
krui i energija i materija, u kojem je sve
sa svaim povezano i u kojem je zaista
ivot zatvoreni krug. Odnosno to je neprestano kruno kretanje i smjena, uz
koju je zaista teko pronalaziti odgovore
ili ih davati. S tim u vezi je i pjesma Smrt
u Venediku u kojoj se Uz Mein odlazak
govori o pratanju mejtu, ali se bez ob-
zira na islamsko shvatanje smrti na kraju poetski zakljuuje: Ja ujem, samo mi

se kae: / govori ti molitvu za ive, njima
je tee. / Jer ivot je besmisao kao i smrt.
Njoj je suprotna skepsa koja se spominje u treem dijelu pjesme Pjesnik i
smrt, u kojem se sada postavlja pitanje
-A ta emo, pjesnie,
ako ljudi nisu ove Zemlje mlivo?
Ako ovjek nije vasionsko brano?
Ve emeran splet od mesa, krvi, kostiju i ila?
Ko muica vinska, to je naas ima,
pa nestane i sve bude - ko da nikad
nije bila?
Ako ovjek nije vasionsko brano bilo bi to strano, bilo bi to strano.
Dakako, ovdje se i pitanje smisla
koje je indirektno postavljeno poigrava sada ne sa duhovnim nego sa biolokim. U metaforinim slikama to je ovjek od krvi i mesa, kao isto bioloko
bie koji umire, nestaje i postaje beznaajan poput kakve muice. No, onda slijedi zaokret, i pjesnik ironino, postmodernistiki, odgovara, ostavljajui zapravo svakom od nas ne samo upitanost o
smislu ivota, tijelu, konanosti, pa i bitnosti u svijetu, nego i upitanost o moguim odgovorima koji svako od nas moe
dati. Ovaj otvoreni odgovor: Ako ovjek
nije vasionsko brano-/ bilo bi to strano,
bilo bi to strano nudi zapravo da ovakav hermetian stih otkljuavamo i tumaimo u okvirima vlastite perspektive odgovarajui na njega onako kako to
umijemo i u okviru tradicije, ali i kulture. Odnosno na kraju, svako e pronai svoj (bes)smisao. Ili kada bismo sada
i ovu pjesmu promatrali u cjelokupnom
ciklusu pjesama o smrti, ona bi se u potpunosti uklopila u poimanje i doivljavanje smrti, kako nas italaca tako i samog pjesnika, pa bi ona i bila svojevrsna
vrsta zakljuka i zakljuivanja naeg i
bilo kojeg mogueg poimanja smrti.
I na kraju, postoji jedna doza Sidranovog humora kojem nije mogla ni tematizacija smrti da umakne. Humor je
ovdje prisutan u pjesmi Kad umre beskunik, u kojoj se humorom dekonstru-
iraju sve ustaljene vrijednosti i norme

ponaanja kada je smrt i sahrana u pitanju. U jednoj iaenoj perspektivi se
prikazuju beskunici kao ljudi bez stalne adrese. Zadatak je da njegovi kloarski drugari, isto beskunici organiziraju sahranu. U tom zadatku je ponajprije trebalo napisati itulju kako bi se obavijestio Grad. Na lipovom stablu, koliko
sutra, treba da se njegova / itulja zeleni,
al ne znaju momci ni probrat ni poredat/
nekakve takve reenice i rijei kojima bi
se, svakako, moralo/ kazati sve to treba,
a nipoto ono to ne treba da se kae.
Treba, dakle, pronai formu osmrtnice
dok tijelo drugara jo uvijek lei u slubi medicinskog osoblja i studenata medicine. A na kraju se nee saznati ta e
stvarno zatrpati dobra sarajevska zemlja
od njegovog djelominog tijela. Drugovi beskunici su skrojili itulju, koju su
i objavili, i kao da su je zbog sebe objavili i kao da im je forma bila vanija od
same funkcije itulje, jer se na kraju humorno i sumorno zakljuuje: Datum sahrane objavie se naknadno. Da je forma
tu bila znaajnija od same funkcije dokazuje i redanje nadimaka, koji su specifini, i poslije nabrajanja imena, iako je
ovjek bio beskunik, stoji da su oaloeni i- mnogobrojna rodbina i prijatelji,
jer, prosto, forma zahtijeva i ovo ustaljeno mjesto u ituljama.
Izvori i literatura:
Abdulah Sidran, Pjesme, Bosnia Ars, Tuzla,

2004.
Abdulah Sidran, Morija, ahinpai, Sarajevo, 2007.
Abdulah Sidran, Sarajevski tabut, Civitas,

Sarajevo, 2004.
Abdulah Sidran, Sarajevska zbirka, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1999.
Abdulah Sidran, Zato tone Venecija, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1996.
Muhamed Filipovi, Smrt u poeziji Abdulaha Sidrana: pogovor jednoj izvrsnoj zbirci
poezije, u knjizi: Abdulah Sidran, Morija, ahinpai, Sarajevo, 2007.
016
Biljeke za Abdulaha Sidrana

Piero Del Giudice
Narativna poezija
Andrievskiji sam od svih ostalih, kae
Sidran o sebi ili se definira kao andrikolog. Razne definicije, i one kasnije, proistiu iz dubokih korijena koji vode do
Ive Andria, do velike pripovijesti. Tekstove Ive Andria Sidran promilja i na
njima radi oduvijek, prisjetimo se Zeke
tv drame u reiji Nenada Dizdarevia iz 1988. Zeke, kaligrafa Zeke. Nije to
sluajno pripovijest o transformaciji, mijenjanju ovjeka. Sidranova naracija je o promjeni, mijenjanju mukaraca i ena u izvjesnoj historijskoj situaciji.
U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce postavlja na scenu zvjersko mutiranje jedne male grupe ljudi, koji su se inili normalnim.
Poezija Abdulaha Sidrana ima snanu narativnu konotaciju. To je glavna
naznaka njegovih pjesama. Naracija gotovo nikada ne tee u ritmu epike, epskog romana samo u nekim pjesmama
o opsadi postoji to retoriko kretanje, ta
veliina, naroito u Razvlaenju pameti.
Openito, narativni tok je pripovjedaki. Kratka pjesma Grob i tunel je dugaka pria. enska je pjesma srednje duine, a iz nje proizilazi kratka pria, jedna
ratna short storie (kakvu poznaje Miljenko Jergovi, autor Sarajevskog Marlbora). Njegova je poezija kolokvijalna, artikulira se u konverzaciji, u ritmu pitanja i
odgovora, dijaloga. Narativna i kolokvijalna. To je pjesma stvarnosti, svakodnevnice, pokretna, bogata unutarnjim
kretanjima, stvarnim likovima i dijalozima: Dua naeg grada, Kristalno jasna
stvar itd. Mezar Hamid-bega Karpova
ima ritam epske balade, Dernek u Sarajevu, s jeseni 1769. je narodna pria koja
se odvija tradicionalnim gradskim maskama i groteskom. Potom, najvii doprinosi takvoj poeziji kao to je Oni to
prelaze - pjesma napisana na starom jevrejskom gradskom groblju - ve pomenuta Razvlaenje pameti, i neke poslijeratne veoma snane pjesme: San o svjetskoj knjievnosti sa ritmom horskog refrena Umire Detko Petrov, Molitva za
Zoju Rusanovu, Roje mi se pele i drugi
poslijeratni tekstovi.
Narativni prostor Sidranove poezije
dolazi od jedne ire naracije, kojom sezonski ciklini tempo vlada vie nego
Historija, a koju nazivamo naracijom
dunavskih velikana. Nastao iz zemlje,
gorski duh i kobold, duh svoje zemlje,
Abdulah Sidran je dio velike balkanske
knjievnosti, dio te velike pripovjedake sree. Pred velikom dilemom Danilo Ki-Milo Crnjanski, on je uz Crnjanskog iz Seoba. Njegova pjesnika ica se
spaja s Ljetopisima Mula-Mustafe Baeskije. Munjeviti, brzi profili mukaraca
i ena oslikani u Baeskijinim Ljetopisima, ugravirani dlijetom hroniara XVIII vijeka, u dva-tri reda, stoje u osnovi
Sidranovog naracijskog irenja, likova i
maski Sidranovog ljudskog teatra. To je
ljudska komedija. Moliera i Balzaca. Reisera italijanske komedije kao to su
Mario Monicelli i Pietro Germi.
Kad nam u poeziji ili u prozi Sidran

govori o Juraju Mareku - duhovnom
ocu koji mu je promijenio i spasio ivot ili o profesorici Zoji Rusanovoj ili
fudbaleru i dobroinitelju Asimu Ferhatoviu ili o Hamid-begu Karpovu u
bijegu pred Oktobarskom revolucijom
ili o piscu Detku Petrovu ili o beskuniku Sakibu Neimarliji-Saketu..., dananji pjesnik nam govori o ivotima
kao to je, biljeei umrle, o njima pisao Baeskija u svojim ljetopisima.
Sidranova poezija se zasniva na balkanskoj sposobnosti pripovijedanja, na-
pisano je na jednom djelu (kutiji) Ede

Numanakadia i ta reenica zakljuuje ovu temu. S ovakvim pisanjem izvan
smo tamnog vilajeta, snaga Sidranove poezije njegova ljudska komedija projicira na nebu iskustva smisla znaajna za nas - grad Sarajevo i njegovu legendu, i spaava ga od sudbine mrane
provincije, od etnocentrinog bezizlaza u koji smo ponovno plemenski upali.
Uostalom, govorei o onome to naziva
Tetralogijom [etiri velika scenarija koja
se tiu njegove porodice i zemlje istorije Bosne i Hercegovine i Jugoslavije (Otac na slubenom putu; Sjea li se Dolly Bell?; Prvi put s ocem na izbore; Otac
je kua koja se rui] Sidran kae: Moj
poetni i kontinuirani plan je Tetralogija. Oduvijek sam to znao, od poetka
promiljao [] Da nisam uvijek pio, da
nisam uvijek bio zaokupljen novanim
problemima, da sam imao vremena, da
sam bio radiniji, napisao bih jedan veliki roman
Naravno, film je imao velikog znaaja jer je obavezivao na pripovijedanje, barem to se tie Kusturicinih filmova, Kuduz koji je dogaaj iz crne hronike, Filipoviev Praznik u Sarajevu scenarij je tekst koji razrjeava zaplete i pretvara hermetinost lirike u priu. Graditi
vlastitu poeziju na glavnoj prii i jednoj
protuprii ili protupjesmi je shema paralelnog rada kao analogije filmske montae. Filmski tempo se istovremeno razvija na dvije ili tri prie, a tako i Sidranova poezija. U najuzvienijim produktima ove poezije pria dvostruka, trostruka puna je neizvjesnosti (Razvlaenje pameti, Oni to prelaze, Molitva
za Zoju Rusanovu), puna je tenzija koje
vode ka epilogu, ka kraju prie.
Opsesija ocem
Njegovi filmovi, poezija i egzistencija zavise od lika oca, okupirane su oevima prisustvom. Grob i tunel, Zapisi o
domu, pjesme o viim patnjama oeva
i pogotovo pjesma sa naslovom Otac na
slubenom putu. Ova posljednja je jedna strana pjesma Nita/ u rukama/
nije nosio tata/ kad je iznenada/ s vrata/ reko:/ Evo me/ Zar ste mislili dar sam
umro?// Tako skoila kua/ da majka

kroz nju propade/
Otac se pojavljuje - na pragu, s one
strane svijeta, iz zagrobnog ivota najprije bez rijei a onda sa stranim pitanjem, koje je prijekor, sarkazam. To je
jedna ekspirovska scena, kao kada se
Hamletu pojavljuje duh oca kralja. Nekoliko stihova, punih strepnje, kratki,
slomljeni. Lik oca prevre kuu, on je
njena propast, kao u posljednjem scenariju Tetralogije, prekida odnos ljubavi i majinu ravnoteu i poziva na prevladavanje i osvetu pamenjem i pripovijedanjem - pretrpljene nepravde.
Osveti! trai otac kao kralj od sina Hamleta. Bit e, mora biti, sin Avdo koji e
ispriati traginu sudbinu Mehmeda Sidrana, komuniste, lana pokreta otpora,
jednog od najodgovornijih kadrova partije, republikog zamjenika ministra za
rad, zatvorenika na Golom otoku. Uostalom, skoro po automatizmu, kao arobnim tapiem, jo kao dijete pie Prvu
pismenu zadau Abdulaha Sidrana priu o ljudima u konim mantilima i o
hapenju oca i oznaava vlastitu sudbinu i vlastitu propast kao to majka dobro zna.
A sve se zapetljava. Juraj Marek, profesor knjievnosti koji ga uklanja sa ulice i spaava uline delinkvencije, njegov
duhovni otac, bit e kapo koji e batinati
oca u logoru. Postoji svjedoenje Amrudina Filipovia Bize citirano u Balkanskom romanu o prvim satima nakon
hapenja u stanici policije i isljeivanju
onih koji su osueni na Goli otok. Marek
je ve izdao, Marek je ve u sobi 58 radi
specijalnog tretmana zatvorenika, ve je
na strani tamniara.
Dva oca: nema nikakve simbolike u svemu tome. Nema nikakvog manihejstva u kojem se predstavlja oev
dualizam onaj bioloki i onaj duhovni nema nikakve borbe izmeu Dobra
i Zla. Nema nikakvog suda. Sidran bjei
od simbola i to ga udaljava i izdvaja njegovo djelo od pretjerivanja i sitniarenja
njegove zemlje, i izdvaja ga i od njegovog mlaeg saputnika Emira Kusturice
koji je pak sklon pretjerivanju sa simbolima. Njegov stav je muki, stoiki, mo-
deran. Njegova pria je izravno pripovijedanje o traginim sudbinama, vienje

jedne tragine historije, konstatacija da
su veze njegove zemlje Jugoslavije - Jugoslavije neraskidive, pravi gordijski
vorovi koji zarobljavaju, i zbog toga se
ivi in vinculis, u lancima, kao taoci jedne zemlje, jedne sudbine i jedne istorije.
Ako neko zaueno razrogai oi pred
traginom veliinom prie o dva oca, Sidran je taj koji se zaudi i kao da kae:
Ali sve je tako, to je ova zemlja, normalno je da bude tako.
Sidran i istorijsko vienje
Njegova poezija nije nikada istoriarska. Nikada nije napisana na pounim socijalistikim ili nacionalnim modelima. Njegovo vienje Istorije je tragino, to je liavanje Vremena, vremenskog, dakle, aspekta Istorije. Za One to
prelaze i Sarajevske Sefarde pie
Spavajte, vi to ste preli i posljednji
put. Spavajte, vrijeme e proi.
Spavajte,
vremena vie nee biti. Spavajte,
niega
nee biti i bie kao da niega
nikada nije
ni bilo. Spavajte, nebo nema
uspomena. Ima
Nita, ima crna rupa. Nita to Se
Ulijeva
U Crnu Rupu
Koja
Raste
Au
Molitvi za Zoju Rusanovu
Kao da juer bijae,
a etrdeset i kusur godina prolo,
u tmuama, u tmuama.
Istorija je tmua. Sidran je pjesnik katastrofe i krize, sljepoe Istorije, raspada
i poraza, neprilagoenosti i nemoi jedne generacije. Oevi su se odvano suoili sa Istorijom i pokuali su da je modeliraju. Sidran je pak pjesnik opsade. (
kako se samo nae Sarajevo lepo namestilo!). Inertan grad, dakle, ranjivo tijelo,
leee, grad-dolina. Sidranova generaci-
017
ja je generacija blokade, opsade grada,

nemoi pred superiornijom sudbinom
koja okruuje grad. Generacija koja je
svjedok propadanja Sarajeva, njegovog
nestanka kao pluralnog grada, kao mjesta prvotnog ljudskog i boijeg iskustva.
Lik oca predstavlja sueljavanje generacija. Generacije koja je izgradila socijalistiku zemlju i rasputene generacije
raspada. A pjesnik koji pjeva svom gradu je slijep: homerovski, boanski. A boanstveno - dakle proricanje sakuplja
u pjesnikom djelu, u ovjeku i u njegovoj sakralnosti. Pjesnik je slijepi prorok.
On ne istrauje let ptica, ve slua i deifrira grebanje mia, zujanje muhe, miris
tijela. Posljednji spjev pjesnika kao za
Franoisa Villona bit e une ballade des
pendus. Balada objeenih.
U svojoj sljepoi, on se izjanjava,
i ne ba hermetiki. Pjesnik izgovara proroanstva koja nisu ba nerazumljiva. Istorija je istorija njegove porodice, otac je graditelj socijalizma, zatvorenik Golog otoka, dvojica amida stradaju, jedan u Jasenovcu a drugi na putu
prema Jasenovcu u oslobodilakoj borbi. Potresno je sjeanje na amidu Abdulaha staistu slovoslagaa kroz
zbivanja ovog mladia predstavlja se
vijek radnikih borbi. Abdulah, avangarda, emblematski je lik ogromnog
pokuaja radnikog pokreta da iznjedri jednu kolektivnu inteligenciju kako
bi promijenila stvarnost i izgradila vlastitu budunost. Abdulah je ubijen pri
pokuaju bijega iz Jasenovca plivajui
u vodama Save. Abdulah pliva (jo jedan izuzetak). I Sidran pjesnik, svjedoi
i pjeva, o drugoj velikoj krizi Sarajeva,
drugom velikom razaranju grada nakon
poara i pljake Eugena Savojskog iz
1697. Njegova poezija nije istoriarska,
ali Istorija ima odluujui utjecaj na veliki dio Sidranovih djela. On kae zbivanja, moja lina i moje porodice, ulaze
u istoriju, uslovljene su Istorijom. Pie
U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce,
inei od Zvornika grad-scenu, mjestostratite muslimanskog holokausta
jedna od mnogih Srebrenica kao to
pie jer je kao dijete ivio u fatalnom
Zvorniku gdje je otac Mehmed bio proODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012
018
gnan nakon Golog otoka, daleko od Sarajeva. Sidranovo biranje istorijskog habitata imaju potrebu uvijek za jednim
porodinim tragom, prepoznatljivim
krugom dragih osoba koji dolaze u koliziju i primorani su se suoiti sa Velikim
Tokom Istorije, tminama i nitavilom.
Njegove analize, njegova istorijska, pa
i politika izjanjavanja, njegovo javno
znanje, ide kroz lino iskustvo (Zvornik,
Sarajevski tabut itd.) i kroz sagu njegove
porodice, ivot sarajevskih Sidrana, porodice iz koje potie i njegove vlastite.
ivot jedne porodice kao alegorije Istorije. Govorei o Goradu odakle je njegova druga supruga i porodica druge supruge i o sudbini enklava, Sidran govori gnjevno: sva trojica su eljela rat,
sva trojica su eljela podjelu Bosne.
Tokom opsade Sarajeva, posljednjeg
ratnog ljeta ljeta 1995. kako bi opisao
stanje konfuzije, slojevitu istinu i neformalno stanje terora u koji je zapao dio
grada koji je ostao u rukama legitimne
vlade, kae: Deavaju se udne stvari
u ovome gradu. Danas su zaklali jednog
ovjeka i bacili ga sa etvrtog sprata. To
su nizovi rijei Pitije iz Delfija, kumske
Sibile? Ne, to su spoznaje baene na naslage jedne guste i crne, opskurne stvarnosti - neopisive drugaije pogled bez
retorike na surovu sloenost realnosti.
Sidran, rezimirajui ta se zapravo dogodilo sa krajem i raspadom Jugoslavije, te koji su bili stvarni pokretai koji
su odredili njen raspad, kae: Vratili su
se oni koje smo bili otjerali. Posjed, nejednakost, samovolja ekonomske nejednakosti koja je mnogo vie neumoljiva i
neizbjena nego je to bio aparat i tupost
Partije. Ne moe se traiti od Sidrana racionalna forma razgovora i djela, okvir
Rat je bio mila majka

Sinan Gudevi
O smrti pjesnici piu oduvijek, ne bi bilo

veliko iznenaenje kad bi neko vjerodostojno istraivanje pokazalo kako je
na svijetu najvie pjesama sastavljeno o
smrti, kako ih je ak vie nego ljubavnih.
Uostalom, u prve, danas bi se tehnoloki
konformno reklo, nosae stihova ide
grobno kamenje, a u prve antologije idu
groblja. Grobni kamen je bio ne samo
materijal na kojem se pisala pojedina
pjesma, ve je ponekad bio i neka vrsta
zbirke stihova: nije malo natpisa naeno na prednjoj i zadnjoj strani spomenkamena, kao i na osnovi i epistilu spomenika. Epigrafika svjedoi i o velikom
broju stihova na grobnim ploama kojima se pokriva koveg umrloga ili samo
grobno mjesto, a stihova imaju i zidovi
mnogih grobnica. No je optimizam kao

princip, kao dio ideje napretka svojom
aksiomatskom vedrinom, a svakako i
manipulativnou uvijek smrt gurao u
stranu, a druge motive, na primjer ljubav, isturao naprijed, te su stoga, danas
bi se reklo i svi mediji, i pisani i usmeni
podlegli toj moi, pa je na svijetu mnogo vie antologija ljubavnih pjesama
negoli onih o smrti. Univerzitetski filoloki seminari u Evropi, Americi i Aziji
vie su okrenuti diskusijama o ljubavnom diskursu nego onima o smrti. Kad
o tome govorimo mi, govornici ovoga
naeg jezika, moramo se zauditi nad
injenicom da nemamo ni neki uobiajen pridjev od imenice smrt analogan
pridjevu od ljubav, koji bi mogao biti
intelektualca prosvjetitelja, u situaciji drutvene katastrofe. Tokom opsade

je bio hombre vertical, krt na rijeima,
etian, odluan, skoro nemarno hrabar,
imenovan od strane naroda da predstavlja grad, njegovu kulturu i njegov duh.
Toliko. Potom, daje nam svoja prosvjetljenja, u stihu i u prozi, svoje sinteze, nekad samo na osnovi zdravog razuma,
svoje narodske dosjetke, svoju osnovnu sklonost da intelektualnom radu
dodijeli odreenu ulogu, da ga uini
drutvenom snagom, tavie protusnagom. Svjedok, pjesnik pjeva i vodi tokom godina opsade (Sarajlije su klonule duhom i briznule u pla zbog vijesti - lane o Sidranovom naputanju
grada), vidovnjak i vra od kada se povukao u Gorade. Ja sam pjesnik jedne
Zemlje, malene, ali ipak Zemlje.
upotrijebljen uz pjesme: ljubavni ide,

ali smrtni uz stihove ne ide, nije se potvrdio. Ne treba biti ba doktor ekonomskih nauka pa dokazati da bolje izglede
na prodaju ima ljubavna negoli smrtovna lirika. U tome smislu se i Sidran svrstao na stranu onih koji imaju vie izglede na poraz nego na nerijeeno.
Svemu tome uprkos, Sidranova knjiga Morija imala je tri izdanja, to je u dananjoj Bosni i Hercegovini, a nije drukije ni u ostalim zemljama nekadanje Jugoslavije, iznimno rijedak sluaj
za knjige stihova. Dakako, Abdulah Sidran je pjesnik koji ima svoje itaoce i
potovaoce, i ta zajednica svakako nije
zatvorena geografskim granicama Bosne i Hercegovine. Istraivanja na temu
itanosti pisaca u okvirima jugoslavenskih, ili barem unutar onoga to lingvistika zove srpskohrvatske isoglose, naravno, nema, pa ne moemo ni znati
ima li jo jugoslavenskih pjesnika izvan
onoga to se radno, ovdje alno, a ondje
pogrdno, zove kulturna jugonostalgija
(o politikoj se ne smije govoriti, jer nije,
Sidran bi rekao, ko oja, politiki korektno).
Zbirka stihova Morija imala je tri izdanja, ali nije imala nikakvih kritikih
ni preporuka ni pokuda. Dva-tri uzgredna spominjanja u novinama, koje novinarsko pitanje autoru u razgovoru za radio ili televiziju, sve je od onoga to bi se
moglo zvati odjekom koji je imala.
Kakva je ta Sidranova knjiga Morija? Naslov knjige, to jest rije koja se
toliko puta u njoj ponavlja u naem je
liku i znaenju svakako grkog porijekla. Nema valjanog razloga kojim bi se
mogla osporiti tvrdnja da se naa morija moe dovesti u vezu ne s jednom,
ve s dvijema starogrkim rijeima, pa,
u neku ruku, i s trima. Prva ta rije, koju
izgovaramo mora, enskog je roda i od
druge, mros koja je mukog roda, razlikuje se glasom o, koji je omega, dok
je u druge omikron: i . Mora
oznaava ludost, tupoglavost i ono
to se u Bosni jo zove turcizmom budalaluk. U starogrkom pjesnitvu postoji i ime Moria, i to samo kod jednog
pjesnika, kod Nonna iz Panopolija u
Egiptu. U njegovu golemom epu Dionisiaka, u 25. pjevanju, heksametar 451,
ona je najada, nimfa jedne rijeke u zapadnoj Anadoliji, i za tu najadu komentatori mjesta kau da se radi o tamnom
liku, za koji je nadahnue pjesnik vjerovatno dobio iz historijskih spisa Ksanta Lianina, koji su izgubljeni. Prilika je
da se sjetimo i hramskoga brda Morije
iznad Jerusalema, onoga na kojem Abraham rtvuje sina Ishaka. No, osim fonemske podudarnosti imena toga brda
sa naslovom Sidranove knjige, ini se da
tu nema druge grae koja bi nas mogla
obavezivati.
Druga rije, mros, koju rjenici biljee kao rije visokog pjesnikog jezika, oznaava ono to je ovjeku sueno,
to mu je dodijeljeno kao sudbina, usud,
kob, te naroito smrt i samrt. Porijeklo rijei valja traiti u rijei , koja oznaava dio, udio u ivljenju, pa odatle
ono to zovemo ivotni usud, sudbina, kob. Mros esto ide uz najeu,
lingvisti bi rekli, neutralnu grku rije
za smrt, thanatos (), te tako zdruene thnatos mros znae usud smrtni. Latinska rije za smrt, mors, svaka-
ko vue porijeklo od , a i slavenska

rije mir srodna je s njome. U svezi sa rijeju mora stoji pridjev i ,
tupoglav, lud, a u Novom zavjetu i
bezboan. Vokativ mi poznajemo
u dva oblika more i bre koji su uzreice
rairene u istonim krajevima naega
zajednikog jezika, pri emu ovaj drugi nalazimo i u albanskom, makedonskom, turskom, bugarskom i u novogrkom. Govorni oblik mu ide od bre, preko vre, do be, a u junoj tokavici srpskohrvatskoj, kao i onoj makedonskoj,
nije rijedak sluaj interjekcijskog udvostruavanja: more-bre. U Crnoj Gori su u
upotrebi i more i bre, uz crnogorsku sinonimsku zamjenu jadan odn. jadna. U
Bosni i u Hercegovini lik bre je jako rijedak, neto je manje rijetko mre, oboje
skoro potpuno mijenja prepoznatljivo i
govorno uvreno bolan odn. bona, te
razgovorno prilino raireno ba.
Moe se rei da Sidrana rije morija ne obavezuje izriito ni u jednom od
ovih znaenja, ali nijedno od njih i ne
iskljuuje. Sidranova morija jeste i ludost i bezbonitvo, ali je, naravno, i
tradicionalni sinonim za pomor, kugu,
umu, i pogibeljnu poast, onu to iva
bia mori. Time se pjesnik pribliava
onome znaenju koje ovdje ne bi smjelo ostati nespomenuto, a ima ga mora,
jedna vana grka rije, , (i to je ona
trea), koja, osim to je nesporno srodna sa rijeju mros, u istonim krajevima naeg jezikog areala, ivi i u rijei
moron, kao vaan leksem slenga mladih. A Moira je jo od homerskoga doba
bila boginja sudbine i o njoj velika Pauly-Wissowa Realencyclopdie ima itavih 65 gusto tampanih stranica, to dovoljno kazuje koliko je vaan njen status
u grkoj knjievnosti. U dananjem novogrkom jezika moira se izgovara mira,
jer se antiki diftong nije odrao. Moira
u davnoj Grkoj nije uvijek samo jedna,
Homer ih spominje nekoliko, pa tako u
24. pjevanju Ilijade itamo kako su Moire srcu ovjekovu udijelile strpljivost;
jer je udjeljivanje(od ) njihova
djelatnost.
O Moiri je mnogo pjevano i pripovijedano, a u najvanije tekstove o njoj ide
019
pjesma predsokratika Parmenida, koju

klasika filologija oznaava fragmentom broj VIII, 34. O tom tamnom i jako
zahtjevnom fragmentu mjerodavnu raspravu napisao je Heidegger, koji sporednu reenicu iz stihova 37. i 38:
/
zove iskazom svih Parmenido-
vih iskaza. Dubravko kiljan, ovjek ije

je prijateljstvo, sve do asa kad su ga Moire otrgle, bilo jedan od najveih darova
mome pozemljarskom ivovanju, za zagrebako izdanje predsokratovskih fragmenata iskaz je preveo ovako: - okovala ga Moira/ nepokretno i cijelo da bude.
To to je Moira okovala jeste bie, a tako
prevodi i Walther Kranz za njemako izdanje. Martin Heidegger najodlunije
odbacuje mogunost da Parmenid govori o biu i tvrdi da se moe raditi samo
o prisustvu (prisustvujuega) o onome
to se na grkom zove , te dodaje da
je Moira sudbina bia u smislu prisustva.
Meni se ini da bi i Sidranova knjiga
Morija mogla ii u sudbinu bia u smislu
prisustva. Jer je Morija katalog od pedesetak poslijeratnih sarajevskih smrtnih
sluajeva, saetih u tano pedeset pjesama, a koji se mogu vidjeti kao sudbine bia u smislu prisustva. Taj je katalog na pjesnik razrijedio tako to je u
njega umetnuo sedam lirskih zapisa, od
toga je pet od anonimnih autora, a dvama se sastavlja zna: jedan je Nerkesija,
a drugi Baeskija. Cio taj posao ostavlja
utisak brinosti u sastavljanju zbirke. U
trima od tih zapisa govori se o kugi kao
moriji, u preostalim dvama nema njenog spominjanja. Sidranova morija nije
epidemija neke zarazne bolesti, ali jeste nekakva pandemija, nekakva rednja. U junotokavskom arealu rednja i
jeste sinonim za epidemiju, za boljku ili
poast to spopada redom. Iako Sidran
rednju nigdje ne spominje, mislim da se
ona moe ukljuiti u razgovor o njegovoj knjizi. Jer je ta rednja, ako ne ira
od epidemije, onda je tanija: ona bira
kome e se za veerom pridruiti te ga
sa svijeta odnijeti. Pet godina nakon zavretka rata i sarajevske opsade, poinju
redom da umiru ljudi po Sarajevu, a ta
je rednja od rata morija. Medicinskih
020
potvrda, takvih da bi bile zasnovane na

istraivanjima o djelovanju rata na ljude
u ratu, pjesnik Sidran ne nudi nikakvih,
ali, kao Sarajlija, kao ovjek koji je za vrijeme opsade grada ivio u gradu i doivio nebrojena ponienja, on je ovlateni
tuma posljedica rata i svjedok njihova
pogubnog djelovanja na ljude.
Ovdje se moramo sjetiti Petrarke i
njegova nekada slavnog djela O lijekovima za sreu i za nesreu (De remediis
utriusque fortunae), i u tome djelu jednog dijaloga Radosti s Razumom: ovaj
posljednji, na rije svoje sagovornice
kako e mir sigurno doi, kae kako vrijeme poslije rata donosi gradovima pogubnu promjenu ivota; jo kae Razum
kako je mir veliko dobro, no je okruen
poganim drutvom, iskvarenim zakonima, olabavjelim obiajima, prikrivenim neprijateljstvima i otvorenim tiranijama. Ovo se sve posve poklapa sa Sidranovim gledanjem na poratno doba
koje odnosi Sarajke i Sarajlije u grobove: u uvodnoj pjesmi naslovljenoj upravo morija Sidran kae:
rat je bio mila majka
to nam unie ove godine potom.
Iz ista mira
po sarajevu
poee najbolji ljudi
da mriju.
Izraz da je rat bio mila majka primjer je i za to kako Sidran upotrebljava formule oputenog razgovornog jezika u sastavljanju stihova. Te su formule jako vana odlika Sidranova pjesnikog jezika. Izrazi kao straan bek u elje, duga pria/ / ubila se za romana/
prepoznatljive su sarajevske junkture.
Mila majka je, dakako, zahtjevnija sintagma no to se u prvi mah moe uiniti. Ona je u pjesnikoj tradiciji stalni dio
deseterca, as je prije cezure, as poslije nje. (Mila majko, alji me na vodu ili
Da me vidi moja mila majka). Na status
mile majke kao objekta psovke u naem jeziku ne treba posebno ukazivati.
Kad Sidran kae kako je rat bio mila majka, on dakako hoe da kae kako rat nije
bio nita prema onome to se zove poODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012.
rae, kad najednom stanu svi poslovi i

kad sva ovjekova aktivnost bude hodanje sa sahrane na denazu/ sa denaze
na sahranu. Mila majka se nee promijeniti iz znaenja divota ili bosanskoga iha-ha ni kad u treoj pjesmi zbirke nakon uvodne u pjesmu uvede i svoju majku: ona nee biti naa mila majka, ve naa bolesna majka. Slino bi
se moglo progovoriti i o tome kako iz
ista mira Sarajlije poinju da mriju.
U tom sarajevskom istom miru poraa Morija-Sarajka e umoriti i majku pjesnikovu, a prije nje i njegova dva brata:
Ekrema i Eda.
Govorni jezik je i u ranijim Sidranovim zbirkama stihova bio vaan element stila, ali on u Moriji toliko vlada
tekstom da se ponekad ini kako u knjizi i nema onog pretpostavljivo namjernog skretanja od normalnog jezika,
koje neki teoretiari knjievnosti uzimaju kao jedno od obiljeja poezije. Govorni jezik Morije stvara utisak da se povijesti o umrlim Sarajlijama neprekidno
ljuljaju na uetu poezije iznad prozne
provalije, i da ih samo ritam i razdijeljenost na stihove, kao ona gvozdena ipka
u igraa na ici, dre na uetu.
Ovdje je prilika da se sjetimo jednog
pjesnika kome je prava morija, ona po
imenu kuga, umorila djeda i oca. To je
Ugo Foscolo, a ta je morija harala Dalmacijom, te mu, u Splitu, godine 1778., odnijela oca, a est godina kasnije i djeda,
obojica su bili ljekari. Pjesnik Ugo e, kao
petnaestogodinjak, sastaviti uveni sonet o oevoj smrti i uputiti ga majci Era
la notte, e sul funereo letto, onaj za koji
e Umberto Saba napisati da je krunski
primjer autentinoga Edipova kompleksa te kako se iz njegovih stihova uje pogrebna muzika.
Sidranov katalog sarajevskih smrti je, za nas koji pjesnika znamo, jako
potresan i zahtjevan kad ga valja uzeti u opis. Tim vie to se njime moda
uvruje jedna knjievna vrsta, koja
bi se mogla zvati sarajevska ratna knjievnost. Tu vrstu ine pjesnike i prozne knjige autora koji dovode do izraza
ivot u opsjednutom gradu Sarajevu, u
trajanju od tri i po godine. Spisak autora
je prilian, no neka za ovu priliku budu

spomenuti pjesnici Izet Sarajli, Marko
Veovi i Josip Osti. Jedna od stvari koja
obiljeava te ratne knjige je da su likovi
u tekstovima stvarni ljudi s kojima, ako
su jo ivi, moe popiti kafu, a ako nisu
ivi, onda e vjerovatno saznati kako
su umrli, te im moe moda i grob nai.
Poseban emotivni zahtjev pri itanju Sidranova kataloga predstavlja spoznaja da su na spisku morijinih rtava i ljudi s kojima smo bili bliski, s kojima smo
nekada pili i pjevali, igrali lopte, oni su
nama ili mi njima dolazili u posjete. Neki
od nas iz ove dvorane znaju da u knjizi
ima davnih likova, na koje su uspomene
bile vrsto oblikovane, ali su nam se bili
izgubili s horizonta, te neke od njih ve
listanjem oivimo, kao kad se kompjuterskim miem klikne na kompjutersku
ikonu, pa se otvori slika. Dopustite mi da
u prilog opisu svog osjeanja pri itanju
tih pjesama, kaem da sam tek iz ove Sidranove knjige saznao da su umrli neki
ljudi koje sam znao. Na primjer, Nikodije Stojanovi, pjesnik i sudija ahovski,
s kojim sam dosta vremena, mogao bih
rei, dosta cijelih predratnih dana, znao
provesti u kafani kluba knjievnika u Sarajevu. Iz pjesme naslovljene njegovim
imenom, napisanim (kao i svi naslovi
u zbirci) malim slovima, pa stavljenim
u zagradu, (nikodije), saznajemo da je
umro poslije duge i teke bolesti, za koje
su mu ljekari bili /sve ta radi u trbuhu iz
trbuha izvadili, pri emu je bolesnik, pokazujui na svoj trbuh, stoiki i herojski
govorio, tipino po sarajevski: ovdje nieg nema/ al nema problema.
Sidranova je Morija po sebi potresno tivo, no u poneku pjesmu neki od
nas mogu dodati i poneto iz svoga sjeanja i osjeanja. Tako, iz pjesme (ana)
saznajemo kako je Sarajka Ana Muteveli, koja se, nakon dvije godine trpljenja
u opsjednutom gradu, sklonila u sigurni
zagreb, a ondje je poginula od jedne od
raketa ispaljenih sa srpskih poloaja na
Petrovoj Gori. Nisam poznavao Anu Muteveli, za njenu sam smrt saznao iz novina zagrebakih, dan nakon to je poginula. Ali sam se u asu te smrti nalazio
blizu mjesta pogibije, u centru Zagreba,
021
i uo sam zviduk te rakete koja je ubila

Anu Muteveli. Aninu smrt Sidran uvruje u Moriju, iako se ona nije dogodila u godinama potom, ve prije zvaninog okonanja bosanskoga rata u Daytonu. No je i Ana legitimna rtva sarajevske morije, jer za Anu ne vai vremenski princip ve, da kaemo, vai princip
prostorni: koga morija hoe, stii e ga
svejedno gdje je: nakon rata, u Sarajevu,
ili kad se iz Sarajeva negdje skloni.
Dalje, koliko je dirljiv opis sahrane
Darija Damonje, jedinstvenog naega druga s jedinstvenim knjievnim darom, a moglo bi se kazati i, kako se danas kae, ikone kafanskog Sarajeva! O
njemu su u zbirci dvije pjesme: (dario)
i (dario, opet). Za Darija se govorilo, to i
Sidran biljei, kako njega nee smrt,
jer joj je uvijek nekako izmicao, a veina
vas koji ovdje sjedite zna jako dobro kakvim je ivotom na Daco ivio kad ga je
takav apat pratio po ovome gradu. Taj
je na Dario, kad je saznao da je naem
Sidranu umro brat Edo, dao oglas u novinama, koji u Moriji pjesnik prenosi u
tri retka:
dragi edo
vidimo se uskoro
tvoj daco.
Tim jedinstvenim zakazivanjem sastanka na onome svijetu zavrava se
prva pjesma, a druga zapoinje Dariovom smru, koja e se desiti koji dan
poslije njegova novinskog oglasa. Opis
pjesnikova duevnog stanja najbolji je
primjer njegova gledanja na nae ivovanje:
ne znam gdje sam
ne znam ko sam
ne znam ta sam
Pa pri kraju pjesme:
i niko ni u kog
nego svako preda se
kao kakav teak krivac
gleda i uti
To je slika sa ukopa Darija Damonje,

onoga koji je za svoga ratnog izbjeglitva
u Americi, na pitanje neke novinarke nekog radija o tome ta je po nacionalnosti,
rekao kako je dvije petine Bonjak, jednu treinu Srbin, estinu Hrvat, a ostalo
Jevrejin i ostali. U objanjenju je kazao
da je on Sarajlija, a takva je nekako bila
nacionalna struktura graana grada Sarajeva. Sidran Dariovu sahranu opisuje
tako to u prvoj polovini pjesme vidimo
pjesnikovu izgubljenost, a u drugoj, kad
je sanduk ve u grobu, vidimo i izgubljenost i alost ljudi koji stoje na groblju.
Slike ljudi na groblju su takve da je
grob morijine rtve u pravilu gore, a ljudi koji ine posmrtnu pratnju su dolje.
Tu sliku moda presudno odreuje poloaj groblja, a groblja su sarajevska skoro sva na padini, pa se uz nju nosi umrli
do ukopnog mjesta.
Ovih pedeset pjesama, sastavljenih
stihovima kratkim, kakve Sidran nije ranije sastavljao, svakako pripadaju anru
prigodnoga pjesnikog govora o ljudima
koji su u miru umrli od rata. Te pjesme
mogu biti i carmina funeraria, grobljanske pjesme. Iako nisu epitafi, neka mjeavina epitafa i prigodne pjesme jesu.
Dakako, pri smjetanju nekog knjievnog teksta u neki anr, imamo na umu
teorijsko polazite koje je postavio Gnther Mller, prema kojem se, po svoj prilici, ne moe odluiti ta u koji anr ide,
ako se ve ne zna ta je anrovski smjestivo, te da mi, ipak i opet, ne moemo
znati ta je anrovski smjestivo, ako ne
poznajemo da ovo ili ono pripada nekom anru. Ovo sve vai, dakako, samo
ako se smatra da anrovi zaista postoje, stvar o kojoj nema konana dogovora, niti neke pouzdane nade da e ga biti.
Dalje, valja imati na umu da tombalno ili grobljansko pjesnitvo ima svoju
topiku. Ta je topika ona koja karakterizira retoriku vrstu oratio demonstrativa,
i nju ine: laudatio, deploratio, consolatio i adhortatio. Ova etiri elementa zastupljena su jako rijetko zajedno u jednom pjesnikom djelu, no rijetko i svaki za sebe, mnogo ee se sreu njihove mjeavine. U Sidranovoj Moriji prevladavaju pohvala i aljenje, dok su tje-
enje i naroito hrabrenje jako oskudno

zastupljeni.
Sidranove pjesme nemaju eshatolokih poruka. Zagrobni ivot nije njihova tema. Metempsihoza i metensomatoza nisu Sidranovo pjesnika zanimacija. Na grobnom mjestu, na onoj padini
s ljudima umotanim u utnju, zavrava
se sve, i biva umotano u neiskazivo tegobnu tugu. Ni o dennetu ni o dehennemu nema rijei, nita raj i pakao nita limb ni istilite, Sidran je samo onaj
koji sa svakom denazom i sahranom
sve vie javlja da je ovjek igraka u igri
u kojoj nita se ne moe razumjeti/ ako
se ne razumije sve. A tome pjesnikovom
Sve nije suprotstavljeno ksenofanovsko
Jedno, ne, ve Nita. Za Sidrana sve/ nikako/ nije mogue razumjeti, i to nikako nije ukazuje moda na nihilistiku
preu i potku njegova pjesnikog razboja. Ove pjesme oprotaja sa dragim ljudima ne nude nita, ne bude nadu, ne obeavaju, ne opominju na ono to ovjeka eka na onome svijetu. Sidran ne relativizira sahranu, ne javlja kako je ona
samo nekakav prekid ili poetak povratka, ne, moglo bi se rei da on apsolutizira prostorni poredak smrti u svjetlu
umiranja kao najozbiljnijega egzistencijalnog sluaja. Ne samo to su liene optimizma, ve ove pjesme nisu ni pesimistine. One su ista alost i al, a ne prorotvo o tome ta mejtovu duu eka s
one strane zinuve zemlje. U pjesmi o
smrti Farah Tahirbegovi, pjesnik u svojoj zapanjenosti kao da se sjea rijei italijanskoga pisca jevrejskog porijekla Prima Levija, koji je preivio Auschwitz, pa
napisao da ne moe postojati Bog, ako
postoji Auschwitz:
ne moe
postojati Bog
ako vie ne postoji
farah tahirbegovi
A ja
utim
i Boga molim
da stane
morija
022
U ekskluzivnosti govorenja o pjesmama i pjesnitvu u obiaj je prela

i tenja da se pokua sagledati ta je to
novo u djelu nekog pjesnika. Toga nije
osloboen ni onaj ko pie o pjesnitvu
o smrti. Poznato je da obrasci toga pjesnitva kao i njegove poznate i etablirane forme upuuju na legitimitet dodatnog pitanja: koliko uivanje moe imati italac kome se umjesto originalnosti
nudi da nanovo ita neto to je uspostavljeno davno. Jer su obrasci pjesnitva o smrti uspostavljeni davno i odavno provjereni.
Drugo pitanje je ono koje proizlazi iz
panegirinosti pjevanja o umrlim ljudima i redovne njene posljedice - idealizacije: moe li se pjesnitvu dopustiti sloboda koja idealizira svoj predmet pjevanja?
Tree pitanje proizlazi iz drugoga i
tie se iskrenosti pjesnika u aljenju ljudi iju smrt oplakuje. Nauka o knjievnosti je kod mnogih pjesnika dokazala
manjak iskrenosti u epitafima ili alnim
pjesmama za umrlim. Da li je legitimno
traiti da se ini razlika izmeu unutranje istine nagrobne ili alne pjesme kao
umjetnikog djela i linog osjeaja pjesnika prema onome iju smrt pjesmom
obrauje? Ako je taj legitimitet uspostavljen, koja je njegova svrha? Je li skidanje maske iskrenosti knjievno relevantan postupak i zadatak? Ovakva pitanja postavljaju tumai, filolozi i pjesnici
odavno, i njih nisu poteene ni najslavnije knjige toga anra, bilo da su kolektivne, kao to je sedma knjiga Palatinske
antologije, bilo autorske kao to je Spoon River Anthology Edgara Lee Mastersa.
Nuditi odgovore na ova velika pitanja nije zadatak ovoga priloga, a prevazilazi i moje sposobnosti. Najbolje Sidranove pjesme o moriji sarajevskoj kao da
su odreene jednim viim principom
tombalne lirike, onim koji je, ini mi se,
postavio starogrki pjesnik iz Jonije, Simonid iz Keja, svojim distihom sastavljenim na smrt Nikodika. Taj se distih
nalazi u sedmoj knjizi Palatinske antologije pod brojem 302, i prevod bi mu mogao biti ovakav:
Svoje preminule drage saaljeva svako za sebe,
Ali Niktela smrt itav oplakuje grad.
To: umrloga ne ale samo prijatelji i
rodbina, ve grad, to je poanta Simonidova distiha, od prije dvije i po hiljade
godina, a to je kriterij za najvei dio pjesama Sidranove Morije: Sarajevo, koje
ne sui svoga obraza, grad koji kopa svoje najbolje ljude.
Iskaz iz uvodne pjesme da od morije umiru najbolji ljudi dokazuje se iz pjesme u pjesmu: morija uzima dobre due
Sarajeva, neopjevane ljepotice u cvijetu mladosti, radosne ljude nakon to ih
prekrije tugom. alost za umrlima ne
dolazi samo od njihove rodbine, ve cijelo Sarajevo ali to je
morija dola
i odnijela
od ljepih
najljepe
od mudrih
najmudrije
Neka mi bude doputeno da, kad
sam ve spomenuo Spoon River Anthology, podsjetim da je ta knjiga - koja,
kao to znamo, obrauje 19 pria kroz
244 pjesme, u kojima se pojavljuje 248
lica, a sve u formi epitafa - u Italiji imala preko 80 izdanja, mnogo vie nego u
obadva amerika kontinenta, a da je za
tu slavu najvie uinio jedinstveni pjesnik i pjeva iz Genove Fabrizio De Andr, kad je snimio muziki album sa devet Mastersovih pjesama prevedenih na
italijanski. itajui Sidranove pjesme iz
Morije moglo bi se zamisliti kako neko
od sarajevskih muziara i pjevaa javno
izvodi neke od njih. Meu njima, ini mi
se, ima nekoliko u iju pjevljivost nema
sumnje. Moe biti da to vrijeme jo nije
dolo, ali ako se ve pjeva Draga moja
vlado, ja bi imo djecu rado ili Denita je
uvijek bila za Tita, onda bi se i neki mladi pjeva mogao okuati na Sidranovim
stihovima svezalo nas/ svata neta. Ako
bi se takvo to ostvarilo, onda ne bi bilo
neosnovano pretpostaviti da bi od kritiara do sada podobro preuena knjiga
Morija imala i jo koje izdanje.
023
Izmeu povijesti i majina lica:
Kontramemorija, kontrahistorija,
mikrohistorija, metahistorija
u "Partizanskom groblju"
Abdulaha Sidrana
Nikola Petkovi (Filozofski fakultet Rijeka)
Uvod: Prezentizam,
memorija i beika
Ba kao i bosanski akademik, Abdulah
Sidran, neki hrvatski pjesnici bili su zabrinuti za recepeciju njihovih djela. Rijeki antijunak po-etike koji je dosegao
status kulta , Janko Poli Kamov, zapitao
se: hoe li itko pisati studiju vrhu njegove uzavrele due? Ova izjava preivjela je u nekoliko varijanti. Neki tvrde da
je dua bila zalutala. Tin Ujevi koji je
imao i sarajevsku prolost te i tu ostavio
biljeg, razmiljajui o tomu tko e i kako
o njemu jednom misliti i pisati, konstatirao je da bi taj, u samom pristupu temi
Tin, trebao nadi sama sebe i s pjesnikom se skladit... to je, zna Tin, nemogue. Abdulah Sidran nije iznimka. I njega zanima tko e to i kako o njemu rei
za vrijeme i nakon njega. Za vrijeme Abdulahovo smo mi tu i sada. A oni drugi,
nakon, pie Sidran, hoe li ita o njemu
znati...
Hoe li ita o meni znati onaj
to nou e, uz lampu i mrak uokolo,
ove redove itati?
Hoe li uti drhat, i strepnju
srca koje misli,
dok biskao bude
slovo svako i redak,
ko brina majka
kosu djeiju, eljem najguim?

(Sidran, 30)
Za razliku od najvjerojatnije opravdano pretencioznih samodefinicija Kamova i Ujevia koji sebe ekspliciraju kao
veliine, Sidrana ne zanima stupanj vrenja njegove due niti veliina ja s kojim bi se itatelj trebao uskladiti ne bi li
ga protumaio. Sidranova je briga duboko osobna, intimna. itateljevih je dimenzija. ak i otvara prostor polu-primatelja.
U tradiciji estetike recepcije Hansa
Roberta Jaussa i primijenjene hermeneutike Romana Ingardena, Sidran u jedno
od pominih sredita u kojima ivi osjetilno i intelektualno primljeni tekst, postavlja itatelja:
Hoe li ita, ita, uistinu znati
Il jednaka e pusto
u domu njegovom da zjapi i sja,
nad stolom i knjigom, dok sabran,
i teak od tuge, svoje,
ovu moju bude razgrtao,
vlat po vlat,
mrak po mrak? (30)
Ovo ita Sidrana ita je pojedinanosti ljudskosti. Njegov se recipijent moe,
ako ve to mora, univerzalizirati jedino
kao pojedinano oite u nizu zainteresiranih, dokonih, srodnih ili ne... itatelja. No, razlika u razinama pretencioznosti nije samo knjievnopovijesna injenica. Ona se eto dogodila i u samom
uvodnom izlaganju velikog Avde na
simpoziju o Sidranu, gdje nam je akademik Abdulah priznao da ga mui prostata. Ne toliko prostata koliko kateter kojega su mu ugradili makedonski akademici na putu po poasni doktorat u Skopje, a sada ga, po pjesnikovu povratku u
Sarajevo, povjerili na brigu bosanskim
kolegama. Osim to je bolno fizika, injenica Sidranova katetera je i komparativno kulturoloka. Evo, ovjek nam je
upravo rekao da ne moe ostati s nama
iz fizioloko-zdravstvenih razloga. Uza
sav svoj napor jednostavno ne mogu zamisliti skoro niti jednog hrvatskog akademika koji bi javno priznao da poput
nas ostalih ide na zahod, a kamoli dekonstruirao vlastitu beiku na naunom
skupu njemu u ast.
I: Tri registra rezignacije:

oko, jezik, ovjek
Polazite ovoga eseja nastoji biti u
prostoru izmeu tri registra rezignacije.
U pjesmi Zapis o udu autor priznaje:
ja nikad nita nisam vidio prvi put ( Sidran, 27). Koristei glas Andreja Rubljova s nama dijeli: Ja s ljudima vie nemam o emu razgovarati (28). I na kraju, u pjesmi posveenoj Ivanu Kordiu,
posreduje pojedinanost kolektivnog
posttraumatskog iskustva: Nema se,
bogami, sa ime vie meu ljude doi
(38) . Izmeu determinizma prve, rezignacije druge i geokulturalne dijagnostike tree reenice predlei prostor iz
kojega progovaraju glasovi Sidranove
po-etike.
Teorijski kontekst u kojemu (uvjeren sam) treba itati Sidranovo Partizansko groblje je kontekst inaice kojega, svaka za sebe i sve zajedno, nude interpretativni, naelno genealoki, prostor recepijenata: metahistorija, kontrahistorija/kontramemorija i mikrohistorija. Njima je zajedniko preklapanje i
pretapanje povijesti i fikcije. Za prvu Aristotel kae da svijet prikazuje onakvim
kakav ovaj jeste, dok drugu vidi kao ishodite obraanja svijetu onakvom kakav bi ovaj trebao biti. Prostor i semantika kondicionala drugoga svijeta fikcije, knjievnost uope a poeziju konkretno, odreuje kao mjesto korektiva. No,
024
Aristotel je imao privilegij ivjeti u kulturi u kojoj, da bi se oslobodila energija traginog, junaci neto trebaju poduzeti. Moraju u neemu aktivno pogrijeiti da bi, iz velike sree zapali u veliku
nesreu. Na Balkanu, na alost njegove,
ne jednom morbidno sentimentalizirane tragike, da bi nekome odjednom polo po zlu, taj se jedan samo mora roditi.
Sve ostalo dogodi se samo po sebi. Tako
je, u noveli Krmaa koja prodire vlastiti okot, u knjizi Grobnica za Borisa Davidovia, pisao Danilo Ki. U Grkoj Aristotelovih nasljednika, kao i u eminentno zapadnoj civilizaciji, trajni prezent i
proli futur su gramatike kategorije. U
meuzemlju Balkana, one su egzistencijalne vrijednosti. Uvjereni da je klju
nae budunosti u naoj prolosti, mi ivimo trajni prezent i kao svjedoci prolosti koja nije prola (Miljkovi) u pravilu, na putu smo u proli futur.
Jasna distinkcija izmeu povijesti i
fikcije moda nije najproduktivniji interpretativni prostor za itanje poetika
naega prostora. Metahistorija kojom se
bavi ameriki teoretiar Hayden White, kao i nieanske kategorije kontramemorije i kontrahistorije koje je uspjeno adaptirao Michel Foucault te mikrohistorija talijanskog povjesniara kulture Carla Ginzburga inzistiraju na pretapanju panoramskih i krupnih planova povijesti. Radi se o adaptiranom filmskoteorijskom konceptu Siegfrieda Kracauera koji jasno dijeli panoramske od
krupnih planova. Panoramski planovi
oni su slubene povijesti planovi statistika i brojeva kojima su pojedinani rakursi strani. Oni biljee kote i kvote, broje rtve, sabiru rezultate primirja
i mirenja, crtaju nove granice i propisuju nove poretke svijeta. Krupne pak ispunjavaju lica s imenima i prezimenima, njihove osobne povijesti, strahovi i
veselja... ono to zanima samog Sidrana
u pitanju hoe li itko o njemu ita znati? I ba to preklapanje, ta pojedinana
univerzalnost, univerzalno u partikularnome, mjesto je najrazvidnijeg i najeeg poetskog i po-etikog uinka Sidranovih stihova. To je primjerice vidljivo u
pjesmi Rasvjetljavanje sluaja iz 1641
Godine i knjige, godine i knjige!

Ima u njima jedno vrijeme, odmah poslije
velikog poara, onog drugog, a prije one
manje
kuge, uoi zemljotresa skoro, u kome se,
vele
historici, nita pomena vrijedno zbivalo nije.
Od onoga to, ipak, jeste jer: ivjeli su
ljudi, i zbivalo se tota kau:
ponajvanija
je jedna kaznena stvar, iz godine 1641,
zbog
ubijstva jednog muslimana, u bai neke
Vujane,
keri Selakove, na Varoi.
Ovdje moramo stati. (16)

Posluajmo Sidrana i stanimo na trenutak. Prije nego to zavirimo u jo nekoliko eklatantnih primjera pretapanja
planova i kontekstualiziramo Sidranove
pjesme u knievnoznanstveni kategorijalni aparat primjeren za njihovu poetiku i (geo)kulturalnu analizu, ponovimo gradivo teorije bez kojega bi bilo povrno produktivno se obratiti Partizanskom groblju.
II. Teorijski okvir i

kategiorijalni aparat analize
Sidranove poetike
Zazivajui i adaptirajui Friedricha
Nietzschea, Michel Foucault istie da, za
razliku od povijesti metodika ijih ureenih zapisa pretpostavlja da rijei trajno zadravaju njihova znaenja i da su
rijeima njima izraene elje usmjerene u jednom jedinom pravcu, te da su
na svom putu zadrale njihovu logiku...
genealogija, vlastitom suzdranou od
projekcija i navoenih zakljuaka, nadoknauje povijesnim dogaajima nanesen gubitak. Genealogija, za razliku od
slubene povijesti, mora zabiljeiti pojedinanost dogaaja izvan bilo kakve
monotone konanosti; mora ih traiti
na mjestima koja najmanje obeavaju,
na mjestima za koja smo skloni misliti
da obitavaju izvan povijesti u osjeajima, ljubavi, savjesti, instinktima; mora
biti osjetljiva prema njihovim ponav-
ljanjima, ne da bi time precizno odredila postupni put njihove evolucije, nego

da bi izdvojila razliite scene u kojima su
se dogaaji javljali u razliitim ulogama
(Foucault, 140)
Iako se ne konfrontira s konceptom
skubene povijesti, genealogija itekako odbacuje slubenopovijesni mehanizam idealnog oznaavanja i beskonanih teleologija. (140) Suprotstavlja se
prouavanju izvora i traganju za njima.
Nije tajna povijesti, tvrdi Nietzsche (pa
posuuje Foucault) neto bezvremensko i vanvremensko, esencijalno... neto onkraj rijei i stvari. Njezina je tajna
u tome da nema tajne; da stvari nemaju esenciju, ili da je ova, ukoliko (je) se
sa stvarima vee, na stvari nalijepljena
izvanjski proizvedenakonstruirana od
stvari koje su stvarima obogaenima za
esenciju, zapravo strane.
Slubena, tradicionalna, nacionalna povijest, tvrdi Nietzsche, ne bavi se
ovakvim detaljima. Istina koju promovira nije istina genealogije. Njezina je slika opa i dio je projekta ispunjenja utilitarnoga plana. Nezainteresirana za detalje, inzistira na istini koju genealogija vidi kao vrstu pogreke koja ne moe
biti zanijekana, osporena niti opovrgnuta, jer je ovrsnula (Nietzsche) i premetnula se u nepromjenjivu formu tumaenja u dugotrajnome i istinskoj povijesti izvanjskome oblikovanju tradicionalne povijesti. Zadatak je genealogije
ekati pojavljivanje detalja i sluajnosti
koje prate tu i takvu istinu i demaskirati je u licu drugoga. Nada je genealogije
to i doekati.
Na tragu Nietzschea i Foucaulta su
i ideje mikrohistorije Carla Ginzburga
i metahistorije Haydena Whitea. Pred
kraj eseja o mikrohistoriji1 Carlo Ginzburg2, govorei o Tolstojevu Rati i miru,
1
Termin mikrohistorija (microhistory) u smislu

u kojemu ga kasnije implementira Carlo Ginzburg prvi put upotrijebio je ameriki povjesniar George R. Stewart piui metikuloznu analizu Bitke kod Gettysburga, odnosno posljednjeg
napada kojega je, pred poraz Juga, izveo George Edwarda Pickett. (Stewart, Picketts Charge: A
Microhistory of The Final Attack on Gettysburg,
July 3. 1863, Boston: 1959).
Microhistory: Two or Three Things That I

Know about It, Chicago: Critical Inquiry, Vol.
025
objanjava prijeku potrebu autora historijskih tiva da premouju, ili preskau

procjepe izmeu fragmentarnih i iskrivljenih tragova i naznaka dogaaja (primjerice, bitke) i samog dogaaja. Ali taj
se streloviti skok, in kojega spaja razdvojeno, taj izravni dodir sa stvarnou,
za razliku od anra povijesti u kojemu
autor/povjesniar barata gotovo iskljuivo fragmentima dokumenata i/ili dokumentima, efektivno moe dogoditi jedino u prostoru poetike invencije.
Relativistika opcija postmoderne
koja historiografiju svodi na puku tekstualnu dimenziju, odriui joj bilo kakvu kognitivnu vrijednost, smatra Ginzburg, grijei. Ali, jednako tako grijee i
tradicionalni povjesniari, samo s pozicije kognitivnog realizma koji, za razliku od relativizma prema kojemu su svi
u pravu oko neega, zagovara kognitivnu strategiju prema kojoj je samo jedan
u pravu. Grijee kad paradoksalno inzistiraju na simultanoj apriornosti i aposteriornosti historiografskoga teksta.
Teksta ija je (od njih autorizirana) verzija neupitna jer izvjetava o dogaajima, vremenima, stvarima, subjektima i
akterima ba onako kako je bilo i svako odstupanje u interpretaciji od zaborava sauvane zbilje smatra pogrenim.
Ne osvrui se na razliku izmeu krupnih i panoramskih planova,3 tradicionalni povjesniari promoviraju jednu jedinu (nerijetko njihovu) istinu o prolosti oko koje nisu voljni pregovarati. Njih
ne zanima streloviti skok koji bi premostio mikro i makro plan. Pribliavanje kljunih epizoda koje su pokrenule (slubenu, ali i stvarnu povijest) da bi
poslije ostale progutane i zasjenjene oficijelnim, ideologijskim i pragmatinim
interpretacijama povijesti, dogaa se u
nagloj i sustavnoj izmjeni kadrova u ri-
20, No 1. (Autumn, 1993), pp. 10-35.

3
U knjizi History: The Last Things before the Last

(New York: 1969) Ziegfried Kracauer usporeuje
metodu mikrohistorije s krupnim planom (to
je, navodi Ginzburg, za oekivati za autora Teorije filma i Od Caligarija do Hitlera) dok onu makrohistorije usporeuje s panoramom. On sugerira da pomirba izmeu makro i mikrohistorije
nije unaprijed pretpostavljena ve da se za nju
treba izboriti.
tmu panoramski-krupni/krupni-panoramski. Ovaj metodoloki naputak vodi

do zakljuka koji je oito ontoloke prirode: zbilja je zapravo diskontinuirana
i heterogena. Konzekventno tome, niti
jedan zakljuak o konanosti pojedine
domene ne moe automatski biti prenesen u domenu opega. (ono to Kracauer naziva zakonom razina) (Bloch u
Ginzburg, 27)
Uenik velikog Northropa Fryea,
Hayden White predlae koegzistenciju povijesti kao meta-discipline i teorije
knjievnosti kao primijenjene disciplinarne hermeneutike. Pojednostavljeno,
White operira sa sljedeim radnim pretpostavkama: a.) sva povijesna objanjenja su, po prirodi, retorika i poetika; b.)
povijest kakvom je poznajemo, je inherentno poetika, jer je svaki (ispriani)
povijesni dogaaj pria s poetkom koji
tei ka svretku i, osim pitanja to se dogodilo? zadovoljava pitanje koji je smisao dogaaja, i c.) svaki povjesniar, da
bi ispriao svoju priu, bira anrovski i
narativni pripovjedni oblik koji se unutar discipline naziva modelom argumentiranja kojega u pravilu prati i model ideologijske i ideoloke implikacije.4 Povjesniar, ili objektivni sveznajui pripovjeda povijesne fikcije svjesno i namjerno izmie pred ivotvornou likova. To
ini iz jednostavnog razloga: da bi dobio
na vjerodostojnosti vlastita teksta i time
ga autorizirao. Paradoksalno koristei argument objektivnosti, distance prema i
uvaavanju prolosti, istu, hladnom interpretacijom, izbacuje iz vremena. Uinivi to, on sebe i povijest tako, u obliku
autorskog projekta njegove vizije povije4
to se Whitea tie, ne postoji dakle ispravna,
akuratna povijest koja ujedno nije i filozofija
povijesti. Oblici (meta)historijskog diskursa su,
po prirodi, poetini, jer povijesnim dogaajima
osiguravaju objanjenje i smisao. Samim time,
ne postoje osnove za vie ili manje realistinu
povijest. Povijest je pripovjedni tekst u pravilu
napisan iz vizure autora s predrasudama, dok
mi, primatelji povijesnih pria, iz ponuenoga,
biramo modele historijskog diskursa. To nerijetko inimo iz moralistikih pobuda (jer primjerice: moramo pomoi siromanima, prokletstvo
povijesti je u tome da se ona ponavlja) ili pak
estetskih (ovaj autor pria lijepu priu o dogaajima i logino ih tumai). Rijetko kada, ili nikada, nai su razlozi za odabir historijskog diskursa, inzistira White, samo epistemoloki.
sti, izmjeta iz vremena u vjenost sebi

osiguravajui trojnu poziciju autora, autorizatora i autoriteta. Ovakav se strah od
ivotvornosti bazira na Whiteovoj pretpostavci da se proizvodi literarne imaginacije suprotstavljaju pisanom materijalu koji je rezultat traganja za povijesnom
istinom. Ovo suprotstavljanje, istie
White, odvija se u irem drutveno-humanistikom kotekstu u kojemu su suprotstavljene: retorika i znanost, fikcija i
injenice, interpretacija i injenice. Iako
se historijskom imaginacijom uglavnom
pronalazi klju za interpretaciju znaenja podataka, njome se, kada se za to pokae potreba, i prikriva izostanak samih
podataka. Zato, jedino imaginativnim
ulaenjem u mentalnu dinamiku pojedinaca iz prolosti mi njih moemo upoznati. Budui da se u ovom interpretativnom okviru namee zakljuak da dogaaji nemaju imanentno znaenje (ono
je proizvedeno jezikom i u jeziku) zasada ne postoji bolji medij od spaavanja
zbilje od zaborava od knjievnog, imaginativnog...
III. Bolesna udnja

vjebanja due: Princip
Gavrilo
Kod Abdulaha Sidrana, u sluaju
Partizanskog groblja, medij za spaavanje zbilje od zaborava jest poezija. Posuujui bilo genealoke, bilo mikro ili
meta historijske metode i zahvate, Sidranova se poezija povijesti nudi kao
njezina faktografijom neoptereena, ali
njome definitivno obogaena, nadopuna. Budui da je linearnost sekundarna,
jezina, a ne prirodno-povijesna tvorevina, na pjesniku je da preuzme ulogu
tumaa (prolih) dogaaja. Da pripovijesti o vremenu osigura jezik koji je u stanju pripitomiti kaos i nelinearnost vremena.5
5
Na tragu istog razmiljanja Hayden White se

pita: da li povjesniar jezikom pronalazi znaenje, ili ga stvarnosti jezikom sugerira i namee? Na pitanje odmah odgovara: znaenje je osigurano formom, oblikom, a ne sadrajem; ono
se iznalazi u kontekstu cjeline teksta, ne u fragmentarnim jezinom oblicima. Sredstva retorike kao forma koja osigurava uvjete povjesniareva razumijevanja znaenja konteksta prolosti.
026
Erodirajui poezijom slubenu povijest, slijedei metode bilo genealogije bilo metahistorije, Sidran koristi krupni plan njime ispisujui mikrohistoriju
Bosne i grada koji je, ne jednom, gurnut
u zapeak slubeno-povijesne nevidljivosti ba zbog toga jer su, uglavnom
izvanjski promatrai i tumai grada, da li
zbog dobrohotnosti, kriptokolonijalnog
rakursa ili jednostavno zbog vlastitog
poimanja veliine te odabira lakeg interpretativnog puta tragedija Sarajeva, u
prvi plan u pravilu postavljali panoramske planove, statistike u kojima, po definiciji, nema mjesta za ljudsko lice lice
jednako onome koje je u samom sreditu interesa Sidranove po-etike.
I genealogija, kao i protupamenje
koje je infrastruktura protupovijesti u
nastajanju svjesno je injenice koja je i
metodoloko polazite: ne postoji jedna
istina. Postoje njezine verzije. Vrijeme,
povijest u nastajanju... u trenutku nastajanja teksta, te verzije istine upisuje
u tijelo subjekata i aktera6 povijesti. Tijelo je, nastavlja Foucault njegovo itanje Genealogije morala, ugravirana povrina dogaaja. U njega jezik upisuje podatke koji su naknadno ralanjeni idejama. Tijelo je mjesto na kojemu se osloboeno sebstvo ije pojedinano iskustvo ponitava iluzije o supstancijalnome jedinstvu vremena i svijeta, susree s objektima koji ga okruuju i koji su,
ba kao i tijelo, u trajnoj dezintegraciji.
Genealogija kao analiza situirana je unutar prostora artikulacije tijela i povijesti.
Njezina je zadaa teka: otkriti tijelo u
kojega se potpuno upisala povijest i najprije prepoznati, a onda aktivirati proces
destrukcije povijesti tijelom.7
6
Razlikujmo subjekte kao pasivne, dinamikama i zakonima povijesti podinjene, i aktere

kao aktivne suuesnike vremena.
Genealogija predlae tri uporabe povijesti od

kojih svaka nudi nain produktivne interpretacije konkretnih pojedinih dogaaja lienih hijerarhijske reprezentacije i postvarenja: 1.) Parodijski ili farsini koji je usmjeren protiv zbilje tako da se suprotstavlja temi povijesti kao reminiscenciji i/ili prepoznavanju, 2.) disocijativni
koji je usmjeren protiv identiteta tako da se suprotstavlja povijesti kao kontinuiranom prikazivanju tradicije, i 3.) rtveni, koji je usmjeren
protiv (same) istine i koji se suprotstavlja povijesti kao znanju.
Ne zna to samo Foucault. Zna to i Vujana. Ali, ono to razlikuje Vujanu od Foucaulta, jest to nam to ona, bez pomoi Avdine bez toga da joj Avdo posudi glas, ne moe rei. Mo je prokletstvo, sukus je svega, vie je puta, katkad ostavljajui dojam da cijeli ivot
pie jednu istu knjigu, ponavljao Foucault. Ali, nije mo po sebi tako strana.
Nekad se ini da je vano i ija je, u ijim je rukama, u ijoj je mati na neko
vrijeme mo nastanjena. Mo je pjesnika ta da jezik kaosa i besmisla spasi jezikom smisla. Da se nasmije u lice povijesti i nama se unese u lice i kae kako
je stvarno bilo, ili, kako se njemu ini da
je stvarno bilo. Ne rade li isto to, samo s
veim predumiljenim i institucionalno
autoriziranim autoritetom i slubeni povjesniari? S time da oni istinu nameu i
peate. A pjesnici je priaju onima kojima nije mrsko listati njihove knjige ak i
kada je rat, jer i tada se stvari, poput itanja poezije, na neki nain nastave dogaati. Ba kao i ptice koje u pjesmi Dua
naeg grada, za rata moraju letjeti, kao
trava (koja) mora rasti... vazduh koji se
mora udisati... poslovi se moraju sviati po redu, kako jeste red kao da je mir.
A mir je bio i u nekom trenutku davne
sedamnaestostoljetne noi koja nam
se obraa gotovo ironijski odustajui
od vjerodostojnosti prolosti. Sjetimo
se to o vanosti krupnog plana gotovo
doslovno govori Sidran, kad nam govori... godine i knjige, godine i knjige, kao da
nam odnekud apue i k vragu s njima.
Ali ne govori samo o detaljima koji povijest u pravilu ne zanimaju. Jer u tim godinama ima,
jedno vrijeme, odmah poslije
velikog poara, onog drugog,
a prije one manje
kuge, uoi zemljotresa skoro,
u kome se, vele
historici, nita pomena vrijedno
zbivalo nije.
Od onoga to, ipak, jeste jer:
ivjeli su
ljudi, i zbivalo se tota. (Sidran,16)
Zabrinjavajue je koliko je teorije potrebno da se ljudima koji i sad negdje
ive i ive tota rade, kae neto to

je bjelodano: da nisu i nekad ivjeli ljudi i radili tota ne bi se nekad nita zbilo. Bez ljudi i neega u nekom vremenu
ne bi bilo niega. No, ne radi se o ontologiji, ne radi se o epistemologiji... radi se o
instrumentalizaciji ovjeka, u njegovom
svoenju na objekt, u njegovom obesovjeenju, o generalizaciji subjekta kojega se sub-jektivira, pod-stavlja, pod-mee... velikom povijesnom projektu i naknadno, ako se povijest izravno i obrati
pojedincu, takozvanom obinom ovjeku, raji, tumai ga se kao generatora velikih povijesnih zbivanja. Generacije kojima su djedovi i oevi znali otii na slubeni put s kojeg, ako bi se vratili, vratili bi se tupa pogleda, ogrubjele koe sa
stidom presvuenim u ravnodunost
i strahovima prevedenima u grubosti,
sjeaju se kako je slubeno poeo Prvi
svjetski rat. Pripadnik oslobodilakog
pokreta Mlada Bosna, Gavrilo Princip,
ustrijelio je prijestolonaslijednika Franju Ferdinanda i time otvorio vrata prvoj globalnoj klaonici. Marksisti su govorili da su za to postojali materijalnohistorijski uvjeti. Subjektivni idealisti sve
su zasluge pripisivali ovaploenju Apsolutnog duha. Imperijalne sile u tom
su vidjele priliku, Franjo Josip jo malo
mandata, a nitko, nitko milijunima umrlih nije zavirio u lice. A niti samom Gavrilu koji je, prije pucanja koje, kae povijest, ba i nije bilo struno izvedeno,
morao barem jedan puni dan u rukama
drati revolver i vjebati ubijanje. I tu se
dokazuje vanost i potreba mikrohistroijskih, genealokih zahvata, zavirivanja
u sive zone individualnosti... zone koje
ne poznaju ni heroje ni misije, zone i zahvati kontramemorije koje znaju da su
sva velika povijesna znaenja aposteriorno proizvedene interpretacije krojene
prema potrebama ideologija koje su ih
trebale, morale i znale dalje instrumentalizirati u cilju nadzora i kontrole, u cilju izbijanja moi iz ruku pojedinca i njezina predavanja u ruke imaginarnog kolektiva kojega, na kraju krajeva uvijek
netko, ba kao i Gavrilo pitolj, nekom
rukom dri u aci i kontrolira.
U pjesmi koja u samome naslovu,
027
Brauning 7,65. Vjeba gaanja. Drhti

Garvilova ruka, u prvi, krupni plan, istie ljudskost, krhkost pojedinca koji pojma nema da e se, umjesto da ode u segment neba koji mu imanentno po zaslugama pripada, po izvana pripisanim
mu zaslugama, preseliti u nekoliko narataja i jo toliko verzija itanki. Gavrilo
Princip, priprema se na atentat na nadvojvodu Ferdinanda.
BRAUNING 7,65. VJEBA GAANJA.
DRHTI GAVRILOVA RUKA
Boe, pa ja jo nisam spreman! Toliko
sam
vjebao duu, a evo: sav drhtim. Sav
drhtim,
a znam: ubiu. Koliko jo samo hitaca
probnih,
prije onog to sledie bubnu opnu svijeta?
Stablo preda mnom: frca iverje i miris se
smole
iri uokolo. Cvili zguljena kora bora, to
dah mu i smrt na elu utim, dok ruka
odskae uvis. Treba duboko udahnuti
vazduh.
eljusti me bole, i trnu, toliko ve dugo
stisnute vilice drim. Odjekuje uma
topiderska,
prazni se arer, i jednako prazni mi se
dua.
emu se ovo uim? I bez mene jednako
trajao
bi svijet, i druga se ruka dizala, istu
ispunjuju svrhu. Treba pucati, ne misliti
ni o emu. Ponovo, nek ulazi metak u
borovo
tijelo, ko u matericu! Kuah li, Boe, ita
od svijeta? Tako sam gladan, i tako sit
u istom asu. Tako odluan i tako slomljen.
Bolesna je ovo udnja, ali mrtav, znam,
pucau od zdravlja. Sad moram biti miran:
trajae kratko, ko vaenje zuba. Potom,
sve
e mi biti svejedno, jer drukije bie sve
u stropotanom svijetu...
Sa stabala, u strahu,
prhnule su ptice. Cjelivam vrelu cijev
revolvera, i, evo, miran sam sasvim.

Samo
mi se plae. Silno mi se plae. (23)
Na vjebi gaanja iz Brauninga kalibra 7,65, dok mu drhti ruka, Gavrilo se
obraa svojoj nespremnosti na problem,
svojoj mladalakoj nespretnosti pred
in koji e na neko vrijeme i zauvijek
promijeniti svijet. Krupni plan njegove
strepnje i drhtanja okrenut je ratu koji
e, eto, probiti bubnu opnu svijeta. I
dok se povijest s velikim P, bez obzira
na ideologijski predznak, iskljuivo bavi
domenom probijanja bubne opne svijeta koja predstavlja panoramski plan,
pjesnik se u svim preostalim stihovima
iskljuivo obraa krupnom planu, licu
mladog Principa koje je ve i za same
vjebe u umi topiderskoj, Gavrilu izmaklo i unaprijed pripalo nekom drugom, najprije Projektu, a onda Povijesti. Pjesmom dominiraju implicirani duboko ljudski, osobni strahovi koje sabire moda najmanje poetina, ali izravna,
izjavna, sveukljuujua tvrdnja koja slijedi nakon pitanja emu sve ovo uim,
a ta je: I bez mene jednako trajao bi svijet, i druga se ruka dizala, istu ispunjuju
svrhu. Povijest, barem kako je biljei
Vladimir Dedijer (Sarajevo, 1914.) biljei
kako je Princip, uz nekog majora Tankosia, nekoliko tjedana prije samog atentata, u umi na Topideru, trenirao pucanje iz pitolja. Ostalo je Povijest. Stih
bolesna je ovo udnja, Sidranova je parafraza sintagme koju je, prema povijesnim izvorima, na suenju, valjda objaljavajui sam in, motive, ili njihov izostanak, izgovorio Gavrilo Princip. I upravo taj stih kojim pjesnik priputa povijest u poeziju, povezuje ova dva oblika
pisanja i ini premosnicu koju amerika teoretiarka filma i kulture Millicent
Penny Marcus, naziva alegorijom adaptacije. Iz slubene povijesti adaptirana sintagma postaje stih, a sama pjesma
postaje po-etiki in diverzije slubene
povijesti, jer ovoj suprotstavlja imaginaciju. Ne da je njome poniti, nego da njezinim krupnim planovima nadopuni i
humanizira panoramsku povijesnu sliku svijeta.
IV: Od onih koji prelaze

onima koji dolaze:
Los atravecidos y los
desaparecidos
Da bismo zaokruili ovakav prijedlog itanja Sidranive poetike/po-etike za
kojega materijale nalazimo u segmentima Partizanskog groblja, a koja je sustavno i promiljeno pisana u pretopljenim planovima, ili, kako to sam pjesnik
puno ljepe kae, izmeu povijesti i
majina lica, proitajmo fragmente pjesme posveene sarajevskim Sefardima,
onima koji prelaze.
ONI TO PRELAZE
Sarajevskim Sefardima
Najprije je prolazilo vrijeme.
Potom smo prelazili most i cestu, kod
benzinske pumpe, i tu je, u skladu sa
razumom, bilo ispisano zabranjeno puenje,
zatim smo ponovo prelazili cestu, podno
Trebevia, kolebljiva hoda, u strahu
od mijene, pljuska nenadanog.
Mrtvi zrak. Kamen i zmija.
Sleen hlorofil Toleda.
Espaoles sin patria.
Potom je prolazilo vrijeme. Jedni smo
drugima gledali u lica, zbrajajui, po
hiljaditi put. Kako iupati srce ove
tuge? Jedan je nedostajao: Jahve e
ponovo biti sam.
Ombre prejado y entelegente,
lavrador publico dija i tarde...
Onda je prolazilo vrijeme. Penjasmo se,
stubitem, ne broje stepenice, do kamene kocke (tu
poiva onaj to nam nedostaje?)
Jasenovac. Gradika, akovo, Jadovno,
Loborgrad, Auvic, Bergen-Belzen, m i r.
Clara, no lloras hija mia,
no temes la fosa fria.
A vrijeme je i dalje teklo. Dolje se sada
sunala dona Klara, u badekostimu, s
nemarom
028
rasutim oko glave: die Sonnenbrille,

Elle,
tamo cigarete, Feuerzeug, zvuna kutijica
iz Japana. Srce je prestalo da kuca.
Muy presto fe perdimos
caro padre amoroso
yece con nuestra madre
en eterno reposo.
Svijet je ovaj baklja, s oba kraja
zapaljena. Tako smo sami ivi i mrtvi
uvijek isto. Plae li Elohim? Cvili li
Adonaj? Ovdje ve dugo ne kosi niko
travu ni korov. Sama lipa cvate i orah
sam zri. ista je i nevina zemlja.
Madre que non conoce otra justicia
que el perdon ni mas ley que amor.
Spavajte, vi to ste preli i posljednji
put. Spavajte, vrijeme e proi. Spavajte,
vremena vie nee biti. Spavajte, niega
nee biti i bie kao da niega nikada nije
ni bilo. Spavajte, nebo nema uspomena.
Ima
Nita, ima crna rupa. Nita to se Ulijeva
U Crnu Rupu
Koja
Raste (26)
Koristei sline premosnice posuene iz slubenih izvora nakana i svrha kojih je komunicirati objektivnost8 kao to
je objanjenje veze izmeu etimologije
naziva Jeverej te citata iz Majmonidesa,
8
Sidran, recimo, osjea potrebu na pod pjesmom ostane fusnota koja itatelja upoznaje s
injeninom interpretacijom povijesnog nazivlja i koja kae kako je prema Enciklopediji
Leksikografskog zavoda, naziv Jevreji, Hebreji,
preko Ivri, izveden od starohebrejskoj ever, to
znai prelaziti, dakle: oni to prelaze.
Sidran pie jo jednu od paradigmatskih

pjesama u kojima se krupni plan nudi
kao oblik najmanje posredovanog uvida u biva mjesta, biva vremena, i naalost, bive ljude. Piui o majci koja ne
poznavae druge pravde do pratanja,
ni drugog zakona do ljubavi9, Sidran
oprimjeruje metodu pisanja izmeu povijesti i majina lica. Izmeu dakle, panoramskog (povijest) i krupnog (majino lice) plana, ovi stihovi individualiziraju nadindividualne kategorije pravde i
zakona. Pjevajui o majci koja ne poznaje druge pravde do pratanja i drugog
zakona do ljubavi, Abdulah Sidran nudi
nam perspektivu kondicionala otvarajui time vrata svijetu koji se vraa licima ljudi.
Iako paljiv u pretapanjima, u ustupanju prostora memoriji i kontramemoriji, historiji i kontrahistoriji, povijesti i genealogiji... Sidran se ipak u poetskoj praksi odluuje za po-etiku koja e
se artikulirati i upisati u povijest inei
to na utrb panoramskih planova misija kojih je ipak mobilizirati velike i vane elemente vremena te ih s predumiljajem usmjeriti na stvari koje nadilaze
dimenzije pojedinanih ljudskih ivota.
Pritom, naravno, uvjerivi nas obine
ljude, da tako mora biti, jer drugaije ne
moe. No, na sreu, ima taj prostor izmeu povijesti i majina lica, ta katkad
sucidalna snaga pjesnitva da pod svodom koji ne uje (Tin) progovori u uho
oholosti (opet Tin). I stoga i tako zasada
na sluaj Sidran stavljamo taku.
Ali, kako i zato kad, u istom asu,
otuda, iz godina, iz knjiga, kao da snop
nekog svjetla, majunog svjetla ali
svjetla neosporno! lica naa ozrauje,

i zaudo, sve ovo kao da bijae o tome
svjetlu govor! Aj, godine i knjige, godine i knjige! E, ba tako i ba zato! Mogli
smo mi i drukije. Mogli smo na samom
poetku rei: Bilo pa prolo, sad ga jebaji... kao to je to uinio i sam Avdo u pjesmi Dernek u Sarajevu, s jeseni 1769,
ali nismo. Uzeli smo sve te godine i knjige, ba kao i Vujanu i Gavrila, jako jako
ozbiljno. Jer, eto, to to se njima dvoje,
i malo kome od nas vie ide i na sijela
i na derneke, kamoli u bitke i pod barjake... (19) ne znai da se, ako bespogovorno prepustimo naa lica panorami historije, ukoliko barem ne pokuamo Povijesti pokazati zube, makar kroz osmijeh,
sve te godine i knjige nee, nama vratiti. Ponoviti se jae no ikad.
Madre que non conoce otra justicia/que el perdon ni mas ley que amor.
Literatura:
Foucault, Michel.
Knowledge.
_____. Power/Knowledge, New York: Pantheon

Books, 1980. Ur. Colin Gordon.
Ginzburg, Carlo. Microhistory: Two or

Three Things That I Know about It, Chicago: Critical Inquiry, Vol. 20, No 1. (Autumn,
1993), pp. 10-35.
_____. Uccidere un mandarino cinese: Le

implicazioni morali della distanza, Occhiacci di legno: Nove riflessioni sulla distanza,
2d ed. (Milan, 1998), pp. 194209;
Kracauer, Ziegfried: History: The Last Things

before the Last (New York: 1969)
Nietzsche, Friedrich. Genealogija morala,

Zagreb: AGM, 2006. (preveo: M. Kopi)
Petkovi, Nikola. Identitet i granica, Zagreb:

Jesenski i Turk, 2010.
Sidran, Abdulah. Partizansko groblje, Zagreb: Ljevak, 2011. (pjesme odabrao i priredio, Sinan Gudevi)
White, Hayden. Metahistory, Baltimore:

Johns Hopkins, UP, 1973.
The
Archeology
of
Sidranovo Sarajevo
Muharem Bazdulj
Meusobno proimanje grada Sarajeva i poezije Abdulaha Sidrana je jedinstveno. Ne postoji u naem jeziku ni priblino usporediv sluaj da individualna
pjesnika percepcija nekoga grada toliko presudno utie na nain na koji se
taj grad doivljava u lokalnoj (a sve vie
i globalnoj) kulturi. Tamo negdje od kraja sedamdesetih godina prolog stoljea, negdje valjda od vremena kada je
obznanjeno da je Sarajevo dobilo organizaciju 14. Zimskih olimpijskih igara
ili od evropske klupske titule Koarkakog kluba Bosna, simboliki znaaj ovog
grada, isprva u jugoslovenskom, a kasnije i jo irem kontekstu, poinje bivati sve veim. To je epoha u kojoj se poinje mistifikovati takozvani sarajevski
duh, epoha iji su kljuni sastojci, u nekoj svjesno urnalistiki uoptenoj slici,
bili Bijelo dugme, Plavi orkestar, Crvena
jabuka i druge areni pop-rock bendovi,
filmovi Emira Kusturice, Tetovirano pozorite Mladena Materia, Top lista nadrealista. Ako bismo se poigrali rjeima,
mogli bismo kazati da je dua tzv. sarajevskog duha lirika Abdulaha Sidrana.
Tragina opsada Sarajeva s poetka posljednje decenije dvadesetog vijeka, uinila je da se slava Sarajeva proiri po cijelom svijetu.
Ima Amir Brka jednu zgodnu pjesmicu-dosjetku to je cijela sainjena od
naslova knjiga i drugih artefakata koji u
naslovi imaju rije Sarajevo:
Sarajevo za poetnike, Posluajte kako cvate planeta Sarajevo, Bolesnik
Sarajeva, Behar u Sarajevu, Rue sarajevske, Sarajevska ljubavna pria, Sarajevska sevdalinka, Praznik u Saraje-
vu, Raja u starom Sarajevu, Dernek u

Sarajevu s jeseni 1796., Sarajevske uspomene, Tin u Sarajevu, Tinovi sarajevski papiri, Proust u Sarajevu, Prosperov tap u Sarajevu, Sarajevo blues, Sarajevski Marlboro, Sarajevski tabloid, Sarajevsko more, Sarajevo, Sarajevo... Govori Sarajevo: ja ostrvo sam u
srcu svijeta, Sarajevski rukopis, Sarajevska zbirka, Sarajevske grafike, Sarajevske sveske, Sarajevska hagada, Sarajevska trilogija, Planeta Sarajevo, Sarajevo!
Sarajevo, Sarajevo na kraju svijeta, Sarajevski pas, sarajevski pasijans, Sarajevski
rulet, Vaj-haluna, eher Sarajevo, avo u
Sarajevu, Sarajlije i u na vojsku, Woland
u Sarajevu, Sarajevski ratni pogledi, Sarajevska ratna zbirka, Sarajevske ratne prie, Valter brani Sarajevo, Odbrana sarajevske pote, Sarajevski ratni teatar, Smrt u Sarajevu, Sarajevski tabut,
Sarajevski nekrologij, Sarajevska knjiga
mrtvih, Sarajevo post bellum, Sarajevska
molitva, Prole zime u Sarajevu, Duhovi Sarajeva, Lament nad Sarajevom, Sarajevo sprila te munja... Bolesnik Sarajeva, opet, Sarajevo e biti, sve drugo e
proi, Jedan pogled na Sarajevo, Sarajevo - nekada i sada, Bolesnik Sarajeva,
opet, opet, Glasovi sarajevske noi, Ubijanje Sarajeva, Dok Sarajevo ne zabrane...
Zbogom Sarajevo!
Velika veina pobrojanih naslova nastala je nakon 1992. godine, ali nisu svi.
Sarajevska zbirka i jo nekoliko naslova
pojedinanih Sidranovih pjesama iz ove
knjige ranijeg su datuma. Sidranova Sarajevska zbirka iz 1979. godine predstavljala je u vrijeme kad se pojavila i temat-
029
ski novum. Uostalom, jedan Midhat Begi, kritiar nipoto lak na tekim rijeima, nazvao je ovu knjigu onomad jedinstvenom poemom Sarajevu, kakve do danas nismo imali. Vie od trideset godina
kasnije, Miljenko Jergovi ovako pie o
istoj knjizi:
U Sarajevskoj zbirci stajalo je, kao
upisano, puno toga to e kasnije postati nainom govora o gradu i portretiranja Sarajeva, po emu e Sarajevo postati znamenito irom Jugoslavije, i to e
na koncu izai i izvan granica naega jezika i svih naih zemalja. Osim to je Sidran bio scenarist prva dva Kusturiina
filma, u kojima je stvoren kanon Sarajeva, koji do dana dananjega nije naputen ili izmijenjen, Kusturica je i do njih,
i do ideje o svome sarajevskom ciklusu, doao preko Sidranove zbirke. Sigurno bi bilo pretjerano i krivo rei kako je
Sarajevo prije te knjige bilo nezanimljiv
ili u fikciji, naraciji, pjesmi i autorefleksiji nesutastven ili rasut grad, ali injenica jest da ga je Sidran na velianstven
nain okupio u i skupio u jednu himnu,
nainjenu od niza pripovijesti (Sarajevska zbirka je, vjerojatno, naracijom najnabijenija knjiga pjesama koju sam itao.), ritmiziranu, uznesenu, duhovitu, ceremonijalnu i sentimentalnu. Patetinu na nain koji podnosi samo velika i vrlo stara knjievnost. Iako po formi moda i jest, ali sadrajem Sidran
nije htio biti suvremen i moderan pjesnik. Iz te je knjige, i iz Kusturiinih filmova, onda nastao new primitivs, u njezinoj je sigurnosti, vie nego pod utjecajem, utoite naao naratajni pripovjeda i gradski aneo, Dario Damonja, da
bi se ubrzo zatim Sidranovi utjecaji krenuli iriti poput radijacije, proizvodei
puno toga loeg, bolesnog, krivog i degeneriranog, ukljuujui i dananju preteitu knjievnu, ali ne samo knjievnu,
sliku sarajevskih i bosanskih, uglavnom
bonjakih, pisaca o Sarajevu.
Teko je, dakle, uopte pronai neko
slino djelo posveeno Sarajevu. U Sidranovim stihovima ive i Gavrilo Princip i Ivan Frano Juki i izmiljeni astroODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012
030
log Eugena Savojskog i bezimeni slijepac i Baeskija i Kranjevi i Kulin Ban

i Tin Ujevi. Pjesma o Ujeviu zapoinje stihom: Ja nikada neu shvatiti ovaj
grad. U svojoj moda najkraom pjesmi
(Ljetna no na selu) Sidran kae: Vascijelu/ no/ gledam/ u nebo/ I nita/ nita/
ne razumijem. I Sarajevo i nebo se, po Sidranu, opiru shvaanju i razumijevanju,
ali to ne treba nuno znaiti da su jedno drugom slini. Ponovo poznati Sidranov stihovi: Nipoto rei k a o, jer neuporedive/ su stvari, i nita niemu nije nalik. Stevan Tonti je ve negdje primijetio znaajan Andriev utjecaj na Sidrana. Ovaj je utjecaj i filozofski i tematski. Sidranu je bliska andrievska filozofija patnje, a i teme iz bosanske povijesti karakteristine za Andria esta su
Sidranova inspiracija. Tu su i Latas i franjevci i sarajevski Jevreji i literariziranje
istorijskih izvora. Na Andrievoj literarnoj mapi Bosni tri su lokacije najvanije:
Travnik, Viegrad i Sarajevo. Na Sidranovoj pjesnikoj karti najvanije je samo
Sarajevo. I kad ne pjeva o Sarajevu, kod
Sidrana se ta odsutnost pokazuje tek kao
enja za prisutnou. U kratkom ciklusu u kojem je ve citirana pjesma o ljetnjoj noi na selu, zatim pjesma o bievskoj Modroj spilji su i pjesme smjetene u Slovaku i Toronto. U ovoj potonjoj, na samom njezinom kraju, Sidran
e, iako inae nesklon rimi, zavapiti: Ne
mogu, pod strehom, u njegovu duu ui./
Meni se ide kui. Meni se ide kui. U imenu ciklusa, meutim, ponovo se ukazuje Andriev utjecaj. Koliko sam ja svijeta
vidio - ba to kae Andriev erzelez leei u Jetakarininom krilu!
Jergovi je u citiranom fragmentu
pomenuo da su se u posljednje vrijeme
Sidranovi utjecaji krenuli iriti poput
radijacije, proizvodei puno toga loeg,
bolesnog, krivog i degeneriranog, ukljuujui i dananju preteitu knjievnu,
ali ne samo knjievnu, sliku sarajevskih
i bosanskih, uglavnom bonjakih, pisaca o Sarajevu. Kad je rije o slici Sarajeva kod stranih pisaca, a takvih je stranaca koji o Sarajevu piu sve vie, na
nju se u velikoj mjeri moe primijeniODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012.
ti sutina zamjerke iz Sidranove pjesme

I drugi su pjevali o gradu koja kao da, a
forteiori, na nain poetski saima njene
kljune probleme:
I drugi su pjevali o gradu: prolaznici,
u udu zastali, pred mnotvom slika
protivrjenih
a tako u skladu meusobnom, i tako u
skladu
sa okom to ih zbraja. - Al niko
nije patio pritom, i plako.
I drugi su pjevali o gradu: gosti ueni
iz svijeta, u ijem je uhu odjekivao jo
pucanj: Oh, mein liebe Gott, taj Bosna,
taj barbari, taj mete i smrad. - Taj zacijelo
patio pritom nije i plako.
I drugi su pjevali o gradu: prolaznici,
u udu zastali, gosti ueni iz svijeta.
doljaci zatim, doljaci nai, oprezni i
mudri, gospodii nagli ljubavi spore, a
govora knjievnoga sasvim.
Srce - grade!
I drugi su pjevali o tebi, al niko
patio nije pritom, i plako. Srebrenu
duu tvoju ko mladu ranu tiu!
Razliiti autorski foto-roboti skicirani u Sidranovim stihovima, od prolaznika zauenih mnotvom slika protivrjenih preko gostiju uenih zgroenih barbarima, meteom i smradom
pa sve do gospodia govora knjievnoga sasvim odgovaraju u manjoj ili veoj
mjeri nainima na koji su o Sarajevu posljednjih godina pisali mnogi: od Geraldine Brooks do Stevena Gallowaya.
Znaajna je ovdje Sidranova kritika
govora knjievnoga sasvim. Iako mu je
poezija visoko stilizirana, iako je Sidran
izuzetno osjetljiv na svaku vrstu jezike
rogobatnosti i nepreciznosti, to je vidljivo iz njegovih usputnih publicistikih tekstova i skoro efemernih medijskih intervencija, Sidranov govor nikad
nije knjievni sasvim. Njegov osjeaj
za poeziju skrivenu u svakodnevnom
narodnom govoru, ono to je upravo u
nainu na koji se u Bosni govori prepoznavala Isidora Sekuli, vidljiv je uostalom u Sidranovim dramama i scenaristici. I Sidranova poezija, meutim, nastaje negdje izmeu govora knjievnoga
sasvim i plakanja, odnosno, kako sam
pjesnik ree u jednom skoranjem intervjuu, sposobnosti da kuka ljepe od drugih ljudi. (Vrijedilo bi napisati esej o uestalosti motiva plaa u Sidranovoj poezije: od Plae li Elohim? Cvili li Adonaj? preko Ti jo plae, Eno, i vinja
plae i Plai, spokojno plai do Samo
mi se plae. Silno mi se plae.)
Poodavno je jo Marko Veovi kao
kljunu rije Sidranove poetike odredio dvoglas. Moglo bi se tu zapravo govoriti i o svojevrsnoj dvojnosti. Pojanjavai zato nije postao pjesnik, makar se
jest, kako je govorio, spremao za taj zanat, Danilo Ki je kazao da mu je smetala
prejaka racionalnost. Rekao je tada da je
za poeziju potrebno imati neku marginu
nejasnog u izraavanju i mislima te nastavio: To zapravo i jeste poezija, to traenje zvuka i smisla koji se negde dopunjuju, a koji nisu nikad sasvim zvuk, sasvim muzika, a ni sasvim smisao. I zbilja, kod svakog pravog pjesnika postoji ta maglovitost, postoji ono neto to
je neobjanjivo i to racionalna aparatura ne moe do kraja razluiti. Tu se dodiruju poetsko i magijsko. Specifinost
Sidranove poezije jest, meutim, ba u
njegovoj radikalnoj enji da neobjanjivo razjasni, da raspri maglu. (Tu je, recimo, Tin Ujevi radikalno drukiji; magla, mist, je jedna od nekoliko najvanijih rijei Ujevievog pjesnikog svijeta.
Bez magle ne bi Tin Ujevi ni bio poeta,
da nije mist-ik ne bi bio ni pjesnik. Sluti to i Sidran, pa u pjesmi Tin u Sarajevu
pominje tajanstvo u magli, a u biljeci uz
pjesmu potcrtava da je to Tinova fraza iz
jednog teksta o Sarajevu.) U pjesmi Ars
Poetica on upravo programski kae: Pjesma mora biti /tana po svemu, a precizna u izrazu. A u etnji sa Stevanom kazat e: Po koi lirike/ - bi injenice. Sidranova poezija zato i nastaje u nekom ponoru izmeu akribinog i preciznog poetiziranja istorije te neobjanjivosti na-
dahnua i neke skoro instinktivne preosjetljivosti spram jedva ujnih signala iz

dubine. Magla i jasnoa mogu biti jedna
metafora takve Sidranove dvoglasnosti.
Sarajevski tabut, ratna replika Sarajevske zbirke, otvara se pjesmom Mora,
nastalom godinama prije rata (objavljena je u dopunjenom izdanju Sarajevske
zbirke 1987. godine), no - kako kae Marko Veovi - u nju je ratnih devedesetih
bila sabijena ogromna koliina bosanske
zbilje. Veovi veli da je Sidran ovu pje-
smu sanjao, i to na makedonskom jeziku.

Sarajevski tabut zatvara pjesma Zato tone Venecija; ona je u izvjesnom
smislu antipod sanjanosti i maglovitosti
pjesme Mora. Nije ovo prvi pomen Venecije u Sidranovoj lirici. U julu 1982. godine, Sidran pie pjesmu Smrt u Venediku, s podnaslovom Uz Mein odlazak.
Malo vie od decenije poslije, tanije jedanaest godina i mjesec-dva kasnije,
Venecija se vraa u Sidranovu poeziju,
a kontekst je opet smrt, ne jedna, nego
Narativno i lirsko kazivanje

u romanu Potuka
Abdulaha Sidrana
Dijana Hadizuki
metikim kodom. U razmjerama svjetske knjievnosti, odavno su objavljeni

Majstor i Margarita, Sto godina samoe, Blijeda vatra i drugi kljuni romani
XX vijeka putem kojih su elementi mitskog i simbolikog obogatili romansknu
formu. Igra sa tekstom koji vie nije anrovski ist postala je uobiajena, tako da
je kombinacija narativnog teksta sa poezijom, kao i njihovo proimanje potpuno u duhu vremena i ondanjih knjievnih kretanja. Vrijeme pojave Potukaa se podudara sa periodom neoavangardnog romana u kojima dominira simbolizacija i asocijacije na biblijske ili mitske likove i motive. Iako su u razliitim
romanima koriteni razliiti elementi poetizacije narativnog teksta, openito se, kako kae Katica ulavkova3, poetizacija postie spregom figurativne sa
Roman Potuka Abdulaha Sidrana prvi

put je objavljen u Zagrebu 1971., jer ga
je, kako autor kae, dvije godine ranije politikom odlukom jedno izdavako
preduzee iz Sarajeva povuklo iz tampe jer ja tada nekome nisam bio politiki
podoban. Potuka se uobiajeno karakterie kao kratki roman ili poetska proza; Nenad Radanovi ga naziva moderno koncipiranim romanom1, dok, s druge strane, Marko Veovi u njemu ne nalazi literarnu supstancu2 te ga ne smatra romanom. U vrijeme kada se Potuka
pojavio ve su uveliko bili itani Dervi
i smrt, Tvrava i Ugursuz, a iste godine
izlaze Uhode, Konak i Karabeg. Sve su to
romani u kojima dominira poetski diskurs i nadvladava metaforiki nad miNenad Radanovi, Snaga poetske imaginacije, predgovor Abdulah Sidran, Proze, Bosnia
Ars, Tuzla, 2004, str. 16.
Marko Veovi, nav. prema Snaga poetske iaginacije, str. 15.
Katica ulavkova, Poetika lirike, Narodna knjiga Alfa, Beograd, 2001.
031
mnoge. U prvoj pjesmi, kao u Selimovievoj Tvravi, u Veneciji se umire od

otrova ispijenog u Bosni, u potonjoj Venecija tone zbog onog to se deava na
granici, u Bosni, Bosni, Bosni. Ovo je onaj
po svemu tani i u izrazu precizni Sidran,
ovo je pjesma transparentna u etimolokom smislu, to e rei prozirna, no prozirna na nain onih policijskih stakala/
ogledala to ih viamo u holivudskim
filmovima.
Pjesnik kroz staklo promatra svijet, a
italac u ogledalu vidi samoga sebe.
emotivnom i spoznajnom funkcijom,

kao i ponavljanjem i paralelizmima, ritminou, pomakom od tradicionalnog pripovijedanja na planu fokalizacije, siejnih modela i likova, nekonvencionalnom temporalnou i historijskim
hronotopom, predstavljanjem unutarnjih duevnih stanja te upotrebom unutranjeg monologa i ostalih oblika pripovijedanja karakteristinih za modernu prozu. U romanu Abdulaha Sidrana
neemo pronai sve navedene karakteristike poetizacije, ali emo skrenuti panju na one karakteristike njegove proze koje doprinose lirizaciji iskaza. Kada
pjesnik pie roman, onda sva snaga pjesnikog doivljaja koja bi versifikacijom
bila sputana biva pretoena u prozu koja
postaje specifinim iskazom poetske zamisli i opredjeljenja. U tom smislu proza
moe da sadri vie poezije od stihova.
I zaista, nema nita to bi sprijeilo da
njeni ritmovi, gipkiji ili diskretniji, oaravaju pamenje na istananiji nain efikasniji na kraju krajeva od suvie podvuene i skoro nametljive kadence.4
Potuka je pria o onome koji se potuca kako je Sidran rekao za Nacional,
a sastoji se od osam pravih lirskih pjesama koje stoje na poetku svakog proznog poglavlja. U semantikom meudjelovanju poezije i proze stvara se alegorijski tekst ije uporite prepoznajemo u drugim tekstovima i imaginaci4
Roger Caillois, Priroda poezije, Izraz, IV/4,
Sarajevo, 1962, str. 324.
032
ji, a ne nuno u ivotnoj stvarnosti. Sidranov roman je poput bajke hronotopski ahronian i imaginaran; Gorohtljani
su ivjeli nekada u nekoj zemlji... davno. U odsustvu klasine fabule i unutarnje karakterizacije likova sve je svedeno na simbole, pa ak ni takvih likova nema mnogo svedeni su na sutine: dobroinitelj, starac, umjetnik, zapisiva, zvjezdoznanac... Pria o Gorohotljanima obiluje prepoznatljivim simbolima, ukomponovanim tako da su poprimili nove vrijednosti: potop, velika seoba kao topos, pas koji je veoma sloen
simbol, a samo jedno od njegovih znaenja je veza izmeu dva svijeta, ovjek
na visoravni koji posjeduje mudrost, jabuka koja je u pravilu simbol spoznaje i
obnove, te ah koji uobiajeno simbolizira borbu razuma i nagona, reda i sluaja, i predstavlja u najdubljem smislu igru
vladanja svijetom. U zemlji Gorohota,
prii o njegovom utemeljenju i rodonaelniku koji je umjetnik, dolasku Dobroinitelja, presuivanju izvora, starcu koji
vodi pleme, seobi i prelasku preko mora
do Novog Gorohota, pronalasku skeleta
i ponovnoj seobi sinova u stari Gorohot
(gdje seoba dobiva osobinu rituala ponavljanja), nije teko uoiti potpuno stilizovani hronotop i protagoniste.
U cjelini teksta dominira prezent te
nebitne postaju i prolost i budunost,
sve se deava ovdje i sada, kao u snu ili
kao u istoj lirici. Kroz roman itatelj ne
prolazi voen nizom dogaaja, zapleta i raspleta, ve vjetinom lirskog kazivanja koje je bitno samo po sebi. Dijalozi nisu esti, a kada postoje veoma
nalikuju onima iz teatra apsurda. Ponaanje Sidranovih ljudi, njihov hod kroz
blato i prainu, dolazak k moru, svedenost na simbolsku reprezentativnost,
apstrahovani prostor i atmosfera, uveliko korespondiraju sa ambijentom Beketovih romana i drama. Uobiajeno je da
u mitskom ili bajkovitom prostoru postoji putanja koju junak mora prei da
bi stigao do postavljenog cilja, odnosno
nagrade. Prostor je otvoren, a put protagoniste usmjeren ka razrjeenju. Meutim, mitoloki okvir modernog romana
se po pitanju prostora mijenja te najeODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012.
e prisiljava aktere ili na statinost ili na

hod u krugu, do poetne take i apsurda. Sidranovi Gorohotljani ne prerastaju svojim moima ni itatelja ni prirodne pojave, te ih (prema podjeli Northopa Fryaja) ne moemo smjestiti u mitski ve u ironijski modus, gdje pripadaju kao junaci modernog romana. A to dalje znai da roman Potuka ne treba itati ni kao prozu koja ukazuje na odreen referirani svijet, niti kao mitsku priu, nego jedino i iskljuivo kao moderni
poetski roman, ili pak kao poeziju u ijem sreditu su motivi putovanja i traganja, umjetnikog stvaranja, pisma i pisanja. I stari i Novi Gorohot su podijeljeni
na donji prostor gdje se nalazi selo/grad
sa narodom, i gornji na kome je izdvojeni pojedinac: umjetnik, Dobroinitelj,
Dim, Zvjezdoznanac, ili, na kraju, grob
pripovjedaa. Svi uzvieni posjeduju
mo znanja ili mo umjetnikog stvaranja, dajui romanu kompozicijski okvir
prie u prii koja se, s obzirom na pripovjednu instancu sputa do treeg nivoa. Na poetku romana itamo retrospektivnu priu nepoznate distance o
postanku Gorohota, a na kraju, sve zavrava priom/tekstom o Gorohotljanima. Jer, kako kae Sidran, uvijek preive samo rijei.
Knjigu otvara pjesma Potop koja
svojim apokaliptikim motivom upuuje na znaenja proze koja slijedi, ali i na
njen konaan kraj. Asonantsko - aliteracijska eufonija lirskog teksta, gradi kontrast u odnosu na tematsko-motivski
sloj pjesme:
Osluni: /sijedi muklo kosa umorne Zemlje,
u pustu maglinu seli se svijet.
Ovo ostrvo, ovaj brisan prostor - tone.5.
Semantiko razrjeenje prve pjesme
ujedno je i razrjeenje cijelog romana:
Preivjee samo rijei
- one to ih nikad nismo izgovorili
i po njima, o udo,
dugo da se pamti na boravak ovdje.6
Put Gorohotljana u nepoznatu zemlju obiljeila je suha i nezdrava utina, koraanje bez kraja, zakrljale biljice, te, na planu iskaza, refrensko ponavljanje molitvi i reenice da Bog nije orava maka, obilje bespredikatskih reenica, osamostaljenih reeninih dijelova,
polisindet veznika i, a to ostvaruje specifian ritam hoda. Zanimljivo je i znakovito da se pred obeanom zemljom
more nije pred Gorohotljanima razmaklo, nego su do ostrva doli plivajui. Mit
se ironizira i razara sam u sebi.
Rezultat putovanja je najavljen u
pjesmi Vrtnja: San je satrt, satrto je obilje mehkih slika / i opet usahlo je sve.7
Oni, iji se postanak vee za umjetnika-potukaa nee moi pronai mir ni
u obeanoj zemlji jer potiu od onoga
koji nosi tvrd hljeb pod rukom i koji jedinom ljudskom istinom priznaje ljepotu.
Ve na kraju treeg poglavlja pronalazimo autoreferencijalni okvir zapisivaa,
te pria gubi veo objektivnosti i ulazi
u beskrajnu igru tekstualnosti i uvrtanja
teksta u samoga sebe i svoje pripovjedne norme. Ovaj put ironizira se i razara
sama u sebi naracija.
Poetski diskurs Potukaa obogaen
je ponavljanjem motiva ahovske ploe. Ona se prvi put pojavljuje u predprii, gdje Vajar Vladaru donosi udesan
rad svojih ruku. Kasnije, ahovsku plou
nosi Dobroinitelj, da bi je, na visoravni
gdje se odvojio sa enom, pronaao Dim,
zajedno sa Dobroiniteljevim kosturom.
U poglavlju Pomor, u kojem na fabularnoj razini zaista dolazi do pomora oeva,
Dim ostavlja ah pred bogomoljom to
je protumaeno kao boiji znak i povod
za pijanstvo. Ironija je ponovo prisutna:
boiji znak se pretvara u smrt svih odraslih mukaraca. I dok ene plau, djeaci naglo odrastaju, poinju osjeati mrnju na tlo pod stopalima8 i potrebu za
odlaskom. Kao i svaki put ranije, i ovdje
lirska pjesma znaenjski osvjetljava prozno kazivanje
Neko ipak mora ostati u ivotu.
Bi nas mnogo u ovoj pustari; i svakome
Abdulah Sidran, Potop, Proze, str. 23.
Ibid, str. 31.
Ibid, str. 23.
Ibid, str. 75.
033
na elu, vidno ve, kuna je biljka listala.

Izmiljasmo: uhode nas, izmiljasmo:
naim grlima prinose noeve.
I ve smjerasmo ubojstva.
Sad kunemo, upirui ravastim prstima
u dvorove,
u ume, u natruhla visja, u nebeske arabeske
a nita se ne dogaa. Samo:
negdje, pobjegao iz naih srca,
umjesto nas, neko, dalek,
(Smrtnici)9
pjeva.
Pjesniko ja se u ovom dijelu romana dijeli na nekoliko glasova odzvanja

lirski intonirana alopoljka majki isprepletena sa glasovima odlazeih sinova.
Iako bi ovakav razgovor formalno mogao biti dijalog, on to nije jer komunikacija ne biva uspostavljena. U pitanju
je nova lirska pjesma dijaloki komponirana.
Roman Potuka zavrava istoimenim poglavljem. I kako god u lirskoj pjesmi posljednja strofa saima tematskomotivske i misaono-emotivne odrednice pjesme, tako poglavlje Potuka funkcionira kao poenta i razrjeenje Sidranovog poetskog romana. Ovdje se prvi put
uvodi stvarnosno poznati toponim kojim autor iznutra potpisuje svoj tekst
visoravan na kojoj lei umjetnik je u
Sarajevu poznata Tabija. Na ovom mjestu se razotkrivaju svi pripovjedni nivoi, Zvjezdoznanac pronalazi grob zapisivaa i u njemu, zakopanu olovnu kutiju i rukopise. I tu se zatvara krug. Pronaeni rukopis se podudara sa Kazivanjima o postanku Gorohota; prvi Gorohotljanin je bio vajar, a posljednji pisac;
prvi je napravio ahovske figure, a posljednji bio ljubitalj ahovske igre; i prvi
i posljednji bili su potukai. O zapisivau se malo zna jer njegov lik se gubio
iza zamagljenih reenica i nepovratno
tonuo u vodama nerazumljivih i tromih
Ibid, str. 73.
rijei.10 Pronaeni rukopisi su lirski zapis o prolosti jednog plemena i umjetnikovoj zapitanosti nad smislom vlastitog posla: I nee li i od mene, ili od kojeg moga potomka, zagledanog u zvijezde, kao nekad od vajara, nastati novo
pleme?11 U reenicama, ritmiki obiljeenim anaforom (znam da), reduplikacijom (opet) i epiforom (nikada) zapisiva
progovara o ivotu umjetnika: Znam da
se rijei koje izgovaram ni za koga i ni za
ta ne kae. Znam da, izgovorene, ostaju lebdjeti ponad ljudskih glava. Znam
da e u buduim danima svakojaka jo
bolest da nasre na moje srce. Znam da
ni jednoj nee odoljeti. Znam da nema
broja morama koje e me potapati, opet
i opet, opet i opet. I jo ovo znam: pohodie me sve to na ovjeka ikada hoe
mir i spokoj nikada. Sve u ivotu imau,
mira i spokoja nikada.12 Ne bi bilo teko navedene reenice presloiti u uspravan oblik i prepoznati lirsku pjesmu
koja donosi motive toliko karakteristine za poeziju Abdulaha Sidrana.
Od prvobitno protumaenog nadgrobnog natpisa:
OVDJE
NAPOKON USPOKOJEN
POIVA ONAJ
KOJI JE IVOT
POJEO KO JABUKU,
nakon proitanog rukopisa zvjezdoznac zakljuuje da poluizbrisani tekst
ipak glasi drugaije: OVDJE
NEUSPOKOJEN
POIVA ONAJ
KOGA JE IVOT
POJEO KO
JABUKU.13
Iza svega ostaje knjiga koja je nadivjela izgubljeno pleme. Knjiga koja je
jedna zamuena lirska ispovijest na
kraju koje je autor zapisao: Ne postoji vie pleme Gorohotljana, otiao je iz
mene Dim, i Dobroinitelj, i Vajar, i Sta-
rac, ostao sam pust, a ta sam sve bio, a,

evo, nigdje me nema, nigdje me nema,
i nigdje nisam...14 Nakon potucanja od
ruke do ruke, od praga do praga, od strehe do strehe, od grada do grada, od stabla do stabla, spoznavi sebe, lirski subjekt e rei: (..) naoh rije p o t u k a ,
i, gle uda! uini mi se da nikada nita
drugo nisam ni traio do takvu rije, rije u koju u moi itav stati, kao to stojim u svojem imenu. P o t u k a ! eto rijei koja je ekala da se istanji moja koa,
da prolipti krv, pa da mi se onda obznani, da me onda obujmi, da mi bude moja
druga koa i da se smirim napokon,
tako, u asu kad saznah sebe. Sad mogu,
miran, meu ljude da zaem.15
Pitanja koja otvara Potuka su mnogobrojna: da li je to pria o potrazi za izgubljenim rajem i ovjekovom neznanju da ga sauva? Da li proe ivot nekoliko generacija u potrazi za drugaijim? Ko su Dobroinitelji i treba li ih posluati... Jesu li Gorohotljani historijskim i drutvenim zakonitostima sputani ljudi? Ili, kakav ivot ive sljedbenici umjetnosti i ta ostaje nakon njih?
Jesu li Gorohotljani naa svojta, kako
kae Sidran u pjesmi o Kranjeviu? Potuka ne nudi referencije na neposredne stvarnosne odnose iz drutvene, socijalne ili ma kakve druge zbilje, ve kao
svako poetsko djelo tekstualno objektivira pjesniku subjektivnost. Sidran je
veliki pjesnik i ne moe biti drugaiji ni
kada pie prozu. Svaki narativni dio Potukaa, jednako kao i poetski nudi univerzalno, simbolino i nadindividualno
znaenje. Autor je uinio vidljiv pomak
u odnosu na konvencije pripovijedanja
i u eksperimentu otkrio nove slojeve
stvarnosti i istine. Iako je u prvom sloju
tekst vezan za mitske motive, paljivim
iitavanjem uoavamo kako se mitsko
znaenje postepeno relativizira, a poetsko pojaava. Potuka je kao svaki lirski
tekst nepovratno udaljen od referencije, poevi od naslovne metafore, preko
niza poetskih slika i ouene atmosfere,
okrenut ka metafizikom.
10
Ibid, str. 91.
11
Ibid, str. 88.
12
Ibid, str. 89/90.
14
Ibid, str. 92.
13
Ibid, str. 93.
15
Ibid, str. 92./93.

034
O emu Sidran govori

kad govori o Bosni
Damir Ovina
Sidran je ve klasina vrijednost bosanskohercegovake knjievnosti. On je

i stvaralaka veza izmeu Dizdara i Kulenovia i mlaih pjesnika roenih pedesetih ili ezdesetih godina prolog
stoljea. Jo od zbirke Kost i meso njegov je izraz potpuno samosvojan, osloboen svih natruha modelativnih tipova i knjievnog pomodarstva. Osjeti se u
pjesmama i plodotvoran utjecaj duhovne tradicije, od steaka do Selimovia,
Andria ili Dizdara, ali je sve podreeno
vlastitom knjievnom pulsu. Povodom
zbirke Kost i meso Branimir Bonjak1 je
napisao da je ona u najuem smislu vezana za bosansku tradiciju, ako mislimo pri tome na Selimovia, Dizdara, Andria. U recenziji prvog izdanja Sarajevske zbirke Radovan Vukovi je primijetio da po opsjednutosti duom, po izvjesnoj istonjakoj lirskoj mekoi i meditativnosti koja je ulna, po apstrakciji
konkretnog Sidran podsjea na pjesnike
i pripovjedae kao to su H. Humo, M.
Selimovi, . Sijari, M. Dizdar. U Sidranovim pjesmama je, naroito u Sarajevskoj zbirci, u strukturi pjesama oivljeno naslijee, od Kulinove povelje preko
Jukia, Baeskije sve do Ujevia ili Selimovia. On je naprosto prepoznao sebe
u onom to ini bosansku tradiciju i to
na najljepi nain, bez idealizacije, nacionalne zaluenosti ili ideologije, pretvarao u umjetnost. Njegova Zbirka je svojevrsna antologija pjesniki ivih glasova iz prolosti Sarajeva i Bosne. Dok je
1
U asopisu Oko, navedeno prema tekstu H.

Hajdarevia, Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, novija knjievnost-poezija, knjiga III,
Alef, 2001., Sarajevo, str. 561.
Dizdar umjetniki oivio govor steaka i svoj glas podredio toj intonaciji, Sidran obnavlja razne obrasce kroz koje
se u njegovim stihovima javlja prolost,
od dijaloga sa Kulinovom poveljom, preko Jukievih likarija, Baeskijinog Ljetopisa pa sve do epitafa sa Jevrejskog groblja. U njegovim pripovjedaki zasnovanim stihovima ima traga velikih prozaika Bosne, Selimovia i Andria. Tonti2
zakljuuje da se u pjesnikovom kultu
istine, kao i njegovoj pripovjedakoj sintaksi, mogao otkriti uticaj djela Ive Andria. Moj je utisak da u Sidranu ivi, kao
izvjestan orijentir, korektiv i duhovnostilska mjera, andrievska paradigma
saznanja i duhovnog iskustva ovjeka i
ljudskog svijeta. I Sidran, kao i Dizdar,
Kulenovi, Andri, op ili Selimovi pronalazi i prikazuje opeljudsko kroz ivu
sliku zaviaja.
Dizdarevu izvanrednu pjesniku afirmaciju srednjovjekovne bosanske duhovnosti Sidran nastavlja. U intervjuu datom Osloboenju od 3. aprila
2004. on kae: Ja sam potpuno svjesno
krenuo od onoga gdje je Mak stao, naalost. Mak je fenomenalno obuhvatio
i u nebesa podigao to to je udo srednjovjekovne Bosne. Ja sam shvatio: ako
neu ja ko e? Idem Makovim tragom.
Sidranovo djelo ima, pored strogo
knjievne, i opu vrijednost za sredinu
u ijem duhovnom okrilju nastaje. Kao
i svaka prava umjetnost, napose knjievnost, njegovo djelo afirmira kulturni kontekst iz kojeg nastaje. Sidran je,
pored Selimovia i Dizdara, Andria i
opa..., nezaobilazan i u pogledu naina

na koji tretira posebnost, duhovnost Bosne. U njegovom djelu spajaju se univerzalno i konkretno historijsko iskustvo
posredovano talentom pisca. Sidranovo pjesniko ostvarenje potvruje i da
je mogue u naoj hiljadugodinjoj bosanskoj povijesti nai i pronai, ne samo
ostatke, nego i kompletna djela koja u
sebi dre i skrivaju ovaj duh, koji je Bosnu odrao kao cjelinu, kao povijesnu
opstojnost, kao rije i misao, iza koje bi
moda leao i jedan duh. U izraavanju
vlastitih poetskih ideja, Sidran mozaiki
slae skice bosanske povijesti od banova do Selimovia, dajui vlastitom glasu
historijsku dubinu i slojevitost. Ti djelii kulturne povijesti posredovani razliitim formama a aktualizirani modernim
pjesnikim senzibilitetom tvore jedinstvenu, umjetniki zaokruenu afirmaciju bosanske duhovnosti koja nije ni regionalna, ni ekskluzivno nacionalna, ni
ideoloki intonirana, ve iva slika jednog historijskog iskustva.
Orkestrirajui glasove i forme nae
knjievne i ope kulturne prolosti, Sidran bez ideoloke pretenzije ili stvaralakog gra ilustrira vlastitu pjesniku ideju posredujui je autentinim historijskim ili ivim fiktivnim likovima.
U svakom stihu, u jezikim naborima
osjea se Bosna na najljepi mogui nain. Time Sidranovo djelo dobija dodatnu snagu i, nadilazei dosadu knjievno-historijskih konteksta i periodizacija, postaje nezaobilazna injenica u kulturi iz koje dolazi i kojom se plodotvor-
Sidranova..., str. 548.
no nadahnjuje.
Scenaristiki postupak
Abdulaha Sidrana
Asaf Dani
Osamdesete godine dvadesetoga stoljea su autorski i produkcijski moda najsnaniji period u cjelokupnoj historiji
filmske produkcije u Bosni i Hercegovini. To je period u kome je bosanskohercegovaki film zadobio relevantnost u
okvirima bosanskog drutva, zahvaljujui prije svega duhu sumnje i kritinosti, ali ne samo kao politikim odrednicama, svakako bitnim za pojedine filmove toga razdoblja, ve kao ontolokim,
egzistencijalnim odrednicama tema kojima se bavio i vremena koje je prikazao
u jednoj kompleksnoj i razuenoj formi, koja ni do danas nije nadmaena.
Paradoksalno je to su takvom sazrijevanju jedne umjetnosti kod nas moda
presudan poticaj i najsnaniju podrku
dali scenariji Abdulaha Sidrana za neke
od filmova iz toga perioda1; paradoksalno u tome smislu to je scenarij prelazna, tranzitivna forma od knjievnosti ka drugoj, dovrenoj, dokumentarnoj ili igranoj formi filmske umjetnosti.
Kao takav, scenarij je relativno malo priznat i cijenjen, gotovo da se smatra da je
on nuno zlo, a ne samosvojna profesionalna djelatnost, a uprkos stranoj banalizaciji i standardizaciji scenaristike prakse u posljednjih dvadesetak godina on sadri mo kompleksnog razmiljanja zato to samo filmska umjetnost, kako kae Godar, jeste uvjerljivi
svjedok znaajnih istorijskih deavanja
u dvadesetom stoljeu.2 Zabranjeno je,
1
Ove biljeke temelje se na zbirci scenarija Abdulah Sidran: Filmski scenariji, Izabrana djela,
knjiga 3, BOSNIA ARS, Tuzla, 2004.
Navedeno prema ak Omon, Teorije sineasta,

Clio, Beograd, 2006., str. 184.
kao zloin protiv sutine, da se u scenariju vidi ita drugo do rediteljskog alter-ega, pa i onda kada je iz njega samoga sasvim jasno da je, uprkos nunosti i
obavezi tranzitivnosti, ishodio takvu vrstu autonomnosti kakvu ima dramski
tekst u odnosu na pozorinu predstavu.
Takvu vrstu autonomnosti simbolino predstavlja u gotovo ideativnom
smislu scenarij za film Kuduz, koji zapoinje proglaavanjem sumnje kao apsolutnog stvaralakog naela; sumnja se
da je glavni protagonist prie uope i postojao, ali se kao glavni protuargument,
onaj da jeste postojao, navodi da dolazi
ljudima na san (a zar se moe sanjati ono
to ne postoji)! Po ovom proglaavanju
sumnje za osnovu pristupa stvarima i
ljudima oko nas scenarista Sidran u Kuduzu koristi isti postupak kojim se slui Servantes kada u uvodu Don Kihota sumnja u sve, pa i u postojanje starog arapskog rukopisa zagubljenog na
tavanu kue kao navodnog izvora za priu koja slijedi, a koji je potom navodno
izgubljen.3
Tragine sudbine mladih junaka Kuduza, koje nose biljeg njihovih
emocija i temperamenta, iza melodrame njihovih peronalnih odnosa otkriva3
Autonomnost scenarija kao knjievne vrste Sidran hiperbolizira osobito u didaskalijama. Na

str. 169. ve spomenute zbirke nalazi se uputa:
Cvrkut ptiica to se zajebavaju po granama.
Proe li togod uskom zmijom makadama to
se jedva nazire bjelasajui me zelenim raslinjem?. U razgovoru scenariste Sidrana, jedne
britanske rediteljke i autora ovoga teksta (u ljeto 2004.) o mogunostima ekranizacije Sidranovog scenarija Prvi put s ocem na izbore, razgovaralo se o rediteljskom tretmanu koji omoguavaju i doputaju ovakve vrste didaskalija
kao osobit izraz autonomije scenarija.
035
ju jednu geografiju rubnog i perifernog,

jedan socijalni milje koji pokazuje krizu drutva na periferiji, tamo gdje je najbolnija, a ta odrednica rubnog metafora
je za jedan getoizirani ivot u irem smislu. Sutina njihovog kraha nije zadata
ni u njihovim temperamentima, ni u karakterima, ve u okruenju, u kojem se
zbivaju nagli sudari patrijarhalnog morala i naivnog uvjerenja da je sve mogue i dostino, da se za novac moe dobiti sve, dok istodobno ekonomska i socijalna kriza unitava ljudskost i komunikacijsku sposobnost (ljudi su zaboravili plakati, povjerava se imaginarni Kuduz u prologu scenarija). Kuduz je linost ogranienih moi razumijevanja i
mirenja sa svijetom, bez volje i mogunosti da u njemu bilo ta izmijeni. U svojoj jednostavnoj svijesti i osjeajnosti, to
prihvata kao oblik pravde, prema kojoj
se upravlja, intuitivno i sa dubokim osjeajem moralnosti. Nevolje nastaju kada
pone uviati da ta moralnost niemu
ne slui i da mu nije naklonjena, kada
u dubokim slojevima svoga bia pone
osjeati svu jezu egzistencijalne nelagode. ivot je ozbiljna stvar ponavlja
Kuduz u pokuajima da svoju enu utjera u kalupe svijeta po svojoj mjeri.
Jedan od najupeatljivijih likova
bosanskog filma uope, Kuduz, uporno traga za sreom. Meutim, taj ideal nije nimalo lako ostvariti. I to se Kuduz vie trudi, i uz gorka odricanja, pristaje na ustupke, srea je od njega sve
udaljenija. Njega kao linost prati viestruka uzaludnost, jalovost: stvarna, odnosno bioloka, jalovost njegovog utopistikog projekta (ivotne sree), moralna i ontoloka, raskorak izmeu ivota bia i ogromne nezajaljivosti nitavila. Tim svojim ukupnim moralnim i ontolokim statutom Sidranov junak kuca
na vrata sopstvene nesree, neprekidno
oscilirajui izmeu banalne sentimentalnosti i strane ozbiljnosti, zapitanosti
nad svojom prirodom, u kojoj ne moe
da nae rjeenje.
Badema je drugi veliki Sidranov lik,
a njeno je ubistvo takoer duboko motivirano okruenjem. Ona, kao i svi Sidranovi gubitnici, nosi breme svojih grijeODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012
036
hova, ali su grijehovi koje su oni primili na sebe obiljeje drutva koje je najsurovije posljedice ekonomske i socijalne krize ostavilo na periferiji, u nedovrenim gradilitima koja Sidranove junake doekuju kud god da se okrenu i kud
god da krenu. Multipliciranjem nedovrenih gradilita Sidran stvara globalnu
metaforu drutva kao nedovrenog, neuspjelog gradilita, koje svojom nedovrenou i besperspektivnou junake
njegove prie uvodi u nerjeive socijalne probleme. Sidranova filmska utopija
je tu ograniena dubokim pesimizmom,
nema govora o mijenjanju takvoga svijeta, ali ni o prihvatanju njegove otuenosti; najvie to se moe uiniti jeste
to e se ta otuenost jasno sagledati,
to e italac i gledalac njegove prie postati malo sposobniji da sebe smatra historijskim i drutvenim subjektom.
Sve to se uope moe misliti moe
se misliti jasno. Sve to se moe izrei
moe se izrei jasno, kae Wittgenstein
u svojim traktatima.4 U tome je smislu
Otac na slubenom putu vrlo zanimljiv
scenario, prvenstveno zbog vanredno
precizne analize pogubnih uinaka ideologizacije drutva i njenih razornih uinaka na due ljudi, koja e razoriti porodine, ljudske i svake druge odnose. Sidran ga je napisao u nastojanju da prui
sveobuhvatan odgovor na pitanje kako
je tako neto uope mogue. Fokusiranjem na lik djeaka Dine kao perspektive pripovijedanja i perspektive razumijevanja stvari, Sidran u odreenoj mjeri suava i reducira totalitet tog razumijevanja. Ali, takvim suavanjem njegova alegorija se zapravo proiruje: Bosna pedesetih godina, i Jugoslavija, pedesetih godina, i svako represivno drutvo takvoga sklopa mogue je zbog djeijeg strahopotovanja prema autoritetu svake vrste, prvenstveno oinskom,
koji se pokazuje kao centralna figura takvog poretka; te zbog prihvatanja, pokoravanja i preputenosti servilnim objanjenjima, ak i kada su nerazumna, kada
4
Navedeno prema Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, Veselin MasleaSvjetlost, Sarajevo, 1987., str. 75.
se zbog njih pati i trpi.5 Demistificirajui politiku i dravu kao apstrakcije i sile
iznad pojedinanog ljudskog ivota,
scenarij je estoka kritika povreivanja
ili unitavanja ljudskog ivota pod znakom bilo koje istine.
Nijedna ljudska degradacija, ili patnja bilo kojeg ovjeka ili ak cijelog naroda ne moe da se opravda niim: ni vjerom u progres, ni ubjeenjem u ispravnost i opravdanost postupaka na tome
putu. Drutveni progres, drutvena srea se ne moe graditi na nesrei ljudi,
pravda na nepravdi, kao to ne moe biti
ni ljudi vanijih od drugih ljudi. Jedina
stvarna istina jeste istina srca, a ona se
ne moe nametati, jer je ista za sve. I ne
radi se uope o koliini prosvijetljenosti
koje e neki politiki ili drutveni projekat uiniti boljim, niti se oni mogu razlikovati po tim svojstvima, nego o etikom odnosu: politika je predstavljena
kao podruje destruktivnog egoizma
koji natkriljuje svaku pojedinanu sudbinu. Sidran je, po jednoj sretnoj sintagmi koju dugujemo Erihu Auerbahu,6
znalac utonulih slika, takvih po kojima
nepogreivo prepoznajemo jedno vrijeme i jedan lokalitet, te duh ivota cijele jedne zemlje, a u njemu, izdvojeno,
duh manipulacije ljudskim sudbinama.
U tim slikama postoji izvjestan vid realnosti kao niz slika-znakova jednog izvjesnog vremena, posredovanih infantilnim pogledom na svijet, preko kojih
scenarista Sidran, i mislilac Sidran, parcijalizira sloenu nakaznost vremena,
gdje taj viak realnosti postaje razlika izmeu neposrednosti tog djeijeg pogleda i slike svijeta po sebi.
U scenarijima filmova Otac na slubenom putu i u Sjea li se Doli Bel
mogu se uoiti tri naina odlaenja u nadrealnost: mjesearstvo, pijanstvo i udesni svijet prie. Svaki od njih se predstavlja kao oblik prevazilaenja zbilje i
nain da se groteskne predstave stvar5
U tome se smislu produbljena zapaanja o

oinskoj funkciji jezika nalaze u tekstu Neboje Jovanovia, Sidran s Lacanom, ili nesvjesno
je strukturirano kao jezik, Sarajevske sveske,
o6/07, Sarajevo, 2007.
Erih Auerbah, Mimesis. Prikazivanje stvarnosti u zapadnoj knjievnosti, Nolit, Beograd, 1968.
nosti, deformirani likovi i karakteri, pa

i preozbiljnost jave, pomire i usklade izmeu sebe i u svijesti glavnih junaka.
Mjesearstvo mladoga Dine Zolja u Ocu
na slubenom putu jeste oblik bjekstva
i odlaenja u nadrealno, a ujedno i osnova takvoga paralelizma u kojem somnabulnost deavanja na javi postaje nain
da se ispie. U Doli Bel isti, sada stariji junak je izlijeen od nonih lutanja, od
mora, ali pijanstvo njegovog bolesnog
i upropatenog oca, Mahmuta, opet je
onaj trag nadrealnosti, zahvaljujui kojem stvarnost dobija fantastine, difuzne ili morbidne odbljeske ljepote. Za
junake ovih pria to je i nain da u sebi
objedine ono karakteristino krivljenje
svijeta, koje nastaje kad u svojim ivotima ponu da osjeaju svu jezu i tegobu
egzistencijalne nelagode.
U toj nelagodi izgovorena rije je
izvor unitenja u vremenima nesigurnosti, izazvane politiziranom svakidanjicom. Izgovorena rije postala je smisao sistema koji svoju opstojnost gradi
u ritualu, a svoju nesigurnost iskazuje u
strepnji upravo od rijei koja ponitava
ritual postojeeg. Izgovorena rije postaje optuujui i prelomni trenutak ivota, razlog izopavanja, izolacije i gubitka
slobode. Ovdje nije od presudne vanosti to je reditelj filma originalnu scenu
iz scenarija (3. scena: Muan ljubavniki razgovor u vozu), u kojoj Otac izgovara reenicu Ko koga voli... u ovoj ludnici? zamijenio scenom sa istim linostima u kojoj se uvodi insert sa najznamenitijom karikaturom Zuke Dumhura na
kojoj Marks u kabinetu sjedi za stolom i
pie, a iza njega na zidu je okaena Staljinova slika, a koju isti junak, bez posebne
eljeza komuniciranjem sa okolinom,
komentira ovako: Nije sve ba tako...;
bitno je to je takva zamjena motivirana naglaavanjem upotrebe izgovorene
rijei i njenoga izvitoperenog smisla kao
izvorita ljudske degradacije i unitenja
dostojanstva ljudi koji se ne mogu oduprijeti ideologiziranoj stvarnosti. Zanemarena i naputena ljubavnica koristi
unitavajui mo rijei i tragedija poinje; jednom zapoet, proces denuncijacije se iri, izgovoreno dobija aspurdne
037
razmjere u mjeri u kojoj krugovi denunciranja postaju autonomni, ire znaenje izgovorenog i unose svoje stavove i
predvianja u prepoznavanju neprijatelja u sopstvenim redovima.
Svjestan znaenja izgovorenog, svoj
strah od rijei Otac e svoje steeno
iskustvo, svoj strah prenijeti na dijete
koje dobije priliku da u ritualnom obiljeavanju poasti voi partije izgovori ritualne rijei divljenja i preda lokalnom
rukovodstvu osobeni simbol predstave za mase. Djeak ui rijei koje e izgovoriti u ritualu, i u tome procesu uenja,
nad porodicu se nadvija strah od toga da
e dijete u presudnom momentu rituala zaboraviti redoslijed rijei. Izvorite
toga straha je Otac, koji preuveliava izvjesnu porodinu katastrofu zbog mogueg djetetovog neuspjeha da tano
reproducira rijei rituala. Umjesto uestvovanja u poastima, privid ljepote ri-
tuala postao je za dijete i njegove roditelje novi izvor individualne i porodine

drame, jer e Dinin neuspjeh da ponovi naueno zatvorska uprava protumaiti kao neprijateljski in oca, ve prokazanog i dokazanog izvritelja verbalne
provokacije.
Isto, traumatino znaenje rijei
u poretku svijeta varira na osoben nain scena svadbe u Ocu na slubenom
putu. Svadba je ritualna najava nove
porodice koja se stvara na jednom mjestu gdje zajedno sjede potkazivai i bivi osuenici, i okupljeni i razdvojeni nepovjerenjem, oiljcima nejednakog statusa i promaenih ivota. Ritualno je i izmjenjivanje kratkih, dinaminih reenica izmeu brata i sestre, rtve bratovljeve ambicije da ostane u politici po svaku
cijenu. Svadba kao ritual stvaranja nove
porodice pretvara se u ritual otkrivanja
poraza denuncijacije, u kojem se otkriva
Metodiki pristup piscu u nastavi

knjievnosti i bosanskoga jezika:
Nastavni sat(i) s Abdulahom Sidranom
(Metodike marginalije o jednome bh. virtualnom lektirskom piscu)
Muhidin Danko
Sidran u koli: Paradoks

lektirskoga pisca
U raznovrsnom znanstveno-kritikom
prouavanju knjievnoga djela Abdulaha Sidrana, naalost, do danas nismo u
prilici spomenuti i neke ozbiljnije metodike studije, iako Sidran ve odavno
spada u klasike nae knjievnosti i kotira kao tzv. itanaki i lektirski pisac.
Koliko je meni poznato, do sada je
objavljena tek jedna metodika studija
o Sidranovoj poeziji, a napisala ju je Fa-
tima Nidara Mujezinovi: Sarajevska

zbirka, Sarajevski tabut, u knjizi: Uvoenje uenika u svijet bonjake knjievnosti, Zenica, 2001.
Naravno, ovaj deficit metodikih
studija o jednome od najvanijih bosanskohercegovakih pisaca, kakav je izvan
svake sumnje i Abdulah Sidran, ne govori nita o samome piscu ili o njegovu
djelu, ve o nerazvijenosti jedne nauke,
u ovom sluaju bosanskohercegovake
metodike nastave knjievnosti, koja jo
neljudska sutina i razlozi unitavanja

ivota. Taj vibrantni dijalog brata i sestre
je dijalog utonulih slika cijele jedne kulture ivljenja u koju je usaen opresivni mehanizam stradanja zbog rijei, koji
se pojaava zbog surovog kontrasta izmeu iznevjerene humanosti pokreta
koji se opravdavao novom humanou,
i stvarnosti u kojoj je vladao nemilosrdnom represijom.
Tu je scenarista Sidran na vrlo precizan nain stvorio sliku osavremenjene,
modernizirane drutvene situacije koju
je Andri ranije locirao u ambijent otomanske Proklete avlije: Re je pala,
a kad re poe jednom, ona se vie ne
zaustavlja, nego ide dalje i usput raste i
menja se.7, potvrujui se kao majstor
utonulih slika koje predstavljaju svijet.
7
Ivo Andri, Prokleta avlija, Udrueni izdavai,

Sarajevo, 1984., str. 64.
uvijek nije kadra da se kritiki suoi i saobrazi sa klasinim vrijednostima vlastite literature.
Za Sidrana je vezan i jedan kuriozitet
u kontekstu kolske lektire, jer su odreeni pedagoko-puritanski lobiji prije nekoliko godina uporno vodili kampanju da se Sidranov roman Sjea li
se Doli Bell izbaci iz lektire za 8. razred
osnovne kole, budui da u romanu postoji veliki broj psovki i vulgarizama.
Zapravo, radilo se ovdje o nerazumijevanju jezika Sidranovog romana, koji
je bio obiljeen upotrebom brojnih argonizama iz sarajevskog arijsko-mahalskog miljea. Govor mladih ljudi u Sidranovom je romanu spontan, kreativan, matovit i aljiv i kao takav nezamisliv je bez upotrebe psovki i vulgarizama, to oito nije nailo na odobravanje
graanskih puritanskih krugova koji su
u svojoj puritanskoj vizuri literaturu doivljavali kao slukinju pedagogije.
Zabranjeni pisac, Bosanski

Mark Tven
Tako je i Abdulah Sidran, poput
mnogih slavnih pisaca, doao na indeks
librorum prohibitorum u kolskoj lektiODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012
038
ri, makar su pojedine njegove pjesme i

dalje uvrtene u itanke.
Ako to moda moe posluiti kao
utjeha Sidranu, u povijesti lektirskih
djela pisac kojemu su djela najvie zabranjivana bio je Mark Tven, jer su ameriki puritanci svojeglavo smatrali da
Tvenovi djeaci Tom Sojer i Haklberi
Fin svojim nestalucima vrijeaju pravila lijepog ponaanja i dobrog graanskog ukusa.
Bosanski Tven, Abdulah Sidran,
unato svim objedama i puritanskim
opstrukcijama, nikada se nije dodvoravao bilo kojim graanskim kuloarima ili
pedagokim autoritetima i konjukturama, naprotiv, tokom cijeloga svog stvaralakog vijeka on je bio i ostao nepotkupljiv pisac i intelektualac, umjetnik
koji je vlastitom koom - otkupom sirove koe - kako to sam Sidran gotovo naturalistiki navodi u naslovu svoga autobiografskog romana - svjedoio i ivio
sva svoja djela,ne razlikujui - kako je to
izvanredno primjetio Marko Veovi svoje pjesniko i empirijsko Ja.
Pisac bez autocenzure

Dodali bismo da je Sidran od samih
poetaka svoga knjievnog stvaralatva
bio pisac i intelektualac bez autocenzure, uvijek predano okrenut vlastitome
artizmu, ali i briljivo upuen na svoje
itatelje, skrbei da pronae pravi put
do njih bez suvinoga hermetizma ili
namjerne artificijalnosti.
Upravo u toj brinosti naspram svojih itatelja otvaraju se i mogunosti itanja i interpretacije Sidranovih djela u
nastavi. Tumaiti Sidrana u koli, koja je
primarno pedagoka institucija, znai,
prije svega, poi od jednoga aksioma: Sidranovo djelo,ma koliko bilo otvoreno i
prijemivo za sve vrste itatelja, pa tako
i za uenike, nesalomljivo je i nesvodivo na bilokakve didaktike arine. Dapae, ono je po svojoj definiciji antididaktino i odbijajue spram svake profesorske docenture ili katekizma. Ali u tome
se i krije paradoks Sidrana kao kolskog
i lektirskog pisca: ma koliko se njegovo
djelo opire svakoj vrsti didaktizma, ono
je ipak viestruko podatno i zahvalno
za nastavu knjievnosti i maternjega jezika, i to u domenu svih nastavnih podruja: knjievnosti, gramatici, kulturi
izraavanja,scenskoj i filmskoj umjetnosti i medijskoj kulturi.
No, ovdje bi bilo potrebno i pojasniti to to preporuuje Sidrana kao lektirskog pisca unato spomenutom paradoksu i nesmiljenom protivljenju puritanskih krugova. Njemaka metodiarka Betina Kimerling-Majbauer svojedobno je uspostavila kriterije za odreivanje jednoga pisca klasikom knjievnosti i lektirskim piscem. Prema njezinom miljenju, kao klasina lektirska
djela mogu sloviti ona djela koja u knjievnosti neke zemlje ili nekog jezikog prostora imaju izvanrednu ulogu i
koja svoju literarno-estetsku kvalitetu
izvlae iz naroitih inovacijskih uinaka i prezentativnosti za odreenu epohu. Sam pojam literarno-estetske kvalitete njemaka metodiarka izvlai iz
slijedeih kriterija: inovativnost, reprezentativnost, estetsko oblikovanje jezika, jednostavnost izraza, matovitost,
polivalencija, internacionalnost. Od pobrojanih kriterija pisac moe ispunjavati
samo tri pa da se smatra klasikom i lektirskim piscem unutar jedne nacionalne
knjievnosti.
Sidranovo djelo ispunjava svaki od
pobrojanih kriterija, i to ne samo u poeziji, kako se to do sada uobiajilo, nego
i u drugim knjievnim i graninim anrovima: romanu, drami, autobiografiji,
filmskome scenariju.
Stoga bi se Sidranovome djelu, promatranom iz metodike perspektive,
moralo pristupati cjelovito i integralno,
u sistemu nastavnih sati, budui da je to
anrovski izuzetno bogato i razueno
knjievno djelo.
Sidran je pjesnik, romanopisac,
dramski pisac, putopisac, filmski scenarist, publicist i to je za nastavu od izuzetne vanosti: on je inovator i eksperimentator u svome pjesnikom jeziku
bez obzira na anr unutar kojega se kree; on je, zapravo, onaj koji pravi svjetiljku od rijei da mrak bude manji.
Zato bi Sidrana trebalo tumaiti kao
lektirskoga pisca unutar dvije izabra-
ne knjige u koju bi bile uvrtene njegove izabrane pjesme, roman Sjea li se

Doli Bell, filmski scenarij Prvi put s
ocem na izbore, drama U Zvorniku ja
sam ostavio svoje srce i autobiografija
Otkup sirove koe.
Tek tako bi se uspjelo obuhvatiti Sidranovo djelo u njegovu totalitetu, bez
obzira koliko se to moda u prvi mah
moe uiniti pretencioznim spram literarnih i interpretacijskih predispozicija
samih uenika.
Figura Pisca
Naslov Metodiki pristup piscu u Sidranovom sluaju nije tek puka tehnika odrednica jer se u Sidranovoj literaturi, unutar razliitih anrovskih ostvarenja, pojavljuje figura Pisca i upravo ta figura moe biti lajtmotiv u metodikome
pristupu Sidranovim djelima.
Karakterizaciju Sidrana kao specifinoga pisca dao je Marko Veovi: ...
ovaj pjesnik svagda posjeduje izotrenu
svijest o tome ta pjesmom eli da kae
i kakva pjesnika orua su najpodesnija za postizanje namjeravanih umjetnikih ciljeva.
Dakle, u metodikome pristupu lirskoj poeziji Abdulaha Sidrana svakako
bi trebalo poi od onih njegovih pjesama u kojima on ukazuje na svoju ars poetiku, to se u metodikim interpretacijama poezije oznaava kao ukazivanje
na poetoloku grau.
Kao takve, programatsko-poetoloke Sidranove pjesme moemo izdvojiti: Ni traga o sebi, Ars poetika, Hrast
i knjiga, Hoe li ita o meni znati, Kad
umre beskunik. U svim ovim pjesmama Sidran strepi nad sudbinom vlastite
poezije, ta je strepnja ambivalentna jer
pjesnik brine hoe li iza njega ita ostati i je li vrijedilo pjevati, pa e u bezmalo
nihilistikom tonu rei: Ni traga o sebi
ostaviti nee,ali e isto tako poruiti, s vjerom u sebe i svoj pjesmotvor da
govoriti ipak treba, apatom i u samoi,/ tiho se pridruiti zlosretnom horu
onih/ nad ponorom to jednom u tamu
vrisnuli su/ to je to, i koraknuli, ne saekavi odgovora/(Ars poetika).
U ovome smislu posebno je zani-
039
mljiva pjesma Kad umre beskunik

u kojoj se do krajnosti demistificira in
pjesnikoga stvaranja i naznauje se ve
u uvodnoj strofi pjesme:
Kako i koje poredati rijei,
Kako iznai formu kojom e biti kazano
Sve to treba, a da se preuti i ispusti
Ono to ne treba da se kae.
Poezija je beskunitvo, a pjesnik je
beskunik, ba kao i beskunici iz Sarajevskoga parka koji su smiljali itulju
svome drugu i na koncu nita pametnije
nisu smislili nego da navedu samo svoja
imena i nadimke.
Osim poetoloko-programatskih, u
lektirski izbor Sidranovih pjesama svakako bi trebalo uvrstiti i pjesme s tematikom doma i porodice (Zapis o domu,
Jutarnji zapis, Noni as u tunom
domu, eljezniar,), zatim ciklus pjesma posveen Sarajevu (Slijepac pjeva svome gradu, Baeskija, Dernek u
Sarajevu, sjeseni 1769., Govori Sarajevo: ja ostrvo sam,u srcu svijeta, I drugi
su pjevali o gradu, Mezar sedmero brae, Tin u Sarajevu, Sarajevska molitva, Planeta Sarajevo...), te napokon
one pjesme koje bismo mogli oznaiti
kao refleksivno-asocijativne i autobiografske (Uzevi kost i meso, Put kojim
smo odlazili, Zapis o djeatvu, Gens
una sumus, Nespina, ega smo zbir,
Knjige, Sarajli se vraa u svoj grad...)
Naravno, ovaj mogui lektirski izbor
Sidranovih pjesama moe biti proiren i
drugim pjesmama, osobito onima koje
govore o opsesivnim temama Sidranove literature, primjerice pjesme o sirotinji, o Bonjacima, o ratu i sl.
Uvlaenje autobiografskih
momenata u Sidranove
tekstove
Ono to odmah moemo primijetiti
i u Sidranovoj poeziji i u njegovim drugim knjievnim djelima jeste uvlaenje
autobiografije u literaturu.
Budui da je metodiki pristup piscu nezamisliv i bez njegove graanske i
stvaralake biografije, Sidrana moemo
tumaiti najsvrsishodnije preko njegove
autobiografije Otkup sirove koe, neke

vrste njegova autobiografskog romana.
Ujedno, ovakav metodiki pristup
moe posluiti i kao prilika da se uenicima srednje kole ukae na pievu biografiju, a da se pri tome izbjegne metod
pozitivistikog biografizma.
S druge strane, tumaenjem autobiografije ukazat e se i na poetike odlike autobiografije kao specifinog graninog knjievnog anra.
Vidljivo je da Sidran svojoj autobiografskoj grai prilazi kao pjesnik. Njegova sjeanja nisu tek puka registracija i reevokacija prolosti, naprotiv, u autobiografskome tekstu stalno odzvanja
refren - da u Sidranovome ivotu prolost nije niti postojala i sve je izgledalo
kao san:
ivot je san, ivot je san, ivot je san!
Pauina od snova, od snova i mjeseine.
I iz ove kratke reenice vidljiv je Sidranov stilski diskurs - on je sainjen od
guste poetske pree, njegova je reenica izrazito poetina, hipotaksina, afektivna, emocionalno obiljeena, to sve
odudara od stila jednoga diskursivnog
graninog anra kao to je i autobiografija.
Kada je u pitanju Sidranov poetini
stil, on uvijek i podrazumijeva - u metodikome smislu - i problem itanja Sidranove literature. Njegov autobiografski tekst, i ne samo on, treba itati kao
poeziju, metodom tzv. stvaralakog itanja, a ono moe biti usmjereno ka tzv.
tematskim poticajnim rijeima u Sidranovome djelu, kao to su: otac, kua, porodica, prolost, ivot, smrt, san...
Metodiki pristup Sidranovom romanu Sjea li se Doli Bell i filmskome
scenariju Prvi put s ocem na izbore,
koji je zapravo trei tekst iz trilogije prvobitno zamiljene pod nazivom Otac
je kua koja se rui, (Sjea li se Doli
Bell, Otac na slubenom putu,Prvi
put s ocem na izbore) mogao bi se temeljiti na problemskome pristupu koji
bi se odnosio na jezik obiljeen upotrebom argonizama.
Tako bi se lektirsko djelo Abdulaha
Sidrana ukljuilo i u nastavu bosanskoga jezika. Uenicima bi trebalo ukaza-
ti da je argon u Sidranovim djelima jedini mogui jeziki izraz mladih ljudi iz

arijsko-mahalskog miljea. To je svojevrsni novoprimitivistiki, subkulturalni
gov orni idiom koji ima i svoje lingvistiko i sociopsiholoko znaenje i uporite.
U ovome smislu uenici mogu izraditi inventar Sidranovih argonizama,
pozivajui se na knjigu argon Ranka
Bugarskog.
Na koncu, Sidran u koli nezamisliv
je i bez njegove drame U Zvorniku ja
sam ostavio svoje srce koji nam otkriva
Sidrana kao jednoga od najznaajnijih
savremenih bh. dramskih pisaca (G. Gojer). U metodikome smislu ova e drama posluiti da predstavimo Sidrana i
kao pisca tzv. medijskih anrova (scenariji za pozorine drame i filmske scenarije), to se sve uklapa u nastavno podruje pokriveno nazivom medijska kultura.
Ovaj kratki metodiki ogled nema
pretenzije da prezentira mogue nastavne interpretacije pojedinih Sidranovih
djela. Kao to smo naznaili i u podnaslovu ogleda, on je vie jedna metodika
marginalija, razmiljanje o Abdulahu Sidranu kao virtualnom lektirskom piscu.
Nakana je ovoga ogleda posve skromna
i nepretenciozna - prije svega da Sidran
od virtualnog postane i stvarni lektirski
pisac, posebno u srednjoj koli.
Njegovo djelo sigurno je blisko generacijim mladih ljudi jer se bavi problemima mladih, i ne samo njih, naravno.
S druge strane, ovo djelo treba pribliiti i samim nastavnicima, odnosno studentima knjievnosti, a to se moe uiniti samo predstavljanjem Sidrana u totalitetu njegova djela, kako se ovaj anrovski svestrani pisac ne bi percipirao iskljuivo kao pjesnik, mada je on uistinu
jedno od najznaajnijih pjesnikih imena u bh. knjievnosti.
Metodiki horizonti
Sidranova djela
I na samome kraju potrebno je neto
rei i o odnosu metodike naspram Sidranova knjievnog djela.
Naime, svaka nacionalna metodika,
ukoliko pretendira da bude ozbiljna i sustavna znanost, mora se u odreenom
040
trenutku svoga razvoja, shodno epistemolokim zahtjevima i zakonitostima,

suoiti sa svojim najznaajnijim piscima i njihovim reprezentativnim djelima
koja su esto ukljuena u nastavu knjievnosti.
Bosanskohercegovaki pisci jo uvijek ekaju na metodike interpretacije
svojih djela, a meu njima svakako i Abdulah Sidran.

Vrijeme e pokazati koliko e kola
kao obrazovna institucija uspjeti da preko nastave knjievnosti i maternjega jezika prezentira bogato Sidranovo knjievno djelo, pred kojim stoji upravo njegov pisac sa uvenim mementom upu-
Sidranova poetika
samoporicanja
Vedad SPAHI
Abdulah Sidran, onakav kakvog ga poznajemo iz njegove centralne knjige Sarajevska zbirka, kakvim je predstavljan
u antologijama i itankama, pjesnik je
dijaloga sa diskurzivnim univerzumom,
sa literaturom, povijeu i svim onim
to je u konkretnom vremenu i prostoru zaviajnog Sarajeva uspjelo ostaviti
znakovni trag svodiv i privodiv u jasno
markiranim limitima jedne poetike koja,
da bi se estetski ovjerodostojila, mora
samu sebe, svakom pjesmom iznova,
na neki voleban nain porei. U poeziji koju je pisao do rata tom su samoosporavanju sistemski podlona sva etiri kljuna autopoetika odreenja, i to: 1.
o minimalistikom konceptu lirskog subjekta svedenog na ogledalo koje pati;
2. o mimetikom postuliranju lirskog
diskursa (Pjesma mora biti tana po
svemu, a precizna u izrazu); 3. o iskustvu kao mjeri odnosa prema ivotnim
senzacijama (Meni vie nita, ni runo
ni dobro ne moe da se desi) i 4. o figurativnom govoru kao neprikladnom jezikom instrumentariju unutar tako dizajnirane poetske agende (zaboraviti
treba oholo ono lijepo kazivanje). Ali,
sugestivnost i ljepota Sidranove pjeODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012.
sme, kako kae Enes Durakovi, dogodi se svaki put kao as uda, neoekivano otkrovenje neponovljivog misterija ivota koji uvijek nanovo kruni i osipa sva apriorna i definitivna saznanja,
ivotne spoznaje i poetika ubjeenja1.
Sraz poetoloke ekstenzije i intenziteta
poetskog ouenja temeljna je odrednica Sarajevske zbirke. Niskoimplikativna
defanziva Sidranovih metonimija u nekom svom zaustavnom vremenu preobrazi se na onoj nevidljivoj granici koja
razdvaja teinu koncepta i eleganciju
pisanja2 u neumoljivi trijumf metafore
kao heuristikog dogaanja jezika.
Pri svemu tome ipak Sidranovo doratno pjesnitvo nekim obiljejima
ostvaruje vei stepen podudarnosti
spram svojih implicitnih ili eksplicitnih
autoreferencijalnih oitovanja. U tenji
za ostvarivanjem tanosti i preciznosti pjesme autor je otkrio pouzdan i djelotovoran resurs - nefikcionalne tekstove, navlastito povijesne dokumente. Po1
Enes Durakovi: Muslimanska poezija XX vijeka, Sarajevo, 1990, str. 44.
Pjer Burdije: Pravila umetnosti, Novi Sad,

2003., str. 297.
enim svim njegovim itateljima, a nastavnicima moda i posebno, budui su

oni profesionalno i moralno duni da to
djelo kritiki prate, tumae i analiziraju: Sidran svima njima i svima nama zlokobno i izazovno poruuje:
Hoe li ita o meni znati.
sljedica toga je ono za postmodernu tipino drugo- ili ak treestepeno referiranje na zbilju. To se posrednitvo arhivske grae ukazalo kao svojevrsno saveznitvo: suzbijalo je konfesionalizaciju izkaza kojoj Sidran svojom emocionalnom privrenou gradu i ljudima
o kojima pjeva gotovo nagonski inklinira, ali je istovremeno pothranjivalo snagu uvjerenja u intelektualnu distancu
kao preduvjet ispunjenja misije pjesnika-svjedoka, nepotkupljivog hroniara due i duha Sarajeva ije ope oko
muti spoznaja o tom istodobnom pripadanju i nepripadanju vlastitom svijetu inei zahtjevnijim ali i truda vrednijim plan odraavanja sveukupnosti,
svoenja najraznolikijih osobnosti, srazova i opreka na jedinstvenu mjeru istine. Isto ih primati, a znati da ni dva nisu
ista, postii da oajnik i mudrac, dijete,
protuha i hulja pred mojim licem budu
izmireni mnogo kota cijena je samoa. Ona samoa o kojoj je progovorio u
znamenitoj pjesmi o Baeskiji samoa
koju moemo shvatiti kao psiholoku,
egzistencijalnu, ali prije svega kao poetiku kategoriju, rijeju kao metaforu
unutarnjeg rascjepa subjekta ija je posveenost istini ontoloki suprotstavljena sentimentalnim ustupcima od kojih, budimo iskreni, ivi, kojima se hrani ono to zovemo ljubavlju. Neto golemo moralo se desiti da se pjesnik odrekne svoje samoe. Rat.
S dogaanjama poetkom devedestih godina Abdulah Sidran se defintivno odrie i ostataka svoje programske
poetike. Svijest o moguim posljedicama toga autoironino je izrazio u pjesmi
041
Kritiki dijalog: Bijae, za dlaku/ pa veliki pjesnik/ ali se namjesti/ straan rat/
i napisa knjigu/ svojih najslabijih pjesama. Onkraj svakog lakonizma u igri su
po prilici neki duboki razlozi. Intelektualna distanca kao temelj njegove ideologije istine oito je za pjesnika postala etikom kontroverzom. Hiperemocionalna reakcija na zlo i zloine neshvatljivih razmjera deplasirala je sofisticirani meuprostor aleksandrijskog univerzuma i iznudila neposredan i angaovan
odnos prema faktima zbilje kao moralni imperativ. Pjesnikova misija vie ne
poinje niti zavrava na koricama knjige i rafama biblioteke, njegova poezija postaje in u zbilji, on, kako kae stih
iz zbirke Morija, sada tare suze sa oiju Sarajeva. Pjesnik je i dalje opsesivno
zaokupljen temom smrti ali ga ne zanimaju eshatoloka pitanja. Pitanje koje si
postavlja je ta moe svojom pjesmom, i
to vrlo doslovno, uiniti za obinog malog ovjeka, onakvog npr. kakav je izvjesni Enver koji usred opsade, iako ga ne
poznaje, uva za pjesnika bocu viskija jer vjeruje kao i narod sarajevski da
grad nee pasti dok njime hodaju takvi
kao Abdulah Sidran. Obaveza koju je podrazumijevao steeni imid simbola duhovnog otpora opsadi dovela je do sutinske promjene stava o mjestu i ulozi
pjesnika u svijetu. Biti jedan od njih nekada je znailo, kako kae u pjesmi Gens
una sumus, iz trena u tren iznevjeravati samog sebe, sada je pak iznevjerenje
jednako nepripadanju. U Moriji pjesnik
e rei: ...vidi nas/ zar nismo isti/ ko oni/
to drhtei/ s tiketima na stolu/ iitavaju rezultate/ igara na sreu.
Sidranova autorefleksija o promjenama i njihovim posljedicama nije
samo svijest o riziku koketiranja s populistikim nego i svojevrstan implicitni dijalog s bivom poetikom. Premda
diskretan, vie privatan i neoptereujui u smislu zahtjeva za nekom specifinom itateljskom kompetencijom poetiki je revizionizam uoljiv na svim
kljunim razinama poetske strukture od
karaktera metaforike i figuracije, stepena afektivnosti do kriterija selekcije grae i sadraja zbilje kao potencijalnih ingredijenata svijeta pjesme. Ranije metafore, dozirano hermetine i strukturirane po modelu ruskih lutaka smijenile su
Analiza diskursa moi u drami

A. Sidrana U Zvorniku ja sam
ostavio svoje srce
katahreze i kolokvijalizirani metaforiki iskazi tipa nije u svijet/ ni pogledala

kako treba/ a on joj se/ ote iz oiju. Ispovjedni ton i prije nije bio stran Sidranovim pjesmama, sada pak konfesionalnost ima karakter konstitutivne dominante. Nisam zaplako/ Gotovo nikako// A sad ne znam/ da li ovo kazujem/
Ili plaem, stihovi iz pjesme posveene
rahmetli Readu Hadroviu u afektivnom su smislu emocionalna sinegdoha
itave zbirke Morija. Na istom tragu poetski zapisi posveeni smrti Izeta Sarajlia i Velje Miloevia, tih korifeja neoromantizma u bh i junoslavenskom pjesnitvu, vie su od samih epitafa predstavljaju doslovni i simboliki dodir s
nekad mu dalekim i neshvatljivim nainom pisanja pjesama.
Ne moe se rei da je kritika s nekom
dobrodolicom prihvatila ovaj Sidranov
kopernikanski poetiki obrat. O poslijeratnim njegovim knjigama malo se pie,
ali to ne abolira knjievnu povijest da,
kako sam pjesnik kae u spomenutom
Kritikom dijalogu, imajuu pred sobom
sve pjesme uobziri cijelu sliku o njihovome tvorcu
izvor sociolingvistikih prouavanja, ali

ona ujedno prevazilazi te okvire svjedoei, u najirem smislu rijei, o odnosu
ovjeka, Bosne i svijeta kroz umjetniku
perspektivu Abdulaha Sidrana.
Kljune rijei: diskurs, mo, drama,
etikete za obraanje, zamjenice moi i solidarnosti, vlastita imena, eufemizacija,
govorni inovi
Amela ehovi
Saetak
Drama A. Sidrana U Zvorniku ja sam
ostavio svoje srce prua obilje materijala
za analizu diskursa moi. U prvom redu,
to su etikete za obraanje, esto u kombinaciji sa zamjenicama moi i solidarnosti, zatim upotreba vlastitih imena na
nain koji jasno utvruje odnose podreenih i nadreenih uesnika konverza-
1. Uvod
cije, ali i jedan od tri procesa semantike

monih eufemizacija, za koji u ovoj drami ima nekoliko potvrda. Pored toga, u
radu se ukazuje i na injenicu da isti govorni inovi ne funkcioniraju na isti nain ukoliko su uesnici govorne interakcije neravnopravni po kriteriju moi. U
skladu s navedenim, moemo zakljuiti
da ova drama predstavlja nezaobilazan
Drama A. Sidrana U Zvorniku ja sam

ostavio svoje srce prua bogat materijal
za analizu diskursa moi. Diskurs, kao
iri okvir analize, predstavlja upotrebu jezika povezanu s drutvenim, politikim i kulturnim faktorima1, a poststrukturalisti ovu definiciju dopunjuju tvrdei da je to jezik koji ne samo da
1
Jaworsky, A., Coupland, N. (1999) Perspectives on Discourse Analysis, u: The Discourse Reader, Routledge, London i New York, str. 3.
042
reflektira drutveni poredak, nego ga i

oblikuje, kao to oblikuje i pojedineve interakcije sa drutvom2. Upravo u
skladu s tim poststrukturalistikim vienjem, u ovom istraivanju prouava
se diskurs moi, kao jedan tip drutvene prakse koja konstituira diskurs. Kategorija moi moe se definirati na razliite naine, ali je za istraivanje u ovome
radu naroito vana injenica da je mo
(je) veliina svake pojedinane konverzacije u kojoj uestvujemo3. U skladu s
tim uvjerenjem, nastojat emo je istraiti i pokazati u drami A. Sidrana U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce.
2. Aspekti diskursa moi

2.1. Etikete za obraanje i zamjenice moi i solidarnosti
Razliiti su segmenti u okviru kojih
se moe prouavati diskurs moi. Jedan
od osnovnih ine etikete za obraanje4,
esto u kombinaciji sa zamjenicama 2.
lica5, kao u sljedeem primjeru:
SIMI: (iletu) Odloi malo tu flau! Vojska ima pravo da pije al voza ne
smije! Izvia ne smije ko jo u vojsci
ne smije?
ILE: Straa, gospodine pukovnie! (str. 68).
Navedeni primjer dobro ilustrira na
koji nain etikete za obraanje i zamjenice 2. lica mogu biti indikatori meusobnih odnosa likova ako se kao kriterij
uzme kategorija moi. Naime, Simi se
iletu obraa zamjenicom ti, dok je istovremeno potpuno jasno i oigledno da
reciprono ti nije doputeno. Pored toga,
Ibid.
Sh. Wareing, What is language and what

does it do?, u: L. Thomas; S. Wareing; I. Singh;
J. S. Peccei; J. Thornborrow; J. Jones (eds.), Language, Society and Power, New York, Routledge,
2-nd edition, str. 13.
4
Vie o tome u: ehovi, A. Etikete za obraanje (na primjeru bosanskohercegovakih drama
20. vijeka), Gradovrh, 2011.
5
Ove se zamjenice u literaturi nazivaju i zamjenicama moi i solidarnosti. Vie o tome u:

ehovi, A. Zamjenice moi i solidarnosti u
bosanskohercegovakim dramama, Gradovrh,
2010, str. 6174. Nekoliko primjera iz Sidranove
drame koji su navedeni u tom lanku nee biti
ponovo analizirani ovdje.
na neravnopravne odnose moi izmeu

ova dva lika ukazuje i naredbodavni karakter Simieve replike, bez ikakvih jezikih sredstava u funkciji ublaavanja otro izreene naredbe, kao i iletovo povezivanje etikete gospodin uz vojni in, to nije uobiajeno ali samim tim
dodatno istie njegovu servilnost i podreeni poloaj spram Simia.
No, zamjenice 2. lica i u samostalnoj
upotrebi, bez etiketa za obraanje, mogu
veoma uspjeno ukazivati na meusobne odnose likova. U sljedeem odlomku oficir Simi i ugledni lokalni graanin inenjer Tuli pribjegavaju recipronoj upotrebi zamjenice Vi, to je i oekivano u interakciji obrazovanih govornika koji nisu u bliskim odnosima. Meutim, svjestan svoje nadreene pozicije u
izmijenjenim drutvenim okolnostima,
Simi veoma brzo prelazi na nereciprono ti u obraanju svom sagovorniku:
SIMI: Pitam direktno! Koliko tunela
ima, od Kula-grada do dole?
HIMZO: ...Naalost, moram vas razoarati ne postoji ni jedan. (...)
SIMI: Znate ta vas eka ako se
dokae suprotno?
HIMZO: Onda sam miran. Stvar je
nemogua.
(...)
SIMI: Koliko je kilometara asvalta
poloeno... sa tvojim parafom?
HIMZO: Ne mogu znati... ovako... napamet...
SIMI: (...) Hoe da te streljam, na
licu mesta? (str. 7677)
Simiev prelazak sa reciprone upotrebe zamjenice Vi na nereciprono ti u
obraanju Tuliu upravo i proizlazi iz
svijesti o vlastitoj nadmoi, to dokazuje i izreena prijetnja o strijeljanju u 2.
licu jednine. Ovaj primjer stoga odlino
ilustrira kako drutvene okolnosti mogu
utjecati na jeziku upotrebu.
S druge strane, prelazak sa ti na Vi
nije iroko rasprostranjena pojava, a
iako se esto tumai kao odraz antagonizma, on je ustvari mnogo ee izraz
ironije i sarkazma6 situaciono nadmo6
Friedrich, P. Social Context and Semantic Fe-
nijega govornika kao u sljedeem odlomku:

NIKOLA: (dolazei iz kuhinje) Ohoho... siao momak! Svaka ast, svaka ast... a bio sam se prepo da e mi
gore... mandrknut! ime vas mogu posluiti?
RUDO: Ne radi mi telefon. (str. 39)
Nikola je direktor hotela, koji bi samim tim trebao biti u odnosu privremene podreenosti prema gostu hotela
Rudi, ali on naruava sve oekivane norme utivosti i ismijava Rudu ve na samom poetku njihove govorne interakcije, to je jasno kako iz samog obraanja pedesetogodinjaku leksemom momak tako i iz intonacije cjelokupne replike. U skladu s tim, kada Nikola na kraju ove replike upotrijebi zamjenicu Vi u
obraanju Rudi, ona se ne moe doivjeti kao izraz oekivanog potovanja osoblja hotela prema gostu hotela nego iskljuivo kao izraz ironije i sarkazma prema Rudi. Naime, Nikola doivljava Rudu
kao sanjara, nesvjesnog stvarnosti koja
ga okruuje, to, iz Nikoline perspektive, oito nisu poeljne karakteristike
jednog mukarca u ratnoj situaciji. Kasnije Nikolino vraanje na zamjenicu ti
u obraanju Rudi samo potvruje navedeno zapaanje.
2.2. Vlastita imena
Naravno, priroda odnosa meu uesnicima govorne interakcije signalizira se ne samo etiketama za obraanje i
zamjenicama 2. lica nego i linim imenima, koja se smatraju minimalnim formama za predstavljanje7. U lina imena se ubrajaju ime, prezime, nadimci i
imena od milja (hipokoristici), a neka od
njih su zastupljena u sljedeem odlomku:
VERA: (...) uje li me, Rudika!? Zaratilo i u Sarajevu! Hoe li, sunce moje,
da bjeimo kod mojih?(...) ...Rudo, sine!
aure: The Russian Pronominal Usage, u: Gumperz, J. J., Hymes, D. (ur.), Directions in Sociolinguistics: The etnography of communication, Holt,
Rinehart i Winston, New York, str. 270300.
7
Stevi, S. Analiza konverzacije, Filoloki fakultet, Beograd, 1997, str. 93.
043
Rudice, sine moj neroeni!

RUDO: (veoma glasno, smaknuvi sa
lica perinu) Nemoj mi tako govorit! (str.
62)
Kao to se moe uoiti, osim forme
Rudo, Vera upotrebljava jo dvije markirane forme Rudika i Rudice. Naime,
tepanje osobi mukoga spola uobiajena je praksa u periodu najranijeg djetinjstva, dok je u kasnijim ivotnim razdobljima ona izrazito obiljeena. Razlozi tome mogu se traiti u injenici da je
takva jezika praksa u obraanju odraslom mukarcu obino uvjetovana poveanom emocionalnou prema tako
imenovanoj osobi, a njeni uzroci mogu
biti razliiti: zaljubljenost ali i saalijevanje zbog mukareve bespomonosti u situaciji na koju ne moe utjecati. Kako je uloga bespomone rtve u
drutvu primarno rezervirana za ene,
ne udi odbojna reakcija Rude na dodijeljenu mu ulogu. U ovakvim sluajevima moe se analizirati i simetrinost odnosno asimetrinost u jezikoj upotrebi, koji jasno upuuju na prirodu meusobnog odnosa likova. S obzirom na to
da tepanju u ovom odlomku pribjegava
iskljuivo Vera, jasno se namee zakljuak o prirodi uzajamnog odnosa ovih likova Vera je ta koja trai zbliavanje, a
ne Rudo. On mu se ak i opire, otvoreno iskazujui svoje neslaganje s takvom
Verinom jezikom praksom, iako bi se,
u skladu s drutvenim normama utivosti, prije oekivala, ako ne uzvratna
reakcija, barem Rudina utnja. Samim
tim, Rudo je u poziciji nadreenoga govornika jer ne oklijeva direktno iskazati svoje neslaganje s Verom. S druge strane, Verina upotreba vie imena za Rudu
od Rudo, ka emotivno konotiranim fonetskim varijantama Rudika i Rudice
nedvojbeno svjedoi o bliskosti koju
ona gaji za Rudu, a poznato je da se viestruko imenovanje iste osobe dovodi u
vezu sa semantiko-psiholokim principom, prema kojem se na vanost neega ukazuje veom diferencijacijom razliitih znaenjskih nijansi istoga pojma.8
8
U literaturi se esto navodi veliki broj termina za snijeg meu Eskimima ili za kamilu meu
Arapima.
Analizirani primjeri ukazuju na injenicu da se mo, putem jezika, manifestira na razliite naine. Jedan od njih
je i eufemizacija, o kojoj se govori u narednom poglavlju.
2.3. Eufemizacija
Eufemizacija je jedan od tri karakteristina procesa semantike monih, uz
disfemizaciju i mistifikaciju9, a za istraivanje u ovom radu ona je znaajna jer
Sidranova drama opisuje ratne okolnosti, u kojima jezik postaje veoma mono sredstvo nametanja ideologije vladajue grupe, zbog ega se i posmatra kao
ubojito sredstvo ili napunjeno oruje (loaded weapon), u opeprihvaenoj
terminologiji Bolingera (1980). U tome
znaajnu ulogu igraju kako represivni
dravni aparati (armija, policija, sudovi,
ponekad ak i vlada i njena administracija) tako i ideoloki aparati (crkva, politike partije, unije, kole, masovni mediji i porodica)10, na iju prirodu ukazuju pridjevi kojima se kvalificiraju represivni pribjegavaju upotrebi sile, a ideoloki nastoje nametnuti odreene sisteme vrijednosti i vjerovanja. Uloga jezika u tom procesu vrlo je znaajna budui da se njime mo preobraava u pravo
a poslunost u dunost, te ga neki istraivai smatraju arenom u kojoj su stvoreni pojmovi prava i dunosti11, iz ega
izvode zakljuak da jezik stvara mo. Ali
treba napomenuti da taj put nije jednosmjeran jer je jezik i mjesto u kojem se i
putem kojeg se mo iskazuje.
Ako govorimo o kategoriji moi u
drutvu, ona je esto zasnovana na pristupu ekonomskim izvorima (bogatstvo) i/ili fizikoj sili (vojska, policija), a
Bolinger, 1980: 132, prema: Mesthrie, R. (with

contributions by A. Deumert), Critical Sociolinguistics: Approaches to Language and Power,
u: Mesthrie, R., Swann, J., Deumert, A., Leap, W.
L. (ur.), Introducing sociolinguistics, Edinburgh
University Press, Edinburgh, 2004, 5. izdanje,
str. 330.
u ratnim okolnostima, kakve opisuje Sidran, dominira mo proistekla iz fizike

sile. Stoga je u njoj dosta primjera za eufemizaciju:
NIKOLA: Nije vie Drina, nego hotel KRIZNI TAB... Malo e boleti... al nita strano...
SIMI: (iletu i etniku) Ovo sklonite... a ti mi... sve pokupi i snesi! (...) (str.
64)
Ovo se odnosi na tijelo ubijene ene,
a zanimljivo je da su u drami svi eufemizmi ovoga tipa pisani ukoso, ime se
metatekstualno ukazuje na izmijenjeno
znaenje osnovne rijei.
est razlog za eufemizaciju pojmova
jeste pravno nedoputen i moralno diskutabilan karakter izvrenih aktivnosti:
KARDELJ: Ti si glavni u Zvorniku?
SIMI: Trudim se.
KARDELJ: Odmah da raspusti stadion. (...) (str. 79)
Stadion je eufemizam za logor, a na
to njegovo znaenje upuuje i glagol
raspustiti: raspustiti stadion znai ukinuti logor.
U takvim sluajevima funkcija eufemizama je zamagljivanje surove stvarnosti, kojem ljudi naelno pribjegavaju, budui da, prema Pollyanna hipotezi, nazvanoj prema optimistinoj heroini romana Pollyanna Eleanor H. Porter,
ljudi vie vole posmatrati ivot sa ljepe nego sa mranije strane12.
Meutim, postoje i miljenja da je
rok trajanja eufemizama ogranien,
budui da oni vremenom ponu prizivati asocijacije na ono to pokuavaju prikriti ili ak postanu sinonimni sa prikrivanim pojmom. Kao ilustracija toga stava navodi se termin etniko ienje,
primarno eufemizam, a danas pejorativan i emocionalan termin13.
2.4. Govorni inovi
Kako je ve ranije spomenuto, Sidranova drama opisuje ratne okolnosti, te
10
O ovoj podjeli Nicosa Poulantzasa vie u: Mesthrie, cit. djelo, str. 321.
12
11
Wareing, Sh., What is language and what does
it do?, u: Thomas, L., Wareing, S., Singh I., Peccei, J. S., Thornborrow, J., Jones, J. (ur.), Language, Society and Power, Routledge, New York,
2005, 2. izdanje, str. 10.
13
Jones, J., Pecei J. S., Language and Politics,
u: Thomas, L., Wareing, S., Singh I., Peccei, J. S.,
Thornborrow, J., Jones, J. (ur.), Language, Society and Power, Routledge, New York, 2005, 2. izdanje, str. 48.
Leech, G., Principles of pragmatics, Longman,

London i New York, 1988, 5. izdanje, str. 151.
044
je samim tim mo pojedinih likova esto zasnovana na fizikoj sili, kao u sljedeem odlomku, u kojem je Rudo zarobljenik a Simi oficir s vojnom silom na
raspolaganju. U takvoj su situaciji uesnici govorne interakcije neravnopravni
po kriteriju moi, to se moe reflektirati
na razliite efekte naizgled istoga govornog ina kada mu pribjegnu situaciono
nadreeni (moniji) govornik i podreeni govornik, kojem je situaciono oduzeta mo, kao u sljedeem primjeru:
SIMI: ta vi kao, Jugosloven, mislite? (sic!) Zato muslimani hoe da napuste Jugoslaviju? Sluam.
RUDO: Ja, gospodine pukovnie, nemam veze sa politikom. (...) Ja vas molim da me pustite... hou kui... il u
vojsku... ako ima... muzika eta... (...)
SIMI: Nemojte mi, molim vas,
izvrdavati... Rasporediu vas... u muziku etu... dajem vam svoju oficirsku
re... (...) (str. 71)
Naime, Rudo Simiu upuuje direktnu molbu (Ja vas molim da me pustite), a odmah zatim i zahtjev u uem
smislu (hou kui... il u vojsku), na ta
Simi reagira molbom (Nemojte mi,
molim vas, izvrdavati) koja ustvari ne
funkcionira kao molba nego kao prijetnja. Uz to, on daje i (neiskreno) obeanje
(Rasporediu vas... u muziku etu...),
ime data oficirska rije postaje (lani)
zalog iskrenosti. S obzirom na to da kriterij uspjenosti obeanja ne zavisi od
njegove iskrenosti, primjer je ilustrativan za nain na koji funkcionira injenje stvari rijeima14, a upravo govornikova svijest o neiskrenosti vlastitih namjera ini jedan od kriterija za utvriva14
Knjiga J. Austina How to Do Things with Words
(Kako uiniti stvari rijeima) i danas je nezaobilazna u lingvistikoj literaturi, bez obzira na brojne kritike koje je doivjela meu
istraivaima, u veini filozofima jezika. Sh. Felman (1993) daje zanimljivo tumaenje naslova Austinove knjige. Ona tvrdi kako se Austin
u davanju naslova ovoj knjizi slui (se) duhovitom podrugljivou posveenom sintagmom prirunika ili praktinih vodia: How to...,
Kako uraditi, Kako kuhati..., tj. sve to trebate znati da biste mogli (str. 111), na osnovu
ega zakljuuje da je naslov Austinove knjige
istovremeno i obeanje i dovoenje u pitanje
vlastitog prava obeavanja. Stoga se, u vienju
Sh. Felman, tako formuliranim naslovom vlastito obeanje ustvari potkopava (str. 115).
nje nadmonije pozicije spram sagovornika. Svim tim potvruje se da je u odreivanju prave prirode bilo kojega govornog ina prvo potrebno uzeti u obzir
kontekst, pa tek onda izvoditi zakljuke.
Tako je ak i u sluaju naredbi, koje,
zajedno s molbama15, pripadaju iroj kategoriji govornih inova direktiva vrlo
simptomatinih pokazatelja odnosa
moi. One se, u teoriji utivosti, smatraju inovima koji ugroavaju negativno
lice adresata16, a najee se izriu imperativom, glagolskim oblikom koji se
smatra najsnanijim sredstvom za njihovo direktno izricanje17:
RUDO: (...) Nije vaan sistem, vana
je uhva, da osjeti, iz dubina...
(...)
NIKOLA: ta ti je uhva, nemoj mi
turski18 govorit!? (str. 5354)
Meutim, iako se obino smatra da
imperativi direktnim nainom izricanja naredaba eksplicite markiraju odnose moi, ovaj odlomak pokazuje da
to nije uvijek tako. Naime, Nikolino pi15
I molbe i naredbe se, u drugim teorijskim prosedeima, smatraju kompetitivnim ilokucijama,

za koje je tipino da se ilokutorni cilj (se) takmii sa drutvenim ciljem (Leech, cit. djelo,
str. 104). U tom sluaju, utivost je negativnog
tipa, a njena je svrha smanjiti neslaganje izmeu onoga to se eli postii i onoga to su dobri
maniri (Ibid., str. 104105).
16
Vie o tome u: Brown, P., Levinson, S. C., Politeness: some universals in language use, Cambridge University Press, Cambridge, 1987, str.
66.
17
Imperativ ne treba automatski vezati za naredbe. Njim se mogu izrei i elje: Lijepo se odmori!, ponude: Izvoli!, psovke: Idi do avola!
(up. Leech, cit. djelo, str. 117) i sl.
18
Prosjeni govornici obino posredstvom

jezika vre vlastitu nacionalnu identifikaciju, to je objanjenje rasprostranjene prakse
da su ime etnike grupe i njena jezika isti. Stoga, u sluaju pejorativnog imenovanja nacije, od nje izvedeni prisvojni pridjev prenosi se
i na ime jezika, kako je to uraeno ovdje (Turci, pejorativ za Bonjake : turski govorit). Uostalom, stanje na junoslavenskim prostorima potvruje to zapaanje: Srbi srpski, Hrvati hrvatski, Slovenci slovenski, Makedonci
makedonski, Crnogorci crnogorski, Albanci
albanski, Bugari bugarski. Jedini izuzetak u
tome je bosanski jezik, kojem se ne moe ovako bezuvjetno, kao u prethodnim primjerima,
pridruiti etnik Bosanci. Ipak, treba napomenuti da je ova tendencija izjednaavanja nacije i jezika, prema modelu jedna nacija = jedan
jezik, openito vie zastupljena u evropskim
nego, npr., u sjevernoamerikim okvirima, to
proizlazi iz razliitih puteva razvitka nacija na
tim prostorima.
tanje ta ti je uhva... otkriva govornikovu nesigurnost izazvanu nepoznavanjem znaenja ove rijei. Stoga se naredba ...nemoj mi turski govorit moe doivjeti iskljuivo kao izraz njegova nemonog bijesa i ljutnje.
U drugim sluajevima, upotreba imperativa zaista ukazuje na dominantnijega govornika. Naime, na Verinu indirektno izreenu molbu, to je, openito,
strategija manje monih govornika, koji
time sagovornika pozivaju na saradnju,
Rudo odgovara imperativom i etiketom
za obraanje djevojko:
VERA: () Smem li te neto pitati?
RUDO: Pitaj, djevojko, sve to eli.
VERA: Kad si zadnji put? Sjea li
se kad si zadnji put? (str. 44)
Radi naune objektivnosti, mora se
istai da u ovom konkretnom primjeru
vokativna forma djevojko moda i vie
od samoga imperativa ukazuje na Rudinu situacionu nadmo. Naime, Vera
je prostitutka od etrdeset i neto godina, te se Rudina upotreba ove etikete za
obraanje Veri moe tumaiti kao izraz
njegova potcjenjivakog (iako ne zlonamjernog) odnosa prema Veri, oito proisteklog iz prirode posla kojim se bavi, i
to u njenoj dobi. Taj zakljuak potvruje i sljedei odlomak, u kojem je Rudo,
iz pomalo superiorne pozicije, pokuava
utjeiti obraajui joj se sintagmom enska glavo:
RUDO: Nemoj tako, enska glavo.
() A nisi stara ta ima? etres i koju
je li?
VERA: I dvije (str. 45)
Replike ova dva lika obiljeene su
spontanou, te procjena utivosti ili
neutivosti izreenih naredaba zasigurno ne moe biti izvrena mehaniki
nego iskljuivo imajui u vidu okolnosti pod kojima se one izriu kao i prirodu odnosa izmeu Rude i Vere.
Ipak, uutkavanje sagovornika imperativnom formom zavei kao u sljedeem odlomku zasigurno ne moe biti
protumaeno drugaije nego kao neutivo izreena naredba:
HIMZO: Sa mojim parafom ni jedan
dinar nije otiao niuto, nego u ono to
pie!
045
SIMI: Zavei kad te nita ne pitam! (str. 77)

Osim toga, direktno uutkavanje sagovornika jedna je od drutveno nepreferiranih formi promjene turnusa, a
drutvenu nepodesnost takvoga verbalnoga ponaanja dodatno potcrtava glagol zavei, stilski izrazito snieno markiran. Simievo grubo ophoenje prema Himzi posljedica je kako njegove situacione nadmoi Simi je pukovnik a
Himzo zarobljenik tako i Simieva odsustva empatije za zarobljenike poput
Himze. Sve to samo potvruje da lingvistike interakcije izmeu govornika dosta zavise od drutvenih odnosa izmeu govornika19 oduzimanje rijei, kao u
navedenom primjeru, moe vriti i vri
moniji govornik.
Nepotivanje normi interakcije zasnovanih na utivosti ogleda se ne
samo u direktnom uutkavanju i prekidanju sagovornika, nego i u upotrebi bezglagolskog imperativa (verbless imperative)20, kojim se takoer mogu
izrei naredbe. Naime, to je veoma gruba forma ophoenja, karakteristina za
izrazito nadreene govornike, ako se
kao kriterij uzme mo kojom raspolau u drutvenoj hijerarhiji obino na
osnovu poloaja u drutvenim institucijama ili aparatima ali ponekad i na osnovu poloaja (vojvodskog) u paravojnim
formacijama kao u sljedeem odlomku:
NIKOLA: Nije ga ni prstom taknuo...
SIMI: Dovedi ga.
NIKOLA: (Batku i etniku) Trkom!
(str. 68)
Dakle, oito je da je upotreba bezglagolskog imperativa tipina za situacij-
ski nadmone govornike u odreenim

drutvenim okruenjima: kasarnama,
zatvorima, sudnicama, uionicama i sl.
prvenstveno iz razloga to su to okruenja sa jasno diferenciranim hijerarhijskim ulogama po kriteriju moi, a isto
vrijedi ak i za paravojne formacije kojima pripadaju navedeni likovi. Vojvoda
Nikola je, u tom kontekstu, bespogovorni autoritet za apostrofirane Batka i etnika, iz ega proizlazi njegova neoptereenost zahtjevima utivosti, koji prijee
pojavu bezglagolskih imperativa.
The Discourse Reader, Routledge, London i

New York, str. 502513.
Brown, R., Gilman, A., Politeness theory

and Shakespeares four major tragedies,
Language in Society, 18/2, str. 159213.
Brown, P., Levinson, S. C., Politeness: some

universals in language use, Cambridge University Press, Cambridge, 1987.
Felman, Sh., Skandal tijela u govoru: Don

Juan s Austinom ili zavoenje na dva jezika,
Naklada MD, Zagreb, 1993.
Friedrich, P., Social Context and Semantic

Feaure: The Russian Pronominal Usage,
u: Gumperz, J. J., Hymes, D. (ur.), Directions
in Sociolinguistics: The etnography of communication, Holt, Rinehart i Winston, New
York, 1972, str. 270300.
Gumperz, J. J.; Hymes, D. (ur.), Directions

in sociolinguistics: The etnography of communication, Holt, Rinehart i Winston, New
York, 1972.
Herman, V., Dramatic Discourse. Dialogue

as interaction in plays, Routledge, London i
New York, 1998.
Jaworsky, A., Coupland, N., Perspectives

on Discourse Analysis, u: The Discourse Reader, Routledge, London i New York, 1999,
str. 144.
Jones, J., Pecei J. S., Language and Politics,

u: Thomas, L., Wareing, S., Singh I., Peccei,
J. S., Thornborrow, J., Jones, J. (ur.), Language, Society and Power, Routledge, New York,
2005, 2. izdanje, str. 3554.
Leech, G., Principles of pragmatics, Longman, London i New York, 1988, 5. izdanje.
Mesthrie, R., Swann, J., Deumert, A., Leap

W. L. (ur.), Introducing sociolinguistics,
Edinburgh University Press, Edinburgh,
2004, 5. izdanje.
Mesthrie, R. (with contributions by A. Deumert), Critical Sociolinguistics: Approaches to Language and Power, u: Mesthrie,
R., Swann, J., Deumert, A., Leap W. L. (ur.),
Introducing sociolinguistics, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2004, 5. izdanje,
str. 316353.
Izvori
Stevi, S. Analiza konverzacije, Filoloki fakultet, Beograd, 1997, str. 93.
ehovi, A., Zamjenice moi i solidarnosti

u bosanskohercegovakim dramama, Gradovrh, 2010, str. 6174.
ehovi, A. Etikete za obraanje (na primjeru bosanskohercegovakih drama 20.

vijeka), Gradovrh, 2011.
Thomas, L., Wareing, S., Singh I., Peccei, J.

S., Thornborrow, J., Jones, J. (ur.), Language, Society and Power, Routledge, New York,
2005, 2. izdanje.
Wareing, Sh., What is language and what

does it do?, u: Thomas, L., Wareing, S., Singh, I., Peccei, J. S., Thornborrow, J., Jones, J.
(ur.), Language, Society and Power, Routledge, New York, 2005, 2. izdanje, str. 116.
3. Zakljuak
Iz svih navedenih primjera moe se
ustanoviti da moni govornici odreuju
tok interakcije i njom upravljaju, ali nije
iskljuena ni mogunost neoekivane
reakcije, to potvruje da mo nije statino svojstvo osoba ili grupa21, nego je
podlona osporavanju, i zloupotrebi, u
zavisnosti od promijenjenih okolnosti
situacije. U skladu s reenim, namee se
zakljuak da je mo stalni predmet pregovaranja meu uesnicima u govornoj
interakciji, a na njeno prisustvo ili odsustvo znaajno utjeu sociolingvistiki faktori.
Sidran, Abdulah: U Zvorniku ja sam ostavio

svoje srce, u: Drama; Putopisi, Bosnia Ars,
Tuzla, 2004, str. 586.
Literatura
19
Bourdieu, P., Language and symbolic power, u: Jaworsky, A., Coupland, N. (ur.), The Discourse Reader, Routledge, London i New York,
str. 503. i 507.
20
Burton, 1973; prema: Brown, R., Gilman, A.,

Politeness theory and Shakespeares four major tragedies, Language in Society, 18/2, str. 183.
21
Bourdieu, P., Language and symbolic

power, u: Jaworsky, A., Coupland, N. (ur.),
Herman, V., Dramatic Discourse. Dialogue as

interaction in plays, Routledge, London i New
York, 1998, str. 214.
046
ovjek, Bosna i svijet u

umjetnikim vidicima
Abdulaha Sidrana
Silvio Ferrari
Primio sam poziv da uestvujem i govorim na ovom simpoziju kao pravi dar, a i
kao priliku da se javno obraunam sa
mojim dvadesetogodinjim iskustvom
prevoenja Sidranovih djela na italijanski jezik.
Moram priznati da nisam sam stigao
do toga da itam i direktno upoznajem
Sidranove pjesnike tekstove i scenarije,
kao to mi se dogodilo sa mnogim drugim piscima bive Jugoslavije.
Iako sam svojevremeno shvatio znaaj i vrijednost Sidranovog uea u filmovima Emira Kusturice, upravo u godinama kada su dva mlada Bosanca
postajali slavni na Zapadu, od Venecije do Kannesa, nisam uspio pronai tekstove pjesama koje je u tom istom periodu (ili neposredno kasnije) Avdo pisao
i objavljivao izazivajui panju kritike i
italake publike.
I ovom priliko elim istai zasluge
Piera Del Giudice koji je, izabravi da u
potpunosti sauestvuje sa gradom pod
opsadom, upoznao lino Sidrana, pod
granatama i meu ruevinama i poetkom 90-ih predloio mi da se okuam
u prevoenju obimne i uspjeno sastavljene antologije Sidranovih stihova.
Tako sam upoznao Pjesnika prvi
puta u zimu 1995. u Bolonji, na prezentaciji italijanske verzije Sarajevskog tabuta (La bara di Sarajevo), koju je objavila izdavaka kua e iz Trsta.
Tako je, putem sedamdesetak tekstova, a skoro svi su bili velikog kulturnog znaaja i originalnog izraza, italijanska kultura upoznala neovisnu linost
Abdulaha Sidrana, koji je opjevao svoj
grad i svjedoio o njemu prije i tokom

stranog perioda opsade.
Objektivno, to je za mene bilo otkrovenje i preokret, jer sam tada odluio da
vie ne gubim iz vida kvalitetnu produkciju tog autora.
Kada sam imao priliku (line prirode) da sedam godina kasnije provedem
koji mjesec u Sarajevu, nisam propustio
predstavu novog djela koje je Sidran napisao za tu sezonu Narodnog pozorita,
pod naslovom U Zvorniku ja sam ostavio
svoje srce. Bila je to 2001. godina.
Predstava je ostavila na mene tako
dubok utisak da sam odmah odluio da
je pokuam prevesti neovisno o tome
da li e se nai izdava spreman da to
objavi. Uostalom, bile su to godine kada
sam predavao na Fakultetu stranih jezika Univerziteta u enovi i Sidranovom
tekstu sam svakako posvetio dio studija. Ali poto se odnosi sa Pierom Del Giudicem nisu prekidali, njemu sam preporuio da proita tu dramu u uvjerenju da
e shvatiti njenu vrijednost.
I tako je djelo tampala izdavaka
kua Saraj, 2005. godine, a pet godina
kasnije naao je ak i mjeovitu pozorinu grupu za izvoenje predstave u reiji
jedne reiserke iz Mantove.
Uostalom, Piero nije nikada prestajao da promovira poznavanje Sidranovog djela u Italiji i ta njegova izuzetna
namjera iskazala se, na vrhuncu dugogodinjeg rada na istraivanju i sistematizaciji, obimnim i zahtjevnim izdanjem
pod naslovom Balkanski roman film,
pozorite, poezija, istorija u potpunosti posveeno pjesnikoj sloenosti koja
ini sutinu Sidranovih djela.

U ovom djelu, u izdanju Alberti
2009.g., osim ranije prevedenih djela
koja se ovdje ponovo pojavljuju, nalaze se i moja dva nova prevoda: scenarij
Otac na slubenom putu i druga pozorina drama Prvi put s ocem na izbore, koja
je, izvoena u meuvremenu u BiH i u
Sloveniji, potvrdila umjetniku vrijednost Sidrana kao dramaturga.
Na kraju, barem za sada, prole 2010.
godine, Del Giudice je bio urednik nove
antologije Sidranove poezije pod naslovom Zeje salo u izdanju Casagrande iz
Belincone, a koja sadri i neke nove pjesme napisane nakon rata u BiH.
I jo jedan, ko zna koji po redu, bio je
prole godine prevod male poeme koju
je Sidran posvetio Majkama Srebrenice,
na emu sam se okuao, i dalje u reiji
Piera Del Giudice, znajui da e isti stihovi biti objavljeni kao rezultat dvostrukog oprobavanja na italijanskom jeziku.
I u ovom sluaju sam saraivao, zajedno sa izvrsnom prevoditeljicom Nadirom ehovi koja je uvijek doprinosila usavravanju tekstova, s obzirom na
njen senzibilitet i autentinu dvojezinost.
Moe se dakle rei da je na italijanskoj strani, zajedno sa knjievnicima
kao to su Izet Sarajli, Predrag Matvejevi, Mirko Kova, Miljenko Jergovi (da
navedem samo neke linosti iz razliitih generacija), Abdulah Sidran jedan
od poznatijih, itanijih i cjenjenijih autora. U okviru i u granicama, naravno, u
kojima su poznate i priznate vrijednosti
predstavnika takozvanih malih knjiev-
nosti. Bliskih ali nepoznatih, kao to je

neko napisao.
U februaru 2006. godine drama U
Zvorniku ja sam ostavio svoje srce osvojila je nagradu Pisanja sa granice posveenu Umbertu Sabi. Tom prilikom Sidran mi je donio na poklon njegova Sabrana djela scenariji, proza i poezija objavljena povodom njegovih ezdeset
godina.
Tako sam primijetio nekih desetak
pjesnikih tekstova koje je i sam autor
nazvao, datirajui ih upravo u zadnjoj
deceniji, nakon tragedije i zavretka opsade: na teme kao to su povratak ivotu
i svakodnevnici, ukratko, porodici, radu,
uspomenama a ne samo komarima.
Radi se zapravo o 10 sastava koje je
autor ve finirao i objavio barem u dva
bh. izdanja, od 2004. do 2006. god. Ali
istovremeno mi je predao i dva neobjavljena rukopisa kazavi da misli da
su uspjela i da bi vrijedilo odmah ih pokuati prevesti: bili su to Molitva za Zoju
Rusanovu i Ne mogu da spavam. Sidran
voli datirati svoje tekstove, pa i ako su
u stihu; kao to ih savreno pamti i recituje, u javnosti, sa prekrasnom preciznou i muzikom sugestivnou koja
se moe pripisati homerovskom pjevau, i sa kojom je, jedne prilike (imao sam
sreu da budem prisutan), izazvao uenje i divljenje jednog izuzetnog sluatelja: Moni Ovadije. Koji je, kao to mu
i prilii, u predgovoru italijanskog izdanja Zvornika, napisao: ako neko eli da
shvati dramu bive Jugoslavije, graanski rat (1991-1996) i rat u Bosni i Hercegovini, dovoljno je da proita ovaj pozorini komad.
Radi se dakle o pjesmama s datumom u smislu da se pozivaju na neku
godinu od simbolikog znaaja, ne samo
za ivot u BiH.
Nad svim dominira 1996., godina obnove ivljenja bez opsade, godina u kojoj se raa Tarik, sin Abdulaha koji je i
dalje zaljubljen u Sabiju i oaran novim
udesnim ivotom koji je moda zaet
upravo izmeu dva putovanja u inostranstvo, u teka vremena koja postojanju ovjeka vraa primat privlanosti,
u nadama i nezaustavljivim tenzijama.
Lik Tarika, prisutnog i ivahnog i u

pjesmi pod naslovom Dani bosanske
knjige u Istri, u svakom sluaju je izraz
poetike svakodnevnice koja obiljeava
Sidranovo stvaranje poslije Daytona.
Ali, stvarnost u njegovom mnogostrukom preplitanju literarnih i profesionalnih naznaka, u njegovom sistemu
odnosa sa drugima, u mrei putovanja
i prisustava, povrataka i bjegova ka nemoguoj stvaralakoj izoliranosti (kao
produeni boravci u Goradu, na Drini),
izravan su poraz svake pretpostavke o
zatvaranju pjesnika u ahuru iskljuivo
domae dimenzije i lanac Novih pjesama postaje ivahna i artikulirana u formalnim sadrajima i ishoditima.
Svijest o odnosu prema svom gradu i sa ljudima koji ga nastanjuju i koji
su u svakom sluaju bili vani u njegovom ivotu (poevi od njegovih uitelja i umjetnika kao to je slikar Safet Zec
danas djeluje u Veneciji kojem je posvetio pjesmu zadivljujue ravnotee i
ironije Roje mi se pele).
Vraanje na istraivanje rukovoeno
senzibilitetom dananjeg ovjeka na temeljima mudrosti iz prolosti (kako sekularne tako i religiozne).
Sposobnost vraanja memorije i
ouvanja digniteta sarajevskih jadnika,
sublimirajui njihovu bijedu i podlonost u prekrasnom pjesnikom nekrologu pod naslovom Kad umre beskunik,
tekst smiljan dvanaestak godina, kao
da je obaveza preuzeta prema pokojnom prijatelju... u popijenoj rakiji.
Kroz bogatu lepezu upravo pomenutih naznaka, Sidran nalazi naina da se
razrauna sa poznavanjem rijei Jugo (ili
barem da je ne potiskuje): formula koja
je nakon prisustva u svakom slubenom dokumentu stigla do... brisanja iz
rjenika novih nacionalnih jezika, koja
je pratilo istoriju i njegove zemlje i kojoj
je on imao hrabrosti da stavi uz bok imenicu nostalgija, u tekstu koji sadri duh
i dubinu najboljih uradaka, sa nezamjenjivim pjesnikim razmiljanjima njegove zrelosti.
I mislim da nije sluajno da Jugonostalgija ima dvije zavrne verzije, nimalo
beznaajne zbog razliitosti tona i sadr-
047
aja u alosti za prolou i zbog vrijednosti Jugoslavije kao kriterija za jednu

ivotnu mjeru koju nije lako arhivirati.
Pa ipak, ako razmiljamo o kulturnoj
sloenosti sadraja, dominantna i zaista najznaajnija pjesma cijele decenije
pjesnikog stvaranja Abdulaha Sidrana
predstavlja San o svjetskoj knjievnosti:
tekst koji e sigurno ostati u kulturi BiH
zbog strane efikasnosti jezika i lucidne
idealnosti uvjerenja koja autor izraava,
prije svega na temu odnosa izmeu neprihvatljive privremenosti ljudskog tijela (kada ga bolesti ponu razarati) i dramatinog trajanja vrijednosti koje to isto
tijelo zna izgraditi i ponuditi senzibilnosti svojim blinjim. Tako se iskazuje efikasnim izrazom oajanje ovjeka koji
prisustvuje umiranju jednog majstora
i osjea da u toj smrti blijedi i san o jednom poimanju knjievnosti.
Kratka antologija decenije kao da
se dosljedno zavrava sa muenikim
monologom Ne mogu da zaspim gdje,
ve provjerenom vjetinom, vrhunac
unutranje napetosti koja izaziva i none more i lutanja, topi se barem u perspektivi u nadi da e na kraju doi do
harmonije koja koincidira sa pozivanjem na zakljuak koji lii na molitvu,
smirujuu i uravnoteenu, skoro kao da
je muzika vremena koja je pratila cijeli
jedan ivot.
Mora se na neki nain ostati privren
tematskim postavkama od kojih polazi
nauni skup posveen linosti i pjesnitvu Abdulaha Sidrana, treba istaknuti injenicu da je on od poetnih pjesnikih
tekstova svjesno preuzeo ulogu pjesnika Sarajeva, a da nije uslovio tu tenju
ni jednim ekskluzivnim obiljejem, suvie linim ili plitko biografskim.
Naprotiv, u njegovim najznaajnijim
stvaralakim postignuima Sidran pokazuje da eli da se obrauna (kao to se
to nekad kae u ovakvim sluajevima)
sa likovima koji su mu u kulturi prethodili i koji su ostavili dubokog traga u svojoj pripadnosti gradu, barem to se tie
dueg perioda zadnja dva stoljea.
To je mogui klju za pravilno itanje sjajnog teksta koji je Avdo posvetio Baeskiji (Mula-Mustafa evki BaODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012
048
eskija: 1731- 1809, velianstveni hroniar svakodnevnih dogaaja u Sarajevu), pjesma koja podsjea na prisustvo
u glavnom gradu BiH velikog hrvatskog
pjesnika Silvija Strahimira Kranjevia, kao i dvije pjesme posveene dramatinoj mladalakoj tenziji Gavrila Principa, izvrioca fatalnog gesta 28. juna
1914., koji priprema svoj pucanj u umi
na Topideru, u Beogradu.
Ali prava, originalna i izuzetna pjesnika dimenzija Sidranovog djela podudara se sa njegovim itanjem jugoslavenskog raskola, od 1948. nadalje, putem scenarija Otac na slubenom putu i
Prvi put s ocem na izbore.
Samo ova dva djela zasluuju jedan
seminar.
Ipak, u kontekstu povrnijeg tretiranja, elim istaknuti da, na tragu najboljih umjetnikih djela na istu temu i autora iz drugih jugoslavenskih republika,
Sidran je sublimirao i objektivizirao istorijat svoje porodice i cijepanja do kojih
dolazi u porodici nakon oevog hapenja, optuenog da je pristalica staljinizma i osuenog na dramatine godine zatvora i prinudnog rada.
U ovoj zaista simptomatinoj prii, koja se moe odnositi i primijeniti i
na hiljade drugih porodica (esto sa traginim i definitivnim ishodom), Sidran
uspijeva da vrati punou, sloenost pa
tako i izraajnost svijeta kojeg je znao
interpretirati, stilizirajui ga u vizualne oblike ve gotove u rijeima njegovih scena, koje je, barem u sluaju prvog teksta, Emir Kusturica pretvorio u
filmske sekvence nagraene na prestinim festivalima i koje su nagraene na
prestinim festivalima te postale primjer za cijelu jednu fazu kinematografije socijalistikih zemalja. Polazei dakle
od tih uvjerenja i poto je na odluujui
nain doprinio realizaciji revizije istorije onih na koje se decenijama gledalo kao na neprijatelje Jugoslavije i staljiniste (iako se esto radilo o mukarcima i enama koji su imali veliki ideal socijalizma u glavi i eljeli su ga afirmisati
u opreci sa opredjeljenjima vlade), fatal-
no je pripalo upravo Sidranu da preuzme ulogu posebno lucidnog i originalnog svjedoka bosanske tragedije koja
se odvijala od 1992. do 1995. i iji tragovi u glavama i u duama mnogih i dalje
uzrokuju Moriju koja obuhvaa i poratnu svakodnevnicu.
Kao to proistie iz nekih poetskih
tekstova koje je zadnjih deset godina
objavio ovjek kojem je ak teko izbjei rizik da ga se smatra nacionalnim pjesnikom s obzirom na tematike i ishode
njegovog djela.
Teko je pomisliti da je Sidran moda doprinio izgradnji jednog ljudskog
stereotipa koji se moe definisati kao
bosanski ovjek i kao takav detaljno
preispitati kroz mjeovitu analizu, istorijsku i knjievnu.
Kao to je moda ve reeno, prije se
moe rei da je on sa velikom originalnou prikazao jedan od aspekata koji
se u jugoslavenskom drutvu realnog
socijalizma moe odgovarajue nazvati cijenom disidentstva.
To je rizik kojem je bio podloan graanin, aktivista, politiki rukovodilac,
kada bi se njegova individualnost nala u koliziji sa formiranjem prevladavajue orijentacije kojoj je, u datim uslovima, tada doprinosio samo dominantni i
apsolutni politiki subjekt - partija.
Polazei od neto ogranienije svijesti o posljedicama koje je to disidentstvo imalo po njegovu porodicu, Sidran
je sve vie uspijevao proiriti vrijednost
tog stanja tako da traje godinama i da registruje zadravanje efekata koje je proizvelo, barem dvadeset godina, u drutvu koje, bez obzira to se razlikovalo od
svrstanih sistema narodne demokratije, ipak nije bilo sposobno da osigura razvoj politike demokracije i kreiranje javnog mijenja dijalektiki u sukobu
sa upravljakom ulogom komunistike
partije koja je u svakom sluaju ostala
glavni organ u dravnom ureenju i institucijama.
Ovom prvom odluujuem doprinosu knjievnoj i kinematografskoj kulturi svoje zemlje, slijedio je, zahvaljuju-
i dogaajima iz prve polovice 90-ih,

novi Sidranov doprinos, vjerovatno jo
nezavren ali svakako ne manje znaajan: kritiko svjedoenje stanja u kojem
se nalaze graani Sarajeva (proireno na
graane BiH) pred zamraenjem svijesti
i prevladavanjem nacionalistikih impulsa te krajnjeg vojnog i kriminalnog
nasilja izvan svake kontrole.
Junak, odnosno antijunak tog svjedoenja svakako je glavni lik drame U
Zvorniku ja sam ostavio svoje srce; skromni i pretenciozni muziar koji je sanjao
da komponuje nacionalnu muziku poemu nadahnutu tokom Drine a dogodie mu se da mora izvan metafore ostaviti svoje srce u klaonici predstavljenoj
transformacijom skromnog provincijskog hotela u mjesto uasa i smrti.
Jasno je da se parabola te tragedije ne moe prikazivati i biti primljena u
svim krajevima BiH. To je ono to mislimo kada kaemo da se najnovija Sidranova poetika jo iskazuje kao nesvrena,
ne zbog ogranienja u izrazu nego radi
nedostatka razrjeenja dramatinih politikih vorova koje je Daytonski sporazum i u ovom smislu samo potisnuo ili,
bolje reeno, zaledio.
Usko vezano za gore reeno, i egzistencijalni aspekt Sidrana kao ovjeka
opet je pao u svakodnevnicu, izmeu akutne percepcije stalne nezatiene
provizornosti i rizika priklanjanja jugonostalginoj pjesnikoj formi kao to
pokazuju najnoviji tekstovi koje je Sidran objavio pod naslovom Pjesme poslije rata.
Zapadna knjievna Evropa vjerovatno nije svjesna ove situacije o kojoj nije
dovoljno ni obavijetena, jer nedostaje moda odgovarajua koliina prevoda na velike jezike knjievnog trita,
ako naravno iskljuimo Italiju gdje su
se, kao to sam ve rekao, poeli baviti
Sidranom jo u vrijeme opsade Sarajeva.
Pa tako i ovaj susret i stvari koje sam
pokuao da vam prenesem mogu predstavljati jo jedan poticaj da se radi na irenju vrijednosti Sidranovog djela daleko
izvan granica bosanske drave i kulture.

Sidran Odjek

Transféré par

Informations du document

Titre original

Copyright

Formats disponibles

Partager ce document

Partager ou intégrer le document

Options de partage

Avez-vous trouvé ce document utile ?

Ce contenu est-il inapproprié ?

Droits d'auteur :

Formats disponibles

Sidran Odjek

Transféré par

Droits d'auteur :

Formats disponibles

Specijalni prilog Radovi s naunog skupa:

ovjek, Bosna i svijet

Piero Del Giudice

ODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012.

OVJEK, BOSNA I SVIJET U UMJETNIKIM VIDICIMA ABDULAHA SIDRANA SPECIJALNI PRILOG

ovjek, Bosna i svijet

anrovima u kojima se dosad isprobao

pet godina kasnije. Samo godinu poslije, pojavie se njegovo prozno-potsko

SPECIJALNI PRILOG OVJEK, BOSNA I SVIJET U UMJETNIKIM VIDICIMA ABDULAHA SIDRANA

io na stranicu, tri, ponekad pet... A kad

OVJEK, BOSNA I SVIJET U UMJETNIKIM VIDICIMA ABDULAHA SIDRANA SPECIJALNI PRILOG

rata do danas. Povijest ove zemlje se

SPECIJALNI PRILOG OVJEK, BOSNA I SVIJET U UMJETNIKIM VIDICIMA ABDULAHA SIDRANA

fragmentacija jednog prostora u svim

pjesme. Postoje iskustva pred kojima se i

OVJEK, BOSNA I SVIJET U UMJETNIKIM VIDICIMA ABDULAHA SIDRANA SPECIJALNI PRILOG

od onih poznatih i onih manje poznatih

SPECIJALNI PRILOG OVJEK, BOSNA I SVIJET U UMJETNIKIM VIDICIMA ABDULAHA SIDRANA

ODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012.

umjetnosti bez tajne, niti je kad bilo, niti

OVJEK, BOSNA I SVIJET U UMJETNIKIM VIDICIMA ABDULAHA SIDRANA SPECIJALNI PRILOG

Prenosei svoje najbolje pesme u

nim oseanjem ovekove prikraenosti,

Heinz Kohut: How Does Analysis Cure?, The

ODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012

SPECIJALNI PRILOG OVJEK, BOSNA I SVIJET U UMJETNIKIM VIDICIMA ABDULAHA SIDRANA

s druge strane domatava, nastojei da

tom se opet prelazi na dokumentarnost,

OVJEK, BOSNA I SVIJET U UMJETNIKIM VIDICIMA ABDULAHA SIDRANA SPECIJALNI PRILOG

onaj koji e pucnjem probiti bubnu opnu

refleksije o svetu i ljudima iskazuje kao

Martin Hofman: Empatija i moralni razvoj:

to ne da mi da zaspim. to hoe, i ini, da

u duhu religijskih tekstova: Grijeim li

Znalo je biti vremena, Sarajevski tabut, Sarajevo, 1993.

Vjenanje, u: Partizansko groblje, priredio Sinan Gudevi, Zagreb, Naklada Ljevak,

ODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012

SPECIJALNI PRILOG OVJEK, BOSNA I SVIJET U UMJETNIKIM VIDICIMA ABDULAHA SIDRANA

odnosno identifikacije sa drugim.

ju pesnik povlai u pozadinu, predstavljajui se kao svedok, no nespokojnost

ODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012.

snik progovara iz njih, sa njihove take

Sagradio kuu, u: Partizansko groblje, 2011.

Hoe li ita o meni znati, Sarajevska zbirka

OVJEK, BOSNA I SVIJET U UMJETNIKIM VIDICIMA ABDULAHA SIDRANA SPECIJALNI PRILOG

ta je smrt? Pitanje na koje moemo pristupiti iz raznih aspekata: filozofskih,

mog pjesnika o pjevanju o smrti i same

iskazana impresija o ljudima i njihovoj

SPECIJALNI PRILOG OVJEK, BOSNA I SVIJET U UMJETNIKIM VIDICIMA ABDULAHA SIDRANA

to da su to oi koje niti imaju emociju,

danja. Ovaj pet puta ponovljeni mrak se

OVJEK, BOSNA I SVIJET U UMJETNIKIM VIDICIMA ABDULAHA SIDRANA SPECIJALNI PRILOG

prirodnim zakonima, ljudima i ljudskim

zira na islamsko shvatanje smrti na kraju poetski zakljuuje: Ja ujem, samo mi

iraju sve ustaljene vrijednosti i norme

Abdulah Sidran, Pjesme, Bosnia Ars, Tuzla,

Abdulah Sidran, Morija, ahinpai, Sarajevo, 2007.

Abdulah Sidran, Sarajevski tabut, Civitas,

Abdulah Sidran, Sarajevska zbirka, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1999.

Abdulah Sidran, Zato tone Venecija, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1996.

ODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012

SPECIJALNI PRILOG OVJEK, BOSNA I SVIJET U UMJETNIKIM VIDICIMA ABDULAHA SIDRANA

Biljeke za Abdulaha Sidrana